REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-747/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Rakića kao predsjednika vijeća, Marije Sošić kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Helene Poropat kao člana vijeća u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, OIB:52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu, Građansko – upravnom odjelu u Puli-Pola, protiv tuženika NV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanoga po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Tomislava Brajkovića i Milene Matošević Brajković, odvjetnicima u Poreču, radi predaje u posjed i stjecanja bez osnove, odlučujući o tužiteljičinoj žalbi protiv presude poslovni broj: P-71/2020-74 od 8. siječnja 2024. Općinskog suda u Puli-Pola, u sjednici održanoj 19. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se prihvaća a u preostalom dijelu odbija kao neosnovana tužiteljičina žalba pa se presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj: P-71/2020-74 od 8. siječnja 2024.

- preinačuje u dijelu točke I./III. izreke i sudi tako da se tuženiku NV nalaže isplatiti tužiteljici Republici Hrvatskoj iznos od 2.273,70 eura (dvijetisućedvjestosedamdesettrieuraisedamdesetcenti)/17.131,19 kuna sa zateznim kamatama koje teku od 7. siječnja do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% poena; od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena: od 1. siječnja do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja obavljene prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena i od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referente stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine sve u roku od 15 dana,

- potvrđuje u preostalom dijelu točke I. izreke

- preinačuje u odluci o troškovima postupka sadržanoj u točkama II. i III. izreke pa se o troškovima postupka odlučuje tako da se tuženiku nalaže naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu od 844,12 eura sa zateznim kamatama od 8. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referente stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove žalbe u iznosu od 50,50 eura u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Presudom je suda prvoga stupnja odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice Republike Hrvatske protiv tuženika NV u cijelosti i to najprije zahtjev kojim tužiteljica traži od tuženika predaju joj u posjed nekretnine pobliže označene u izreci presude a radi se o naravi i prvoj i drugoj etaži zgradne nekretnine k. č. br. [katastarska čestica]/Z, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] i jednoj etaži zgrade k. č. [katastarska čestica]/Z upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], slobodno od svih osoba i stvari u roku od 15 dana te joj u tom roku isplatiti iznos od 3.782,76 eura/28.501,20 kuna sa zateznim kamatama na svaki pojedinačni mjesečni iznos od 63,05 eura/475,02 kune u razdoblju dospjelosti od 1. siječnja 2010. do zaključno 1. siječnja 2015. pa do isplate, sve na ime naknade za korištenje stana u razdoblju od 1. siječnja 2010. do 31. prosinca 2014. Odbijen je i tužiteljičin zahtjev za naknadu parničnih troškova a njoj je naloženo naknaditi tuženiku takve troškove u iznosu od 2.918,55 eura u roku od 15 dana.

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom tu presudu u cijelosti pobija tužiteljica zbog svih zakonom propisanih žalbenih razloga i zbog odluke o troškovima postupka smatrajući da je prvostupanjski sud počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP). Ističe kako je riječ o jedinstvenoj kući koja se nalazi na kč. [katastarska čestica] i 762/Z k. o. [katastarska općina] na adresi u [adresa] te da je navedena kuća etažirana i sastoji se od tri etaže, što je razvidno iz vještačkog nalaza i njegove dopune a očevidom je nesporno utvrđeno da je tuženik u posjedu cijele kuće i to iz razloga što drži "pod ključem" a ulaz na III. kat "zabarikadirao" knauf pločom zbog navodne svoje potrebe da mu ne ide propuh, slijedom čega smatra da je tuženik u posjedu cijele kuće i da zato tu kuću mora vratiti tužiteljici kao vlasniku i to u zatraženim dijelovima.

2.1. Tužiteljica posebno naglašava kako je tuženik nepošteni posjednik a što je u ovom postupku i nesporno te drži cijelu navedenu kuću u posjedu pa tako i sve tri zemljišnoknjižne etaže opisane u tužbi, a ne samo dijelove tih etaža identificirane vještačkim nalazima. Posebno pobija i dio odluke kojim je odbijen njezin zahtjev za isplatu/stjecanje bez osnove na temelju članka 1120. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023., dalje: ZOO/05) a visinu tužbenog zahtjeva smatra nespornom s obzirom da je riječ o minimalnim iznosima najamnine utvrđenima odlukom Vlade Republike Hrvatske te je i sam tuženik nudio mirno rješenje spora u vidu plaćanja te naknade. Zato smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, sve iz razloga što nijednom zakonskom odredbom nije propisano (kako sud navodi) da tužiteljica ima pravo tražiti naknadu za neovlašteno korištenje stvari te kod podnošenja tužbe. Predlaže preinačenje prvostupanjske presude prihvaćanjem tužbenog zahtjeva, uz naknadu troškova ili parničnog postupka, kao i troškova žalbe a podredno predlaže ukidanje presude i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Postavlja zahtjev za naknadu troškova žalbe u iznosu od 250,00 eura.

3. Tuženik, kome je tužiteljičina žalba uredno dostavljena, nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet je spora zahtjev tužiteljice Republike Hrvatske kao vlasnice k. č. [katastarska čestica]/Z i suvlasnice jedne etaže u zgradi k. č. [katastarska čestica]/Z k. o. [katastarska općina] obuhvaćenih tužbenim zahtjevom da joj tuženik koji je u posjedu tih nekretnina preda nekretnine u posjed te plati iznos od 3.782,76 eura/28.501,20 kuna na ime naknade za korištenje nekretnina u razdoblju od siječnja 2010. do 31. prosinca 2014. u mjesečnim iznosima od po 63,05 eura/475,02 kune zajedno s pripadajućim zateznim kamatama koje na svaki pojedinačni mjesečni iznos teku od prvog dana u mjesecu u razdoblju od 1. siječnja 2010. do 1. siječnja 2015. pa do konačne isplate.

6. Prvostupanjskom je presudom odbijen tužiteljičin tužbeni zahtjev u cijelosti s obrazloženjem kako nije moguće prihvatiti tužbeni zahtjev za predaju u posjed traženih dijelova nekretnine i to u pogledu druge etaže k. č. br. [katastarska čestica]/Z (E-2) zato što je taj posebni dio u tužiteljičinu suvlasništvu u 396/480 dijela te drugih fizičkih osoba u 84/480 dijela pa je tužiteljica predaju u posjed prema članku 46. stavku 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/1996., 68/1998., 137/1999., 22/2000., 73/2000., 114/2001., 79/2006., 141/2006., 146/2008., 38/2009., 153/2009., 143/2012., 152/2014., 81/2015. i 96/2017. dalje: ZVDSP) mogla tražiti samo prema obveznopravnim pravilima o nedjeljivim obvezama odnosno tražiti da tuženik taj posebni dio preda u posjed tužiteljici i svim ostalim suvlasnicima a to je u konkretnom slučaju izostalo, dok je tužbeni zahtjev za predaju u posjed prve etaže k. č. br. [katastarska čestica]/Z (E- 1) kao i radi predaje u posjed k. č. br. [katastarska čestica]/Z (E-1) također neosnovan jer se dijelovi zgrade koje tuženik drži u posjedu kako u prizemlju tako i na drugom katu nalaze na prvoj i drugoj etaži k. č. [katastarska čestica]/Z i k. č. [katastarska čestica]/Z i to tako da se pojedine prostorije nalaze na obje etaže ili čak na obje katastarske čestice.

6.1. Iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi kako je provedenim uviđajem građevinskim vještačenjem utvrđeno da stvarno stanje predmetne zgrade ne odgovara stanju iz etažnog elaborata i vlasničkog lista odnosno da predmetna zgrada predstavlja cjelinu i da se dijelovi pojedinih prostorija protežu na obje etaže k. č. br. [katastarska čestica]/Z ali i na k. č. br. [katastarska čestica]/Z što sve zajedno čini pojedine prostorije u zgradi.

6.2. Prvostupanjskom je presudom odbijen i zahtjev za isplatu iznosa od 3.782,76 eura odnosno po 63,05 eura mjesečno u razdoblju od 1. siječnja 2010. do 1. siječnja 2015. iako je prvostupanjski sud prethodno utvrdio da je tuženik cijelo to vrijeme bio nepošteni posjednik, i to iz razloga jer da tužiteljica prema odredbi članka 161. stavka 1. ZVDSP ima pravo zahtijevati od osobe od koje posjeduje njezinu stvar da joj tu stvar preda u posjed, što znači da je kao vlasnik prvenstveno ovlaštena zahtijevati od tuženika kao posjednika predaju stvari a ne umjesto toga zahtijevati isplatu naknade za neovlašteno korištenje stvari pa tek ako posjednik stvari na vlasnikov zahtjev tu stvar odbije predati u posjed, vlasnik je stvari ovlašten od posjednika tražiti da mu plati naknadu za neovlašteno korištenje stvari, slijedom čega prvostupanjski sud smatra kako tužiteljica ima pravo tražiti naknadu za neovlašteno korištenje stvari od tuženika tek od podnošenja tužbe a ne i za bilo koje razdoblje prije podnošenja tužbe.

7. Ispitavši prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u tužiteljičinoj žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP te na pravilnu primjenu materijalnog prava prema članku 365. stavku 2. ZPP, ovaj je drugostupanjski sud ocijenio da je tužiteljičina žalba djelomično osnovana i to samo protiv dijela presude kojim je odbijen zahtjev za isplatu.

8. Nije utvrđeno postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti pa tkao ni povrede iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP jer prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

9. U odnosu na dio prvostupanjske presude kojim je odbijen tužiteljičin zahtjev za predaju nekretnine u posjed nisu ostvareni ni ostali žalbeni razlozi jer je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno te je pravilno primijenjeno materijalno pravo, dok je u odnosu na dio presude kojim je odbijen zahtjev za isplatu djelomično osnovan žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

10. Među strankama nije sporno da je tužiteljica Republika Hrvatska suvlasnica u 396/480 dijela druge etaže zgrade k. č. br. [katastarska čestica]/Z koja se sastoji od dviju etaža a samovlasnica prve etaže u toj zgradi i zgrade 762/Z (obje k. o. [katastarska općina]) koja se sastoji od jedne etaže i da objekt koristi tuženik s obitelji, bez pravne osnove još od 1999. godine.

11. Utvrđeno je pak da tuženik koristi stan na drugom katu koji je i uredio za stanovanje te da koristi i dio u prizemlju pa da ta površina iznosi ukupno 83 m2 (stan na drugom katu – 43 m2 i dio prizemlja – 30 m2) što je tužiteljica i sama potvrdila u podnesku koji je predala u spis na ročištu održanom 5. srpnja 2021. (stranice 148 do 152 spisa) a u kojemu je postavila zahtjev za isplatu u skladu s tom površinom zahtijevajući mjesečnu naknadu u iznosu od 312,91 kune (3,77 kuna po m2 kako je to zatražila i u samoj tužbi od 26. lipnja 2015. za površinu od 126,00 m2).

12. U postupku je nadalje utvrđeno kako stvarno stanje te zgrade ne odgovara stanju iz etažnog elaborata i vlasničkog lista a zgrada predstavlja cjelinu te se dijelovi pojedinih prostorija protežu na obje etaže k. č. br. [katastarska čestica]/Z ali i na k. č. br. [katastarska čestica]/Z što sve zajedno čini pojedine prostorije u zgradi pa zbog toga nije moguće razlučiti što se točno odnosi na samovlasništvo tužiteljice, slijedom čega, a s obzirom na okolnost da je na preostalom dijelu zgrade tužiteljica suvlasnica u 396/480 dijela, ovaj drugostupanjski sud također ocjenjuje kako prema takvom stanju stvari nije moguće prihvatiti tužbeni zahtjev kojim tužiteljica traži predaju u posjed.

12.1. Prvostupanjski je sud naime pravilno primijenio materijalno pravo – i to odredbu članka 46. stavka 2. ZVDSP kojom je propisano da predaju cijele stvari u posjed jedan suvlasnik može od trećega zahtijevati samo prema obveznopravnim pravilima o nedjeljivim obvezama a to je odredba članka 64. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023., dalje: ZOO/05) kojom je propisano da kad u nedjeljivoj obvezi ima više vjerovnika među kojima nije ni ugovorena ni zakonom određena solidarnost, jedan vjerovnik može zahtijevati da dužnik ispuni obvezu njemu samo ako je ovlašten od ostalih vjerovnika da primi ispunjenje, a inače svaki vjerovnik može zahtijevati od dužnika da obvezu ispuni svim vjerovnicima zajedno, ili da je položi sudu ili javnom bilježniku.

13. Može se doduše prihvatiti žalbena tvrdnja kako tuženik zapravo drži u vlasti cijelu zgradu (iako ne koristi sve) s obzirom na to da zgrada ima jedan ulaz i da je tuženik zatvorio tavan kako mu ne bi puhalo u stan, ali to ništa ne mijenja na stvari jer tužiteljica nije samovlasnica zgrade pa ne može tražiti predaju u samoposjed.

14. Žalba je međutim djelomično osnovana protiv dijela odluke kojim je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev za isplatu.

14.1. Uzimajući naime u obzir utvrđenu činjenicu da je tuženik nepošteni posjednik od samoga početka posjeda jer je svjesno ušao u posjed znajući da nema pravnu osnovu i da je zgrada u su(vlasništvu) tužiteljice Republike Hrvatske, prvostupanjski je sud pogrešno primijenio materijalno pravo smatrajući da tužiteljica ima pravo na naknadu za korištenje tek od podnošenja tužbe.

14.2. Tuženik stoga ima pravni položaj nepoštenog posjednika pa se u ovom slučaju primjenjuje odredba članka 165. stavka 1. ZVDSP kojom je propisano da nepošteni posjednik tuđe stvari mora predati tu stvar vlasniku ili osobi koju vlasnik odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svoga posjedovanja pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario.

14.3. Kako je tuženik stanovanjem u nekretnini stekao korist za iznos najamnine koju bi inače trebao plaćati a tužiteljica je podnošenjem tužbe za predaju u posjed i isplatu nesumnjivo izrazila i volju za posjedovanje nekretnine tako da joj je tuženik dužan naknaditi sve koristi koje je imao za vrijeme posjedovanja pa tako i od siječnja 2010. do prosinca 2015. kako je tužiteljica i zatražila (za ukupno 60 mjeseci).

15. Tužiteljica ima pravo na naknadu bez obzira na to što je njezin zahtjev za predaju u posjed formalno odbijen kao neosnovan, jer nije sporno da je ona suvlasnica u većemu dijelu (396/480) jedne etaže k. č. [katastarska čestica]/Z i samovlasnica druge etaže na toj nekretnini i k. č. br. [katastarska čestica]/Z te da nekretnine koristi tuženik bez ikakve pravne osnove još od 1999. godine i da je podnošenjem tužbe prema tuženiku kao nepoštenom posjedniku izrazila i volju za posjedovanje kuće (tako i u presudi Rev-581/2021-2 od 21. kolovoza 2024.).

16. Ostaje još pitanje visine naknade koju je tuženik dužan platiti i početak tijeka zateznih kamata.

16.1. Već je navedeno kako tuženik koristi 83 m2 prostora kuće i da je visina najamnine koju bi tuženik bio dužan plaćati u vrijeme podnošenja tužbe iznosila 3,77 kuna po m2 kako je to tužiteljica i zatražila a tuženik nije osporavao tu visinu, osim što je isticao svoje loše imovno stanje i ulaganja u stan, ali nije postavio odgovarajući zahtjev u vidu protutužbe ili prigovora radi prijeboja, i sam svjestan da je dužan platiti određenu naknadu za korištenje objekta u vlasništvu Republike Hrvatske.

16.2. Naknada za korištenje 83,00 m2 prostora kuće stoga prema cijenama najamnine u vrijeme podnošenja tužbe iznosi 312,91 kunu od čega polovina tog iznosa pripada tužiteljici po osnovi samovlasništva na dijelu kuće te 82,50% druge polovine jer toliko iznosi njezin suvlasnički udio (396/480), slijedom čega proizlazi visina naknade koju je tuženik dužan platiti tužiteljici mjesečno u iznosu od 285,52 kune [(312,91 dijeljeno 2) više (82,50% od 156,45) jednako 156,45 više 129,07) jednako 285,52] odnosno za 60 mjeseci u iznosu od 17.131,20 kuna ili 2.273,70 eura.

16.3. Uzimajući pak u obzir da se radilo o vrlo derutnom objektu, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako je visina najamnine utvrđena prema cijenama u vrijeme podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora pa su i zatezne kamate dosuđene od 7. siječnja 2015 do isplate.

17. Tužiteljičinu je žalbu stoga valjalo djelomično prihvatiti pa preinačiti prvostupanjsku presudu i naložiti tuženiku isplatiti tužiteljici naknadu za korištenje nekretnine u iznosu od 2.273,70 eura sa zateznim kamatama od 7. siječnja 2015. do isplate.

18. U preostalom dijelu žalba nije osnovana jer se, kao što je već navedeno, nije mogla utvrditi mogućnost predaje u posjed dijelova nekretnine na kojima je tužiteljica samovlasnica a u preostalom dijelu tužiteljica kao suvlasnik nije ovlaštena tražiti predaju u posjed, kao što nije osnovan ni preostali zahtjev za isplatu s obzirom na to da tuženik ostvaruje korist od korištenja 83,00 m2 prostora a ne od 126,00 m2 koliko iznosi površina cijele kuće, iako tuženik doista drži u vlasti cijelu kuću ali od toga ne ostvaruje korist a tužiteljica nije ni postavila zahtjev za naknadu štete u smislu izmakle dobiti.

18.1. Zato je u preostalom dijelu odluka o glavnoj stvari i zateznim kamatama potvrđena.

19. Preinačena je i odluka o troškovima postupka u skladu s uspjehom stranaka u sporu prema članku 154. stavku 2. ZPP.

19.1. Tužiteljičin uspjeh iznosi 60,10% a tuženikov 39,90% pa je tuženik dužan naknaditi tužiteljici 20,20% njezinih troškova (60,10 manje 39,90) koji ukupno iznose 4.178,83 eura odnosno u iznosu od 844,12 eura sa zateznim kamatama od 8. siječnja 2024. (donošenja prvostupanjske presude) do isplate.

20. Tužiteljici pripadaju i troškovi žalbe razmjerno navedenom uspjehu u sporu pa je tuženiku naloženo naknaditi tužiteljici te troškove u iznosu od 50,50 eura (20,20% od 250,00).

21. Iz svih je navedenih razloga, a na temelju članaka 368. stavka 1. te 373.a i 166. stavaka 1. i 2. ZPP, odlučeno kao u izreci.

U Puli 19. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća:

Igor Rakić