Poslovni broj: P-786/2023-101

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb – Istok, Turinina 3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu po sucu Ivi Đuratoviću, u pravnoj stvari tužiteljice KP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Bruno Mudronja, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženice SP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik ŽP, odvjetnik u [adresa], radi nevaljanosti oporuke, nakon održane glavne rasprave zaključene 07.11.2025., dana 19. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je pravno nevaljana – ništava i ne proizvodi pravne učinke javna oporuka pok. UP, OIB: [osobni identifikacijski broj], sastavljena 24.01.2017. po javnoj bilježnici Marini Babić pod posl. br. OU-11/2017, a proglašena 12.05.2022. pred javnom bilježnicom Jasminkom Vrba pod posl. br. O-563/2022.

II. Nalaže se tuženici SP da tužiteljici KP naknadi trošak parničnog postupka u iznosu 7.106,27 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 19.12.2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužbom od 06.09.2023. tužiteljica KP zatražila je donošenje presude kojom bi se oporuka pok. UP od 24.01.2017. utvrdila nevaljanom, u bitnom navodeći da u trenutku sastavljanja oporuke nije bio sposoban za rasuđivanje te da zbog problema sa vidom i sluhom nije mogao razumjeti sadržaj oporuke.

2. Tuženica SP je u odgovoru na tužbu osporila osnovanost tužbenog zahtjeva u bitnom navodeći da pok. UP nije bio nesposoban za rasuđivanje te da je mogao čuti i pročitati sadržaj oporuke.

3. U provedenom postupku pročitane su isprave u spisu, i to Javna oporuka od 24.01.2017. (str. 18-19 spisa), Potvrda od 04.11.2020. (str. 35 spisa), Nalozi klijenta (str. 45-58 spisa), rješenje posl. br. O-3841/2022 od 13.06.2023. (str. 63-66 spisa), rješenje posl. br. KP-DO-687/2021 od 29.12.2021. (str. 67-70 spisa), Nasljednička izjava od 26.05.2022. (str. 131 spisa), zapisnik posl. br. P2-121/05 od 22.02.2005. (str. 204-205 spisa), Prijedlog od 20.01.2017. (str. 206-208 spisa), rješenje posl. br. R1- 14/2017 od 22.03.2017. (str. 209-210 spisa), zapisnik posl. br. 413/2017 od 16.01.2018. (str. 211-214 spisa), presuda posl. br. P-413/2017 od 29.03.2018. (str. 215-218 spisa), presuda posl. br. Gž-4839/2018 od 24.09.2020. (str. 220-224 spisa), rješenje posl. br. P-997/2020 od 31.12.2020. (str. 225-227 spisa), Tužba od 11.01.2018. (str. 228-231 spisa), zapisnik posl. br. P-37/2018 od 06.02.2020. (str. 232- 236 spisa), presuda posl. br. P-37/2018 od 19.08.2020. (str. 237-243 spisa), rješenje posl. br. P-37/2018 od 03.03.2022. (str. 244-245 spisa), zapisnik od 08.03.2017. (str. 246-247 spisa), Timska sinteza od 08.05.2017. (str. 248-249 spisa), zapisnik od 06.05.2019. (str. 250-251 spisa), dopis od 09.05.2019. (str. 252 spisa), e-mail od 17.08.2022. (str. 284 spisa), presuda posl. br. P2-121/05 od 22.02.2005. (str. 378-381 spisa), nalaz i mišljenje od 21.10.2021. (str. 486-504 spisa), izvršen je uvid u priklopljene spise posl. br. O-3841/2022, R1-14/2017, P-997/2020 i P-37/2018, pregledani su medicinska dokumentacija (str. 9-17, 20-34, 36-44, 59-62, 71-119, 132- 200, 266, 350-357, 361-373, 407-482, 540-541, 945-960 spisa) i zdravstveni karton (str. 551-944 spisa), provedeno je medicinsko vještačenje (str. 969-975, 1004-1007 spisa) te su saslušani svjedoci BP (str. 515-516 spisa), ČP (str. 516-517 spisa), DP (str. 517-518 spisa), NP (str. 518-519 spisa), Marine Babić (str. 525-526 spisa), KPT (str. 526-527 spisa), ŽP (str. 527-528 spisa), LP (str. 528 spisa), HP (str. 544-545 spisa), GP (str. 545-546 spisa), EP (str. 546-547 spisa), FP (str. 547 spisa), VP (str. 1015-1016 spisa), tužiteljica (str. 520-522 spisa) i tuženica (str. 522-524 spisa).

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Predmet parnice je valjanost oporuke od 24.01.2017. ostavitelja pok. UP.

6. Uvidom u priklopljeni ostavinski spis posl. br. O-3841/2022 (zapisnik o rodoslovlju – str. 33-34 tog spisa) utvrđeno je da ostavitelj u trenutku smrti nije bio u braku, a jedini njegov potomak je kćer KP (ovdje tužiteljica). Nadalje je utvrđeno je da je tužiteljica rješenjem ostavinskog suda od 13.06.2023. (str. 63-66 spisa) upućena na pokretanje parnice protiv tuženice radi utvrđenja nevaljanosti navedene oporuke. Slijedom navedenoga, ispunjenje su procesne pretpostavke za vođenje ovog parničnog postupka.

7. Iz sporne oporuke (str. 18-19 spisa) proizlazi da ju je 24.01.2017. sastavila javna bilježnica Marina Babić pod posl. br. OU-11/17, i to po kazivanju pok. UP, a iz njenog sadržaja proizlazi da je on svoju nekretninu, i to ½ dijela stana u [adresa], jednako kao i svu svoju ostalu imovinu, nakon smrti ostavio nećakinji SP (ovdje tuženici).

8. Dakle tužiteljica je zakonska nasljednica ostavitelja pok. UP, dok je tuženica njegova oporučna nasljednica, a sporna oporuka je sačinjena od strane javnog bilježnika po kazivanju ostavitelja pa se radi o javnoj oporuci u smislu čl. 32. Zakona o nasljeđivanju (Narodne novine br. 48/2003, 163/2003, 35/2005, 127/2013, 33/2015, 14/2019; dalje: ZN).

9. Između stranaka je prije svega sporno je li ostavitelj pok. UP u trenutku sastavljanja navedene oporuke bio sposoban za rasuđivanje. Sporno je i to je li mogao pročitati tekst oporuke kojeg mu je napisao javni bilježnik odnosno je li mogao čuti ono što mu je javni bilježnik pročitao.

10. Po čl. 26. ZN oporuka je ništava ako oporučitelj u vrijeme njenog sastavljanja nije bio sposoban za rasuđivanje, to jest ako u tom trenutku nije bio sposoban shvatiti značenje svojeg očitovanja i njegove posljedice ili nije bio u stanju vladati svojom voljom toliko da postupa u skladu sa tim znanjem, s time da se smatra da je ostavitelj bio sposoban za rasuđivanje ako se ne dokaže suprotno (st. 2.), a naknadni gubitak sposobnosti za rasuđivanje ne utječe na njenu valjanost (st. 3.).

11. Prema stanju spisa ostavitelj je rođen 1938. godine, dok je preminuo 2022. godine, a spornu oporuku je sačinio 2017. godine, što znači u dobi od 79 godina.

12. Iz brojne medicinske dokumentacije u spisu (str. 9-17, 20-34, 36-44, 59-62, 71- 119, 132-200, 266, 350-357, 361-373, 407-482, 540-541, 945-960 spisa) proizlazi da je ostavitelj za života imao razne zdravstvene tegobe (koronarna bolest, problemi sa tlakom, problemi sa nogama) koje se same za sebe ne bi mogle povezati sa eventualnom nesposobnošću za rasuđivanje, međutim isto tako proizlazi da je 2005. godine pretrpio moždani udar (str. 62 spisa), dok mu je 03.02.2017. – dakle 10 dana nakon sastava sporne oporuke – od strane psihijatra postavljena dijagnoza „F22.0 Sumanuti poremećaj“ (str. 41-42 spisa), a potom se 2019. i 2021. godine u više navrata liječio u Psihijatrijskoj bolnici Sv. Ivan na Jankomiru (str. 361-373 spisa).

13. Radi utvrđivanja odlučne činjenice je li ostavitelj u trenutku sastavljanja sporne oporuke – dakle 24.01.2017. – bio sposoban za rasuđivanje, u tijeku postupka provedeno je medicinsko vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji Branki Vidrih, specijalistu psihijatrije.

13.1. U pisanom nalazu od 03.06.2025. (str. 973-975 spisa) vještakinja je analizirala relevantnu medicinsku dokumentaciju iz spisa te je utvrdila kako je ostavitelju 03.02.2017. nakon kliničkog pregleda postavljena dijagnoza Sumanuti poremećaj F22, da mu je ordinirana adekvatna terapija i predloženo liječenje; da je 23.02.2017. pregledan po drugom psihijatru koji postavlja dijagnozu Organski sumanuti poremećaj F06.2., sugerirano mu je liječenje i uzimanje antipsihotika, na koje preporuke se oglušio; da je nekoliko godina kasnije u 3 navrata hospitaliziran u Klinici za psihijatriju Sv. Ivan u Jankomiru (15.02.-26.03.2019.; 09.07.-16.07.2021.; 20.07.-30.08.2021.), pa uzimajući u obzir njegovo funkcioniranje godinama prije postavljene dijagnoze vještakinja zaključuje da je on godinama patio od psihičkih poteškoća psihotičnog spektra, a nije se želio liječiti iako je intenzivno vodio brigu o svojem tjelesnom zdravlju te je postavljena dijagnoza potvrđena i tijekom višekratnih bolničkih liječenja. Vještakinja je navela da navedena psihijatrijska dokumentacija potvrđuje postojanje prave i teške duševne bolesti koja je ostavitelja invalidirala u obiteljskom i socijalnom smislu te da je njegov osebujni životni stil u skladu sa njegovim poremećajem. Imajući u vidu sve navedeno, vještakinja je dala mišljenje kako u vrijeme sastavljanja oporuke od **.**.2017. pok. UP nije bio sposoban za rasuđivanje, nije bio sposoban shvatiti značenje svojeg očitovanja i njegove posljedice odnosno nije bio sposoban vladati svojom voljom, iz razloga što je bio potpuno okupiran paranoidnom obradom realiteta te je bio psihotično dekompenziran.

13.2. Prilikom usmenog saslušanja na raspravi od 16.10.2025. (str. 1004-1007 spisa) vještakinja je pojasnila da ostaviteljeva dijagnoza perzistirajućeg sumanutog poremećaja predstavlja psihotični poremećaj koji se razvija godinama gdje se paranoidni sumanuti sustav tijekom godina širi i učvršćuje te se radi o izrazito teškom poremećaju zbog slabe suradljivosti osoba koje pate od takvog poremećaja i u velikom broju slučajeva neodgovarajućeg terapijskog odgovora. Nadalje, da takve osobe u pravilu imaju tzv. tubularni sumanuti sustav u kojem u svojem fokusu sumanutim idejama drže po nekoliko osoba koje tijekom godina doslovce maltretiraju svojim ponašanjem, dok laicima može izgledati kako se radi o osobi koja je samo neobičnog karaktera, s time da takve osobe vrlo često mogu radno funkcionirati, ali zakazivanja su najvidljivija u obiteljskom miljeu i socijalnim interakcijama. Vještakinja je pojasnila da je ostavitelju dijagnoza sumanutog poremećaja postavljena u veljači 2017. prilikom dva pregleda od strane psihijatra, a na temelju njegove kliničke slike odnosno na temelju njegovog ponašanja i izjava, s time da su nalazu psihijatra od 03.02.2017. citirane izjave ostavitelja (da mu je navodna kćer dobila sumnjivi prašak, da mu kćer na mobitel prima sumnjive sadržaje, da su 4 telefona pregorjela od kad se ona koristi tim mobitelom, da je taj mobitel nabavila iz Brazila i preko njega može upadati u razgovore) te je psihijatar opisao da je pacijent pri svijesti, tijek misli formom uredan, u sadržaju naznake paranoidnosti, sistematiziranih sumanutih ideja projektivan prema obitelji. Po mišljenju vještakinje iz takvog nalaza psihijatra je vidljivo da su bile ispunjene pretpostavke za postavljanje dijagnoze sumanutog poremećaja, a kasnije hospitalizacije i dijagnoze iz 2019. -2021. predstavljaju istu dijagnostičku kategoriju, samo što se s obzirom na visoku životnu dob ostavitlja navodila šifra F06.2 odnosno organski uvjetovana sumanutost. Vještakinja je nadalje pojasnila kako stanje ostavitelja na dan 24.01.2017. nije bilo akutno, već se njegov poremećaj godinama razvijao, što zaključuje na temelju njegovog stanja koje je evidentirano u nalazu psihijatra od 03.02.2017. i na svojem profesionalnom iskustvu, jer se ostavitelj nije probudio niti mogao probuditi s tim poremećajem, već je to poremećaj koji se dugo razvija, s time da taj zaključak temelji isključivo na medicinskoj dokumentaciji u spisu, a neovisno o iskazima svjedoka u ovom postupku. Prema iskazu vještakinje osobe sa takvom dijagnozom (F06.2 i F22) nemaj snižene kapacitete za intelektualno funkcioniranje te mogu odraditi cijeli radni vijek, međutim njihovi voljni kapaciteti su determinirani razmišljanjem koje je izvan realiteta i koje je prepuno paranoidnih misli, zbog čega su njihove akcije uvijek odraz njihovog sumanutog razmišljanja, bez lucidnih intervala jer realitet doživljavaju na paranoidan način. Nadalje, da su ljubomora i sumnja u nevjernost partnera jedni od uobičajenih simptoma takvog poremećaja, a iako izgleda da osoba uredno funkcionira ona je pod utjecajem sumanutih ideja, s time da takve osobe u pravilu nisu pod utjecajem drugih osoba već su svojih čvrstih uvjerenja.

14. Sud u cijelosti prihvaća navedeni nalaz vještakinje jer je izrađen u skladu sa pravilima struke, na temelju vjerodostojne medicinske dokumentacije i zdravstvenog kartona ostavitelja, a sam nalaz kao i dano mišljenje su obrazloženi, jasni i neproturječni.

14.1. Vještakinja je prilikom usmenog saslušanja argumentirano i uvjerljivo otklonila sve primjedbe tuženice, sve u mjeri i na način da za ovaj sud ne postoji baš nikakva sumnja u pravilnost stručnog mišljenja kojeg je vještakinja dala u ovom postupku. Zbog argumentacije koju je vještakinja iznijela prilikom usmenog saslušanja, ovaj sud je stekao uvjerenje o tome da su nalaz i mišljenje izrađeni u skladu sa pravilima struke te da su stručne procjene vještakinje u potpunosti pravilne i objektivno utemeljene. S obzirom na navedeno, nisu bile ispunjene pretpostavke iz čl. 261. ZPP za određivanje novog psihijatrijskog vještačenja u ovom predmetu, pa je taj dokazni prijedlog tuženice odbijen raspravnim rješenjem od 26.10.2025. (str. 1007 spisa).

15. Vještakinja je jasno, argumentirao i uvjerljivo obrazložila kako u veljači 2017., kada je ostavitelju postavljena dijagnoza sumanutog poremećaja, njegovo stanje nije bilo akutno (naglo, početno) niti se radilo o nečemu što se može pojaviti preko noći, već se radilo o izrazito teškom poremećaju koji se razvija godinama, prilikom čega se paranoidni sustav širi i učvršćuje. Vještakinja je izričito potvrdila kako iz nalaza psihijatra od 03.02.2017. proizlazi da su bile ispunjene sve pretpostavke za postavljanje dijagnoze sumanutog poremećaja, a isti nalaz je ponovljen i od strane drugog psihijatra dvadeset dana kasnije (23.02.2017.), dok su se i kasnije hospitalizacije ostavitelja iz 2019. i 2021. godine svodile na istu dijagnozu. Stoga su u cijelosti neosnovani navodi tuženice kojima osporava zaključke vještakinje tvrdnjom da u spisu nema medicinske dokumentacije od 24.01.2017. (datum nastanka oporuke) ili ranije u kojoj bi se spominjao sumanuti poremećaj, kada je ostavitelju ta dijagnoza postavljena već 10 dana kasnije nakon nastanka oporuke, a radi se o poremećaju koji nije akutnog karaktera nego se razvija duže vrijeme.

15.1. Vještakinja je također uvjerljivo obrazložila kako je svoju stručnu procjenu sačinila na temelju medicinske dokumentacije u spisu, odnosno da svoje zaključke temelji isključivo na toj medicinskoj dokumentaciji, dok je u pisanom nalazu citirala samo iskaze nezainteresiranih svjedoka (javne bilježnice i susjeda) jedino zbog toga što bi po metodologiji te vrste vještačenja i takvi iskazi mogli biti korisni, ali samo ako nema medicinske dokumentacije, dok je u konkretnom slučaju ona imala na raspolaganju medicinsku dokumentaciju temeljem koje je onda mogla izvesti svoje zaključke. Dakle, iako su u ovom postupku saslušani razni svjedoci, vještakinja je svoje stručno mišljenje utemeljila na medicinskoj dokumentaciji koja je priložena spisu, pri čemu valja napomenuti da su u nalazu psihijatra od 03.02.2017. sadržane izjave samog ostavitelja (anamnestički podaci), pa je na taj način vještakinja – iako posredno ali vjerno – imala uvid u izjave koje je sam ostavitelj dao psihijatru prilikom pregleda od 03.02.2017., kada mu je postavljena dijagnoza sumanutog poremećaja. Vještakinja je također pojasnila kako sadržaj sporne oporuke nije bio temelj njene stručne procjene te da bi njeno mišljenje bilo isto i da je ostavitelj raspolagao za korist kćeri (tužiteljice), a ne za korist nećakinje (tuženice).

15.2. Vještakinja je nadalje obrazložila kako kod takvog poremećaja laicima može izgledati da osoba uredno funkcionira ili da je samo malo neobičnog karaktera, kao i da su takve osobe radno funkcionalne (mogu odraditi cijeli radni vijek), međutim da su istovremeno pod utjecajem sumanutih ideja, da su njihovi voljni kapaciteti determinirani razmišljanjem koje je izvan realiteta i koje je prepuno paranoidnih misli te su njihove akcije uvijek odraz njihovog sumanutog razmišljanja, a zakazivanja u funkcioniranju su najvidljivija u obiteljskom miljeu i socijalnim interakcijama jer te osobe kao po pravilu imaju tzv. tubularni sumanuti sustav u kojem u svojim sumanutim idejama drže po nekoliko osoba koje tijekom godina doslovce maltretiraju.

15.3. Konačno, vještakinja je isključila mogućnost da je na dan nastanka sporne oporuke (24.01.2017.) kod ostavitelja postojao tzv. lucidni interval jer se takav fenomen javlja kod psiho-organskih sindroma (senilnost, demencija), a ne kod sumanutih poremećaja kod kojih osobe realitet doživljavaju na paranoidan način te vještakinja na temelju svojih stručnih i profesionalnih znanja postojanje tzv. lucidnog intervala kod ostavitelja na dan 24.01.2017. smatra nemogućim – kakvo objašnjenje vještakinje sud prihvaća kao potpuno stručno i uvjerljivo.

16. Slijedom navedenoga, na temelju prihvaćenog nalaza i mišljenja vještakinje Branke Vidrih, koje je pak sačinjeno na temelju vjerodostojne medicinske dokumentacije u spisu, sud utvrđuje da je na dan sastavljanja sporne oporuke – **.**.2017. – pok. UP bio potpuno okupiran paranoidnom obradom realiteta i psihotično dekompenziran, a njegovi voljni kapaciteti su bili determinirani razmišljanjem koje je izvan realiteta te mu je ponašanje bilo odraz sumanutog razmišljanja.

16.1. Protivno navodima tuženice, vještakinja zaključak o nesposobnosti za rasuđivanje nije dala na temelju puke dijagnoze sumanutog poremećaja, već jer je utvrdila da je ostavitelj bio potpuno okupiran paranoidnom obradom realiteta i psihotično dekompenziran, dok su mu voljni kapaciteti bili determinirani razmišljanjem koje je izvan realiteta.

17. Sud u bitnim dijelovima vjeruje iskazima tužiteljice (str. 520-522 spisa) i njene majke NP (str. 518-520 spisa) te iskazima EP, ostaviteljevog susjeda (str. 546-547 spisa) i RP, prijateljice ostaviteljeve bivše supruge (str. 547 spisa) jer su iskazivali na uvjerljiv način te su njihovi iskazi međusobno podudarajući. Na temelju njihovih iskaza sud utvrđuje da se ostavitelj od svoje supruge NP (tužiteljičine majke) razveo još 2005. godine, ali su skupa zajedno sa kćerkom (tužiteljicom) ostali živjeti u istom stanu, a s vremenom je počeo iznositi bizarne optužbe na teret tužiteljice i bivše supruge, poput optužbi da je bivša supruga rodila djecu svojem bratu, da tužiteljica nije njegova kćer, da je tužiteljica nabavila poseban mobitel iz Brazila kojim ga može prisluškivati, da tužiteljica posjeduje bijeli prah te da prodaje silicij švedskim nobelovcima i slično. Istinitost ovakvih iskaza tužiteljice i njene majke NP posebno je potvrđena onime što je napisano u nalazu psihijatra od 03.02.2017. iz Psihijatrijske bolnice Sv. Ivan na Jankomiru (str. 41-42 spisa), u kojem je psihijatar zabilježio ostaviteljeve izjave o tome da u stanu od 100 m2 koristi samo sobu od 9 m2, da mu je kćer „navodna“, da je dobila sumnjivi prašak, da joj je on oduzeo mobitel kojeg je nabavila iz Brazila i preko kojeg može upadati u tuđe razgovore, a zbog kojeg su mu pregorjela četiri telefona. Svjedok EP, ostaviteljev susjed (domar u zgradi), koji je osobno nezainteresiran za ishod spora, potvrdio je da mu je 2017. godine mijenjao bravu na vratima sobe jer je ostavitelj smatrao da ga netko prisluškuje, da je u stanu imao dva frižidera puna hrane i pun stol voća, a unatoč tome da je naručivao hranu, da je govorio da ga se prisluškuje i nadgleda te da je iz načina na koji je u njegovoj prisutnosti razgovarao sa tužiteljicom i njenom majkom zaključio da je agresivniji po prirodi. Svjedokinja RP, prijateljica njegove bivše supruge, uvjerljivo je iskazivala o tome kako ga je jednom prilikom srela na cesti, gdje joj je rekao da ga netko proganja sa nekim aparatom, a kada je druge susjede optužio da su počupali jedan luk u vrtu, onda im je mjerio stopala da utvrdi tko je hodao preko njegove zemlje. Nadalje, iz uvjerljivih iskaza tužiteljice i njene majke NP proizlazi kako se u siječnju 2017., unatoč teškoj dijagnozi karcinoma, tužiteljica morala iseliti iz stana zbog ponašanja i optužbi ostavitelja, a kako bi mogla na miru započeti liječenje.

18. Na temelju prethodno navedenih utvrđenja sud zaključuje da se ostaviteljev sumanuti poremećaj manifestirao prije svega u njegovim odnosima prema najbližim osobama sa kojima je živio u istom stanu – tužiteljici (njegovoj kćeri) i bivšoj supruzi, na čiji je račun iznosio teške i zaista bizarne optužbe, koje je ponovio i psihijatru prilikom pregleda od 03.02.2017. (10 dana nakon nastanka oporuke). Takvo ponašanje ostavitelja je u skladu sa dijagnozom sumanutog poremećaja od kojeg je bolovao, jer je vještakinja obrazložila kako kod tog poremećaja pacijent stavlja fokus na nekoliko osoba koje tijekom godina doslovce maltretira (tzv. tubularni sumanuti sustav) te da su zakazivanja najvidljivija upravu u obiteljskom miljeu. Stoga ne samo medicinska dokumentacija u spisu (koja je vještakinji sama za sebe bila dovoljna za davanje mišljenja), nego i utvrđeni način postupanja ostavitelja prema tužiteljici koji se niti ne može okarakterizirati nikako drugačije nego kao maltretiranje (njegove izjave u odnosu na tužiteljicu su evidentirane u nalazu psihijatra od 03.02.2017.), podupiru zaključak vještakinje o paranoidnoj obradi realiteta kod ostavitelja. U odnosu na navode tuženice kojima posebno osporava dio nalaza i mišljenja u kojem je vještakinja spomenula da je „njegov osebujan životni stil u skladu sa njegovim poremećajem“, valja istaknuti da je sam ostavitelj prilikom pregleda psihijatra od 03.02.2017. rekao da u stanu od 100 m2 koristi samo 9 m2, dok iz prihvaćenog iskaza svjedoka EP proizlazi da je pored puna dva frižidera hrane i punog stola voća ostavitelj naručivao hranu, a iz prihvaćenog iskaza RP proizlazi da je susjedima mjerio duljinu stopala kako bi utvrdio tko mu je počupao jedan luk – što sve zaista upućuje na neobičan životni stil, koji prema stručnom mišljenju vještakinje inače odgovara toj vrsti psihičkog poremećaja.

19. Sud također u bitnim dijelovima vjeruje i iskazima tuženice (str. 522-523 spisa), njene kćeri BP (str. 515-516 spisa), sina DP (str. 517-518 spisa), zeta ČP (str. 516-517 spisa), brata HP (str. 544- 545 spisa) i sestre GP (str. 545-546 spisa), koji su uvjerljivo i podudarno iskazivali o tome kako je ostavitelj više desetljeća održavao uredne kontakte sa tuženicom kao svojom nećakinjom te je bio s njom u dobrim odnosima, da su se viđali više puta godišnje (između 3-4 i 10 puta ovisno o godini), i to na način da je ostavitelj išao u posjete tuženici kod nje doma. Međutim njihove iskaze o tome da kod ostavitelja nikad nisu primijetili nikakve psihičke tegobe (dok su istovremeno bili upoznati sa njegovim ostalim zdravstvenim problemima) sud cijeni u kontekstu činjenice da su oni laici na području psihijatrije. Naime, iz obrazloženja vještakinje jasno proizlazi kako trećim osobama (laicima), koje nisu u fokusu sumanutog poremećaja, osoba može izgledati kao da uredno funkcionira ili samo da je malo neobičnog karaktera. Da se iskazi tuženice i navedenih svjedoka o psihičkom stanju ostavitelja nikako ne mogu smatrati mjerodavnima i pouzdanima za utvrđivanje njegovog psihičkog statusa posebno se može zaključiti iz toga što su svi oni iskazivali kako nisu znali da ostavitelj ima psihičke tegobe niti su ih primijetili, iako su istovremeno u svojim iskazima (izuzev GP) potvrdili kako su znali da je bio psihijatrijski hospitaliziran. Dakle, iako je ostavitelj početkom 2019. godine bio hospitaliziran više od mjesec dana u Psihijatrijskoj bolnici Sv. Ivan na Jankomiru i sa postavljenom psihijatrijskom dijagnozom, tuženica i članovi njene obitelji prema vlastitim iskazima na njemu nisu primjećivali nikakve psihičke probleme, štoviše tuženica je izričito iskazala kako ona ne zna zbog čega je bio hospitaliziran jer ona na njemu nije ništa primjećivala te da ona uopće ne vjeruje u dijagnozu koja mu je bila postavljena. Ovo jasno dokazuje da se njihovi iskazi ne mogu smatrati točnom i vjerodostojnom procjenom njegovog psihičkog stanja.

19.1. Prethodno se odnosi i na svjedoke ŽP (str. 527-528 spisa) i SPT (str. 526-527 spisa). Svjedok ŽP iskazivao je o tome kako je od siječnja 2017. pa nadalje sa ostaviteljem razgovarao preko 150 puta kao njegov odvjetnik, da mu je objašnjavao mogućnosti oporučnog raspoređivanja imovine, da ga je zastupao u više sudskih postupaka i sl. te da iz ničeg nije proizlazilo da bi kod njega postojao bilo kakav problem na psihičkom polju, niti mu je ostavitelj to spominjao, dok je svjedokinja KPT iskazivala o tome da je 2019. godine kao odvjetnica bila sa njime u Centru za socijalnu skrb na razgovoru povodom zahtjeva za lišenje poslovne sposobnosti te da ona tada nije primijetila nikakve psihičke probleme. Međutim iz priklopljenog spisa P-997/2020 (P-413/2017) vidljivo je da je ostavitelj u tom predmetu saslušavan u siječnju 2018. u nazočnosti svjedoka ŽP kao odvjetnika, dok je iz priklopljenog spisa P-37/2018 vidljivo da je u ostavitelj u njemu saslušavan u veljači 2020. (također u nazočnosti svjedoka ŽP kao odvjetnika). Iz zapisnika Centra za socijalnu skrb (str. 250-251 spisa) vidljivo je da je ostavitelj u nazočnosti svjedokinje ŠP saslušavan u svibnju 2019. (06.05.2019.).

19.2. Dakle, unatoč tome što je u veljači 2017. ostavitelj imao postavljenu dijagnozu sumanutog poremećaja (nakon čega prema nalazu vještakinje nije poslušao preporuke psihijatra da uzima antipsihotike i krene sa liječenjem), svjedok ŽP prilikom saslušanja iz siječnja 2018. nije na njemu uočio nikakve psihičke probleme, a nije ih uočio ni prilikom drugog saslušanja iz veljače 2020. iako je ostavitelj godinu ranije bio gotovo mjesec i pol dana hospitaliziran u Psihijatrijskoj bolnici Sv. Ivan (nakon čega je opet 2021. godine bio hospitaliziran u dva navrata). Svjedokinja ŽPT na dan 06.05.2019. na njemu nije uočila nikakve psihičke probleme, iako je ostavitelj 2 mjeseca ranije bio u psihijatrijskoj bolnici (15.02. -26.03.). To što ovi svjedoci na ostavitelju nisu uočili postojanje baš nikakvih psihičkih problema vrlo jasno dokazuje da oni nisu imali točnu predodžbu njegovog psihičkog stanja i da se njihovi iskazi o tom pitanju ne mogu smatrati mjerodavnima, jer se radilo o razdobljima u kojima je on najprije imao postavljenu dijagnozu sumanutog poremećaja od koje se nije liječio, potom je bio i psihijatrijski hospitaliziran, a oni nikakve probleme psihičke naravi nisu uočavali. Navedeno je u skladu sa pojašnjenjem vještakinje Branke Vidrih da laicima osoba može izgledati kao da uredno funkcionira, iako ima sumanuti poremećaj.

20. Prethodni zaključci suda o tome da je ostavitelj u trenutku sastava oporuke bio bio potpuno okupiran paranoidnom obradom realiteta i psihotično dekompenziran, nisu dovedeni u pitanje činjenicom što je sporna oporuka sačinjena kao javna oporuka od strane javnog bilježnika kao ovlaštene osobe u smislu čl. 32. st. 1. ZN. Iz isprave o oporuci (str. 18-19 spisa) vidljivo je da je javni bilježnik sukladno čl. 32. st. 4. ZN prilikom sastava oporuke zaista upozorio ostavitelja na posljedice oporučnog nasljeđivanja, a ujedno je konstatirano da je javni bilježnik stekao uvjerenje o tome da je ostavitelj sposoban za rasuđivanje. U tijeku postupka kao svjedokinje su saslušane javna bilježnica Marina Babić (str. 525-526 spisa) i javnobilježnička prisjednica VP (str. 1015-1016 spisa), iz čijih iskaza proizlazi da je spornu oporuku sastavila javnobilježnička prisjednica VP (koja je i potpisana na ispravi o oporuci), a ne sama javna bilježnica Marina Babić, s time da iz njihovih iskaza proizlazi da se ne sjećaju ostavitelja, ali inače prije sastava oporuke postavljanjem općih pitanja o osobnim podacima, zdravstvenom stanju i sl. te kroz razgovor o posljedicama oporučnog raspolaganja provjeravaju je li osoba sposobna za rasuđivanje, a ako posumnjaju u to onda ne rade oporuku, s time da nisu prošle nikakvu edukaciju o načinu utvrđivanja sposobnosti za rasuđivanje niti o tome imaju stručnih znanja.

20.1. Budući da je u javnobilježničkom uredu sa ostaviteljem razgovarala i spornu oporuku sastavila osoba pravne (a ne medicinske) struke, koja nema apsolutno nikakvih stručnih znanja sa područja psihijatrije (niti je prošla bilo kakvu edukaciju u tom pogledu), zaključak te osobe da je ostavitelj sposoban za rasuđivanje (što je evidentirano u ispravi o oporuci) samo za sebe ne može predstavljati dostatan dokaz te činjenice kada medicinska dokumentacija upućuje na suprotan zaključak. Naime, javnobilježnička prisjednica je obavila običan razgovor sa ostaviteljem (postavljanjem općih pitanja i kroz upozorenje na posljedice oporučnog raspolaganja), dakle bez uvida u bilo kakvu medicinsku dokumentaciju, dok je vještakinja u ovom predmetu nalaz i mišljenje sačinila na temelju medicinske dokumentacije te je k tome objasnila kako osobe koje pate od sumanutog poremećaja mogu izgledati kao da uredno funkcioniraju, iako su okupirani paranoidnim mislima koje upravljanju njihovim ponašanjem. Uzimajući u obzir sve navedeno, konstatacija javnog bilježnika u ispravi o oporuci da je ostavitelj sposoban za rasuđivanje ne može dovesti u pitanje zaključke vještaka psihijatra o paranoidnoj obradi realiteta kod ostavitelja, koji zaključci se temelje na medicinskoj dokumentaciji, pravilima struke i stručnim znanjima vještaka.

20.2. Iako je tekst sporne oporuke potpuno uobičajen te sam po sebi ne sadrži ništa što bi upućivalo na psihičke tegobe ostavitelja – jer sadrži kratku izjavu volje o tome da ½ stana i svu ostalu imovinu nakon smrti ostavlja tuženici sa zahtjevom da se to poslije njegove smrti ispoštuje – valja istaknuti da je ključno kakvo je bilo psihičko stanje ostavitelja u trenutku davanje te izjave volje, što je utvrđeno psihijatrijskim vještačenjem. Kada se ima u vidu da se radi o javnoj oporuci koju je po kazivanju ostavitelja sastavila ovlaštena osoba (javni bilježnik) zbog čega su u oporuci po prirodi stvari izjave ostavitelja u tehničkom smislu pravno uobličene, onda činjenica što tekst oporuke nema nikakve anomalije ni neobičnosti ne može predstavljati dokaz da ostavitelj nije imao nikakve psihičke tegobe u trenutku njenog nastanka.

21. Iako iz priklopljenih spisa R1-14/2017, P-37/2018 i P-997/2020 proizlazi da je ostavitelj, putem angažiranog odvjetnika, 20.01.2017. protiv bivše supruge pokrenuo izvanparnični postupak razvrgnuća suvlasničke zajednice na stanu, a potom 28.04.2017. podnio tužbu radi razvrgnuća suvlasništva te da je aktivno sudjelovao u tim postupcima i u njima davao jasne stranačke iskaze, jednako kao i u parnici koju je bivša supruga 11.01.2018. pokrenula protiv njega (radi bračne stečevine), navedeno se ne može smatrati dokazom da kod njega nije bilo paranoidne obrade realiteta kada iz medicinske dokumentacije utvrđeno suprotno.

22. Konačno, iz stanja spisa proizlazi da se pred Centrom za socijalnu skrb u 2 navrata vodio postupak vezano uz poslovnu sposobnost ostavitelja.

22.1. Prvi puta 2017. godine, i to na temelju usmenog zahtjeva bivše supruge od 08.03.2017. (str. 246-247 spisa), povodom kojeg je CZSS sačinio Timsku sintezu od 03.05.2017. (str. 248-249 spisa), a iz čijeg sadržaja proizlazi da je nakon razgovora sa ostaviteljem, nakon uvida u nalaz psihijatra od 03.02.2017. koji nije sadržavao preporuku za pokretanje postupka procjene poslovne sposobnosti te nakon što se liječnik obiteljske medicine dr. K nije odazvao na pozive za dostavu izvješća i mišljenja o zdravstvenom stanju ostavitelja – CZSS zaključio kako nije oportuno pokretanje postupka za lišenje poslovne sposobnosti, jer je po temeljnim načelima Obiteljskog zakona lišenje poslovne sposobnosti krajnja mjera koja se poduzima samo ako zaštitu osobe nije moguće osigurati drugim sredstvima i mjerama te da je potrebno težiti što manjim ograničenjima prava štićenika i poticati ga na samostalno donošenje odluka i sudjelovanje u životu zajednice. Ta Timska sinteza potpisana je od strane dvije djelatnice CZSS – pravnice i socijalne radnice.

22.2. Drugi puta se postupak vodio 2019. godine, i to na temelju prijedloga Psihijatrijske bolnice Sv. Ivan na Jankomiru od 03.04.2019. (očigledno nakon prve psihijatrijske hospitalizacije koja je trajala od 15.02. -26.03.2019.). Iz zapisnika od 06.05.2019. (str. 250-251 spisa) proizlazi da su djelatnice CZSS – pravnica i socijalna radnica – obavile razgovor sa ostaviteljem koji se nije složio sa lišenjem poslovne sposobnosti, nakon čega je CZSS dopisom od 09.05.2019. (str. 252 spisa) obavijestio Psihijatrijsku bolnicu Sv. Ivan kako ne postoji potreba za pokretanjem procjene poslovne sposobnosti jer nakon provedenog postupka nije utvrđeno da ostavitelj nije u mogućnosti osigurati podmirenje osnovnih životnih potreba, samostalno ili uz pomoć okoline koju po potrebi organizira i koristi svjestan svojih ograničenja.

22.3. Iz prethodno izloženog je vidljivo da se u oba navrata nije radilo o postupku procjene poslovne sposobnosti, nego samo o prethodnom postupku u kojem se odlučivalo hoće li se uopće pokrenuti postupak radi procjene poslovne sposobnosti. Oba puta je ostavitelj pred CZSS saslušan samo od strane pravnika i socijalnog radnika, dakle nije saslušan od strane psihologa, a iako je CZSS u oba navrata bio upoznat sa njegovom dijagnozom sumanutog poremećaja (drugi postupak je čak i iniciran od strane Psihijatrijske bolnice Sv. Ivan), CZSS je smatrao kako pokretanje postupka procjene poslovne sposobnosti nije oportuno.

22.4. Prema tome, odluku o tome da se za ostavitelja neće pokretati postupak radi procjene poslovne sposobnosti donijeli su djelatnici CZSS pravne struke, a iako su bili upoznati sa dijagnozom sumanutog poremećaja, postupak nisu pokrenuli jer su utvrdili da je ostavitelj u mogućnosti osigurati podmirenje osnovnih životnih potreba te nisu utvrdili postojanje rizika da bi on svojim ponašanjem mogao ugroziti vlastitu imovinu, život i zdravlje. Na taj način CZSS se ograničio samo na utvrđenje može li ostavitelj osigurati podmirenje osnovnih životnih potreba i predstavlja li mu ponašanje rizik za njegovu imovinu, zdravlje i život, međutim kako je to utvrđeno na temelju nalaza vještakinje upravo je karakteristika njegove bolesti (sumanutog poremećaja) bila takva da on prema trećima može izgledati kao da uredno funkcionira. S obzirom da je CZSS bio upoznat sa njegovom dijagnozom sumanutog poremećaja i s obzirom da ostavitelj nije obavio razgovor sa psihologom CZSS-a (nego samo pravnicima), očigledno je da CZSS uopće nije procjenjivao je li ponašanje ostavitelja takvo da bi postojao rizik za život ili zdravlje trećih osoba. Slijedom navedenoga, odluka CZSS (njegovih pravnika i socijalnih radnika) iz 2017. i 2019. godine da se za ostavitelja neće pokretati postupak procjene poslovne sposobnosti nikako se ne može smatrati dokazom da kod njega nije bilo paranoidne obrade realiteta.

23. Uzimajući u obzir sve navedene dokaze, sud na temelju medicinske dokumentacije u spisu i provedenog psihijatrijskog vještačenja utvrđuje da je pok. UP na dan sastava sporne oporuke (24.01.2017.) bio potpuno okupiran paranoidnom obradom realiteta i psihotično dekompenziran, a njegovi voljni kapaciteti su bili determinirani razmišljanjem koje je izvan realiteta te mu je ponašanje bilo odraz sumanutog razmišljanja – slijedom čega nije bio sposoban vladati svojom voljom, nije bio sposoban razumjeti značenje svojeg očitovanja i njegove posljedice, što znači da nije bio sposoban za rasuđivanje.

23.1. Propust javnog bilježnika, odvjetnika, pravnika iz CZSS i članova obitelji tuženice da to primijete posljedica je karakteristike njegove bolesti jer je osobama koje su bile izvan fokusa njegovog sumanutog poremećaja izgledalo kao da on funkcionira uredno.

23.2. Budući da je utvrđeno kako ostavitelj u trenutku sastavljanja oporuke nije bio sposoban za rasuđivanje, daljnje utvrđivanje činjenica na okolnost njegovog vida i sluha te je li mogao pročitati i čuti sadržaj oporuke (odnosno je li oporuka sa tog aspekta valjana) bilo bi protivno načelima ekonomičnosti i efikasnosti postupka i ne bi dovelo do drugačije odluke, pa je raspravnim rješenjem od 16.10.2025. (str. 1007 spisa) sud odustao od provođenja medicinskog vještačenja po specijalistima za otorinolaringologiju i oftalmologiju. Posljedično sud nije posebno cijenio ni iskaze stranaka i svjedoka koji su se ticali vida i sluha ostavitelja.

24. Slijedom navedenih utvrđenja, a s obzirom da je po čl. 26. st. 2. ZN oporuka ništava ako ostavitelj nije bio sposoban za rasuđivanje, valjalo je u cijelosti prihvatiti tužbeni zahtjev za utvrđenje da je oporuka pok. UP od 24.01.2017. nevaljana – ništava i bez pravnog učinka, pa je odlučeno kao pod točkom I. izreke.

25. Tužiteljica je u cijelosti uspjela u parnici pa joj je tuženica na temelju čl. 154. st. 1. ZPP dužna naknaditi troškove postupka. Vrijednost predmeta spora iznosi 13.273,00 EUR (naznačena u tužbi), a tužiteljicu je zastupao punomoćnik odvjetnik pa joj je u skladu sa čl. 155. ZPP i Tarifom na nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023) priznat trošak za:

− sastav tužbe – 625,00 EUR (Tbr. 7/1);

− sastav podnesaka od 11.11.2024., 10.03.2025. i 19.09.2025. – po 625,00 EUR (Tbr. 8/1);

− sastav podneska od 09.06.2025. – 62,50 EUR (Tbr. 8/4);

− zastupanje na ročištima od 06.12.2024., 04.03.2025., 05.03.2025., 25.03.2025., 16.10.2025. i 07.11.2025. – po čl. 625,00 EUR (Tbr. 9/1);

− zastupanje na ročištu za objavu presude – 125,00 EUR (Tbr. 9/3);

− predujam psihijatrijskog vještačenja – 400,00 EUR;

− plaćena pristojba na tužbu 89,59 EUR i presudu 179,18 EUR; što iznosi ukupno 7.106,27 EUR (sa uračunatim PDV), dok joj u skladu sa čl. 155. st. 1. ZPP nije priznat podnesak od 02.12.2024. jer je njegove navode mogla iznijeti na ročištu od 06.12.2024., a nisu joj priznati ni podnesci od 14.01.2025. i 29.01.2025. jer se njima očitovala na medicinsku dokumentaciju koju je pribavljao sud, a što je mogla napraviti i na ročištu od 04.03.2025. Stoga je odlučeno kao pod točkom II. Izreke.

U Zagrebu 19. prosinca 2025.

Sudac:

Ivo Đuratović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku 15 dana, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. odvjetnik Bruno Mudronja;

2. odvjetnik ŽP.