REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4827/2021-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu Ani Ćosić, u pravnoj stvari tužitelja ŠU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Marko Mučnjak odvjetnik u OD Kuželički&Mučnjak, d.o.o., Nova ves 3, Zagreb, protiv tuženika, Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, koju zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u OD Metelko, Knežević&partneri d.o.o., Lopašićeva 6, Zagreb, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 12. studenog 2025. u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 19. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku, Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, da tužitelju, ŠU, OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos 4.073,20 eura s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na iznose:

- 7,52 EUR od dana 16.1.2009. pa do isplate,

- 7,77 EUR od dana 16.2.2009. pa do isplate,

- 1,58 EUR od dana 16.4.2009. pa do isplate,

- 1,95 EUR od dana 16.5.2009. pa do isplate,

- 0,06 EUR od dana 16.9.2009. pa do isplate,

- 5,02 EUR od dana 16.1.2010. pa do isplate,

- 9,35 EUR od dana 16.2.2010. pa do isplate,

- 8,41 EUR od dana 16.3.2010. pa do isplate,

- 12,71 EUR od dana 16.4.2010. pa do isplate,

- 20,57 EUR od dana 16.5.2010. pa do isplate,

- 22,26 EUR od dana 16.6.2010. pa do isplate,

- 31,51 EUR od dana 16.7.2010. pa do isplate,

- 31,20 EUR od dana 16.8.2010. pa do isplate,

- 50,37 EUR od dana 16.9.2010. pa do isplate,

- 39,20 EUR od dana 16.10.2010. pa do isplate,

- 41,78 EUR od dana 16.11.2010. pa do isplate,

- 53,91 EUR od dana 16.12.2010. pa do isplate,

- 55,00 EUR od dana 16.1.2011. pa do isplate,

- 50,68 EUR od dana 16.2.2011. pa do isplate,

- 53,29 EUR od dana 16.3.2011. pa do isplate,

- 53,43 EUR od dana 16.4.2011. pa do isplate,

- 61,40 EUR od dana 16.5.2011. pa do isplate,

- 78,34 EUR od dana 16.6.2011. pa do isplate,

- 3.375,89 EUR od dana 29.6.2011. pa do isplate,

s time da se zatezna kamata od dospijeća do 31. srpnja 2015. određuje po stopi za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku, Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, da tužitelju ŠU, OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi parnični trošak u iznosu 1.684,04 eura s pripadajućim zateznim kamatama, tekućim od 19. prosinca 2025. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika, Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, za naknadu troška parničnog postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 7. lipnja 2021. podnio tužbu u kojoj navodi kako su tužitelj i tuženik 28. listopada 2008. sklopili Ugovor o kreditu br. 3214583168/08 (dalje: Ugovor) temeljem kojeg je tuženik tužitelju, kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 30.295,84 CHF prema srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita. Prilikom sklapanja ugovora tužitelju nije uručena nikakva daljnja dokumentacija, opći uvjeti banke ili odluka o načinu obračuna kamatne stope, niti je tužitelj informiran o uvjetima samog kredita. Smatra da su odredbe ugovora kojim je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku ništetne, što ima za posljedicu primjenu predmetnog ugovora oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita uz navedenu klauzulu. Nadalje, tužitelj se poziva na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su banke, među njima i tuženik, u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovor o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorna valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Smatra da navedene presude obvezuju sudove na temelju čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502.c Zakona o parničnom postupku. Predlaže da su o nišetnosti citiranih odredaba Ugovora raspravi kao o prethodnom pitanju te tuženiku naloži isplatu iznosa od 4.073,20 eura sa zateznim kamatama na pojedinačno navedene iznose (kao u tužbi) od dana plaćanja svakog anuiteta do isplate, kao i da tuženiku naloži da tužitelju nadoknadi trošak parničnog postupka sa zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate.

1.2. Nakon provedenog financijskog vještačenja, podneskom od 17. travnja 2023. tužitelj postavlja konačan tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka, te predlaže donošenje presude kojom se tuženiku nalaže da mu isplati iznos od 4.073,20 sa zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, pobliže opisano u podnesku, kao i da tuženiku naloži da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka sa zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate.

2. U odgovoru na tužbu, tuženik u cijelosti spori osnovanost tužbe i postavljenih tužbenih zahtjeva, ističe prigovor zastare navodeći da se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO). Tuženik smatra da su odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. nepravilne i nezakonite, što potvrđuje odluka Suda EU u predmetu C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) iz koje proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima. Primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, tuženik smatra da je odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da je stoga isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača. Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak; da je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina; tužitelju su prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužitelj je i potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Osim toga tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, švicarski franak. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat i prihvaćen u društvu. Nadalje, navodi kako je odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Tuženik osporava tijek zateznih kamata i svojstvo potrošača tužitelja. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tuženik je osporio nalaz i mišljenje navodeći kako je vještak pogrešnom metodom obračunao tečajnu razliku.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u dostavljenu dokumentaciju, izveden je dokaz financijskim vještačenjem po sudskom vještaku Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o., te je saslušan je tužitelj.

4. Cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u skladu sa čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07.- Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22.,114/22., 155/23. dalje: ZPP), na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 28. listopada 2008. sklopili Ugovor o kreditu broj 3214583168/08 kojim ugovorom je tužitelju na raspolaganje stavljen iznos od 30.295,84 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita. Nadalje, uvidom u ugovor sud je utvrdio kako je rok otplate kredita 61 mjesec, namjena kredita je kupnja vozila marke RENAULT, tip i model MEGANE GRANDTOUR SPORT 1,6 16v, te je ugovorena obročna otplata u 60 jednakih mjesečnih anuiteta te jednom posljednjem iznosu koji predstavlja određeni iznos glavnice sve u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a važećem za CHF na dan plaćanja.

6. Među strankama je sporan osnov i visina tužbenog zahtjeva, tužiteljevo svojstvo potrošača, sporno je jesu li ugovorne odredbe kojima su iznos kredita i visina anuiteta vezani uz tečaj švicarskog franka protivne pozitivnim propisima Republike Hrvatske, odnosno jesu li iste nepoštene i ništetne. Posljedično tome, sporno je ima li tužitelj pravo na povrat iznosa preplaćenih iznosa s obzirom na odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli. Među strankama nije sporan sadržaj presuda donesenih u sporovima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, međutim, sporan je njihov učinak i značaj za ovaj spor. Također, sporno je od kada teku rokovi zastare i je li u konkretnom slučaju nastupila zastara, te tijek zateznih kamata.

7. U odnosu na prigovore tuženika valja istaći da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač, ovdje tužitelj, osobno pokrene radi naknade štete/isplate s ciljem otklona povrede koja je uzrokovana postupanjem tuženika (u tom se pravcu upućuje i na odluku Vrhovnog suda Rev- 3142/2018). Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., proizlazi da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., dalje: ZZP) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP/07.

8. S obzirom da je sud u konkretnom slučaju vezan za utvrđenja iz gore navedene parnice to se ukazalo nepotrebnim izvođenje dokaza na okolnost utvrđivanja ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF.

9. Međutim, u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke su ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, slijedom čega je u konkretnom slučaju tuženiku omogućeno dokazivanje te okolnosti, kao i utječe li ista na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora

10. U tom smislu sud je saslušao tužitelja koji je iskazao da mu je predmetni kredit bio potreban za kupnju vozila kojeg je koristio za osobne svrhe. U trenutku podizanja kredita tužitelj nije imao registrirani obrt niti trgovačko društvo te je bio zaposlen u društvu Metalmont. Predmetni kredit je podigao u poslovnici banke, a prije zaključenja ugovora nije o ničem posebno pregovarao. Ugovor u drugoj valuti mu nije ponuđen. Tužitelj je naveo da je prije zaključenja ugovora znao što je valutna klauzula, ali nije očekivao da će se iznosi toliko mijenjati. Djelatnik banke mu nije objasnio što je valutna klauzula, niti je upozoren na rizike koji su za nju vezani. Tužitelju je ponuđen samo ugovor u švicarskim francima kao najpovoljniji. Ugovor nije pročitao prije potpisivanja jer mu je rečeno da je takav ugovor najpovoljniji. Predmetni ugovor je otplaćivao osobno, ali ugovor nije otplaćen u cijelosti već je otplaćen do pola, nakon čega je uzeo pozajmicu i otplatio ga u cijelosti jer više nije mogao otplaćivati tako visoke iznose.

11. Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao vjerodostojan i istinit budući je tužitelj iskazivao dosljedno, logično i životno uvjerljivo, a njegov iskaz nije doveden u sumnju drugim izvedenim dokazima.

12. Također valja napomenuti da okolnost na koju upućuje tuženik - da je sporni ugovor o kreditu solemniziran - sama po sebi ne otklanja primjenu gore navedenih propisa niti utječe na pravo tužitelja zatražiti zaštitu u smislu čl.1111.st.1. i čl.1115. u vezi s čl.323.st.1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22., 155/23. dalje: ZOO).

13. Obzirom da tuženik nije predložio nikakve daljnje dokaze na okolnost pojedinačnog pregovaranja, a pored prihvaćenog iskaza tužitelja, sud je ocijenio da tuženik nije učinio vjerojatnim da bi u konkretnom slučaju postupio drugačije nego što je bilo predmetom dokazivanja i raspravljanja u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odnosno da bi tužitelja u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi koje se odnose valutnu klauzulu u CHF.

14. U odnosu na svojstvo potrošača tužitelja treba istaknuti kako je čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 133/09. dalje: ZZP/07) propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Predmetnim Ugovorom o kreditu kao namjena kredita je navedena kupnja vozila, dok iz sadržaja Ugovora o kreditu, koji je tužitelj zaključio kao fizička osoba, ne proizlazi bi kredit bio vezan za neku gospodarsku djelatnost, poslovne svrhe i sl., niti bilo koji drugi dokaz upućuje na takav zaključak, slijedom čega se pretpostavlja se da se radi o potrošačkom ugovoru. Vezano za status potrošača, potrebno je uputiti na iskaz tužitelja, kojeg sud prihvaća kao uvjerljiv, iskren i životan, te u suglasnosti s dokumentacijom koja prileži spisu, a iz kojeg u bitnome proizlazi da joj je predmetni kredit bio potreban za kupnju vozila kojeg je koristio za osobne svrhe, da u trenutku sklapanja ugovora nije imao registriran obrt ili trgovačko društvo, te je bila zaposlen u društvu Metalmont.

15. Obzirom je za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan kriteriji svrhe za koju je fizička osoba sklopila predmetni ugovor o kreditu (objektivni kriteriji), dok iz dokumentacije priložene spisu i iskaza tužitelja ne proizlazi da bi svrha kupnje vozila bila obavljanje poslovne djelatnosti ili da bi se predmetno vozilo koristilo za obavljanje djelatnosti, dok tuženik nije naveo niti jednu činjenicu koja bi dovela u sumnju svojstvo potrošača tužitelja, sud je primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP-a) zaključio da je predmetni ugovor potrošački ugovor, a tužitelj potrošač. Osim toga, bitno je uzeti u obzir i okolnost da je tužitelj, kao korisnik kredita i fizička osoba, u svakom slučaju u slabijem položaju u odnosu na tuženika, kao kreditora, pa je upravo na tuženiku teret dokaza da tužitelj eventualno ne bi bio prosječni potrošač (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018. od 26. svibnja 2020.), što tuženik tijekom postupka nije uspio dokazati.

16. Slijedom navedenog za zaključiti je da se u predmetnom individualnom sporu ima primijeniti pravno utvrđenje iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, a time su ništetne i odredbe ugovora o kreditu zaključenog između stranaka 28. listopada 2008. u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, sve temeljem Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 96/03), čl.138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 79/07,125/07,79/09, 89/09, 78/12, 56/13) i čl.118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 41/14,110/15,14/19), uz daljnju primjenu Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29) u vezi s čl. 3., čl. 4., čl. 269., čl.272. i čl. 323.

ZOO-a te čl.502.a i c ZPP-a.

17. Imajući u vidu sve prethodno navedeno, a polazeći od činjenice da je riječ o potrošačkom ugovoru, temeljem čl. 324. st. 1. ZOO-a predmetni ugovor o kreditu je ništetan u dijelu u kojem je ugovorena primjena valutne klauzule. Posljedica djelomične ništetnosti jest ta da je tuženik, sukladno čl. 1111. ZOO-a, dužan vrati iznose koji su mu isplaćeni temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

18. Radi utvrđivanja visine potraživanja, odnosno izračuna razlike u visini anuiteta do koje je došlo zbog povećanja tečaja CHF prema HRK u odnosu na tečaj na dan isplate kredita, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po Petri Blašković, stalnom sudskom vještaku u društvu Centar za financijska vještačenja d.o.o..

19. Iz nalaza i mišljenja proizlazi da visina potraživanja koja proizlazi iz pozitivne razlike tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate na dan plaćanja anuiteta i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita u utuženom razdoblju iznosi ukupno 4.073,20 eur, pri čemu su pojedini iznosi i datumi plaćanja navedeni u stupcu 12, tabela 1, list 140-141 spisa.

20. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje, dok je tuženik prigovarao metodi kojom je obračunata tečajna razlika. Prigovori tuženika po mišljenju ovog suda su pravne naravi o kojem je sud dao svoju ocjenu u prethodnom dijelu obrazloženja ove presude, te ne dovode u sumnju vjerodostojnost nalaza i mišljenja, jer je vještak nalaz i mišljenje izradio u skladu sa zadatkom suda.

21. Slijedom navedenog, sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenja sudskog vještaka, kao stručan i objektivan jer izneseni zaključci proizlaze iz izračuna koji su jasni, pregledni i utemeljeni na dostavljenoj dokumentaciji te je upravo na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da je tužitelj zbog razlike u tečaju CHF na temelju ništetne ugovorne odredbe s osnove valutne klauzule pretplatio tuženiku po predmetnom Ugovoru o kreditu iznos od ukupno 4.073,20 eura pri čemu su pojedini iznosi i datumi plaćanja navedeni u stupcu 12, tabela 1, list 140-141 spisa.

22. Vezano za tijek zateznih kamata tužitelju na svaki preplaćeni mjesečni iznos pripadaju zakonske zatezne kamate sukladno čl. 1115. ZOO-a i to od dana kada su izvršene uplate, budući je tuženik nesavjesni stjecatelj u trenutku plaćanja anuiteta. Stopa zatezne kamate određuje sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a.

23. Po pitanju prigovora zastare ističe se da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. odnosno 31. siječnja 2022.). Presuda u kolektivnom sporu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF je postala pravomoćna 14. lipnja 2018., dok je individualna tužba u ovom predmetu podnio 7. lipnja 2021., dakle prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka za individualne restitucijske zahtjeve koji počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača.

24. Odluka o troškovima postupka temelji na čl.154. st.1. ZPP-a, pri čemu je sud uzeo u obzir iznos tužbenog zahtjeva o kojem odlučuje (4.073,20 EUR) i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23. dalje: Tarifa).

25. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku i to: za sastav tužbe u vrijednosti 100 bodova (Tbr. 7.1.), podnesaka od 8. rujna 2021. i 17. travnja 2021, svaki u vrijednosti od 100 bodova (Tbr. 8.1.), pristup na ročišta 23. veljače 2023. i 12. studenog 2025. svaki u iznosu od 100 bodova (Tbr. 9.1.) kao i trošak ročišta za objavu presude u vrijednosti 50 bodova (Tbr. 9.3) što uvećano za vrijednost boda od 2,00 EUR (Tbr. 54. Tarife) i 25% PDV-a (Tbr. 46 Tarife) iznosi 1.375,00 EUR. Također, tužitelju je priznat trošak vještačenja u iznosu 265,45 EUR i sudske pristojbe za presudu u iznosu 43,59 odnosno sveukupno 1.684,04 eura. Na dosuđen trošak tužitelju su dosuđene zatezne kamate sukladno čl. 151. stavak 3. ZPP-a i članku 29. stavak 1. ZOO-a tekuće od presuđenja do isplate.

26. S obzirom da tužitelj u cijelosti uspio u sporu, to tuženiku ne pripada pravo na naknadu troškova temeljem čl.154. st.1. ZPP-a te slijedom svega iznesenog odlučeno kao u točki II. i III. izreke rješenja.

Zagreb, 19. prosinca 2025.

Sudac:

Ana Ćosić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u elektroničkom obliku u roku od 15 dana od dana primitka, putem ovog suda na županijski sud.

DNA:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika

3. spis