REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-398/2025-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu po sucu pojedincu Tini Jakupak u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o. OIB: 25132169807, Zagreb, Lonjička ulica 2A, zastupano po punomoćnici Doroteji Jurčić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d. OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupano po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu METELKO, KNEŽEVIĆ & PARTNERI d.o.o., radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne rasprave, zaključene 13. studenoga 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s objavom 19. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 97/06, sklopljenog između korisnika kredita GL i tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 od dana 10.3.2006. sadržana u članku 2. stavku 4. Ugovora o kreditu, a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“

II Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 platiti tužitelju Druga Fundacija SPV d.o.o., Lonjička ulica 2a, Zagreb, OIB: 25132169807, iznos od 238,12 EUR sa zateznom kamatom koja teče od dana 28.3.2006.g. do isplate po stopi koja se određuje sve po stopi koja se za razdoblje do 31.07.2015. obračunava sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 01.08.2015. do 31.12.2022. u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamate na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 1.1.2023. do 29.12.2023. u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena isplate, a za razdoblje od 30.12.2023. pa do isplate u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu za isplatu:

- iznosa od 114,41 EUR sa zateznim kamatama na taj iznos koje teku od 11. ožujka 2006. do isplate,

- zateznih kamata na iznos od 238,12 EUR koje teku od 28. ožujka 2006. do isplate po stopi preko stope dosuđene točkom. II. izreke ove presude.

IV Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.662,04 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 19. srpnja 2025. do isplate po stopi u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 24. siječnja 2025. podnio tužbu protiv tuženika. U tužbi je navedeno da su GL kao korisnik kredita i tuženik dana 1. ožujka 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 97/06(dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), kojim je tuženik kao kreditor odobrio korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednost iznosa od 55.082,12 CHF, da je u članku 2. Ugovora o kreditu uz ostalo ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi za usluge u poslovima koje obavlja kreditor, da je u tom smislu korisniku kredita naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 352,53 EUR, da je Ugovor o kreditu tipski ugovor kojeg je sastavio tuženik te da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da ta odredba nije jasna i razumljiva jer iz nje ne proizlazi što konkretno ulazi u trošak obrade kreditnog zahtjeva. Navodi da je ta odredba prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača. Navodi da su korisnik kredita i tužitelj sklopili Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine kojim je tražbina prenesena tužitelju. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom iz podneska od 17. rujna 2025. tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na naplatu naknade za obradu kredita i isplatu iznosa od 238,12 EUR s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 20. ožujka 2025. i tijekom postupka istaknuo prigovor previsoko označene vrijednosti predmeta spora u odnosu na deklaratorni dio tužbenog zahtjeva navodeći da takav zahtjev u ovoj parnici nije trebao biti postavljen jer sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti pa nije bilo potrebe za posebno postavljanje deklaratornog tužbenog zahtjeva. Ujedno je osporio tužiteljevu aktivnu legitimaciju navodeći da sporna novčana tražbina nije mogla biti predmet prijenosa jer se ona po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga, da tužitelj nije dokazao da je korisnik kredita potrošač, da je sporna ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva te da ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama, da je navedena naknada pokrivala troškove poput operativnih troškova, materijalnih troškova, troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge, i povezanih regulatornih troškova. Ujedno ističe i prigovor zastare. Tuženik je podneskom od 8. rujna 202. priznao činjenicu da je s osnove naknade naplatio od korisnika kredita dana 27. ožujka 2006. iznos od 1.794,09 kn odnosno 238,12 EUR. Ujedno se tuženik tijekom postupka usprotivio i djelomičnom povlačenju tužbe. Protivio se pisanom iskazu svjedoka.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je pročitao obavijesti, Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesiji), Ugovor o namjenskom kreditu, izvadak iz upute službenicima za odobravanje kredita građanima, ispis prometa po kreditu, potvrdu o naplaćenoj naknadi, te je izveden dokaz čitanjem pisanog iskaza svjedoka GL.

4. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio primjenom odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 dalje: ZPP) te je utvrdio da je tužbeni zahtjev (iz tužbe), o kojem je sud odlučio jer se tuženik protivio djelomičnom povlačenju tužbe, djelomično osnovan.

5. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na naplatu naknade za obradu kredita i isplatu iznosa od 352,53 EUR s pripadajućim zateznim kamatama odnosno 238,12 EUR.

6. Sud je s obzirom na tuženikov prigovor previsoko označene vrijednosti predmeta spora deklaratornog dijela tužbenog zahtjeva raspravnim rješenjem od 2. rujna 2025. odredio vrijednost predmeta spora toga dijela tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.327,23 EUR na temelju čl. 19. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, br. 118/2018, 51/2023), a kondemnatorni dio u iznosu utuženih 352,53 EUR.

7. Među strankama nije sporno da su tuženik i GL sklopili Ugovor o kreditu.

8. Iz Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Čl. 6. Ugovora o kreditu određeno je da je namjena kredita kupnja zemljišta. Niti iz jednog dokaza ne proizlazi da bi korisnik kredita bio obrtnik ili trgovac, odnosno da bi taj stan bio korišten u bilo kakve poslovne svrhe. Iz iskaza svjedoka proizlazi da je kredit podigao za kupnju stana za vlastite potrebe. Prema tome, sud zaključuje da se radi se o korištenju nekretnine za osobne potrebe, a ne za bilo kakve poslovne potrebe. Sud je prihvatio pisani iskaz svjedoka GL jer je logičan i uvjerljiv te u skladu s Ugovorom o kreditu koji je u spisu, a iz niti jednog dokaza ne proizlazi da je svjedok kredit ili predmetnu nekretninu koristio u bilo kakve poslovne svrhe. sud pri tom nije prihvatio prigovor tuženika na iskaz svjedoka budući je prigovor tuženika ocjenjen paušalnim. Naime, tuženik samo navodi da prigovora iskazu bez navođenja konkretnih razloga zašto smatra da iskaz svjedoka nije vjerodostojan.

9. Čl. 1. Ugovora o kreditu ugovoreno je da tuženik odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita kreditu u kunskoj protuvrijednosti od 55.082,12 CHF.

10. Uvidom u Ugovor o kreditu sud je utvrdio da je u čl. 2. Ugovora o kreditu uz ostalo ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi za usluge u poslovima koje obavlja kreditor, čime je obuhvaćena i naknada za obradu kredita.

11. Iz Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (cesiji) je utvrđeno da su GL i tužitelj sklopili taj Ugovor 1. lipnja 2023. Tim je Ugovorom ugovoreno da GL ustupa tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi ništetnih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog između GL i tuženika, i to tražbinu s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamata i svih plaćenih naknada.

12. Tražbina iz Ugovora o ustupu potraživanja je odrediva, tj. činidba koja je predmet ustupa je odrediva, bez obzira na to što u Ugovoru o ustupu tražbine nije naveden konkretan novčani iznos. Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu. Takvim naznačivanjem predmeta cesije činidba je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi s obzirom na to da su stranke učinile nespornom činjenicu da je tuženik naknadu za obradu kredita u iznosu od 238,12 EUR naplatio od korisnika kredita dana 27. ožujka 2006.

13. Odredbom čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18 i dr. – dalje: ZOO) propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Tražbina koje je predmet Ugovora o ustupu potraživanja nije strogo osobne naravi bez obzira na to što je ustupitelj potrošač sukladno čl. 3. ZZP-a, a primatelj je pravna osoba (dakle, nije potrošač). Tražbina koje je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu.

14. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Identitet tražbine ustupom nije promijenjen što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu. Tužitelj ima pravo tražiti isplatu temeljem potraživanja svoga prednika budući da se ne radi o tražbini strogo osobne naravi. Ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženiku koja je imao i vjerovnik GL. Tužitelj je aktivno legitimiran za ostvarenje svoga tužbenog zahtjeva.

15. Prema utvrđenju ovoga suda, u ovom se slučaju ne radi o ustupanju tražbine iz Ugovora o kreditu, već o ustupanju tražbine po osnovi stjecanja bez osnove jer je korisnik kredita isplatio banci iznos na temelju ništetne odredbe Ugovora o kreditu. Tražbina povrata tako plaćenih iznosa sadržajno predstavlja tražbinu po osnovi stjecanja bez osnove jer se ništetna odredba ugovora smatra kao da nije niti ugovorena.

16. Svjedok GL je iskazao da nije imao nikakvu mogućnost utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu što znači niti na odredbu čije utvrđenje ništetnosti je predmet tužbenog zahtjeva. Iz navedenog iskaza kao niti iz bilo kojeg drugog dokaza u spisu ne proizlazi da se o predmetnoj odredbi pojedinačno pregovaralo ili da bi korisnik kredita imao bilo kakvu mogućnost utjecati na sadržaj te odredbe. Predmetni Ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor kojeg je sastavio tuženik. Korisnik kredita iz ugovorne odredbe čl. 2. Ugovora nije mogao zaključiti koji je iznos troškova jednokratne obrade kredita, niti je o tome bio informiran od strane djelatnika banke, a nije bio informiran niti o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

17. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema odredbi st. 2. tog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

18. Zbog toga sud utvrđuje da je odredba koja je predmet tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti, u dijelu koji se odnosi na naplatu naknade za obradu kredita, ništetna sukladno odredbama čl. 81., 83. i 87. st. 1. ZZP-a. Međutim, ništetnost te odredbe ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer Ugovor može opstati i bez te odredbe sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a.

19. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, posljedica ništetnosti predmetne ugovorne odredbe je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju te odredbe, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala. Slijedom navedenog, obveza tuženika po osnovi ništetne odredbe dijela čl. 2. Ugovora o kreditu sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a je vratiti tužitelju iznos od 238,12 EUR.

20. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok. Zastara restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o naknadi za odobrenje kredita počinje teći od pravomoćnosti presude kojom se utvrđuje ništetnost te odredbe što znači da zastara te tražbine još nije počela niti teći jer tužitelj u ovom postupku traži utvrđenje ništetnosti te odredbe (takvo stajalište zauzima Vrhovni sud Republike Hrvatske Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.).

21. U odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik kao trgovac je morao znati i da je odredba o naknadi za obradu kredita ništetna jer nije dao nikakve obavijesti korisniku kredita o tome od kojih se konkretnih troškova ta naknada sastoji, niti je to vidljivo iz Ugovora o kreditu. Zbog toga, zatezne kamate teku od dana izvršenog plaćanja. Stopa zatezne kamate određena prema odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a za odnose izvan trgovačkih ugovora jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.

22. Slijedom navedenog, o tužbenom zahtjevu u dijelu koji je sud utvrdio osnovanim odlučeno je kao u točkama I. i II. izreke ove presude.

23. O preostalom dijelu tužbenog zahtjeva koji je sud utvrdio neosnovanim odlučeno je kao u točki III. izreke ove presude.

24. O troškovima postupka sud je odlučivao na temelju odredbi iz čl. 154. st. 5., čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/2023. - dalje u tekstu: Tarife) imajući u vidu vrijednost predmeta spora koju je sud odredio na ročištu održanom. Pritom valja reći kako je tužitelj u tužbi naznačio vrijednost predmeta spora od 1679,76 EUR (1.327,23 EUR za deklaratorni dio tužbenog zahtjeva i 352,53 EUR za kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva), dok je tuženik prigovarao vrijednosti predmeta spora stoga je sud na ročištu odredio vrijednost predmeta spora na način da je odredio vrijednost predmeta spora 1.327,22 EUR za deklaratorni dio tužbenog zahtjeva i 352,53 EUR za kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva. Naime sud je pritom imao u u vidu odredbe čl. 35. ZPP-a i čl. 37. st. 1. ZPP-a. Ovaj sud smatra da je navedena vrijednost predmeta spora za deklaratorni dio tužbenog zahtjeva osnovana osobito zbog činjenice što se deklaratornim tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora te kako će se na temelju utvrđenja ništetnosti pojedine ugovorne odredbe ostvarivati eventualna prava koja mu pripadaju a koja tužitelj i traži u točki II tužbenog zahtjeva. Sama vrijednost predmeta spora u odnosu na deklaratorni dio tužbenog zahtjeva određena je prema čl. 19 Zakona o sudskim pristojbama koju sud smatra mjerodavnom jer je upravo tim propisom priznata vrijednost predmeta spora za parnice u kojima je predmet spora utvrđivanje određenog prava kao minimalni iznos propisan iznos od 1.327,22 EUR pa je analognom primjenom te odredbe valjalo isti iznos odrediti i u ovoj parnici kao primjeren.

25. Tužitelj je u parnici uspio u omjeru od 94%, a tuženik u omjeru od 6%. Kako tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, to je na temelju čl. 152. st. 5. ZPP-a tuženik dužan nadoknaditi tužitelju parnični trošak. Stoga je, kao potrebne za vođenje parnice, u smislu odredbe iz čl. 155. st. 1. ZPP-a, tužitelju valjalo priznati trošak: sastav tužbe (Tbr. 7/1), sastav podnesaka od 22.7.2025., 9.9.2025., 17.9.2025. (Tbr. 8), pristup na ročišta 2.9.2025. i 13.11.2025. (Tbr 9), svaka radnja 200,00 EUR, i trošak podneska od 20.8.2025. u iznosu od 50,00 EUR, sve uvećano za PDV 25%, i trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 EUR i pristojbe na presudu u iznosu od 66,36 EUR. Ukupno tužitelju je priznat parnični trošak u iznosu od 1.662,04 EUR, a na troškove postupka dosuđene su zatezne kamate na temelju čl. 151. st. 3. ZPP-a, po stopi iz čl. 29. st. 2. ZPP-a koja se primjenjuje u ostalim odnosima. Slijedom iznijetog odlučeno je kao u točki IV izreke.

U Zagrebu, 19. prosinca 2025.

Sudac

Tina Jakupak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), koja se podnosi putem ovog suda u dva primjerka za sud i u jednom primjerku za svaku protivnu stranku.

DNA:

1. tužitelju po pun – sp na presudu

2. tuženiku po pun

3. kal pravomoćnosti – 30 dana