REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

Zlatar, Trg slobode 14A

Poslovni broj: P-935/2023-33

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, po sucu Nevenu Kucelj, u parničnom predmetu tužitelja AN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupanog po odvjetniku Srđanu Baroviću iz Odvjetničkog društva Barović & Gavranović j.t.d. iz Zagreba, Boškovićeva 7, protiv tuženika ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., [adresa], 51000 Rijeka, OIB:23057039320, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Hanžeković & partneri, Zagreb, Radnička cesta 22, radi radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 4. studenog 2025. godine, u nazočnosti tužitelja i zamjenice njegovog punomoćnika, odvjetnice Katarine Stamoran Baričević te punomoćnika tuženika odvjetnika Ivana Tomulić, na ročištu za objavu presude dana 19. prosinca 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

I. Nalaže se Tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., sa sjedištem u [adresa], 51 000 Rijeka, OIB: 23057039320 da Tužitelju ČN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 12.596,06 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana svake pojedine uplate tuženiku pa sve do isplate po stopi sukladno čl. 29. st .2. ZOO počevši od 01.01.2008. do 01.08.2015. - po eskontnoj stopi HNB uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od 01.kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023.g. do isplate, kamate teku po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a koje teku kako slijedi:

- na iznose počevši od datuma, i to redom:

0,23 EUR od 12.09.2008.

3,82 EUR od 01.10.2008.

49,33 EUR od 01.11. 2008.

9,38 EUR od 12.12. 2008.

47,70 EUR od 12.01. 2009.

61,87 EUR od 16.02. 2009.

41.08 EUR od 16.03. 2009.

44,25 EUR od 10.04. 2009.

50,51 EUR od 14.05. 2009.

40,60 EUR od 12.06. 2009.

45,17 EUR od 13.07. 2009.

37,65 EUR od 14.08. 2009.

45,17 EUR od 14.09. 2009.

37,45 EUR od 12.10. 2009.

44,32 EUR od 12.11. 2009.

48,44 EUR od 21.12. 2009.

58,47 EUR od 21.01. 2010.

64,32 EUR od 12.02. 2010.

61,83 EUR od 12.03. 2010.

74,40 EUR od 12.04. 2010.

85,94 EUR od 12.05. 2010.

97,00 EUR od 11.06. 2010.

115,90 EUR od 12.07. 2010.

96,95 EUR od 10.08. 2010.

151,26 EUR od 09.09. 2010.

123,30 EUR od 11.10. 2010.

123,82 EUR od 10.11.2010.

144,95 EUR od 10.12.2010.

174,65 EUR od 01.01.2011.

142,87 EUR od 11.02.2011.

159,08 EUR od 14.03.2011.

139,23 EUR od 11.04.2011.

171,86 EUR od 10.05.2011.

191,97 EUR od 09.06.2011.

201,13 EUR od 08.07.2011.

290,27 EUR od 09.08.2011.

202,30 EUR od 12.09.2011.

188,76 EUR od 10.10.2011.

182,99 EUR od 09.11.2011.

183,87 EUR od 09.12.2011.

98,57 EUR od 10.01.2012.

205,82 EUR od 09.02.2012.

207,21 EUR od 09.03.2012.

201,74 EUR od 06.04.2012.

205,66 EUR od 08.05.2012.

210,36 EUR od 08.06.2012.

203,37 EUR od 09.07.2012.

203,79 EUR od 09.08.2012.

191,75 EUR od 10.09.2012.

195,69 EUR od 09.10.2012.

204,82 EUR od 09.11.2012.

202,42 EUR od 10.12.2012.

204,69 EUR od 11.01.2013.

196,33 EUR od 11.02.2013.

190,80 EUR od 11.03.2013.

202,56 EUR od 10.04.2013.

192,72 EUR od 09.05.2013.

187,41 EUR od 10.06.2013.

180,65 EUR od 10.07.2013.

187,20 EUR od 09.08.2013.

189,91 EUR od 12.09.2013.

194,70 EUR od 15.10.2013.

197,40 EUR od 20.11.2013.

201,73 EUR od 21.12.2013.

197,13 EUR od 21.01.2014.

172,93 EUR od 01.02.2014.

176,79 EUR od 01.03.2014.

174,81 EUR od 01.04.2014.

170,95 EUR od 01.05.2014.

169,21 EUR od 01.06.2014.

169,98 EUR od 01.07.2014.

174,83 EUR od 01.08.2014.

179,78 EUR od 01.09.2014.

179,34 EUR od 01.10.2014.

181,82 EUR od 01.11.2014.

185,40 EUR od 01.12.2014.

183,94 EUR od 01.01.2015.

185,97 EUR od 01.02.2015.

185,97 EUR od 01.03.2015.

185,97 EUR od 01.04.2015.

185,97 EUR od 01.05.2015.

185,97 EUR od 01.06.2015.

185,97 EUR od 01.07.2015.

185,97 EUR od 01.08.2015.

185,97 EUR od 01.09.2015.

, sve u roku od 15 dana

II. Nalaže se Tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., sa sjedištem u [adresa], 51 000 Rijeka, OIB: 23057039320 da Tužitelju ČN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske odluke pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana."

II Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnične troškove u iznosu od 3.484,30 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 19. prosinca 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da je kao Korisnik kredita sklopio s tuženikom kao Kreditorom Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5104002837, sklopljen u Zagrebu dana 23.6.2008., solemniziran kod javnog bilježnika Vesne Pučar u Zagrebu, Miramarska 24, pod posl.br. OV- 15173/08 (u daljnjem tekstu: Kredit / Ugovor o kreditu).

Kredit je ugovoren u valuti CHF na iznos od 179.500,00 CHF-a u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita, a sve uz primjenu promjenjive kamatne stope koju svojom jednostranom odlukom mijenja banka - tuženik.

Tužitelj tvrdi da su odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u Ugovoru o kreditu nepoštene i nezakonite odnosno ništetne, jer su protivne odredbama kako Zakona o obveznim odnosima tako i Zakona o zaštiti potrošača.

Tužitelj je prilikom otplate doveden u vrlo nepovoljan položaj zbog rasta valute CHF na koju mogućnost prilikom ugovaranja obveze iz Ugovora o kreditu nije bio upozoren od strane tuženika niti mu je obrazložena valutna klauzula i rizici povezani s ugovaranjem kredita u valuti CHF. Kao prosječni potrošač kojem je iznos kredita u valuti CHF samo značio manju kamatnu stopu, nikada nije bio upozoren da bi ta manja početna stopa u naravi pratila rizik koji postoji kod ugovaranja obveze u valuti CHF u odnosu na ugovaranje u valuti EUR ili HRK. Na upit koji bankarski proizvod je za njega povoljniji nije mu dano obrazloženje, kako njemu tako i brojnim drugim dužnicima koji su uzeli kredit u valuti CHF što već predstavlja općepoznatu činjenicu.

Tijekom trajanja otplate kredita tuženik je od dana plasmana do isplate kredita višekratno mijenjao visinu anuiteta primjenjujući valutnu klauzulu, a usporedno jednostrano povećavajući kamatnu stopu.

Prilikom zaključenja ugovora tužitelj kao prosječni potrošač, nije mogao predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca, jer u suprotnom ne bi pristao na zaključenje ugovora temeljem kojeg bi bio dužan otplaćivati mjesečnu ratu koja je uvećana u pojedinim razdobljima otplate za cca 35%.

Banka je za razliku od tužitelja, kao profesionalac koji se bavi kupoprodajom valute, to znala ili mogla znati te stoga prilikom ugovaranja nije postupala u dobroj vjeri. Tužitelj tvrdi da je u praksi prilikom otplate svakomjesečnih iznosa kredita (anuiteta) pogrešno i protivno ZOO (NN br 35/05 - dalje u tekstu: ZOO) odredba o valutnoj klauzuli primijenjena na način da se pogoduje banci kreditora, a na njezinu štetu kao korisnika kredita, budući je predmetna klauzula izvor nepravične zarade (extra profita banke, a na drugoj strani je za tužitelja došlo do enormnog povećanja rate otplate kredita iskazane u kunama), a ne klauzula kojom se banka štiti od deprecijacije domaće valute – kune.

Osim toga, u ovom konkretnom slučaju "valutna klauzula" primijenjena je protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima iz čl. 3. ZOO-a, načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, protivno načelu zabrane zlouporabe prava iz čl. 6. ZOO-a, protivno načelu jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a, protivno i načelu zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a.

Isto tako ugovaranje valutne klauzule protivno je čl. 81. , 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača a obzirom da se o navedenim odredbama nije pregovaralo niti su iste bile razumljive tužitelju kao potrošaču, slijedom čega je nastala znatna neravnoteža između ugovornih strana ovdje tužitelja i tuženika.

Tužitelj je odlučio sklopiti Ugovor o kreditu s tuženikom uz primjenu valutne klauzule u CHF iz razloga što mu je tijekom ugovaranja tuženik savjetovao i prezentirao da je takav ugovor najpovoljniji za njega.

Ističe da u ovoj pravnoj stvari ima mjesta primjeni odredaba Zakona o zaštiti potrošača te utvrđenjima te utvrđenjima o nepoštenim odredbama ugovora o kreditu prema Presudi i Rješenju Visokog trgovačkog suda RH, broj Pž- 7129/13 od 13.06.2014. a koji stav je potvrđen i u Presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine tj. u kolektivnom sporu koji je pokrenut od strane Potrošača - Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka koje posluju u RH pa tako i tuženika

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u Presudi posl.br. 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. utvrdio je„...da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći uodnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro ( jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, što proizlazi iz potvrde HNB-a od 7. lipnja 2013.), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.“ (str. 5. Presude)

Tužitelj traži da mu tuženik vrati sve iznose koje je primio na temelju ništetnih dijelova odredaba i to sve iznose uvećane za zakonske zatezne kamate sukladno čl. 29. st. 2. ZOO koje teku od dana svake pojedine uplate do dana isplate. Tužitelj tvrdi da postoji krivnja tuženika u smislu članka 323. stavak 2. ZOO-a, a time i odgovornosti za štetu koju je tužitelj pretrpio.

Za tužitelja je šteta, u smislu članka 1046. ZOO-a, umanjenje njegove imovine u visini iznosa koje je preplatio tuženiku na temelju ništetnih odredbi, pa temeljem članka 1085. ZOO-a tužitelj potražuje štetu u novčanom iznosu i to u opsegu određenom člankom 1089. i 1090. ZOO-a.

Slijedom navedenog postavlja zahtjev za isplatu iznosa od 13.598,79 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznosa koje teku od dana izvršenih uplata, a taj zahtjev je nakon provođenja financijskog vještačenja smanjio i specificirao kako je to navedeno u stavku I izreke ove presude.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva.

Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Stoga, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 14. lipnja 2023. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača koji definira odredba članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP).

Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik dana 23. veljače 2016. godine sklopili Aneks broj 1 Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15).

Tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

Primjena Direktive 93/13/EEZ na pitanje obešćenja s naslova osnovnog ugovora isključena je u ovoj pravnoj stvari budući da je došlo do sklapanja aneksa ugovoru u skladu s kogentnim normama nacionalnog zakonodavstva koje čine sadržaj ugovornog odnosa o kojem ugovornom odnosu su potrošači mogli slobodno odlučiti da li će stupiti u njega ili neće, a što se upravo dogodilo u konkretnom slučaju sklapanjem predmetnog Aneksa ugovora o kreditu.

Na nacionalnoj razini, odlukama Vrhovnog suda RH (ogledni postupak) i Ustavnog suda RH (u postupku za ocjenu ustavnosti ZIDZPK/15, a u kojem je utvrdio da je navedeni propis usklađen s Ustavom) već je odlučeno o zakonitosti provedene konverzije, kao i tome da Aneks predstavlja novu pravnu osnovu, čime je otklonjena neravnoteža ugovornih strana u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona.

VSRH u oglednom postupku zauzeo je pravno shvaćanje da uslijed sklapanja Aneksa sporne ugovorne odredbe više ne postoje pa stoga tužitelj ne može osnovano isticati ništetnost obzirom da je upravo sklapanjem Aneksa stvorena nova pravna osnova plaćanjima izvršenim od strane tužitelja.

Osim toga, iz rješenja VSRH od 20. listopada 2021. donesenog u revizijskom postupku pod posl.br. Rev 1014/2018, jasno proizlazi da je postalo bespredmetno pitanje eventualnog obeštećenja potrošača koji su sklopili konvertirane kredite. Razvidno je stoga da se u konkretnom slučaju, obzirom na sklopljeni Aneks ugovoru o kreditu ima smatrati da je već udovoljeno zahtjevu kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u odnosu na promjenjive ugovorene kamate i isplatu više plaćenih kamata, pa je osnovano tužbu i tužbeni zahtjev odbiti. Za razliku od tuženika koji je bio dužan ponuditi sklapanja Aneksa s točno određenim bitnim sastojcima u roku i po proceduri propisanoj prisilnim propisom (ZIDZPK/15), tužitelj nije morao pristati na sklapanje ponuđenog Aneksa već je mogao nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovorenim uvjetima. Unatoč tome, tužitelj je vlastitim očitovanjem volje koju je manifestirao sklapanjem predmetnog Aneksa dobrovoljno odlučio utemeljiti odnos s tuženikom na novoj pravnoj osnovi koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu koji je ocijenjen suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-368512015 od 4. travnja 2017.

Sud EU je u odluci C-567/20 utvrdio da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi aneksa ugovora kojim je provedena konverzija tj. ne postoje uvjeti za utvrđenje nepoštenosti aneksa osnovnog ugovora, a ako aneks nije nepošten nije ni ništetan te ne postoji bilo kakvo pravo na restituciju po toj osnovi;

Ugovorne strane su zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova;

Osnova za restituciju po osnovi ništetnosti iz osnovnog ugovora je otpala obzirom da su ništetne odredbe iz osnovnog ugovora zamijenjene aneksom koji je valjan i čije odredbe su isključene od ispitivanja nepoštenosti;

Prilikom provođenja konverzije banke su bile dužne uzeti u obzir sve preplate po osnovi tečajnih razlika i preplaćenih kamata (a do koje preplate je došlo uslijed djelomične ništetnosti osnovnog ugovora) te su sve preplate retroaktivno iskorištene za namirenje kredita u EUR;

Time su konverzijom potrošači obeštećeni s naslova ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope iz osnovnog ugovora, te su ekonomski dovedeni u situaciju kao da su otpočetka koristili kredit u EUR;

Tuženik ističe kako je Izračun konverzije predmetnog kredita s valutnom klauzulom u CHF izvršio sukladno kogentnim zakonskim odredbama sadržanim u čl. 19. c. ZIDZPK/15 te izradio kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, koji je u skladu s odredbama iz čl. 19. d. ZIDZPK/15 učinio dostupnim tužitelju. Iz navedenog se može zaključiti da je tuženik bio obvezan postupiti po navedenom Zakonu te na osnovu svega izloženog treba u konačnici zaključiti da su oni sporazumi o konverziji koji su sklopljeni u skladu s ZID ZPK valjani i proizvode pravne učinke.

Ako se stav Suda EU iz presude broj C-81/19 na konkretni slučaj, proizlazi da je konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR, koja je isto tako odraz zakonskih odredbi ZIDZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da su stoga svi učinci konverzije (koji su usput rečeno nesporno retroaktivni), isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Uostalom, upravo navedeno stajalište VSRH je izložio u svojoj odluci u oglednom postupku Gos-1/2019.

Tuženik ne spori da je dana 17. rujna 2019. godine objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

S tim u vezi tuženik ističe da je sam VTS (a kako je to potvrđeno i odlukom VSRH-a) istaknuo kako njegovi zaključci u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke, budući da je on samo ocjenjivao okolnosti koje su postojale u tzv. predugovornoj fazi (reklame i oglasi), a ne u fazi pojedinačnih pregovora i kako se, stoga, u pojedinačnim postupcima moraju uzeti u obzir informacije koje su potrošačima bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina

Iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu VALUTNA KLAUZULA u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju ERSTE BANKE za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama a koji može nastati uslijed promjene tečaja.

Iz - Informacija Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom - koji su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji su bili na dispoziciji svim potencijalnim potrošačima pa tako i tužitelju u poslovnicama jasno je vidljivo da je tuženik dao upozorenje korisnicima kredita.

Iz brošure Hipotekarni krediti, bilo je razvidno da je tuženik obavijestio tužitelja o mogućnosti podizanja kredita kako u valutnoj klauzuli u EUR, tako i u valutnoj klauzuli u CHF te da su oba modela prezentirana na jednak način.

Svaki korisnik kredita pa tako i tužitelj također je dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998g. do 2004g. godine u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF Dakle, iz svega gore navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak.

Tuženik također ističe kako tužena niti je ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. U slučaju kada bi se valutna klauzula utvrdila ništetnom kako to predlaže tužitelj, to nikako ne bi značilo da Banka gubi navodno stečeni ekstra profit, nego štoviše da ona kao kreditor snosi izravan gubitak na tečajnim razlikama jer ona i dalje i sama ima kreditnu obvezu prema svojim vjerovnicama.

Tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak.

Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Slijedom navedenog ne može se smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ista ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

Podredno i opreza radi te pod uvjetom da naslovni sud smatra iz bilo kojeg razloga kako navodno potraživanje tužitelja nije zastarjelo, što tuženik smatra neosnovanim, tuženik ističe kako u tom slučaju tužitelj nije ovlašten potraživati zakonske zatezne kamate od plaćanja svakog anuiteta, nego sljedeći dan od pravomoćnosti presuda kojom je pružena kolektivna zaštita.

Budući da je Vrhovni sud kao početak tijeka zastare odredio dan pravomoćnosti odluke kojom se ustanovljuje ništetnost, to bi u konkretnom predmetu značilo da je zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa na ime valutne klauzule dospio 15. lipnja 2018. (dan nakon donošenja odluke VTS Pž- 6632/17).

Tuženik ponovno ukazuje na odredbe čl. 118. ZZP/14, čl. 502. c ZPP-a (koji je vrijedio prije novele ZPP-a iz rujna 2019.), te čl. 138 a (ranije važećeg ZZP/07) iz kojih je razvidno kako je tužitelj kao potrošač u konkretnom predmetu bio ovlašten postaviti tužbeni zahtjev isključivo s osnova naknade štete.

Kako je potraživanje tužitelja zastarjelo protekom trogodišnjeg zastarnog roka, tužitelj u potpunosti neosnovano traži isplatu te pritom pogrešno postavlja tijek zakonskih zateznih kamata.

Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane

3. Tijekom postupka pročitan je Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 /51400607-5104002837 sklopljen 23. lipnja 2008., Obrazac za prihvat Izračunan konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR od 17. 11. 2025. , Obavijest o izračunu konverzije kredita o , Izračun konverzije kredita breoj 5104002837 na dan 30. 09. 2015., Obazac za prihvat Izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, nacrt Aneksa , obavijesti o primjeni kamatne stope od 1. 04. 2009. sa otplatim planom, obavijest o promjeni kamatne stope od 3. 05. 2011. sa otplatnim planom, obavijest o promjeni kamatne stope od 6. 10. 2011. sa otplatnim planom, obavijest o usklađivanju kamatem sotpe od 30. 12. 2013. obavijest o kreditu od 15. 01. 2014. sa otplatnim planom, pregled prometa po partiji kredita 5104002837 za razdoblje od 23. 06. 2008. do 30. 09. 2015., Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5104002837 od 23. veljače 2016., Provedeno je financijsko vještačenje te je pročitan nalaz i mišljenje mr. sc. IN iz Ručević vještačenja d.o.o. od 5. travnja 2025. i saslušan je tužitelj kao stranka.

4. Razni propagandni materijal koji se tiče ponude i uvjeta kredita koje je plasirao tuženik u predmetno vrijeme, sud nije cijenio kao dokaz, budući da iz istog ne može biti utvrđeno ništa konkretno vezano za predmetni ugovor o kreditu.

5. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

6. Nije sporno da su stranke dana 23. lipnja 2008. sklopile Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 /51400607-5104002837kojim je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit od 179.500,00 CHF u protuvrijednosti HRK obračunatoj po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita, i to za kupnju nekretnine.

Rok otplate iznosio je 300 mjeseci, a obveza tužitelja bila je da kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti na način opisan u točki 7. ugovora, time da se povrat obveza iz ugovora obračunavao po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro računa Banke, a u ugovoru piše da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja te da potpisom na tom ugovoru potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.

7. Nije sporno da su stranke dana 23. siječnja 2016. sklopile Anex broj 1 Ugovora o kreditu broj 5104002837 kojim se utvrđuje da je dana 30. 09. 2015. stupio na snagu Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) (dalje u tekstu: ZID ZPK) te da danka pristupa potpisivanju ovog aneksa kojim se utvrđuje promjena u načinu ispunjenja obveza iz osnovnog ugovora u CHF, isključivo i jedno u svrhu ispunjenja zakonskih obveza Banke propisanih tim Zakonom. Člankom 5. Konverzija, točka 5.2 utvrđeno je da po provedbi konverzije omogućene korisniku kredita, na dan 30. 09. 2015. obveze Korisnika kredita iz osnovnog ugovora u CHF, na ime nedospjele glavnice iznose 101.216,05 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja, a koje će se podmirivati sukladno otplatnom planu iz članka 9. ovog Aneksa, a točka 5.3. utvrđuje da po provedbi konverzije postoji manje uplaćeni iznos (manjak) od 314,92 EUR, čije podmirenje će se regulirati sporazumom iz članka 7. tog ugovora.

Ovi iznosi odgovaraju Izračunu konverzije kredita na dan 30. 09. 2015., koji je uz obavijest prethodno dostavljen tužitelju zajedno sa nacrtom Obrascem za prihvat izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i nacrtom Aneksa ugovora .

8. Nesporno je kako je odlukom odnosno presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 o dana 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih banaka i ovdje tuženik „u razdoblju od 1. 11. 2004. godine do 31. 12. 20008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica Švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003), u razdoblju od 01. 06. 2004. do 6. 08. 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. 08. 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 133/2009) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.“

9. Ovakva odluka u postupku zaštite kolektivnih interese i prava potrošača, prema odredbi članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013; krat. ZZP) odn. članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14), obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi nakade štete uzrokovane postupanjem tuženika odn. radi isplate.

10. Konačno, i članak 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 155/2023; kraće ZPP), određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona / tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava/ da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

11. Iz logičnog i uvjerljivog iskaza tužitelja proizlazi da je u to vrijeme kad je dizao kredit kod tuženika, tužitelj bio u složenoj i teškoj financijskoj situaciji te mu je novac trebao za kupnju stambenog prostora. Našao je kuću u u Brdovcu, i otišao u poslovnicu Erste banke jer je tamo nekog poznavao pa se iz tog razloga nije interesirao o mogućnostima kreditiranja kod drugih banaka.

Dalje je sve išlo automatizmom, banka je pripremila papire koje je trebao potpisati, nije bilo nikakvog pojedinačnog pregovaranja o valutnoj klauzuli i on o tome nije niti razmišljao obzirom da se tada razvodio od bivše supruge te je zbog toga bio pod stredom. Kuću koju je kupio sredstvima kredita koristio je isključivo za stanovanje, nije u njoj obavljao nikakvu poslovnu djelatnost niti je taj stambeni prostor iznajmljivao. Budući da nije financijske struke, nije m mogao pretpostaviti što će se dogoditi tijekom otplate kredita, a nažalost došlo je do toga da je početna rata od nekih 4.000,00 kuna narasla na 5.700,00 kuna..

Kasnije je ovu svoju obvezu konvertirao u euro sklopivši aneks ugovora jer mu je tako u banci sugerirano. Uspio je doći do nekih novaca tako da je jednokratnom uplatom uspio zatvoriti taj kredit i riješiti se ove obveze.

Ne sjeća se da bi mu u banci nudili kredit koji bi bio vezan uz neku drugu valutu. Nije sudjelovao u sastavljanju teksta ugovora nego je već pripremljen ugovor potpisao. Isto tako, ne sjeća se da bi mu netko od stranke banke pokušao objasniti što znači promjenjiva kamatna stopa, tečajna razlika i tome slično te da li je predmetni ugovor prije potpisivanja pročitao.

12. Slijedom navedenog, za ovaj sud nema dvojbe da je tužitelj sklopio ugovor u svojstvu potrošača, a i sam tuženik je s tužiteljem kao potrošačem sklopio i dodatak tom ugovoru upravom temeljem ZID ZPK-a.

13. S druge strane tuženik, suprotno odredbi članka 81. stavak 4. ZZP/03, nije dokazao činjenicu navodne pune obaviještenosti tužitelja kao potrošača u fazi pregovaranja odnosno predugovornoj fazi i njegovog pristanka na takav ugovor, a pri čemu bi tužitelja bio potpuno obaviješten o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

14 Pisana izjava zaposlenice tuženika ŽN, u kojoj ona, kao, u vrijeme sklapanja ugovora, djelatnik Službe za upravljanje ciljnim proizvodima, opisuje kakve je e-mailove i smjernice slala djelatnicima koji su u direktnom kontaktu s klijentima, prema kojim je, tim klijentima trebala biti naglašena važnost valutne klauzule uz koji se kredit odobrava, zatim o tome da je djelatnicima poslan i dokument s učestalim pitanjima i odgovorima za klijente, te da je postojao i poseban letak Informacija Pojam "valutna klauzula" i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom, općenite je naravi te ne dokazuje da je tuženik upravo tužitelju neposredno prije sklapanja predmetnog ugovora dao potpunu obavijest o specifičnim rizicima i posljedicama ugovaranja valutne klauzule u CHF.

15. Obzirom na utvrđenu ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, te sukladno prijedlogu tužitelja financijski je vještak u nalazu naveo slijedeće:

Erste&Steiermärkische Bank d.d. kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita zaključili su 23. lipnja 2008. Ugovor o kreditu broj 5104002837 (u daljnjem tekstu: Ugovor), sa sljedećim osnovnim ugovornim elementima:

- iznos kredita je kunska protuvrijednost od 179.500,00 CHF obračunato po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita,

- za dio glavnice u visini od 107.700,00 CHF ugovoren je rok otplate od 300 mjeseci (otplata u jednakim anuitetima) te promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata koja je iznosila 4,90 % godišnje na dan sklapanja Ugovora,

- preostali iznos glavnice kredita u iznosu od 71.800,00 CHF vraća se jednokratno s dospijećem zadnjeg obroka, a na isti se obračunavaju redovne kamate,

- prema prometu po kreditu, dospijeće prve obveze bilo je 1. kolovoza 2008., a sljedeće svakog prvog dana u mjesecu,

- otplata mjesečnih anuiteta, iskazanih u valuti, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke važećem za CHF na dan plaćanja.

Ugovor je zaključen 23. lipnja 2008., s kojim danom je srednji tečaj banke za valutu CHF iznosio 4,479600 kn za 1 CHF (tečaj koji predlaže tužitelj, a sud ga je stavio u rješenje (4,480271 HRK za 1 CHF), nije bio srednji tečaj Erste & Steiermärkische Bank d.d. za valutu CHF na dan 23. lipnja 2008.), pa je isplaćeni iznos od 179.500,00 CHF iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 615.945,00 kn.

Aneksom broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103021656,sklopljenim od 15. veljače 2016., ugovoreno je (između ostaloga) sljedeće:

- na dan 30. rujna 2015. nedospjela glavnica konvertiranog kredita u EUR iznosi 101.216,05 EUR,

- korisnik je uplatama po kreditu u CHF manje platio konvertirani kredit u EUR za iznos od 314,92 EUR.

Prema obavijestima o promjenama kamatnih stopa po kreditu, odnosno prema Pregledu prometa po kreditu proizlazi kako se u razdoblju od sklapanja Ugovora o kreditu do konverzije u kredit uz valutnu klauzulu u EUR (izračun od 30. rujna 2015.), kamatna stopa više puta mijenjala, te je iznosila:

- 4,90 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. kolovoza 2008. do zaključno anuiteta s dospijećem1. travnja 2009.,

- 5,25 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. svibnja 2009. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. listopada 2010.,

- 5,00 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. studenoga 2010. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. svibnja 2011.,

- 4,80 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. lipnja 2011. do zaključno anuiteta s dospijećem 1.listopada 2011.,

- 4,50 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. studenoga 2011. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. siječnja 2014.,

- 3,23 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. veljače 2014. do konca izračuna. Za odgovaranje na postavljene zadatke u nastavku nalaza vještak daje otplatni plan kojeg je primijenio kreditor u razdoblju otplate kredita te se iskazuju razlike u visini obveza tužitelja odnosno isključivo više plaćeni iznosi, te uz više plaćene i manje plaćeni iznosi, odnosno iskazuju se razlike (povećanje/smanjenje obveze) po osnovi promjene tečaja (stupac 'k'), na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac 'd') pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan svake pojedine uplate, i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita).

16. Mišljenje je vještaka da:

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. kolovoza 2008.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz povećanja tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 12.596,06 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'l' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (samo pozitivni iznosi),

- je tuženik u konkretnom slučaju prilikom konverzije uzeo u obzir sve odredbe Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koje su regulirale način konverzije kredita denominiranih u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR,

- su sve uplate tužitelja do zaključno 30. rujna 2015., pa tako i oni dijelovi uplata koji su predmet ovog sudskog postupka, iskorištene su za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu.

17. Taj nalaz i mišljenje sud je prihvatio jer je dan od strane stručne i ovlaštene osobe, na temelju vjerodostojne dokumentacije i egzaktnih podataka o otplati kredita, po pravilima znanosti i vještine, a stranke na isti nisu stavile primjedbe, osim što je tuženik ustrajao na osporavanju osnove potraživanja tužitelja, smatrajući da tužitelj uopće nema pravo na nikakvu restituciju, tako da nalaz vještaka nije relevantan za odluku.

18. Nitko ne dovodi u pitanju pravnu valjanosti predmetnog dodatka ugovora o kreditu kojom je izvršena konverzija u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

19. Glede valjanosti ovakvog dodatka ugovora Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio se u odluci poslovni broj Gos-1/2019 -36 od 3. ožujka 2020. donesenom povodom oglednog postupka radi davanja odgovora na pitanje je li ugovor o konverziji koji je zaključen valjan unatoč tome što je tijekom postupka pravne zaštite kolektivnog interesa i prava potrošača utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Na postavljeno je pitanje najviši sud dao odgovor da sporazum o konverziji sklopljen na temelju ZID ZPK/15 ima pravne učinke i da je valjan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, slijedom čega je za rješenje konkretnog spora odlučno kakvi su pravni učinci ugovora o konverziji.

20. Nije sporno da je predmetni Dodatak ugovoru o kreditu od 15. veljače 2016. sklopljen sukladno glavi IV.a Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, člancima 19.a do 19. i. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16), koja je dodana u tekst temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15: kraće ZID ZPK/15). Dakle, tužitelj je prihvatio ponudu tuženika koji je u skladu s ZID ZPK/15 bio dužan potrošaču ponuditi konverziju u propisanoj formi i sadržaju, a potrošač nije bio obvezan prihvatiti izračun konverzije niti s vjerovnikom sklopiti sporazum o konverziji. Pravo izbora bilo je na tužitelju, pri čemu nije od utjecaja njegova pobuda za zaključenje tog sporazuma.

21. Iako se Vrhovni sud u citiranoj presudi poslovni broj Gos-1/2019-36 od 3. ožujka 2020. izričito ne izjašnjava o tome da li bi potrošači koji su konvertirali ugovor o kreditu uz primjenu valutne klauzule u CHF u ugovor o kreditu uz primjenu valutne klauzule u EUR imali pravo ostvarivati i kondemnatorne zahtjeve na temelju pravomoćnih utvrđenja iz kolektivne pravne zaštite kojima je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, može se reći da se sugerira da bi ostvarivanje takovih zahtjeva trebalo omogućiti onim potrošačima koji su zaključili ugovor o konverziji u suprotnostima s posebnim odredbama ZID ZPK/15.

Međutim to ovdje nije slučaj, pa čak tužitelj niti ne iznosi tvrdnju da bi dodatak ugovoru bio suprotan tom Zakonu.

22. S druge strane Vrhovni sud navodi da je cilj tog Zakona bio otklanjanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanja dužničke krize na osnovi jednokratni i vremenski ograničene mjere u vidu konverzije u odgovarajuće kredite sklopljene u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama, s valutnom klauzulom u EUR- ima, time da se radi o jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca koja se provodila na način da se potrošač koji je bio zaključio ugovor uz valutnu klauzulu u CHF stavio u položaj kakav bi imao da je zaključio ugovor o kreditu vezan u EUR.

23. Upravo iz tog razloga konkretni Dodatak ugovoru o kreditu predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu kojeg je Ustavni sud u svojoj odluci U-III-3685/2015 od 4. travnja 2017. ocijenio suglasnim u Ustavom Republike Hrvatske.

Budući da je tužitelj sklapanjem tog Dodatka ugovoru doveden u poziciju u kojoj bi bio da je zaključio ugovor o kreditu u EUR, našao se u situaciji kao da ništetnih ugovornih odredbi uopće nije bilo, što je u skladu s Direktivom 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.

24. Sklapanjem Dodatka ugovora, sporazuma o konverziji riješeno je pitanje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, jer na to jasno upućuje odredba članka 19.c stavak 1. točka 2. i 3. ZID ZPK/15 kao i odredbe članka 19.c stavak 1. točka 4. i 5., koja uređuje pitanje načina iskorištavanja iznosa koji se odnose na prethodno izvršene uplate po osnovi osnovnog ugovora o kreditu.

25. Članak 19.c stavak 1. točka 1., 2. i 3. ZID ZPK/15 određuje način konverzije tako da se:

"1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, 3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,".

26. Nadalje, u konkretnom slučaju je došlo do primjene točke 4. i 5. stavka 1. članka 19.c citiranog zakona koje određuju da se:

"4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate,

5. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka smatra preplatom koja se:

- ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR,".

27. Dakle, uplate koje je izvršio tužitelj kao potrošač po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu iskorištene su za otplatu njegovog kredita u EUR, time da u konkretnom slučaju preplate i nije bilo, već je utvrđen manjak koji se tužitelj obvezao podmiriti u dogovorenom roku.

28. Ovim, po stavu suda, nije narušena ravnoteža između tužitelja kao potrošača i tuženika kao kreditora, s obzirom da je od odlučnog značaja već ranije istaknuta činjenica da je tužitelj u skladu s odredbom članka 19.d ZID ZPK/15 informiran o posljedicama konverzije i da je u skladu s odredbom članka 19. e tog Zakona, imao mogućnost prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.

29. Sklapanjem predmetnog Dodatka ugovora o kreditu na način kako je propisan odredbom članka 19.c ZID ZPK/15 osiguran je povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u EUR koji je zamijenio kreditu u CHF do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojem su bile poznate sve posljedice konverzije na koju je tužiteljica pristala.

30. Zbog toga nije bilo temelja za prihvaćanje dijela tužbenog zahtjeva navedenog pod I izreke ove presude, u smislu odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023; dalje ZOO) na primjenu kojeg upućuje članak 2. stavak 2. ZZP/2003.

31. Prihvaćenjem takvih zahtjeva potrošača ravnoteža legitimnih interesa potrošača i banaka ponovno bi bila narušena, a takovi bi potrošači bili dovedeni u privilegirani položaj u odnosu na potrošače koji su sklopili ugovore u kreditu denominiranim u EUR i denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u EUR, što je suprotno s odredbama, svrhom i ciljem ZID ZPK/15.

32. Slijedom iznijetih razloga tužbeni zahtjev je odbijen kako to stoji u stavku I izreke.

33. Zbog toga je prigovor zastare koji je istaknuo tuženik bespredmetan.

34. Rješenje o troškovima postupka osniva se na odredbi članka 154. stavak 2. te članka 155. ZPP-a

35. Tužitelj je uspio u parnici sa 5,89 %, a tuženik sa 94,10 %, pa je sukladno stavku 2. članka 154. ZPP-a, tužitelj tuženiku dužan naknaditi trošak u iznosu razlike tj. 88,21 % tih troškova.

36. Troškovi zastupanja tuženika po odvjetniku odmjereni su u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023, 107/2025 ).

37. Tuženiku je kao potreban priznat trošak koji se sastoji od sastava odgovora na tužbu po Tbr. 8. t. 1. u visini od 250 bodova, sastav podneska od 17. veljače 2025. 17. travnja 2025. po i 9. svibnja 2025., po Tbr. 8. t. 1., svaki u visini od 250 bodova, te zastupanja na ročištu dana 14. siječnja i 4. studenog 2025. po Tbr. 9. t. 1. u visini od 250 bodova za svako ročište.

Prema Tbr. 54. vrijednost boda iznosi 2,00 EUR tako da je u pitanju iznos od ukupno 3.000,00 EUR na što je osnovom Tbr. 46. Tarife obračunato i 25 % poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 750,00 EUR.

Pored toga tuženiku je dosuđena i naknada troškova uplaćenog predujma za vještačenja u iznosu od 200,00 EUR.

38. Razmjerno uspjehu tuženik ima pravo na naknadu troška u iznosu od 3.484,30 EUR.

U Zlataru, dana 19. prosinca 2025.

S u d a c

Neven Kucelj

Uputa o pravnom lijeku!

Protiv presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi ovom sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dn-a:

1. punomoćnik tužitelja

2. punomoćnik tuženika