Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Virovitica, T. Masaryka 8

Poslovni broj: P-347/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, po sutkinji Ines Hečimović, u pravnoj stvari tužitelja BN (Oib: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], Željka Markovića 34 B, zastupanog po punomoćniku Predragu Kraliku, odvjetniku u Bjelovaru, F. Rusana 4, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d. (Oib: 23057039320) iz Rijeke, Jadranski trg 3 A, zastupanog po zastupanog po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Hanžeković & Partneri d.o.o. iz Zagreba, Radnička cesta 22, radi utvrđenja, nakon zaključenja glavne javne rasprave 11. prosinca 2025., temeljem čl. 335. st. 4. ZPP-a 19. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odredba članka 10. Ugovora o kreditu broj 51400607-5102989926 od 17. svibnja 2006. godine zaključenog između tužitelja BN iz [adresa], Željka Markovića 34 B, Oib: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, Oib: 23057039320, kao kreditora, koja glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,500% (jedan cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.“, utvrđuje se ništetnom i ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.026,55 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, koje teku od 19. prosinca 2025. kao dana donošenja presude do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška ovog postupka u dijelu koji predstavlja razliku dosuđenog iznosa od 1.026,55 EUR i zatraženog iznosa od 1.332,27 EUR.

IV. Nalaže se Republici Hrvatskoj da na teret sredstava Državnog proračuna tužitelju naknadi trošak delegacije u iznosu od 66,40 EUR u roku od 15 dana.

V. Odbija se trošak delegacije u dijelu koji predstavlja razliku dosuđenog iznosa od 66,40 EUR i zatraženog iznosa od 645,50 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj Općinskom sudu u Bjelovaru navodi da je s tuženikom 17. svibnja 2006. zaključio Ugovor o kreditu broj 51400607-5102989926, kojim mu je tuženik odobrio kredit u iznosu od 78.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, s rokom otplate od 240 mjeseci, da je člankom 10. Ugovora o kreditu propisano da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja kredita platiti Banci naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 1,500% na iznos odobrenog kredita, da je navedenom odredbom tužitelj bio primoran platiti naknadu kako bi mogao dobiti traženi kredit, da je tužitelju predmetna naknada naplaćena u iznosu od 5.490,74 kuna, da tuženik tužitelju nije pojasnio u čemu se sastoji naknada za obradu kredita, da je ugovorna odredba kojom je tužitelj bio primoran platiti naknadu za obradu kredita kako bi mogao dobiti traženi kredit nepoštena, a slijedom toga i ništetna, da je predmetni ugovor tzv. tipski ugovor jer je otisnut na obrascu unaprijed pripremljenom od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, da on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora pa predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovu tužbenog zahtjeva, u bitnome ističući da predmetna ugovorna odredba nije nepoštena, da je tužitelj dužan dokazati status potrošača, da nije dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba nepoštena, odnosno ništetna sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača prema kojoj nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, da za naplatu sporne naknade u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja pa tako niti u odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, da je sporna naknada dovoljno jasno određena, lako uočljiva, lako razumljiva te se na temelju nje može utvrditi njena konkretna visina, da se tužitelj u konačnici prihvatom ponude istu obvezao platiti, da je paušalna tužiteljeva tvrdnja da ništetnost predmetne odredbe proizlazi iz činjenice da se o njoj navodno nije pregovaralo, da tužitelj niti ne pokušava dokazati da bi tom odredbom bila uzrokovana znatna neravnoteža na štetu tužitelja, da je službenik tuženika tužitelju prezentirao naknadu za obradu kredita i troškove koje obuhvaća, da je postojala ponuda koja je predana tužitelju, u kojoj je također upozoren na obvezu plaćanja naknade, da ukoliko korisnik kredita pa tako i tužitelj nije pristajao na navedenu naknadu, nije bio u obvezi pristati na predmetni ugovor o kreditu, da je Ministarstvo financija donijelo Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/14) u kojem je među naknadama koje je banka kao vjerovnik ovlaštena naplatiti korisnik kredita izričito navedena i naknada za obradu kreditnog zahtjeva, da iz navedenog proizlazi da svrha te naknade nije bezrazložno bogaćenje banke, nego ona predstavlja cijenu za uslugu tuženika, koju tuženik ima pravo naplaćivati. Stoga tuženik iz svih navedenih razloga predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

3. Županijski sud u Bjelovaru je rješenjem broj 31 Su-233/2025-2 od 11. lipnja 2025. odredio Općinski sud u Virovitici kao drugi stvarno i mjesno nadležan sud za postupanje u ovom predmetu.

4. Tijekom postupka pred ovim sudom izvedeni su slijedeći dokazi: izvršen je uvid u Ugovor o kreditu broj: 2402006 – 1031262160 / 51400607 – 5102989926 od 17. svibnja 2006. (stranice 5-10), u dokument tuženika iz siječnja 2011. o procesu obrade kredita stranice 24-25), u Izvadak iz Kataloga proizvoda Sektora građanstva za fizičke osobe u primjerni od 10. kolovoza 2012. (stranice 60-65), pročitan je raspravni zapisnik od 6. studenog 2025. (stranice 159-160), a izvršen je uvid i u ostalu dokumentaciju koja prileži spisu.

5. Nesporno je da je tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o broj 2402006 – 1031262160 / 51400607 – 5102989926 od 17. svibnja 2006. za iznos od 78.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, obračunatoj po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj, da je ugovoren rok otplate od 240 mjeseci i promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku ugovaranja iznosila 5,490 % godišnje.

6. Nesporno je i to da je čl. 10. Ugovora propisano kako se korisnik kredita obvezuje prije korištenja kredita platiti Banci jednokratnu naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 1,500 % na iznos odobrenog kredita.

7. Nije sporno niti da je tužitelj potrošač u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača/03. Ovo stoga što je tijekom postupka iskazao da je predmetni kredit podigao radi adaptacije stambenog prostora, a isto proizlazi i iz čl. 3. Ugovora o kreditu u kojem je navedeno da se radi o tzv. namjenskom kreditu iz kategorije "stambeni krediti građana preko 3 godine uz čvrstu valutnu klauzulu, stambeni krediti – krediti za adaptaciju". Pri tome je potrebno napomenuti da je na tuženiku teret dokaza da tužitelj nije potrošač, a tuženik, koji je u odgovoru na tužbu tužitelju zanijekao svojstvo potrošača, tijekom postupka svoje tvrdnje ničime nije dokazao te sud smatra da se radi o prigovoru paušalne naravi.

8. Sporno je, je li nepoštena, a samim tim i ništetna, odredba čl. 10. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je propisana obveza plaćanja jednokratne naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita.

9. Iz Potvrde tuženika od 25. ožujka 2025. (stranica 3) proizlazi da je na ime sporne naknade tužitelj tuženiku platio iznos od 5.490,74 kuna, što bi preračunavanjem u EUR uz fiksni tečaj konverzije 7,53450 iznosilo 728,75 EUR.

10. Za odluku u ovoj pravnoj stvari mjerodavne su odredbe:

- čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača/03 (dalje u tekstu ZZP/03) koji propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;

- čl. 81. st. 2. ZZP/03 koji propisuje kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca;

- čl. 81. st. 3. ZZP/03 koji propisuje ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima.

- čl. 81 st. 4. ZZP/03 koji u slučaju kada trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati;

- čl. 83. ZZP/03 prema kojem prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor;

- čl. 84. ZZP/03 prema kojem nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

11. Tuženik je tijekom postupka odustao od dokaznog prijedloga za saslušanje djelatnice banke ŠN u svojstvu svjedoka pa je sud je o okolnostima sklapanja predmetnog Ugovora i spornoj naknadi saslušao tužitelja (stranica 166), iz čijeg uvjerljivog iskaza proizlazi da je otišao u banku radi prikupljanja svih potrebnih informacija za dobivanje kredita, da mu je rečeno koja je dokumentacija potrebna da bi mu kredit bio odobren, da je nakon prikupljanja dokumentacije ponovno pristupio u banku, da mu je tada prezentiran sadržaj Ugovora o kreditu, odnosno rečeno mu je da će ugovor dobiti u CHF jer ne zadovoljava uvjete za Ugovor sa valutom EUR, kao i to da će Ugovor biti pod uvjetima koji su u obrascu Ugovora navedeni, da mu niti u prvom niti u drugom dolasku u banku nije objašnjeno zbog čega mora platiti naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita niti od čega se ta naknada sastoji, da je kredit solemniziran u uredu javnog bilježnika, no niti tamo nije bilo govora zašto se točno ta naknada plaća i od čega se ona sastoji, odnosno koju to vrstu troška banka ima za obradu kreditnog zahtjeva. Napomenuo je i da mu nije bilo omogućeno da o bilo kojoj ugovornoj odredbi pregovara sa bankom pa tako niti o tzv. ulaznoj naknadi te da kredit nije bilo moguće podići bez prethodnog plaćanje predmetne naknade.

12. Sud vjeruje tužitelju kada tvrdi da mu nitko u banci nije ništa posebno objašnjavao o ugovornim stavkama pa tako i o spornoj ugovornoj odredbi o obvezi plaćanja jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,500 % na iznos odobrenog kredita, prije svega jer je i sam napomenuo da mu kredit ne bi bio odobren bez plaćanja sporne naknade, odnosno bez prihvaćanja uvjeta koji su bili navedeni u obrascu ugovora o kreditu.

13. Upravo zbog toga, sud nalazi da je tuženik u slučaju konkretnog ugovora o kreditu, tužitelju ponudio ugovor pod unaprijed formuliranim uvjetima na koje tužitelj nije mogao utjecati, koristeći činjenicu da tužitelj, po zanimanju elektrotehničar, evidentno nema dovoljno financijskog znanja za preispitivanje ugovornih odredbi, kao i činjenicu da se obratio banci radi dobivanja kredita jer mu je novac bio neophodan za adaptaciju stambenog prostora. Ovaj sud smatra da tužitelj, po prirodi svog zanimanja, u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije imao specifično znanje potrebno za detaljnu analizu bankarskog ugovora i dalekosežno sagledavanje efekata pojedinih ugovorni odredbi, odnosno ugovora u cjelini.

14. Tuženik se kao banka ne može ekskulpirati obrazloženjem da je tužitelj imao dovoljno informacija o spornoj ugovornoj odredbi jer mu je službenik banke prezentirao naknadu za obradu kredita i troškove koje ona obuhvaća, da je postojala i ponuda koja je predana tužitelju u kojoj je također upozoren na obvezu plaćanja naknade, da se tužitelj potpisom ugovora suglasio sa svim ugovornim odredbama pa tako i sa spornom odredbom o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva te se istu obvezao platiti. Prije svega, tuženik tijekom potupka ove navode ničime nije dokazao, potom i zbog toga što je evidentno da tužitelj nije imao dovoljno financijskog i ekonomskog znanja da bude ravnopravan sudionik ugovornog odnosa. Tuženik nije dokazao da je tužitelju objasnio sve parametre o kojima je ovisila visina predmetne naknade, odnosno parametre zbog kojih istu uopće mora platiti i to baš u visini od 1,500 % iznosa kredita, odnosno u njegovom slučaju u iznosu od 5.490,74 kuna / 728,75 EUR.

15. Ne može se smatrati da je tužitelju pojašnjena ugovorna odredba o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita ako mu na jasan i nedvojben način nije bilo objašnjeno što ta odredba za njega znači te ako mu nije specificirana, odnosno prikazana u konkretnim iznosima svaka stavka navodnog troška koju je tuženik eventualno imao odlučujući o njegovom kreditnom zahtjevu i realizirajući isti.

16. Ne smatra se pojašnjavanjem ugovora ako se sa klijentom raspravlja samo o visini kredita i broju rata ili ako se u ugovor unose samo njegovi podaci, a ostatak sadržaja ugovora je od strane banke unaprijed pripremljen.

17. Ne smatra se pojašnjavanjem niti eventualno navođenje u ugovoru da su opći akti tuženika sastavni dio ugovora te da je tužitelj sa istima upoznat. Također niti dostupnost letaka u banci sa svim informacijama o ugovoru o kreditu pa tako i spornoj ugovornoj odredbi ili pak predavanje ponude u kojoj se spominje sporna naknada tužitelju kao korisniku kredita, ovo stoga što je za pojam informiranja relevantno jesu li informacije napisane jasnim i razumljivim rječnikom, prihvatljivom običnom građaninu koji ne raspolaže ekonomskim, bankarskim znanjem.

18. Isto tako, ovaj sud nalazi da se ne smatra pregovaranjem kada banka daje klijentu u ponudu kredit, čiji su parametri i ugovorne odredbe unaprijed definirani pa klijentu preostaje samo da takve unaprijed zadane elemente prihvati ili da od kredita odustane kada mu se ugovor prezentira.

19. Upravo takav odnos tuženika prema tužitelju kao klijentu i klijentima općenito, ukazuje na dominantan i nepošten odnos banke prema drugoj ugovornoj strani, korištenje svoje pozicije moći prema osobi koja ne raspolaže dovoljnim bankarskim znanjem da sagleda dalekosežne posljedice ugovora o kreditu na svoje financije kroz dugogodišnje razdoblje, pri čemu obveza plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva ovisi o tužitelju / klijentu nepoznatim i nejasnim parametrima.

20. Protivno stajalištu tuženika da predmetna ugovorna odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, ovaj sud je mišljenja da je naknada u visini od 1,500 % iznosa kredita previsoka te da uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer nisu jasno definirani i prikazani po stavkama stvarni troškovi koje je tuženik u obradi kredita imao te proizlazi da se isti razlikuju slučaja do slučaja. To u praksi znači da što je veći iznos odobrenog kredita, veći je i iznos naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Ovakva ugovorna klauzula nije logična niti jasna, jer nije razvidno zašto bi, primjerice, operativni i materijalni troškovi u vidu troška rada djelatnika banke, zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava, cijena uredskog materijala, informatičke opreme, energenata, trošak razmjene podataka s trećim stranama – SRI, HROK, HZMO, bili ukupno veći samo zato što je veći iznos odobrenog kredita. Upravo takvo stanje neravnoteže i različitosti visine troškova za obradu i odobravanje kredita stvoreno je obračunavanjem naknade za obradu kredita u visini od 1,500 % na iznos dobivenog kredita. Neosnovano se tuženik poziva na odredbe Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o potrošačkom kreditiranju kada tvrdi da plaćanje sporne naknade nije bilo zabranjeno odredbama navedenih zakona niti u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora niti kasnije. Ovo stoga što trošak kredita mora biti specificiran, obrazložen po stavkama, a za svaku stavku mora biti vidljiva njena visina koja se mora moći provjeriti po objektivnim parametrima, što ovdje nije bio slučaj.

21. Nadalje, i Sud Europske unije je svojim presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno koji su neproporcionalni.

22. Neosnovano tuženik tvrdi da je sporna ugovorna odredba jasna jer je iznos predmetne naknade bio poznat tužitelju prije sklapanja ugovora, kao i to da se radi o fiksnom iznosu koji nije vezan vanjskim kriterijima koji bi mogli utjecati na njegovu visinu. Ovo stoga jer ostaje nejasno koji su to razlozi zbog kojih je tuženik naplaćivao predmetnu naknadu baš u postotku navedenom u čl. 10. predmetnog Ugovora te zašto troškovi obrade kredita nisu isti svim korisnicima, neovisno o iznosu dobivenog kredita.

23. Slijedom iznesenog, sud je mišljenja kako je nerazumljiva odredba predmetnog ugovora o kreditu o obvezi plaćanja jednokratne naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, da je ista nepoštena, što znači da je u tom dijelu Ugovor ništetan, sukladno odredbi čl. 87 Zakona o zaštiti potrošača/03.

24. Međutim, tužitelj u ovom postupku traži samo utvrđenje ništetnosti sporne odredbe, no ne i da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora u ovom slučaju primio, a sud temeljem čl. 2. st. 1. ZPP-a odlučuje u granicama zahtjeva postavljenih u postupku.

25. Potrebno je napomenuti da za odlučivanje o osnovanosti tužbenog zahtjeva nije relevantno niti to je li tužitelj ranije pokretao postupke radi utvrđivanja ništetnosti drugih ugovornih odredbi predmetnog Ugovora. Ovo stoga što se sukladno čl. 328. Zakona o obveznim odnosima pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, odnosno ne zastarijeva i nije uvjetovano rokom podnošenja.

26. Tužitelj u ovom predmetu nije postavio restitucijski zahtjev, no radi sveobuhvatnosti raspravljanja treba ukazati da je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela 30. siječnja 2020. prema kojem u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1 ZOO/95 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

27. Time je pomaknut trenutak početka tijeka zastare za zahtijevanje povrata ispunjenog, i to u korist stranke koje je ispunila ništetni ugovor. Prema tom shvaćanju zastara počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora.

28. Kako u predmetnom slučaju ne postoji pravomoćna sudska odluka kojom je utvrđena ništetnost spornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu, ništetnost istih se utvrđuje na drugi način, u ovom postupku.

29. Ukoliko tužitelj u novom parničnom postupku postavi restitucijski tužbeni zahtjev temeljen na odluci donesenoj u ovom predmetu, petogodišnji zastarni rok neće teći od sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, njegovog ispunjenja, niti od plaćanja predmetne naknade, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove odluke o ništetnosti (isto stajalište izrazio je Županijski sud u Zagrebu u presudi broj Gž-2047/2022-2 od 8. studenog 2022).

30. Slijedom iznesenog, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno te na temelju rezultata dokaznog postupka, sud je usvojio tužbeni zahtjev, odlučivši kao u izreci.

31. Odluka o troškovima postupka donesena je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 155. st. 1. istog zakona.

32. Vrijednost predmeta spora iznosi 1.327,23 EUR.

33. Odvjetniku uz navedenu vrijednost predmeta spora pripada nagrada u visini od 100 bodova, a vrijednost boda prema Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23; dalje u tekstu OT-a) iznosi 2,00 EUR.

34. Tužitelju pripada trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. toč. 1. OT-a), trošak sastava podneska od 3. lipnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. toč. 1. OT-a), trošak zastupanja na ročištu 6. studenog 2025. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. toč. 2 OT-a), trošak zastupanja na ročištu 11. prosinca 2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. OT-a) te trošak zastupanja na ročištu za objavu odluke u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. toč. 3 OT-a), što ukupno iznosi 800,00 EUR.

35. Na taj iznos obračunava se PDV po stopi od 25% koji iznosi 200,00 EUR. Tužitelju pripada i trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR, slijedom čega se dobiva ukupan iznos od 1.026,55 EUR.

36. Tužitelju nije dosuđen trošak sastava podneska od 11. travnja 2025. kojim obavještava sud o plaćenoj sudskoj pristojbi jer isti nije nužan u postupku, traženi trošak sudskih pristojbi na presudu jer nije dostavio dokaz da je iste platio te trošak dopisa upućenog tuženiku od 6. ožujka 2025. koji također nije bio nužan za postupak jer je zatraženi podatak od tuženika mogao pribaviti sud, na prijedlog tužitelja.

37. Temeljem čl. 11. st. 4. Zakona o sudovima (Narodne novine broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23, 155/23, 36/24) u tzv. delegiranim spisima strankama i njihovim punomoćnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza, a odvjetnicima i pravo na naknadu troškova za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja određenih Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ako putovanje do drugog suda i natrag do mjesta ureda traje duže od tri sata.

38. Naknada troškova iz stavka 4. ovoga članka isplatit će se na teret državnog proračuna, u dijelu u kojem su ti troškovi veći od onih koje bi stranke imale da se postupak vodi pred mjesno nadležnim sudom (čl. 11. st. 5. Zakona o sudovima).

39. Punomoćnik tužitelja je postavio zahtjev za naknadu troškova izbivanja iz pisarnice u iznosu od 450,00 EUR plus PDV te trošak prijevoza za sebe i tužitelja (četiri puta po 16,60 EUR plus PDV, odnosno trošak puta za jednu osobu u jednom smjeru 8,30 EUR plus PDV, s tim da je tužitelj sudu pristupio jednom, a punomoćnik tri puta). Navedeni trošak opravdava priloženim cjenikom tvrtke Čazmatrans Nova d.o.o. (stranica 173).

40. Sud nalazi da zahtjev punomoćnika tužitelja za izbivanje iz pisarnice nije osnovan jer putovanje iz [adresa] do Virovitice ne traje duže od tri sata, što je utvrđeno provjerom na web stranici HAK-a (https://map.hak.hr), dok je u cijelosti osnovan trošak javnog prijevoza, koji za punomoćnika iznosi 49,80 EUR, a za tužitelja 16,60 EUR te da na isti ne treba obračunavati PDV.

41. Time je trošak delegacije osnovan u iznosu od 66,40 EUR.

42. Slijedom iznijetog odlučeno je kao u izreci presude.

U Virovitici 19. prosinca 2025.

Sutkinja:

Ines Hečimović

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu u roku od 15 dana od primitka prijepisa presude. Žalba se podnosi putem ovog suda.

Dostaviti:

1. Punomoćnik tužitelja – odvjetnik Predrag Kralik, Bjelovar, F. Rusana 4

2. Punomoćnici tuženika – OD Hanžeković & Partneri d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 22

3. Za RH – ODO u Virovitici, Građansko – upravni odjel (toč. IV. i V. tužbenog zahtjeva)