Republika Hrvatska
Općinski sud u Varaždinu
Varaždin, Trg slobode 9
Poslovni broj: P-422/2023-29
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E I P R E S U D A
Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Ani Lazić, u pravnoj stvari tužitelja ĆĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po supruzi punomoćnici AĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Šavorić & Partneri iz Zagreba, Ilica 1/A, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave na ročištu 7. studenoga 2025., u prisutnosti tužitelja ĆĆ i punomoćnice tužitelja AĆ te punomoćnika tuženika Marka Pavlinića, odvjetnika iz Ć & partneri odvjetničkog društva d.o.o. iz Zagreba, te objave presude 19. prosinca 2025.
r i j e š i o j e
Dopušta se preinaka tužbe tužitelja sukladno podnesku tužitelja zaprimljenom 24. lipnja 2025. kojim uređuje tužbeni zahtjev.
i
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio čl. 4. Ugovora o kreditu broj 136-312/2006, kreditna partija broj: 25317664 sklopljen 9. listopada 2006. između tužitelja ĆĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] kao korisnika kredita i tuženika Addiko Bank d.d., OIB:14036333877, kao davatelja kredita, a koji ugovor je ovjeren kod javnog bilježnika Jagode Vajdić Sevšek 9.10.2006. pod brojem OV-15597/06, kojim se za otplatu kredita u mjesečnim anuitetima ugovara valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak koji glasi:
"Kredit se otplaćuje u 60 jednakih mjesečnih obroka u kunskoj protuvrijednosti 160,30 CHF po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.", te je ništetna i ugovorena valuta u CHF iz čl. 2. Ugovora o kreditu prema kojoj je vezana glavnica za švicarski franak.
II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da isplati tužitelju ĆĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 599,45 EUR (petsto devedeset devet eura i četrdeset pet centi) sa zakonskom zateznom kamatom na:
iznos od 2,90 EUR od 4.12.2008. do isplate
iznos od 4,88 EUR od 9.1.2009. do isplate
iznos od 8,15 EUR od 28.2.2009. do isplate
iznos od 7,44 EUR od 1.3.2009. do isplate
iznos od 5,13 EUR od 11.4.2009. do isplate
iznos od 16,36 EUR od 26.8.2009. do isplate
iznos od 6,62 EUR od 30.10.2009. do isplate
iznos od 20,29 EUR od 29.1.2010. do isplate
iznos od 27,47 EUR od 29.4.2010. do isplate
iznos od 0,34 EUR od 10.8.2010. do isplate
iznos od 77,65 EUR od 3.9.2010. do isplate
iznos od 82,88 EUR od 30.12.2010. do isplate
iznos od 71,78 EUR od 30.3.2011. do isplate
iznos od 102,63 EUR od 30.6.2011. do isplate
iznos od 131,28 EUR od 11.10.2011. do isplate
iznos od 33,65 EUR od 29.12.2011. do isplate
i to do 31. srpnja 2015. po stopi zatezne kamate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, zatim od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, zatim od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koju stopu je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 naknaditi trošak parničnog postupka tužitelju ĆĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u iznosu od 263,27 EUR (dvjesto šezdeset tri eura i dvadeset sedam centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. prosinca 2025. do isplate prema stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope - kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita sa prednikom tuženika Hypo- Alpe-Adria Bank d.d. Zagreb krajem 2006. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 136- 312/2006, kojim je tužitelju odobren i stavljen na raspolaganje kredit u visini od 8.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Navodi da je kredit u cijelosti otplatio, a da ugovor o kreditu sadrži odredbu prema kojoj se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF važećem na dan dospijeća. Smatra da je navedena odredba ugovora ništetna jer tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, slijedom čega je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Ističe da se u konkretnom predmetu radilo upravo o unaprijed formuliranim standardnim ugovorima tuženika kao trgovca, a o pojedinim ugovornim odredbama uopće se nije niti moglo pojedinačno pregovarati, budući su odredbe već bile unaprijed formulirane od strane trgovca i potrošač nije imao nikakav utjecaj na njihov sadržaj. Upravo time uzrokovana je i suprotno načelu savjesnosti i poštenja značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja kao potrošača. Poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04.07.2013, potvrđenu odlukom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14.06.2018., zatim odluku VSRH Revt-575/16 od 3. listopada 2017., kao i odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske posl. br. U-III- 2521/15, U-III-2536/15, U-III-2547/15, U-III-2565/15, U-III-2603/15, U-III-2604/15, U- III-2605/15 od 13. prosinca 2016. Poziva se na pravna utvrđenja kojima je vezan i ovaj sud sukladno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502. c Zakona o parničnom postupku. Iako je tužitelj prvobitno podnio stupnjevitu tužbu, naknadno je u podnesku od 16. lipnja 2023. naveo da je u međuvremenu primio dokumentaciju tuženika na temelju koje je tužitelj odredio tužbeni zahtjev radi čega je odustao od toga da se tuženiku naloži dostava dokumentacije te je zatražio utvrđenje ništetnosti dijela čanka 4. i čl. 2. ugovora o kreditu kojim se za otplatu kredita ugovara valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF te isplatu iznosa od 483,19 EUR sa zateznim kamatama na svaki pojedinačni preplaćeni mjesečni iznos anuiteta.
2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor zastare utuženog iznosa. Navodi da se tužitelj ne može pozivati niti na učinak koji po mišljenju VSRH tužba u kolektivnom sporu „Potrošač“ ima na tijek i prekid zastare, te smatra da ni samo podnošenje tzv. kolektivne tužbe „Potrošač“ ne dovodi do prekida zastare sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a s obzirom da u postupku pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača „Potrošač“, tužitelj nije bio stranka u postupku, niti se u predmetnom postupku utvrđivala, osiguravala ili ostvarivala tražbina tužitelja. Također, smatra da se tužitelj u ovoj parnici ne može pozivati na presude iz parnice „Potrošač“ niti zbog razloga propisanog čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (dalje u tekstu: ZPP), čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07), i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14). Odredbe spomenutih članaka izričito propisuju da se pojedinačne parnice, na koje mogu djelovati utvrđenja iz presuda iz kolektivnih sporova, odnose samo na naknadu štete, dok tužitelj potražuje isplatu s osnova stjecanja bez osnove. Smatra da su odredbe ugovora u kojima je sadržana valutna klauzula jasne, lako razumljive i lako uočljive. Osporava i to da tužitelju ne bi bile pružene informacije o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF-u. Naime, tuženik da je prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu poduzeo sve mjere koje su bile u njegovoj mogućnosti kako bi informirao potrošače o rizicima sklapanja ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli švicarski franak, te je pažljivo educirao sve svoje zaposlenike o načinu ugovaranja kredita u CHF valuti, te dao upute o prodaji navedenih proizvoda. Također da je i zaposlenica tuženika koja je sudjelovala na obradi kredita, tužitelju priopćila moguće rizike ugovaranja kredita sa CHF valutnom klauzulom. Ne osporava da je došlo do drastičnog rasta tečaja CHF-a, te ni tuženik nije mogao predvidjeti kretanje tečaja, tim više što je švicarski franak dugo godina bio stabilna valuta s malim oscilacijama u kretanju. Ističe i to da je nakon sklapanja ugovora o kreditu, a zbog neočekivanog rasta tečaja CHF-a, poduzeo niz mjera kako bi pomogao potrošačima da što lakše otplate kredit, a što potvrđuje činjenicu da tuženik u svom poslovanju djeluje savjesno. Protivi se provođenju financijskog vještačenja, a osobito na način da se kao početna kamatna stopa primjeni početna kamatna stopa iz Ugovora o kreditu, kao i da se svi anuiteti kredita preračunaju u kune po početnom tečaju za CHF, te predlaže, odredi li se ipak vještačenje, da se kao početna kamatna stopa odredi ona koja je u vrijeme sklapanja ugovora vrijedila za kunske kredite. U odnosu na zatražene zatezne kamate od isplate pojedinog anuiteta u smislu odredbe čl. 1115. ZOO navodi da tuženik nije nepošten stjecatelj već i zbog toga što je njegova djelatnost pod kontrolom regulatora, te da sukladno tome nema niti mjesta potpuno arbitrarnom određivanju primjenjive naknade koje ne bi bilo u skladu s uvjetima na tržištu i koje bi uzrokovalo neravnotežu na štetu potrošača (tužitelja) te da je već obrazložio da nije mogao predvidjeti kretanje tečaja švicarskog franka i da je prilikom sklapanja i ispunjavanja Ugovora o kreditu u svemu postupao u dobroj vjeri i pošteno. Predlaže da naslovni sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, te obveže tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka tuženiku.
3. U dokaznom postupku sud je pročitao svu dokumentaciju u spisu predmeta i to presliku Ugovora o kreditu broj 136-312/2006 od 9. listopada 2006., otplatni plan od 19. srpnja 2023., specifikaciju uplata od 19. srpnja 2023., obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu od 19. srpnja 2023., dokumentaciju tuženika na listovima od 46 do 139 spisa, provedeno je knjigovodstveno financijsko vještačenje te je saslušan tužitelj ĆĆ u svrhu dokazivanja.
4. Nakon provedenog vještačenja tužitelj je podneskom od 24. lipnja 2025. svoj tužbeni zahtjev uskladio s nalazom i mišljenjem vještaka u dijelu koji se odnosi na isplatu te je povećao tužbeni zahtjev na iznos od 599,45 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose kako je to u svom nalazu izrazio vještak. Unatoč protivljenju tuženika toj preinaci, sud je istu na temelju odredbe čl. 190. st. 2. i st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu ZPP) dopustio te odlučio kao u izreci rješenja smatrajući da bi navedena preinaka bila svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama te da je ista dopuštena i nakon zaključenja prethodnog postupka budući da se radi o usklađenju s nalazom i mišljenjem vještaka koje je vještačenje provedeno nakon zaključenja prethodnog postupka (a o kojoj je dopustivosti preinake tužbenog zahtjeva u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem stav zauzeo i VSRH, kako je to javno objavljeno na stranicama VSRH – izvod iz zapisnika broj Su- IV-162/2021 od 26. studenoga 2021.).
5. Na temelju članka 8. ZPP, nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, sud je odlučio da je tužbeni zahtjev osnovan .
6. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbi o valutnoj klauzuli prema kojoj se otplata kredita veže uz valutu CHF i novčano potraživanje tužitelja s osnova stjecanja bez osnove radi preplate po kreditu primjenom ništetnih odredbi Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula vezana uz valutu CHF.
7. Nesporno je između stranaka da je tužitelj s tuženikom 9. listopada 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 136-312/2006, i to tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, s tim da je taj ugovor 27. veljače 2008. i solemniziran kod javnog bilježnika Jagode Vajdić Sevšek iz [adresa], pod brojem OV-15597/06. Nesporno je da se navedenim kreditom tuženik kao kreditor obvezao tužitelju kao korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 8.000,00 CHF po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita te da se kredit odobrava za kupnju vozila, te da je tužitelj otplatio navedeni kredit u cijelosti.
8. Sporno je među strankama da li su odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF ništetna te da li tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenog iznosa zbog ništetnih odredbi ugovora, kao i to da li je nastupila zastara tog potraživanja.
9. Odredbom članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21; dalje: ZOO) propisane su posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora, a što proizlazi i iz općeg pravila stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavak 1. ZOO, pri čemu odredba članka 1115. ZOO regulira i plaćanje zateznih kamata u slučaju stjecanja bez osnove na način da se iste plaćaju od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
10. Odredbom iz članka 22. stavka 1. ZOO-a dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Iz citirane odredbe proizlazi da su stranke pa tako i tuženik mogle ugovarati ugovore o kreditu na način da su ugovarale valutnu klauzulu. Međutim, sporno je između stranaka da li su te odredbe ugovora bile ugovorene na zakonit način, a to prvenstveno uvažavajući odredbe Zakona o zaštiti potrošača. Spor proizlazi iz prethodno navedenog ugovora o kreditu iz kojeg jasno proizlazi da su 9. listopada 2006. tuženik
– banka, davatelj kredita i tužitelj kao korisnik kredita i protivnik osiguranja, sklopili ugovor o potrošačkom kreditu te se u rješavanju istoga trebaju primijeniti i mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora ("Narodne novine" broj 96/2003., dalje: ZZP/03). Prema čl. 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2. tog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 83. ZZP/03 propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, a odredba čl. 87. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Prema st. 2. tog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.
11. O ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF u ugovorima o potrošačkom kreditu već su pravomoćno odlučili sudovi u sporu vođenom po kolektivnoj tužbi potrošača. Predmet kolektivnog spora koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka (P-1401/12) bila je zaštita potrošača od korištenja ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamata promjenjiva čija je stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora. Presudom od 4. srpnja 2013. Trgovački sud u Zagrebu je, ocijenivši ih netransparentnima i nepoštenima, utvrdio ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ništetnost ugovornih odredbi o kamatnoj stopi promjenjivoj na osnovi jednostrane odluke banke u ugovorima o potrošačkom kreditiranju te je naložen prekid navedenog postupanja.
12. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., između ostalog i u točci 5. tužbenog zahtjeva, a u kojoj se utvrđuje da je Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (prednik tuženika) u razdoblju od 01.06.2004. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora petotužena Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time petotužena Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.06.2004.godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Također je točkom 9. izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. naloženo svim tuženima da prekinu s gore opisanim postupanjem, te im je naloženo da u roku od 60 dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, (a kamatna stopa promjenjiva), na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita (i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora), jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti ova presuda.
13. Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. prihvatio je utvrđenja drugog stupnja i odbio sve izjavljene revizije kao neosnovane. Povodom odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske posl. br. U-III- 2521/15, U-III-2536/15, U-III-2547/15, U-III-2565/15, U-III-2603/15, U-III-2604/15, U- III-2605/15 od 13. prosinca 2016. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem Revt- 575/16 od 3. listopada 2017. ukinuo djelomično presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., između ostalog i u točci 5. tužbenog zahtjeva, a u kojoj se utvrđuje da je tuženik u razdoblju od 01.06.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.06.2004. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Također je točkom 9. izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. naloženo svim tuženima da prekinu s gore opisanim postupanjem, te im je naloženo da u roku od 60 dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti ova presuda.
14. Presudom od 3. rujna 2019. (Rev-2221/18) Vrhovni sud Republike Hrvatske je odbio reviziju kreditora protiv dijela presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojim je potvrđena nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu upućujući pritom na razloge iz drugostupanjske presude. Dakle, spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno je okončan i to na način da su konačno obje sporne ugovorne odredbe i to odredba o jednostrano promjenjivoj kamati kao i odredba o valuti švicarski franak utvrđene nepoštenim i ništetnim. Ustavni sud je svojom odlukom od 3. veljače 2021. odbio tužbe sedam hrvatskih banaka i potvrdio ništetnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope u švicarskim francima.
15. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz odluke kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. 1 stavka 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u tužbi.
16. U odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud RH obrazložio je razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su odluke Ustavnog suda obvezatne za sve (članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj 99/99, 29/02 i 49/02) te se upućuje i na obrazloženje te odluke.
17. Tuženik iznosi prigovor kako je u konkretnom slučaju isključena neposredna primjena presuda donesenih u ovom kolektivnom sporu, imajući u vidu vrstu spora o kojem se ovdje radi (stjecanje bez osnove, a ne naknada štete). Iz odredbe članka 502.c ZPP (i to odredbe ZPP koje su bile na snazi u vrijeme podnošenja tužbe u ovom sporu) proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Također, odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 41/14, 110/15 i 14/19, koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe) propisana je obvezujuća snaga sudske odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača za ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
18. Međutim, imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, kako to tvrdi tuženik, već i u ovakvom postupku kao što je ovdje slučaj u kojem se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.
19. S obzirom na nespornu činjenicu, koja je utvrđena i uvidom u predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 9. listopada 2006. (dakle u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava), da je odredbama tog ugovora ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika te ugovorena valutna klauzula na način da je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti te otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti vezano uz valutu CHF, a upravo su takve ugovorne odredbe spomenutim presudama donesenim u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača utvrđene nepoštenima te stoga ništetnima, ovaj sud smatra kako je tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.
20. Također, iz odluke Ustavnog suda broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. proizlazi i da predmet kolektivnog spora i dokazivanja nisu bile obavijesti dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu te da su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba te da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, pristao na sklapanje takvog ugovora. Na ove sporne okolnosti proveden je dokaz saslušanjem tužitelja.
21. Tužitelj je u svom iskazu na ročištu 7. studenog 2025. naveo da mu je predmetni kredit bio potreban budući da je sa suprugom gradio kuću te im je nedostajalo novaca za gradnju i adaptaciju kuće. Kredit je uzeo kod tuženika budući da je plaću primao putem tekućeg računa kod tuženika. Prije sklapanja ugovora bilo je riječi i o uzimanju kredita gdje se obveza otplate veže uz neku drugu valutu, međutim upravo je ovaj ugovor vezan uz chf tužitelju prezentiran kao najpovoljniji i najstabilniji te mu je rečeno da se rate neće nikada mijenjati, da će one ostati iste. Ne sjeća se da mu je posebno objašnjeno da bi postojao bilo kakav rizik s obzirom na ugovorenu valutnu klauzulu no s obzirom na to da se niti nije radilo o nekom velikom iznosu kredita nije niti bilo puno mudrovanja oko sadržaja istog već je takav ponuđeni ugovor prihvatio. Prije potpisivanja ugovor je pročitao i razumio. Znao je da je tada HNB štitio tečaj eura no ne i chf. Novac od ostvarenog kredita u cijelosti je utrošen na gradnju i adaptaciju kuće, a niti to im nije bilo dovoljno za završetak svih radova. U to je vrijeme bio zaposlen dok osobno nije obavljao nikakvu poslovnu djelatnost. To mu je bio prvi kredit i bio mu je preporučen kao najstabilniji no rate su se povećale i on je jedva izašao na kraj s tom otplatom. Ugovor o kreditu je bio unaprijed pripremljen kod tuženika te ga je on došao samo potpisati. Nije mogao mijenjati sadržaj ugovora, a upravo taj kredit vezan uz valutu chf prezentiran mu je kao najstabilniji i nije bio upozoren na nikakav rizik. Prije umirovljenja tužitelj navodi da nije radio kao ekonomist, što mu je struka, već za poslodavca koji je izrađivao stolce i to na način da bi naručitelj iz Njemačke dostavio sav materijal za izradu stolaca, a tužitelj je radio na poslovima izrade i sklapanja stolaca.
22. Sud je iskaz tužitelja u cijelosti našao vjerodostojnim jer je isti iskazivao izravno, dosljedno i životno. Iz iskaza upravo proizlazi kako se tužitelju kredit čija je otplata vezana uz valutu švicarskog franka nudio kao najpovoljniji i najstabilniji kredit, a prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bilo nikakvih pregovora vezano za odredbe ugovora, niti su se tužitelju posebno tumačile pojedine odredbe ugovora, njihov značaj i posljedice koje mogu prouzročiti vezano za obveze tužitelja. Iz navoda tužitelja proizlazi da je bio svjestan da se njegova obveza veže uz valutu švicarskog franka iako mu se posljedice tih odredaba nisu posebno pojašnjavale kod tuženika.
23. S druge strane, tuženik na okolnost pojedinačnog pregovaranja banke s tužiteljem odnosno davanja tužitelju obavijesti u predugovornoj fazi potrebnih radi donošenja informirane odluke o sklapanju predmetnog ugovora sa spornim ugovornim odredbama nije predložio nikakve druge dokaze. Stoga na temelju navedenog sud utvrđuje kako niti u konkretnom slučaju tužitelj od strane tuženika nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o potrebnim parametrima promjene i rizicima vezanim uz valutnu klauzulu koji nisu navedeni u konkretnom ugovoru o kreditu koji je, kao što je to među strankama nesporno, standardni ugovor o kreditu, unaprijed pripremljen od strane banke, a niti iz iskaza tužitelja proizlazi da bi o spornim ugovornim odredbama stranke pojedinačno pregovarale odnosno da bi uopće postojala mogućnost da tužitelj utječe na sporne odredbe. Iako tužitelj u iskazu navodi da je on razumio odredbu ugovora o valutnoj klauzuli, budući da mu je tuženik predmetni kredit prezentirao kao najpovoljniji i najstabilniji te istovremeno tužitelja nije informirao o spornim ugovornim odredbama kako bi na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz tih odredbi za njega mogle proizaći, što je prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama jedne (i to sasvim očigledno slabije) ugovorne strane (tužitelja kao korisnika kredita i potrošača) u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženika kao davatelja kredita i trgovca), sporne ugovorne odredbe su nepoštene, a time i ništetne. Stoga sud ocjenjuje kako su i u ovdje konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe ništetne upravo iz razloga kako je to utvrđeno u presudama donesenima u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača, budući da ni u konkretnom slučaju nije utvrdio bilo kakve drugačije okolnosti koje bi isključile primjenu navedenih presuda.
24. Kako tuženik dakle, nije dokazao da se o spornim odredbama pregovaralo s tužiteljom niti da su tužitelju sporne odredbe ugovora protumačene te prihvaćanjem utvrđenja iz navedenih presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske iz kojih proizlazi da je između ostalih i ovdje tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time postupio protivno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP/ 03, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09), sud je zaključio da su nepoštene i ništetne odredbe Ugovora o potrošačkom kreditiranju koji je sklopio ovdje tužitelj s tuženikom prema kojima je glavnica vezana uz švicarski franak.
25. Vezano za prigovor zastare, treba navesti da sukladno odredbi iz članka 225. ZOO-a opći zastarni rok iznosi pet godina, dok je odredbom iz članka 241. ZOO- a propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022. ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Dakle, zastara je prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te ponovno počinje teći tek pravomoćnošću odluke donesene u takvoj tužbi. U konkretnom slučaju presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, postala je pravomoćna danom donošenja presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske odnosno 14. lipnja 2018. kada je donesena presuda toga suda broj Pž-6632/2017, kojom je, kako je to u prethodnoj točci obrazloženja navedeno, potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018.).
26. Također, vezano za istaknuti prigovor zastare glede dijela koji se odnosi na povećani tužbeni zahtjev valja reći da je tužitelj tužbeni zahtjev povećao nakon dostave nalaza i mišljenja sudskog vještaka te je u konkretnom slučaju zastara prekinuta samim podnošenjem tužbe, a tužitelj preinačenim zahtjevom isplatu traži prema istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi kao prema prvotno postavljenoj tužbi koja nije bila u zastari u vrijeme podnošenja. Prema pravnom shvaćanju Građanskog djela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. svibnja 2024. broj Su-IV-123/2024 u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva, stoga nije osnovan prigovor zastare tuženika vezano na iznos koji se odnosi na povećani dio tužbenog zahtjeva nakon dostavljenog nalaza sudskog vještaka. Suprotno tumačenje kojim bi se pretjerano otežavalo ostvarivanje prava koja potrošači imaju na temelju Direktive 93/13 dovelo bi do povrede načela djelotvornosti (presuda Suda Europske unije C-80/21 do C-82/21).
27. Tužba tužitelja podnesena je 13. lipnja 2023. dakle, unutar zastarnog roka u odnosu na presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. pa bi zastara potraživanja tužitelja vezano za stjecanje bez osnove zbog stjecanja prema ništetnim odredbama ugovora o valutnoj klauzuli u CHF nastupila 14. lipnja 2023., a slijedom čega je prigovor zastare tuženika neosnovan.
28. Prema objedinjenom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja (izražena u presudi br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i sjednici Građanskog odjela br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020.), počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Prema tome, u konkretnom slučaju zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva je počeo teći od pravomoćnosti onog dijela sudske odluke donesene u postupku kolektivne zaštite koji se odnosio na dio tužbenog zahtjeva kojim se traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora kojim je otplata kredita u kunama ugovorena s valutnom klauzulom u CHF, a nastupio bi 14. lipnja 2023.
29. Neosnovanim sud smatra prigovor tuženika da se presuda donesena u kolektivnom sporu ne može primijeniti na konkretan slučaj treba reći da je odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 41/14, 110/15 i 14/19, koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe) propisana obvezujuća snaga sudske odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača za ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Osim toga, iz odredbe članka 502.c ZPP (i to odredbe ZPP koje su na snazi u vrijeme podnošenja tužbe u ovom sporu) proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
30. S obzirom na obvezujući učinak presuda donesenih u kolektivnom sporu radi zaštite interesa i prava potrošača, koje se, kako je rečeno, primjenjuju i u konkretnom sporu, sud smatra za ovaj spor irelevantnima navode tuženika o razlozima rasta tečaja CHF u odnosu na HRK uvjetovanim razlozima na koje tuženik nije mogao utjecati niti je za njih odgovoran.
31. Sud je odredio financijsko knjigovodstveno vještačenje na način da se vještak očituje koliko je tužitelj platio više tuženiku, zbog promjene tečaja CHF prema HRK u odnosu na tečaj CHF prema HRK na dan isplate kredita, kroz period od početka otplate kredita do njegove otplate u cijelosti uzimajući u obzir isplate za svaki mjesec i anuitet, kako posebno, tako i u ukupnom iznosu.
32. Iz nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijske vještakinje Danijele Podbojec od 28. svibnja 2025. proizlazi da je došlo do razlike kod isplata plaćenih anuiteta kredita primjenom ništetne odredbe ugovora o kreditu, uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, odnosno ono što bi tužitelj platilo primjenom kupovnog tečaja tuženika za CHF prema HRK na dan isplate kredita 11. listopada 2006. (4,648 kn za CHF), te da je u razdoblju od 3. prosinca 2008. do 28. prosinca 2011. tužitelj više platio 599,45 EUR. Sud je nalaz i mišljenje sudskog vještaka u potpunosti prihvatio kao stručan i izrađen sukladno danom nalogu suda. Dakle, iz provedenog vještačenja proizlazi da je tužitelj otplaćujući kredit tuženiku prema djelomično ništetnim odredbama ugovora o kreditu tuženiku platio više, i to iznos od 599,45 EUR, sukladno kojem nalazu je tužitelj preinačio tužbeni zahtjev.
33. U odnosu na prigovor tuženika istaknut u odgovoru na tužbu, kako se protivi predloženom načinu vještačenja te ako se ipak vještačenje odredi, da se kao početna kamatna stopa odredi ona koja je u vrijeme sklapanja ugovora vrijedila za kunske kredite, kao i u odnosu na podnesak od 4. srpnja 2025. u kojemu prigovara vještačkom nalazu (da je predmetni nalaz i mišljenje vještaka neosnovan, promašen i nepotreban s obzirom na to da namjera ugovornih stranaka odnosno tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita nije bila fiksnog tečaja CHF te zapravo prigovara nalogu suda iz rješenja P-422/23 od 8. travnja 2025.) valja reći da se radi o prigovoru pravne prirode te se tiču samog zadatka vještačenja. Vještačenje koje je provedeno na način kako je to obrazloženo posljedica je ništetnosti spornih ugovornih odredbi, pri čemu učinci ništetnosti djeluju ex tunc tj. od trenutka sklapanja ugovora te se smatra da takva ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena te ne može imati učinak u odnosu na potrošača. Stoga ugovor egzistira bez ništetnih odredbi, dakle bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF prema kreditorovom prodajnom deviznom tečaju na dan isplate. Kako sud nije ovlašten svojom odlukom nadomještati sporne ništetne ugovorne odredbe, utvrđenje obveze (odnosno preplate) tužitelja te vještačenje na tu okolnost bilo je moguće provesti jedino na naprijed navedeni način.
34. Glede navoda tuženika iz odgovora na tužbu da bi obvezu tuženika trebalo umanjiti za tzv. negativne tečajne razlike ukazuje se na odluku Vrhovnog suda RH posl. broj Rev-549/2023-4 donesenu u proširenom vijeću od 13 sudaca sukladno odredbi čl. 390. st. 2. ZPP-a da kod ništetnosti ugovora pa tako i djelomične ništetnosti svaka strana ima pravo zatražiti restituciju na temelju čl. 323 st. 1. ZOO-a te je osnovna pretpostavka da bi se moglo odlučivati o zahtjevu tužene banke da se razlika umanji za negativne tečajne razlike to da je ista istakla protutužbeni zahtjev ili procesno pravni ili materijalno pravni prigovor radi prebijanja u smislu odredbi čl. 195. i 196. ZOO. Budući da tuženik u ovom slučaju u pogledu negativnih tečajnih razlika nije postavio konkretan zahtjev za isplatu sud je odlučio u granicama zahtjeva tužitelja i dosudio mu zatraženi iznos na ime onoga što je tužitelj tuženiku više platio zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli.
35. Kako je dakle, sud zahtjev tužitelja našao osnovanim, kao i njegovu visinu koja je sukladna vještačkom nalazu i mišljenju, tužbeni zahtjev je u cijelosti usvojen. Prema odredbi iz članka 1115. ZOO kad se vraća no što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a tuženik je u ovom slučaju nepošteni stjecatelj budući da je stekao određenu korist na temelju ništetnih odredbi koje je sam inicirao stavljanjem istih u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja tužitelja kao protivne ugovorne strane na njihov sadržaj, zbog čega sud smatra tuženika nesavjesnim stjecateljem jer je ugovorio nepoštenu i ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF, pa su zatezne kamate tužitelju za svaku pojedinu mjesečnu preplatu dosuđene od dana dospijeća, odnosno od dana kad je to nepošteni stjecatelj stekao.
36. Odluka o trošku temelji se na odredbi iz članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a. Sud je tužitelju priznao zatraženi trošak predujma za sudsko vještačenje u iznosu od 250,00 EUR koliko je isti i platio, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 EUR sukladno Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 53/19). Ukupno je tužitelju priznat trošak u iznosu od 263,27 EUR . Dosuđeni trošak tuženik je dužan podmiriti u roku od petnaest dana sukladno članku 328. st. 2. ZPP-a. Na parnične troškove dosuđena je i zatražena zakonska zatezna kamata sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a.
U Varaždinu 19. prosinca 2025.
Sutkinja
Ana Lazić
Uputa u pravnom lijeku:
Protiv ove presude stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi ovome sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dostaviti:
1. Tužitelj po punomoćnici AĆ iz [adresa]
2. Tuženik po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Šavorić & partneri iz Zagreba, Ilica 1/A
