REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola

Poslovni broj: Gž-1643/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Marije Sošić kao predsjednice vijeća, Helene Poropat kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Igora Rakića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Tomislavu Miškiću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženice Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, zastupana po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Knezović & Partneri j.t.d. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-950/2025-8 od 24. listopada 2025., u sjednici vijeća održanoj 19. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se u cijelosti kao neosnovana žalba tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-950/2025-8 od 24. listopada 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđuje se ništetnom odredba iz čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu br. 514003029-60010473988/2008 sklopljenog između tužitelja i prednika tuženika 5. veljače 2008.., u dijelu odredbe koji glasi: "Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,00% jednokratno, unaprijed." (toč. I). U točki II. naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 760,00 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom dok je u točki III. naloženo tuženiku da tužitelju nadoknadi trošak postupka u iznosu od 716,45 eura također s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. U točki IV. odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška od 259,53 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tu presudu pravovremenom i dopuštenom žalbom pobija tuženik iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. – 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), i predlaže preinačenje pobijane presude, a podredno njeno ukidanje i vraćanje predmeta sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, potražuje i naknadu troška sastava žalbe.

3. Sa žalbom je postupljeno sukladno odredbi čl. 359. st. 1. ZPP.

4. Žalba tuženika Addiko Bank d.d. je neosnovana.

5. Na žalbu nije odgovoreno.

6. U žalbenom stadiju postupka sporno je ima li banka pravo od klijenta naplatiti naknadu troškova za obradu kredita koja je jasno ugovorena i određena ugovorom o kreditu (kako smatra tužena), odnosno da li takva odredba ugovora, o plaćanju određenog ili odredivog novčanog iznosa na ime troškova obrade kredita, uzrokuje neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana na štetu tužitelja, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, shodno odredbama čl. 12. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 u daljnjem tekstu ZOO/91) odnosno identično prema čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje u tekstu: ZOO) Također, sporno je od kada teče rok zastare, odnosno je li nastupila zastara zahtjeva za isplatu.

7. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud je ustanovio da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP, na koju pazi po službenoj dužnosti, temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

8. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, a pobijana presuda nije proturječna, pa nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje tuženik u žalbi.

9. Prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je ocjenom dokaza, sukladnoj odredbi čl. 8. ZPP pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje. Osim toga potpuno i pravilno je utvrdio činjenično stanje i pravilno je primijenio materijalno pravo.

10. Nesporno je među strankama da je tužitelj kao korisnik kredita sa prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d. Osijek, kao kreditorom sklopio Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama dana 5. veljače 2008. i to za kupnju stana, da je tuženik prilikom isplate kredita temeljem čl. 6. Ugovora o kreditu naplatio jednokratnu naknadu u visini od 1,00% od iznosa kredita te da je prednik tuženika dana 26. veljače 2008., naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 5.534,63 kn a što iznosi 760,00 eura.

11. Polazeći od iskaza tužitelja u kojem je naveo da mu je kredit trebao za adaptaciju obiteljske kuće u vrijednosti oko 35.000,00 eura, da je razgovarao s djelatnicama Slavonske banke FU i EU u poslovnici u Valpovu te da su mu one preporučile kao najpovoljniji kredit ovaj u CHF, te da je banka pripremila ugovore i sačinila ih po svojim uvjetima, da mu djelatnici banke nisu objašnjavali što čini ulaznu naknadu i na što se ona odnosi i zašto je određena u iznosu od 1,00 % jednokratno, da nije znao koji konkretan iznos ulazne naknade mu je naplaćen za kredit, a ne zna ni koje sve radnje banke su obuhvaćene u vrijednosti te ulazne naknade. Kredit je isključivo podigao kao fizička osoba i utrošio ga u svoju obiteljsku kuću u kojoj i dan danas živi s obitelji, da nije imao niti ima otvoren obrt kao ni trgovačku djelatnost, a kuću nikada nije iznajmljivao, i kojem iskazu je sud u cijelosti poklonio vjeru jer je vjerodostojan i istinit, jer je tužitelj iskazivao uvjerljivo i životno logično, a njegov iskaz nije doveden u sumnju drugim izvedenim dokazima. Stoga je osnovano utvrđeno da se radi o potrošačkom ugovoru. Imajući još u vidu sadržaj i formu predmetnog ugovora o kreditu, prvostupanjski je sud pravilno zaključio da je riječ o standardiziranom odnosno tipskom ugovoru u smislu čl. 295. ZOO te da se o ugovornoj odredbi iz čl. 3. nije pojedinačno pregovaralo, odnosno da tužitelj nije niti bio u prilici pregovarati o toj naknadi s tuženikom već je prihvatio ponuđeni unaprijed sastavljeni ugovor o kreditu, a što tuženik tijekom postupka nije ni osporavao.

12. Prvostupanjski je sud pobijanom presudom utvrdio ništetnom spornu ugovornu odredbu sadržanu u čl. 6. Ugovora o kreditu kojom je propisano da se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita, jer tuženik u ovom postupku nije dokazao da se o odredbi temeljem koje je tuženik naplatio od tužitelja naknadu za odobrenje kredita u utuženom iznosu temeljem odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu, pojedinačno pregovaralo, da prilikom zaključenja ugovora nije dovoljno vodio računa o tužitelju kao potrošaču i slabijoj ugovornoj strani, čime je povrijedio načelo savjesnosti i poštenja te načelo jednake vrijednosti i činidaba u smislu čl. 4. i čl. 7. ZOO, slijedom čega je navedena ugovorna odredba kojom se tužitelj, kao korisnik kredita obvezuje kreditoru platiti naknadu za odobrenje kredita 1,00% jednokratno nepoštena i posljedično ništetna te protivna odredbama čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07 - dalje: ZZP/07) i odredbama čl. 322., čl. 323. i čl. 324. ZOO.

13. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je utvrdio ništetnim odredbu čl.6. Ugovora o kreditu prema kojoj se tužitelj, kao korisnik kredita, obvezao kreditoru platiti naknadu za odobrenje kredita: 1,00% jednokratno od iznosa odobrenog kredita te kada je naložio tuženiku isplatiti tužitelju stečeno bez osnove na temelju takve ništetne odredbe, u nespornom iznosu od 760,00 eura.

14. Naime, prema odredbi čl. 96. st. 1. ZZP/07, koji se primjenjuje na ovaj spor s obzirom na vrijeme zaključenja ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok odredba st. 2. istoga članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, posebno ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi čl. 102. st. 1. ZZP/07 nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

15. Sud Europske unije je svojim presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni.

16. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorne odredbe potrošaču ne trebaju biti samo gramatički razumljive.

17. Iz iskaza tužitelja proizlazi i da mu nije ništa pojašnjeno u vezi tzv. ulazne naknade, od čega se ona sastoji, na koji način se određuje njena visina te da o toj naknadi nije mogao pregovarati.

18. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetnih ulaznih ugovornih naknada, čl. 1021. ZOO propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz te odredbe ZOO proizlazilo bi da je tuženica bila ovlaštena od tužitelja naplatiti temeljem zaključenog Ugovora o kreditu samo glavnicu kredita i ugovorene kamate, a ne i sporne ulazne naknade.

19. Kako je tijekom postupka (na temelju iskaza tužitelja) utvrđeno da se o spornoj odredbi Ugovora o kreditu nije posebno unaprijed pregovaralo i da tužitelj kao korisnik kredita nije imao mogućnost utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, a Ugovor o kreditu je bio unaprijed pripremljen od strane tuženika, a tužitelj nije mogao unaprijed znati na koji će se način formirati visina sporne naknade iz čl. 6. Ugovora, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, to je takva odredba nepoštena, a posljedično i ništetna. Naime, sporna ugovorena naknada je očito uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, osobito što je tuženik nakon isplate kredita umanjenog za iznos predmetne naknade obračunavao tužitelju ugovorne kamate na cijeli iznos odobrenog kredita, pa se takva sporna odredbe Ugovora ukazuje nepoštenom prema tužitelju, kao korisniku kreditu i podređenoj ugovornoj strani u odnosu na tuženika.

20. Također se napominje i to kako se pravno shvaćanje sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanog 5. studenog 2020. (zaključak pod toč. 8) da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, po mišljenju ovog suda može analogno primijeniti i na ulazne ugovorne naknade koje su predmet ovog spora.

21. Pravilno je stoga, prvostupanjski sud ocijenio osnovanim i zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 760,00 eura, te je pozivom na odredbe čl. 323 ZOO, pravilno usvojen i ovaj dio tužbenog zahtjeva sa pripadajućim zateznim kamatama, koji je tuženik kao nesavjesni stjecatelj dužan platiti tužitelju. Naime, utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

22. Pri tome je prvostupanjski sud pravilno otklonio prigovor zastare istaknut po tuženiku, a koji se neosnovano ponavlja i u žalbi, jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnih ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno nekih njegovih odredaba, kao posljedice utvrđenja te ništetnosti, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena njegova ništetnost. Dakle u vrijeme donošenja pobijane prvostupanjske presude tužbeni zahtjev tužitelja nije zastario, jer zastarni rok, prema navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, još nije ni počeo teći.

23. S obzirom da sukladno odredbi čl. ZOO/93 ništetne odredbe ne proizvode pravni učinak to je obveza povrata stečenog temeljem takve odredbe dospjela u trenutku stjecanja dakle 2008., pa je u svakom slučaju prvostupanjski sud mogao naložiti izvršenje činidbe povrata kao obveze dospjele u trenutku zaključenja glavne rasprave, radi čega tuženik neosnovano upire na pogrešnu primjenu materijalnog prava i povredu odredbe čl. 326. a ZPP-a u vezi čl. 186.c ZPP-a.

24. Također je pravilna i zakonita pobijana odluka o trošku budući da je ista pravilno utemeljena na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, i u tom smislu se ukazuju neosnovani žalbeni navodi tuženika kojima osporava pravo tužitelja na naknadu troška pristupa na ročište za objavu presude budući da je to pravo priznato kao parnični trošak po Tbr. 9. toč. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23 dalje: Tarifa), dok izostanak odluke o tome da se zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška odbije nije nepravilan budući da u smislu čl. 154 .st.1 ZPP-a sud odlučuje o zahtjevu za naknadom parničnog troška stranke koja je u potpunosti uspjela u sporu upravo na način kako je to učinio prvostupanjski sud u točki III. izreke presude.

25. Slijedom izloženog, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a te presuditi kao u izreci.

26. Budući da tuženik nije uspio sa žalbom istom ne pripada pravo na naknadu sastava žalbe (čl. 166. st. 1 u svezi čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Puli, 19. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

Marija Sošić