Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Stalna služba u Županji

32270 Županja

Veliki kraj 48

Poslovni broj: P-155/2025-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, OIB: 77561654785, Stalna služba u Županji, po sucu Heleni Zetić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja PE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivanu Kalauzu, odvjetniku u Vinkovcima, protiv tuženika OTP banka d.d., Ulica Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833, zastupanog po punomoćniku Belizaru Tomaiću, odvjetniku u Osijeku, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, održane 27. studenog 2025., u nazočnosti tužitelja PE uz prisustvo punomoćnika tužitelja Ivana Kalauza, odvjetnika u Vinkovcima, te u nazočnosti zamjenika punomoćnika tuženika Tihane Klaić, odvjetnice u Županji, a koja presuda je donesena i objavljena 19. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba točke 4 b Ugovora o kreditu broj 73897/05 od 28. veljače 2005. godine zaključenog između tužiteljice i HVB Splitska banka d.d. kojom je određeno kako naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1,00% (slovima: jedanposto) od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno prije korištenja kredita odnosno iz odobrenog kredita Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu neovisno o korištenju odnosno iskorištenom iznosu kredita.

II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833 da isplati tužiteljici PE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 131,90 EUR (slovima stotinutridesetjedaneuroidevedesetcenti) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 5. ožujka 2005. do isplate, i to po stopi od 15% za period od dospijeća do 31. srpnja 2008., zatim u periodu od 1. kolovoza 2008. do 31.srpnja 2015. po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, u periodu od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Ulica Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833, da tužitelju PE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknaditi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od

1.211,16 EUR (slovima: tisućudvijestotinejedanaesteuraišesnaestcenti), zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 19. prosinca 2025. kao dana presuđenja do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja 2025., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi od 1. srpnja 2025., u roku od 15 dana, dok se tužitelj odbija s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa, a do ukupno zatraženog iznosa od 1.362,68 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su tužitelj i HVB Splitska banka d.d., pravni prednik tuženika, sklopili dana 28. veljače 2005. Ugovor o kreditu broj: 73897/05 (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) temeljem kojega je tužitelj koristio kredit u iznosu od 20.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, s višegodišnjim rokom otplate kredita i to u jednakim mjesečnim anuitetima u određenom iznosu CHF u kunskoj protuvrijednosti. Da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, da se radi o standardno formuliranom ugovoru, pripremljenom od strane tuženika, kao jače odnosno dominantne ugovorne strane, a tužitelj ni na koji način nije bio u mogućnosti utjecati na sadržaj Ugovora, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama, da prema odredbi čl. 81 st. 1 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj nadalje navodi da je tuženik u Ugovor o kreditu ugradio odredbu kojom je određena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,00% od iznosa odobrenog kredita koja se naplaćuje jednokratno, odmah po potpisu Ugovora, da iz navedene odredbe Ugovora o kreditu nije vidljivo na što se navedena naknada odnosi, od kojih se troškova sastoji te zašto je određena baš u tom iznosu (postotku od iznosa kredita), da se radi o jednostranoj odluci tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj navedene ugovorne odredbe. Tužitelj u tužbi ističe da je takav način određivanja naknade potpuno netransparentan za tužitelja kao potrošača, da je to prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, da je stoga takva odredba Ugovora protivna načelu savjesnosti i poštenja i posljedično ništetna. Tužitelj navedeni uglavak o naknadi smatra protivnim kogentnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi za vrijeme zaključenja ugovora, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost. Jednako tako tuženik prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije kao trgovac u cijelosti informirao tužitelja kao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelj navodi da je temeljem nepoštene/ništetne odredbe Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, tuženik dana 4. ožujka 2005. naplatio od tužitelja iznos od 205,00 CHF što je po kupovnom tečaju tuženika na navedeni dan iznosilo 993,82 kuna, te da je isto vidljivo iz dopisa tuženika od 28. ožujka 2025., kao i iz početnog otplatnog plana, koje dokumente je tuženik dostavio na zahtjev tužitelja od 3. ožujka 2025., 993,82 kuna preračunato u eure po fiksnom tečaju konverzije (1 EUR = 7,5345 kn) iznosi 131,90 EUR. Tužitelj sukladno odredbi čl. 323 st. 1 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), navodi da u slučaju ništetnosti ugovora/ugovorne odredbe svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora/ugovorne odredbe, sukladno odredbi čl. 1111 st. 1 Zakona o obveznim odnosima kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, dok odredba stavka trećeg istog članka Zakona određuje da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, s time da je tuženik kao nepošteni stjecatelj dužan platiti tužiteljici i zakonske zatezne kamate na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana stjecanja (čl. 1115 Zakona o obveznim odnosima). Tužitelj ističe da je opisanim jednostranim i protupravnim postupanjem tuženik stekao nepripadnu imovinsku korist u ukupnom iznosu od 993,82 kn / 131,90 EUR temeljem naknade za obradu kredita, za koji iznos je umanjena imovina tužitelja. Slijedom navedenog, tužitelj, temeljem odredbe čl. 1111. st. 1., u vezi odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, potražuje od tuženika isplatu onog što je primio odnosno više naplatio od tužitelja na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o naknadi za obradu kredita i to sa zateznim kamatama, tekućim od dana plaćanja naknade za obradu kredita do isplate. S obzirom na sve navedeno u tužbi tužitelj predlaže sudu da po provedenom postupku parničnom postupku donese presudu kojom će utvrditi ništetnom odredbu točke 5. ugovora o kreditu (kojom je određeno kako naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 3,00% od iznosa odobrenog kredita – minimalno 200,00 kuna, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu ugovora), također predlaže da sud obveže tuženika da tužitelju na ime uplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva isplati iznos od 131,91 EUR, te da sud obveže tuženika da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da su tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovani te predlaže njeno odbijanje kao i obvezivanje tužitelja da tuženiku nadoknadi prouzročeni parnični trošak, ne spori da je tužitelj s prednikom tuženika sklopio predmetni Ugovor o kreditu, međutim, sporno je jesu li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Tuženik navodi da tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača, kao i Zakonu o obveznim odnosima te se tuženik takvim tvrdnjama izričito protivi i prvenstveno ističe prigovor zastare tužiteljevog novčanog potraživanja. Tuženik navodi da, ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 376. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005; u daljnjem tekstu: ZOO), koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala, te kako je obzirom da je u predmetnom Ugovoru o kreditu sadržana odredba koja je tužitelju navodno prouzročila štetu, očito je da je subjektivni (trogodišnji) i objektivni (petogodišnji) rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih iznosa protekao. Tuženik nadalje navodi da ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 372. ZOO-a, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod Ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćeni tuženiku kao anuiteti, stoga sukladno članku 372. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja, stoga tuženik navodi da je nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. Ako bi se zbog utvrđivanja ništetnosti utvrdilo da se radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla, dakle od 28. veljače 2005. kada je i sklopljen predmetni Ugovor, kako je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011te da bi dosljednom primjenom ovog shvaćanja VSRH, potraživanje tužitelja iz tužbe bilo pod zastarom, budući da sukladno tom shvaćaju petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja Ugovora o kreditu, 1. ožujka 2005., a tužba je podnesena tek 6. travnja 2025. U odnosu na utuženi iznos koji se odnosi na isplatu temeljem navodno ništetne) odredbe o ulaznoj naknadi, tuženik ističe kako je iznos ulazne naknade točno određen samim Ugovorom o kreditu u čl. 4.b), stoga su navodi tužitelja koji se odnose na sporne odredbe ugovora o kreditu o ulaznoj naknadi potpuno paušalni i pogrešni, te da su uvjeti ugovora o kreditu, pa tako i uvjeti plaćanja naknade sasvim jasni i nedvosmisleni. Isto tako, a u odnosu na ulaznu naknadu, u ugovorima o kreditu potpuno je jasno navedeno kako se od iznosa kredita jednokratno plaća naknada za obradu kreditnog zahtjeva od 1,00 % od iznosa odobrenog kredita, a koja je prihvaćena suglasnošću volja ugovornih stranaka. Tuženik ima pravo na navedenu naknadu upravo iz razloga što je isti kreditna institucija čija je djelatnost odobravanje kredita, a što je vidljivo iz dostavljene sudske prakse. Tuženik navodi da su sporne odredbe dovoljno jasne i razumljive odnosno uobičajene za ugovor o kreditu, te su ih korisnici mogli očekivati prema samoj formulaciji teksta ugovora. Tuženik ističe i da je člankom 1112. stavkom 1. ZOO-a propisano da tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta. Tužitelj nadalje navodi da sve kada bi se i uzelo da su ugovorne odredbe koje su predmet ovog postupka iz bilo kojeg razloga ništetne, kako to potpuno neutemeljeno i bez pravnog i činjeničnog uporišta navodi tužitelj, potpuno je razvidno da tužitelj ne bi niti imao pravo na povrat navodno stečenog bez osnove. Ako bi se i uzelo da su ugovorne odredbe o naplati naknade iz bilo kojeg razloga ništetne, onda one mogu jedino biti ništetne ex tunc, dakle od trenutka sklapanja predmetnog ugovora. To znači da je tužitelj prilikom plaćanja ulazne naknade znao da istu eventualno ne bi bio dužan platiti, ali nije zadržao navodno pravo na povrat, slijedom čega je sasvim razvidno da tužbeni zahtjev tužitelja, kojim traži povrat navodno stečenog bez osnove, nikako nije i ne može biti osnovan. Pored svega iznesenog, tuženik opreza radi ističe prigovor zastare navodnog potraživanja tužitelja. Tuženik navodi da sve kada bi i postojalo bilo kakvo potraživanje tužitelja prema tuženiku, a što ovdje nikako nije slučaj, potpuno je jasno da bi isto bilo zastarjelo. Tuženik navodi kako tužitelj smatra da je njegovo potraživanje navodno „dospjelo“ danom plaćanja navedenih na zakonu osnovanih naknada tuženiku, no obzirom da je tužba u ovom postupku podnesena dana 6. travnja 2025. navodi da je potpuno jasno da je navodno potraživanje tužiteljice prema tuženiku u svakom slučaju zastarjelo. Tuženik se poziva na članak 225. ZOO-a navodeći da je istom zakonskom odredbom propisano: „Tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.“ te navodi da sve kada bi tužitelj i imao kakvo potraživanje prema tuženiku, a što ovdje nije slučaj, sasvim je jasno da je od navodnog dospijeća takvog eventualnog potraživanja tužitelja, prošlo više od pet godina te da je takvo eventualno potraživanje tužitelja u svakom slučaju zastarjelo. Tuženik ove navode dodatno potkrepljuje sudskom praksom i to presudom ŽS u Splitu poslovni broj Gž-1215/2020, presudom OS u Osijeku poslovni broj P-913/2021 i presudom OS Slavonski Brod, SS u Novoj Gradiški P-675/2021. Tuženik svoje konstatacije temelji i na presudi Suda EU C-621/17 gdje je navedeno na str.9.: „Članak 4. stavak 2 i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5.travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorena odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove- načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“, nadalje navodeći da je identičan stav je i nezavisni odvjetnik pri Sudu EU JE u svome mišljenju od 2. travnja 2020. Slijedom svega iznesenog u odgovoru na tužbu tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obvezati tužitelja naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. Podneskom od 2. svibnja 2025. (list 87-91 spisa) tužitelj navodi da je prilikom sastava tužbenog zahtjeva došlo do omaške u pisanju te je tužitelj pogrešno napisao da je odredbom točke 5. Ugovora o kreditu određeno kako naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 3,00% od iznosa odobrenog kredita, iako je naknada određene odredbom točke 4. b Ugovora o kreditu u iznosu od 1,00% od iznosa odobrenog kredita, pa je zbog toga ispravio tužbeni zahtjev na način kako je to pobliže navedeno u točki I. izreke ove presude.

4. U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u: dopis od 3. ožujka 2025. s lista 6 spisa, dopis od 28. ožujka 2025. s lista 7 spisa, uvidom u Ugovor o kreditu broj 73897/05 s lista 8-13 spisa, saslušanjem tužitelja, otplatni plan s lista 14- 16 spisa, a sud nije izvodio dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, kako je to predložio tužitelj, ovo stoga što je tuženik učinio nespornim visinu kondemnatornog tužbenog zahtjeva, pa se ovaj dokaz ukazao kao nepotreban, dok drugih dokaznih prijedloga nije bilo.

5. Cijeneći navode parničnih stranaka, ovako proveden dokazni postupak, te na temelju izvedenih dokaza utvrđeno činjenično stanje, sud tužbu smatra osnovanom, stoga je tužbeni zahtjev usvojen u cijelosti.

6. Među strankama je nesporno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika HVP Splitska banka d.d. Split kao kreditor - banka zaključili 28. veljače 2005. Ugovor o kreditu broj 73897/05 temeljem kojeg je tužitelju odobren kredit u iznosu od 20.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita,

- da je tužitelju na ime naknade za korištenje kredita naplaćen iznos od 131,90 EUR 4. ožujka 2005., dakle nesporna visina naplaćene naknade za korištenje kredita, te datum kada je naknada naplaćena,

- da je odredbom čl. 4 b Ugovora ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja kredita ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,00% od iznosa kredita,

- da je namjena kredita kupnja novog motornog vozila,

- da je tuženik pravni slijednik Societe Generale HVP Splitska banka d.d., te da je stoga tuženik pasivno legitimiran u ovome postupku.

7. Među strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva, prigovor zastare, a također sporna je i vrijednost predmeta spora kako je to tužitelj označio u tužbi.

8. Nesporno je da je tužitelj u ovome predmetu podnio tužbu na utvrđenje kojom traži da se utvrdi ništetnim ugovorna odredba kojom je regulirana naknada za obradu kreditnog zahtjeva (članak 4. b Ugovora o kreditu), kao i da tužbom- kondemnatornim tužbenim zahtjevom tužitelj potražuje isplatu odnosno povrat uplaćene naknade u iznosu od 131,90 EUR, te je označio ukupnu vrijednost predmeta spora u ovom predmetu u iznosu 1.458,91 EUR.

9. Tužitelj je vrijednost deklaratornog tužbenog zahtjeva označio u iznosu od 1.327,01 EUR, a kondemnatornog u iznosu od 131,90 EUR.

10. Na raspravnom ročištu od 18. rujna 2025. tuženik je osporio ovako određenu vrijednost predmeta spora.

11. Na istom raspravnom ročištu sud je utvrdio da vrijednost predmeta spora deklaratornog tužbenog zahtjeva čini iznos od 1.327,01 EUR, a kondemnatornog iznos od 131,90 EUR, ovo stoga što je člankom 37. stavkom 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP) propisano da ako zahtjevi u tužbi proizlaze iz raznih osnova vrijednost predmeta spora se određuje prema vrijednosti svakog pojedinog zahtjeva.

12. Člankom 40. stavkom 2. ZPP propisano je ako se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, dakle u svim drugim slučajevima mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj označio u tužbi.

13. Imajući u vidu da tužitelj u tužbi potražuje utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe vezane za naknadu za obradu kredita, te isplatu preplaćenog iznosa ugovorene naknade, očito je da se radio o tužbenih zahtjevima koji proizlaze iz raznih osnova, pa je stoga sud sukladno članku 40. stavku 2. i 3, a u vezi s člankom 37. ZPP utvrdio vrijednost predmeta spora deklaratornog tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.327,01 EUR, jer je ovu vrijednost predmeta spora tužitelj označio u tužbi, a kondemnatornog u iznosu od 131,90 EUR, jer isplatu ovoga iznosa tužitelj potražuje kondemnatornim tužbenim zahtjevom.

14. Iz iskaza tužitelja proizlazi da, vezano za pregovaranje o pojedinim ugovornim odredbama, pa tako i o spornoj ugovornoj odredbi vezanoj za tzv. ulaznu naknadu za kredit, da mu je kredit bio ponuđen od strane tuženika na unaprijed pripremljenom obrascu koji je čekao tužitelja kada je došao kod tuženika, da na sadržaj kredita nije mogao utjecati na bilo koji način u smislu da bi eventualno stavljao prigovore ili mijenjao ponuđeni sadržaj ugovora, a ugovor je sastavljen kao i zahtjev za kredit na način da je on jedino bio u mogućnosti prihvatiti samo onakve uvjete kako je banka unijela u ugovor o kreditu. Da mu od strane tuženika nitko nije pojasnio na što se odnosi naknada za obradu kredita tzv. ulazna naknada, od čega se ona točno sastoji, te u kojem iznosu odnosno visini je određena, a da ona čak niti nije znao da mu je "ulazna naknada" uopće naplaćena. Da je u vrijeme podizanja spornog kredita bio zaposlen kao Hrvatskom radio Županji, da nije bio vlasnik bilo kakvog obrta, trgovačkog društva, niti se u to vrijeme bavio bilo kakvim slobodnim zanimanjem. Da je namjena ovog kredita bila kupnja osobnog automobila koji se koristio isključivo za osobne potrebe, dakle u privatne svrhe. Dakle, iz iskaza tužitelja proizlazi da on nije mogao pregovarati s bankom o ugovornim odredbama, nego mu je ugovor o kreditu dan na potpis na unaprijed pripremljenom i sastavljenom tipskom ugovoru odnosno obrascu, te da mu u banci nitko nije rekao bilo što vezano za naknadu koju on mora platiti u vezi sa podizanjem kredita. Iz iskaza tužitelja vidljivo je da on nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj ugovornih odredbi i da se s tužiteljem uopće nije pregovaralo o pojedinim ugovornim odredbama, odnosno on nije bio u mogućnosti pregovarati o uvjetima kreditiranja, pa tako niti o spornoj predmetnoj naknadi za obradu kredita.

15. Prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03; dalje: ZZP) koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme zaključenja spornog Ugovora, propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. čl. 81. ZZP-a propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

16. Prema odredbi čl. 84. ZZP-a propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

17. Odredbom čl. 11. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01; dalje: ZOO) koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme zaključenja spornog Ugovora, propisano je kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom čl. 12. ZOO-a propisano kako su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

18. Odredbom čl. 15. ZOO-a propisano je da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih obveza odnosno davanja, dok je odredbom čl. 16. ZOO-a propisano da je svako dužan suzdržavati se od postupaka kojim se može drugom prouzročiti šteta.

19. Analizom iskaza tužitelja, ugovornih odredbi, te naprijed citiranih odredbi ZOO-a, stav je ovog prvostupanjskog suda da postupanje tuženika u odnosu na ugovaranje jednokratne naknade za obradu kredita tzv. ulazne naknade nije bilo nužno, potrebno i dopušteno i da se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, te koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao ugovorne strane, i to neovisno o visini iznosa naknade. Po stavu ovog prvostupanjskog suda navedena ugovorna odredba ne samo da je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, nego je njom stvorena i značajna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka. Ovo stoga što u Ugovoru nije navedeno, niti se može zaključiti od čega se sastoje konkretni troškovi obrade zahtjeva te zbog čega bi radnje koje su na strani kreditora vezane uz odobravanje kredita opravdavale bilo kakvu naknadu tuženiku kao kreditoru, mimo one ugovorene kroz ugovornu kamatu. Ugovorenim načinom uračunavanja naknade umanjen je iznos koji je temeljem ugovora o kreditu isplaćen tužitelju i upravo stoga je takvom ugovornom odredbom stvorena značajna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka.

20. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,00%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

21. Sud je stava da je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, s obzirom da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača, a to tim više što je naknada za obradu kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj. Inače za pitanje da li je ugovorna odredba, pa tako i ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača nije odlučna samo visina te naknade, već prvenstveno činjenica da je ta tzv. ulazna naknada, o kojoj se dakle nije pojedinačno pregovaralo, ugovorena od strane trgovaca po sistemu „uzmi ili ostavi“, a ujedno je i ugovorena u postotku od odobrenog iznosa kredita. Iako je tuženik, trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita sasvim sigurno imao određene troškove, u pitanju su razni operativni i materijalni troškovi, kao primjerice trošak rada djelatnika banke, trošak cijene uredskog materijala, trošak informatičke opreme, trošak energenata, trošak razmjene podataka ili baze podataka s trećim osobama iz registra obveza po kreditima i slično, sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva, tzv. ulazna naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naprotiv ne samo da ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, nisu „pokriveni“, plaćeni stvarni troškovi, jer bi tada ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, s obzirom da svi ti troškovi, odnosno trošak rada djelatnika banke, trošak cijene uredskog materijala, trošak informatičke opreme, trošak energenata i trošak razmjene podataka ili baze podataka s trećim osobama, nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita, već ujedno tužitelju niti nije jasno i nedvosmisleno predočeno na što se konkretno odnosi ta tzv. ulazna naknada, što se tom naknadom zaista plaća. Naime ukoliko bi se iz te tzv. ulazne naknade trebao platiti trošak rada djelatnika banke, postavlja se pitanje iz kojeg razloga bi se taj trošak uopće isplaćivao iz predmetne naknade, a ne iz ugovorenih kamata, jer opis poslova radnog mjesta kreditnog savjetnika za građanstvo uključuje razgovor s klijentima, davanje informacija o svim uvjetima kredita, kao i samu obradu kredita, što uključuje i provjeru kreditne sposobnosti svakog pojedinog klijenta.

22. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka i to na štetu potrošača ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, potrošač bio ograničen u ostvarivanju svoga prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

23. Ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita sadržana u čl. 4. b Ugovora je kao takva neodređena i nepoštena, o njoj se nije pregovaralo, niti se moglo pregovarati, jer je ista kao i sve ostale ugovorne odredbe sastavljena unaprijed u tipskom ugovoru, odnosno radi se o standardnoj ugovornoj odredbi koju je unaprijed formulirao tuženik. Daljnjom analizom citirane ugovorne odredbe ovaj sud nalazi da je ona neodređena, ovo stoga što se njom uopće ne navodi i ne definira od čega se sastoji predmetna naknada i zbog čega se ona naplaćuje upravo u visini od 1,00% od iznosa kredita, a tuženik nije dokazao opravdanost ugovaranja tzv. ulazne naknade u postotku od odobrenog kredita. Također je iz iskaza tužitelja utvrđeno da mu nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i pruženih usluga, u smislu da nije bilo razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokrit iz iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita.

24. Odredbom čl. 322. ZOO-a propisano je kako je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralnu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu, ili ako zakon u određenim slučajevima ne propisuje što drugo, te je stoga odredba čl. 4. b Ugovora o kreditu ništetna.

25. Kako je odredba čl. 4. b. Ugovora protivna i prisilnim propisima i moralu društva, ista je i ništetna, i stoga je valjalo utvrditi njenu ništetnost.

26. Radi svega naprijed navedenog valjalo je utvrditi ništetnim odredbu čl. 4.b predmetnog Ugovora, te odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude.

27. Opće pravilo o posljedicama ništetnosti sadržano je u čl. 182. st. 1. ZOO- a, a kojim je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon ne određuje što drugo.

28. Tijekom postupka tuženik ne spori visinu tužbenog zahtjeva, pa kako je nesporno da je tužitelju na ime naknade za obradu kredita naplaćen iznos od 131,90 eura, valjalo je odlučiti kao u točki II. izreke.

29. Odluka o tijeku zakonske zatezne kamate temelji se na članku 277. st.1. i 2. ZOO-a u vezi sa čl. 214. ZOO-a.

30. Po stavu suda tuženik je prigodom zaključenja ugovornih odredbi bio nepošten, ovo stoga što su tuženiku kao specijaliziranom gospodarstveniku (privredniku) iz oblasti financija-bankarstva, bili poznati financijski mehanizmi koji mogu dovesti do utvrđenog očitog nesrazmjera u davanjima, pa je stoga odlučeno da zatezne kamate teku od dana stjecanja odnosno od 5. ožujka 2005. kao idućeg dana od dana kada je tuženik nesporno naplatio tužitelju spornu naknadu, jer je tijekom postupka nesporna činjenica da je tužitelju ista naplaćena na dan plasiranja kredita, te da je kredit plasiran 4. ožujka 2005.

31. U konkretnom slučaju radi se o restitucijskom zahtjevu temeljem članka 104. st.1. ZOO-a, u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi. Ovakvo pravno stajalište prihvaćeno je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. poslovni broj Su-Iv-33/2022., što znači da zastarijevanje počinje teći od dana donošenja prvostupanjske presude u ovoj pravnoj stvari. Imajući u vidu navedeno u cijelosti je neosnovan prigovor zastare potraživanja koji je istakao tuženik, a imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o stjecanju bez osnove za koje se primjenjuje petogodišnji rok zastare predviđen člankom 371. ZOO-a.

32. Bitno je utvrditi da tužitelja ima svojstvo potrošača.

33. Sporni ugovor o kreditu je sklopio tužitelj kao fizička osoba, te je kredit podignut radi kupnje stambenog objekta.

34. Fizička osoba koja sklapa ugovor o kreditu sa bankom ima status potrošača, a ukoliko banka tvrdi suprotno mora tu tvrdnju i dokazati (ovakav stav zauzet je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 20188 i poslovni broj Rev-3142/19 od 19. ožujka 2019.).

35. Tužitelj je dakle dokazao i status potrošača, a stav je suda da je tuženik sa tužiteljem zaključio potrošački ugovor i da se stoga može smatrati potrošačem u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača("Narodne novine" broj 97/03).

36. Ovo iz razloga, jer prema odredbi čl. 5. st. 1. točka 15. ZZP-a i prema svim kasnijim izmjenama istog zakona, određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

37. Tuženik nije dokazao da tužitelj nema status potrošača. Nasuprot tome uvidom u zaključeni ugovor o kreditu, a i iz iskaza samog tužitelja, nesporno je utvrđeno da je isti ugovor tužitelj sklopio kao fizička osoba, koji je tada bio zaposlen kao radnik u Hrvatskom radio Županja, te nije bio vlasnik obrta, OPG-a ili trgovačkog društva, niti se bavio bilo kakvim samostalnim ili slobodnim zanimanjem, niti je bio vlasnik nekog trgovačkog društva, da je kredit podignut kao namjenski kredit za kupovinu motornog vozila, a iz čl. 2. Ugovora i iskaza tužitelja proizlazi da je isti podignut kao namjenski kredit za kupovinu osobnog automobila. Dakle, iz samih odredbi Ugovora o kreditu proizlazi da namjena kredita nije bila nikakve trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti ili neke druge namjene. S obzirom na navedeno tužitelj ima status potrošača i kao takvom mu pripada pravna zaštita koju pruža isti zakon, pa tako i primjena utvrđenja iz presuda koje su donesene povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača i to neovisno o namjeni kredita.

38. Tužba je upravljena na utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu, a pravo na isticanje (utvrđenje) ništetnim, ali i pravnih posljedica ništetnosti odnosno prava koja proizlaze iz ništetnosti, sukladno čl. 110. ZOO-a, ne gase se, stoga nije od utjecaja činjenica što bi Ugovor o kreditu eventualno bio zatvoren odnosno više nije na snazi, (jer je otplaćen u cijelosti ili nije na snazi zbog nekih drugih razloga).

39. Iskazivanje dosuđenoga iznosa tužitelju u eurima izvršeno je uz primjenu fiksnog tečaja konverzije sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje koja su utvrđena Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22 i 88/22).

40. O troškovima postupka odlučeno je temeljem čl. 154. st. 1. uz primjenu čl. 155. ZPP imajući u vidu vrijednost predmeta spora i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103,14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23; dalje: OT), te su tužitelju priznati troškovi na ime zahtjeva za dostavu dokumentacije (radi pribave potvrde od tuženika o naplati i visini naknade za korištenje kredita) 25 bodova, na ime sastava tužbe, jednog obrazloženog podneska i to podneska od 2. svibnja 2025., zastupanja na 2 ročišta (i to od 18. rujna 2025. i 27. studenog 2025.), svaka radnja po 100 bodova, na ime izbivanja iz pisarnice (jedan sat) 25 bodova, što ukupno iznosi 450 bodova, te pripadajući PDV u iznosu od 112,50 bodova, a što ukupno iznosi 562,50 bodova, što preračunato u eure imajući u vidu vrijednost odvjetničkog boda iznosi 1.125,00 EUR. Također tužitelju je zastupanom po punomoćniku odvjetniku priznat trošak prijevoza (na relaciji [adresa], 1x 58 km x 0,57 eura) u iznosu od 33,06 eura, na ime sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura i sudske pristojbe na presudu od 26,55 eura, što ukupno iznosi 1.211,16 eura.

41. Temeljem čl. 151. st. 3. ZPP-a na dosuđeni parnični trošak priznato je pravo i na zakonsku zateznu kamatu od dana donošenja odluke, s obzirom da je takav zahtjev za naknadu ove kamate postavljen.

42. Tužitelju nije priznat zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 125,00 eura, na ime zastupanja tužitelja na ročištu za objavu i uručenje presude ovo stoga što on nužno ne mora pristupiti na ovo ročište da bi saznao o sadržaju presude, a bez obzira da li na isto pristupi o sadržaju presude može saznati na e- oglasnoj ploči suda, pa se ovaj trošak ukazao kao trošak koji nije nužan i potreban za vođenje parnice. Trošak nagrade za pristup punomoćnika odvjetnika na ročište za objavu presude nije trošak koji je potreban za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a, u parničnim postupcima u kojima je presuda objavljenja na ročištu za objavu presude i na e-oglasnoj ploči suda, te je stoga isključena primjena odredaba čl. 154. st. 1. i st. 2. ZPP-a, a u vezi sa čl. 155. st. 2. ZPP-a i odredbom Tbr. 9. toč. 3. OT na obvezu protivne strane da taj trošak nadoknadi. Obaveza je suda zakazati i održati ročište za objavu presude, međutim, ne postoji obveza stranaka da na to ročište pristupe. Navedeno ročište može se održati čak i ako dostava poziva strankama nije uredna, te će se stranci koja nije uredno pozvana presuda u tom slučaju dostaviti prema pravilima o dostavi pismena u parničnom postupku. Uredno pozvanim strankama koje ročištu nisu pristupile presuda se ne dostavlja, međutim, one se mogu upoznati sa sadržajem objavljene presude putem e-oglasne ploče suda na kojoj se presuda u tom slučaju objavljuje. Budući da ne postoji procesno pravilo koje obvezuje stranke da ročištu za objavu presude pristupe, pa čak, ni procesna dužnost suda da obavi urednu dostavu poziva za to ročište prije dana održavanja ročišta za objavu presude, a propust uredno pozvane stranke da pristupi tom ročištu ne škodi stranci budući da se sa sadržajem presude može upoznati putem e-oglasne ploče suda, to trošak za objavu presude nije potreban za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a. Odvjetnik koji ne pristupi na ročište za objavu presude, iako je uredno pozvan, ne trpi zbog toga nikakve procesno pravne posljedice, odnosno sankcije. Izostanak s tog ročišta ne utječe, ni na pravilnost dostave, jer se danom dostave presude smatra dan održavanja ročišta za objavu presude. Dakle, pravo na djelotvoran pravni lijek time nije narušeno, čak ni stoga što žalbeni rok teče od dana održavanja ročišta za objavu presude, zato što se sa sadržajem presude i razlozima zbog kojih je donesena može upoznati putem e- oglasne ploče, na koju se objavljuje cjelovit tekst presude. U ovom kontekstu potrebno je razlikovati troškove nagrade odvjetnika koja se može priznati na teret protivne strane, te koji su bili potrebni za vođenje parnice sukladno odredbi čl. 155. st. 1. ZPP-a, od onih koji nisu bili potrebni za vođenje parnice, te ih stoga odvjetnik može na temelju Odvjetničke tarife naplatiti samo od stranke koja mu je izdala punomoć.

U Županji, 19. prosinca 2025.

Sudac

Helena Zetić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Rok za žalbu za stranku koja je uredno pozvana na ročište za objavu presude teče od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP-a).

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojoj se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama ovog zakona o dostavi pismena, te tada rok za žalbu počinje teći od dana primitka ovjerenog prijepisa presude.

Žalba se podnosi ovome sudu pismeno, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

O tom obavijest:

1. Tužitelj po punomoćniku Ivanu Kalauzu, odvjetniku u Vinkovcima

2. Tuženik po punomoćniku Belizaru Tomaiću, odvjetniku u Osijeku