Republika Hrvatska

Općinski sud u Bjelovaru

Stalna služba u Križevcima

V 14

48260 Križevci

Poslovni broj: P-409/2024-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima, po sucu toga suda Marijanu Vrbančić, kao sucu pojedincu, rješavajući u pravnoj stvari tužitelja VF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Andreji Fosin, odvjetnici u Varaždinu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb, d.d. Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Leko i Partneri u Zagrebu, radi isplate, na održanoj glavnoj i javnoj raspravi dana 27. studenog 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, a objavljenoj dana 19. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

1.Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, OIB:02535697732 da tužitelju VF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od ukupno 11.310,46 € (slovima:jedanaesttisućatristodeseteura i četrdesetšestcenta) sa zakonskom zateznom kamatom u skladu s čl.29.st.2. Zakona o obveznim odnosima tekućom od 1.10.2015.g. pa do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1.1.2023. pa do isplate za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku15 dana.

2. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, OIB:02535697732 da naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 5.776,50 eura tužitelju VF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja, dakle od 19. prosinca 2025. godine do isplate u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.

Tužitelj je podnio tužbu u kojoj ističe da je kao korisnik kredita sklopio Ugovor o kreditu 5. 5. 2006. s tuženikom, a 10. 2. 2016. sklopio je Dodatak ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju kojim je provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u eur. Smatra da provedena konverzija kredita nije od utjecaja na ništetne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu od 5. 5. 2006. i to ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno Odluci tuženika te ništetnoj ugovornoj odredbi po kojoj je glavnica i kamate vezana uz valutu CHF. Dodatkom ugovora o konverziji nije nestao uzrok ništetnosti. Konverzijom se, a niti Zakonom o potrošačkom kreditiranju ne propisuje uklanjanje ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora. Poziva se na odredbu čl. 236. Zakona o obveznim odnosima (ZOO) kojim je propisano da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Nadalje, u tužbi se poziva na utvrđenje iz presude Vrhovnog suda RH Rev-2868/2018- 2 od 12. 2. 2019. Tužbu bez obzira na Dodatak ugovoru podnosi radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba kojima je bila ugovorena promjena kamatne stope i ugovorne odredbe kojom je bila ugovorena valuta u CHF, a uslijed utvrđenja ništetnosti traži i ostvarivanje prava na isplatu zbog više plaćenog tuženiku, a koji iznos je tuženik stekao bez osnove.

1.1.

Člankom 3.Ugovora o kreditu bila je ugovorena kamatna stopa od 4,35% godišnje promjenjiva sukladno Odluci banke, a čl. 7. Ugovora bila je ugovorena otplata kredita u mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važećem na dan plaćanja, a za slučaj izmjene redovne kamatne stope bilo je ugovoreno da korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta. Smatra da se radi o ništetnim ugovornim odredbama, jer sve ovisi samo o odluci jednog ugovaratelja, odnosno tuženika, što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

1.2.

Ništetnost ugovornih odredaba proizlazi i zbog protivnosti prisilnim propisima i to odredbama čl. 84. i 81. Zakona o zaštiti potrošača. Naime, odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Pojedinačno se nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca. Odredbe o promjenjivosti obveza u odnosu na kamatu, a koju banka kao tuženik određuje jednostrano, protivna je načelu savjesnosti i poštenja na način kako je to propisano odredbom čl. 4. ZOO-a . 1.3.

Povreda načela savjesnosti i poštenja postoji zbog povreda odredbe čl. 247. ZOO-a kojim je propisano da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Bitni sastojci ugovora o kreditu su predmet i cijena, a cijena podrazumijeva kamatu. Ugovor tuženika je standardni ugovor banke na koji tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati, a u ugovoru tuženik nije izričito utvrdio parametre za promjenu kamatne stope niti metodu izračuna i parametara protivno prisilnim propisima. Prema tome, promjenjivost kamatne stope sukladno Odluci tuženika protivna je odredbi čl. 269. ZOO-a. Odredbom čl. 270. ZOO-a propisano je da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva ugovor je ništetan. Tuženik je mijenjao visinu kamatne stope sukladno svojoj Odluci, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

1.4.

Kamatna stopa na dan sklapanja ugovora je bila 4,35% godišnje, a tuženik je protivno načelu savjesnosti i poštenja sukladno Odluci banke mijenjao kamatnu stopu radi čega je došlo i do promjene i visine mjesečnih anuiteta. 1.5.

Pored toga tuženik je mijenjao osim kamatne stope i visinu duga tako da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je sve dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka te je postupao i suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) i to čl. 81. i 84. tog Zakona. 1.6.

Poziva se tužitelj na presudu Visokog trgovačkog suda br. Pž-7129/13- 4 od 13. 6. 2014. kojom presudom je u toč. II potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. u dijelu točke I, II, III, IV, V i VII izreke kojim se utvrđuje da je između ostalih tuženik banka u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Ista presuda je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH br. Revt-249/14-02 od 9. 4. 2015., a i Vrhovni sud RH je donio dana 20. 3. 2018. svoju odluku br. Rev-2245/17-2 kojom je potvrđena presuda u predmetu u kojem je pojedinačnom tužbom korisnik kredita potraživao preplaćene kamate od kreditora, a temeljem toga je i zauzeo stav o tome kako se zastarni rok od 5 godina, u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava u ovom posebnim parnicama, računa, odnosno teče od dana 14. lipnja 2014. godine, kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe.

1.7.

Poziva se na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda br. Pž- 6632/2017-10 od 14. 6. 2018. kojom je u toč. I potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. godine u dijelu toč. I, II, III IV, V, VI i VIII izreke kojom se utvrđuje da je između ostalih tuženik banka u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke, a što je sve za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima.

1.8.

Tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev svojim podneskom od 8.7.2025. godine (379-380) kojim traži a s obzirom na dopunu nalaza i mišljenja vještaka Marinele Vuković da se naloži tuženiku isplata iznosa od 11.310,46 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama te traži naknadu parničnih troškova. 2.

U odgovoru na tužbu tuženik prvenstveno ističe da je postupio sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju te dostavio tužitelju izračun konverzije kredita nakon čega je tužitelj potpisao Dodatak predmetnom ugovoru čime je izvršena konverzija istoga. Smatra tuženik da je konverzija izvršena upravo sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u eurima što naravno uključuje kamate. Dakle, početni kredit u CHF prestao je postojati u potpunosti nakon što je konvertiran u eur pa po tom kreditu u CHF ne može više biti nikakvog potraživanja niti zahtjeva, a konverzija je izvršena upravo sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u eur, što naravno uključuje i kamate. Smatra da kako je tužitelj prihvatio konverziju i potpisao Dodatak ugovoru na strani tužitelja prestalo je bilo kakvo potraživanje po ugovoru u CHF te tužitelj više nema i ne može imati bilo kakvih potraživanja prema tuženiku. 2.1.

Tuženik nadalje ističe kako tužitelj pogrešno tumači citiranu presudu Visokog trgovačkog suda RH, obzirom da isti očito zaključuje da je temeljem te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa, a što iz iste ni na koji način ne proizlazi. Smatra tuženik da je volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu te tu nije ostavljen prostor promjeni drugačije kamatne stope. Konačno smatra tuženik, tužitelj je izričito pristao na klauzulu promjene kamatne stope.

2.2.

Nadalje tuženik ističe kako je prilikom zaključenja predmetnog ugovora s tužiteljem potpuno poštivao tada važeću zakonsku regulativu te je argumentacija tužitelja koji pokušava svoj slučaj podvesti pod zakonske odredbe važeće u vrijeme podnošenja predmetne tužbe sudu, a ne u vrijeme zaključenja – trajanja ugovora o kreditu, očito pogrešna i promašena pri čemu tužitelj implicira da bi prava volja ugovornih stranaka bilo ugovaranje fiksne kamatne stope, dok suprotno proizlazi iz samih ugovornih odredbi. Ističe i prigovor zastare i smatra da tužbeni zahtjev i tužbu treba odbiti.

3.

U tijeku postupka provedeni su dokazi uvidom u Ugovor o kreditu (7-9), zk. izvadak (9-11), Dodatak ugovoru o kreditu (12-14), izračun tuženika (17-19), izračun konverzije kredita na dan 30. rujna 2015. (42-45), Opći uvjeti poslovanja s građanima (97-101), informacije o poslovanju (102-105), nalaz i mišljenje vještaka (224-231), očitovanje na prigovore tuženika (280-285), očitovanje i dopuna vještaka Marinele Vuković (345-351), izračun zakonskih zateznih kamata (353-375), a vještakinja se je i usmeno očitovala na raspravi dana 27.11.2025. godine (407). 4.

U nalazu i mišljenju dan je prikaz osnovnih odredbi Ugovora o kreditu, dan je analitički prikaz uplata tužitelja po predmetnom kreditu (list 226-230) te je u zaključnom mišljenju navedeno da je vještačenjem utvrđena visina preplaćene kamate i obračunate tečajne razlike po Ugovoru o kreditu od 5. svibnja 2006. između kreditora Privredne banke Zagreb i korisnika kredita. Tako je sveukupno riječ o preplati od 84.785,65 kn, odnosno preplata zbog promjenjive kamatne stope 27.750,98 kn, a preplata anuiteta zbog tečajne razlike 57.034,67 kn.

5.

Svojim podneskom od 5. 5. 2023. tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev na način da je zatražio isplatu iznosa od 11.310,46 € i to na iznos od 3.683,19 € sa zakonskom zateznom kamatom sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a i iznosa od 7.627,27 € sa zakonskom zateznom kamatom u skladu s čl.29. st. 2. ZOO-a tekućom od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta kao što je to prikazano u tužbenom zahtjevu u podnesku od 5. 5. 2023.

6.

Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, njezino očitovanje u pisanom obliku, kao i očitovanje na glavnoj raspravi u usmenom obliku smatrajući da je isti nalaz izrađen stručno i objektivno te je na temelju istog i utvrđena visina više preplaćenog kako po osnovi primjenjive kamatne stope tako i zbog vezanja kredita za CHF.

7.

Prvenstveno je potrebno u ovom parničnom predmetu raspraviti pitanje da li se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule. U pogledu ovih pitanja vođen je sudski postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji sud je 4. srpnja 2013. donio presudu br. P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31.prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovoru o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to protivno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8.

U pogledu nepoštenih ugovornih odredbi vezano za promjenjivu stopu redovne kamate i valutne klauzule potrebno je istaknuti presudu koju je donio Vrhovni sud RH 9. travnja 2015. godine broj Revt-249/14 kojom je odbijena između ostalog i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, a vezano za povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Nadalje, donesena je presuda na Visokom trgovačkom sudu RH 14. lipnja 2018. br. Pž-6632/17 kojom je odbijena žalba protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Citiranim odlukama u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a u kojem razdoblju je i sklopljen ugovor koji je predmet ove pravne stvari, a koji je nesporno sklopljen 5. svibnja 2006., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita uključujući i tužitelja sklapajući ugovore o kreditima te koristeći nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita. Dakle, sklapajući ugovore o kreditima i koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovaranjem valutne klauzule, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik i korisnici kreditnih usluga- potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

9.

Pored iznesenih utvrđenja u odlukama Visokog trgovačkog suda RH, Trgovačkog suda u Zagrebu, kao i odluke Vrhovnog suda RH potrebno je naglasiti da je ovakav način ugovaranja u suprotnosti s osnovnim načelima Zakona o obveznim odnosima, a posebno u suprotnosti sa čl. 3. i čl. 4. istog Zakona, odnosno suprotan je načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu kao i načelu savjesnosti i poštenja, a što je imalo za posljedicu utvrđenje ništetnosti u smislu čl. 322. ZOO-a (Narodne novine 35/05). Sukladno tome nastale su i posljedice te ništetnosti koje propisuje čl. 323. i 324. citiranog Zakona.

10.

S obzirom na odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača te čl. 502c. Zakona o parničnom postupku sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, odnosno vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Takovim ugovaranjem korisnici kredita dovedeni su u neravnopravni položaj kao strane koje su pregovarale o sklopljenim ugovorima, a činjenica je da je banka kao davatelj kredita unaprijed pripremila i obrasce ugovora tako da korisnik kredita potrošač nije mogao o istima pregovarati. Jedino o čemu je mogao prigovarati je visina kredita i rok otplate ukoliko je ispunjavao uvjete vezano za jamstva i garancije u pogledu otplate kredita. Prema tome banka kao ugovorna strana višestruko se zaštitila od bilo kakovog rizika, dok je na strani korisnika kredita pored toga što je dao sve garancije za otplatu kredita, prebačen rizik i promjene valute i promjene kamatne stope jer je istu odluku u pogledu promjene kamatne stope mogao davatelju kredita mijenjati samovoljno bez bilo kakovih unaprijed zadanih parametara i pravila i time izložio korisnike kredita velikom riziku. Ocjenjujući sve ove okolnosti sud je utvrdio da je riječ o ništetnim odredbama ugovora o kreditu u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, a iznad ugovorene kamatne stope od 4,35%, kao i da su ništetne odredbe ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula.

11.

Člankom 323. Zakona o obveznim odnosima propisane su posljedice ništetnosti. Ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula su odredbe koje su utvrđene kao ništetne i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takovih ništetnih odredbi ugovora. Posljedica je propisana čl. 323. istog Zakona te je tuženik dužan vratiti sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima. St. 1. tog čl. izričito propisuje da u slušaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj strani sve što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako Zakon što drugo ne određuje. To znači da tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa obračunatog prema početnoj stopi od 4,35% za redovnu kamatu. Istovremeno tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to za razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjenjive valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF. 12.

Prigovor zastare koji ističe tuženik nije osnovan, s obzirom da je tužba podnesena 27. 5. 2019. godine, a stav je Vrhovnog suda RH zauzet u odluci br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Isto stajalište određeno je i precizno izneseno u presudi Vrhovnog suda RH Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. gdje je izričito navedeno da su sudovi u postupku koji je prethodio reviziji pravilno primijenili materijalno pravo zaključujući da u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a pokretanje parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, te zastara počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

13.

Uzimajući u obzir stajalište izraženo u citiranoj presudi Vrhovnog suda RH i u odnosu na odredbu čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača u odnosu na sve potrošačke kredita bez obzira da li su konvertirani ili ne konvertirani, nije napravljena distinkcija u odnosu na konvertirane potrošače iako su oni već odavno bili aktualni u trenutku donošenja navedene odluke. To znači da korisnici kredita u kojima je izvršena konverzija ne smiju biti u slabijem, nejednakom položaju od potrošača u CHF kreditima koji svoje kredite nisu konvertirali, već se učinci kolektivne presude u slučaju Franaka anuliraju na početo ugovoreni tečaj i kamatnu stopu i protežu se na sve potrošače koji su sklapali ugovore u CHF, a isto je zajamčeno i Direktivom 93/13 EEZ i praksom suda Europske unije, a i nacionalnim zakonodavstvima. 14.

Vještačenjem je utvrđeno koliko je tužitelj preplatio kamate po osnovi promjenjive kamatne stope koju je jednostrano mijenjala banka i koliko je preplatio anuiteta za tečajnu razliku. Tvrdnje tuženika da su konverzijom anulirane, odnosno ukalkulirane sve ove činjenice ničim nije dokazana, pa niti u tijeku vještačenja banka nije predočila na koji način je to ukalkulirala preplaćene iznose. A sigurno je da bi ove činjenice banka u tijeku vještačenja isticala i podastrla kao činjenice koje bi koristile za izradu vještačkog nalaza. Upravo suprotno tužitelj je u tijeku postupka dokazao sve odlučne činjenice temeljem kojih i traži tužbenim zahtjevom povrat više preplaćenih iznosa polazeći od utvrđenja vještaka Marinele Vuković čiji nalaz je stručan i objektivan i temelj je za utvrđivanje visine potvrđivanja.

S obzirom na primjedbe tuženika vještakinja je izradila dopunu nalaza u pisanom obliku (345-351), a kojim je očitovanje i dopunom prikazala uračunavanje preplate priznate u konverziji. Detaljno je obrazložila, polazeći od iznosa kredita, namjene kredita i korištenje kredita te kamatne stope, interkalarne kamate, roka otplate kredita je dala zaključno mišljenje kredita iz kojeg proizlazi da korisnik kredita tužitelj nije u cijelosti obeštećen zaključenjem i provedbom Dodatka ugovora o kreditu od 10.2.2016. godine sklopljenim sa tuženikom. Potraživanje na ime preplatnih anuiteta uvećano za zakonsku zateznu kamatu od 1.10.2015.g. pa do isplate iznosi 11.310,46 eura, a potraživanje na ime zakonske zatezne kamate nakon izvršenog prijeboja preplate iz konverzije i zakonske zatezne kamate na pretplaćene anuitete u iznosu od 234,04 eura. Naglašava u zaključku da s obzirom da tuženik prema tužitelju duguje glavnicu uvećanu za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana svake uplate tužitelja prema tuženiku, uračunavanje i prijeboj preplate priznate u konverziji sa potraživanje tužitelja izvršeno je sukladno odredbama čl. 172. Zakona o obvezni odnosima kojim je definirano uračunavanje kamata i troškova.

15.

Iz navedenih razloga sud je u cijelosti usvojio precizirani tužbeni zahtjev tužitelja određen podneskom od 8.7.2025. (379-380).

16.

Tužitelj ima pravo na naknadu parničnih troškova sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a jer je u cijelosti uspio sa svojim tužbenim zahtjevom. Troškovi tužitelja sastoje se od troškova zastupanja po punomoćniku odvjetniku, a sukladno važećoj OT o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Troškovi tužitelja sastoje se za zastupanje p punomoćniku odvjetniku i to za dan 17.09.2019. iznos od 250,00 €, zastupanje 09.06.2020. iznos od 250,00 €, zastupanje 22.10.2020. iznos od 250,00 €, zastupanje 07.07.2021. iznos od 250,00 €, za sastav podneska od 18.07.2019. iznos od 250,00 €, podnesak 08.06.2020. iznos od 250,00 €, podnesak 20.03.2021. iznos od 250,00 €, za sastav tužbe 21.05.2019. iznos od 250,00 €, za sudsku pristojbu na tužbu iznos od 132,59 €, za pristojbu na presudu iznos od 265,18 €, za zastupanje na ročištu dana 9.3.2023. iznos od 250,00 €, zastupanje dana 25.04.2023. iznos od 250,00 €, za sastav podneska 04.02.2023. iznos od 250,00 €, za troškove vještačenja iznos od 265,45 €, za zastupanje na ročištu dana 31.10.2023. iznos od 250,00 €, za troškove prijevoza za 22.10.2020. iznos od 43,88 €, te trošak prijevoza za 09.03.2023. iznos od 43,88 €, trošak prijevoza za 25.04.2023. iznos od 43,88 €, trošak prijevoza za 17.09.2019. iznos od 43,88 €, te trošak prijevoza za 09.06.2020. iznos od 43,88 €, za sastav podnesaka od 03.05.2023. iznos od 250,00 €, za podnesak 13.05.2024. iznos od 250,00 €, podnesak 06.06.2024. iznos od 250,00 €, za zastupanje na ročištu 02.07.2024., iznos od 250,00 €, trošak prijevoza za 02.07.2024.g. iznos od 43,88 €, za sastav obrazloženog podneska od 08.07.2025.g. iznos od 250,00 €, za zastupanje na ročištu za glavnu raspravu 16.10.2025.g. iznos od 250,00 €, za zastupanje na ročištu dana 27.11.2025.g. iznos od 250,00 eura, te trošak za dopunu nalaza vještaka iznos od 100,00 eura, dakle sveukupni trošak tužitelja iznosi 5.776,50 eura.

17.

Iz navedenih razloga presuđeno je kao u izreci.

Križevci, 19. prosinca 2025.

Sudac: Marijan Vrbančić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana računajući od dana dostave ove presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku).