REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

Stalna služba u Donjoj Stubici

Matenačka cesta 3/1

Posl.br. P-985/2023-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Donjoj Stubici, po sutkinji Vesni Posavec, u pravnoj stvari tužiteljice ŠV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] OV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], po punomoćnik, zastupana po pun. Hrvoju Kardumu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, zastupana po pun. Kruni Kneževiću, odvj. u OD Metelko, Knežević i partneri d.o.o., radi isplate, nakon zaključene glavne rasprave održane 17. listopada 2025.god., u prisutnosti punomoćnika objih stranaka, a objavljene dana 19. prosinca 2025.god.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku, Zagrebačka banka d.d., iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužiteljici ŠV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj: 3207820489/06 od 10.11.2006. godine, o valutnoj klauzuli CHF, isplati iznos od 5.789,72 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od 25.2.2016. godine do 31.12.2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope nastanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 1.1.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku, Zagrebačka banka d.d., iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužiteljici ŠV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], temeljem neosnovano uvećane glavnice iz Ugovora o kreditu broj: 3207820489/06 od 10.11.2006. godine i Dodatka Ugovora o kreditu, isplati iznos od 1.583,73 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od 25.2.2016. godine do 31.12.2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 1.1.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku, Zagrebačka banka d.d., iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužiteljici ŠV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu od 2.600,00 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu u kojoj navodi da je dana 10. studenoga 2006. s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu br.: 3207820489/06 prema kojem je tuženik kao kreditor, tužiteljici kao korisnici kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit od 61.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Tužitelj i tuženik sklopili su dana 11.2.2016. godine Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita iz valute CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju.

1.2. Tužitelj i tuženik su sklopili ugovor o kreditu na način da je tuženik predočio tužiteljici prijedlog (šprancu) ugovora o kojoj se nije moglo pregovarati niti se pregovaralo, već su djelatnici tuženika u svoju standardnu šprancu ugovora samo unijeli podatke o imenu i adresi tužitelja, te iznosu kredita. Dakle, radilo se o ponudi tuženika (i ostalih banaka uostalom) za davanje kredita po principu „uzmi ili ostavi“. Po pristanku tužitelja na ponuđenu šprancu ugovora pristupalo se potpisivanju ugovora o kreditu. Nijedna odredba ugovora o kreditu nije bila predmet pregovora između tužitelja i tuženika već je šprancirani tekst ugovora pripremljen od strane tuženika s ubačenim generalijama tužiteljice ponuđen istoj koja je na to pristala, jer izbora nije imala.

1.3 U postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog Trgovačkog suda broj: Pž-6632/17 od 14.06.2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04.07.2013. - kolektivna presuda, u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Tuženik je temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF iz Ugovora o kreditu naplatio od tužitelja te stekao bez pravne osnove iznos od 7.055,50 EUR-a na osnovu preplaćenih anuiteta do dana konverzije. Taj iznos se može utvrditi iz Pregleda promjena kamatnih stopa, Prometa po kreditu i Početnog otplatnog plana, koje dokumente tužitelj dostavlja u prilogu, te navedeni iznos tužitelj potražuje ovom tužbom. Također, tužiteljici je na dan konverzije od strane tuženika nezakonito više obračunat iznos preostale glavnice u kunama u odnosu na iznos preostale glavnice prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita u slučaju kada ne vrijedi valutna klauzula, ukupno iznos od: 69.783,36 kn, a tuženik je provedbom zakonske konverzije sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) tužitelju na dan konverzije izvršio otpis preostale glavnice u iznosu od 57.850,76 kn. Stoga je na ime primjene ništetne valutne klauzule zatvorena preostala glavnica osnovnog kredita za neosnovano viši iznos od 11.932,60 kn, što po fiksnom tečaju konverzije 7,53450 kn/EUR iznosi 1.583,73 EUR.

2. U odgovoru na tužbu, kao i tijekom postupka, tuženik u cijelosti osporava pravnu osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu. Drži da presuda Vrhovnog suda RH br. Rev-2221/2018 od 3.9.2019. isključuje pravni interes korisnicima konvertiranih kredita za utvrđenje ništetnosti. Nadalje, tuženik ukazuje na to da zastarni rok s naslova stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kad se imovina stjecatelja povećala sukladno sudskoj praksi ( VSRH Rev-421/92), a ističe protekom roka od 3 godina od svake pojedine uplate. Glede navoda tužitelja o valutnoj klauzuli, tuženik navodi da je ista zakonom izrijekom dopuštena, a banka nije znala niti mogla znati za rast tečaja CHF, ali je u javnosti pa i u izvješćima HNB-a bilo upozorenja o mogućem rastu valute CHF. Konverzijom kredita izjednačen je položaj korisnika kredita u CHF valuti s korisnicima kredita u eurima i tada su riješeni svi pravni odnosi između stranaka. Banka je isto bila dužna učiniti temeljem izričite zakonske odredbe odnosno temeljem odredbi tada vrijedećeg Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a tužitelj je isto slobodno prihvatio.

Navodi da tužitelj zahtijeva isplatu u visini koja očigledno predstavlja razliku kao da valutna klauzula nije bila niti ugovorena te kao da konverzija nije provedena, što znači da bi prihvaćanjem tužbenog zahtjeva sud dokinuo slobodno uređivanje obveznih odnosa.

Nadalje, tuženik navodi da tužitelj nije dokazao da je potrošač, protivi se dokaznim prijedlozima tužiteljice, a ukoliko sud odredi financijsko vještačenje, predlaže da se uračuna preplata tužiteljici u konverziji kredita i izračun tzv. negativnih razlika (nastalih u mjesecima kada je tečaj valute CHF bio niži od početnog). Predložio je odbiti tužbeni zahtjev.

3.Tijekom postupka proveden je uvid u ugovor o kreditu (list 11-15 spisa), anex ugovoru od 11.2.2016. (19-25), otplatni plan (list 29-50) i u knjigovodstvenu karticu prometa list 49-59), te je provedeno financijsko vještačenje po financijskom vještaku Zrinku Ručeviću (list 331-341), a ispitana je i tužiteljica (list 317-318).

4.Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Nesporno je da su tužiteljica, kao korisnik kredita i tuženik, kao davatelj kredita sklopili 10. studenoga 2006.g. ugovor o kreditu br. 3207820489/06 za kupnju stana, kojim se tuženik obvezao staviti tužitelju na raspolaganje iznos od 61.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, dok se tužitelj obvezao isti iznos vratiti s pripadajućom redovnom kamatom koja je tijekom postojanja obveze iz ugovora promjenjiva u 180 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 463,90 CHF.

6. U svojem iskazu, tužiteljica je izjavila da je 2006.g. odlučila riješiti stambeno pitanje kupnjom stana te je u poslovnici prednika tuženika zatražila kredit, a djelatnik banke sugerirao joj je da uzme kredit u CHF valuti jer je najpovoljnija kamata. Ugovor o kreditu pročitala je i bio joj je prilično nerazumljiv, ali je vjerovala banci i sugestijama koje je dobila. Kreditnim sredstvima kupila je stan u kojem i danas živi, nikada nije služio u druge svrhe. Nije pretpostavljala da bi moglo doći do tolikog povećanja otplatnog obroka kao što je došlo.

7. Ugovor o kreditu sklopila je tužiteljica kao fizička osoba i nesporno pripada u kategoriju potrošača, sukladno Zakonu o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj, 96/03) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora. Ugovor je sklopljen s istim odredbama kao i ostali potrošački ugovori o kreditima.

8. Temeljem odredbe čl. 328. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO) pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se, te temeljem čl. 327. ZOO-a, na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svaka zainteresirana stranka, a tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog postupka, iako je kredit konvertirao, jer istim traži vraćanje iznosa koje je preplatio temeljem ništetnih odredbi ugovora.

Naime, ništavost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja ugovora, pri čemu ništetne odredbe ugovora niti ne postoje, te konverzijom kredita ništetne ugovorne odredbe nisu postale valjane, i tužitelj postavlja zahtjev za isplatu, zbog ništetnih odredbi ugovora, to on ima pravni interes za vođenje ovoga postupka.

9. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012, kojom je, između ostalog, utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora prednik tuženika, kao trgovac, nije informirao korisnike kredita o svim rizicima vezanim za tečaj valute CHF u kojoj se ugovor sklapa. Nakon što je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske dana 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), Vrhovni sud Republike Hrvatske je 03. rujna 2019. donio presudu poslovni broj Rev- 2221/2018-11 kojom je, između ostalog, odbijena i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.g., u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time prednik tuženika postupio protivno odredbama, tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 97/07, 12/15, 75/09, 79/09, 89/09, 33/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je prednik tuženika u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta, uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

10. Sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 41/14,110/15,14/19) ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da su ništetne odredbe tuženika ugovoru o kreditu o valutnoj klauzuli.

11. U odnosu na tvrdnju tuženika da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita, da je tužitelj na isto pristao i da iz navedenog tužitelj više nema pravo ništa potraživati s osnova predmetnog ugovornog odnosa, za navesti je da je provedenim vještačenjem utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, te kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi tako i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Da je to doista tako proistječe iz presude suda Europske unije C118/17 od 14. 3. 2019., u predmetu IV protiv Erste Bank Hungary Zrt, koja daje odgovor na pitanja o kreditima s ništetnim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o ništetnim uvjetima u potrošačkim ugovorima u kojoj je utvrđeno da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio, da navedena odredba ne postoji. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Isto tako je odlukom Vrhovnog suda Rev 18/18 od 26. 5. 2020. izneseno stajalište da Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznos preostale neplaćene glavnice, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kad uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja i u cijelosti je ugovor ispunjen. U odnosu na navedeno, također valja istaknuti da je u rješenju Vrhovnog suda RH broj Rev-2868/2018 od 12.02.2019. zauzeto stajalište da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim zahtjevima. Kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog ugovornog odnosa koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je predmetnom ugovornom odnosu slučaj. Budući provedena konverzija nije ispravila posljedicu nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, to istaknuti prigovor tuženika u odnosu na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužitelja kao potrošača, nije osnovan.

12. Nadalje, iz provedenog postupka je utvrđeno da su ugovorne odredbe kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene, pa prema tome ništetne, jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati tužitelja kao korisnika kredita i potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro ( jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Načelo savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO) općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi.

13. Prigovor zastare nije osnovan. Podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 s izmjenama i dopunama, u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle, od 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2023., to do tada nije istekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO-a, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. i objedinjenom pravnom shvaćaju od 31. siječnja 2022.

14.Sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15 i 29/18, u daljnjem tekstu: ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom.

15. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i razlike glavnice nastale pri konverziji.

16. Radi utvrđivanja kolika je razlika u mjesečnim anuitetima kredita između iznosa koje je tužitelj preplatio zbog valutne klauzule, u odnosu na iznose da je kroz čitavo ugovoreno vrijeme tečaj CHF bio kao na dan puštanja kredita provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću iz čijeg nalaza i mišljenja je utvrđeno da je razlika obveza s osnova promjene valutnog tečaja te zateznih kamata umanjeno za preplatu utvrđenu konverzijom iznosi 5.789,72 eura.

Razlika preostale glavnice po konverziji iznosi 1.583,73 eura.

17.Tuženik je prigovorio na Nalaz i mišljenje vještaka, navodeći da ne prigovara matematičkom izračunu vještaka, ali da vještak nije primijenio u metodologiji izračuna odgovarajuću kamatu.

18.Sud je u cijelosti prihvatio Nalaz i mišljenje financijskog vještaka, budući je isti dat od stalnog sudskog vještaka, po pravilima struke, temeljem vjerodostojne dokumentacije, vještak je svoj nalaz i mišljenje izradio prema zadatku koji mu je dao sud, te je isti jasan, logičan i detaljno obrazložen.

19. Tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev nakon provedenog vještačenja sukladno čl. 190. st.2. ZPP-a na iznos utvrđen vještačenjem.

Preplata utvrđena u konverziji priznata je kod izračuna razlike nastale uplatom mjesečnih anuiteta, a tzv. negativne razlike nisu priznate u korist tuženika jer bi isto značilo umanjenje tražbine tužiteljice, a tuženik nije izjavio prigovora radi prebijanja. Sve je sukladno i stavu Vrhovnog suda RH.

Kako se imovina tuženika bez osnove povećala, a tuženik je nepošteni stjecatelj, kamata teče od 25. veljače 2016.g., sukladno čl. 1115. ZOO-a.

Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se od 1.1.2008.g. na odredbi čl. 29.st. 2. ZOO-a.

20. Kako je tužitelj u cijelosti uspio s tužbenim zahtjevom, valjalo je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, tuženiku naložiti da nadoknadi parnični trošak tužitelju.

Tužitelju su, kao potrebni priznati troškovi zastupanja po Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika koji se sastoje od: sastava tužbe po Tbr. 7/1 u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištima dana 13.03.2024.,07.05.2024. i 17.10.2025. po Tbr. 9/1 za svako ročište 200,00 eura, za podneske od dana 20.02.2024., 26.04.2024., 17.03.2025. i 18.08.2025. svaki 200,00 eura po Tbr. 8/1, što ukupno iznosi 1.600,00 eura, što uvećano za 25% PDV u iznosu od 400,00 eura, ukupno iznosi 2.000,00 eura, te su priznati trošak vještačenja u iznosu od 600,00 eura, tako da ukupni iznos parničnog troška iznosi 2.600,00 eura.

Na trošak je dosuđena i zakonska zatezna kamata koja teče od presuđenja. Vezano na troškove tužiteljice uz delegaciju predmeta, sud će donijeti posebno rješenje.

21. Stoga je odlučeno kao u izreci.

U Donjoj Stubici, 19. prosinca 2025.god.

S U D A C:

Vesna Posavec

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu u roku od 15 dana, po primitku prijepisa iste. Žalba se podnosi pismeno u četiri primjerka, a o istoj odlučuje Županijski sud .

DN-a:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika