- 1 -              Rev 263/2022-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 263/2022-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari prvotužiteljice J. C. iz M., OIB: … i drugotužiteljice K. M. iz O., OIB: …, koje zastupaju punomoćnici A. K. i K. N., odvjetnici u D. protiv prvotuženika L. Đ., OIB: … i drugotuženice N. Đ. O.: …, oboje iz D., koje zastupa punomoćnica A. B., odvjetnica u D., radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, odlučujući o reviziji tužiteljica protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-55/2019-4 od 30. studenog 2020. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-614/16 od 11. rujna 2018., u sjednici održanoj 24. listopada 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

              Revizija tužiteljica odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

1.              Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi:

 

              "Poništava se Ugovor o darovanju sklopljen između prvotuženika L. Đ. i drugotuženice N. Đ. dana 26. travnja 2016.g. pred javnim bilježnikom N. M., pod poslovnim brojem Ov.3944/16.

 

              Nalaže se z.k. odjelu Općinskog suda u Dubrovniku izvršiti brisanje prava vlasništva drugotuženice N. Đ. na etaži 42-stanu stan B4-S8 na trećem katu površine 61,64m2 kojem pripada spremište S8 u suterenu površine 2,43 m2, u čest.zgr. 1035/1 k.o. O., a koje je upisano pod posl.br. Z.3795/16 Općinskog suda u Dubrovniku temeljem Ugovora o darovanju sklopljenog između prvotuženika L. Đ. i drugotuženice N. Đ. dana 26.travnja 2016.g. pred j.b. N. M. pod posl.br. Ov-3944/16."

 

Pod točkom II. izreke naloženo je tužiteljicama naknaditi tuženicima parnični trošak u iznosu od 21.250,00 kuna u roku od 15 dana.

 

2.              Drugostupanjskom presudom pod točkom I. izreke odbijena je žalba tužiteljica kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda, a pod točkom II. izreke odbijen je zahtjev tužiteljica za naknadu troškova žalbe.

 

3.              Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-1845/2021-2 od 15. rujna 2021., tužiteljicama je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-55/2019-4 od 30. studenog 2020. zbog sljedećeg pravnog pitanja:

 

              „Može li tužbeni zahtjev, u tužbi podnesenoj radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, kojim se predlaže donijeti presudu kojom se poništava predmetna dužnikova pravna radnja o darovanju, biti usvojen tako da sud presudom odredi da pobijana pravna radnja gubi učinak prema tužiteljima u dijelu u kojem je to potrebno radi ispunjenja potraživanja tužitelja, ako su utvrđene sve pravne pretpostavke pobijanja dužnikovih pravnih radnji propisane člancima 67. do 71. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18)?“

 

4.              Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene presude tužiteljice su podnijele reviziju zbog pravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena. Predlažu da ovaj sud ukine pobijanu presudu, a podredno da ju preinači.

 

5.              Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

6.              Revizija nije osnovana.

 

7.              U skladu s odredbom čl. 391. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 – dalje: ZPP) revizijski sud ispitao je pobijanu odluku samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

 

8.              U postupku pred nižestupanjskim sudovima su utvrđene sljedeće činjenice:

 

- da tužiteljice prema tuženiku imaju temeljem pravomoćne presude Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-569/12 od 12. lipnja 2013. novčanu tražbinu u iznosu od 528.000,00 kuna koja je dospjela pravomoćnošću presude 24. travnja 2016.,

 

- da su tužiteljice protiv tuženika, radi naplate navedenog potraživanja, pokrenule ovrhu izravnom naplatom pred Financijskom agencijom 8. lipnja 2016. kojom nisu uspjele naplatiti svoje potraživanje, jer tuženik kao dužnik nije imao dovoljno sredstava za ispunjenje navedene tražbine,

 

- da su tuženik i tuženica 26. travnja 2016. zaključili ugovor o darovanju kojim je tuženik darovao tuženici, svojoj kćeri, stan opisan u izreci presude,

 

- da je navedeni ugovor proveden u zemljišnim knjigama te je kao vlasnica stana upisana tuženica N. Đ..

 

9.              Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev kao neosnovan smatrajući da iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da tužiteljice traže pobijanje pravnih radnji dužnika na štetu vjerovnika iz čl. 70. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO), a tužbeni zahtjev nije pravilno postavljen odnosno nije u skladu s činjeničnim navodima u tužbi jer je usmjeren na poništenje ugovora te na uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije provedbe tog ugovora. Pri tome drugostupanjski sud navodi da se pobijanje dužnikovih pravnih radnji vrši u vidu zahtjeva za utvrđenje da dužnikove pravne radnje gube pravni učinak u onomu opsegu koji je potreban za namirenje njegove tražbine i ako sud usvoji tužbeni zahtjev, tada pravna radnja gubi učinak samo prema tužitelju i samo onoliko koliko je potrebno za namirenje njegove tražbine pa stoga zahtjev koji su postavile tužiteljice prelazi granice onog što se zakonom traži za paulijansku tužbu.

 

10.              Prema odredbi članka 70. ZOO-a, ako sud usvoji tužbeni zahtjev, pravna radnja gubi učinak samo prema tužitelju i samo koliko je potrebno za namirenje njegovih tražbina.

 

11.              Prema shvaćanju ovog suda nižestupanjski sudovi su pravilno ocijenili da sadržaj tužbenog zahtjeva nije usmjeren na pobijanje dužnikovih pravni radnji. Naime, zahtjev za pobijanje pravnih radnji dužnika vjerovnici, u skladu s odredbom članka 69. ZOO, redovito ostvaruju nekom od paulijanskih tužbi. Tom se tužbom prema čl. 70. ZOO najprije zahtijeva da se određena pravna radnja dužnika proglasi bez učinka u odnosu na vjerovnika, a zatim vjerovnik u tužbi mora navesti kako i u kojem obliku tuženik - treća osoba ima nešto učiniti ili trpjeti u svrhu vjerovnikova namirenja, zahtijevajući određeno činjenje ili propuštanje protivniku pobijanja.

 

12.              Osim toga, u slučaju pobijanja dužnikovih pravnih radnji ne radi se o utvrđenju pravnog posla ništetnim niti o njegovom poništenju jer pobijani pravni posao i dalje ostaje egzistentan, ali ima ograničeni učinak u odnosu na ograničeni krug osoba i samo u mjeri koja je potrebna za namirenje konkretne tražbine. Pritom je učinak pobijanja pravnih radnji na štetu vjerovnika ograničen, jer se ograničava učinak pravnog posla prema vjerovniku, kao i u odnosu na visinu potrebnu za namirenje tužiteljeve tražbine. Time se zapravo ide samo za tim da se ograniči djelovanje pravnog posla i tako otkloni njegov štetan učinak u odnosu na vjerovnika (tako i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-81/2018-2 od 27. rujna 2022., Rev-141/2016-2 od 21. travnja 2020.).

 

13.              Sudovi su pravilno ocijenili da tužiteljice takvu pravnu zaštitu nisu tražile pa su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo iz odredbi čl. 69. i 70. ZOO kada su odbili tužbeni zahtjev kao neosnovan. Kada bi u situaciji kada su tužiteljice tražile poništenje ugovora o darovanju sud prihvatio tužbeni zahtjev prema kojem pravna radnja (darovanje) gubi učinak u dijelu u kojem je potrebno namirenje vjerovnika, tada bi sud prekoračio tužbeni zahtjev jer bi prihvatio nešto što tužiteljice nisu tražile.

 

14.              Stoga odgovor na postavljeno pitanje glasi: Kada tužbenim zahtjevom u tužbi podnesenoj radi pobijanja pravnih radnji dužnika na štetu vjerovnika tužitelj traži poništenje ugovora o darovanju i brisanje zemljišno-knjižnog stanja, tada sud ne može istodobno prihvatiti tužbeni zahtjev tako da odredi da pravna radnja gubi učinak u dijelu u kojem je potrebno za namirenje vjerovnika.

 

15.              Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe članka 393. st. 1. ZPP-a reviziju tužiteljica odbiti kao neosnovanu te odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 24. listopada 2023.