REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, POŽEGA

Poslovni broj: P-201/2025-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu ovoga suda Ilki Leko, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja AL iz [adresa], A [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] koga zastupa Odvjetničko društvo Rački i kolege j.t.d., Pisarnica u Slavonskom Brodu protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50 koga zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave održane 5. prosinca 2025. u nazočnosti tužitelja AL i punomoćnice tužitelja Marine Konrad, odvjetnice u OD Rački i Kolege j.t.d., Pisarnica u Slavonskom Brodu i presude objavljene 19. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna i nepoštena odredba članka 12. stavak 3. Ugovora o kreditu, partija: 9012864733 od 3. kolovoza 2007. sklopljenog između tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732 kao kreditora i tužitelja DL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita, potvrđenog kod Javnog bilježnika Mandice Popović iz Valpova dana 6. kolovoza 2007. pod brojem OV-7902/07-1 u dijelu koji glasi: Korisnik kredita se obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50% (slovima: nula cijelih pedeset posto) od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kn.

II Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb Radnička cesta 50 Zagreb, OIB 02535697732 isplatiti tužitelju DL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] iznos od 426,31 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine 72/02,153/04), od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodišta za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate od strane Hrvatske narodne banke za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanom za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanje kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizišla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednju operaciju refinanciranja Europske središnje banke sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. OIB 02535697732 naknaditi tužitelju DL OIB [osobni identifikacijski broj] troškove parničnog postupka u iznosu od 526,54 eur sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizišla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke sve u roku 15 dana. S preostalim zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka tužitelj se kao s neosnovanim odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj DL podnio je tužbu protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. radi utvrđenja i isplate. U tužbi navodi da su tužitelj i tuženik su dana 3. kolovoza 2007. sklopili ugovor o kreditu, partija: 9012864733, koji je potvrđen kod Javnog bilježnika Mandice Popović iz Valpova dana 6. kolovoza 2007. pod brojem OV-7902/07, a prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 642.400,00 kn. Tužitelj ističe kako se radi o tipskom ugovoru o kreditu, u kojem je u članku 12. stavak 3. ugovoreno da je tužitelj u obvezi isplatiti tuženiku jednokratnu naknadu od 0,50 % iznosa kredita, koja je tužitelju naplaćena prilikom prvog korištenja kredita. Ugovorna odredba iz članka 12. stavak 3. predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade tzv. „ulazne naknade“ je nepoštena i ništetna. Tužitelj se na pravnu osnovu svog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti ugovorne naknade za obradu kredita, poziva na presude Suda EU, koja je obvezujuća za sudove u Republici Hrvatskoj te pozitivne hrvatske propise. Presudama Suda EU u predmetima C-84/19 i C-244/19 odlučeno je kako i pod kojim okolnostima je nacionalni sud dužan utvrditi da li je odredba koja sadrži troškove obrade kredita ništetna. U navedenim predmetima u vezi problematike naplate naknada za obradu kredita (Sud EU koristi termin „naknade za otvaranje“) utvrđeno je da člankom 2., člankom 4. stavak 2 i člankom 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se kao ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora“ trebaju shvatiti one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takvog određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Naknada za otvaranje uključena u ukupan trošak hipotekarnog zajma nije njegova bitna činidba. U svakom slučaju, sud države članice dužan je provjeriti jasnoću i razumljivost ugovorne odredbe koja se odnosi na glavni predmet ugovora i to neovisno o prenošenju članka 4. stavak 2. navedene direktive u pravni poredak te države članice. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Stoga nije sporno kako ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita ne spada pod „ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene“ te se na istu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti. Test nepoštenosti preuzet je iz članak 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ i u vrijeme sklapanja spornog ugovora bio je sadržan u članku 81. stavak 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03). Činjenica da je visina naknade za odobrenje kredita bila propisana ugovorom o kreditu nije dokaz da su stranke o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarale. U ovoj pravnoj stvari, tuženik nije tužitelju iskazao koji su to točno troškovi u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste tužitelj morao nadoknaditi niti mu je objašnjena struktura tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji s iznosom kredita koji se traži. Nadalje, u ugovoru o kreditu nije navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (kupovni, srednji ili prodajni) niti je precizirano da li se obračunava tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita, ili na neki treći dan. Dodatno tužitelj ističe kako je člankom 81. stavak 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) propisano: Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano: Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Slijedom navedenog, a budući da ne bi smjelo biti sporno da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru o kreditu, dakle unaprijed formuliranom ugovoru od strane tuženika na koji tužitelj nije imao utjecaja, o predmetnoj naknadi se nije pojedinačno pregovaralo. Kako se o odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da bi se ista smatrala nepoštenom treba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovati neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. Nadalje, člankom 87. stavak 1. istog Zakona o zaštiti potrošača je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Dakle, polazeći od nesporne činjenice da su odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu, unaprijed sastavljenog od tuženika, a o kojim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza tužitelja na način da je tužitelju zaračunata naknada za kredit u visini 0,50 % iznosa kredita što je iznosilo 3.212,00 kn. Iz dopisa tuženika od 25. lipnja 2025. proizlazi da je gore navedena naknada naplaćena dana 9. kolovoza 2007. u iznosu od 3.212,00 kn, a što preračunavanjem u valutu euro po fiksnom tečaju 1,00 EUR = 7,53450 HRK iznosi 426,31 eur. Isto predstavlja visinu tužbenog zahtjeva, a koji iznos je tuženik, prilikom isplate kredita, tužitelju neosnovano uskratio od glavnice kredita te ga je tuženik, kao nepošten stjecatelj, obvezan vratiti tužitelju sa zakonskom zateznom kamatom, od dana stjecanja. Slijedom navedenog, predlaže se sudu da nakon provedenog postupka donese presudu kojom se utvrđuje se da je ništetna i nepoštena odredba članka 12. stavak 3. Ugovora o kreditu, partija: 9012864733 od 3. kolovoza 2007. sklopljenog između tuženika Privredna Banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kao kreditora i tužitelja DL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, potvrđenog kod Javnog bilježnika Mandice Popović iz Valpova dana 6. kolovoza 2007. pod brojem OV-7902/07.-1; u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita se obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50 % (slovima: nula cijelih pedeset posto) od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna.“. Nalaže se tuženiku Privredna Banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, isplatiti tužitelju DL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 426,31 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj člankom 1. Uredbe o visine stope zateznih kamata (NN 72/02, 153/04), od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate od strane Hrvatske narodne banke za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanom za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana. Nalaže se tuženiku Privredna Banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, naknaditi tužitelju DL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka koliko isti budu iznosili sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

2. Tuženik Privredna banka Zagreb d.d. u odgovoru na tužbu naveo je da se tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Tuženik prvenstveno ističe prigovor zastare. U odnosu na zahtjev za povratom sporne naknade, tuženik ističe kako se kod ništetnosti primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove stoga se primjenjuje zastarni rok od pet godina od dana plaćanja. Tužiteljevo eventualno pozivanje na zaključak Građanskog odjela Vrhovnog suda RH donesenog na sjednici održanoj dana 30. siječnja 2020., prema kojemu zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva za vraćanjem primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je ta ništetnost utvrđena, je bespredmetno. Naime, osnovna zadaća suda je suditi na temelju Ustava, međunarodnih ugovora, zakona i drugih važećih izvora prava. Stoga je sud ovlašten tumačiti zakonske odredbe kada iste postoje. Tumačenje zastare ovisno o subjektivnom stavu svakog pojedinog suda ili suca u ovom kontekstu dovodi u pitanje pravnu sigurnost i legitimna očekivanja tuženika kao elemenata vladavine prava, a što predstavlja jednu od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske. Ovakvim arbitrarnim mišljenjem ukinuo bi se institut zastare, odnosno stvorilo bi se novo pravno pravilo za koje ne postoji zakonska odredba. Konačno, tuženik posebno ukazuje na odluku Europskog suda C-561/21 u kojoj se, u bitnome, ističe: nacionalni poredak osigurava zaštitu potrošača uspostavljenu pravom EU, poštujući načelo ekvivalentnosti (implementirana rješenja nisu nepovoljnija od sličnih situacija u nacionalnim pravima) te načela djelotvornosti (implementirana rješenja ne onemogućuju ili ne otežavaju korištenje prava potrošača iz prava EU), načelo djelotvornosti u obzir treba uzeti u obzir opća načela na kojima se temelji nacionalni pravosudni sustav, uključujući načelo pravne sigurnosti i dobrog odvijanja postupka, isticanje prigovora zastare u odnosu na restitucijske zahtjeve nije samo po sebi protivno načelu djelotvornosti jer ne onemogućuju niti pretjerano ne otežava ostvarenje prava dodijeljenih pravom EU, ne protivi se pravu EU da pružatelj usluga ima pravo dokazivati da je potrošač znao ili razumno mogao znati za postojanje okolnosti koje za posljedicu imaju ništetnost ugovorne i prije donošenja presude kojom se utvrđuje ništetnost. Gore citirana shvaćanja Europskog suda ukazuju na to da nije moguće zanemariti institut zastare u situaciji kada je od sklapanja ugovora o kreditu i odredbi koje su predmet ovog spora prošlo 18 godina. Razdoblje od 18 godina znatno premašuje neki razuman vremenski period u kojemu je potrošač odnosno tužitelj mogao steći svijest tj. saznanje o ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu odnosno odredbi o ulaznoj naknadi. To tim više ima li se na umu da je ulazna naknada

plaćena neposredno po sklapanju ugovora o kreditu, a na što je tužitelj bio upozoren kroz umanjenu isplatu glavnice zbog djelomične kompenzacije za iznos ulazne naknade. Stoga, temeljem načela djelotvornosti na koje se poziva Europski sud, treba uzeti u obzir da objektivan rok od 5 godina od dana kada je izvršeno plaćanje sporne naknade predstavlja razuman period u kojemu je prednik tužitelja i/ili tužitelj mogao postati svjestan eventualnih ništetnosti te odredbe, a u skladu s općim načelima o institutu zastare, te je isto trebalo primijeniti u ovom postupku, odnosno utvrditi da je nastupila zastara tužiteljeva potraživanja. Slijedom navedenog, nesporno je da je potraživanje tužitelja u odnosu na isplatu u zastari. U odnosu na naknadu za obradu kredita tuženik ne spori da je dana 03. kolovoza 2007. sa tužiteljem sklopio ugovor o kreditu broj 9012864733 te da je tužitelju dana 09. kolovoza 2007. naplaćena jednokratna naknada kako je naznačeno u tužbi. Međutim, tuženik ističe da je u Ugovoru potpuno jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno kako se prije isplate kredita jednokratno odbijaju troškovi obrade u iznosu od 0,50% iznosa kredita, a do maksimalno 7.000,00 kuna, stoga sporna odredba stavka 3. članka 12. ne podliježe testu nepoštenosti iz članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03). Predmetna odredba ne samo da je gramatički razumljiva već ispunjava i uvjet predvidljivosti te daje mogućnost tužitelju da na temelju točnih i razumljivih kriterija utvrdi ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz sporne odredbe. Također, tuženik je predmetnu ugovornu odredbu sastavio u skladu sa zahtjevom tržišne transparentnosti koja omogućuje tužitelju da na tržištu usporedi druge ponude za prodaju iste robe ili iste usluge. Nadalje, način na koji je predmetna odredba napisana nesporno daje mogućnost tužitelju da sagleda sve učinke sklapanja Ugovora pa tako i činjenicu da će prilikom isplate biti naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu 0,50% vrijednosti kredita (ugovorna transparentnost). Neistiniti su navodi tužitelja da je trošak obrade kredita nametnut, niti da je isti prekomjerno i ekonomski potpuno neopravdan. Tuženik, kao i svaka druga kreditna institucija, prilikom odobravanja kredita ima troškove koji su određeni kroz paušalnu naknadu. Tuženik ističe kako troškovi obrade, zajedno s ugovorenom kamatom, predstavljaju cijenu predmetnog kredita jer tuženik pruža uslugu kreditiranja (za koju je cijena određena ugovornom kamatom) te uslugu obrade tog kredita (za koju je cijena određena naknadom za obradu kredita). Tuženik smatra kako ima pravo naplatiti usluge koje pruža. Činjenica što obrada kredita ulazi u redovni opis posla zaposlenika banke to pravo ne umanjuje, niti spornu odredbu čini ništetnom. Tuženikova djelatnost je puno šira od samog kreditiranja i on bi svaki proizvod i uslugu koju pruži morao smjeti i naplatiti. Tuženik se financira upravo kroz naknade, a zbir svih naknada je izvor iz kojeg se, između ostalog, isplaćuju plaće radnicima banke, čiji je onda opis poslova i obrada kreditnih zahtjeva. Nastavno, tuženik ukazuje kako kroz spornu naknadu on naplaćuje svoju uslugu, a o primjerenosti cijene usluge se ne može raspravljati u kontekstu poštenosti. Isti stav zauzima i sudska praksa pa tako Županijski sud u Splitu u točki 23. presude poslovni broj Gž-230/2023 od dana 9. veljače 2023., pozivajući se na članak 99. ZZP/07, prilikom odbijanja tužbenog zahtjeva ističe: „radi se o ugovornim odredbama koje su jasne, lako razumljive i uočljive, zbog čega uopće nije dopušteno ispitivati njihovu poštenost sve sukladno odredbi članka 99. ZZP/07.“ Visoki trgovački sud RH u presudi poslovni broj Pž-2437/2022 od dana 24. svibnja 2023. potvrđuje prvostupanjsku presudu kojom je u t. III. zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i isplatu odbijen te u točki 29. obrazloženja utvrđuje „sama odredba Ugovora je jasna, nedvosmislena, u skladu sa zakonskim propisom i nije podložna jednostranim promjenama od strane tuženika.“ Nadalje, da se sporna naknada ima smatrati dijelom ukupne cijene kredita proizlazi i iz definicije instituta efektivne kamatne stope. Naime, Hrvatska narodna banka definira kamatnu stopu kako slijedi: „Efektivna kamatna stopa jedinstven je način prikazivanja kamatne stope s ciljem transparentnosti i lakše usporedbe uvjeta za odobravanje kredita/depozita kod svih kreditnih institucija i kreditnih unija. Osim nominalne kamatne stope u izračun se uključuju i naknade koje se plaćaju pri odobravanju kredita ili ulaganja depozita te predstavlja realniji prikaz ukupne cijene kredita/depozita.“ Uz navedeno, da bi se neka odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom potrebno je da su kumulativno ispunjeni uvjeti iz članka 81. ZZP/03 i to: da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo te da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama. Nesporno je da se u predmetnom slučaju radi o tipskom ugovoru (što samo po sebi ne dovodi do zaključka kako se u vezi s ugovornim odredbama nije moglo pregovarati kako tužitelj pogrešno ističe u tužbi). Međutim, pregovaračka moć potrošača se ogleda u njegovom pravu da odabere između različitih ugovornih proizvoda tuženika, njihove cijene te usporedi ponudu na tržištu kako bi odabrao ekonomski i pravno za njega najprihvatljiviju ponudu. Tužitelj je prilikom sklapanja Ugovora ovisio jedino o svojoj slobodnoj volji te je mogao sam odlučiti odgovara li mu predmetna odredba. Riječ je o naknadi koja se naplaćuje odmah prilikom puštanja kredita u tečaj i tužitelj je bio upoznat sa predmetnom odredbom od prvog trenutka pregovora o uvjetima sklapanja kredita. Tužitelj je samostalno procjenjujući rizike, odabrao sklopiti ugovor s tako ugovorenim troškovima obrade očito iz razloga jer je taj model u vrijeme sklapanja Ugovora za tužitelja bio najpovoljniji neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Nadalje, tuženik ističe da tužitelj pogrešno ističe kako je ugovaranjem sporne naknade došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Takav stav nije utemeljen na zakonu, niti proizlazi iz okolnosti slučaja. Uz navedeno, nejasno je zbog čega tužitelj smatra da bi ugovorena odredba bila nepoštena. Tužitelj samo paušalno navodi da nije imao bilo kakvog utjecaja na sadržaj iste, te se stoga smatra nepoštenom. Tuženik ističe kako je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, kao i upozorio na činjenicu da će se troškovi obrade odmah naplatiti. To je uostalom i potpuno životno logično jer nije riječ o nekakvoj obvezi koja je nenadano iskrsnula nakon proteka nekoliko godina ispunjavanja Ugovora, nego je riječ o jednokratnoj obvezi koja je ispunjena odmah prilikom puštanja novaca te je tužitelj već u tom trenutku bio svjestan te obveze. U prilog navedenom, tuženik dostavlja presudu Općinskog suda u Puli, Stalna služba u Rovinju, poslovni br. P-517/2018 od dana 5. ožujka 2020. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojem se traži utvrđenje ništetnosti odredbi o troškovima obrade kredita. Tako sud ističe: „..ovaj sud smatra da dio zahtjeva tužitelja koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbi glede ugovorenih troškova obrade kredita iz članak 5. str. 2. Ugovora, ugovorene zatezne kamate u slučaju pada u zakašnjenje iz članka 7. stavak Ugovora i konačno ugovorene naknade za prijevremeno vraćanje kredita iz članka 8. stavak 1. i 2. Ugovora su neosnovani. Prije svega, naprijed navedene odredbe iz spornog Ugovora, po motrištu suda dovoljno su jasne i razumljive odnosno, čak i uobičajene za Ugovore o kreditu iz toga razdoblja u bilo kojoj valuti, a koje su korisnici kredita mogli i očekivali, to i prema samoj formulaciji teksta iz spornog Ugovora, sud ne vidi što bi za prvotužitelja u njegovom konkretnom slučaju nešto moglo biti upitnim.“ Navedenu presudu potvrdio je Županijski sud u Splitu presudom poslovni br. Gž-1215/2020 od dana 24. veljače 2021. Tako drugostupanjski sud navodi: „Isto tako prvostupanjski sud je odbio dio tužbenog zahtjeva koji se odnose na utvrđenje ništetnosti odredbi glede ugovorenih troškova obrade kredita, budući su te odredbe dovoljno jasne odnosno zatezne kamate u slučaju pada uz zakašnjenje i naknadu za prijevremeno vraćanje kredita, iz razloga što su i prema utvrđenju ovog suda kao i prvostupanjskog navedene odredbe iz spornog Ugovora dovoljno jasne i razumljive odnosno uobičajene za Ugovor o kreditu iz citiranog razdoblja u bilo kojoj valuti a koje su korisnici kredita mogli očekivati i to prema samoj formulaciji teksta. Iz samog Ugovora sud ne vidi što bi prvotužitelju u njegovom konkretnom slučaju nešto moglo biti upitno.“ Tuženik ovim putem ukazuje i na recentnu sudsku praksu u kojoj je o transparentnosti sporne ugovorne odredbe zauzet jednak stav. Također, tuženik naglašava da ZZP propisuje značajnu neravnotežu kao pretpostavku nepoštenosti. Dakle, ne bilo kakvu neravnotežu, nego veći stupanj neravnoteže. Ugovorom je odobren i isplaćen iznos od 642.400,00 HRK a sporna naknada je naplaćena u iznosu od 0,50 % iznosa kredita. Iz navedenog je razvidno kako predmetna naknada ni po čemu ne uzrokuje značajnu neravnotežu. Tuženik ističe kako navodi tužitelja da ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita treba sadržavati strukturu troškova, tj. od čega se isti sastoje, a da je u suprotnom takva odredba nepoštena te u konačnici i ništetna neosnovani. Naime, takva obveza za kreditne institucije nije postojala u vrijeme sklapanja Ugovora, a ne postoji niti danas. Osim toga, i Sud Europske unije je u svojoj praksi zauzeo jasan stav da u ugovorima o kreditu nije potrebno navesti što čini trošak obrade kredita. Naime, u predmetu C-565/21, Ciaxabank SA protiv X (ECLI:EU:C:2023:212), u postupku donošenja odluke po prethodnom pitanju, a koje pitanje se odnosi na ocjenu poštenosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, Sud Europske unije je utvrdio sljedeće: Točno je da iz te sudske prakse ne proizlazi to da je davatelj zajma dužan u dotičnom ugovoru konkretno navesti prirodu svih usluga koje se pružaju u zamjenu za troškove predviđene u jednoj ili više ugovornih odredbi. Međutim, s obzirom na zaštitu koju Direktiva 93/13 nastoji pružiti potrošaču s obzirom na to da se on nalazi u podređenom položaju u odnosu na prodavatelja robe odnosno pružatelja usluga kad je riječ o mogućnosti pregovaranja i razini informacija, važno je da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora.“ U konačnici je Sud presudio kako ugovorna odredba, čiji je cilj naknada za usluge povezane s ispitivanjem, sastavljanjem i pojedinačnom obradom zahtjeva za kredit, može, ovisno o okolnostima slučaja, ne uzrokovati, na štetu potrošača, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, pod uvjetom da postojanje takve neravnoteže bude predmet učinkovitog nadzora nadležnog suda, u skladu s kriterijima koji proizlaze iz sudske prakse Suda. Na istom tragu je i presuda u predmetu C-621/17, Kiss protiv CIB Bank (ECLI:EU:C:2019:820) gdje je Sud Europske unije presudio sljedeće: Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Slijedom navedenog, Sud EU je presudio da ugovorna odredba u ugovoru o kreditu u kojoj se utvrđuje iznos sporne naknade, metoda izračuna naknade i trenutak kada je istu potrebno platiti, ali koja i ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za tu naknadu – ne uzrokuje na štetu potrošača u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama strana proizišlima iz ugovora (toč. II. izreke, C-621/17). Budući da se tužitelj pozivao na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita temeljem navoda kako u trenutku sklapanja ugovora korisnik kredita nije bio na jasan i nedvojben način upoznat sa strukturom navedenih troškova, odnosno od čega se isti sastoje, a da prema praksi Suda EU takve okolnosti ne znače ujedno da bi sporna odredba bila nepoštena, očito je kako je takav zahtjev tužitelja u potpunosti neosnovan. Slijedom navedenoga, nesporno je da ne postoji niti jedan opravdani razlog na temelju kojega bi odredba stavka 3. članka 12. Ugovora bila ništetna, niti tužitelj ima pravo na isplatu predmetnog iznosa. Uz navedeno, tuženik prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem zatezne kamate od dana navedenog u tužbi pa do isplate. Naime, sukladno čl. 1115. ZOO-a zatezne kamate vraćaju se od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe. Sudska praksa nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja veže uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. S obzirom na to da u ovom postupku tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove, prema tome nije dokazao ni da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja Ugovora. Tuženik ovdje ukazuje i na stav građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim je zauzeto shvaćanje da ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Iako predmetni slučajevi nisu identični, oni su svakako usporedivi budući da je ugovor o kreditu vrsta ugovora o zajmu. Stoga tuženik smatra kako nema osnove za tumačenje njegovog postupanja kao nepoštenog budući da Vrhovni sud RH u ranijim odlukama (iako se radilo o ugovoru o zajmu, a ne o kreditu), ponašanje ugovornih strana koje je bilo protivno izričitoj zakonskoj zabrani nije tumačio kao nepošteno. Slijedom navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja te ga obveže da naknadi troškove postupka tuženiku.

3. U podnesku od 13. listopada 2025. tužitelj se očitovao na odgovor na tužbu tuženika te je naveo da je neosnovan prigovor zastare na koji se tuženik poziva. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici dana 30. siječnja 2020. zauzeo je pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne jedna drugoj vratiti ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Prema iznesenom shvaćanju utužena tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti budući bi zastarijevanje počelo teći tek pravomoćnošću odluke u ovoj pravnoj stvari uz utvrđenje ništetnom predmetne odredbe ugovora o kreditu. Sporna odredba sadržana u članku 12. stavak 3. predmetnog ugovora o kreditu je sastavni dio tipskog ugovora o kreditu, unaprijed formulirana od strane tuženika na koji sadržaj odredbe tužitelj nije imao utjecaja, a o istoj odredbi se nije niti pojedinačno pregovaralo. Tužitelj nije niti upoznat sa samom odredbom niti s tim ni na što se navedena naknada odnosi to jest koji su stvarni troškovi tuženika sadržani u toj odredbi, koja je njezina točna visina naknade niti način naplate. Bilo kakva ustega na ime naknade prilikom isplate kredita predstavlja značajnu ne ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Značajna ne ravnoteža u pravima i obvezama ogleda se i u tome da tuženik tužitelju ne bi odobrio kredit ukoliko tužitelj ne bi potpisao ugovor o kreditu u njegovoj cjelini, s odredbom o naplati sporne naknade. Takvim postupanjem povrijeđeno je načelo savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima, a koja odredba propisuje da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tog odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Zahtjev transparentnosti iz članka 85. ZZP/03 podrazumijeva da su odredbe ugovora jasne, razumljive i lako uočljive, kao i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze. Sporna odredba je napisana na stranici 4/5 ugovora, uglavljena na sredini teksta završnih odredbi stoga nije bila lako uočljiva, a formulirana je na način da se tužitelj obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti tuženiku naknadu što dovodi do toga da tužitelju odredba nije niti jasna niti razumljiva. Tuženik tužitelju nije ukazao na postojanje sporne odredbe niti mu je pojasnio njezin sadržaj, a posebno mu nije pojasnio točne i razumljive kriterije temeljem kojih je predmetna naknada utvrđena niti je tužitelj mogao procijeniti ekonomske posljedice prihvaćanja te odredbe potpisom ugovora. Zbog svega navedenog predmetna ugovorna odredba je nepoštena i ništetna te je tuženik kao ugovorna strana koja je sastavljač tipskog ugovora i odgovorna osoba za ugovaranje nepoštene i ništetne ugovorne odredbe nametnute tužitelju kao potrošaču bez mogućnosti pregovaranja nepošten stjecatelj. Sukladno članku 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se platiti zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja. Obzirom da je tuženik nepošten stjecatelj isti je obvezan platiti zatezne kamate od dana naplate predmetne naknade za obradu kredita.

4. U dokaznom postupku izvršen je uvid u ugovor o kreditu od 3. kolovoza 2007., plan otplate s podacima uplate po kreditu (listovi 14-2 do 41-3 spisa) te je saslušan tužitelj u svrhu dokazivanja.

5. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka sud je nesporno utvrdio da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio ugovor o kreditu. Tuženik je odobrio tužitelju kredit u iznosu od 642.400,00 kuna, a namjena kredita je kupnja stambenog objekta i adaptacija. Tužitelj se obvezao vraćati kredit na rok otplate od 300 mjeseci s kamatnom stopom od 4,88 % godišnje. Člankom 12. točka 3. tužitelj se kao korisnik kredita obvezao prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti tuženiku, banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50 % od iznosa kredita, a najviše do 7.000,00 kn.

6. Između stranaka nije sporno da je od tužitelja dana 9. kolovoza 2007. naplaćena jednokratna naknada za obradu kredita u iznosu od 3.212,00 kn, a što po konverzijskom tečaju iznosi 426,31 eur.

7. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužitelja i pregovaranja oko naknade za obradu kredita sud je saslušao tužitelja u svrhu dokazivanja.

7. Tužitelj DL u svom iskazu naveo je da je 2007. namjeravao kupiti kuću u mjestu Bizovac jer je bio podstanar u Osijeku. Pronašao je kuću i namjeravao ju je kupiti, a kuću je trebalo i adaptirati. Interesirao se kod različitih banaka za uvjete kreditiranja i otprilike u svim bankama u kojima se interesirao bili slični uvjeti kreditiranja. Bio je klijent Privredne banke Zagreb i onda je odlučio u toj banci podići kredit, a namjera mi je bila podići stambeni kredit. Namjeravao je podići kredit u visini kupoprodajne cijene ove kuće uz novčani iznos koji mu je bio potreban da se kuća adaptira i procjena je bila da bi mu za adaptaciju bio potreban novčani iznos od oko 30.000,00 eura. Trebao je kredit od 89.000,00 eura što je bila vrijednost kuće koju namjeravao kupiti zajedno sa ovim iznosom potrebnim za adaptaciju. Kod Privredne banke je i zatražio kredit u tom iznosu. Namjeravao je podići kredit u kunama i ne može reći da je kredit u kunama bio povoljnijoj od kredita u nekoj drugoj valuti. Odobren mu je kredit u kunama što je bila protuvrijednost iznosa koji mu je bio potreban za iznos kupnje kuće i adaptacije u eurima. U ovim razgovorima za kredit rečeno mu je samo iznos kredita koji mu je odobren, kamatna stopa, vrijeme otplate kredita i mjesečni iznos koji dužan plaćati za povrat kredita. Kredit je sklopljen na rok otplate od 25 godina. Iz banke su i njega i suprugu pozvali samo radi potpisa ugovora o kreditu i to iz razloga jer je kao osiguranje povrata kredita bio zalog i na ovoj kući koju su supruga i on zajedno kupili, a založena je za povrat ovog kredita i druga nekretnina. Ne može se sjetiti da li su supruga i on ugovor o kreditu potpisali kod javnog bilježnika ili ranije. Teoretski je ugovor o kreditu i odredbe tog ugovora mogao pročitati. Kako je rekao prilikom razgovora o odobrenju kredita znao je koliko mu iznosi mjesečna rata kredita, zatezna kamata i mjesečni iznos kredita. U banci mu nisu bile protumačene sve odredbe ugovora o kreditu, a niti mu je javni bilježnik gdje je ovjerio potpis ugovora objasnio sve odredbe tog ugovora o kreditu. Ne može se sjetiti na koji način je platio novčani iznos banci za obradu kredita. Siguran je da je novčani iznos za obradu kredita banci i platio. Pretpostavlja da je naknada za obradu kredita isplaćena iz iznosa kredita koji mu je bio odobren. Iz iznosa odobrenog kredita isplaćena je prodavatelju kupoprodajna cijena. Tražio je namjenski kredit i to kredit za kupnju kuće i adaptaciju koji kredit mu je odobren. Nitko iz banke mu nije pojasnio odredbe ugovora o kreditu prema kojima je dužan banci za obradu kredita platiti naknadu niti prilikom razgovora o podizanju kredita niti kada kada je bio pozvan da potpiše ugovor o kreditu. U vrijeme kada je sklopio ugovor o kreditu bio je zaposlen u jednoj tvrtki i nije bio vlasnik niti obrta niti bilo koje druge tvrtke. Kuća koju je ovim kreditom kupio bila je za stanovanje i nikada nije bila niti u zakupu niti u najmu. Niti u jednom trenutku nije mogao pregovarati u banci o uvjetima odobrenog kredita, niti o uvjetima vraćanja kredita, kamate, a niti o tome da se ugovara naknada za obradu kredita. Odobren mu kredit u iznosu koji mu je trebao. Prije ovog kredita imao je kredit za kupnju automobila, a radilo se o nenamjenskom kreditu s kraćim rokom otplate. Kada mu se predoči članka 12. točka 3. ugovora o kreditu koji je zaključio može reći da mu je to sada jasna odredba ugovora, ali u vrijeme kada je trebao kredit ni na koji način nije bio upozoren da bi u slučaju odobrenja kredita bio obveznik plaćanja naknade za obradu kredita.

8. Temeljem izvedenih dokaza kao i temeljem iskaza tužitelja sud je utvrdio da tužitelj nije bio informiran na što se konkretno odnosi naknada za obradu kredita, a niti je o toj odredbi ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da se tužitelj obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva nije pregovaralo te da je ugovor bio unaprijed sastavljen od strane tuženika.

9. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) propisano je da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbe o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

9. 1. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljanom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to dokazati.

10. Dakle, sukladno naprijed navedenoj odredbi Zakona o zaštiti potrošača na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, a tuženik tijekom ovog postupka to nije dokazao.

11. Dakle, temeljem izvedenih dokaza utvrđeno je da se radi o tipskom ugovoru kojeg je sačinio tuženik i koji sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje i prije korištenja kredita ili istovremeno s korištenjem kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50 % od iznosa kredita odnosno najviše do 7.000,00 kuna.

12. Prema odredbi članka 295. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje ZOO-a) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

13. Budući da je utvrđeno da je predmetni ugovor pripremio tuženik odnosno da se radi o tipskom ugovoru to sud nalazi da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj mogao pojedinačno pregovarati. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz tog ugovora proizlaze.

14. Nije sporno da je prilikom obrade zahtjeva za kredit i odobrenja kredita tuženik imao određene troškove koji se pokrivaju tom naknadom. Međutim, sama činjenica da je trošak obrade, naknada za obradu zahtjeva i odobravanja kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradom zahtjeva i odobravanje kredita nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinačnog zahtjeva i odobravanje kredita.

15. S obzirom da je nesporno da je tužitelj temeljem članka 13. točka 3. predmetnog ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu u visini od 3.212,00 kn što po konverzijskom tečaju iznosi 426,31 eur to sud nalazi da je ta odredba prouzrokovala značaju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja- potrošača, a što znači da je nepoštena u smislu članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača i ništetna u smislu članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača.

16. Obzirom na navedeno sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužbe tužitelja i utvrdio da je ništetna odredba članka 13. točka 3. ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu zahtjeva za kredit od 0,50 % iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kn te je odlučeno kao u točki I izreke.

17. Odredbom članka 1111. stavak 1., 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obaveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. 17.1. Odredbom članka 1115. Zakona o obveznim odnosima propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

18. Prema odredbi članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunio protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

18.1. Sukladno odredbi članka 323. stavak 2. istog zakona ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnosti nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

19. U konkretnom slučaju tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu naplate naknade za obradu kreditnog zahtjeva te je u obvezi isplatiti tužitelju iznos naknade koju je naplatio temeljem ništetne ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu.

20. Budući je između stranaka nesporno da je tuženik temeljem te odredbe ugovora o kreditu naplatio iznos od 426,31 eur to je sud prihvatio i tužbeni zahtjev tužbe tužitelja radi isplate tog iznosa. Sud je prihvatio zahtjev tužitelja za isplatom zakonske zatezne kamate koja na dosuđeni iznos teče od 10. kolovoza 2007. kada je tužitelj taj iznos i platio jer sud nalazi da je tuženik nepošten stjecatelj pa je obvezan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja sukladno članku 115. Zakona o obveznim odnosima.

21. Stoga je odlučeno kao u točki II izreke.

22. Tuženik je istaknuo prigovor zastare potraživanja tužitelja.

23. Sud smatra da prigovor zastare potraživanja tuženika nije osnovan.

24. Odredbom članka 328. Zakona o obveznim odnosima propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi pa posljedično tome ne može zastarjeti zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatom temeljem ništetne ugovorne odredbe, sud nalazi da se radi o restitucijskom zahtjevu prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primili na temelju ništetnog ugovora u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je slučaj i u ovom postupku donošenjem ove odluke.

25. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku. Sud je kao osnovan priznao trošak tužitelja za sastav tužbe u iznosu od 100,00 eura, za sastav obrazloženog podneska od 13. listopada 2025. u iznosu od 100,00 eura, za pristup na pripremno ročište održano 4. studenog 2025. u iznosu od 100,00 eura i za pristup na glavnu raspravu održanu 5. prosinca 2025. u iznosu od 100,00 eura. Dakle, sud je kao osnovan priznao trošak zastupanja tužitelja u iznosu od 400,00 eura i PDV na taj iznos od 100,00 eura pa je priznao ukupan trošak zastupanja tužitelja u iznosu od 500,00 eura. Sud je priznao i trošak tužitelja na ime sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 eura i na ime sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 eura koliko je tužitelj i zatražio pa je priznao ukupan trošak tužitelja u iznosu od 526,54 eur. Sud je tužitelja s preostalim zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka koji se odnosi na trošak pristupa na ročište za objavu presude kao s neosnovanim odbio budući da tužitelju takvi troškovi još nisu nastali.

26. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Požegi 19. prosinca 2025.

S u d a c:

Ilka Leko

Naputak o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana objave presude, odnosno od primitka prijepisa presude u 3 istovjetna primjerka.

DNA:

1. Odvjetničko društvo Rački i kolege j.t.d., Pisarnica u Slavonskom Brodu, Augusta Cesarca 5

2. Odvjetnik Hrvoje Matić, Zagreb, Maksimirska 81