REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Poslovni broj: Gž-1575/2025-2

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Marije Sošić kao predsjednice vijeća, Helene Poropat kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Igora Rakića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Frani Bazina, odvjetniku u Zagrebu protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupan po punomoćniku Mateji Vidaković Serić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-3325/2024-11 od 16. srpnja 2025. u sjednici vijeća održanoj 19. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se kao neosnovane žalbe tužitelja VG i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-3325/2024-11 od 16. srpnja 2025. u cijelosti.

II. Odbijaju se zahtjevi tužitelja i tuženika za naknadu troškova ovog žalbenog dijela postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

"I./ Odredba članka 3./treće/ NAKNADA, Ugovora o kreditu broj 041-50-4835697 od 22. travnja 2008. godine zaključenog između tužitelja VG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kao kreditora koja glasi „3,70% (tri zarez sedamdeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvod pravne učinke.

II./ Odredba članka 9./deveto/ OSTALI UVJETI Ugovora o kreditu broj 041-50-4835697 od 22. travnja 2008. godine zaključenog između tužitelja VG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kao kreditora koja glasi „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvod pravne učinke.

III./ Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju VG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 759,82 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom i to:

- na iznos od 627,10 EUR od 24.4.2008. do isplate,

- na iznos od 132,72 EUR od 27.3.2014. do isplate,

sve to po stopi koja se do 31.07.2015. godine obračunava prema eskontnoj stopi HNB- a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

IV./ Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju VG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi troškove parničnog postupka od 1.037,46 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. srpnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. Stranica 5 od 5 siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana."

2. Protiv navedene presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnose obje parnične stranke i to tužitelj samo protiv odluke o troškovima postupka i to zbog pogrešne primjene materijalnog prava a tuženik putem svojih punomoćnika pobijajući je u cijelosti zbog svih zakonom predviđenih razloga.

2.1. Tužitelj smatra da mu pripada pravo na trošak prema vrijednosti predmeta spora od 1.423,43 eura obzirom da uz kondemnatorni zahtjev postoji i onaj deklaratorni a koja vrijednost predmeta spora je postavljena sukladno odredbi čl. 37. ZPP-a kojoj tuženik nije prigovarao. Predlaže usvajanje žalbe i preinačenje odluke u pobijanom dijelu na način da se naloži tuženiku da mu isplati daljnji trošak od 312,50 eura uvećanog za PDV. Potražuje i trošak ovog žalbenog postupka i to za sastav žalbe i sudske pristojbe na žalbu u ukupnom iznosu od 189,43 eura.

2.2. Tuženik u žalbi, u bitnome, ukazuje na nepravilnu primjenu odredbe čl. 326.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP) u svezi sa čl. 186.c ZPP-a, čl. 338. st. 4. ZPP-a, na bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o naknadi i tijeku zatezne kamate, da sud nije utvrdio je li odredba nepoštena time i ništetna kao i u čemu se sastoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranka, da su pogrešno primijenjene odredbe Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP), da je tužitelj kao potrošač mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti je li takva odredba prihvatljiva ili nije, da nije proveden test poštenosti, da je nastupila zastara potraživanja, da je pogrešna primijenjena odredba čl. 1115. Zakona o obveznom odnosu („Narodne novine“ broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023., dalje: ZOO-a) da je pogrešan zaključak da tuženik nije imao pravo tužitelju obračunati naknadu za prijevremenu otplatu kredita te da je s tim u vezi pogrešno primijenjena odredba čl. 1024. ZOO-a, te da i odluka o troškovima nije pravilna, da je sud pogrešno priznao tužitelju trošak zastupanja na ročištu za objavu presude. Potražuje trošak za sastav žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

3. Sa žalbama je postupljeno u smislu odredbe čl. 359. st.1. ZPP-a.

4. Odgovor na žalbu nije podnijela nijedna stranka.

5. Žalba tužitelja VG i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb nisu osnovane.

6. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 3. i čl. 9. Ugovora o kreditu broj 041-50-4835697 od 22. travnja 2008. (dalje Ugovor), u dijelu u kojem glase: "3.70 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita." i "korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor." te s tim u vezi zahtjev za povrat iznosa od 759,82 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

7. Nije sporno u ovom postupku da je tužitelj kao korisnik kredita sklopio sa tuženikom kao davateljem kredita navedeni Ugovor kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu 28.305,40 CHF u kunskoj protuvrijednosti, da je čl. 3 i čl. 9. ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 3,70%, (tzv. ulazna naknada), odnosno da postoji mogućnost prijevremene otplate na pisani zahtjev korisnika kredita, a uz suglasnost kreditora te sukladno uvjetima koje odredi kreditor, da je tužitelj prijevremeno otplatio kredit i platio predmetnu naknadu 26. ožujka 2014. u iznosu od 132,72 eura kao i da je naknada za obradu kredita iznosila 627,10 euro.

8. Prvostupanjski sud je nakon provedenog dokaznog postupka (uvidom u isprave te saslušanjem tužitelja) prihvatio tužbeni zahtjev glede utvrđenja ništetnosti navedenih odredaba i naložio tuženiku isplatu traženog iznosa, uz utvrđenja i zaključke:

- da se o spornim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo;

- da su te odredbe sastavni dio standardiziranog (tipskog) ugovora, da tužitelj kao potrošak nije imao utjecaja na njihov sadržaj, da je nemoguće utvrditi visinu naknade, a da tuženik nije dokazao što obuhvaćaju navedeni troškovi;

- da su te odredbe isključivo vezane uz jednostranu odluku tuženika bez navođenja bilo kakvih drugih parametara koji bi određivali visinu naknade čine te odredbe neodređenim i neodredivim te dovode korisnika kredita u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika iz razloga što on ne može ni na koji način utjecati na visinu tih naknada, da su stoga iste nepoštene, suprotne načelu savjesnosti i poštenja te da su uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa da su pozivom na čl. 81. st. 1. i st. 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/2003. – dalje: ZZP) te 323. ZOO-a ništetne;

-da odredba o tzv. izlaznoj naknadi nije u suprotnosti s odredbom čl. 1024. ZOO-a ali da je ista nepoštena jer se o njoj nije posebno pregovaralo i tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na njezin sadržaj, što da je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja kao potrošača;

- te da je neosnovan i prigovor zastare jer prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je tuženik, primjenom odredbe čl. 29. ZOO- a, dužan tužitelju isplatiti traženi iznos sa zateznim kamatama od 24. travnja 2008. (kada je plaćena naknada za obradu kredita tzv. ulazna naknada), odnosno od 27. ožujka 2014.(za prijevremenu otplatu) sve primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a budući je tuženik bio nepošteni stjecatelj.

9. Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći i po službenoj dužnosti na zakonom propisane bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnoga prava (čl. 365. st. 2. ZPP-a), ovaj žalbeni sud ocjenjuje da je prvostupanjska presuda pravilna i zakonita te da u donošenju iste nisu počinjene bitne povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Isto tako u postupku nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju ukazuje tuženik jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

9.1. U postupku nije počinjena ni relativno bitna povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi sa čl. 338. ZZP-a jer suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjska je presuda sastavljena u skladu s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP-a.

9.2. Odlučujući o troškovima postupka sud je pravilno primijenio materijalno pravo i nije počinio bitne povrede odredaba postupka koje bi imale utjecaj na donošenje drugačije odluke.

10. U pogledu odredbe čl. 9. Ugovora valja istaći da je odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP- a koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed pregovaralo dužan je to dokazati (st. 4.).

10.1. Dakle teret dokaza navedenog je na tuženiku. Prema odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, dok je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost ugovora (čl. 87.).

10.2. U predmetnom slučaju i po ocjeni ovoga suda ne radi se o odredbi o predmetu ugovora i cijeni te je pravilno sud prvog stupnja zaključio da je ta odredba ništetna jer se o istoj nije pregovaralo, a ista je sadržana u tipskom Ugovoru kojeg je sastavio tuženik (pa na sastav, odnosno sadržaj istog tužitelj nije imao nikakav utjecaj). Odredbom čl. 81. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navedena je odredba prouzročila značajnu neravnotežu jer je tužitelj dodatno morao platiti iznos od 132,72 eura, a da nije moguće izvesti zaključak zašto se konkretno predmetna tzv. izlazna naknada plaća, za koje troškove, zašto u navedenom iznosu.

10.3. Tuženik nije dokazao opravdanost takve naknade, u tom iznosu. Dakle, radi se o odredbi koja je unaprijed formulirana od strane tuženika, na čiji formulaciju tužitelj nije imao utjecaja, o istoj se nije pregovaralo, tužitelju nisu dane nikakve informacije te ista kao takva nije jasna i razumljiva jer se ne može utvrditi na što se ista odnosi (koji su to troškovi, što tuženik u tijeku postupka i ne dokazuje) i zašto se naplaćuje, niti zašto se naplaćuje upravo u iznosu određenom Odlukom banke koja će biti na snazi u vrijeme i u slučaju prijevremene otplate kredita. Stoga je takva odredba suprotna načelu dobre vjere, a uzrokovala je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, pa ista u konačnici nije poštena i kao takva je ništetna (čl. 322. st. 1. u vezi s čl. 324. st. 1. ZOO-a).

11. U pogledu odredbe čl. 3. Ugovora kojim je ugovorena naknada od 3,70% od iznosa kredita, jednokratno, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, nedvojbeno je da je u konkretnom slučaju tuženik sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, pri čemu je sukladno odredbi čl. 81. st. 4. ZZP-a na tuženiku bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o toj naknadi i njezinoj visini, što nije dokazao, kao ni opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, koju je naplatio u trenutku isplate kredita.

11.1. Navedena je odredba prouzročila i značajnu neravnotežu jer je tužitelj dodatno morao platiti iznos od 627,10euro, a da nije moguće izvesti zaključak zašto se konkretno predmetna naknada plaća. Sama činjenica da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog kreditnog zahtjeva, jer bi u tom slučaju naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu.

11.2. Kako u čl. 3. Ugovora nije navedeno na što se jednokratna naknada odnosi, a tuženik u ovom postupku nije dokazao (niti obrazložio) koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade i koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom to nema uvjeta za primjenu čl. 84. ZZP-a o nedopuštenosti ocjene pojedinih ugovornih odredaba jer iz sadržaja sporne odredbe čl. 3. te iz činjenice da je naknada za obradu kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, ne proizlazi da se radi o jasnoj i lako razumljivoj odredbi Ugovora.

12. Sud prvog stupnja je pravilno zaključio da su predmetne odredbe Ugovora ništetne, da nije nastupila zastara tih tražbina budući je tek presudom suda prvog stupnja utvrđena ništetnost tih odredbi, a uvažavajući pravo shvaćanje Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020. Su-IV-47-2020-2 slijedi da zastara počinje teći tek od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost. Slijedom iznijetog pravilno je prihvaćen zahtjev tužitelja za isplatu navedenih iznosa sa zateznim kamatama od dana stjecanja od strane tuženika (čl. 1115. ZOO-a) jer je tuženik, kako to pravilno navodi i sud prvog stupnja nepošteni stjecatelj.

13. Tužitelj smatra da mu se za svaku radnja trebao priznati trošak prema vrijednosti predmeta spora naznačenoj u tužbi, odnosno u iznosu od 1.423,43 eura.

13.1. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, kada je predmet spora zahtjev za isplatom, a koji zahtjev ovisi o prethodnom rješenju pitanja ništetnosti dijela ugovornih odredbi ugovora o kreditu, u kojem je pravcu tužitelj postavio deklaratorni tužbeni zahtjev, iako sud o ništetnosti vodi računa po službenoj dužnosti te bi i bez postavljanja deklaratornog tužbenog zahtjeva ništetnost rješavao kao prethodno pitanje, takvi zahtjevi ne mogu se smatrati kao dva različita zahtjeva u smislu članka 37. stavka 1. ZPP-a, već se radi o situaciji iz članka 187. stavka 3. ZPP-a s obzirom da deklaratorni zahtjev, uz tužbeni zahtjev za isplatu, služi samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva za isplatu i ne može se uzeti u obzir pri utvrđenju vrijednosti predmeta spora, nego se vrijednost predmeta spora određuje samo prema vrijednosti zahtjeva za isplatu. Deklaratorni zahtjev ima svrhu rješavanja prethodnog pitanja vezanog uz kondemnatorni zahtjev, pa pri utvrđenju vrijednosti predmeta spora uzima se u obzir samo vrijednost zahtjeva za činidbu.

13.2. U ovom predmetu tužbeni zahtjev na isplatu predstavlja iznos od 759,82 eura, pa je pravilnom primjenom materijalnog prava, trošak postupka koji tužitelju pripada temeljem odredbe članka 154. stavak 1. ZPP, trebalo odmjeriti upravo prema toj vrijednosti predmeta spora. Prema tome, žalbenim razlozima tužitelja nije dovedena u sumnju zakonitost i pravilnost odluke o troškovima postupka, pa je žalba tužitelja odbijena, a pobijana odluka o troškovima postupka sadržana u prvostupanjskoj presudi potvrđena, s obzirom da je prvostupanjski sud pravilno tužitelju dosudio troškove postupka na temelju članka 154. stavka 1. i članka 155. stavka 1. ZPP-a i na temelju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23).

14. Valja navesti da tuženik neosnovano u žalbi navodi da je tužitelju neosnovano priznat trošak za zastupanje njegova odvjetnika na ročištu za objavu presude jer se radi i o trošku učinjenom u povodu postupka na koje ima pravo stranka koja je ročištu pristupila, kao što je to u konkretnom slučaju učinio punomoćnik tužiteljice te joj stoga pripada pravo na trošak pristupa na ročište za objavu presude (tako i Vrhovni sud u odluci broj: Rev-832/2022, Rev-1121/2022, Rev-559/2023) u visini od 12,50 bodova (Tbr. 9/3 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika – "Narodne novine" broj: 138/2023.).

15. Slijedom svega iznijetog valjalo je odlučiti kao u izreci ove odluke (po čl. 368. st. 1. ZPP-a, čl. 380. t. 2. ZPP-a).

16. Tužitelju i tuženiku nisu dosuđeni zatraženi troškovi žalbenog dijela postupka jer isti u žalbenom postupku nisu uspjeli (čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi sa čl. 166. st. 1. ZPP- a).

U Puli, 19. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća

Marija Sošić