REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3432/2024-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji tog suda Gorani Žurić Juretić, u pravnoj stvari tužiteljice IŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Marko Kallay, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Kallay & Partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne i glavne rasprave, zaključene 10. studenog 2025., u prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice Frane Bazine, odvjetnika i zamjenika punomoćnika tuženika SŽ, odvjetničkog vježbenika, 19. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj 029-50- 3197899 od 20. prosinca 2005. zaključenog između prednika tužiteljice IŽ, ZŽ, kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., kao kreditora u dijelu koji glasi: ''3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…''.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. isplatiti tužiteljici IŽ iznos od 367,36 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 4. siječnja 2006. do isplate po stopi koja se za razdoblje do 31. prosinca 2007. određuje sukladno odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. naknaditi tužiteljici IŽ parnični trošak u iznosu od 642,13 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 19. prosinca 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 EUR, sa zateznim kamatama koje teku od 19. prosinca 2025. do isplate.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj 5. lipnja 2024. tužiteljica navodi kako je njezin prednik ZŽ u svojstvu korisnika kredita s tuženikom 20. prosinca 2005. sklopio Ugovor o kreditu, broj 029-50-3197899, kojim mu je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti od 17.684,96 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, na rok otplate od 84 mjeseca. Navodi kako je čl. 3. predmetnog Ugovora nametnuta/ugovorena naknada u visini od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Radi se o tzv. ulaznoj naknadi na koju je prednik tužiteljice bio primoran pristati odnosno platiti kako bi mogao dobiti traženi kredit. Predniku tužiteljice je na ime tzv. ulazne naknade (prilikom isplate kredita) tuženik naplatio iznos od 367,36 EUR (3,30% od iznosa kredita). Temeljem rješenja o nasljeđivanju javnog bilježnika Eme Nađ Bajsar iz [adresa] od 2. srpnja 2021. posl. br. O-785/12-11, UPP-OS-264/12 iza pok. ZŽ umrlog **.**.2012., utvrđeno je kako njegovu ostavinsku imovinu čini pravo odnosno novčana tražbina prema tuženiku po osnovi preplate po predmetnom kreditu, a koja se uručuje njegovoj nasljednici, ovdje tužiteljici. Ističe da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Navedena odredba nepoštena je, a slijedom toga i ništetna. O istoj se uopće nije pojedinačno pregovaralo. Sporna odredba umetnuta je u predmetni ugovor o kreditu, a da tuženik prednika tužiteljice uopće nije upoznao sa sadržajem te odredbe. Predniku tužiteljice sve je bilo ponuđeno po principu „uzmi ili ostavi“, na način da je prednik tužiteljice na potpis dobio unaprijed pripremljen ugovor. Tuženik predniku tužiteljice nije prezentirao koje on to posebne troškove ima u vezi s postupkom odobravanja kredita. Takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti suradnje i zabrane zlouporabe prava. Predlaže donijeti presudu kojom se utvrđuje ništetnim dio odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva te kojom se nalaže tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 367,36 EUR sa zateznim kamatama i troškovima postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Navodi kako je sporna odredba ugovora o kreditu predniku tužiteljice i tužiteljici bila jasna i razumljiva i lako uočljiva, o istoj se pojedinačno pregovaralo te ista nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu prednika tužiteljice i tužiteljice. Navedena odredba definirana je suglasnošću volja stranaka. Navodi kako ima pravo na navedenu naknadu jer je kreditna institucija čija je djelatnost odobravanje kredita. S obzirom da je sporna odredba dovoljno jasna i razumljiva poziva se na odredbu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača te s tim u vezi navodi kako sporna odredba nikako ne može biti nepoštena, odnosno ništetna. Potpisom ugovora prednik tužiteljice i tužiteljica su izjavili da su upoznati s općim aktima tuženika i uvjetima kredita, a ugovor je i solemniziran od strane javnog bilježnika koji je strankama objasnio smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka. Poduzeo je sve moguće mjere kako bi prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije. Poziva se i na odredbi čl. 1112. st. 1. ZOO-a i smatra da tužiteljica nema pravo na povrat navodno stečenog bez osnove. Ističe i prigovor zastare. Navodi kako tužiteljica nije dokazala status potrošača i osporava istoj navedeno svojstvo. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu parničnog troška zajedno sa zateznim kamatama.

3. Tijekom postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu broj 029-50-3197899 od 20. prosinca 2005. (list 6-9), potvrdu tuženika od 20. prosinca 2023. (list 10), rješenje javnog bilježnika Eme Nađ iz [adresa] posl. br. O-785/12, UPP/OS-264/12 od 2. srpnja 2021. (list 12-13), rješenje o nasljeđivanju javnog bilježnika Eme Nađ iz [adresa] posl. br. O-785/12, UPP/OS-264/12 od 18. siječnja 2013. (list 14-16), zahtjev za kredit (list 40) suglasnosti od 30. prosinca 2005. (list 42-45), ponudu od 14. prosinca 2005. (list 65) te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice (list 81-82).

4. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23

- dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan.

5. Nije sporno da su stranke i to prednik tužiteljice kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu broj 029-50-3197899 od 20. prosinca 2005. (dalje: Ugovor o kreditu). Sporno je, je li dio ugovorne odredbe kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita u visini 3,30% iznosa kredita, sadržane u čl. 3. Ugovora o kreditu, ništetan.

6. Na okolnost utvrđenja među strankama spornih činjenica sud je izveo dokaz saslušanjem tužiteljice. U svom iskazu tužiteljica navodi kako je zajedno s pokojnim suprugom došla u auto salom I te su odabrali auto. Poslali su ih u banku da potpišu ugovor. U banci ih je ugovor čekao pripremljen. Ugovor su pročitali, ali ništa im nisu dodatno obrazložili niti su ih upozorili na obvezu plaćanja naknade za obradu kredita. Nisu mogli utjecati na sadržaj ugovora i pojedinih ugovornih odredbi niti su mogli utjecati da se neka ugovorna odredba izbaci iz ugovora. Nisu pitali službenika banke da im pojasni na što se odnosi ulazna naknada jer su smatrali da je to sve u redu i mislili su da to tako mora biti. Kupili su auto koji su koristili za potrebe obitelji. Kredit su otplaćivali zajedno, a nakon smrti supruga 2012. tužiteljica je otplatila preostale rate kredita te je kredit u cijelosti otplaćen. Naknadu su platili iz kredita.

7. Sud je povjerovao iskazu tužiteljice jer je njezin iskaz uvjerljiv i iskren. Na temelju iskaza tužiteljice sud je utvrdio da se u vezi sporne odredbe Ugovora o kreditu u vezi naknade za obradu kredita nije moglo posebno pregovarati, a sporna odredba kojom se potrošaču nameće obveza plaćanja navedenih troškova bila je sastavni dio tipskog ugovora koji su banke sklapale s potrošačima.

8. Prema odredbi čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/03 – dalje: ZZP/03) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

9. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

10. Prednik tužiteljice i tužiteljica, sve da im je i bila pružena prilika da pregovaraju o uvjetima ugovora, ne bi mogli postići da se bilo što u predmetnom ugovoru mijenja. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a pojedine njihove odredbe su ništetne ukoliko su sastavljene suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita na koji način ih je doveo u neravnopravan položaj u kojem nisu mogli utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo s prednikom tužiteljice i tužiteljicom, a tuženik, suprotno, sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a nije dokazao.

11. Naime, na temelju provedenih dokaza, a osobito iskaza tužiteljice, utvrđeno je da stranke nisu posebno pojedinačno pregovarale o spornoj ugovornoj odredbi, jer je ta odredba bila unaprijed formulirana standardnim ugovorom tuženika.

12. Plaćanje naknade za obradu kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od 3,30% iznosa kredita, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13. S obzirom da se, dakle, o navedenoj odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, ista je bila unaprijed formulirana od strane tuženika te prednik tužiteljice i tužiteljica nisu imali utjecaj na njezin sadržaj niti su mogli ishoditi da se ista eliminira iz Ugovora, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03 (tako i Županijski sud u Zagrebu u presudi i rješenju posl. br. Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021. i presudi posl. br. Gž-4683/2022-3 od 17. siječnja 2023.).

14. Valja reći još i to da time što tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita, a iz činjenice da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu proizlazi zaključak da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. I uslijed toga sud smatra da je povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa.

15. Iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje potrošaču da u trenutku zaključivanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena. Odredba čl. 84. ZZP/03 dopušta testiranje poštenja glavnog predmeta ugovora i primjerenosti cijene/naknade samo u slučaju netransparentnosti navedenih odredbi. Međutim, ostali aspekti financijskih obveza (osim glavnog predmeta ugovora), u koje spada i sporna naknada, podliježu testu nepoštenosti i kad su potpuno transparentne (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev 240/2024-2 od 23. listopada 2024.).

16. Prilikom ocjene poštenosti (imajući na umu i odredbu čl. 83. ZZP/03) potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora. Kako ugovorna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima na koje se ta naknada odnosi, a niti ih tuženik tijekom postupka dokazuje, dok je za iznos ove naknade predniku tužiteljice i tužiteljici odmah umanjen iznos isplaćenog kredita, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi potrošač pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

17. Što se pak tiče utvrđivanja postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti samo na visinu iznosa sporne naknade u odnosu na ukupni iznos dobivenog kredita. Naime, takva neravnoteža postoji kada se dovoljno ozbiljno dovodi u pitanje položaj potrošača kao "slabije" strane predmetnog ugovora nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Naime, odredbama čl. 1065. do. 1068. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) nije propisano plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ("Narodne novine" broj 84/02). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Dakle, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj prednika tužiteljice i tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

18. Ugovor o kreditu ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu paušalnu naknadu, čija visina ovisi tek o visini odobrenog kredita, nisu notorni niti se mogu podrazumijevati.

19. Neutvrđeni troškovi, koji terete potrošača unošenjem sporne odredbe u ugovor o kreditu, nerazmjerni su i po svom sadržaju i po visini. Očito je da je tuženik na prednika tužiteljice i tužiteljicu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima, čime je stvorena, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, na štetu prednika tužiteljice i tužiteljice značajna neravnoteža jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima.

20. Dakle, riječ je o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i ta odredba, iako jasna i uočljiva, unesena je od strane banke u ugovor protivno zahtjevu dobre vjere, pri čemu je banka mogla biti svjesna da je primjena iste stvorila, na štetu potrošača, značajnu neravnotežu između prava i obveza ugovornih strana (neovisno o visini iznosa naknade), budući da predniku tužiteljice i tužiteljici nije razjašnjeno na što se konkretno odnosi iznos ove naknade odnosno koje im se zauzvrat pružaju usluge (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita ili sl.), pri tom imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe sadržavale obvezu prednika tužiteljice i tužiteljice da snosi dodatne troškove.

21. Slijedom navedenog sud je prihvatio tužbeni zahtjev, utvrdio ništetnim dio ugovorne odredbe iz čl. 3. Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita i obvezao tuženika da vrati tužiteljici ono što je primio na temelju ništetne ugovorne odredbe sukladno odredbi čl. 104. st. 1. ZOO-a odnosno na isplatu iznosa od 367,36 EUR, koja visina tužbenog zahtjeva među strankama nije bila sporna.

22. Članak 210. ZOO-a, određuje da kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu. Ako vraćanje imovine nije moguće dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi. Obveza vraćanja imovine odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 214. ZOO-a, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

23. Kako je tuženik utuženi iznos primio s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, to je, temeljem citiranih odredbi ZOO-a, dužan vratiti ga tužiteljici. Budući da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, potrošača, isti je odgovoran za ugovaranje takve ništetne ugovorne odredbe koju je nametnuo predniku tužiteljice i tužiteljici bez mogućnosti pregovaranja slijedom čega je nepošten stjecatelj. Stoga tužiteljica, sukladno odredbi čl. 214. ZOO-a ima pravo na zatezne kamate koje teku od slijedećeg dana od dana plaćanja te naknade (naknada je naplaćena 3. siječnja 2006., prilikom isplate kredita, a kako to proizlazi iz potvrde tuženika od 20. prosinca 2023.).

24. Visina stope zateznih kamata za razdoblje do 31. prosinca 2007. određena je sukladno odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' br. 35/05, 41/08 i 125/11), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. sukladno odredbi čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22.) i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' br. 156/22), a od 1. siječnja 2024. do isplate sukladno čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' br. 155/23).

25. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare. Potraživanje tužiteljice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 371. ZOO-a. Kako se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem odredbe čl. 104. st. 1. ZOO-a, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20). Kako je tek ovom presudom i to nepravomoćno, odredba čl. 3. Ugovora o kreditu utvrđena ništetnom, to zastarni rok propisan čl. 371. ZOO-a od pet godina nije niti počeo teći pa stoga istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

26. Tuženik je prigovorio vrijednosti predmeta spora naznačenoj u tužbi u iznosu od 1.694,59 EUR pa je sud rješenjem na ročištu održanom 10. travnja 2025. vrijednost predmeta spora odredio u iznosu od 367,36 EUR. Naime, tužitelj je postavio dva zahtjeva, deklaratorni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti i kondemnatorni zahtjev radi isplate iznosa od 367,36 EUR. Sud smatra da deklaratorni zahtjev istaknut uz zahtjev na činidbu, kao u konkretnom slučaju, služi samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na činjenje i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev-374/2013 od 6. prosinca 2017.). Stoga vrijednost predmeta spora čini isključivo novčani zahtjev za isplatu iznosa od 367,36 EUR (tako i Županijski sud u Zagrebu u odluci posl. br. Gž-2181/2024-2 od 27. svibnja 2024.).

27. Odluka o trošku tužiteljice temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23 - dalje: Tarifa), a prema vrijednosti predmeta spora od 367,36 EUR. Tako je tužiteljici priznat trošak sastava tužbe u visini od 50 bodova (Tbr. 7/1 Tarife), trošak sastava podneska od 8. siječnja 2025. u visini od 50 bodova (Tbr. 8/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištima održanim 10. travnja 2025. i 10. studenog 2025. u visini od 50 bodova za svako ročište (Tbr. 9/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištu radi objave presude u visini 25 bodova (Tbr. 9/3 Tarife), odnosno 225 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR prema Tbr. 54. Tarife (450,00 EUR), uvećano za 25% PDV-a (112,50 EUR), sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 66,36 EUR i na presudu u iznosu od 13,27 EUR, ukupno iznosi 642,13 EUR.

28. Na dosuđeni parnični trošak tužiteljici su dosuđene i zatezne kamate koje teku od 19. prosinca 2025. do isplate sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, po stopi propisanoj čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.).

29. Kako tuženik nije uspio u ovom postupku to je odbijen njegov zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.000,00 EUR, zajedno sa zateznim kamatama koje teku od donošenja ove presude do isplate (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

30. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

Zagreb, 19. prosinca 2025.

Sutkinja

Gorana Žurić Juretić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano ovom sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Punomoćniku tužiteljice

2. Punomoćniku tuženika