REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-1882/2022-31
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Sanji Vodopija kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice NAL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Roberti Gottwald, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., [adresa], OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnicama Margiti Kiš Kapetanović i Sanji Porobija, odvjetnicama iz Odvjetničkog društva Porobija i Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 14. listopada 2025. godine u nazočnosti punomoćnice tužiteljice Roberte Gottwald, odvjetnice, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 19. prosinca 2025. godine,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe i dijelovi odredaba Ugovora o namjenskom kreditu od dana 21.03.2007. godine, solemniziran dana 23.03.2007. godine od strane javnog bilježnika Zdenko Fried iz Zagreba, Poljička 27, pod poslovnim brojem OV-7911/07, sklopljen između Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Paromlinska 2, sada: Zagrebačka banka d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 92963223473, kao kreditora i NA iz [adresa], sada: NAL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, i to:
- članka 1.
‘’…, uz valutnu klauzulu, …“;
- članka 2.
„… od 191.000,00 CHF (slovima: stodevedesetjednatisuća i 00/100 chf) … koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjia u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. i Ugovor o odobravanju stambeni kredita zaposlenicima društva Siemens d.d. Ugovor o odobravanju gotovinskih nenamjenskih kredita zaposlenicma društva Siemens d.d. i Ugovor o odobravanju kredita za kupnju motornih vozila zaposlenicima Siemens d.d. od 10.10.2005. god. (slovima: desetoglistopadadvijetisućepete godine) (u daljnjem tekstu: Ugovor o suradnji), … na dan sklapanja ovog Ugovora…, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.“;
- članka 7.
„…u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narode banke važećem na dan plaćanja za CHF …“
„Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta/rate iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete/rate. O izmijenjenom iznosu anuiteta/rate Kreditor će obavijestiti Korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja Kreditora.“;
- članka 23. R)
„Korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani Korisnika kredita izjavljuju Kreditoru da su upoznati sa činjenicom da su kredit iz članka 1. ovog Ugovora te sve obveze na povrat kredita iz ovog Ugovora vezani uz valutnu klauzulu pa ovime i izrijekom potvrđuju da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju ovog Ugovora.“
II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., [adresa], OIB: 92963223473, isplati tužiteljici NAL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 55.970,74 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 26. veljače 2015. godine pa do isplate i to do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 10.698,80 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 19. prosinca 2025. godine pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
r i j e š i o j e
I. Utvrđuje se da je tužba povučena za iznos od 1.889,69 EUR zajedno sa zatraženom kamatom.
II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u odnosu na povučeni dio tužbe.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi navodi da je kao korisnik kredita sklopila s tuženikom, kao kreditorom Ugovor o namjenskom kreditu dana 21.03.2007. godine, solemniziran dana 23.03.2007. godine od strane javnog bilježnika Zdenko Fried iz Zagreba, Poljička 27, pod poslovnim brojem OV-7911/07, kreditna partija broj 7103561589, a kojim ugovorom je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 191.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, dok se tužitelj obvezao isti iznos vratiti uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Člankom 2. Ugovora o kreditu određeno je da je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze po navedenom ugovoru promjenjiva u skladu sa promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika te Ugovora o suradnji s Siemens d.d., a koja na dan sklapanja Ugovora o kredītu iznosi 4,20 % godišnje. Predmetna odredba članka 2. Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci tuženika o kamatnim stopama je ništetna. Predmetna odredba, u prvom redu, u suprotnosti je sa Zakonom o zaštiti potrošača (NN 96/03) koji se je primjenjivao u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu kao lex specialis. Naime, odredbom članka 84. ZZP-a određeno je da nije dopušteno ocjenjivati jesu poštene ugovorne odredbe a predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Dodatno, presudom Suda Europske unije od 30.04.2014. godine pod posl. brojem C-26/13 određeno je da se članak 4. stavak 2. Direktive 93/13, a koji je ugrađen u naš pravni sustav upravo kroz odredbu članka 84. ZZP-a, treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, već u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog proizlaze. Iz navedenog, odnosno iz razloga što predmetna odredba nije razumljiva, to je dopušteno ocjenjivati da li je ista poštena u smislu ZZP-a. Nadalje, člankom 81. stavak 1. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovarale smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Također, stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. U konkretnom slučaju, riječ je upravo o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, odnosno koja je dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika o kojem se nije pregovaralo. Odnosno tuženik je tužitelju ponudio sklapanje ugovora o kreditu koji bi za njega navodno bio najpovoljniji te mu je pritom dao na potpis upravo obrazac ugovora o kreditu kakav je sklopljen. Iz samog teksta Ugovora o kreditu, vidljivo je da je riječ o obrascu koji je tuženik u skladu s svojom ponudom popunio. Tužitelju pritom nije imao nikakve mogućnosti izmjena predmetnog Ugovora o kreditu. Isto tako, razvidno je da predmetna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača te da je ista u potpunosti protivna načelu savjesnosti i poštenja. Naime, predmetnom odredbom promjena ugovorne kamate čini se ovisnom isključivo o odluci tuženika, bez da su istovremeno precizno određeni uvjeti promjenjivost i referentna stopa za koju se veže promjena te se na taj način uzrokuje neravnoteža u pravima i obavezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača jer tuženik jednostrano određuje obvezu tužitelja, a koju promjenu tužitelj ne maže predvidjeti, a niti provjeriti pravilnost promjene jer ne postoje nikakvi egzaktni kriteriji za promjene. Isto tako uzrokuje se znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka i to na štetu tužitelja kao potrošača jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a ovim putem tuženik je izbjegao u potpunosti utjecaj tužitelja na cijenu, te je sebi ostavio mogućnost naknadne promjene cijene, a što je protivno i članku 247. Zakona o obveznim odnosima (N.N. 35/05-u daljnjem tekstu ZOO), koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane dogovorile o bitnim sastojcima ugovora. Takvo postupanje u suprotnosti je i s načelom savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO-a. Prema odredbi članka 83. ZZP-a prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Navodi da je tuženik tužitelju ponudio kredit koji ne sadrži nikakve faktore koji bi sadržavali objektivni kriterij za promjenu kamatne stope. Imajući pritom na umu i činjenicu da kamata predstavlja cijenu, koja je bitan element ugovora o kreditu te da ona kao novčana činidba, u skladu s člankom 269. stavak 2. ZOO-a mora biti određena odnosno odrediva, samim tim odredba članka 2. Ugovora o kreditu, na temelju koje se cijena određuje odnosno mijenja prema odluci tuženika, dakle jednostrano, bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, predstavlja odredbu koja je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja. A sama činjenica da je u Ugovoru o kreditu ugovorena i valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, dovodi do toga da se predmet ugovora i cijena vežu za dva promjenjiva bitna elementa – promjenjivu glavnicu i promjenjivu kamatnu stopu, što bitno utječe na obvezu tužitelja obvezu tužitelja kan potrošača i čini je još rizičnijom. Iz svega navedenog jasno proizlazi da je navedena odredba u suprotnosti s 81. stavak 1. ZZP-a, jer je takvim ugovaranjem uzrokovana znatna neravnoteža u pravima i obvezama tužitelja i tuženika na štetu tužitelja kao potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja. Sve prethodno navedeno utvrđeno je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu od dana 04.07.2013 godine pod poslovnim brojem P- 1401/2012 povodom kolektivne tužbe korisnika kredita s istim ugovornim odredbama kao i presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od dana 13. lipnja 2014. godine, poslovni broj P2-7129/13-4. Odnosno Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u predmetnoj presudi i rješenju zauzeo je stav da su predmetne odredbe ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čine ovisnom o odluci tuženika (banke) nepoštene, pa prema tome ništetne, a u ovome predmetu se radi o takvom identičnom slučaju. Isti stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Revt-249/14-2 od dana 09. travnja 2015. godine povodom revizije na gore navedenu odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu. Sukladno odredbi članka 118. ZZP-a propisan je obvezujući učinak odluka suda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač. Osim navedenog, člankom 502 c. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92,58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14), propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje presude iz kolektivnog spora, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
2. Tužiteljica u tužbi dalje navodi da osim navedene nepoštene i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, Ugovorom o kreditu ugovorena je, i to člankom 1, 2. i 7. Ugovora o kreditu, primjena CHF valutne klauzule. Isto tako odredbom članka 23. R) Ugovora o kreditu navedeno je da su korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani Korisnika kredita upoznate s činjenicom da su kredit te sve obveze na povrat kredita vezane uz valutnu klauzulu te da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju ovog Ugovora. Navodi da su navedene odredbe Ugovora o kreditu također ništetne i to iz razloga kako slijedi. Predmetne odredbe u prvom su redu u suprotnosti sa odredbama ZZP-a. Naime, iste su kao i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nejasne te nisu lako razumljive, a samim time je u skladu s člankom 84. ZZP-a dopušteno ocjenjivati da su iste kao odredbe o predmetu ugovora poštene. Naime, a što potvrđuje i praksa Suda Europske Unije (odluka posl. broj C-26/13 od dana 30.04.2014. godine, posl. broj C-119/17 od 22.02.2018. godine i dr.), odredbe ugovora o kreditu po kojima valutni rizik u cijelosti snosi potrošač te koje nisu sastavljene na transparentan način tako da korisnik kredita na temelju jasnih i razumljivih kriterija može procijeniti ekonomske posljedice sklapanja tog ugovora, mogu se smatrati nepoštenima ako u suprotnosti s uvjetom dobre vjere, takve odredbe stvaraju znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka. Također, sukladno utvrđenjima Suda Europske Unije u odluci pod posl. brojem C-26/13 od dana 30.04.2014. godine, propuštanje davanja odgovarajućih informacija potrošačima u predugovornoj fazi čini pisane odredbe ugovora o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljivima. Tuženik je propustio tužitelja informirati o mogućim rizicima nekontroliranog rasta tečaja CHF, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta navedenog tečaja. Dapače, tužitelju je ponuđen kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF, kao najpovoljniji kredit, s najnižom kamatnom stopom. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF (nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik), koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. S time u vezi razvidna je činjenica, kako u Ugovoru o kreditu postoji ne samo jedan, nego čak dva promjenjiva elementa (valutna klauzula vezana za CHF i promjenjiva kamatna stopa), što samo po sebi ukazuje da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem kojih tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, pa tako i tijekom otplate, nije znao niti je mogao znati koliko će uopće iznositi glavnica, kao niti kamata, odnosno nije znao koliko će iznositi njegova kreditna obveza. Stoga, iako je odredba o valutnoj klauzuli možda uočljiva, ista nije jako razumljiva jer samo saznanje da je iznos kredīta isplaćen u kunskoj protuvrijednosti koja je vezana za tečaj valute CHF, nije dovoljna informacija koja bi tužitelja upozorila na djelovanje, rizik i učinak valutne klauzule na ukupan trošak kredita. Kao sto je već prethodno navedeno, o cijelom Ugovoru o kreditu pa tako niti o odredbama vezanim za valutnu klauzulu nije se pojedinačno pregovaralo jer su iste dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika. Isto tako, razvidno je da i ova odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača te da su iste u potpunosti protivne načelu savjesnosti i poštenja. Iz svega navedenog razvidno je da tuženik nije u odnosu na tužitelja postupao obzirno, savjesno, moralno i pošteno te je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojim se glavnica veže za CHF valutu došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana ovdje tuženika i tužitelja, na štetu tužitelja kao potrošača. Sve prethodno navedeno utvrđeno je i presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od dana 14.06.2018. godine, poslovni broj Pž-66632/17-10, povodom kolektivne tužbe korisnika kredita s istim ugovornim odredbama. Odnosno Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u predmetnoj presudi i rješenju zauzeo je stav da su predmetne odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak nepoštene, pa prema tome ništetne. Stoga i navedena odluka sukladno članku 118. ZZP-a te članku 502 c. ZPP-a ima obvezujući učinak za sud u ovom postupku. Nadalje tužiteljica ističe da je s tuženikom sklopila II Dodatak Ugovoru o namjenskom kreditu od dana 15.01.2015. godine, solemniziran dana 31.01.2015. godine od strane javnog bilježnika Nikola Tadić iz Zagreba, Prilaz Gjure Deželića 23, pod posl. brojem OV-541/15 (u daljnjem tekstu: II Dodatak), a kojim je provedena promjena valute obveze po Ugovoru o kreditu u euro te kojim su stranke izmijenile ugovorne odredbe u pogledu roka otplate te kamatne stope. Tužiteljica vezano za navedeno posebno ističe da se u ovom slučaju nije radilo o konverziji na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu (NN 102/15 - u daljnjem tekstu: ZIDZPK), a u sklopu koje bi tužiteljici bila priznata preplata po konverziji kredīta vezanom za CHF valutnu klauzulu niti po kojoj bi bila umanjena preostala neotplaćena glavnica, budući je II Dodatak sklopljen prije donošenja i stupanja na snagu ZIDZPK-a, što znači da u konkretnom slučaju nije provedena konverzija u skladu s odredbama ZIDZPK-a. Naime, II Dodatkom je isključivo pretvoren neotplaćeni iznos glavnice u euro te je na taj način zatvoren kredit u CHF. Stoga, i nadalje postoji pravni interes tužitelja tražiti utvrđenje ništetnosti odredbi prethodno sklopljenog Ugovora o kreditu, budući se odredbe ništetnog ugovora ne mogu pravno osnažiti nikakvim naknadnim pravnim aktom. U konkretnom slučaju, pretvaranjem kredita s valutnom klauzulom vezanom za tečaj CHF u kredit s valutnom klauzulom vezanom za tečaj Euro, nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer i Dodatkom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana Osnovom nepoštenih i ništetnih odredbi o promjenjivim ugovornim kamatnim stopama i CHF valutnoj klauzuli tužitelj je pretplatio određeni iznos koji nije utvrđen kao preplata temeljem izvršene promjene valute te predmetnim Il Dodatkom nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama iz Ugovora o kreditu, odnosno tužitelju nisu vraćeni preplaćeni iznosi kamata i razlike u valutnom tečaju, već je isključivo za ubuduće definiran ugovorni odnos. Ističe da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu u kojem je ugovorena valutna klauzula prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, te u dijelu kojim je ugovorena promjena kamatne stope jednostranom odlukom tuženika ništetne, a što je potvrđeno i odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, te smatra da je tuženik sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora.
3. Slijedom navedenog, tužiteljica tužbenim zahtjevom predlaže da sud utvrdi ništetnim odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatnu stopu sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, a koje odredbe su sadržane u člancima 1., 2., 7. i 23. R) predmetnog ugovora o kreditu, te potražuje od tuženika povrat svih preplaćenih iznosa koje je preplatila temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužiteljica je podneskom od 10. veljače 2025. godine uredila tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, te konačno postavljenim tužbenim zahtjevom potražuje od tuženika isplatu iznosa od 55.970,74 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 26. veljače 2015. godine pa do isplate, kao i naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate, čime je tužba djelomično povučena za iznos od 1.889,69 EUR (sa tužbom zahtijevanih 57.860,43 EUR/435.949,42 kn na 55.970,74 EUR), pa kako je tuženik u podnesku od 4. rujna 2025. izjavio da se takvom djelomičnom povlačenju tužbe ne protivi, to je temeljem odredbe čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) odlučeno kao pod točkom I. izreke rješenja.
4. Tuženik se u odgovoru na tužbu i tijekom postupka protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. Osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe prigovor zastare. Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice budući iz prometa po kreditu proizlazi da su osim tužitelja, treće osobe otplaćivale obveze po kreditu. Ističe da je tužitelj bio upoznat s valutnim rizikom i to je jasno navedeno u članku 1. Ugovora, kao i u članku 23 R Ugovora, gdje se navodi: "pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa za vrijeme postojanja…ovog Ugovora". Navodi da je valutna klauzula izrijekom zakonom dopuštena, legitimna ugovorna odredba. Nakon što je valjano ugovorena, ona ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnim Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom. Navodi da je ugovorena početna kamata od 4,20%, a osnovna obveza korisnika kredita sukladno čl. 1021. ZOO-a je platiti redovnu kamatu, te je kamata određena ugovorom o kreditu zakonita i ne premašuje zakonom određene maksimalne iznose. Ističe da banka nije znala niti mogla/morala znati za rast tečaja CHF. Tečaj CHF prema EUR/DEM, a time i prema hrvatskoj kuni je tečaj koji je dugi niz godina bio izuzetno stabilan. Kao što HNB "štiti" tečaj kune prema EUR, tako i Švicarska narodna banka zbog interesa vlastitog (izvozno orijentiranog) gospodarstva štiti tečaj CHF prema EUR, a time posredno i tečaj kune prema CHF. Prema tome, činjenica da HNB ne štiti tečaj CHF ne znači da ne postoji interes švicarske centralne banke za stabilnost navedene valute. Tužena banka, ne samo da nije znala, nego nije imala niti jedan razlog sumnjati u buduće kretanje tečaja predmetne valute. Osim činjenice što je tečaj CHF-a bio stabilan dugi niz godina, tuženik ističe kako je projekcija daljnje stabilnosti tečaja istaknuta od strane Nguvernera Švicarske narodne banke neposredno nakon uvođenja EUR, a potom ponovljena i četiri godine kasnije, neposredno prije uvođenja CHF kredita u ponudu banke. Iz navedenog se može zaključiti kako je stabilnost tečaja CHF prema EUR primarni cilj Švicarske narodne banke (kao što je cilj HNB-a stabilnost kune prema EUR), ali također kako Švicarska narodna banka ne vidi realan rizik od značajnih promjena tečaja u budućnosti, obzirom na (i) okolnost dugotrajne tečajne stabilnosti, (ii) činjenicu da je u EU uvođenjem EUR došlo do formiranja valutnog bloka umjesto niza pojedinačnih nacionalnih valuta, te (iii) ono što se čini, po stajalištu vice-guvernera presudnim, činjenicu kako se švicarska valuta približava temeljima vlastite vrijednosti pretežno u švicarskoj ekonomiji, a ne u poziciji rezervne valute. Utoliko je jasno kako tuženik u vrijeme zaključenja predmetnog kredita zasigurno nije znao niti je mogao znati da će doći do svjetske financijske krize i pritiska na CHF valutu u mjeri u kojoj Švicarska narodna banka neće uspjeti "obraniti" tečaj CHF/EUR. Dapače, temeljem dugogodišnje stabilnosti tečaja i izjava Nguvernera Švicarske narodne banke, tuženik je imao jedino opravdan razlog vjerovati kako je mogućnost volatilnosti tečaja švicarskog franka znatno smanjena. Tuženik ističe kako je bio posljednja banka koja je u svoju ponudu uvela kredite u švicarskim francima, te kako navedene kredite nije reklamirala niti nudila ništa više nego što je nudila kredite u EUR i kunama. Dapače, tuženik je destimulirao korisnike da uzimaju kredite u švicarskim francima time što je nudio najviše kamatne stope na takve kredite u odnosu na konkurenciju. Iz svega navedenog proizlazi kako na strani banke nije postojalo bilo kakvo znanje o budućem kretanju tečaja, dapače, kako je banka imala razloga vjerovati u stabilnost tečaja, te kako je banka tužitelja u samom ugovoru, upozorila na valutni rizik. Od banke se ne može očekivati da klijenta informira o nečemu o čemu ni sama nema saznanja, odnosno budućem smjeru kretanja tečaja. Prema tome, slijedi kako je odlučna činjenica u ovom predmetu znanje banke o budućem smjeru kretanja tečaja, pri čemu tužitelj nije ničime dokazao da je banka znala ili mogla znati budući smjer kretanja tečaja CHF. Time je sasvim jasno kako banka nije propustila tužitelju pružiti ključnu informaciju uslijed koje bi predmetna odredba bila nerazumljiva u smislu Direktive 93/13. Ističe da se od 01.01.2013. kamata sastoji od fiksnog dijela i objektivnog parametra. Ujedno, u odnosu na način promjene kamatne stope, tuženik ističe kako se ista počevši od 1. siječnja 2013. godine mijenjala ovisno o izmjeni varijabilnog parametra, a sve s obzirom na zakonom predviđene zahtjeve. Prema tome, počevši od 1.1.2013. godine kamatna stopa mijenja se su skladu sa promjenama javno dostupnog ugovorenog parametra (u konkretnom slučaju: 6M LIBOR za CHF), a čija je promjena neovisna o volji ugovornih strana, i fiksnog dijela kamatne stope. Prema tome, od 01.01.2013. su promjene kamatne stope vezane za referentnu, javno dostupnu stopu. Osporava tužiteljici status potrošača. Predlaže tužbeni zahtjev tužiteljice odbiti uz naknadu troškova parničnog postupka.
5. Tijekom dokaznog postupka sud je proveo dokaze uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu broj 3208663059 od 21.03.2007.g., izvadak iz knjige položenih ugovora, promet po kreditu, dopis tuženika od 28.01.2019., početni otplatni plan, II. Dodatak ugovora o namjenskom kreditu od 15.01.2015., kao i cjelokupnu spisu priležeću dokumentaciju, proveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o., te je saslušana tužiteljica kao stranka.
6. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovan.
7. Uvidom u predmetni Ugovor o namjenskom kreditu broj 3208663059 kao relevantno je utvrđeno da je sklopljen između ovdje stranaka dana 21.03.2007.g. u iznosu kunske protuvrijednosti od 191.000,00 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita (čl. 1), da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika i Ugovora o odobravanju stambeni kredita zaposlenicima društva Siemens d.d. Ugovor o odobravanju gotovinskih nenamjenskih kredita zaposlenicma društva Siemens d.d. i Ugovor o odobravanju kredita za kupnju motornih vozila zaposlenicima Siemens d.d. od 10.10.2005. god. , koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,20% godišnje (čl. 2), da rok otplate kredita iznosi 25 godina (čl. 3), da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF (čl. 7), te da se kredit odobrava za kupnju stana u [adresa] (čl. 6 namjena kredita), a što među strankama nije sporno. Nadalje, nesporno je da je tijekom otplate kredita početno ugovorena kamatna stopa mijenjana u više navrata, kao i da je u razdoblju otplate kredita tečaj švicarskog franka rastao. Među strankama nije sporno da je kredit otplaćen prije utuženja.
8. Sporno je, jesu li ove promjene bile u skladu s odredbama zakona koji su uređivali pitanje zaštite potrošača odnosno potrošačkog kreditiranja, jesu li bile u skladu s općim odredbama i načelima obveznog prava koje se tiču zasnivanja ovakve vrste obveza, te posljedično tome radi li se o ništavim odredbama Ugovora o kreditu. Sporna je i visina zahtjeva.
9. U odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice jer da iz prometa po kreditu proizlazi da su osim tužiteljice, treće osobe otplaćivale obveze po kreditu, valja reći da nije sporno da su anuiteti uplaćeni radi otplate kredita s osnove ugovorne obveze tužiteljice, što znači da su uplate vršene u ime i za račun tužiteljice, pa nije od pravno relevantnog značaja za ovu pravnu stvar dokazivati da je uplate vršila osobno tužiteljica.
10. Tužiteljica saslušana kao stranka u svom iskazu navodi da je dana 21.03.2007. godine sklopila s tuženikom predmetni ugovor o kreditu na iznos kunske protuvrijednosti od 191.000,00 CHF na rok otplate od 25 godina. Kredit je bio namijenjen za kupnju stana u [adresa] radi rješenja stambenog pitanja nje i njene obitelji i u tom stanu je živjela sa svojom obitelji do 2018. godine. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bila je zaposlena u Siemensu kao asistentica uprave, a kasnije je radila u odjelu marketinga. Nakon toga je bila zaposlena u DM-u od 11.mj. 2008. do 2018. na radnom mjestu voditeljice marketinga i PR-a. Tijekom 2011. i 2012. bila je vlasnica obrta, s time da stan koji je kupljen od predmetnog kredita nikada nije korišten za potrebe obrta, niti za iznajmljivanje. Obrt se zvao Translingua, za usluge prevođenja, te je pretežito radila konzekutivne prijevode koje je obavljala po potrebi na određenim lokacijama kao što su sastanci, sjednice nadzornog odbora i slično, tako da usluge prevođenja nije radila u stanu. Stan je prodala 2018. i od tada sa svojom obitelji živi kao podstanar. Prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu se kod tuženika raspitivala o mogućnosti realizacije kredita, te joj je u banci ponuđen kredit uz valutnu klauzulu u CHF kao najpovoljniji zbog najniže kamatne stope, te je isti i prihvatila. Ugovor je bio unaprijed sastavljen od strane banke i bio joj je prezentiran na potpis kao uzmi ili ostavi tako da uopće nije imala mogućnost pregovaranja o pojedinim odredbama ugovora. Ugovor je prije potpisa letimično pročitala i bilo joj je poznato da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, s time da ju nitko nije upozorio da bi joj se zbog promjene kamatne stope i rasta tečaja CHF rata kredita mogla znatnije povećati, niti je upozorena na rizike koji mogu proizaći zbog sklapanja ugovora uz valutnu klauzulu u CHF, a da joj je to bilo poznato takav ugovor ne bi prihvatila. Nakon što joj se rata kredita znatno povećala, u banci se raspitivala zašto je došlo do znatnog porasta rate kredita na što joj je u banci odgovoreno da se rata kredita povećala zbog promjene kamatne stope i rasta tečaja CHF, te da se tu ništa ne može promijeniti budući je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF. Nakon što više nije bila u financijskoj mogućnosti podmirivati kredit odlučila je kredit prijevremeno otplatiti, te je digla drugi kredit kojim je zatvorila predmetni kredit, te je kredit u cijelosti prijevremeno otplatila 2015. godine, a kasnije je prodala stan 2018. godine kako bi zatvorila i taj drugi kredit. Sve rate kredita osobno je uplatila.
Na pitanje zamjenika punomoćnika tuženika odgovara da se zbog proteka vremena više ne sjeća da li je bankara pitala koji su to rizici i učinci navedeni u članku 23.R, ali sigurna je da ju nitko od djelatnika banke nije upozorio na rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju predmetnog ugovora. Na daljnje pitanje odgovara da joj u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bilo poznato što točno znači pojam valutne klauzule, nego je isto shvatila tek kasnije kada se rata kredita znatno povećala. Na daljnje pitanje odgovara da u vrijeme sklapanja ugovora nije pitala bankara što točno znači pojam promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF jer smatra da je banka bila dužna njoj pojasniti što znači pojam promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, te ju je banka bila dužna upozoriti na rizike koji mogu proizaći zbog sklapanja ugovora uz valutnu klauzulu u CHF. Zbog proteka vremena više se ne sjeća da li joj je banka slala obavijesti o promjenama kamatne stope. Na daljnje pitanje odgovara da je poslovne knjige obrta držala kod knjigovođe, a materijale je držala na e-mailu.
11. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužiteljice kao iskren, logičan i životno uvjerljiv, a na njezin iskaz niti tuženik nije imao primjedbi.
12. Odredbom čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 78/15 – dalje: ZOO) definiran je pojam ugovora o kreditu kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.
13. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, jer kao zaštitna klauzula koja se veže na novčanih iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa kojeg je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.
14. Stoga prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti, osobito, ukupnu cijenu svog zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.
15. Pritom nije dostatno, kako to navodi tuženik, da su odredbe kredita jasne, lako uočljive i gramatički razumljive, nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka kao pružatelj usluge mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora jer pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe postupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.
16. Tuženik nije dokazao da se o predmetnim odredbama ugovora pregovaralo upravo na takav način, a nesporno je, s obzirom da to tuženik ničim nije opovrgnuo, a što je i odlučna činjenica u ovom postupku da se o predmetnim ugovornim odredbama koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo, te da su one bile unaprijed formulirane od strane tuženika, pa je navedenim načinom ugovaranja tuženik maksimalno zaštitio svoje interese, a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena prebacio na tužitelja, grubo narušivši time ugovornu ravnotežu.
17. Stoga je tuženiku kao instituciji koja se bavi kreditiranjem bila poznata ili trebala biti poznata izuzetna riskantnost ugovora s valutnom klauzulom CHF, ali je unatoč tome plasirao takve kredite potrošačima, koji su u pregovorima bili u podređenom položaju bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, a još manje svjesni stvarnog rizika u koji se upuštaju uslijed propusta banke da ih valjano informira o svim potencijalnim scenarijima i rizicima koje je primjena takvih odredaba može prouzročiti u odnosu na njihovu mogućnost financiranja mjesečnih anuiteta, zbog čega postoji kod tuženika odgovornost koja se očituje u ništetnosti takvih ugovornih odredbi, te posljedično povrata onog što je po osnovi takvog ugovornog odnosa stekao.
18. Prema tome, kako je ugovorna odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, to je očito da se o predmetnim ugovornim odredbama koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo, te da su one bile unaprijed formulirane od strane tuženika, to je očito da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 – dalje: ZZP), prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
19. Uz iznijeto, navedene odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu prema kojoj je glavnica vezana uz CHF, suprotne su odredbi čl. 12. ZOO kojom je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarenju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja, odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane, te kad je riječ o profesionalnoj djelatnosti, urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane.
20. U ovom postupku nije utvrđeno općenito nepošteno ponašanje tuženika, nego je utvrđena nepoštenost (a time i ništetnost) pojedinih odredbi ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljicom. Navedeno stoga što ugovorna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva. Tako određena odredba se ne može smatrati ni određenom ni odredivom. Naime, očito je da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika, bez sudjelovanja druge strane (tužiteljice), bez pregovora o toj promjeni, kao i bez određivanja koliko će tih promjena (do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora) biti, kada će te promjene nastati, iz kojeg razloga itd.
21. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora, a po čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.
22. Navedena odredba predmetnog ugovora koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.
23. Banke su, kao visoko specijalizirane ustanove, čiji je predmet poslovanja novac koji plasiraju potrošačima u vidu novčarskih proizvoda, bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom potrošaču i pomoći mu u okviru zakonom dopuštene mogućnosti da se koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju je u odnosu na prosječnog potrošača superiorno. Upravo zato banke su dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredaba o kamatnoj stopi, što one nisu na valjani način učinile u spornom razdoblju nedorečenim i nerazumljivim formulacijama iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora koja je potrošačima nerazumljiva.
24. Tužiteljici je trebalo ponuditi (objasniti) razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj joj način omogućiti, kao klijentu – potrošaču, da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovornog odnosa. Primjenom navedene ugovorne odredbe tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, što je suprotno čl. 247. ZOO-a koju propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavljaju cijenu). Takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg klijent (tužitelj) ima obvezu vratiti banci i cijena. Predmetna odredba u ugovor je unesena samo od strane tuženika, na koju odredbu tužitelj nije mogao utjecati jer o njoj nije pojedinačno pregovarano, a ni u ugovoru tuženika nisu navedeni egzaktni parametri za promjenu kamatne stope ni metoda izračuna tih parametara, što sve čini predmetnu ugovornu odredbu suprotnu načelu savjesnosti i poštenja.
25. Prema odredbi čl. 295. st. 1. i 2. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.
26. Slijedom navedenog, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornim odredbama Ugovora.
27. Budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužiteljica mogla pojedinačno pregovarati. Sve navedeno dovodi do zaključka da su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne.
28. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, povodom tužbe Udruge Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka, među kojima je i ovdje tuženik, a u kojem postupku je sud dana 04. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Spomenuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 09. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija ovdje tuženika protiv spomenute presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.
29. Nadalje, u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula):
- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. djelomično preinačio prvostupanjsku presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,
- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,
- Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III- 2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016.g. ukinuo je presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,
- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017.g. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,
- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je dana 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.g,
- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.
30. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i predmetni Ugovor o kreditu), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužiteljicu) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 01. studenog 2004.g. do 31. prosinca 2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (pa tako i ovdje tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.
31. Sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. U tom pravcu nije potrebno provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate.
32. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a. Stoga nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak, jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.). Time se svi prigovori tuženika, a vezani za promjenu kamatne stope i kretanje, tj. promjenu tečaja CHF u odnosu na kunu ukazuju neosnovanim i sud nije provodio dokaze predložene po tuženiku kojima u bitnom predlaže utvrditi suprotnom onom utvrđenom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača u kojem je pravomoćnom presudom odlučeno o povredama koje je činio tijekom zaključenja ugovora, pa tako i predmetnog.
33. U odnosu na prigovor tuženika da tužiteljica nema svojstvo potrošača, na tuženiku, kao kreditoru, je teret dokaza činjenice da tužiteljica nema svojstvo potrošača i da se radi o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, a tuženik do okončanja ovog postupka takve posebne okolnosti nije dokazao (pravni stav zauzet u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. godine). Nadalje, glede ovog prigovora sud ističe da je iz sadržaja samog ugovora o kreditu, konkretno članka 6. naslovljenog: "Namjena kredita" razvidno da je namjena kredita bila kupnja stana u [adresa], te da je tužiteljica ugovor sklopila kao fizička osoba, sud smatra da je riječ o potrošačkom kreditu.
34. Naime, Zakon o zaštiti potrošača (NN 79/07) definira potrošača kao fizičku osobu koja sklapa pravni posao ili djelatnost na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja (čl. 3. st. 1.). Tužiteljica jest fizička osoba, a ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka sklopljen je radi kupnje stana u [adresa], dakle očigledno radi rješenja stambenog pitanja njene obitelji, što tužiteljica tijekom postupka i tvrdi, te je u tome smislu ona potrošač iz čl. 3. st. 1. ZZP-a. Osim toga, iz iskaza tužiteljice prihvaćenog kao uvjerljivog i iskrenog, u bitnome proizlazi da je kredit bio namijenjen za kupnju stana na adresi u [adresa], radi rješenja stambenog pitanja njene obitelji.
35. Slijedom navedenog, ovaj sud je prihvatio zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnim odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatnu stopu sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika (točka I. izreke), sve kako to predlaže tužiteljica.
36. Stoga kako sud smatra da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Nastavno na navedeno proizlazi da je tuženik u obvezi vratiti tužiteljici onaj novčani iznos koji je primio povrh promijenjene kamatne stope tijekom otplate kredita u odnosu na onu prvotno ugovorenu, jer su promjene stope koje su u utuženom razdoblju obavljane bile protivne ranije navedenim zakonskim odredbama te općim načelima obveznog prava u zasnivanju obveza, te stoga ima pravo i na povrat preplaćenih iznosa anuiteta i to u visini razlike između iznosa anuiteta koji su plaćeni primjenom tečaja CHF na dan plaćanja u odnosu na iznos anuiteta primjenom tečaja CHF na dan isplate kredita.
37. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. sa zadatkom da utvrdi izračun preplaćenog iznosa s osnova promjenjive kamatne stope i to između početno ugovorene kamatne stope i svih kasnijih povećanja kamatne stope, kao i izračun preplaćenog iznosa s osnova tečajne razlike i to između tečaja CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita i svih kasnijih povećanja tečaja, za sve vrijeme trajanja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka dana 21.03.2007., specificirano po mjesecima i datumima isplate, kao i u zasebnoj tablici utvrditi tzv. negativne razlike odnosno razliku između iznosa anuiteta koju bi tužiteljica platila da se primjenjivao tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koji je tužiteljica stvarno plaćala po tečaju CHF na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta.
38. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka Petre Blašković proizlazi da pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do dana konačne otplate kredita nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj:
1. Ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope te rast tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznose 56.779,34 EUR od kojeg iznosa je tužitelj preplatio na ime promjene kamatne stope iznos od 10.575,76 EUR te je preplatio zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita iznos od 46.203,58 EUR.
2. Ukupno je manje plaćen iznos od 808,60 EUR, od kojeg iznosa je zbog pada kamatne stope manje plaćen iznos od 613,29 EUR, a zbog pada tečaja za otplatu ispod tečaja na dan isplate kredita iznos od 195,31 EUR.
Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita, slijedom promjene kamatne stope i tečaja na više i niže u odnosu na početni tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita, iznosi 55.970,74 EUR i to:
- Ukupno više plaćenog zbog promjene kamatne stope u razdoblju od početka otplate kredita do dana prijevremene otplate kredita iznosi ukupno 9.962,47 EUR,
- Ukupno više plaćenog između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i početnog tečaja za CHF uzevši u obzir i rast i pad tečaja u razdoblju od početka otplate kredita do prijevremene otplate kredita iznosi ukupno 46.008,27 EUR.
39. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka Petre Blašković, smatrajući da je dan stručno, jasno i obrazloženo i na isti stranke nisu imale nikakvih primjedbi.
40. Slijedom navedenog, a kako je tužiteljica svoj tužbeni zahtjev u dijelu kojim potražuje isplatu precizirala podneskom od 10. veljače 2025. sukladno utvrđenjima iz nalaza i mišljenja vještaka, a koji ovaj sud u cijelosti prihvaća, to je obvezan tuženik temeljem odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 78/15 - dalje: ZOO) isplatiti tužiteljici na ime preplaćenih iznosa zbog promjenjive kamatne stope i tečajne razlike iznos od 55.970,74 EUR (zbroj više i manje plaćenog). Na dosuđeni iznos tužiteljici pripadaju zakonske zatezne kamate sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja, jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Kredit je u cijelosti otplaćen dana 25. veljače 2015. godine što među strankama nije sporno, pa su zatezne kamate dosuđene od dana 26. veljače 2015. godine, u skladu s postavljenim zahtjevom, a po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom II. izreke ove presude.
41. Po stavu ovoga suda neosnovan je prigovor zastare. Naime, podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a koji postupak je pokrenut podnošenjem tužbe dana 4. travnja 2012., došlo je do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a. Po pitanju zastare se izričito izjasnio Vrhovni sud u presudi Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. godine. Prema shvaćanju Vrhovnog suda RH izraženom u toj odluci pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. glede zahtjeva za povrat preplaćenih iznosa s osnova promjene kamatne stope jednostranom odlukom Banke, odnosno od 14. lipnja 2018. glede zahtjeva za povratom onog novčanog iznosa preplaćenog temeljem odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak. Povodom dvojbi i nedoumica o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. godine zauzeto je pravno shvaćanje da, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Dakle, zastara počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu, što znači da se za sve anuitete zastara računa od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 i to ovdje od 13. lipnja 2014. godine glede zahtjeva za povrat preplaćenih iznosa s osnova promjene kamatne stope jednostranom odlukom banke odnosno od 14. lipnja 2018. godine glede zahtjeva za povratom novčanog iznosa preplaćenog temeljem odredbe ugovora o kreditu kojim se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, pa kako je tužiteljica podnijela tužbu dana 11. lipnja 2019. godine, to se prigovor zastare ukazuje neosnovanim u smislu čl. 225. ZOO- a, jer opći zastarni rok od 5 godina nije istekao prije utuženja.
42. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st.1. i čl.155. ZPP-a.
43. Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, u skladu sa zatraženim troškovnikom, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, te važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe 500 bodova (Tbr. 7/1), za sastav podnesaka od 05.02.2020., 10.02.2025. i 07.09.2025.g. po 500 bodova (Tbr. 8/1), za sastav žalbe od 21.04.2021. 250 bodova (Tbr. 10/4), za pristup na ročište 03.05.2024. 50 bodova (Tbr. 9/5), za zastupanje na ročištu 09.07.2024., 16.09.2025. i 14.10.2025.g. po 500 bodova (Tbr. 9/1) i za ročište za objavu presude 50 bodova (Tbr. 9/3), dakle ukupno 3850 bodova, što pomnoženo s vrijednošću jednog boda od 2,00 eur, sukladno spomenutoj Tarifi, te uvećano za 25% PDV-a iznosi 9.625,00 EUR. Nadalje, tužiteljici je u cijelosti kao nužan priznat trošak financijskog vještačenja u iznosu od 450,00 EUR, te trošak sudske pristojbe na tužbu od 623,80 EUR, tako da je tužiteljici sveukupno dosuđen parnični trošak u iznosu od 10.698,80 EUR. Na tako utvrđeni iznos troška tužiteljici su dosuđene zatezne kamate tekuće od presuđenja pa do pa do isplate, po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, a temeljem odredbe čl. 151. st.3. ZPP-a. Napominje se da tužiteljici nije dosuđen trošak sudske pristojbe na presudu iz razloga što tužiteljica u ovom postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, nije obveznik plaćanja iste sukladno čl. 11. st. 1. toč. 20 Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23).
44. S druge strane, sud je pod točkom II. izreke rješenja, unatoč djelomičnom povlačenju tužbe, odbio zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška po tom osnovu iz razloga što se konkretno radi o situaciji kada je isti trošak zastupanja i u odnosu na prvotno postavljen tužbeni zahtjev i u odnosu na zahtjev tužiteljice nakon djelomičnog povlačenja tužbe, pa tada tuženik nema pravo na naknadu parničnog troška zbog djelomičnog povlačenja tužbe jer je, dakle, isti trošak zastupanja tuženika u odnosu na oba ta zahtjeva s obzirom su oba obuhvaćena istim tarifnim razredom prema Tarifi odnosno u oba slučaja se radi o istom trošku zastupanja u iznosu od po 1.000,00 EUR po svakoj parničnoj radnji.
45. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, dana 19. prosinca 2025. godine
Sutkinja:
Sanja Vodopija
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:
- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno
- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.
Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda Županijskom sudu.
DNA:
1. pun. tužiteljice
2. pun. tuženika
