REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

Zlatar, Trg slobode 14A

Poslovni broj: P-206/2023-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, po sucu Nevenu Kucelj, u parničnom predmetu tužitelja JFJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćnici, Andreji Fosin, odvjetnici u Varaždinu, Juraja Križanića 15A, protiv tuženika OTP banka d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833, kojeg zastupaju odvjetnici u Odvjetničkom društvu Vukina & Partneri d.o.o. iz Zagreba, Prilaz Gjure Deželića 30, radi utvrđenja ništetnosi i radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 4. studenog 2025. godine, u nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, odvjetnika Dine Komadina, na ročištu za objavu presude dana 19. prosinca 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

" I. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 da tužitelju ČFJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] isplati iznos od 2.550,62 € (dvijetisućepetstopedeseteura i šestdesetdvacenta) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na navedeni iznos od 23.02.2016.g. u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za 5 postotnih poena, tekućom od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, u kunskoj protuvrijednosti CHF pa do 31.07.2015. godine, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023.g. do isplate kamatna stopa koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana."

II Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o kreditu broj 88516/05 od 19.09.2005.g. sklopljen između tužitelja JFJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i tuženika OTP banka d.d., Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, dana 19.09.2005.g. godine u čl. 5., a koji glasi: „ naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1% od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno prije korištenja kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti kreditoru naznačenu naknadu neovisno o korištenju odnosno o iskorištenom iznosu kredita „

III Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 187,03 € (slovima:stoosamdesetsedameuraitricenta) sa zakonskom zateznom kamatom u koja teče od 20.09.2005., po stopi u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za pet postotnih poena, a od 01.kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022.g. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, te od 01. siječnja 2023.g. pa do isplate do isplate kamatna stopa koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnične troškove u iznosu od 1.726,80 €, u roku od 15 dana.

V Odbija se tuženik sa dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka u iznosu od 567,38 €.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da je kao korisnik kredita dana 19.09.2005. godine sa Splitskom bankom d.d., koja je pripojena tuženiku, kao kreditorom sklopio ugovor o kreditu broj 88516/05. Ugovorom o kreditu tuženik je odobrio i stavio na raspolaganje stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 29.200,00 CHF obračunato prema prodajnom tečaju CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita, a za adaptaciju kuće.

Nadalje, da je tužitelj sklopio Dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) kojim je provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR.

Provedena konverzija kredita sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju iz 2015. godine nije od utjecaja na ništetne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu broj:88516/05 i to ništetne odredbe po kojoj je glavnica i kamata vezana uz valutu CHF. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u Rješenju broj Gos-1/2019-36 kojim je odlučujući o prijedlogu za rješavanje pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava podnesenog od Općinskog suda u Pazinu u predmetu poslovni broj P- 1413/2019-9 od 20. rujna 2019.g, obrazložio da bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima”.

Odredbom čl. 236. Zakona o obveznim odnosima propisano je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane.

Tužitelj se stoga poziva na pravno utvrđenje iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12.02.2019. godine, te ovu tužbu unatoč sklopljenom Dodatku ugovora o kreditu temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju podnosi radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba kojima je bila ugovorena valuta u CHF, a uslijed utvrđenja ništetnosti traži i ostvarivanje prava na isplatu za koju smatra da mu pripada zbog više plaćenog tuženiku, a koji iznos je tuženik stekao bez osnove. U čl. 2. i čl.10.Ugovora o kreditu bilo je ugovorena otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti u skladu s valutnom klauzulom, a koja odredba je prema čl. 322. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO) ništetna.

Ništetnost ugovornih odredaba proizlazi zbog protivnosti prisilnim propisima i to odredbi čl. 84. i 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03). Odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu o savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se da se u pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

Tuženik nije postupao po načelu savjesnosti i poštenja u odnosu na tužitelja kao potrošača, jer u ugovoru o kreditu broj ugovorio i nepoštene i ništetne odredbe na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, slijedom čega je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) i to čl. 81. i čl. 84. . Tužitelj napominje da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14.06.2018. godine utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima se ugovorima o kreditu, konkretno koje je sklapao i tuženik, ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja a imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Tužitelj smatra da je tuženik svojim postupanjem od njega stekao bez osnove novčani iznos, obračunat do dana prihvaćanja konverzije, koji predstavlja preplatu od 1.767,16 €.

Nadalje ističe da je tuženik je u čl. 5. Ugovora o kreditu ugovorio i ništetnu ugovornu odredbu kojom je tužitelja obvezao na plaćanje naknade od 1,00% na iznos kredita, a radi obrade kredita.

Tužitelj je naknadu platio u iznosu od 1.409,16 kn što odgovara iznosu od 187,03 €. Navedena ugovorna odredba je bila unaprijed sastavljena u tipskom ugovoru o kojoj tužitelju nije bila dana mogućnost pregovaranja slijedom čega je prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između ugovornih strana i to na štetu tužitelja.

Zbog naprijed navedenog predlaže da sud utvrdi ništetnost navedenih ugovornih odredbi i obveže tuženika na plaćanje ovih iznosa.

Nakon provedenog vještačenja tužitelj je tužbeni zahtjev povisio na iznos naveden pod točkom I izreke ove presude.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i osnovu i tijek zateznih kamata, te predlaže da Sud odbije predmetni tužbeni zahtjev, u nastavku navodeći razloge tog traženja.

Ističe da je tužitelj prihvatio ponudu izračuna konverzije sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) (dalje u tekstu: ZID ZPK/15).

Tužitelj je prihvatom izračuna konverzije sukladno ZID ZPK/15 i sklapanjem Dodatka br. 1. Ugovora o kreditu br. 88516/05 od 18.02.2016. (dalje u tekstu: „Dodatak“) pristao da se sve njegove uplate koje je po CHF ugovoru o kreditu vršio od početka otplate pa do 30.09.2015. koriste za namirenje uplata po EUR kreditu. Tužitelj je prihvatio izračun konverzije, stanje glavnice i daljnju otplatu EUR kredita prilikom sklapanja Dodatka. Tuženik smatra kako je iz navedenog razloga tužbu i tužbeni zahtjev potrebno je odbiti.

Tuženik osporava tužiteljevo svojstvo potrošača, kao i da bi se u konkretnom slučaju radilo o potrošačkom ugovoru u smislu Zakona o zaštiti potrošača Tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja jer tužitelj uz tužbu nije dostavio niti jedan dokaz da bi upravo tužitelj izvršio ijednu uplatu po predmetnom Ugovoru o kreditu.

Tuženik smatra da je potraživanje tužitelja je zastarjelo.

Tuženik tvrdi da odredbe ugovora o valutnoj obvezi nisu ništetne. Iste su dopuštene temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. U skladu sa čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača jasne su, lako razumljive i uočljive te je tužitelj je o istima bio u razumnoj mjeri obaviješten.

Isto tako tuženik napominje da ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije ništetna.

Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u povodu kolektivne tužbe pod poslovnim brojem P-1401/2012 (dalje: Presuda) po stavu tuženika ne obvezuje Sud u ovom postupku pokrenutom zbog navodnog stjecanja bez osnove. Na temelju odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, a ne radi stjecanja bez osnove.

Ista presuda ne obvezuje Sud u ovom postupku budući da je izvršena konverzija ugovora o kreditu sukladno ZID ZPK/15.

Tuženik tvrdi da tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog postupka. Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) (dalje u tekstu: ZID ZPK/15) propisao je temeljno načelo i obvezu banke da potrošačima s kreditima denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF (dalje u tekstu: „CHF kredit“) ponudi konverziju takvog kredita na način da položaj potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (dalje u tekstu: „EUR kredit“).

Člankom 19.c ZID ZPK/15 propisan je način izračuna konverzije te je tuženik postupio sukladno citiranoj zakonskoj obvezi pa je tužitelju poslao ponudu izračuna konverzije zajedno s prijedlogom dodatka ugovoru o kreditu.

Tužitelj na izračun konverzije nije imao prigovora nego je prihvatio ponudu za konverziju kredita dana 18.02.2016. te su tužitelj i tuženik izvršili konverziju kredita. Potrebno je naglasiti kako je tužitelj samostalno izrazio svoju volju i suglasnost za sklapanjem Dodatka, dok je ponuda izračuna konverzije i Dodataka za tuženika bila prisilna zakonska obveza.

Navedenim Dodatkom stranke su dogovorno promijenile osnovni CHF Ugovor na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, koja se sastoji od fiksnog i varijabilnog dijela, 6M EURIBOR, i koja je na dan sklapanja Dodatka iznosila 6,63%, također je i promijenjena valuta uz koju je bila vezana glavnica kredita u valutu EUR, te je utvrđen ostatak glavnice nakon konverzije u iznosu od 12.252,38 EUR kao i daljnja otplata duga. Prilikom sklapanja konverzije utvrđena je razlika (preplata) između ukupno uplaćenih iznosa utvrđenih u EUR i ukupnog iznosa EUR anuiteta prema novom EUR otplatnom planu u iznosu od 632,50 EUR/ 4.765,58 kn. Ako bi Sud usprkos provedenoj konverziji i gore iznesenim navodima tuženika, tužbeni zahtjev našao osnovanim, tuženik ovime ističe prigovor radi prebijanja u minimalnom iznosu od 632,50 EUR/ 4.765,58 kn koji iznos odgovara iznosu preplate utvrđenom u Sporazumu o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu od 18.02.2016.g.,

Ističe se da je tužitelj , dakle, prihvatom ponude konverzije pristao: a. na početno ugovorenu kamatnu stopu višu od kamatne stope koja je bila ugovorena osnovnim Ugovorom, b. na EUR kamatne stope koje su tijekom cijelog razdoblja otplate kredita više od kamatnih stopa koje je plaćao po CHF kreditu, c. na promjenu valute uz koju se veže njegova kreditna obveza, d. da iznos eventualne preplate koristi za namirenje budućih anuiteta po EUR otplatnom planu.

Slijedom navedenog, tuženik ističe kako su konverzijom promijenjeni bitni sastojci Ugovora o kreditu: a. kamatna stopa iz osnovnog CHF ugovora i b. valutna klauzula vezana uz CHF, i to s učincima od dana sklapanja osnovnog Ugovora (tj. od dana 19.09.2005.g.). Također, prilikom konverzije svi iznosi koje je tužitelj plaćao po CHF kreditu (uključujući iznose za koje tužitelj smatra da ih je više platio zbog promjene kamatne stope i tečaja HRK u odnosu na CHF) tužitelj je odlučio koristiti za namirenje anuiteta po EUR kreditu sve do dana 30.09.2015..

Stoga, tuženik ističe kako tužitelj nema pravo potraživati isplatu bilo kakvih iznosa iz osnovnog CHF Ugovora niti tužitelj ima pravni interes na podnošenje ove tužbe. Stoga, tuženik predlaže u cijelosti odbiti tužbu i tužbeni zahtjev.

Naknadno po provedenom vještačenju istaknuo je i dodatni prigovor prijeboja (materijalno pravni prigovor) zbog toga što je tužitelj uslijed nižeg tečaja CHF tijekom otplate manje platio iznos od 213,99 EUR.

3. Očitujući se o navodima tuženika, tužitelj je istaknuo kako tvrdnje tužitelja da tužitelj ne bi bio potrošač potpuno neosnovane i paušalne.

Što se tiče konverzije, tužitelj navodi da se u članku 19.c ne spominje da bi se konverzijom nepoštene ugovorne odredbe zamijenile poštenima za potrošače. Dakle prihvatom konverzije potrošači nisu primili nikakvo obeštećenje zbog primjene ništetnih ugovornih odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF za razdoblje od sklapanja ugovora o kreditu do prihvata konverzije.

S obzirom da je Ustavni sud RH utvrdio kako je Zakon o potrošačkom kreditiranju u skladu sa Ustavom i Aneks o konverziji ostaje na snazi, ako Aneks o konverziji ostaje na snazi tada je nužno potrebno potrošačima za razdoblje do konverzije priznati pravo na isplatu kao posljedicu ništetnih ugovornih odredaba, u protivnom kada potrošačima ne bi bilo priznato pravo na isplatu za razdoblje do konverzije, bio bi ništetan Aneks o konverziji kao nagodba kojom bi stranke s retroaktivnim učinkom uklanjale ništetne ugovorne odredbe u skladu s čl.157.ZOO-a. Vrhovni sud je na pitanje o zastari odgovor dao u skladu sa obrazloženjem izraženim u Rev 245/17 od 20.03.2018.g. a u odnosu na pitanje pravnog interesa tužitelja na utvrđenje ništetnim ugovornih odredaba o jednostrano promjenjivoj kamati nakon prihvata konverzije odgovorio je da je o tome već obrazloženo kako tužitelj prihvatom konverzije nije izgubio pravni interes u odluci Rev 2868/18 od 12.02.2019.g. Slijedom navedenog, kako Vrhovni sud potvrđuje da potrošač nije izgubio pravni interes na utvrđenje ništetnosti i obeštećenje nakon prihvata konverzije u odnosu na ugovorenu jednostranu promjenjivost kamatne , tada nikako nije mogao izgubiti pravni interes ni u odnosu na obeštećenje zbog primjene valutne klauzule u CHF koja odredba u vrijeme kad su potrošači sklapali aneks o konverziji još nije ni bila pravomoćno utvrđena ništetnom te se nikako nije mogla ni mogla uzimati u obzir prilikom sklapanja konverzije.

4. Tijekom postupka pročitan je Ugovor o kreditu broj 88516/05 sklopljen između HVB Splitska banka d.d. kako kreditora i ovdje tužitelja kao korisnika kredita dana 19. rujna 2005. godine, Dodatak br. 1. tog ugovora sklopljen između Societe Generale – Splitska banka d.d. kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita dana 18. veljače 2016. godine, Sporazum o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu kaluzulu od 18. veljače 1016., izračun EKS i otplatni plana za ugovor broj 260625, izvod po kreditu od 29. siječnja 2018., dopis Splitska banka d.d. od 9. studenog 2015. o mogućnosti konverzije – zamjene valutne klauzule, nacrt dodatka ugovora o kreditu, otplatni plan simuliranog kredita EUR sa pregledom uplata, podaci prometa po računu tužitelja od 19. rujna 2005. do 22. veljače 2016., obavijesti o promjeni kamatne stope od 7. 01. 2011. , 3. 07. 2017., 16. 01. 2017., 4. 07. 2016., 19. 10. 2018., provedeno je financijsko vještačenje po mr. sc. JF te je saslušan tužitelj kao stranka.

5. Tuženik se protivio preinaci tužbe da koje je došlo kad je tužitelj nakon provedenog financijskog vještačenje povisio tužbeni zahtjev, a sud je tu preinaku dopustio osnovom članka 190. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023; krat. ZPP), budući da po stavu suda tužitelj prije provođenja financijskog vještačenja nije mogao postaviti precizni tužbeni zahtjev.

Osim toga preinaka je svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama.

6. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

7. Nesporna je činjenica da je prednik tuženika Splitska banka d.d. kao kreditor sa tužiteljem kao korisnikom kredita dana 19. rujna 2005. godine sklopio ugovor o kreditu broj 88516/05 kojim mu je odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti od 29.200,00 CHF po prodajnom deviznom tečaju kreditora vrijedeći na dan korištenja kredita, a namjena tog kredita bila je adaptacija obiteljske kuće u vlasništvu korisnika kredita i EFJ, k. o. [katastarska općina] br. zk. ul. [broj ZK uloška] , k. č. br. [katastarska čestica]. Rok otplate iznosio je 240 mjeseci time da se kredit isplaćuje u 239 jednakih mjesečnih rata u iznosu od 193,41 CH i jedne, preostale mjesečne rate u iznosu od 193,80 CHF i to u kunskoj protuvrijednosti, korištenjem kreditorovog prodajnog deviznog tečaja koji vrijedi za CHF valutu ugovora na dan ispunjenje obveze.

8. U tom ugovoru navedeno je da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1,00 % od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita, a korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu kreditoru neovisno o korištenju odnosno iskorištenom iznosu kredita.

9. Isto tako nije sporna činjenica da su prednik tuženika Societe Generale – Splitska banka d.d. i tužitelj dana 22. veljače 2016. godine, zaključili Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu br. 88515/05 kojim su suglasno utvrdili da je korisnik kredita temeljem Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) pristao na konverziju kredita radi promjene valute (kredit denominiran u CHF ili denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u EUR odnosno u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR) i to na način da se izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR te je slijedom toga došlo do promjene valute ugovora, visine kamatne stope, EKS i iznosa anuiteta.

Utvrđeno je da ostatak glavnice nakon konverzije valute na dan 22. veljače 2016. godine iznosi 12.252,38 EUR i na koji će način biti otplaćen.

10. Sporazumom o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutu klauzulu od istog dana ugovorne strane utvrdile su da postoji preplata u iznosu od 4.765,58 HRK koja je manja u odnosnu na ukupni zbroj preostalih anuiteta do kraja otplate kredita te da će se ta preplata koristiti isključivo za podmirenje budućih anuiteta i to u iznosu od 1/2 mjesečnog anuiteta sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi.

11. Nesporno je kako je odlukom odnosno presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 o dana 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih banaka i ovdje tuženik (odnosno prednik Societe Generale – Splitska banka d.d.) „u razdoblju od 1. 11. 2004. godine do 31. 12. 20008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica Švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003), u razdoblju od 01. 06. 2004. do 6. 08. 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. 08. 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 133/2009) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.“

12. Ovakva odluka u postupku zaštite kolektivnih interese i prava potrošača, prema odredbi članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013; krat. ZZP) odn. članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14), obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi nakade štete uzrokovane postupanjem tuženika odn. radi isplate.

13. Konačno, i članak 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 155/2023; kraće ZPP), određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona / tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava/ da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14. Iz logičnog i uvjerljivog iskaza tužitelja proizlazi da je on u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu radio kao konobar, time da je završio srednju školu za trgovca, a kredit mu je bio potreban za adaptaciju kuće koja je bila u suvlasništvu njega i njegovih roditelja.

Sjeća se da je banka prije sklapanja ugovora, tražila da donese potvrdu o prosjeku plaće koja nažalost nije bila velika. Banka mu je sama ponudila da sklopi ugovor vezan uz valutu švicarski franak jer je to bila najpovoljnija opcija. Banka je pripremila ugovor te je on ugovor čitao prije potpisivanja, međutim, ne može reći da se detaljno upoznao sa svim odredbama. Bilo mu je bitno da dobije potrebni novac, a o rizicima promjene, odnosno rasta tečaja švicarskog franka nitko mu nije ništa govorio. Ne sjeća se da li mu je netko od strane banke govorio o jednokratnoj naknadi za obradu kredita i objasnio mu na što se to točno odnosi.

Javni bilježnik mu nije ništa tumačio vezano za sadržaj ugovora i značenje pojedinih odredbi istog.

Prije sklapanja predmetnog ugovora dizao je neke manje kredite time da ugovori nisu bili vezani uz valutnu klauzulu.

Od banke je dobio gotov ugovor te nije imao mogućnosti pregovarati o spornim odredbama nego je jedino mogao prihvatiti taj ugovor kako je napisan ili ga odbiti. Nije se posebno raspitivao o značaju valutne klauzule, uglavnom službenik banke mu je rekao da je to najpovoljniji kredit koji može dobiti, da će rata biti takva kao što piše i on je na to pristao jer se to uklapalo u njegove mogućnosti otplate. Rata otplate kredita puno se povećala, odnosno skoro udvostručila pa je išao u banku i tražio objašnjenje međutim nije dobio nikakav konkretan odgovor od službenika banke već mu je rečeno da kredit mora vraćati.

Dodatak ugovoru, odnosno konverziju u EUR banka mu je ponudila kao mogućnost, a on se nadao da će mu biti lakše otplatiti taj kredit do kraja.

15. Zbog toga, za ovaj sud nema dvojbe da je tužitelj sklopio ugovor u svojstvu potrošača, a i sam tuženik je s tužiteljem kao potrošačem sklopio i dodatak tom ugovoru upravom temeljem ZID ZPK-a.

16. S druge strane tuženik, suprotno odredbi članka 81. stavak 4. ZZP/03, nije dokazao činjenicu navodne pune obaviještenosti tužitelja kao potrošača u fazi pregovaranja odnosno predugovornoj fazi i njegovog pristanka na takav ugovor, a pri čemu bi tužitelja bio potpuno obaviješten o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

17. Obzirom na utvrđenu ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, te sukladno prijedlogu tužitelja financijski je vještak u nalazu naveo slijedeće:

HVB Splitska banka d.d. (kao pravni prednik ovdje tuženika) kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita zaključili su 19. rujna 2005. Ugovor o kreditu broj 88516/05 (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu), sa sljedećim osnovnim ugovornim elementima:

- iznos kredita je kunska protuvrijednost od 29.200,00 CHF obračunato po prodajnom tečaju kreditora na dan korištenja kredita,

- ugovoren je rok otplate od 240 mjeseci, otplata u jednakim mjesečnim anuitetima,

- promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata, koja je na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 4,99 % godišnje,

- prema primijenjenom otplatnom planu, dospijeće prve obveze bilo je 10. listopada 2005., a sljedećih (u pravilu) svakog desetog dana u mjesecu,

- otplata mjesečnih anuiteta, iskazanih u valuti, u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju kreditora važećem za CHF na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja ukoliko se plaćanje vrši nakon datuma dospijeća.

Kredit je iskorišten 21. rujna 2005. s kojim danom je prodajni tečaj kreditora za valutu CHF iznosio 4,825900 kn pa je iznos kredita od 29.200,00 CHF iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 140.916,28 kn odnosno 18.702,80 EUR.

Societe Generale-Splitska banka d.d. kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita zaključili su 18. veljače 2016. Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu broj 88516/05, sa sljedećim osnovnim elementima:

- konverzija predmetnog kredita provedena je dana 22. veljače 2016.,

- na dan 22. veljače 2016., nakon provedene konverzije, nedospjela glavnica konvertiranog kredita u EUR iznosila je 12.252,38 EUR,

- prema Sporazum o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu od 18. veljače 2016. korisnik je uplatama po kreditu u CHF preplatio konvertirani kredit u EUR za iznos 4.765,58 kn.

Prema otplatnom planu s prikazom promjena kamatnih stopa proizlazi kako se u razdoblju od sklapanja Ugovora do dana konverzije (22. veljače 2016.) kamatna stopa više puta mijenjala, te je iznosila:

- 4,99 % godišnje od prvog anuiteta do zaključno anuiteta s dospijećem 10. siječnja 2007.,

- 5,70 % godišnje od anuiteta s dospijećem 12. veljače 2007. do zaključno anuiteta s dospijećem10. prosinca 2008.,

- 6,40 % godišnje od anuiteta s dospijećem 12. siječnja 2009. do zaključno anuiteta s dospijećem 10. studenoga 2009.,

- 7,00 % godišnje od anuiteta s dospijećem 10. prosinca 2009. do zaključno anuiteta s dospijećem 10. rujna 2010.,

- 6,80 % godišnje od anuiteta s dospijećem 11. listopada 2010. do 10. prosinca 2013.,

- 3,23 % godišnje od anuiteta s dospijećem 10. siječnja 2014. do konverzije. Za odgovaranje na postavljene zadatke u nastavku nalaza se daje otplatni plan kojeg je primijenio kreditor u razdoblju otplate kredita te se iskazuju razlike u visini obveza korisnika kredita po osnovi promjene tečaja (stupac 'k'), na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac 'd') pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan svake pojedine uplate i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita).

S obzirom je po predmetnom kreditu provedena konverzija, a radi ocjene učinaka efekata iste, obračunane su i iskazane zatezne kamate na tečajne razlike (stupac 'l') od datuma plaćanja svakog pojedinog anuiteta do 22. veljače 2016.

18. Mišljenje je vještaka da:

a/ ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio tada:

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (10.10.2005.) do dana provedbe konverzije (22.2.2016.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća/plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, iznosi ukupno 2.731,63 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi dani su u stupcu 'k'' Tabele 1 iz nalaza,

-nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenoj osnovi, za razdoblje od dana plaćanja pa do 22.2.2016., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 22.2.2016. (manje priznati iznos preplate) iznosi 2.995,74 EUR (2.731,63 EUR glavnice i 264,11 EUR dospjelih nepodmirenih zateznih kamata),

b/ ako se promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni prebijeno) tada:

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (10.10.2005.) do dana provedbe konverzije (22.2.2016.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća/plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, iznosi ukupno 2.517,64 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi dani su u stupcu 'k'' Tabele 1 iz nalaza,

- nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenoj osnovi, za razdoblje od dana plaćanja pa do 22.2.2016., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 22.2.2016. (manje priznati iznos preplate) iznosi 2.550,62 EUR (2.517,64 EUR glavnice i 32,98 EUR dospjelih nepodmirenih zateznih kamata),

c/ tužitelju je dana 21. rujna 2005. obračunana ulazna naknada u visini od 187,03 EUR koju je tužitelj podmirio prije korištenja kredita, odnosno dana 19. rujna

19. Taj nalaz i mišljenje sud je prihvatio jer je dan od strane stručne i ovlaštene osobe, na temelju vjerodostojne dokumentacije i egzaktnih podataka o otplati kredita, po pravilima znanosti i vještine, a stranke na isti nisu stavile primjedbe, osim što je tuženik ustrajao na osporavanju osnove potraživanja tužitelja, smatrajući da tužitelj uopće nema pravo na nikakvu restituciju, tako da nalaz vještaka nije relevantan za odluku.

20. Nitko ne dovodi u pitanju pravnu valjanosti predmetnog dodatka ugovora o kreditu kojom je izvršena konverzija u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

21. Glede valjanosti ovakvog dodatka ugovora Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio se u odluci poslovni broj Gos-1/2019 -36 od 3. ožujka 2020. donesenom povodom oglednog postupka radi davanja odgovora na pitanje je li ugovor o konverziji koji je zaključen valjan unatoč tome što je tijekom postupka pravne zaštite kolektivnog interesa i prava potrošača utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Na postavljeno je pitanje najviši sud dao odgovor da sporazum o konverziji sklopljen na temelju ZID ZPK/15 ima pravne učinke i da je valjan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, slijedom čega je za rješenje konkretnog spora odlučno kakvi su pravni učinci ugovora o konverziji.

22. Nije sporno da je predmetni Dodatak ugovoru o kreditu od 22. veljače 2016. sklopljen sukladno glavi IV.a Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, člancima 19.a do 19. i. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16), koja je dodana u tekst temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15: kraće ZID ZPK/15). Dakle, tužitelj je prihvatio ponudu tuženika koji je u skladu s ZID ZPK/15 bio dužan potrošaču ponuditi konverziju u propisanoj formi i sadržaju, a potrošač nije bio obvezan prihvatiti izračun konverzije niti s vjerovnikom sklopiti sporazum o konverziji. Pravo izbora bilo je na tužitelju, pri čemu nije od utjecaja njegova pobuda za zaključenje tog sporazuma.

23. Iako se Vrhovni sud u citiranoj presudi poslovni broj Gos-1/2019-36 od 3. ožujka 2020. izričito ne izjašnjava o tome da li bi potrošači koji su konvertirali ugovor o kreditu uz primjenu valutne klauzule u CHF u ugovor o kreditu uz primjenu valutne klauzule u EUR imali pravo ostvarivati i kondemnatorne zahtjeve na temelju pravomoćnih utvrđenja iz kolektivne pravne zaštite kojima je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, može se reći da se sugerira da bi ostvarivanje takovih zahtjeva trebalo omogućiti onim potrošačima koji su zaključili ugovor o konverziji u suprotnostima s posebnim odredbama ZID ZPK/15.

Međutim to ovdje nije slučaj, pa čak tužitelj niti ne iznosi tvrdnju da bi dodatak ugovoru bio suprotan tom Zakonu.

24. S druge strane Vrhovni sud navodi da je cilj tog Zakona bio otklanjanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanja dužničke krize na osnovi jednokratni i vremenski ograničene mjere u vidu konverzije u odgovarajuće kredite sklopljene u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama, s valutnom klauzulom u EUR- ima, time da se radi o jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca koja se provodila na način da se potrošač koji je bio zaključio ugovor uz valutnu klauzulu u CHF stavio u položaj kakav bi imao da je zaključio ugovor o kreditu vezan u EUR.

25. Upravo iz tog razloga konkretni Dodatak ugovoru o kreditu predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu kojeg je Ustavni sud u svojoj odluci U-III-3685/2015 od 4. travnja 2017. ocijenio suglasnim u Ustavom Republike Hrvatske.

Budući da je tužitelj sklapanjem tog Dodatka ugovoru doveden u poziciju u kojoj bi bio da je zaključio ugovor o kreditu u EUR, našao se u situaciji kao da ništetnih ugovornih odredbi uopće nije bilo, što je u skladu s Direktivom 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.

26. Sklapanjem Dodatka ugovora, sporazuma o konverziji riješeno je pitanje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, jer na to jasno upućuje odredba članka 19.c stavak 1. točka 2. i 3. ZID ZPK/15 kao i odredbe članka 19.c stavak 1. točka 4. i 5., koja uređuje pitanje načina iskorištavanja iznosa koji se odnose na prethodno izvršene uplate po osnovi osnovnog ugovora o kreditu.

27. Članak 19.c stavak 1. točka 1., 2. i 3. ZID ZPK/15 određuje način konverzije tako da se:

"1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, 3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,".

28. Nadalje, u konkretnom slučaju je došlo do primjene točke 4. i 5. stavka 1. članka 19.c citiranog zakona koji koje određuju da se:

"4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate,

5. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka smatra preplatom koja se:

- ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR,".

29. Dakle, uplate koje je izvršio tužitelj kao potrošač po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu iskorištene su za otplatu njegovog kredita u EUR i to radi namirenja budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio otplatni plan za kredit u CHF.

30. Ovim, po stavu suda, nije narušena ravnoteža između tužitelja kao potrošača i tuženika kao kreditora, s obzirom da je od odlučnog značaja već ranije istaknuta činjenica da je tužitelj u skladu s odredbom članka 19.d ZID ZPK/15 informiran o posljedicama konverzije i da je u skladu s odredbom članka 19. e tog Zakona, imao mogućnost prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.

31. Sklapanjem predmetnog Dodatka ugovora o kreditu na način kako je propisan odredbom članka 19.c ZID ZPK/15 osiguran je povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u EUR koji je zamijenio kreditu u CHF do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojem su bile poznate sve posljedice konverzije na koju je tužiteljica pristala.

32. Zbog toga nije bilo temelja za prihvaćanje dijela tužbenog zahtjeva navedenog pod I izreke ove presude, u smislu odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023; dalje ZOO) na primjenu kojeg upućuje članak 2. stavak 2. ZZP/2003.

33. Prihvaćenjem takvih zahtjeva potrošača ravnoteža legitimnih interesa potrošača i banaka ponovno bi bila narušena, a takovi bi potrošači bili dovedeni u privilegirani položaj u odnosu na potrošače koji su sklopili ugovore u kreditu denominiranim u EUR i denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u EUR, što je suprotno s odredbama, svrhom i ciljem ZID ZPK/15.

34. Slijedom iznijetih razloga ovaj dio tužbenog zahtjeva je odbijen kako to stoji u stavku I izreke.

35. Zbog toga je prigovor zastare koji je istaknuo tuženik bespredmetan isto kao i eventualni prigovor radi prebijanja tražbina odnosno materijalnopravni prigovor prijeboja.

36. Što se pak tiče odredbe ugovora o jednokratnoj naknadi koju je tužitelj bio u obvezi platiti, razvidno je da je ugovor bio unaprijed pripremljen i sastavljen od strane tuženika te da o spornoj odredbi stranke nisu pojedinačno pregovarale niti je to s obzirom na pravila i praksu tuženika kao banke bilo moguće.

37. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007, 79/2007).

Odredba članka 81. tog Zakona propisivala je:

„(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. …

4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.“

38. Isto tako članak 87. citiranog Zakona određuje:

„(1) Nepoštena ugovorna odredba je ništava.

(2) Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.“

39. Prema odredbi članka 3. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023; krat. ZOO), sudionici u obveznom odnosu ravnopravni su, te su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja, kako to određuje članak 4.istog Zakona..

40. Polazeći od činjenice da tužitelj nije mogao nikako utjecati na sadržaj sporne odredbe ugovora kojeg je sastavila banka, da prema odredbi članka 1021. tog Zakona, cijenu kredita iz koje po logici stvari banka namiruje troškove poslovanja iz kreditnog odnosa sa korisnikom kredita, predstavlja ugovorena kamata, da u ugovoru nije ni na koji način navedeno o kakvim se troškovima (obrade kredita i administracije radi) radi, za zaključiti je da je svrha te odredbe ugovora bila da banci pribavi dodatnu zaradu, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

41. Sporna ugovorna odredba se ne poziva niti na opće uvjete poslovanja tuženika, a osim toga tuženik nije ničim dokazao da ta naknada odgovara stvarnim troškovima obrade kredita, niti na što se ti troškovi odnose.

42. Prema tome po stavu suda radi se o nepoštenoj odredbi ugovora koju je nametnuo trgovac.

Ovakvo ponašanje tuženika banke dodatno je otežalo položaj tužitelja potrošača, te je znatno narušilo ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a suprotno je i načelu zabrane zlouporabe prava (čl. 6. ZOO-a) te, načelu jednake vrijednosti činidaba (čl. 7. ZOO-a)

43. Iz naprijed navedenih razloga odučeno je kao u stavku II izreke.

44. U konkretnom slučaju postoji obveza tuženika propisana člankom 323. stavak 1. ZOO-a, vezano za članak 324. stavak 1., da vrati ono što je primio po osnovi ništetnog pravnog posla, a u svezi članka 1111. istog Zakona koji određuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi (stavak 1.) odnosno da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala (stavak 3).

45. Visina od tužitelja naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva temeljem ništetne odredbe ugovora, nije sporna, iznosi 187,03 EUR, pa je presuđeno kao u stavku III izreke.

46. To potraživanje tužitelja nije u zastari, budući da prema pravnom shvaćanje s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020.:

"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1.ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Dakle, opći rok zastare iz članka 225. ZOO-a, koji iznosi 5 godina, još uvijek nije protekao, što više nije niti počeo teći jer je tek ovom presudom utvrđena ništetnost predmetne ugovorne odredbe.

47. U konkretnom slučaju tuženik je nepošteni stjecatelj obzirom da je tužitelju nametnuo obveze plaćanja naknade za obradu kredita.

Zato je dužan platiti zakonsku zateznu kamatu, u smislu članka 29. stavak 1. i članka 1115. ZOO-a, od dana kad je od tužitelja naplatio ovaj iznos.

48. Rješenje o troškovima postupka osniva se na odredbi članka 154. stavak 2. te članka 155. ZPP-a

49. Tužitelj je uspio u parnici sa 6,83 %, a tuženik sa 93,17 %, pa je sukladno stavku 2. članka 154. ZPP-a, tužitelj tuženiku dužan naknaditi trošak u iznosu razlike tj. 86,34 % tih troškova.

50. Troškovi zastupanja tuženika po odvjetniku odmjereni su u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023, 107/2025 ).

51. Tuženiku je kao potreban priznat trošak koji se sastoji od sastava odgovora na tužbu po Tbr. 8. t. 1. u visini od 100 bodova, sastav podnesaka od 11. lipnja veljače 2025., 29. rujna 2025., i 16. listopada 2025. po Tbr. 8. t. 1., svaki u visini od 100 bodova, te zastupanja na ročištima dana 10. listopada 2023., 20. prosinca 2023., 28. siječnja 2025. i 4. studenog 2025., po Tbr. 9. t. 1. u visini od 100 bodova za svako ročište.

Prema Tbr. 54. vrijednost boda iznosi 2,00 EUR tako da je u pitanju iznos od ukupno 1.600,00 EUR na što je osnovom Tbr. 46. Tarife obračunato i 25 % poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 400,00 EUR.

52. Od ukupnog priznatog iznosa troškova 2.000,00 EUR, a razmjerno navedenom uspjehu tuženika, tužitelju je naloženo da plati naknadu u iznosu 1.726,80 EUR.

53. Preostali dio zahtjev za naknadu troškova postupka tuženika je neosnovan pa ga je valjalo odbiti.

U Zlataru, dana 19. prosinca 2025.

S u d a c

Neven Kucelj

Uputa o pravnom lijeku!

Protiv presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi ovom sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dn-a:

1. punomoćnik tužitelja

2. punomoćnik tuženika