Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

Čakovec, R. Boškovića 18

Poslovni broj: P-5/2023-59

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji Ivani Starčević, u pravnoj stvari tužiteljice MSĆ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], Boras Švedska, zast. po pun. Tomislavu Strnišćaku odvj. iz Čakovca, protiv tuženice MS iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], s boravištem u [adresa], zast. po pun. mr. sc. Andreji Fileš-Ružić iz Čakovca, radi utvrđenja ništetnim, da nema pravni učinak, raskida ugovora o doživotnom uzdržavanju, utvrđenja naknadno pronađene imovine, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave dana 23. listopada 2025., u prisutnosti tužiteljice osobno uz pun. Tomislava Strniščaka odvj. iz Čakovca, te tuženice osobno uz pun. Andreju Fileš-Ružić odvj. iz Čakovca, dana 19. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev pod toč. I. koji glasi:

"Utvrđuje se ništetnim Ugovor o doživotnom uzdržavanju zaključen 20. listopada 2003. godine u Čakovcu između JS iz [adresa] kao primatelja uzdržavanja i s druge strane između u ovom postupku tužene MS iz [adresa] kao davatelja uzdržavanja."

II. Usvaja se tužbeni zahtjev pod toč. IA. koji glasi:

"Utvrđuje se da nema pravni učinak Ugovor o doživotnom uzdržavanju zaključen 20. listopada 2003. godine u Čakovcu između JS iz [adresa] kao primatelja uzdržavanja i s druge strane između u ovom postupku tuženice MS iz [adresa] kao davatelja uzdržavanja."

III. Nalaže Općinskom sudu u Čakovcu, Zemljišnoknjižnom odjelu Čakovec, uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije nego je tužena MS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na temelju Ugovora o darovanju nekretnina od 22.09.2003. godine i Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 20.10.2003. godine izvršila uknjižbu prava vlasništva na nekretnini upisanoj u zemljišne knjige Suda u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], k. č. br. [katastarska čestica], u naravi KUĆA, DVOR, ukupne površine 108 čhv, na temelju Zahtjeva posl. br. Z-2156/04 zaprimljenog 09.04.2004. godine u korist tužene u vlasničkom dijelu 1/1 dijela te nekretnine, te ponovnim upisom prava vlasništva odnosno suvlasništva na nekretnini upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o [katastarska općina], k. č. br. [katastarska čestica], u naravi KUĆA, DVOR, ukupne površine 108 čhv u vlasničkom dijelu 5/6 dijela te nekretnine na ime pok. JS r. M iz [adresa], u roku od 15 dana.

IV. Utvrđuje se da nekretnina upisana u zemljišne knjige Općinskog suda u Čakovcu, Zemljišnoknjižni odjel Čakovec, u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], k. č. br. [katastarska čestica], u naravi KUĆA, DVOR, ukupne površine 108 čhv predstavlja naknadno pronađenu imovinu iza pok. JS r. M iz [adresa] i to u vlasničkom dijelu 5/6 te nekretnine u zemljišnoknjižnom vlasništvu te u vlasničkom dijelu 1/12 te nekretnine u izvanknjižnom vlasništvu pok. JS r. M iz [adresa]."

V. Nalaže se tuženici da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 5.804,18 EUR sa zateznom kamatom po stopi od 5,15% godišnje u razdoblju od 19. prosinca 2025. kao dana donošenja presude pa do isplate, a u slučaju promjene stope po referentnoj stopi odnosno stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, u roku od 15 dana, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine. Odbija se daljnji zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u iznosu od 4.663,08 EUR sa zateznom kamatom.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 6. siječnja 2023. podnijela tužbu protiv tuženice radi utvrđenja ništetnim, da nema pravni učinak, raskida ugovora o doživotnom uzdržavanju, s time da je navedene tužbene zahtjeve eventualno kumulirala, a za slučaj da sud neki od navedenih tužbenih zahtjeva prihvati, zatražila i uspostavu ranijeg zemljišno-knjižnog stanja te utvrđenje da nekretnina koja je sadržaj predmetnog ugovora o doživotnom uzdržavanju predstavlja naknadno pronađenu imovinu pokojne primateljice uzdržavanja.

2. Nesporno je među strankama:

- rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda u Čakovcu po Javnom bilježniku Ivanu Marodi iz [adresa], iza pok. JS (Mihael) Petković r. M, umrle **.**.2018., nakon ostavinske rasprave održane 14. kolovoza 2018. (dalje: rješenje o nasljeđivanju iza pok. CS), njezinom nasljednicom na temelju zakona i danih izjava proglašena je MS, ovdje tuženica

- predmetna nekretnina nije tim rješenjem o nasljeđivanju utvrđena kao dio ostavinske imovine iza pok. CS

- također riješeno je da je pok. CS umrla **.**.2018., bez oporuke

- iz obrazloženja rješenja o nasljeđivanju proizlazi da se tužiteljica MSĆ, kćer ostaviteljice, odrekla nasljedstva koje joj pripada na temelju zakona dok se nasljednica OS, unuka ostaviteljice, prihvatila nasljedstva koje joj pripada na temelju zakona

- tuženica MS upisana je u cijelosti kao vlasnica nekretnine upisane zemljišne knjige Općinskog suda u Čakovcu, Zemljišnoknjižni odjel Čakovec, u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], k. č. br. [katastarska čestica], u naravi kuća, dvor, ukupne površine 108 čhv (dalje: predmetna nekretnina)

- iz pribavljenog arhivskog izvatka iz zemljišne knjige za zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] proizlazi da je u listu B pod rednim brojem 14. na temelju zahtjeva primljenog 9. travnja 2004. Z-2156/04, na temelju Ugovora o darovanju nekretnina od 22. rujna 2003. i Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 20. listopada 2003. uknjiženo pravo vlasništva na dio nekretnina JS i RS pod B 6-7 i 10 u A, za korist MS iz [adresa], ovdje tuženice

- Ugovorom o darovanju nekretnina zaključenom u [adresa] 22. rujna 2003. između darovatelja RS i pok. CS kao daroprimatelja, koje ugovorne strane su u srodstvu, darodavatelj kao unuka i daroprimatelj kao baka, unuka RS daruje svoje nekretnine: "upisane u z. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to: k. č. [katastarska čestica] koja je identična sa kat.parc.3153 koja(e) se u naravi sastoji(e) iz k. č. [katastarska čestica] kuća 101 m k. č. [katastarska čestica] dvorište 286 m 1/12 posjeda"

- Ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen je između pok. CS kao primatelja uzdržavanja i ovdje tužene MS kao davatelja uzdržavanja, u [adresa], 20. listopada 2003. godine (dalje: Ugovor o doživotnom uzdržavanju)

- tim Ugovorom pok. CS kao primatelj uzdržavanja daje i predaje u posjed i vlasništvo, temeljem uzdržavanja, unuci MS, ovdje tuženici, kao davatelju uzdržavanja ,"cijelu svoju nekretninu upisanu u: z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] čestica br. 1135/13/6/1 koja je identična kat.parc. 3153 k.č. kuća 101 m k. č. [katastarska čestica] k.č. dvorište 286 m k. č. [katastarska čestica] u 11/12 posjeda", te joj istim ugovorom dozvoljava uknjižbu prava vlasništva u zemljišnoj knjizi na cijeloj toj nekretnini

- za uzvrat, pok. CS od davatelja uzdržavanja MS traži sljedeće: „(...) tražim da me uzdržava tako što će mi osigurati hranu, odjeću, režijske troškove, a u slučaju bolesti njegovati i voditi na liječničke kontrole ako nisam u mogućnosti sama, a nakon smrti sahraniti po mjesnom običaju o svom trošku, sve u skladu s financijskim mogućnostima. Obveza uzdržavanja za davatelja uzdržavanja započinje kada primatelj to od njega zatraži, a u svakom slučaju teže bolesti primatelja uzržvanja (nepokretnosti, psihičke bolesti kao i bolesti koje je za posljedicu nesposobnost samostalnosti življenja)."

- pok. CS Ugovorom o doživotnom uzdržavanju zadržala je pravo doživotnog uzdržavanja na dijelu nekretnine: „Ja primatelj uzdržavanja time zadržavam pravo doživotnog uživanja na dijelu nekretnine, ovisno kako će davatelj uzdržavanja adaptirati kompletnu nekretninu, s time da imam na korištenje minimalno jednu sobu, kuhinju i sanitarni čvor."

- na Ugovoru o doživotnom uzdržavanju po javnom bilježniku Jasenki Črnec, [adresa], ovjeren je potpis pok. CS pod brojem OV-14492/03 u [adresa], dana 20. listopada 2003. godine.

3. Tužiteljica dalje u tužbi i tijekom postupka navodi:

- da je ona nužni zakonski nasljednik pok. CS te da ima interes za vođenje ove parnice

- tužiteljica je sudjelovala u ostavinskoj raspravi za pok. CS te je na ostavinskoj raspravi obavijestila povjerenika nadležnog suda o postojanju oporuke, kojom je pok. CS raspolagala u njenu korist, a upravo dijelom nekretnine koja je predmet ovog postupka, te je povjerenik suda javni bilježnik Jasenka Črnec, [adresa], naveo tužiteljici da oporuka od 21. srpnja 1997. ne važi jer da predmetna nekretnina nije u sastavu ostavine

- tužiteljica nije imala saznanja o tome da bi predmetna nekretnina bila prenesena u vlasništvo tuženice PS jer joj to pok. majka CS nikada nije rekla

- tužiteljica je stoga bila zatečena time te navodima povjerenika o nevažnosti oporuke kojom pok. CS zapravo vraća tužiteljici dio predmetne nekretnine koji joj je pripao nakon smrti pok. oca FS i koji je ona bila ustupila pok. majci CS, a oporukom joj je pok. CS vratila taj ustupljeni dio predmetne nekretnine, kako to jasno proizlazi iz sadržaja oporuke

- primateljica uzdržavanja, pok. CS, majka tužiteljice i baka tužene, bila je dobrog zdravstvenog i financijskog stanja i nije imala potrebu za uzdržavanjem.

- ugovorom o doživotnom uzdržavanju tužena MS je preuzela obveze prema primateljici uzdržavanja pok. CS, a koje obveze nije imala namjeru ispunjavati niti ih je ispunjavala

- pok. majka tužiteljice CS nije niti živjela u zajednici s tuženom, nego je bila u domu za starije i nemoćne osobe

- pok. CS u trenutku sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju niti kasnije nije bila potrebna pomoć treće osobe

- pok. CS sama i uz pomoć tužiteljice imala je dostatna sredstva za podmirenje troškova smještaja u domu umirovljenika

- također, iz činjenice da je pok. majka tužiteljice bila u domu umirovljenika nedvojbeno proizlazi da se Ugovor o doživotnom uzdržavanju nije izvršavao

- iz svega navedenog proizlazi da je ugovor o doživotnom uzdržavanju ništetan jer je sklopljen isključivo iz razloga da se tužiteljicu kao zakonskog nasljednika isključi iz prava na nasljeđivanje predmetne nekretnine iza pok. CS, te je protivan prisilnim propisima i moralu društva

- ističe da predmetni Ugovor o doživotnom uzdržavanju nije valjan također jer nije sastavljen u propisanom obliku, razvidno je da nedostaje ovjera suca nadležnog suda ili forma javnobilježničkog akta ili potvrda (solemnizacija) javnom bilježniku, te stoga jer sporni Ugovor o doživotnom uzdržavanju nije sklopljen u propisanoj formi, taj Ugovor nema pravni učinak

- odredbom čl. 234. st. 1. ZN-a propisano je da ako se nakon pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju pronađe imovina koja nije obuhvaćena tim rješenjem, sud neće ponovno provoditi ostavinsku raspravu, nego će tu imovinu novim rješenjem rasporediti na temelju prije donesenog rješenja o nasljeđivanju, osim ako se neki od nasljednika odrekao nasljedstva ili svoj nasljedni dio ustupio sunasljedniku

- odredbom čl. 133. st. 2. ZN-a propisano je da se odricanje od nasljedstva ne odnosi na naknadno pronađenu imovinu

- predmetna nekretnina nije obuhvaćena rješenjem o nasljeđivanju iza pok. CS, a predstavlja naknadno pronađenu imovinu u smislu citiranih odredaba ZN- a

- stoga niti odricanje tužiteljice od nasljedstva iza pok. CS na ostavinskoj raspravi održanoj 14. kolovoza 2018. nema učinka u odnosu na predmetnu nekretninu, a tužiteljica ima pravni interes na utvrđenje u ovom postupku da predmetna nekretnina predstavlja naknadno pronađenu imovinu iza pok. CS.

4. U odgovoru na tužbu i kasnije tijekom postupka tuženica navodi:

- protivno navodima tužbe, ugovor između tuženice kao davateljice uzdržavanja i njezine bake (majke tužiteljice) pok. CS kao primateljice uzdržavanja bio je sklopljen upravo radi osiguravanja skrbi i pomoći CS kad to bude potrebno, što upravo jest valjana i prihvaćena svrha i namjena takvoga ugovora, jer je upravo ovdje tuženica MS, zajedno sa svojim suprugom, bila jedina na koga se CS i mogla osloniti u slučaju potrebe, obzirom da joj je sin (otac tužene, i RS) umro još 1992. godine, a kćer – ovdje tužiteljica – živi i živjela je u inozemstvu, u Švedskoj, i nije bila niti u mogućnosti, niti je pokazivala spremnost ili namjeru, biti uz majku i pružati joj pomoć i skrb kad to bude potrebno

- sin pok. CS, otac tuženice, umro je iznenada 1992. godine, u trenutku kada je CS bila u bolnici zbog moždanog udara

- tužiteljica nije uopće došla na sahranu brata, niti da bi utješila majku pok. CS i pružila joj pomoć i oslonac u tako teškom gubitku i bolesti

- tuženica i njezin suprug, koji su tada živjeli na drugoj adresi, redovito su obilazili njezinu baku CS, provodili vrijeme s njom da joj bude lakše, odlazili u nabavu i kupnju svega što joj je trebalo jer je po otpustu iz bolnice bila dosta slaba na nogama (što se kasnije popravilo)

- tako je CS u jednom trenutku i predložila da oni dođu živjeti kod nje da ne bude sama, pošto su joj već tada bili oslonac u svemu što je trebalo

- tako su početkom 1993. godine tuženica i njezin suprug preselili k njoj

- CS imala je svoju sobu, oni svoju, a sve ostalo koristili su zajednički (dnevni boravak, kuhinju, kupaonicu)

- tuženica i njezin suprug odmah po preseljenju preuzeli su na sebe plaćanje režijskih troškova i ostale izdatke domaćinstva

- hranu su tuženica i baka CS kuhale zajednički, tj. prema dogovoru – nekad jedna a nekad druga

- nakon nekog vremena baka, CS, je predložila da ostanu trajno s njom i da tužena preuzme na sebe brigu, pomoć i skrb o njoj kad joj bude potrebno, a da ona zauzvrat na nju prenese kuću

- tuženica je to prihvatila jer su već i tada ona i suprug bili njenoj baki CS na pomoć kad je trebalo, a obzirom da je ona jedina od potomaka i živjela u [adresa], bilo je i životno logično da upravo ona i nadalje, te osobito kad to baki postane više potrebno zbog još viših godina i/ili zdravstvenog stanja, vodi brigu i skrb o njoj

- tako su i sklopile predmetni ugovor pod nazivom „Ugovor o doživotnom uzdržavanju“ u listopadu 2003. godine

- posebno se ističe da je, protivno tvrdnjama tužiteljice, pok. CS sve do zadnje hospitalizacije, koja je bila 04.03.2018. godine, živjela u kući i domaćinstvu zajedno s tuženicom i njezinom obitelji, a u domu za starije osobe provela je samo 17 dana nakon te zadnje hospitalizacije, i to po izričitoj preporuci liječnika koji su pri kraju te hospitalizacije rekli tuženoj da je baki potrebna stalna, 24-satna skrb, i da ona to ne može pružiti kod kuće, te da bi trebalo baki osigurati smještaj u dom

- stoga je tuženica tako i postupila, pronašla mjesto u domu koji je i baka prihvatila, te preuzela na sebe obveze vezano uz troškove istog, a sve do tada je pružala svu potrebnu pomoć, brigu i skrb baki CS tužena sa svojom obitelji, u kući u kojoj su zajednički živjeli

- napominje se i da sklopljenim ugovorom nije isključena mogućnost smještaja u dom za starije osobe, no tužena to nikada nije niti predlagala niti planirala, već je baka živjela s njom i njezinom obitelji sve dok liječnici izričito nisu uputili da to više nije moguće, da je potrebno baki osigurati stručnu 24-satnu skrb

- da je dana 20.10.2003. godine između pok. CS i tuženice sklopljen ugovor nazvan „Ugovor o doživotnom uzdržavanju“, a koji je po svom sadržaju odgovara ugovoru o dosmrtnom uzdržavanju obzirom da je njime ugovoreno da će tuženica uzdržavati CS kao primateljicu uzdržavanja a ona njoj daje i predaje u posjed i vlasništvo, odmah po sklapanju ugovora (a ne tek nakon svoje smrti), svoj suvlasnički dio predmetne nekretnine, koji je iznosio 11/12 dijela

- za takve ugovore, iako su naslovljeni „Ugovor o doživotnom uzdržavanju“, a radilo se o dosmrtnom uzdržavanju, u vrijeme njegovoga sklapanja nije bio propisan oblik, te je sukladno tada važećim propisima i pravnim pravilima, kao i sudskoj praksi, forma takvih ugovora bila pismeni oblik uz ovjeru potpisa, te je ugovor sklopljen u tada važećem obliku tj. formi

- tek su Zakonom o obveznim odnosima 2006. godine takvi ugovori regulirani na drugi način, i propisan oblik za sklapanje istih – uz ovjeru suca nadležnog suda ili u obliku javnobilježničkog akta ili uz solemnizaciju po javnom bilježniku

- da je ugovor bio valjan i sklopljen u tada važećem obliku, potvrđuje i činjenica da je isti bez ikakvih problema proveden u zemljšnim knjigama.

5. Sporno je među strankama postoji li ugovor o doživotnom uzdržavanju, je li on ništetan ili ga valja raskinuti.

6. U dokaznom je postupku sud proveo dokaze uvidom u isprave u spisu te u svu materijalnu dokumentaciju koju je sud pribavio po prijedlogu stranaka (list 1-805), a proveo je i sve personalne dokaze koje su stranke predložile, posebno dokaz saslušanjem stranaka. Drugih dokaznih prijedloga nije bilo, a sud je našao da je u ovom predmetu prvenstveno riječ o pravnom pitanju od rješenja kojeg ovisi odluka u ovom predmetu. Stoga ostale činjenične navode tužbe i odgovora koji se tiču ostalih tužbenih zahtjeva, a o kojima sud nije odlučivao, sud nije niti iznosio u obrazloženju ove presude, budući da oni nisu ni od kakvog značaja za odluku u ovom predmetu. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. Zakona o parničnom postupku, "Službeni list SFRJ" br. 4/1977., 36/1977., 36/1980., 6/1980., 69/1982., 43/1982., 58/1984., 74/1987., 57/1989., 20/1990., 27/1990., 35/1991., "Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.; dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je drugi od više eventualno postavljenih tužbenih zahtjeva osnovan.

7. Tužiteljica navodi u svom iskazu da ništa ne traži vezano uz predmetnu nekretninu osim onog što joj je pripalo po ocu a kako je to navedeno u tužbi. Sa majkom je samo ponekad bila u kontaktu jer majka nije zavrijedila ali ne zna koliko je to bilo često. Dok je otac bio živ a sada je već pokojan 40 godina on i majka su znali češće dolaziti k njoj u Švedsku a nakon smrti oca majka je bila nekoliko puta kod nje u posjetu. Ne može se točno očitovati da li je majka od 2003. nadalje bila kod nje u posjetu ali sigurno je bila. Ne zna ni kada je majka umrla, a kad kaže da nije zavrijedila ništa, pri tome misli da ju je kao dijete i u mladosti tukla zbog čega je otišla u inozemstvo. Nije bila na sprovodu majke. Ne zna koliko je majka imala godina kad je umrla niti se interesirala o njezinom zdravstvenom stanju. Ne zna kada je zadnji put imala kontakt sa majkom prije njene smrti. Pok. majka joj je sama rekla da se OS, ovdje tuženica doselila kod nje ali ne zna kada joj je to rekla, dok joj za sam ugovor o doživotnom uzdržavanju nije rekla. Ponekad je dala nešto novaca odnosno poslala, misli da je sveukupno dala jednog mjeseca u tri navrata svaki puta po 500 kruna odnosno ukupno 1500 kruna, te da je to bilo prije nego je tuženica počela živjeti sa njenom majkom. U zadnjih 20 godina prije nego se tuženica doselila k njenoj majci komunicirala bi s njome telefonom jedan do dva puta mjesečno a kad se ona doselila majci manje se čula s njome. Unatoč tome nije smatrala da je na njoj da se zabrine za majku i pita kako je iako se tada više nisu čule kao prije već samo ponekad ali ne može se točno sjetiti koliko je to bilo često. Godine 1967. godine je otišla živjeti u [adresa], zadnji put je vidjela majku prije 10 godina a prije toga nije joj puno išla u posjet. Još je navela da ako se njenoj majci stanje jako pogoršalo da OS više nije mogla brinuti o njoj normalno je da ode u Dom.

8. Tuženica je u svom iskazu navela da joj je 1992. godine umro tata, teta nije bila na sprovodu a baka je tada imala i moždani udar nakon kojeg se ona počela brinuti o njoj odnosno pomagati joj oko svakodnevnog života, jer se ona bojala novog udara i to najviše po noći, te je ona došla i živjeti k njoj 1993. godine sa svojom obitelji. Sjeća se da je 1997. došla u posjet teta, ovdje tužiteljica i rekla joj neka se samo brine o baki, nakon otprilike 10 godina baka joj je rekla da naprave ugovor o doživotnom uzdržavanju kakav je napravila njena sestra sa svojim sinom te su one takav ugovor i napravile. U zadnjih 5 godina čula se sa tužiteljicom 3 puta sveukupno a 5 godina prije toga možda za rođendan, Božić. Nju tužiteljica nikada nije zvala da pita za baku. U razdoblju od 1993. do 2000. poznato joj je da je tužiteljica poslala baki tri puta po 100 kruna te osim toga nikakav drugi novac koliko zna nije slala. Što se tiče ispunjavanja ugovora kad je baka bila dobro ona je kuhala za sve njih a kad nije onda je tuženica kuhala za sve njih. Zadnjih 5 godina baka nije više mogla kuhati, režijske troškove plaćili su ona i njen suprug, mirovinu je baka koristila za sebe, do 2013. baka je sama obavljala svoje zdravstvene potrebe a kad to nije mogla to su činili ona, njen sin, suprug. U uzdržavanju su joj pomagali njena djeca, vezano za kupnju, vožnju bake pa i provođenje vremena s bakom. Ona je nabavljala potrebnu odjeću za svoje novce kao i onu za bolnicu. Doktor joj je rekao nakon što je baka završila u bolnici da treba 24 satnu skrb te je tada baka smještena u Dom koji su mogli naći u kojem je bila 17 dana, nije bilo dogovora da mora baka umrijeti u kući. Napravili su ugovor kakav je napravila i bakina sestra i koji je kao takav prošao u gruntovnici ne znajući da naziv ne odgovara sadržaju. Nije o postojanju tog ugovora rekla tužiteljici. Kada se 1993. doselila baki nije plaćala troškove najamnine ali je plaćala režiju, hranu. Baka nije bila u kolicima ali je od 2000. godine imala epizode kada bi zbog kičme i slabosti u nogama po tjedan dana bila u krevetu, nakon toga bi joj opet bilo dobro. Radi kičme je otišla u mirovinu, imala je problema sa gastritisom radi kojeg je često povraćala, kada joj je bilo dobro je išla na vrt na način da su joj stavili po 6 stolica do vrta. Zadnjih 5 godina nije išla na groblje a to joj je bilo svetinja. Smatrala je da je njena obveza po ugovoru o doživotnom uzdržavanju počela odmah bez obzira da li je baka bila zdrava ili ne jer je to njena baka bez obzira što ugovor navodi neki uvjet kad počinje obveza uzdržavanja.

9. Budući da već iz samih iskaza stranaka proizlazi da ugovor o doživotnom uzdržavanju nije ništetan iz razloga koji tužitelj navodi, sud je našao da prvi od više eventualno postavljenih tužbenih zahtjeva nije osnovan. Analizirajući same navode stranaka koje je sud izložio u vezi sa tvrdnjama tužitelja da je ugovor o doživotnom uzdržavanju ništetan jer je sklopljen isključivo iz razloga da se tužiteljicu kao zakonskog nasljednika isključi iz prava na nasljeđivanje predmetne nekretnine iza pokojne CS, te da je kao takav protivan prisilnim propisima i moralu društva, sud nalazi da nema elemenata ništetnosti u navedenom ugovoru temeljem tvrdnji koje ističe tužitelj. Naime iz iskaza stranaka proizlazi da je tuženica vodila brigu o pokojnoj CS da je ugovor sklopljen 2003. u vrijeme kada je CS još bila dobrog zdravstvenog stanja, ali joj se ono u epizodama pogoršavalo i popravljalo. Dakle u ugovoru je sadržan elemenat aleatornosti, što znači neizvjesnost glede zdravstvenog stanja pokojne CS i tijeka njenog života i zdravstvenog stanja, a time i neizvjesnost o obvezama koje će imati tuženica, što takav ugovor u svakom slučaju čini valjanim. Budući da sama tužiteljica navodi da ona uopće nije bila zainteresirana za zdravstveno stanje svoje majke, da ne zna koliko je majka imala godina kada je umrla, niti smatra da je trebala voditi brigu o majčinom zdravstvenom stanju, a da iz njenog iskaza proizlazi da ona nije imala ništa protiv da tuženica živi sa njenom majkom, budući da nije ništa u tom smislu navela, dok je tuženica navela da joj je tužiteljica rekla da je dobro da ona živi sa njenom majkom, sud utvrđuje da tužiteljica uopće nije znala da li majci treba ili ne treba uzdržavanje od druge osobe tijekom svih tih godina od 2003. do 2018. kada je majka umrla, ali da joj nije smetalo da netko bude sa njenom majkom, vjerojatno "za svaki slučaj". Stoga tužiteljica ne može tvrditi da obveze iz ugovora o doživotnom uzdržavanju ne bi bile uredno izvršavane jer kako je i sama navela u svom iskazu o tome uopće nije imala saznanja niti ju je to zanimalo. Već ju samo zanima da dobije dio po majci a koji je ona trebala naslijediti po ocu, ali ga je ustupila majci. Iz navedenog proizlazi zašto je odlučeno kao pod toč. I. izreke.

10. Sud je međutim prihvatio daljnji tužbeni zahtjev utvrdivši da ugovor o doživotnom uzdržavanju, zapravo ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, nema pravni učinak i naložio uspostavu ranijeg zemljišno knjižnog stanja, uz konstataciju da predmetna nekretnina predstavlja naknadno pronađenu imovinu, budući da ugovor nije sklopljen u propisanoj formi.

11. Nije točno kako navodi tuženica da u vrijeme sklapanja tog ugovora za isti nije bila propisana posebna forma, već je točno da isti u vrijeme sklapanja uopće nije postojao u sadržaju kakav su mu stranke dale, a pod imenom koji su mu stranke dale, niti je za sadržaj takvog ugovora u vrijeme njegovog sklapanja postojalo neko drugo ime. Dakle radi se o sadržajno dopuštenom ali neimenovanom ugovoru koji su stranke sklopile. Stoga su i same stranke upotrijebile naziv ugovora koji je u vrijeme sklapanja postojao za ugovor sličnog sadržaja koji su stranke sklopile, na način da su predmetni ugovor nazvale ugovor o doživotnom uzdržavanju. Budući da je ugovor o doživotnom uzdržavanju nasljednopravni ugovor sve do 1.1.2006., reguliran odredbama važećeg Zakona o nasljeđivanju, jer imovina koja se njime raspoređuje ne ulazi u ostavinsku masu, te zajedno sa ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju postaje obveznopravni ugovor tek 1.1.2006. kada je stupio na snagu Zakon o obveznim odnosima koji je regulirao predmetne ugovore, formu ugovora koji su stranke sklopile treba sagledati sa aspekta kakvi su formalno ugovori koje propisuje Zakon o nasljeđivanju koji je vrijedio u vrijeme kada su ga stranke sklopile, kao i sa aspekta koja je forma propisana za ugovor sadržaja koji su stranke sklopile kada je taj ugovor 2006. uveden u pravni sustav kao imenovani ugovor.

12. Naime, Zakon o nasljeđivanju koji je bio na snazi kada su stranke sklopile predmetni ugovor Zakon o nasljeđivanju ("Narodne novine" br. 48/03.; dalje ZN) u svom članku 116. propisuje da ugovor o doživotnom uzdržavanju mora biti sklopljen u pisanom obliku te ovjeren od suca nadležnog suda, solemniziran po javnom bilježniku ili sačinjen kao javnobilježnički akt, što ga čini strogo formalnim pravnim poslom, jednako kao i nasljednopravni ugovor koji još regulira ZN, a radi se o ugovoru o ustupu i raspodjeli imovine za života. Budući da dakle ugovor koji su stranke sklopile po sadržaju zapravo predstavlja ugovor o uzdržavanju s prijenosom imovine, na njega se primjenjuju ista pravila o formi koja vrijede za ugovor o doživotnom uzdržavanju radi zaštite slabije strane i nasljednika. Pri tome se i Vrhovni sud poziva na načelo da se za pravne poslove koji faktički obavljaju funkciju ugovora o uzdržavanju ne smije dopuštati „lakši“ oblik ako time zaobilaze zaštitne norme o doživotnom uzdržavanju (npr. tako i obrazloženje odluke Rev 2567/2000-2).

13. Člankom 70. Zakona o obveznim odnosima (1978) ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01.; dalje: ZOO) propisano je: Ugovor koji nije sklopljen u propisanoj formi nema pravni učinak ako iz cilja propisa kojim je određena forma ne proizlazi što drugo. Budući da kako je rečeno predmetni ugovor pripada skupini nasljednopravnih ugovora čija je forma strogo propisana, budući da je dosmrtno uzdržavanje po svojoj funkciji i učinku u biti „preobučeni“ ugovor o doživotnom uzdržavanju s još većim potencijalom za zlouporabu, sud ne nalazi da bi iz cilja propisa kojim je propisana forma ugovora o doživotnom uzdržavanju proizlazilo nešto drugo od toga da ugovor nema pravni učinak, ako ugovor ne bi bilo sklopljen u strogo propisanoj formi. Naime jednako kao i ugovor o doživotnom uzdržavanju i ugovor o dosmrtnom uzdržavanju služi „raspolaganju nasljedstvom za života“ i može dovesti do potpunog isključenja zakonskih nasljednika, što sudska praksa prepoznaje kao dovoljan razlog za pojačanu formalnu i sadržajnu kontrolu. Nadalje, kod ugovora o dosmrtnom uzdržavanju prijenos imovine nastupa odmah, pa je opasnost od prijevara, pritisaka i zlouporabe veća nego kod ugovora o doživotnom uzdržavanju, zbog čega sud smatra nelogičnim da bi forma bila blaža nego kod ugovora o doživotnom uzdražavanju. Strogi oblik (sudska ili javnobilježnička ovjera / javnobilježnički akt) omogućuje da neutralna osoba stranke upozori na pravne posljedice i provjeri jesu li volja i sposobnost za raspolaganje stvarno prisutne. Vrhovni sud zato i ugovore sklopljene prije 2006. koji su po sadržaju dosmrtno/doživotno uzdržavanje podvodi pod isti režim jer bi drugačije formalno „zaobilaženje“ dovelo do lakšeg zaobilaženja nasljednog prava i zaštitnih odredaba ZOO‑a i ZN-a. Stoga je odlučeno kao pod toč. II. izreke.

14. S obzirom da je sud prihvatio tužbeni zahtjev da predmetni ugovor nema pravni učinak, to je valjalo prihvatiti i tužbeni zahtjev u dijelu kojem se nalaže zemljišno knjižnom odjelu [adresa] da uspostavi ranije zemljišno knjižno stanje kakvo je bilo prije nego što je tuženica izvršila uknjižbu prava vlasništva na nekretnini koja je bila predmet spomenutog ugovora. Naime, radi se o tome da je uknjižba navedenog prava vlasništva izvršena istovremeno temeljem ugovora o darovanju nekretnina od 22. rujna 2003. kojim je sestra tuženice darovala JS 1/12 predmetne nekretnine i temeljem ugovora o doživotnom uzdržavanju koje su sklopile CS i ovdje tuženica, a kojim je CS predala u posjed i vlasništvo temeljem uzdržavanja ovdje tuženici 11/12 predmetne nekretnine, pri čemu je u taj omjer uračunati i omjer od 1/12 koji je sestra tuženice darovala pokojnoj CS, stoga je istovremeno provedena uknjižba u korist tuženice temeljem oba ugovora, bez da je prethodno rađena uknjižba 1/12 na pokojnu CS a temeljem ugovora o darovanju koji su sklopile sestra tuženice RS i pokojna CS. Stoga je potrebno zemljišno knjižno stanje vratiti u stanje u kojem je bilo prije nego je provedena uknjižba temeljem nepostojećeg ugovora o doživotnom uzdržavanju i to na način da se ponovno upiše pravo vlasništva, odnosno suvlasništvo na nekretnini u vlasničkom dijelu 5/6 dijela te nekretnine, odnosno 10/12 te nekretnine u korist pokojne CS. Navedeno se temelji i na čl. 129. Zakon o zemljišnim knjigama (1996) ("Narodne novine" br. 91/96., 68/98., 137/99., 114/01.) koji je vrijedio u vrijeme kada se tuženica uknjižila, a koji glasi: "Nositelj knjižnoga prava koje je povrijeđeno uknjižbom u korist neke osobe ovlašten je radi zaštite toga svoga prava zahtijevati brisanje svake uknjižbe koja ga vrijeđa i uspostavu prijašnjega zemljišnoknjižnog stanja (brisovna tužba) sve dok ne nastupe činjenice na temelju kojih bi mu povrijeđeno knjižno pravo i tako trebalo prestati, ako zakonom nije drukčije određeno." U situaciji kada je pravni prednik upisan u zemljišnim knjigama kao nositelj prava vlasništva, a prestao je pravno postojati tada bi njegov pravni sljednik mogao brisovnom tužbom tražiti uspostavu ranijeg zemljišno-knjižnog stanja, jer je njegov prednik bio nositelj prava za koje tužitelj tvrdi da je povrijeđeno. Odnosno majka tužiteljice je bila nositeljica knjižnog prava za koje tužiteljica tvrdi da je povrijeđeno pa je ona ovlaštena i za pokretanje ovog postupka za uspostavu ranijeg zemljišno-knjižnog stanja. Zbog toga je odlučeno kao pod toč. III. izreke.

15. Također je jasno da navedena nekretnina sada predstavlja naknadno pronađenu imovinu, jer prethodno odricanje tužiteljice nema učinak što se tiče naknadno pronađene imovine, kako je to argumentirao tužitelj koju argumentaciju ovaj sud u cijelosti prihvaća. Stoga je osnovan i tužbeni zahtjev da se utvrdi da navedena nekretnina predstavlja naknadno pronađenu imovinu i to u vlasničkom dijelu 5/6 te nekretnine, što predstavlja 10/12 vlasničkog udjela pokojne CS u zemljišnoknjižnom vlasništvu, te u vlasničkom dijelu 1/12 te nekretnine u izvanknjižnom vlasništvu pokojne JS rođene M, što se odnosi na jednu na 1/12 koju je istoj darovala sestra tuženice, RS, dok je sama tuženica vlasnica i nadalje 1/12 predmetne nekretnine. Zbog toga je odlučeno kao pod toč. IV. izreke.

16. Sud je s obzirom na uspjeh tužiteljice odlučio o trošku temeljem članka 154. stavak 1. ZPP-a, prema kojem je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Sud je odlučujući o trošku primijenio i odredbu čl. 155. st. 1. ZPP-a prema kojoj će sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. Odluka o naknadi troškova temelji se na odredbama Tarife ("Narodne novine" br. 138/2023.), prema kojoj sukladno vrijednosti predmeta spora odvjetniku pripada inicijalna nagrada od 250 bodova sukladno Tbr. 7.1. Tarife, ali koja ovisi o vrsti radnje koju poduzima (Tbr. 9.1., Tbr. 8.1., Tbr. 9.3), a prema Tbr. 54. Tarife vrijednost jednog boda je 2 eura, Također sukladno Tbr. 46. Tarife, na sve obavljene radnje odvjetnik obračunava pripadajući porez na dodanu vrijednost prema važećim poreznim propisima. Odluka o trošku temelji se i na Zakonu o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18) i Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj 53/19).

17. Tužiteljica je zatražila trošak postupka prema vrijednosti predmeta spora koja mu daje pravo za svaku radnju na nagradu od 250 bodova. Sud mu je po toj nagradi priznao sljedeće radnje: sastav tužbe, sastav podneska od 23. veljače 23., sastav podneska od 7. srpnja 23., pristup ročištu 19. siječnja 24., pristup ročištu 16. rujna 24., zatim 8. siječnja 25., 27. siječnja 25., 19. veljače 25. i 23. listopada 25. Navedeno iznosi 5.625,00 EUR. Tužitelju je također priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu za svaku od radnji u iznosu od 89,59 EUR, dakle ukupno 179,18 EUR.

18. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 15. rujna 23. budući da se isti odnosi na dostavljanje dokumentacije koja je bolje vidljiva, a što je tužiteljica trebala učiniti već uz tužbu u iznosu od 25 bodova, zatim trošak sastava podneska odgovora na protutužbu od 20. rujna 23. u iznosu od 717 bodova te sastava podneska od 2. siječnja 24. u iznosu od 717 bodova budući da je postupak po protutužbi izdvojen iz ovog spisa te će tužitelj moći potraživati trošak postupka u drugom postupku. Nadalje, tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 26. siječnja 24. budući da se i taj podnesak odnosi na postupak po protutužbi, kao i podneska od 27. veljače 24. iz istog razloga, u iznosu od 100 bodova za svaki od podnesaka. Tužiteljici nije priznat ni trošak podneska od 29. ožujka 24. u iznosu od 25 bodova budući da je isti nepotreban za vođenje ovog postupka. Također je nepotreban za vođenje ovog postupka i podnesak od 5. rujna 24. u iznosu od 100 bodova budući da u istome tužitelj ponavlja već ranije iznesene navode. Također je nepotreban za vođenje ovog postupka i podnesak tužitelja od 24. veljače 25. u iznosu od 25 bodova. Nepotrebni troškovi dakle iznose 4.522,50 EUR. Tužitelj je zatražio trošak fotokopiranja u iznosu od 50,96 EUR koje nije ničime dokumentirao, pa mu se iz tog razloga ne priznaje niti navedeni trošak. A osim toga je skupno zatražio trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu umanjenu za 50% zbog e-komunikacije u iznosu od 268,80 EUR, a iz spisa je vidljivo da je tužitelj platio pristojbu na tužbu u iznosu od 89,59 EUR, pa stoga niti pristojba na presudu neće biti u većem iznosu. Zbog toga višak za sudsku pristojbu u iznosu od 89,62 eura tužiteljici također nije priznat. O trošku je odlučeno kao pod toč. V. izreke.

U Čakovcu 19. prosinca 2025.

Sutkinja

Ivana Starčević

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave presude, putem ovog suda, nadležnom Županijskom sudu sukladno Zakonu o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine RH broj 67/18 i 21/22). Žalba se podnosi u pisanom obliku, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, a moguće ju je predati i putem informacijskog sustava elektroničke komunikacije sa sudovima, što je obvezno za obvezne sudionike elektroničke komunikacije, navedene u čl. 106.a st. 5. ZPP-a, a fakultativno za ostale sudionike, ako su ispunili uvjete za pristup informacijskom sustavu elektroničke komunikacije sa sudovima.

O tome obavijest:

1. tužiteljica po pun.

2. tuženica po pun.