REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-5877/2024-15
U IME REPUBLIKE HRVATSKE
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Saši Bušić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja JJ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupan po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Porsche mobiliti d.o.o., OIB: 36514183925 Zagreb, Ulica Velimira Škorpika 21, zastupan po punomoćniku Tomislavu Buliću, odvjetniku u Zagrebu, radi ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 13. studenog 2025. u nazočnosti tužitelja osobno uz punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, 19. prosinca 2025. godine,
p r e s u d i o j e:
1. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe Ugovora o kreditu br. 02836 od dana 1.8.2008. godine sklopljenog između tužitelja JJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika PORSCHE MOBILITI d.o.o., Zagreb, Ulica Velimira Škorpika 21, OIB: 36514183925, solemniziranog od strane javnog bilježnika Željka Kaića iz Karlovca pod posl.br. OV-12855/2008 dana 7.8.2008. godine koja glasi: U čl. 5.1.: „Sve novčane obveze koje proizlaze iz Ugovora, ako su izražene u CHF, ispunjavaju se plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, za CHF vrijedećem na dan plaćanja.“
2. Nalaže se tuženiku PORSCHE MOBILITI d.o.o., Zagreb, Ulica Velimira Škorpika 21, OIB: 36514183925 da tužitelju JJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 4.771,13 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom
na iznos od 4,56 EUR od 18.11.2008. godine do isplate
na iznos od 13,61 EUR od 24.12.2008. godine do isplate
na iznos od 10,98 EUR od 15.1.2009. godine do isplate
na iznos od 21,09 EUR od 14.2.2009. godine do isplate
na iznos od 23,71 EUR od 18.3.2009. godine do isplate
na iznos od 24,90 EUR od 25.4.2009. godine do isplate
na iznos od 21,92 EUR od 16.5.2009. godine do isplate
na iznos od 20,38 EUR od 20.8.2009. godine do isplate
na iznos od 17,71 EUR od 20.8.2009. godine do isplate
na iznos od 15,60 EUR od 22.8.2009. godine do isplate
na iznos od 15,62 EUR od 22.8.2009. godine do isplate
na iznos od 17,88 EUR od 22.8.2009. godine do isplate
na iznos od 16,54 EUR od 16.10.2009. godine do isplate
na iznos od 16,47 EUR od 7.11.2009. godine do isplate
na iznos od 17,67 EUR od 15.12.2009. godine do isplate
na iznos od 20,07 EUR od 14.1.2010. godine do isplate
na iznos od 22,09 EUR od 17.2.2010. godine do isplate
na iznos od 22,26 EUR od 16.3.2010. godine do isplate
na iznos od 28,62 EUR od 15.4.2010. godine do isplate
na iznos od 25,83 EUR od 15.5.2010. godine do isplate
na iznos od 28,53 EUR od 15.6.2010. godine do isplate
na iznos od 38,77 EUR od 14.7.2010. godine do isplate
na iznos od 35,20 EUR od 18.9.2010. godine do isplate
na iznos od 46,76 EUR od 14.10.2010. godine do isplate
na iznos od 41,66 EUR od 14.10.2010. godine do isplate
na iznos od 37,52 EUR od 30.12.2010. godine do isplate
na iznos od 49,74 EUR od 18.1.2011. godine do isplate
na iznos od 61,29 EUR od 19.2.2011. godine do isplate
na iznos od 53,21 EUR od 20.4.2011. godine do isplate
na iznos od 56,31 EUR od 20.4.2011. godine do isplate
na iznos od 48,68 EUR od 17.5.2011. godine do isplate
na iznos od 53,12 EUR od 16.6.2011. godine do isplate
na iznos od 69,48 EUR od 15.7.2011. godine do isplate
na iznos od 64,27 EUR od 10.8.2011. godine do isplate
na iznos od 94,58 EUR od 7.9.2011. godine do isplate
na iznos od 100,36 EUR od 15.10.2011. godine do isplate
na iznos od 69,16 EUR od 16.11.2011. godine do isplate
na iznos od 71,74 EUR od 13.12.2011. godine do isplate
na iznos od 70,49 EUR od 17.1.2012. godine do isplate
na iznos od 73,67 EUR od 17.2.2012. godine do isplate
na iznos od 77,32 EUR od 16.3.2012. godine do isplate
na iznos od 76,33 EUR od 13.4.2012. godine do isplate
na iznos od 74,64 EUR od 16.5.2012. godine do isplate
na iznos od 75,30 EUR od 14.6.2012. godine do isplate
na iznos od 77,09 EUR od 13.7.2012. godine do isplate
na iznos od 75,72 EUR od 14.8.2012. godine do isplate
na iznos od 76,06 EUR od 2.10.2012. godine do isplate
na iznos od 73,93 EUR od 10.10.2012. godine do isplate
na iznos od 72,44 EUR od 3.11.2012. godine do isplate
na iznos od 75,07 EUR od 25.12.2012. godine do isplate
na iznos od 73,62 EUR od 2.2.2013. godine do isplate
na iznos od 75,55 EUR od 5.3.2013. godine do isplate
na iznos od 71,13 EUR od 5.3.2013. godine do isplate
na iznos od 73,04 EUR od 18.4.2013. godine do isplate
na iznos od 74,37 EUR od 10.5.2013. godine do isplate
na iznos od 73,09 EUR od 18.6.2013. godine do isplate
na iznos od 68,93 EUR od 6.7.2013. godine do isplate
na iznos od 66,80 EUR od 31.8.2013. godine do isplate
na iznos od 69,67 EUR od 27.9.2013. godine do isplate
na iznos od 71,32 EUR od 17.10.2013. godine do isplate
na iznos od 73,94 EUR od 3.12.2013. godine do isplate
na iznos od 72,40 EUR od 21.1.2014. godine do isplate
na iznos od 73,76 EUR od 15.2.2014. godine do isplate
na iznos od 74,51 EUR od 16.4.2014. godine do isplate
na iznos od 76,51 EUR od 6.5.2014. godine do isplate
na iznos od 77,13 EUR od 21.5.2014. godine do isplate
na iznos od 76,86 EUR od 18.6.2014. godine do isplate
na iznos od 74,97 EUR od 22.7.2014. godine do isplate
na iznos od 73,72 EUR od 22.7.2014. godine do isplate
na iznos od 75,21 EUR od 22.8.2014. godine do isplate
na iznos od 76,55 EUR od 20.9.2014. godine do isplate
na iznos od 77,79 EUR od 19.10.2014. godine do isplate
na iznos od 78,66 EUR od 22.11.2014. godine do isplate
na iznos od 79,68 EUR od 23.12.2014. godine do isplate
na iznos od 80,84 EUR od 22.1.2015. godine do isplate
na iznos od 80,38 EUR od 21.2.2015. godine do isplate
na iznos od 76,46 EUR od 20.3.2015. godine
do po stopi koja se do 31.07.2015. godine obračunava prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.
3. Nalaže se tuženiku PORSCHE MOBILITI d.o.o., Zagreb, Ulica Velimira Škorpika 21, OIB: 36514183925 da tužitelju JJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.568,08 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 19. prosinca 2025. godine pa do isplate, u visini po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da su tužitelj i tuženik dana 1.8.2008. godine sklopili Ugovor o kreditu broj 02836 (dalje u tekstu: Ugovor) temeljem kojeg je tuženik tužitelju, kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 20.169,68 CHF prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, za CHF vrijedećem na dan plaćanja. Tužitelj se sukladno članku 5. i 6. predmetnog Ugovora obvezao tuženiku iznos kredita platiti u mjesečnim obrocima plativo u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, za CHF vrijedećem na dan plaćanja, uz redovnu kamatnu stopu koja je člankom 6.2. predmetnog Ugovora određena kao promjenjiva, dok je u trenutku ugovaranja iznosila 7,99%, a utvrđuje se sukladno članku 9.1. predmetnog Ugovora. Tužitelj se navedeni iznos kredita obvezao vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom. Preuzetu obvezu po predmetnom Ugovoru prema tuženiku tužitelj je u cijelosti ispunio. Prilikom sklapanja ugovora tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Dapače, tužitelju je ponuđen kredit vezan uz valutu CHF kao najpovoljniji kredit s najnižom kamatnom stopom. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva jednostranom odlukom tuženika. Razvidno je kako su u predmetnom Ugovoru postojala dva promjenjiva elementa (valutna klauzula vezana uz švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa) što ukazuje da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem kojih tužitelj u trenutku sklapanja, niti tijekom otplate nije moga znati koliko će iznositi njegova kreditna obveza. Da je tužitelj imao saznanja da će mjesečni anuitet toliko porasti, do mjere da ugrožava tužiteljevu egzistenciju nikada ne bi preuzeo takvu obavezu. U odnosu na ugovorene odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF valja istaknuti da je odredbom čl. 269. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05. i 41/08., dalje ZOO) propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju te da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, dok je odredbom čl. 270. st. 1. ZOO-a propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Odredbom čl. 81. st. 1 Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, 45/07 i 79/07, dalje - ZZP), važećim u vrijeme sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2 propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je u st. 3. propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u st. 4 propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84 ZZP propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive te je odredbom čl. 87 st. 1 ZZP propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. U konkretnom slučaju se radilo upravo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika kao trgovca, a o pojedinim ugovornim odredbama se uopće nije niti moglo pojedinačno pregovarati, budući su odredbe ugovora bile već unaprijed formulirane od strane tuženika kao trgovca te ih je tuženik mogao mijenjati kako je htio jer u samom ugovoru nisu propisani nikakvi parametri o kojima kamata ovisi dok tužitelj kao potrošač nije imao nikakav utjecaj na njihov sadržaj. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed standardnog ugovora trgovca. Također, tuženik je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorio nepoštenu odredbu na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Time je suprotno načelu savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a) uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu tužitelja kao potrošača. Iz naprijed navedenog je sasvim razvidno da ugovorne odredbe kojima se glavnica leasinga i otplata mjesečnih anuiteta veže uz CHF nisu bile razumljive tužitelju jer tužitelj kao prosječni potrošač ne raspolaže stručnim znanjem pa mu nisu poznati priroda i specifičnosti predmetne valute, a tuženik ga o tome ni na koji način nije informirao. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. U konkretnom slučaju to znači da su u Ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i valutna klauzula vezana uz švicarski franak odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF. Na temelju dostupnih mu podataka, tužitelj je izvršio izračun kojim je utvrdio kako je tuženik bez osnove, a temeljem nepoštenih odredaba o valutnoj klauzuli stekao iznos od 5.008,41 EUR. Člankom 1111. st. 1 ZOO-a propisano je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 3. istog čl. Zakona propisano je da je obveza vraćanja odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva
2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare potraživanja i nedostatka aktivne legitimacije. Tuženik ističe prigovor zastare na cjelokupno potraživanje tužitelja. Naime, na zahtjev tužitelja za isplatom primjenjuje se petogodišnji zastarni rok prema pravilima za povrat plaćenog (stečenog) bez osnove, što znači da rok zastare za svaki pojedini obrok počinje teći od dana uplate istoga. Kako je posljednji obrok temeljem Ugovora isplaćen još 2015. godine, a tužba je podnesena u listopadu 2024. godine, sasvim je jasno da je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari, obzirom da tužba nije podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka. Također, tuženik naglašava da unutar petogodišnjeg zastarnog roka protiv tuženika nije pokrenut nikakav postupak pred sudom ili drugim nadležnim tijelom koji bi doveo do učinka prekida zastare. Tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja. Tuženik osporava primjenu odredaba Zakona o zaštiti potrošača na predmetni ugovorni odnos i ističe da tužitelj nije pretrpio nikakvu štetu. Usprkos istaknutim prigovorima, tuženik se opreza radi očituje na tužbu te u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri te u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama. Kako nema ništetnih odredbi Ugovora, nema niti osnova za donošenje presude kojom se tuženiku nalaže da nešto isplati tužitelju. Tužitelj se u tužbi poziva na odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koju primjenu na konkretan slučaj tuženik u cijelosti osporava. Dodatno, kad bi se ZZP i primjenjivao, tuženik ukazuje na odredbu čl. 84. (ZZP/03) te istovjetnu odredbu u članku 53. trenutno važećeg ZZP-a, koja ne dopušta ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. U konkretnom slučaju, tuženik smatra da su sve odredbe Ugovora jasne, lako razumljive i uočljive, pa da stoga nisu ispunjeni niti osnovni kriteriji za raspravljanje o nepoštenosti takvih odredbi. Opreza radi, premda u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za raspravljanje o nepoštenosti ugovornih odredbi, tuženik ističe da su sve ugovorne odredbe u skladu sa zakonskim odredbama te suprotno tvrdnjama tužitelja ne predstavljaju odredbe kojima bi bila narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Tuženik je održavao učestale edukacije svojih prodavača i prodajnih predstavnika te uvijek isticao kako prilikom sklapanja ugovora s valutnim klauzulama postoji rizik radi promjene tečaja, a na koji tuženik ne utječe, ali korisnici kredita tog rizika moraju biti svjesni. Štoviše, tuženik je nevezano za bilo koju valutu nudio jednake uvjete za sklapanje ugovora o kreditu, što tuženik dokazuje i dostavom primjerka ugovora s valutnom klauzulom u EUR. Tuženik ističe da je tužitelj u potpunosti imao mogućnost sklopiti ugovor s valutnom klauzulom u eurima – što nije učinio. Navedeno proizlazi i iz činjenice da je tuženik 2005. i 2006. godine od ukupnog broja sklopljenih ugovora čak 57,58% sklopio u valutom u eurima. Tuženik u bitnom ističe kako je valutna klauzula izrijekom dopuštena i legitimna ugovorna odredba. Nakon što je valjano ugovorena, valutna klauzula ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnom Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu i ugovor u cijelosti naknadno učiniti ništetnom. Nadalje, tužitelj tvrdi kako je predmetni Ugovor sklopljen isključivo na njegovu štetu, ali prednosti koje su ostvarene u razdoblju do 2011.g. ne smatra „problematičnima“ jer je kao korisnik kredita u tom razdoblju bio u boljoj poziciji od korisnika kredita koji su u tom razdoblju zaključili ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u eurima ili kunski kredit. Štoviše, tuženik ističe kako je zakonodavac Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje u tekstu: ZID ZPK) u čl. 19. st. 3. izrijekom isključio već otplaćene kredite. Naime, razlog isključenja već otplaćenih kredita se očituje u cilju zakonodavca kojim je nastojao otkloniti neravnotežu koja je nastala između ugovornih stranaka, a na štetu potrošača, tj. očigledno je kako je zakonodavac smatrao kako korisnici CHF kredita koji su svoje kredite već isplatili nisu pretrpjeli nikakvu štetu, odnosno kako između potrošača i vjerovnika nije postojala znatna neravnoteža na strani potrošača, kao i u konkretnom slučaju između tužitelja i tuženika koji je svoj kredit isplatio u cijelosti prije donošenja ZID ZPK. Tuženik posebno ističe da je tužitelju, kao i ostalim klijentima tuženika u predmetnom razdoblju, ponuđeno sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u eurima i u švicarskim francima te odluku prepustio tužitelju koji je, dakle, imao mogućnost pregovaranja. Tužitelj je taj koji je odabrao ugovor s valutnom klauzulom u CHF umjesto u EUR, a tuženik nikada nije provodio poslovnu praksu kojom bi se djelatnike tuženika i/ili partnere tuženika upućivalo da klijentima prezentiraju samo proizvode tuženika u jednoj valuti, pa tako ni ugovore o kreditu samo u CHF. Valja napomenuti i da je tuženik prije, tijekom i nakon 2008. godine, kada je sklopljen predmetni ugovor o kreditu, sa svojim klijentima redovito sklapao ugovore s valutnom klauzulom u eurima i nije bilo zapreke da upravo takav ugovor sklopi i tužitelj. U odnosu na tvrdnje o neinformiranosti tužitelja o značenju valutne klauzule u valuti CHF, tuženik ističe da se, pored činjenice da je tuženik tužitelja informirao o rizicima promjene tečaja, ujedno radilo o javno dostupnoj i općepoznatoj informaciji koja je sustavno bila objavljivana godinama prije zaključenja Ugovora u nizu novinskih članaka i radijskih emisija. Usprkos navedenome, tuženik je tužitelja u potpunosti informirao o značenju valutne klauzule u CHF, dok je tužitelj bio taj koji je odabrao upravo navedenu valutu. Pritom tuženik napominje da tužitelj ničim ne dokazuje da je riječ o unaprijed formuliranom ugovoru koji je sastavljao isključivo tuženik. Tuženik je, povrh svega, upravo na traženje klijenata i zbog zahtjeva tržišta u ponudu uveo i ugovor s valutnom klauzulom u CHF, objašnjavajući svakom kupcu i klijentu kako predmetna valuta nije stabilna te da nipošto ne može garantirati njezinu stabilnost. Nastavno na prethodnu točku, tužitelj ukazuje sudu na standard dužne pažnje i informiranost „prosječnog potrošača“ kako ga postavlja Sud EU koji ne podrazumijeva potrošača koji se, pored upozorenja tuženika, propustio i samostalno informirati o javno dostupnoj informaciji i to u trenutku kada donosi jednu od važnijih financijskih odluka u svome životu – uzimanje kredita. Kako tuženik sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri te u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama, tako nema ništetnih odredbi Ugovora niti osnova za donošenje presude kojom se tuženiku nalaže da nešto isplati. Ne može se od tuženika očekivati da klijenta informira o nečemu o čemu ni sam nema preciznih saznanja i prognoza, kao što je budući smjer kretanja tečaja i visina njegova porasta, pa s tim u vezi tuženik ističe da se upravo u odluci Suda EU u predmetu J (C-186/2016) na koju se tužitelj poziva navodi sljedeće: „Članak 3. Stavak.1 Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružatelj usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje spomenutog ugovora. Na sudu koji je uputio zahtjev je da procjeni, s obzirom na sve okolnosti glavnog postupka i uzimajući u obzir osobito stručnost i znanja pružatelja usluga, u vezi s mogućim promjenama tečaja i rizicima svojstvenima sklapanju ugovora o zajmu u stranoj valuti, postojanje eventualne neravnoteže u smislu spomenute odredbe.“ Međutim, iako niti sam tuženik nije mogao sa sigurnošću iznijeti tvrdnju u kojem će smjeru i do kojeg iznosa rasti tečaj valute, svoje spoznaje o postojanju takvih mogućnosti kretanja tečaja švicarskog franka iznio je ne samo ovdje tužitelju, nego i svakom klijentu koji se odlučio na korištenje usluga tuženika. Tuženik u cijelosti osporava visinu isplate koju tužitelj potražuje u točkama petita. Uopće je nejasno na koji je točno način tužitelj došao do tog izračuna i zašto uopće smatra da bi mu tuženik trebao navedeni iznos isplatiti. Tuženik nije dioničko društvo te nema vlastiti kapital. Tuženik ističe kako nema vlastiti kapital te se za svaki pojedini kredit s valutnom klauzulom u CHF zaduživao od banke sa sjedištem u [adresa] koja mu je navedeni iznos isplaćivala upravo u valuti CHF. Navedeni iznos je potom isplaćen tužitelju što ne mijenja činjenicu da se na traženje tužitelja tuženik također zadužio u CHF valuti te je navedene iznose vraćao, također prema aktualnom tečaju CHF-a. Dakle, ne samo da se tuženik zaduživao u CHF-u, nego je to činio i putem banke sa sjedištem u [adresa] pa stoga postoji i međunarodni element, a sve na zahtjev i traženje tužitelja. Slijedom svega navedenog, predlaže se odbiti u cijelosti tužbeni zahtjev uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka, sa zakonskim zateznim kamatama.
1. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u presliku Ugovora o financijskom leasingu broj: 02836 od 1. kolovoza 2008. godine, nalaz i mišljenje financijskog vještaka Petre Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o., iskaz tužitelja, zapisnici s ročišta te priležeći podnesci stranaka.
2. Nesporno je među strankama da su sklopile Ugovor o financijskom leasingu broj: 02836 od 1. kolovoza 2008. godine prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit s valutnom klauzulom CHF u iznosu od 20.169,68 CHF u protuvrijednosti kune na dan isplate.
3. Sporna je osnovanost utvrđenja ništetnosti valutne klauzule, zastara potraživanja u odnosu na valutnu klauzulu i visina tužbenog zahtjeva. Sud je dozvolio preinaku tužbenog zahtjeva od 1. listopada 2024., povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove, a nakon provedenog financijskog vještačenja prema kojem je mogao postaviti visinu tužbenog zahtjeva.
4. Prigovor zastare potraživanja koji ističe tuženik je neosnovan jer zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323 st. 1 ZOO-a kao posljedice utvrđenja djelomične ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti ove sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ovaj predmet spora nema direktni učinak kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača, a koji se odnosi u pogledu prigovora zastare na restitucijski zahtjev.
5. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je htio kupiti vozilo i bio je u Auto kući Otok Oštarijski i sjeća se da mu je zaposlenik auto kuće ponudio kredit u CHF protuvrijednosti kune. On je to prihvatio, pročitao je ugovor, nije imao primjedbi jer su mu rekli da je to ok jer se radi o CHF koji je najstabilniji. Sjeća se da mu nisu ništa objašnjavali rizik valutne klauzule. Nakon toga je išao kod javnog bilježnika i tamo je potpisao navedeni kredit. Navodi da je osobno plaćao mjesečne anuitete. Nadalje navodi da je auto koristio u osobne svrhe. Nije imao niti firmu registriranu niti obrt. Navodi da mu u drugoj valuti nisu ni ponudili kredit nego u CHF jer su rekli da je najpovoljniji.
6. Sud je iskazom tužitelja utvrdio da je zaposlenik tuženika svojim klijentima pojašnjavao specifičnost valute CHF u njihovim ugovorima o kreditima te se nije pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama, a prema odredbi čl. 49 st. 1 ZPP- a ako se nije pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama ugovorne odredbe smatraju se nepoštenom ako je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer su navedene odredbe bile unaprijed formulirane od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, osobito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoj standardno ugovora trgovca. Stoga je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg zakona o zaštiti potrošača i to čl. 81.,82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama zakona o zaštiti potrošača po čl. 96. i 97. i suprotno odredbama čl. 322., 323. i 324. Zakona o obveznim odnosima. Prema odredbi čl. 1. St. 3. Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima kojom je u čl. 10. st. 2. propisano da se primjenjuje na sve ugovore sklopljene nakon 341. prosinca 1994. godine te će se nepoštenim uvjetima smatrati one jednostrane odredbe koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetnu potrošača. Opća klauzula nepoštenosti odnosi se na ugovornu odredbu koja mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama te se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.
7. Ugovorne odredbe o promjenama kamatnih stopa predmetnog ugovora su ništetne jer se nije pojedinačno pregovaralo te su uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. u odnosu na promjenjivu redovnu kamatu u skladu s jednostranim odlukama tuženika je nepoštena i ništetna, a u odnosu na valutnu klauzulu utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe, u odnosu na ugovornu valutnu klauzulu koja glavnica je vezana za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana stoga je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg zakona o zaštiti potrošača i to čl. 81.,82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama zakona o zaštiti potrošača po čl. 96. i 97. i suprotno odredbama čl. 322., 323. i 324. Zakona o obveznim odnosima. Sud je utvrdio iskazom tužitelja da se na tužitelja primjenjuje Zakon o potrošačima jer je tužitelj potpisao ugovor kao fizička osoba-potrošač, te mu je zaposlenik tuženika predložio kredit u CHF i da je najpovoljniji i najstabilniji i nitko mu nije objasnio što se tiče valutne klauzule, a niti mu je zaposlenik tuženika objasnio rizik promjene tečaja valutne klauzule, a posebno iz razloga jer HNB monetarnom politikom u tom vremenskom razdoblju nije štitio promjenu tečaja valute CHF u protuvrijednosti kune. Sud zaključuje da tuženik predloženim dokazima nije dokazao da je tužitelju djelatnik tuženika, a prije sklapanja navedenog ugovora, objasnio rizik povećanja valutne klauzule, imajući u vidu da je teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača na bankama, tuženik nije dokazao da su tužitelju prilikom pregovora pružene cjelovite informacije u pogledu značaja i posljedica ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, a prema odredbi čl. 221 a ZPP-a. Sud zaključuje da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo da je nastala značajna neravnoteža u pregovaračkim položajima, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja te je predmetna ugovorna odredba nepoštena. Prema čl. 1111. st. 1. ZOO-a kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Sud je utvrdio da je predmetna ugovorna odredba u odnosu na valutnu klauzulu ništetna stoga se u ovom slučaju primjenjuje čl. 1111. st. 1. ZOO-a jer je tuženik nepošteno stekao bez osnove utuženi iznos.
8. Prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka Petre Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. na temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije vještak daje mišljenje na postavljeni zadatak. Pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate kredita do kraja otplate kredita nije mogao mijenjati tečaj: Ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznose 4.771,13 EUR, Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 0,09 EUR. Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 4.771,04 EUR.
9. Stranke nisu imale primjedbe na nalaz i mišljenje financijskog vještaka i očitovanja, u odnosu na izračun, stoga je sud isti uzeo u obzir prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva.
10. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je svoje vještačenje iznio savjesno i u skladu pravilima i vještine prema čl. 258. ZPP-a.
11. Budući da je sud utvrdio da je u odnosu na tečaj valutne klauzule ništetna u dijelu sadržane u ugovoru u čl. 5. toč. 1. koja glasi: "novčane obveze koje proizlaze iz ugovora izrađene su u CHF, a ispunjavaju se plaćanjem u HRK koristeći prodajni tečaj CHF Raiffeisen bank d.d. na dan uplate" jer je protivna odredbi čl. 81., 82., 90., 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača prema odredbi čl. 322., 323. i 324. ZOO-a, sud je dosudio tužitelju na ime stjecanja bez osnove iznos 4.771,13 eur u odnosu na preplaćenu valutnu klauzulu (čl. 1111. ZOO-a koji je u svezi s čl. 1115. ZOO-a), mjesečne iznose sa zakonskim zateznim kamatama tekuće od svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa sve do isplate, a prema čl. 29. st. 2. ZOO-a koji je u svezi s čl. 183. ZOO-a. U odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata tuženik je nepošteni stjecatelj jer je povrijedio prava i interese tužitelja jer stečeno bez osnove i ako je stjecatelj nepošten zakonska zatezna kamata teče od dana stjecanja, te odgovara za tijek zakonskih zateznih kamata od dana stjecanja svakog pretplaćenog iznosa, a prema čl. 1115. ZOO-a, s obzirom da se radi o povratu stečenog bez osnove jer tuženik je bio nesavjestan i morao je znati da su sporne odredbe predmetnog ugovora protivne prisilnim propisima radi izostanka mogućnosti pregovaranja od strane potrošača o pojedinačnim odredbama i moguće posljedice znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.
12. Sud je dosudio parnični trošak tužitelju temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a u iznosu od 1.568,08 eur, koji se sastoji od: tužba 100 bodova, podnesak 19.02.2025. g. 100 bodova, ročište 1.04.2025. g. 100 bodova, podnesak 9.10.2025. g. 100 bodova, ročište 13.11.2025. g. 100 bodova, ročište za objavu presude 50 bodova, a što ukupno iznosi 1.100,00 eur za rad odvjetnika prema OT, PDV 275,00 eur, trošak financijskog vještačenja 400,00 eur, trošak sudske pristojbe na tužbu 96,54 eur, trošak sudske pristojbe na presudu 96,54 eur.
U Zagrebu, 19. prosinca 2025.
Sudac:
Saša Bušić
NAPUTAK O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude strankama je dopuštena žalba u roku od 15 dana od primitka prijepisa presude. Žalba se podnosi pisanim putem u 4 istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Županijski sud.
DNA:
- tužitelju po pun
- tuženiku po pun
