REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Poslovni broj: Gž-1533/2025-2

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Marije Sošić kao predsjednice vijeća, Helene Poropat kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Igora Rakića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice DL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ivi Babić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. iz Zagreba, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, zastupanog po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-4305/2024-12 od 5. rujna 2025. u sjednici vijeća održanoj 19. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-4305/2024-12 od 5. rujna 2025. u pogledu odluke o glavnoj stvari i zateznoj kamati (u točki I. i II. izreke).

II. Djelomično se prihvaća žalba tuženika protiv odluke o troškovima postupka sadržane u točki II. izreke navedene prvostupanjske presude pa se ta odluka preinačava na način da se odbija zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka u iznosu od 1.208,83 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 5. rujna 2025. do isplate, dok se u preostalom dijelu kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 245,29 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 5. rujna 2025. do isplate, žalba odbija i ta odluka potvrđuje.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog dijela postupka.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

"I Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba članka 6.1. (NAKNADE) Ugovora o kreditu broj: 762031 između tužiteljice DL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. iz Zagreba, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217 (ranije: Nova hrvatska banka dioničko društvo, Volksbank d.d. i Sberbank d.d.):

"6.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 1,40% (jedancijelihčetiriposto) od iznosa kredita, minimalno – kn 500,00 (kn petsto) naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj.“.

II Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. iz Zagreba, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, isplatiti tužiteljici DL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 172,12 EUR s osnova ništetne odredbe o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita, sa zakonskom zateznom kamatom od 17. studeni 2004. do 31. prosinca 2007. po stopi koja se obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini stope koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, kao i nadoknaditi joj prouzročeni parnični trošak u iznosu 1.204,64 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke od 5. rujna 2025. do isplate, sve u roku 15 dana."

2. Protiv te presude pravovremenu i dopuštenu žalbu je podnio tuženik i to iz svih žalbenih razloga s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u pobijanom dijelu i da mu se dosudi parnični trošak uključujući i ovaj za sastav žalbe. Podredno predlaže ukidanje presude i vraćanje predmeta sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Pobija odluku o troškovima postupka jer da je sud prvog stupnja taj trošak trebao dosuditi samo prema vrijednosti predmeta spora kondemnatornog tužbenog zahtjeva, odnosno prema iznosu od 172,12 eura.

3. Sa tom je žalbom postupljeno u smislu odredbe čl. 359. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP.

4. Žalba tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. Zagreb je djelomično osnovana protiv odluke o troškovima postupka dok u preostalom dijelu nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti te da nije pogrešno primijenio materijalno pravo.

5.1. Isto tako u postupku nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st.2.t.11. ZPP-a na koju ukazuje tuženik jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. U postupku nije počinjena ni relativno bitna povreda iz čl. 354. st.1. ZPP-a u vezi sa čl. 338. ZPP-a jer suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjska je presuda sastavljena u skladu s odredbom čl. 338.st.4. ZPP-a.

5.2. Činjenično stanje je u potpunosti i pravilno utvrđeno, a svi izvedeni dokazi su ocijenjeni savjesno i brižljivo, sukladno odredbi čl. 8. ZPP.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu br.762031 od 15. studenog 2004. sklopljenog između prednika tuženika Volksbank d.d. kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita, kojima je ugovorena obveza tužiteljice da tuženiku plati naknadu za obradu kredita u dijelu u kojem je ugovoreno da se korisnik obvezuje kreditoru platiti naknadu za obradu kredita i za administraciju kredita 1,40 % jednokatno od iznosa odobrenog kredita, zahtjev za isplatu plaćenog iznosa s tog osnova u iznosu od 172,12 eura sa zateznom kamatom te zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.

7. Tijekom prvostupanjskog postupka su utvrđene ove odlučne činjenice:

- da su tužiteljica i prednik tuženika 15. studenog 2004. sklopili Ugovor o kreditu broj: 762031,

- da je čl. 6.1. tog Ugovora propisana naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita koja se naplaćuje jednokratno 1,40% od iznosa kredita, minimalno u visini 500,00 kuna i naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj,

-da se Ugovorom tuženik obvezao staviti tužiteljici na raspolaganje iznos od 18.648,00 CHF u kunama po srednjem tečaju kreditora važećem na dan isplate,

-da je svrha kredita bila kupnja vozila kojeg nije tužiteljica dala u najam ili zakup i kojeg i danas koristi;

- te da je tužiteljici naplaćena administrativna naknada za obradu kredita dana 17. studenog 2004. u iznosu od 1.296,84 kuna/172,12 eura.

8. Na temelju prethodno utvrđenog činjeničnog stanja koje žalbenim navodima tuženika nije dovedeno u sumnju, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio ništetnim sporni dio ugovorne odredbe Ugovora kojom je ugovorena naknada za obradu kredita u visini od 1,40% od iznosa kredita jer iz navedene odredbe proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se komitent, ovdje tužiteljica, obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu u visini od 1,40% od iznosa kredita. O sadržaju te ugovorne odredbe nije se pregovaralo, time da iz sadržaja samog Ugovora nije vidljivo od čega se sastoji ta naknada i zašto je određena baš u visini od 1,40% od ukupnog iznosa kredita te koje to troškove ona pokriva, budući tuženik kao banka nije dokazao kakve je imao stvarne troškove imao vezano uz sklapanje ugovora o kreditu, kao niti visinu istih, a to ne proizlazi niti iz sadržaja Ugovora.

9. Prethodno navedeno ne ukazuje na valjanost sporne odredbe s obzirom da uopće nije navedeno što banka tom naknadom podmiruje, niti su tužiteljici kao potrošaču te slabijoj ugovornoj strani prilikom sklapanja Ugovora jasno i određeno navedeni i ukazani troškovi koji će biti podmireni naplatom te naknade.

10. Prvostupanjski sud osnovano zaključuje da je sporna ugovorna odredba nepoštena u smislu odredbe čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača, „Narodne Novine“ broj 96/03- dalje ZZP), koja odredba propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2).

11. O spornoj odredbi nije se pojedinačno pregovaralo, ta odredba bila unaprijed formulirana, a tuženik nije dokazao da je tužiteljici objašnjeno koje određene troškove ta odredba pokriva, a što je bio dužan u smislu odredbe čl. 81 st. 4 ZZP.

12. Kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 12. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022. i 155/2023. - dalje: ZOO), te kako pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti davanja iz odredbe čl. 15. ZOO, to u situaciji kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove banka ima i koje sve troškove naplaćuje iz jednokratne naknade i da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, time da je banka i jača ugovorna strana koja prilikom korištenja kredita s osnova naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita naplaćuje jednokratno iznos od 1,40% od iznosa kredita, to takva ugovorna odredba i po ocjeni prvostupanjskog suda uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice, a što znači da je navedena odredba u smislu odredbe članka 81 st. 1 ZZP nepoštena, te u smislu odredbe članka 87 st. 1 ZZP ništava.

13. Osim toga, valja reći da, iako je tuženik prilikom obrade kredita imao određene troškove, sama činjenica da je trošak obrade određen u postotku od odobrenog iznosa kredita - što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu - govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“, plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.

14. Ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća razloge suda prvog stupnja o utvrđenju ništavosti ulazne naknade jer tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, radi se o unaprijed formuliranoj odredbi tipskog ugovora, u Ugovoru nije jasno navedeno od čega se sastoji ulazna naknada u iznosu 1,40% od iznosa kredita, niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje i u kojem konačnom jasno određenom iznosu.

16. Radi toga je takva ugovorna odredba uzrokovala znatniju neravnotežu obveza na štetu potrošača, iz kojih svih navedenih razloga ugovorena ulazna naknada je ništetna ugovorna odredba, kako je navedeno u toč. I. izreke pobijane presude.

17. Prvostupanjski sud imao je u vidu i narav Ugovora (ugovor o potrošačkom kreditu) te okolnost da tužitelju prilikom sklapanja Ugovora nije uopće objašnjena i predočena struktura troškova ulazne naknade.

18. Slijedom iznesenog, valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu te odlučiti kao u točki I izreke ove presude.

19. Sud prvog stupnja je pravilno odluku o troškovima postupka temeljio na odredbama čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. st. 1. ZPP-a te odredbama Odvjetničke tarife, međutim visina tih troškova nije pravilno utvrđena a sve zbog pogrešnog materijalnopravnog pristupa kod utvrđivanja vrijednosti predmeta spora (dalje VPS). Tužitelj je u tužbi označio VPS u iznosu od 1.454,12 eura, a koji iznos predstavlja zbroj VPS deklaratornog zahtjeva od 1.282,00 eura i VPS kondemnatornog zahtjeva od 172,12 eura.

19.1. Kada je predmet spora zahtjev za isplatom, a koji zahtjev ovisi o prethodnom rješenju pitanja ništetnosti dijela ugovornih odredbi ugovora o kreditu, u kojem je pravcu tužiteljica postavila deklaratorni tužbeni zahtjev, iako sud o ništetnosti vodi računa po službenoj dužnosti te bi i bez postavljanja deklaratornog tužbenog zahtjeva ništetnost rješavao kao prethodno pitanje, takvi zahtjevi ne mogu se smatrati kao dva različita zahtjeva u smislu članka 37. stavka 1. ZPP-a, već se radi o situaciji iz članka 187. stavka 3. ZPP-a jer deklaratorni zahtjev, uz tužbeni zahtjev za isplatu, služi samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva za isplatu i ne može se uzeti u obzir pri utvrđenju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora se stoga određuje samo prema vrijednosti zahtjeva za isplatu. Deklaratorni zahtjev ima svrhu rješavanja prethodnog pitanja vezanog uz kondemnatorni zahtjev, pa pri utvrđenju vrijednosti predmeta spora uzima se u obzir samo vrijednost zahtjeva za činidbu.

19.2. U ovom predmetu tužbeni zahtjev na isplatu predstavlja iznos od 172,12 eura, pa je pravilnom primjenom materijalnog prava, trošak postupka koji tužiteljici pripada temeljem odredbe članka 154. stavak 1. ZPP, trebalo odmjeriti upravo prema toj vrijednosti predmeta spora.

20. Znači tužitelju pripada trošak postupka prema VPS od 172,12 eura za poduzete radnje po punomoćniku odvjetniku koje su mu priznate po sudu prvog stupnja i to za sastav žalbe, za zastupanje na dva navedena ročišta – za svaku tu radnju po 25 bodova, za zastupanje na ročištu na kome je presuda objavljena – 12,50 bodova (prema Tbr.9.t.3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika – "Narodne novine" broj: 138/2023.) odnosno ukupno 87,50 bodova što iznosi 175,00 eura. Tom iznosu pribrojan je PDV 25% (u iznosu od 43,07 eura) i trošak sudskih pristojbi od 26,54 eura (13,27 eura za tužbu i 13,27 eura za presudu).

21. Slijedom svega iznijetog valjalo je odlučiti kao u izreci ove odluke (po čl. 368. st. 1. ZPP-a, čl. 380. t. 3. ZPP-a).

22. Tuženiku nije dosuđen zatražen trošak žalbenog dijela postupka jer isti u žalbenom postupku nije uspio u pogledu glavne stvari i zatezne kamate, već je uspio samo u neznatnom dijelu i to sa sporednim zahtjevom (čl. 154. st. 5. ZPP-a u vezi sa čl. 166. st. 2. ZPP-a).

U Puli, 19. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća

Marija Sošić