REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-1661/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Rakića kao predsjednika vijeća, Marije Sošić kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Helene Poropat kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DT (OIB: [osobni identifikacijski broj] ) iz [adresa], zastupanoga po punomoćniku Tihomiru Posavčiću odvjetniku iz Vinkovaca, protiv tuženice Republike Hrvatske (OIB: 52634238587) zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Vinkovcima, radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženice protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji poslovni broj: Pn-168/2019-34 od 25. listopada 2019., u sjednici održanoj 19. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e :

I. Odbijaju se kao neosnovane žalbe stranaka protiv odluke o glavnoj stvari i zateznim kamatama te većega dijela odluke o troškovima postupka pa se presuda Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji poslovni broj: Pn-168/2019-34 od 25. listopada 2019. potvrđuje u točki I. izreke u cijelosti kao i u dijelu točke II. izreke kojim je tuženici naloženo naknaditi tužitelju troškove prvostupanjskog postupka u iznosu od 6.290,62 kune i odbijen tužiteljev zahtjev za iznos od 5.767,38 kuna.

II. Tužiteljeva se žalba djelomično prihvaća protiv odluke o troškovima postupka sadržane u točki II. izreke prvostupanjske presude pa se ta odluka preinačuje tako što se tuženici nalaže naknaditi tužitelju troškove prvostupanjskog postupka u daljnjem iznosu od 66,36 eura (500,00 kuna) u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Presudom je suda prvoga stupnja naloženo tuženici Republici Hrvatskoj isplatiti tužitelju DT iz [adresa] iznos od 50.000,00 kuna na ime pravične novčane naknade zbog povrede prava osobnosti, sa zateznim kamatama od 14. kolovoza 2014. do isplate, sve u roku od 15 dana, dok je u preostalom dijelu - u iznosu od 67.400,00 kuna zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od 14. kolovoza 2014.

– odbijen tužiteljev zahtjev a o troškovima postupka odlučeno je tako da je tuženici naloženo naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 6.290,62 kune u roku od 15 dana, dok je u preostalom dijelu odbijen tužiteljev zahtjev.

2. Pravovremenim i dopuštenim žalbama tu presudu pobijaju tuženica i tužitelj.

2.1. Tuženica podnosi žalbu protiv dosuđujućeg dijela prvostupanjske presude i to zbog pogrešne primjene materijalnog prava smatrajući kako iz rezultata dokaznog postupka ne proizlaze nikakve evidentirane ili eventualno postojeće druge otežavajuće okolnosti tužiteljeva boravka u zatvorima, a osobito ne u svim i svakako ne za cijelo utuženo razdoblje. Predlaže ukidanje prvostupanjske presude i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje odnosno preinačenje te presude odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti i da se tužitelja obveže naložiti joj parnične troškove, uključujući i troškove za sastavljanje žalbe u iznosu od 3.125,00 kuna.

2.2. Tužitelj pobija odbijajući dio prvostupanjske presude zbog pogrešne primjene materijalnog prava te zbog troškova postupka smatrajući kako je prvostupanjski sud propustio primijeniti presudu velikog vijeća Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu u predmetu Marušić protiv Hrvatske od 20. listopada 2016. u dijelu koji se odnosi na odmjeravanje visine pravične novčane naknade za pretrpljenu neimovinsku štetu, a ističe kako on nije potraživao naknadu štete na ime izgubljene zarade niti se naknada neimovinske štete koju je pretrpio zbog povrede članka 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda smije dovoditi u vezu s nadnicama osobe bez kvalifikacija jer bi takvom kvalifikacijom tužitelju zapravo bila dosuđena imovinska šteta. Ukazuje i na odluku Europskog suda za ljudska prava u predmetu D protiv Hrvatske (zahtjev broj 21613/16) od 31. listopada 2019. kojom je tužitelju za 28 dana dosuđena pravična novčana naknada u iznosu od 1.000,00 eura odnosno 7.420,00 kuna ili 260,00 kuna po danu. Posebno pobija i odluku o troškovima postupka navodeći kako mu nije dosuđen trošak pristupa na ročište za objavu presude pa predlaže preinačenje prvostupanjske presude tako da mu se dosudi i preostali iznos traženje naknade te cjelokupni parnični troškovi uvećani za troškove žalbe u iznosu od 1.250,00 kuna (za sastavljanje žalbe).

3. Žalbe su uredno dostavljene protivnim stranama, ali odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Žalbu nisu osnovane.

5. Predmet je spora tužiteljev zahtjev za naknadu štete isplatom iznosa od 117.400,00 kuna zbog povrede prava osobnosti koja mu je nastala u razdoblju od 9. rujna 2010. do 4. listopada 2013. zbog zatvorskih uvjeta koji nisu bili u skladu sa standardima propisanima odredbama Zakona o izdržavanju kazne zatvora ("Narodne novine" broj: broj: 128/1999., 55/2000., 59/2000., 129/2000., 59/2001., 67/2001., 11/2002., 190/2003., 76/2007., 27/2008., 83/2009., 18/2011., 48/2011., 125/2011. i 56/2013. – dalje: ZIKZ).

6. Prvostupanjskom je presudom djelomično prihvaćen takav tužbeni zahtjev te je tuženici naloženo isplatiti tužitelju pravičnu novčanu naknadu zbog povrede prava osobnosti u iznosu od 50.000,00 kuna zajedno sa zateznim kamatama od 14. kolovoza 2014. do isplate, dok je u preostalom dijelu - za iznos od 67.400,00 kuna - odbijen tužbeni zahtjev.

7. Ispitavši prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbama pazeći i po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnoga prava prema članku 365. stavku 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP), ovaj je drugostupanjski sud ocijenio prvostupanjsku presudu zakonitom i pravilnom u cijelosti pa žalbe stranaka stoga neosnovanima osim u dijelu odluke o troškovima postupka.

8. Nije utvrđeno postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti a ni žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava.

9. U ovoj žalbenoj fazi postupka parnične stranke ne osporavaju činjenična utvrđenja iz prvostupanjske presude pa ona nisu ni bila predmet razmatranja u ovom žalbenom postupku.

10. Između stranaka nije sporno da se tužitelj nalazio na izdržavanju kazne zatvora u vremenskom razdoblju od 10. rujna 2010. do 4. listopada 2013. i to u više zatvorskih ustanova, odnosno u Zatvoru u Osijeku (od 10. rujna 2010. do 13. srpnja 2011.), Zatvoru u Zagrebu (od 13. srpnja 2011. do 10. kolovoza 2011.) i Zatvoru u Gospiću (od 10. kolovoza 2011. do 4. listopada 2013.).

11. Tijekom boravka u Zatvoru u Osijeku od 10. rujna 2010. do 8. kolovoza 2011. tužitelj je bio smješten u sobi broj 14 površine 38 m² (uključujući i površinu sanitarnog čvora) s još 13 do 15 zatvorenika; zatim u sobi broj 20 površine 25 m² u kojoj je boravilo još devet zatvorenika i to u razdoblju od 8. veljače 2011. do 21. svibnja 2011. te od 7. srpnja 2011. do 13. srpnja 2011. a u razdoblju od 22. svibnja 2011. do 7. srpnja 2011. u sobi broj 18 površine 25 m² s još devet zatvorenika. Dakle, utvrđeno je da je tijekom boravka u Zatvoru u Osijeku tužitelj imao na raspolaganju osobni prostor od 2,37 m² do 2,5 m² a koji prostor je i još manji s obzirom na to da je tom kvadraturom obuhvaćena i površina sanitarnog čvora te da je u tim sobama u pravilu provodio 22 sata dnevno.

12. Vezano uz tužiteljev boravak u Zatvoru u Zagrebu utvrđeno je da je tužitelj boravio na VI. zatvoreničkom odjelu u sobi broj 97 sveukupne površine 21,10 m² od čega se na sanitarni čvor odnosi 1,57 m² te da je u toj sobi tužitelj boravio s još pet do sedam zatvorenika pa je na raspolaganju imao oko 2,6 m². Također je utvrđeno da je sanitarni čvor samo djelomično bio odvojen od prostora za spavanje i to zidom visine od 1,8 m pa su neugodni mirisi iz sanitarnog čvora mogli nesmetano dolaziti u prostor spavaonice, što je pored nedostatka osobnog prostora predstavljalo dodatnu neugodnost za tužitelja, koji je u toj sobi provodio u pravilu 22 sata dnevno.

13. Konačno, u odnosu na Zatvor u Gospiću utvrđeno je da je tužitelj od 11. kolovoza 2011. do 23. rujna 2011. bio smješten u sobi broj jedan koja je površine 12,5 m² (bez površine sanitarnog čvora) s još tri zatvorenika pa je imao na raspolaganju 3,12 m², zatim od 23. rujna 2011. do 6. listopada 2011. u sobi površine 24,84 m² s još sedam zatvorenika kada je imao na raspolaganju 3,10 m² osobnog prostora, od 6. listopada 2011. do 13. listopada 2011. bio je smješten u sobi broj šest površine 24,10 m² u kojoj je bilo smješteno ukupno 10 zatvorenika (tužitelj je na raspolaganju imao 2,41 m² osobnog prostora) a od 13. listopada 2011. do 19. siječnja 2012. kada je bio smješten u sobi broj tri površine 24,10 m² s ukupno 10 zatvorenika, imao je na raspolaganju 2,33 m² osobnog prostora.

13.1. Tužitelj je od 19. siječnja 2012. do 4. listopada 2013. kada je uvjetno otpušten boravio na poluotvorenom odjelu i to od 19. siječnja 2012. do 17. lipnja 2012. u sobi površine 13,34 m² u kojoj je bilo smješteno ukupno šest zatvorenika (2,22 m² osobnog prostora) a od 17. lipnja 2012. do 4. listopada 2013. u sobi površine 13,76 m² u kojoj je boravilo ukupno četiri zatvorenika (3,44 m² osobnog prostora) tijekom kojeg je boravka (u poluotvorenom odjelu) tužitelj imao mogućnost slobodnog korištenja dnevnog boravka, bio je radno angažiran na poslovima transportnog radnika te su mu bile omogućene i izvanzavodske pogodnosti u vidu izlaska u grad i slično.

14. Dakle, na tako utvrđeno činjenično stanje, koje parnične stranke ne osporavaju žalbama, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo kada je našao utvrđenim da je tijekom cijelog boravka u Zatvoru u Osijeku i Zatvoru u Zagrebu, kao i tijekom boravka u Zatvoru u Gospiću u razdoblju od 6. listopada 2011. do 17. lipnja 2012., tužitelj bio izvrgnut povredi članka 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda jer je imao manje od 3 m² osobnog prostora a u tom je prostoru u Zatvoru u Osijeku i u Zatvoru u Zagrebu boravio u pravilu 22 sata dnevno te je pri tome bio izložen i neugodnostima u vidu većeg broj zatvorenika u istom prostoru, natrpanosti namještajem koja otežava kretanje u sobi, nedostatka prostora za pohranu osobnih stvari, neugodnih mirisa iz sanitarnog čvora i drugo.

15. Kako je utvrđeno da je tužitelj trpio povredu članka 3. Konvencije u razdoblju od 10. rujna 2010. do 17. lipnja 2012. (izuzev razdoblja od 8. kolovoza do 5. listopada 2011.) pravilno je sud prvoga stupnja utvrdio kako tužitelju pripada pravo na pravičnu novčanu naknadu zbog povrede prava osobnosti iz članka 1100. ZOO/05 ali se prilikom odlučivanja o visini takve naknade pogrešno rukovodio iznosima nadnica osobe bez kvalifikacija, umjesto da primijeni kriterije propisane odredbom članka 1100. ZOO/05. Ocjena je ovoga suda kako je u skladu odredbom članka 1100. ZOO/05 a uzimajući u obzir vremensko razdoblje u kojem je tužitelj trpio povredu (od 10. rujna 2010. do 17. lipnja 2012.), kao i neugodnosti kojima je bio izložen tijekom toga razdoblja (otežanost kretanja po sobi, neugodni mirisi, nedostatak prostora za pohranu osobnih stvari, veći broj zatvorenika u sobama) te i činjenicu da je u tom razdoblju tužitelj imao mogućnost boravka na otvorenom u dvorištu u trajanju od samo dva sata dnevno dok je ostalo vrijeme provodio u sobi u kojoj se nalazio i sanitarni čvor te u kojoj je i objedovao, što se sve odnosi na razdoblje od 10. rujna 2010. do 19. siječnja 2012., ali i da je do povrede došlo i kasnije tijekom boravka u zatvoru u Gospiću kada je imao na raspolaganju samo 2,22 m2, osobnog prostora a to je bilo dugotrajno (150 dana) pa na taj boravak nije od utjecaja okolnost što je imao dovoljnu slobodu kretanja jer je do povrede došlo već duljinom trajanja boravka u skučenom osobnom prostoru, tužitelju pripada pravo na pravičnu novčanu naknadu u iznosu od 50.000,00 kuna, koja naknada je primjerena svim navedenim okolnostima konkretnog slučaja i cilju kojem služi pa se u tom pogledu ocjenjuju neosnovanima i tuženičina i tužiteljeva žalba u smislu navoda da mu je trebalo dosuditi novčanu naknadu u iznosu od 200,00 kuna po danu a koja naknada po ocjeni ovog suda nije primjerena svim u postupku utvrđenim okolnostima u smislu odredbe članka 1100. ZOO/05.

16. U odnosu na odluku o parničnim troškovima tužitelj pravilno ukazuje da je sud prvoga stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada mu nije priznao trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 500,00 kuna (Tbr. 9. točka 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika – "Narodne novine" broj: 142/2012., 103/2014., 118/2014., 107/2015.) pa je odluku o troškovima prvostupanjskog postupka valjalo djelomično preinačiti i naložiti tuženici naknaditi tužitelju troškove u iznosu od 66,36 eura (500,00 kuna) povrh troškova koji su mu dosuđeni u točki II. izreke prvostupanjske presude (6.290,62 kune), dok je u preostalom odbijajućem dijelu (za iznos od 5.767,38 kuna) potvrđena odluka o troškovima postupka.

17. Tuženica nije uspjela sa žalbom a tužitelj samo djelomično protiv odluke o troškovima postupka kao sporednog traženja pa nemaju pravo na naknadu troškova nastalih u povodu žalbe (članci 35. i 154. ZPP9.

18. Iz svih je navedenih razloga, a na temelju članaka 368. stavka 1. i 166. stavka 1.

ZPP, odlučeno kao u izreci.

U Puli 19. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća:

Igor Rakić