Poslovni broj: P-720/2023-28

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku , po sucu Branku Hercegu u pravnoj stvari tužitelja GG iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Krešimir Sušilović , odvjetnik iz Zagreba, Folnegovićeva 1b protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. iz Rijeke , Jadranski trg 3 a, OIB: 23057039320 , kojeg zastupaju punomoćnici ĆG , Ana Bago Martić i Emma Marković, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, Lopašićeva 6 radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene dana 5. studenog 2025. u nazočnosti tužitelja i njegovog punomoćnika Krešimira Sušilovića , odvjetnika iz Zagreba te punomoćnice tuženika Emme Marković, odvjetnice iz Zagreba, dana 19. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. iz Rijeke , Jadranski trg 3 a, OIB: 23057039320 se nalaže da tužitelju: GG iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati s osnove valutne klauzule iznos od 5.195,49 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, tekućim:

- na iznos od 0,58 EUR od 01.02.2009. do isplate

- na iznos od 3,68 EUR od 01.03.2009. do isplate

- na iznos od 5,87 EUR od 01.04.2009. do isplate

- na iznos od 5,87 EUR od 01.04.2009. do isplate

- na iznos od 4,52 EUR od 01.02.2010. do isplate

- na iznos od 3,84 EUR od 01.03.2010. do isplate

- na iznos od 11,46 EUR od 01.04.2010. do isplate

- na iznos od 10,93 EUR od 01.05.2010. do isplate

- na iznos od 15,69 EUR od 01.06.2010. do isplate

- na iznos od 34,51 EUR od 01.07.2010. do isplate

- na iznos od 25,21 EUR od 01.08.2010. do isplate

- na iznos od 50,82 EUR od 01.09.2010. do isplate

- na iznos od 39,37 EUR od 01.10.2010. do isplate

- na iznos od 29,67 EUR od 01.11.2010. do isplate

- na iznos od 51,31 EUR od 01.12.2010. do isplate

- na iznos od 66,49 EUR od 01.01.2011. do isplate

- na iznos od 54,87 EUR od 01.02.2011. do isplate

- na iznos od 56,47 EUR od 01.03.2011. do isplate

- na iznos od 49,34 EUR od 01.04.2011. do isplate

- na iznos od 63,30 EUR od 01.05.2011. do isplate

- na iznos od 82,08 EUR od 01.06.2011. do isplate

- na iznos od 85,06 EUR od 01.07.2011. do isplate

- na iznos od 148,32 EUR od 01.08.2011. do isplate

- na iznos od 125,74 EUR od 01.09.2011. do isplate

- na iznos od 80,36 EUR od 01.10.2011. do isplate

- na iznos od 83,23 EUR od 01.11.2011. do isplate

- na iznos od 78,45 EUR od 01.12.2011. do isplate

- na iznos od 87,11 EUR od 01.01.2012. do isplate

- na iznos od 93,07 EUR od 01.02.2012. do isplate

- na iznos od 92,58 EUR od 01.03.2012. do isplate

- na iznos od 88,55 EUR od 01.04.2012. do isplate

- na iznos od 90,08 EUR od 01.05.2012. do isplate

- na iznos od 93,29 EUR od 01.06.2012. do isplate

- na iznos od 89,83 EUR od 01.07.2012. do isplate

- na iznos od 91,46 EUR od 01.08.2012. do isplate

- na iznos od 88,17 EUR od 01.09.2012. do isplate

- na iznos od 85,42 EUR od 01.10.2012. do isplate

- na iznos od 90,79 EUR od 01.11.2012. do isplate

- na iznos od 89,72 EUR od 01.12.2012. do isplate

- na iznos od 79,50 EUR od 01.01.2013. do isplate

- na iznos od 85,79 EUR od 01.02.2013. do isplate

- na iznos od 87,89 EUR od 01.03.2013. do isplate

- na iznos od 91,41 EUR od 01.04.2013. do isplate

- na iznos od 78,00 EUR od 01.05.2013. do isplate

- na iznos od 79,21 EUR od 01.06.2013. do isplate

- na iznos od 78,60 EUR od 01.07.2013. do isplate

- na iznos od 79,96 EUR od 01.08.2013. do isplate

- na iznos od 82,58 EUR od 01.09.2013. do isplate

- na iznos od 89,27 EUR od 01.10.2013. do isplate

- na iznos od 85,59 EUR od 01.11.2013. do isplate

- na iznos od 87,24 EUR od 01.12.2013. do isplate

- na iznos od 88,59 EUR od 01.01.2014. do isplate

- na iznos od 83,28 EUR od 01.02.2014. do isplate

- na iznos od 85,74 EUR od 01.03.2014. do isplate

- na iznos od 84,48 EUR od 01.04.2014. do isplate

- na iznos od 82,02 EUR od 01.05.2014. do isplate

- na iznos od 80,90 EUR od 01.06.2014. do isplate

- na iznos od 81,39 EUR od 01.07.2014. do isplate

- na iznos od 84,49 EUR od 01.08.2014. do isplate

- na iznos od 87,65 EUR od 01.09.2014. do isplate

- na iznos od 87,37 EUR od 01.10.2014. do isplate

- na iznos od 89,96 EUR od 01.11.2014. do isplate

- na iznos od 91,24 EUR od 01.12.2014. do isplate

- na iznos od 90,31 EUR od 01.01.2015. do isplate

- na iznos od 91,60 EUR od 01.02.2015. do isplate

- na iznos od 91,60 EUR od 01.03.2015. do isplate

- na iznos od 91,60 EUR od 01.04.2015. do isplate

- na iznos od 91,60 EUR od 01.05.2015. do isplate

- na iznos od 91,60 EUR od 01.06.2015. do isplate

- na iznos od 91,60 EUR od 01.07.2015. do isplate

- na iznos od 91,60 EUR od 01.08.2015. do isplate

- na iznos od 91,60 EUR od 01.09.2015. do isplate i to do 31. srpnja 2015. s zateznim kamatama koje teku prema stopi u visini određenoj čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima (,,Narodne novine '' br. 35/05), a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke , koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku od 15 dana.

II. Tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. iz Rijeke , Jadranski trg 3 a, OIB: 23057039320 se nalaže da tužitelju: GG iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 2.090,60 EUR s zateznom kamatom prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima tekućim od 30. rujna 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu br. 2402006- 1031262160/51400607-51400607-5102157534, sklopljenog između tužitelja AG iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. iz Rijeke , Jadranski trg 3 a, OIB: 23057039320 od 17. prosinca 2004., sadržana u čl.10. Ugovora o kreditu, naziva ,,NAKNADA”a koja glasi: ,,Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 01,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita , obračunate s datumom plasmana. ''

IV. Tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. iz Rijeke , Jadranski trg 3 a, OIB: 23057039320 se nalaže da tužitelju: GG iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 312,23 EUR na ime jednokratne ulazne naknade, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. travnja 2004. do 31. prosinca 2007. prema stopi određenoj čl. 2. Zakona o kamatama (,,Narodne novine '' br. 94/04) i čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (,,Narodne novine '' br. 153/04), a od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. s zateznim kamatam a koje teku prema stopi u visini određenoj čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima (,,Narodne novine '' br. 35/05), a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke , koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke sve u roku od 15. dana.

V. Tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. iz Rijeke , Jadranski trg 3 a, OIB: 23057039320 se nalaže da tužitelju: GG iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.850,00 EUR s zateznom kamatom tekućom od dana 19. prosinca 2025. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke sve u roku od

15. dana.

VI. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika: ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. iz Rijeke , Jadranski trg 3 a, OIB: 23057039320 radi prebijanja s tražbinom tužitelja GG iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 1.144,89 EUR s zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose od :

- EUR 7,12 od 02.02.2005. pa do isplate,

- EUR 8,63 od 02.03.2005. pa do isplate,

- EUR 11,85 od 02.04.2005. pa do isplate,

- EUR 13,24 od 02.05.2005. pa do isplate,

- EUR 11,81 od 02.06.2005. pa do isplate,

- EUR 16,3 od 02.07.2005. pa do isplate,

- EUR 16,88 od 02.08.2005. pa do isplate,

- EUR 8,26 od 02.09.2005. pa do isplate,

- EUR 11,45 od 02.10.2005. pa do isplate,

- EUR 10,92 od 02.11.2005. pa do isplate,

- EUR 11,66 od 02.12.2005. pa do isplate,

- EUR 12,04 od 02.01.2006. pa do isplate,

- EUR 14,89 od 02.02.2006. pa do isplate,

- EUR 18,55 od 02.03.2006. pa do isplate,

- EUR 20,94 od 02.04.2006. pa do isplate,

- EUR 18,65 od 02.05.2006. pa do isplate,

- EUR 20,11 od 02.06.2006. pa do isplate,

- EUR 21,4 od 02.07.2006. pa do isplate,

- EUR 20,7 od 02.08.2006. pa do isplate,

- EUR 19,29 od 02.09.2006. pa do isplate,

- EUR 19,03 od 02.10.2006. pa do isplate,

- EUR 19,89 od 02.11.2006. pa do isplate,

- EUR 19,99 od 02.12.2006. pa do isplate,

- EUR 24,9 od 02.01.2007. pa do isplate,

- EUR 25,96 od 02.02.2007. pa do isplate,

- EUR 24,89 od 02.03.2007. pa do isplate,

- EUR 26,93 od 02.04.2007. pa do isplate,

- EUR 33,04 od 02.05.2007. pa do isplate,

- EUR 33,57 od 02.06.2007. pa do isplate,

- EUR 36,28 od 02.07.2007. pa do isplate,

- EUR 35,21 od 02.08.2007. pa do isplate,

- EUR 33,37 od 02.09.2007. pa do isplate,

- EUR 36,07 od 02.10.2007. pa do isplate,

- EUR 36,07 od 02.11.2007. pa do isplate,

- EUR 35,83 od 02.12.2007. pa do isplate,

- EUR 32,71 od 02.01.2008. pa do isplate,

- EUR 31,74 od 02.02.2008. pa do isplate,

- EUR 28,47 od 02.03.2008. pa do isplate,

- EUR 22,06 od 02.04.2008. pa do isplate,

- EUR 22,83 od 02.05.2008. pa do isplate,

- EUR 32,81 od 02.06.2008. pa do isplate,

- EUR 28,27 od 02.07.2008. pa do isplate,

- EUR 30,19 od 02.08.2008. pa do isplate,

- EUR 30,19 od 02.09.2008. pa do isplate,

- EUR 34,69 od 02.10.2008. pa do isplate,

- EUR 32,78 od 02.11.2008. pa do isplate,

- EUR 27,42 od 02.12.2008. pa do isplate,

- EUR 10,07 od 02.01.2009. pa do isplate,

- EUR 2,56 od 02.05.2009. pa do isplate,

- EUR 0,6 od 02.06.2009. pa do isplate,

- EUR 4,11 od 02.07.2009. pa do isplate,

- EUR 7,51 od 02.08.2009. pa do isplate,

- EUR 7,86 od 02.09.2009. pa do isplate,

- EUR 5,16 od 02.10.2009. pa do isplate,

- EUR 8,47 od 02.11.2009. pa do isplate,

- EUR 7,68 od 02.12.2009. pa do isplate,

- EUR 0,93 od 02.01.2010. pa do isplate,

VII. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika: ERSTE&STEIERMÄRKISCHE

BANK d.d. iz Rijeke , Jadranski trg 3 a, OIB: 23057039320 za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.025,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom.

Obrazloženje

1.Tužitelj GG u tužbi tvrdi da je, kao korisnik kredita s tuženikom ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. iz Rijeke, kao kreditorom dana 17. prosinca 2004. sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-51400607-5102157534, kojim mu je isti odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 76.571,94 CHF obračunato prema srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj (čl. 2), a čl. 3. je propisano da je namjena kredita stambeni kredit uz čvrstu valutnu klauzulu te je čl. 7 propisano da je otplata kredita u 240 (dvjestočetrdeset) mjesečnih obroka nakon prijenosa kredita u otplatu, kredit dospijeva svakog prvog u mjesecu, iznos mjesečnog obroka je 526,30 CHF, a obračunava se na način da se mjesečni iznos anuiteta glavnice u anuitetskoj otplati uvećava za pripadajući iznos redovne mjesečne kamate obračunate na iznos ostatka vrijednosti i istim člankom propisano je da povrat obaveza iz predmetnog ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) računat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro računa Banke (valutna klauzula) te je čl. 10. propisano da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 01,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita , obračunate s datumom plasmana te tužitelj tvrdi da je predmetni iznos kredita u cijelosti isplatio tuženiku sukladno Ugovoru te nadalje tužitelj navodi da odredbe predmetnog ugovora, koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu su ništetne te ne proizvode nikakve pravne učinke među strankama, jer je presudom poslovni broj : P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., Trgovački sud u Zagrebu utvrdio da je tuženik u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženik, kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i u kritičnom razdoblju sklopljen je i ovdje predmetni Ugovor o kreditu te tužitelj navodi da u odnosu na ništetnost odredbe ugovora o valutnoj klauzuli je navedenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od dana 14.lipnja .2018. utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, a u toj se presudi navodi: ,,Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka. Tako i prosječnog potrošača i pojedinačnog potrošača izravno navodi na sklapanje ugovora o kreditu s tom, za potrošača, posebno rizičnom valutnom klauzulom. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima... Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi. Ovo načelo se ne temelji na strogo formalnoj primjeni prava nego na međusobnim moralnim obvezama suugovaratelja čiji se sadržaj prilagođava konkretnim okolnostima i povjerenju. Navedene okolnosti se ne ocjenjuju prema subjektivnim kriterijima nego prema pravnim standardima. Konkretno, u određenoj situaciji kao mjerilo ponašanja je ponašanje prosječnog čovjeka, prosječnog potrošača odnosno urednog i savjesnog gospodarstvenika ilidobrog domaćina, ako je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Iz navedenog proizlazi da odredbe kojima se glavnica veže za švicarski franak već samim njihovim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača. Banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i opći rizik valutne klauzule i dodatni veliki rizik koji je specifičan za švicarski franak kao valutu utočišta, sve to dugoročno, dok traje ugovor, što znači i do 30 godina, uz činjenicu da banka navedene odredbe i njihove posljedice razumije, a potrošač ih ne razumije i nije ni svjestan da ih ne razumije, jer su mu na prvi pogled jasne, pa misli da je preuzeo samo opći rizik koji je vezan uz sam pojam svake valutne klauzule. Navedeni rizik mogao bi biti prihvatljiv kad bi ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana bila uspostavljena na način, odnosno da je potrošač na temelju ugovora u zamjenu za prihvaćanje opisanog rizika dobio odgovarajuća prava koja bi mu to kompenzirala. Standardni ugovori tuženika koji sadrže ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak ne sadrže odredbe kojima bi potrošačima bila dana prava kojima bi bio kompenziran rizik švicarskog franka kao valute utočišta. Stoga je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je korištenjem predmetnih odredaba svaki pojedini tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, pa je žalbe tuženika valjalo odbiti kao neosnovane i prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je sud utvrdio da je svaki pojedini tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača korištenjem ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te im naložio prekinuti s korištenjem tih odredaba i zabranio im korištenje takvih i sličnih ugovornih odredaba ubuduće, potvrditi, na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, kako je odlučeno u I. izreke ove presude." pa tužitelj ističe da iz svega gore navedenog, nesporno je kako su odredbe citiranog ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu (čl. 2., čl. 7. i čl.8) nepoštene, a time i ništetne, što u ovome postupku predstavlja prethodno pitanje te tužitelj ovom tužbom ne postavlja zaseban deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti tih odredaba kao nepotreban već ovu tužbu podnosi radi isplate novčanog iznosa na ime preplaćenih kamata i na ime razlike uplaćenih anuiteta i anuiteta po početnome otplatnome planu umanjenih za preplaćene kamate (do kojeg je povećanja anuiteta došlo uslijed rasta tečaja švicarskog franka) i budući da su citirane ugovorne odredbe ništetne, svako povećanje kamatne stope i plaćanje anuiteta mimo početnog tečaja CHF-a na temelju ništetne odredbe prouzrokovalo je stjecanje bez osnove na strani tuženika i nadalje tužitelj tvrdi da je tuženik sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' br. 102/15) ponudio tužitelju mogućnost konverzije Ugovora iz valute CHF u valutu EUR i tužitelj je prihvatio takav prijedlog te je dana 29. siječnja 2016. s tuženikom zaključio Dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija kredita u valutu EUR i u provedenoj konverziji utvrđena je nova nedospjela glavnica kredita u kunskoj protuvrijednosti 20.325,90 EUR, a kojim utvrđenjem je nedospjela glavnica svedena na približan iznos glavnice u kunama kakva bi bila da se nisu mijenjale kamatna stopa i tečaj CHF od početka ugovora, ali tužitelj tvrdi da u provedenoj konverziji tuženik nije u cijelosti priznao tužitelju preplaćeni iznos nastao kao posljedica ugovaranja ništetnih odredbi promjenjive kamatne stope i valute CHF, jer u vrijeme zaključenja Dodatka Ugovoru nije još bila donesena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od dana 14. lipnja 2018., kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovaranja valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz valutu CHF i ova činjenica nije uzeta u obzir prilikom tuženikove izrade prijedloga konverzije, jer bi u suprotnom matematički rezultat preplate bio u bitnome drugačiji , a posljedica koju na konkretan predmet imaju utvrđenja iz pravomoćnih odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u predmetu „Franak“, odnosno utvrđenje ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe o valutnoj klauzuli CHF, jest ta da se u konkretnom slučaju ima primijeniti početno ugovorena kamatna stopa kroz cijelo vrijeme otplate kredita i to na kunsku protuvrijednost kredita prema početnom tečaju CHF (kunski iznos , koji je tužitelju stavljen na raspolaganje), a zbog ugovaranja ništetnih odredbi u Ugovoru, a koje se odnose na način promjene kamatne stope, kao i na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, tužitelj je tuženiku od dana zaključenja ugovora pa do dana 30. rujna 2015., osim iznosa priznatog u konverziji i dalje u obvezi isplatiti novčani iznos i također ukoliko se iznos neosnovano stečenog utvrđuje kao razlika isplaćenog po tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu koji je vrijedio na dan korištenja kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj u kunskoj protuvrijednosti stvarno plaćao tuženiku tijekom otplate kredita nakon rasta tečaja, tužitelj je preplatio iznos od 5.216,80 EUR/39.305,72 kn i tužitelj je, također, tuženiku preplatio glavnicu, a koja bi na po početnom tečaju i kamatnoj stopi na dan konverzije iznosila 222.380,29 kn, dok je prilikom izračuna utvrđeno novo stanje glavnice u iznosu od 238.130,60 kn tako da tužitelj potražuje i razliku preplaćene glavnice u iznosu od 2.090,42 EUR/15.750,31 kn te nadalje tužitelj tvrdi da u Ugovoru o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-51400607-5102157534, čl. 10. je propisano plaćanje naknade- 1,00 % (jedan posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita i tužitelj smatra da je predmetna odredba nepoštena sukladno odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača, jer je unaprijed formulirana u tipskom ugovoru, a tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno radi se o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i kredit je isplaćen tužitelju 30. prosinca 2004. te je tada tuženik i naplatio naknadu za obradu zahtjeva u iznosu od 312,23 EUR/2.352,52 kn , a s obzirom da je predmetna ugovorna odredba ništetna sukladno odredbi čl. 270. ZOO-a, tužitelj traži utvrđenje ništetnosti predmetne odredbe ugovora o kreditu i isplatu iznosa od 312,23 EUR/2.352,52 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. prosinca 2004. pa do isplate pa slijedom svega navedenog tužitelj od tuženika traži s osnove ništetnosti valutne klauzule isplatu iznosa od 5.216,80 EUR/39.305,72 kn, s zakonskim zateznim kamatama tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa , zatim traži od tuženika isplatu iznosa od 2.090,42 EUR/15.750,31 kn, s zateznim kamatama od 30. rujna 2015. te nadalje traži da se utvrde ništetnim odredbe Ugovora o kreditu br. 2402006- 1031262160/51400607-51400607-5102157534, sklopljenog između tužitelja i tuženika od 17. prosinca 2004., sadržana u čl.10. ugovora o kreditu, naziva “NAKNADA”a koja glasi: ,,Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 01,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita , obračunate s datumom plasmana. . '' te btakođer tužitelj od tuženika traži isplatu iznosa od 312,23 EUR/2.352,52 kn, na ime jednokratne ulazne naknade, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. travnja 2004. i tužitelj traži i naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude.

2.

Tužitelj je tijekom postupka nakon provedbe financijskog vještačenja podneskom od dana 22. rujna 2025. precizirao tužbene zahtjeve , kojima od tuženika traži s osnova valutne klauzule iznos od 5.195,49 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa te od tuženika tužitelj traži isplatu iznosa od 2.090,60 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2015. dok su ostali tužbeni zahtjevi tužitelja ostali neizmijenjeni.

3. Tuženik ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. iz Rijeke u odgovoru na tužbu prigovara mjesnoj nadležnosti ovog suda ,jer da je odredbom čl. 14. Ugovora o kreditu broj: 5102157534 od 17. prosinca 2004. za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke i time su ugovorne strane, ovdje parnične stranke, ugovorom potvrdile zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika, i to odredbe čl. 46. i 48. Zakona o parničnom postupku (,,Narodne novine '' br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14- dalje: ZPP), dakle, nadležnost suda je sporazumno određena i nadležnost suda čija je nadležnost za suđenje ustanovljena zakonom su istovjetni pa je za suđenje u ovoj stvari nedvojbeno mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci i s obzirom da je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Ureda predsjednika suda poslovni broj Su-IV-223/2023-6 od 25. rujna 2023. Općinski sud u Zlataru određen kao stvarno nadležan sud za postupanje u ovom predmetu umjesto Općinskog građanskog suda u Zagrebu, kao suda pred kojim je tužiteljica podnijela tužbu, tuženik ističe da pri određivanju svrsishodne delegacije od strane višeg suda nije bilo uzeto u obzir da je Ugovorom o kreditu bila ugovorena prorogacijska klauzula u korist Općinskog suda u Rijeci te da iz tog razloga nije niti bilo moguće odrediti svrsishodnu delegaciju nadležnosti u korist naslovnog sudu, a obzirom da niti Općinski građanski sud u Zagrebu nije bio nadležan za odlučivanje u ovom postupku, a isto tako tuženik ističe da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba čl. 22. ZPP-a, i to iz razloga što predmetno rješenje o svrsishodnoj delegaciji nije rješenje kojim je drugostupanjski sud odlučivao povodom prigovora mjesne nenadležnosti, a što je u istovrsnom predmetu potvrđeno od strane Županijskog suda u Velikoj Gorici u rješenju poslovnog broja: Gž-726/2022-2 od 22. kolovoza 2022. te ujedno niti odredba čl. 11. st. 1. Zakona o sudovima, a na temelju koje je doneseno rješenje o svrsishodnoj delegaciji, nije od utjecaja na tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti, a što je također u istovrsnom predmetu potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj :Gž-920/2022-2 od 12. listopada 2022. tako da tuženik predlaže da se Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku oglasi mjesno nenadležnim za suđenje u ovoj stvari, te da se po pravomoćnosti ovog rješenja spis dostavi Općinskom sudu u Rijeci kao mjesno nadležnom sudu, a podredno tuženik osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva te tuženik prigovara tužitelju da bi bio potrošač u ovom predmetu , jer prema čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ( ,,Narodne novine '' br. 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dakle, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: da se radi o fizičkoj osobi i da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u svrhu njene poslovne djelatnosti već u osobne nekomercijalne svrhe i ujedno tuženik ističe da se status potrošača ne presumira već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju i u svakom pojedinačnom predmetu potrebno je utvrditi i dokazati status potrošača te tuženik ističe da je u ovom postupku tužiteljica dužna dokazati svoj status potrošača i predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača , a glede konverzije kredita sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( ,,Narodne novine '' br. 102/2015 ) odlučna činjenica, koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu je da su tužiteljica i tuženik dana 29. siječnja 2016. sklopili Aneks Ugovora o kreditu ,kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno gore navedenim odredbama Zakona i tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit, koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR pa tuženik nadalje tvrdi da je Vrhovni sud Republike Hrvatske nakon odluke Suda Europske unije u predmetu poslovni broj: C-567/20 od dana 5. svibnja 2022. nastavio postupak povodom prijedloga za dopuštenje revizije u predmetu poslovni broj: Revd 2021/2020 te je dana 1. lipnja 2022. godine donio rješenje poslovni broj:Revd 2021/2020-6 kojim se odbacuje revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Sisku poslovni broj: Gž-604/2017/8 od dana 8. svibnja 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-3881/15 , kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom preplaćenih kamata i tečajnih razlika nastalih uslijed navodne ništetnosti odredbe ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenu kamatne stope sukladno važećim odlukama Banke, a koji ugovor o kreditu je konvertiran prema odredbama ZIDZPK/15., a da je odbacujući predmetnu reviziju Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj: Revd 2021/2020 naveo : „Imajući na umu navedeno pravno shvaćanje ovog suda u pogledu valjanosti zaključenih Dodataka Ugovorima o kreditu (tzv. ugovori o konverziji), na temelju izričitih odredaba specijalnog propisa (Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju „Narodne novine“ broj 102/15) i odnosa prema pravnim pravilima iz Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima iz odluke Gos-1/2019-36 od 4, ožujka 2020., kao i činjenicu da se odluka u kolektivnom sporu na koju se poziva tužitelj, kao razlog važnosti istaknutog pitanja ne odnosi na navedene dodatke ugovorima niti na njih ima neposredan učinak, postavljeno pitanje nije važno pitanje u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP.“ pa stoga tuženik tvrdi da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nastavno na odluku Suda Europske unije u predmetu C-567/20 i rješenje poslovni broj: Gos 1/2019, konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o krediti prema odredbama ZIDZPK/15 tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata te osim toga tuženik ističe rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020. gdje se navodi: ,,Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.”pa prema pravnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske , a prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske i imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15 te da Vrhovni sud Republike Hrvatske je naveo da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu, odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona nesistemskog karaktera, a glede pitanja jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita (prvenstveno zahtjevi za isplatu) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, Vrhovni sud Republike Hrvatske u drugom dijelu upućuje na već ranije iznesene razloge svoje odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva i tako navodi: „Dakle, treba reći da se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva (o kojemu je uz deklaratorni zahtjev bila riječ u predmetu poslovni broj : Rev-2868/2018) ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebati dokazivati tuženik. U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona i tako treba tumačiti i drugu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj : Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., koja se također bavila pitanjem pravnog interesa, u okviru kolektivne sudske zaštite kojom se sud bavio u tom predmetu, odnosno postojanjem pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti onih kredita vezanih uz CHF glede kojih nije sklopljen sporazum o konverziji u kredite vezane uz EUR-e.“ i slijedom navedenog Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. pa tuženik zaključuje da korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama i u konkretnom slučaju tužitelj u tužbi uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu , a isto tako tuženik ukazuje na odluku Suda Europske unije poslovni broj: C-567/20 , koji je utvrdio da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi Ugovora o kreditu i/ili Aneksa kojim je provedena konverzija pa tako niti pravo povrata navodnih koristi i tuženik navodi da Sud Europske unije kroz svoje odluke, a sada u konačnici i kroz odluku poslovni broj: C-567/20, jasno izražava svoje pravno stajalište da su iz primjene Direktive 93/13/EZ isključene sve one odredbe potrošačkih ugovora koje su posljedica tj. odraz zakonskih odredbi pojedine države članice EU , a glede izračuna konverzije odredbom čl. 19.c ZIDZPK/15 određen je način izračuna konverzije, gdje se u toč. 1. i 2. navodi da se na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, a u toč. 3. citirane odredbe propisano je da se početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci ,odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. (kako je prethodno navedeno) i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka, odnosno anuiteta dok je odredbom čl. 19. c toč. 4. ZIDZPK propisano da se prilikom konverzije kredita uzimaju u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te se navedeni cjelokupni iznosi pretvaraju u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, dakle, ZIDZPK-om je točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR, a tuženik je sukladno tim zakonskim odredbama bio u obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Aneksa, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome želi li ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom , odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima pa tako tuženik ističe slijedeće: tužitelj je slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom – provesti konverziju kredita iz CHF u EUR, navedenim je stvorena nova pravna osnova između ugovornih strana, ovdje parničnih stranaka i to s retroaktivnim učinkom konverzije i pri tome je konverzijom između ugovornih strana uspostavljena ravnoteža i to retroaktivnim priznavanjem cjelokupnih iznosa uplaćenih na ime povrata kredita u CHF pa tako i svih mogućih preplata koje bi proizlazile iz osnovnog ugovora o kreditu i tužitelj se u ovom predmetu ne može pozivati na odredbe Direktive 93/13/EZ kao mjerodavne, jer je Sud Europske unije u svojoj odluci u predmetu poslovni broj: C-567/20 na to pitanje dao jasan i nedvosmislen odgovor, a što se tiče presude Suda Europske unije u predmetu poslovni broj: C-118/17 (ŽG protiv Erste Bank Hungary Zrt), tuženik ističe da su i Sud Europske unije u predmetu poslovni broj: C-567/20 i Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku naveli da ista nije primjenjiva na konverziju u Hrvatskoj i također tuženik prvenstveno ističe prigovor zastare , jer Aneks kojim je provedena konverzija i utvrđena nova EUR glavnica kredita sklopljen je dana 29. siječnja 2016., a kada bi i dospjelo navodno potraživanje tužitelja s razlike preostale nedospjele glavnice između visine glavnice u CHF i EUR na dan konverzije i s obzirom da tužitelj smatra da na strani tuženika ne postoji pravni temelj za predmetni izračun glavnice, tuženik ističe da bi se na to navodno stjecanje bez osnove imao primijeniti opći zastarni rok od pet godina iz odredbe članka 225. Zakona o obveznim odnosima i budući da je od dana 29. siječnja 2016., kao dana kada je konverzija izvršena, pa do dana podnošenja ove tužbe proteklo više od pet godina, tuženik ističe da je u odnosu na ovaj tužbeni zahtjev nastupila zastara i u svezi s Aneksom ugovora o kreditu , tuženik tvrdi da je sklapanjem Aneksa od 29. siječnja 2016., a valjanost kojih odredbi Aneksa ugovora tužitelj je u ovom postupku ne osporava niti dovodi u pitanje u okviru činjenica iznijetih u tužbi, promijenjeni su iznos i valuta kredita te je tako čl. 5.2. Aneksa utvrđena nova nedospjela glavnica kredita u iznosu od 31.201,28 EUR-a pa stoga tuženik ističe da je tužitelj pristao na sklapanje Aneksa , kojim je sporazumno odredio uvjete kredita za razdoblje od 30. rujna 2015. pa nadalje te stoga tužitelj nema pravo od tuženika zahtijevati isplatu neodređenog novčanog iznosa, a za koji iznos je navodno, kunska protuvrijednost neotplaćene glavnice konvertiranog EUR kredita viša u odnosu na koliko bi iznosila glavnica neotplaćenog CHF kredita obračunata po početnom tečaju a što se tiče novčanog iznosa s navodno preplaćenih tečajnih razlika zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tuženik stavlja prigovor zastare , jer se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima , s time da je čl. 118. ZPP-a propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz navedenog članka Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, dakle, zakonodavac je predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu, radi o postupcima o naknadi štete pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a i cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 12. lipnja 2023., to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari te nadalje tuženik tvrdi da je dana 17. rujna 2019. objavljena odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. poslovni broj: Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, međutim tuženik smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluka Suda Europske unije u predmetima poslovni broj: C-81/19 i C-243/20, jer je zaključak Suda Europske unije da su odredbe ugovora koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te se navedeni stav ima primijeniti i na zakonsku odredbu o valutnoj klauzuli sadržanoj u čl. 22. Zakon o obveznim odnosima i tako odredba o valutnoj klauzuli sadržana u predmetnom Ugovoru o kreditu propisuje da će se povrat obveza po tom kreditu obračunati po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja i odredba čl. 22. Zakona o obveznim odnosima propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti te da ako strane nisu ugovorile drugi tečaj, obveza se ispunjava u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza, odnosno Hrvatske narodne banke i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno, po zahtjevu vjerovnika, na dan plaćanja, dakle, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru odraz je dispozitivne zakonske odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima te je stoga sukladno mišljenju Suda Europske unije izraženom u odlukama poslovni broj: C-81/19 i C-243/20 isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a o informiranosti tužitelja i postupanju tuženika u fazi pregovora tuženik ukazuje da je odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. u predmetima poslovni broj: U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 utvrđeno da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sportu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora (točka 22. odluka) i stoga tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu na takav način da je mogla shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, jer je tuženik prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF) ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude, težište je tuženik stavio na kreditiranje bez jamaca , dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca, isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan , na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004 i također tuženik tvrdi kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama, a u svim poslovnicama Banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke 0800 7890 ili na Internet stranici Banke www.erstebank.hr. i također iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu valutna klauzula u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju ERSTE BANKE za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva) te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama , a koji može nastati uslijed promjene tečaja te nadalje tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja, jer je u dokumentima dano jasno upozorenje da promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama i u dokumentu postoji primjer promjene mjesečnih anuiteta kada je mjesečni anuitet 100,00 EUR pa tako se navodi da ukoliko jedan mjesec srednji tečaj banke iznosi 739,54 kn za 100 EUR , a slijedeći mjesec 753,36 kn za 100 EUR tada je obveza korisnika kredita za taj mjesec da vrati iznos od 753,36 kn, dakle, prikazan je primjer u Eurima iz kojeg je vidljivo da se mjesečni anuitet u razmaku od samo jednog mjeseca može promijeniti za skoro 2%, ali u slučaju da se tečaj promijeni na niže tada je i obveza korisnika kredita manja, a osim toga tuženik je u tim dokumentima informirao korisnike kredita da ne može preuzeti odgovornost niti jamčiti na bilo koji način za eventualne slučajeve povećanja kunske protuvrijednosti iznosa pri otplati kredita uslijed promjene tečaja, a sve navedeno proizlazi i iz brošura i letaka te tako tuženik ističe da je svaki korisnik kredita pa tako i tužitelj također dobio brošuru u kojoj je naveden grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998. do 2004. u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF, a iz navedenih grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune do 1 CHF = 5,2 kune dok se tečaj kune u odnosu na Euro kretao od 7 kn za 1 Euro do 7,7 kuna za jedan Euro tako da iz toga proizlazi da su korisnici kredita u CHF pa tako i tužitelj bili informirani da je volatilnost tečaja kune u odnosu na CHF u zadnjih šest godina bila znatno veća u odnosu na volatilnost tečaja kune u odnosu na Euro pa iz svega navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak , odnosno po stajalištu tuženika , tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak , a tuženik nadalje tvrdi da nije ostvario niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama, jer je i sam zadužen u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF i tome govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama i bilo kakvo odstupanje stvara valutni rizik koji si Banka ne može priuštiti, odnosno, primjera radi, otplatom duga od strane korisnika kredita u iznosu od 100 CHF, banka podmiruje svoju obvezu u iznosu od 100 CHF prema svojem vjerovniku, a odnos obveza i potraživanja u stranim valutama u bankarskom poslovanju strogo je reguliran i kontroliran od strane Hrvatske narodne banke , koja je odlukom o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (,,Narodne novine '' br.38/2010 i 62/2011) u čl. 8. propisala da je kreditna institucija dužna krajem svakoga dana uskladiti svoju ukupnu otvorenu deviznu poziciju (razliku između potraživanja i obveza u pojedinoj valuti) pa upravo iz toga razloga banka vodi konzervativnu politiku izloženosti valutnom riziku te sukladno tome poštujući gore navedenu odluku Hrvatske narodne banke , kao i limit iz odluke, Banka ne može i ne smije kredite uz CHF valutnu klauzulu financirati iz kunskih izvora već isključivo iz CHF izvora , s time da plasmani Banke denominirani u CHF-u su pokriveni adekvatnim obvezama Banke u istoj toj valuti u skladu sa svim pozitivnim propisima, što je razvidno i iz dopisa Hrvatske narodne banke od 10. lipnja 2013., a iz kojeg jasno proizlaze i sljedeće dvije činjenice: promjena tečaja kune prema bilo kojoj valuti ne može bitno utjecati na financijski rezultat kreditnih institucija , banke su imale uredno evidentiranu obvezu u CHF i tuženik se vodio izrazito konzervativnim pristupom po pitanju otvorenosti svoje devizne pozicije dok glede tužbenog zahtjeva tužiteljice za naknadu za obradu kredita tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom, odnosno ništetnom i to iz razloga, jer je ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva te citirana odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku na iznos kredita, što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe te je na jednak način određeno i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo tako da prema odredbi čl. 4. st. 2. Direktive propisano je da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe te tuženik ukazuje i na odredbu čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor i prvenstveno tuženik ističe da je tužitelju pružio u cijelosti informacije o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, jer je tužitelju ta informacija bila dostupna i na letcima tuženika koji su se uručivali tužitelju prije nego što je došlo do sklapanja kredita pa je tako na letku za ,,Paket iz minusa u plus'' bilo navedeno kako naknada za obradu kredita iznosi 2,500 % na iznos kredita , a u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, tužitelju je bio dostupan i prezentiran Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe, a u kojem se jasno navodi da je korisnik kredita dužan na pisani poziv Banke uplatiti jednokratnu naknadu, koja se obračunava prilikom obrade kredita u propisanom postotku iznosa glavnice kredita ili u apsolutnom iznosu sukladno Odluci o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva, a naplaćuje se prije ili prilikom puštanja kredita u tečaj, s time da navedena naknada predstavlja iznos , koji se odnosi na troškove, koji su prouzrokovani tuženiku uslijed obrade kredita i to : operativni troškovi (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalni troškovi (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškovi trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.) pa s obzirom na troškove nastale prilikom obrade kredita tuženik je sukladno odredbi čl. 10. i nastalim troškovima naplatio naknadu u visini od 01,000 % od visine predmetnog kredita i tuženik napominje da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade (tek je naknadnim izmjenama potrošačkih propisa 2013. godine definirano koje se naknade i pod kojim uvjetima mogu naplaćivati u potrošačkom kreditiranju, koje odredbe se međutim ne primjenjuju na potrošačke ugovore prije njegova stupanja na snagu tih zakonskih propisa), točnije, tek je Zakonom o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine”, broj 75/2009) i njegovim izmjenama i dopunama iz 2013. godine (,,Narodne novine”, broj 143/2013) zakonodavac u čl. 1. i 14. dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom ,,pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi” pa je tako 31. siječnja 2014. donesen Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, br: 15/2014), kojim je izrijekom bila u čl. 3. kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita, a vjerovnik ih „u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje…sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita“, a osim toga tuženik ističe i prigovor zastare na tražbinu tužiteljice glede plaćanja spomenute naknade , jer je naknada naplaćena dana 17. prosinca 2004. , a ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi citirana odredba bila nepoštena, na eventualni zahtjev tužitelja, kojim bi zahtijevala isplatu naplaćene naknade ima se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja pa je nastupila zastara takve tražbine , a u svezi s tijekom zakonskih zateznih kamata vezano za tužbeni zahtjev tužitelja , kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih , tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan, jer odredbom čl. 214. Zakona o obveznim odnosima (,,Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., ,,Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.-dalje ZOO), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ( ,,Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva , a sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 5. ožujka 2004., ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva tako da tuženik smatra da bi tužitelj eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u smislu odredbe čl. 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim te osim svega navedenog tuženik ističe prigovor radi prebijanja tražbine s tražbinom tužitelja , s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 8.304,94 kn /1.102,56 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa i također ističe prigovor radi prijeboja s osnova preplate priznate tužitelju u konverziji u iznosu od 886,08 kn/117,60 EUR s zakonskom zateznom kamatom od dana 1. listopada 2015. te shodno tome tuženik predlaže sudu da utvrdi postojanje takvog potraživanja tuženika i konstitutivnom odlukom, za slučaj prihvaćanja tužbenog zahtjeva, izvrši prijeboj međusobnih tražbina pa tuženik predlaže da sud odbaci tužbu , odnosno podredno da odbije tužbene zahtjeve tužitelja , a traži i naknadu troškova parničnog postupka.

4. Tuženik je nakon provedbe financijskog vještačenja podneskom od 23. svibnja 2025. precizirao iznos svoje tražbine glede prigovora prijeboja tako da traži prijeboj iznosa od 1.144,89 EUR s zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa.

5. Tužitelj u odnosu na prigovor tuženika o prijeboju tražbina i na uračunavanje negativnih tečajnih razlika navodi da kao potrošač plaćanjem po nižem tečaju i nadalje nije stjecatelj, već je to upravo tuženik kao kreditor i u razdoblju kada su anuiteti kredita bili niži, tužitelj ih je i dalje otplaćivao tuženiku, stoga je jasno kako tužitelj ništa nije primio niti zadržao za sebe , a osnovni uvjet za prijeboj potraživanja u smislu odredbe čl. 195. Zakona o obveznim odnosima (,,Narodne novine'' broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023, u daljnjem tekstu: ZOO) je postojanje protutražbine tuženika, koje u konkretnom slučaju nema, jer plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početno ugovorenog tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove budući da je čitavu uplatu primio tuženik pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primio, a niti tuženik ima prema tužitelju nepodmireno potraživanje tako da slijedom navedenog, tuženik ničime nije dokazao niti svoju navodnu tražbinu niti bilo kakvo navodno dugovanje koje bi tužitelj navodno imao prema njemu (a koje tužitelj u svakom slučaju osporava), a i da jest, svako potraživanje tuženika po toj osnovi je u zastari, koju tužitelj opreza radi ističe u ovome postupku, jer zastara nije za tuženika, kao kreditora, prekinuta podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu budući da su tamo kreditori pasivno legitimirani i ne uživaju benefite podnošenja tužbe i prekida zastarijevanja, već to pravo pripada samo potrošačima, odnosno konkretno tužitelju tako da tužitelj tvrdi da je prigovor tuženika o prijeboju tražbina neosnovan.

6. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-51400607-5102157534 od dana 17. prosinca 2004. , uvid u Aneks broj 1 Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava ( Hipoteke ) na nekretnini od 29. siječnja 2016., uvid u Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj: 5102157534 od dana 29. siječnja 2016. ,uvid u Izračun preplate po kreditu uz konverziju ( list 25 spisa ),uvid u Plan otplate ( list 26 do 29 spisa ), uvid u Pregled prometa po kreditu ( list 30 do 35 spisa i list 39 do 52 spisa ), uvid u račune ( list 36 spisa ), uvid u Potvrdu o otplaćenom kreditu od 5. veljače 2020., uvid u Obračun ( list 38 spisa ), uvid u Izmjene i dopune uvjeta stambenih kredita u poslovanju s građanstvom ( list 105 i 106 spisa ), uvid u Izvadak iz općih i posebnih odredbi kataloga sektora građanstva ( list 107 do 142 spisa ), uvid u Izračun konverzije kredita broj: 5102157534 ( list 143 do 146 spisa ) , uvid u Otplatni plan ( list 147 do 152 spisa ), uvid u Obrazac za prihvat izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR ( list 153 i 154 spisa ), uvid u Nacrt Aneksa ugovora o kreditu ( list 155 do 160 spisa ), uvid u letak s informacijama o EURIBOR-u i kretanju tečaja EUR-a, uvid u ,,Informacije o valutnoj klauzuli i kretanju tečaja EUR –a ) s grafikonom ( list 162 spisa ), uvid u letke i informacije o stambenim kreditima s grafikonima ( list 167 do 184 spisa ), uvid u e-mail podneske ( list 187 do 189 spisa ), uvid u ,,Pitanja i dogovore za stambene kredite '' ( list 191 i 192 spisa ), uvid u grafikon ( list 193 spisa ), uvid u ,,Deviznu poziciju u CHF u odnosu na ukupni jamstveni kapital od 2004. do 2012. '' ( list 194 spisa ), uvid u Priopćenje za javnost Hrvatske narodne banke od 21. siječnja 2015., uvid u dopis Hrvatske narodne banke Trgovačkom sudu u Zagrebu na poslovni broj: P-1401/2012 od 7. lipnja 2013., uvid u Obrazac VR-1 Izvješće o izloženosti valutnom riziku po pojedinim valutama ( list 210 spisa ), uvid u tablicu ,,Faze provedbe kredita '' ( list 214 i 215 spisa ), uvid u nalaz i mišljenje financijskog vještaka Petre Blašković iz Centra za financijska vještačenja d. o. o. iz travnja 2025., uvid u pisano očitovanje navedenog financijskog vještaka na podnesak tuženika te je saslušan tužitelj GG u svrhu dokazivanja.

7. Nesporno je da je tužitelj GG , kao korisnik kredita s tuženikom ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. iz Rijeke , kao kreditorom dana 17. prosinca 2004. sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-51400607-5102157534, kojim mu je isti odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 76.571,94 CHF obračunato prema srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj (čl. 2), a čl. 3. je propisano da je namjena kredita stambeni kredit uz čvrstu valutnu klauzulu te je čl. 7 propisano da je otplata kredita u 240 (dvjestočetrdeset) mjesečnih obroka nakon prijenosa kredita u otplatu, kredit dospijeva svakog prvog u mjesecu, iznos mjesečnog obroka je 526,30 CHF, a obračunava se na način da se mjesečni iznos anuiteta glavnice u anuitetskoj otplati uvećava za pripadajući iznos redovne mjesečne kamate obračunate na iznos ostatka vrijednosti i čl. 8. propisano je da povrat obaveza iz predmetnog ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) računat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro računa Banke (valutna klauzula) te je čl. 10. propisano da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 01,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita , obračunate s datumom plasmana .

8. Nesporno je da su tužitelj i tuženik dana 29. siječnja 2016. zaključili Anex broj 1 Ugovora o kreditu broj: 5102157534 , kojim je tužitelji, kao korisnik kredita prihvatilo konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR te da do dana 30. rujna 2015. nedospjela glavnica kredita iznosi 45.233,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan podmirenja , a po provedbi konverzije na dan 30. rujna 2015. nedospjela glavnica kredita iznosi 31. 201, 28 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan podmirenja , koji će se podmirivati sukladno otplatnom planu s time da je utvrđen iznos preplate po konverziji od 886,08 kn.

9. Nesporno je da su predmetni Ugovor o namjenskom kreditu i Aneks broj 1. Ugovora o kreditu solemnizirani od strane Javnog bilježnika

10. Sporno je u ovom predmetu da li su ništetne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-51400607-5102157534 od dana 17. prosinca 2004. sklopljenog između tužitelja , kao korisnika kredita i tuženika , kao kreditora u dijelu , koji se odnosi na valutnu klauzulu : čl. 2., čl. 7. i čl.8 i u dijelu čl. 10. Ugovora u odnosu na naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita , koji glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korsinik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000 % obračunate s datumom plasmana “, zatim je sporno da li je tuženik dužan tužitelju platiti određeni iznos na ime preplate po kreditu u odnosu na valutnu klauzulu te razliku u iznosu preostale glavnice na dan konverzije , kao i na od strane tuženika naplaćenu naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita , sporno je da li je tužitelj potrošač, da li postoje pretpostavke za prijeboj tražbina tužitelja i tuženika te u kojem iznosu i da li je nastupila zastara tražbina.

11. Tužitelj GG je izjavio da je kod tuženika uzeo kredit 2004. godine, a namjena tog kredita je bila kupnja kuće u [adresa] , a radilo se o staroj kući koju je trebalo adaptirati, međutim to nije izvršeno zbog povećanja mjesečnih rata kredita . Tužitelj tvrdi da je uzeo kredit u iznosu od 50.000,00 EUR, odnosno tada 76.000,00 CHF, s rokom otplate kredita od 20 godina i sada u 12. mjesecu dolazi na naplatu zadnja rata.Tužitelj navodi da je došao u banku i razgovarao s bankarskom službenicom u vezi iznosa kredita, koji mu je trebao za kupnju kuće, a bankarska službenica ga je uvjeravala ,,skoro'' mjesec dana da je za njega najpovoljnije da uzme kredit u CHF, jer je to najstabilnija valuta. Tužitelj tvrdi da je vršena usporedba s kreditom u drugoj valuti, međutim u banci su ga uvjeravali da je najpovoljnije da uzme kredit u CHF te je bilo predviđeno za otplatu tog kredita da mjesečna rata bude oko 2.500,00 kn kako je bila i prva mjesečna rata , a to je tada za njega bilo prihvatljivo, ali već druga mjesečna rata i iduće rate je morao mjesečno nadoplaćivati zbog povećanja mjesečne rate tako da je zapravo došlo do toga da je mjesečna rata već bila dupla i najviše je iznosila 4.860,00 kn . Tužitelj tvrdi da je on otplaćivao predmetni kredit i to je činio od svoje mjesečne plaće , jer su mu ,,skidali" s plaće rate kredita budući da je radio u MUP- u i to je sve bilo tako dok nije otišao u mirovinu, a poslije mu je banka ,,sjela" na mirovinu i tako je plaćao mjesečne rate kredita te mu je banka zapravo sjela na njegovu cijelu mirovinu do 2015. godine.Nadalje tužitelj navodi da s obzirom da više nije mogao plaćati takve mjesečne rate kredita, kredit je konvertiran iz CHF u EUR, a to je bilo 2015. i prema njegovom saznanju tuženik nije uzeo u obzir nikakvu preplatu prilikom konverzije, a točno je da se konverzijom mjesečna rata smanjila odnosno ,,pala" te je tako nastavio plaćati kredit do 2019. kada je došao u bezizlaznu situaciju i ponudio kuću na prodaju pa je tu kuću prodao 2020. i namirio ostatak dugovanja banci tako da je zapravo uzimajući u obzir EUR uzeo kredit od 50.000,00 EUR, a otplatio otprilike 115.000,00 EUR tako da se osjećao opljačkan od strane banke.Također , tužitelj navodi da mu je u vezi predmetnog kredita i konverzije u banci bilo rečeno da je to ,,jednostavno tako" i rečeno mu je da zašto je uopće uzimao taj kredit.Što se tiče valute CHF tužitelj tvrdi da su ga u banci uvjeravali da je to najstabilnija valuta i najstabilniji tečaj, a i njegov brat je radio u Švicarskoj pa je stoga mislio da je to tako , a imao je dojam da je bankarska službenica znala da to nije tako s obzirom da ga je mjesec dana uvjeravala u navedeno.Tužitelj tvrdi da je pročitao predmetni ugovor i bio upoznat sa sadržajem tog ugovora i bilo mu je jasno što je navedeno u ugovoru, ali nije očekivao da će mjesečne rate toliko porasti , a da je to znao sigurno ne bi uzeo kredit u toj valuti.Tužitelj navodi da je bio kod Javnog bilježnika i solemniziran je taj ugovor, što je zapravo bio i uvjet za dobivanje kredita, ali mu Javni bilježnik nije objašnjavao ugovor o kreditu niti mu je što govorio o stabilnosti ili nestabilnosti tečaja.Osim toga tužitelj tvrdi da što se tiče toga da Hrvatska narodna banka nije štitila tečaj kune prema CHF , Hrvatsku narodnu banku u tim razgovorima nitko nije spominjao niti mu je tko što o tome govorio, ali nije osobno znao da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF.Tužitelj tvrdi da je potpisao predmetni ugovor i isti je sastavljen u banci. Tužitelj navodi da je znao za pojam valutne klauzule, ali s obzirom da su u banci govorili da je za njega najpovoljnija opcija da uzme kredit u CHF , on nije ništa dalje ispitivao i s obzirom na uvjeravanja u banci, nije se imao što brinuti. Tužitelj tvrdi da je čuo za konverziju i otišao je u banku da se konvertira kredit iz CHF u EUR i da će to biti najbolje s obzirom na visinu mjesečnih rata. Tužitelj navodi da nije bio niti vlasnik obrta niti tvrtke u vrijeme sklapanja i otplate kredita te je cijelo vrijeme bio zaposlen u MUP-u.

12. Nesporno je da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6.. izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , ,,u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošača u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,, Narodne novine '' br. 96/03), u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 1. 82 i 90. a od 7. kolovoza 2007. pa do 31.prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 79/07, 133/09) i to člancima 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima", a zbog takve promjene tečaja švicarskog franka , tužitelj je tuženiku platio znatno veći iznos.

13. U konkretnom slučaju tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka ,kao i uvečanje mjesečnog , anuiteta uslijed rasta tečaja već je , pače, tužitelju ponuđen kredit vezan

uz valutnu klauzulu CHF, kao najpovoljniji kredit, s najnižom kamatnom stopom, a kao što to proizlazi iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužitelja , njemu je ponuđen kredit u CHF , kao najsigurnija i najstabilnija valuta tako da značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima bio je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaja švicarskog franka tako da u Ugovoru postoji promjenjivi element valutna klauzula vezana za švicarski franak , koji sam po sebi ukazuju da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama temeljem kojih tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije znao niti je mogao znati koliko će tijekom otplate kredita iznositi glavnica, a koliko kamata , odnosno nije znao koliko će iznositi njegova kreditna obveza.

14. Naime, kako je to gore navedeno tužitelju je, prije uzimanja kredita rečeno da je za njega najpovoljnije da uzme kredit u švicarskim francima te su u početku rate , odnosno mjesečni anuiteti bili isti, a tijekom otplate kredita došlo je radi povećanja tečaja švicarskog franka do porasta mjesečnih rata kredita, s time da tuženik nije ništa govorio tužitelju o tome da može doći do povišenja tečaja švicarskog franka u odnosu na domaću valutu kunu.

15. Dakle, tužitelju od strane tuženika nije bila objašnjena valutna klauzula niti rizik , koji za sobom nosi ugovaranje kredita u švicarskim francima zbog mogućnosti rasta tečaja niti mu je objašnjeno da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku , kao prema EUR-u već je naprotiv od strane tuženika takvo objašnjenje izostalo , a tuženik kao bankovna institucija , koja se bavi prodajom proizvoda ( kredita ) bila je dužna o tome izvijestiti tužitelja , jer takve okolnosti su banci bile poznate , odnosno nisu mogle ostati nepoznate, što bi utjecalo na to da li bi tužitelj uopće uzeo kredit u švicarskim francima kako to i sam u uvjerljivom i životnom iskazu tvrdi tako da tuženik nije postupio u dobroj vjeri.

16. Pri tome valja reći da je tužitelj prosječan potrošač ( radio u MUPU ) te je za njega sklapanje predmetnog Ugovora samo značilo isti mjesečni anuiteti, koji se neće mijenjati tijekom cijelog vremena otplate kredita.

17. Osim toga , radi se o unaprijed formuliranom , o tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika , kao jače ugovorne strane u smislu načela ,,uzmi ili ostavi'' , a u kojem položaju se tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo.

18. Prema tome uzimajući u obzir sve naprijed navedeno , a posebno utvrđenja Visokog trgovačkog suda u presudi poslovni broj: Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018. ništetne su odredbe predmetnog Ugovora koji se zapravo odnose na valutnu klauzulu i to: čl. 2. u dijelu gdje je navedeno obračunato prema srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj te čl. 7. gdje je navedeno da se iznos mjesečnog obroka u CHF, obračunava na način da se mjesečni iznos anuiteta glavnice u anuitetskoj otplati uvećava za pripadajući iznos redovne mjesečne kamate obračunate na iznos ostatka vrijednosti i čl. 8. u dijelu propisano je da povrat obaveza iz predmetnog ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) računat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro računa Banke (valutna klauzula).

19. Osim gore navedenog valja reči da sud Europske unije u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet ŽG protiv Erste bank Hungary Zrt), a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji.

20. Što se tiče konverzije kredita , odnosno nesporno između stranaka sklopljenog dana 29. siječnja 2016., Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' br. 102/2015 ), kojim je tužiteljica , kao korisnik kredita prihvatila konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR. valja reći da sklapanje tog Dodatka nije od utjecaja na rješavanje ovog spora, jer tim Dodatkom parnične stranke nisu sporazumno dogovorile način rješavanja ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, jer tuženik nije priznao niti je pregovarao o ništetnosti ugovornih odredbi te povratu svega što je stečeno bez osnove pa se ne može govoriti da bi Aneks Ugovora o kreditu imao značenja za ovaj postupak, s time da Aneks Ugovoru o kreditu uređuje pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istog , odnosno time se ne rješava pitanje preplaćenih kamata i valute u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja tuženika kakvo postupanje je utvrđeno ništetnim u ranije spomenutim pravomoćnim odlukama donesenim od strane Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske te dodatno potvrđeno od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

21. Također razlog zbog kojeg spomenuti Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i Aneks koji su parnične stranke sklopile nije u vezi sa predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelja , je u tome da se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, odnosno da niti jedna odredba toga zakona ne širi primjenu konverzije na druge izvanugovorne odnose medu strankama , dakle nije prestala izvanugovorna obveza tuženika na ime vraćanja stečenog bez osnove, odnosno da sklapanje Aneksa ne znači da je korisnik kredita u potpunosti obeštećen pa da posljedično tome ne bi imao pravni interes za vođenje parnice.

22. Nadalje , u odnosu na konverziju presudom Suda Europske unije u predmetu C-186/16 iz koje proizlazi da je sud Europske unije dao smjernice nacionalnim sudovima i to : nacionalni sudovi moraju utvrditi je li zakonodavnom intervencijom izvršena potpuna restituicija, je li ugovor s ništetnom valutnom klauzulom apsolutno ništetan i da potrošač ima pravo birati ostanak u ugovoru bez ništetnih ugovornih odredaba ili utvrditi ništetnost ugovora , a prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. sama činjenica da su stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ne znači da je time korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđivanje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.

23. Sud Europske unije u presudi poslovni broj: C-118/17 od 14. ožujka 2019., a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima je utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno kao da ,

nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.

24. Prema tome, u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača,jer Aneksom Ugovora nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana te ništetnim odredbama o promjenjivim ugovornim kamatnim stopama i valutnoj klauzuli tužitelj je preplatio iznos, a što nije otklonjeno predmetnim Aneksom već je za ubuduće definiran ugovorni odnos , a temeljem tog Aneksa Ugovora tužitelju nije vraćeno,sve ono što je preplatio.

25. U ovoj pravnoj stvari primjenjuje se institut stjecanja bez osnove reguliran odredbom iz čl. 1111. st. 1. ZOO-a u kojoj stoji da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga pa u konkretnom slučaju kada je tuženik za sebe nepošteno ugovorio valutnu klauzulu i time tužitelju obračunao viši anuitet od onoga koji je trebao platiti, uplatom takvih anuiteta tuženik je stekao bez osnove utuženi novčani iznos.

26.

Osim toga, i prema čl. 323. st. 1. ZOO-a , propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

27. S obzirom da je tuženik osporio i visinu tužbenih zahtjeva tužitelja , a da je tužitelj osporio tražbinu tuženika radi prebijanja , provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. iz Zagreba na okolnosti: izračuna pozitivne razlike između iznosa koje je tužitelj tuženiku uplatio na ime porasta tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate kredita i iznosa koje bi tužitelj tuženiku uplatio da je tečaj CHF u odnosu na HRK ostao onakav kakav je bio na dan isplate kredita izraženo u kunama po mjesecima i u EUR i koliko iznos preostale glavnice izražene u kunama odnosno EUR na dan konverzije tužitelju od strane tuženika više obračunat u odnosu na kunski iznos preostale glavnice prema ugovorenom tečaju CHF prema HRK na dan isplate kredita te kolika preostaje razlika kada se od navedenog više obračunatog iznosa oduzme iznos otpisa glavnice koje je tuženik priznao prilikom izračuna konverzije, zatim na okolnost konverzije kredita: da se vještak očituje da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te jesu li prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa predmetnog Ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije , kao i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHF-EUR), a u odnosu na razliku u tečaju u CHF: izračun novčanog iznosa izraženog u kunama, i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK ma dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i to za razdoblje od 1. veljače 2005. pa do 1. siječnja 2010., a sve sukladno prigovoru radi prijeboja .

28. Prema nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka Petre Blašković proizlazi da pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do dana izračuna konverzije nije mogao mijenjati tečaj ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana izračuna konverzije iznosi 5.195,49 EUR,a ukupan iznos, koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 1.144,89 EUR pa slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do dana izračuna konverzije slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 4.050,60 EUR te glavnica po kreditu u CHF, temeljem stvarnog otplatnog plana, uzevši u obzir početni tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita bi na dan 30. rujna 2015. iznosila 222.379,00 kn dok je konverzijom utvrđena nedospjela glavnica u iznosu 238.130,60 kn pa slijedom navedenog, razlika u iznosu nedospjele glavnice po konverziji u odnosu na glavnicu temeljem stvarnog otplatnog plana i tečaja iznosi 2.090,60 EUR dok je tuženik prilikom izračuna konverzije otpisao glavnicu u iznosu 10.303,36 EUR te je stoga iznos otpisa priznat u konverziji veći od razlike u iznosu glavnice da je primijenjen početni tečaj CHF za 8.212,76 EUR, s time da vještak tvrdi da je prilikom provođenja konverzije tuženik uzeo u obzir sve uplate tužitelja te je postupao u skladu s Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju čl.19. c., i utvrdio preplatu tužitelja u iznosu 116,10 EUR na dan sklapanja Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu i zaključno vještak napominje da utvrđenja ovog nalaza, iznosi ukupno iskazane preplate, u ovom nalazu, za vrijeme otplate kredita u CHF, kao i iznosi utvrđene preostale glavnice za otplatu kredita u EUR kojim je po konverziji utvrđena preplata u uplatama polaze od istih stvarnih uplata tužitelja za podmirenje obveze za anuitete u CHF uplatama u kn, ali su različite pretpostavke tužitelja i tuženika, što predstavlja pravno pitanje u koje vještak ne ulazi.

29.

Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka , a tuženik je stavio primjedbe navodeći da je vještak u nalazu i mišljenju od dana 29. travnja 2025. naveo kako razlika u iznosu nedospjele glavnice po konverziji u odnosu na glavnicu temeljem stvarnog otplatnog plana i tečaja iznosi 2.090,60 EUR, a tuženik ističe kako je navedeni izračun vještaka pogrešan, jer vještak dolazi do pogrešnog izračuna iz razloga što računa razliku u iznosu nedospjele glavnice prema stanju CHF na dan 30. rujna 2015. pomnoženih sa početnim tečajem dok bi ispravan izračun trebao u obzir uzeti stanje CHF na dan 30. rujna 2015. prema inicijalnom otplatnom planu i po izračunu tuženika, razlika u iznosu nedospjele glavnice po konverziji u odnosu na glavnicu temeljem stvarnog otplatnog plana i tečaja iznosi 1.562,07 EUR.

30. Financijski vještak se pisanim putem 8. kolovoza 2025. očitovao na primjedbe tuženika navodeći da je dala nalaz i mišljenje prema nalogu suda i to razliku nastala zbog valutne klauzule, a koju je vještak utvrdio primjenom stvarno primijenjenog otplatnog plana i vještak je utvrdio stanje glavnice na dan izračuna konverzije kredita pod pretpostavkom da se tužitelju za vrijeme otplate kredita u CHF nije mogao mijenjati tečaj u odnosu na početni tečaj te utvrdio razliku u priznatoj glavnici po konverziji i glavnici po stvarnom otplatnom planu pa vještak tvrdi da je izračune izvršio na način kako su mu isti bili naloženi, međutim, opreza radi, pod pretpostavkom da sud zauzme stav da bi razliku u glavnici trebalo računati na način kako je to tuženik naveo u svom podnesku od 20. svibnja 2025. vještak u Tabeli 2a daje izračun, usporedbu, iznosa glavnice po početnom otplatnom planu i tečaju koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa glavnice utvrđene provedbom konverzije te razlika tako da izračun iznosa glavnice po početnom otplatnom planu na dan konverzije ( CHF) iznosi 46.042,71 , a tečaj CHF na dan isplate kredita je iznosio 4,916300 te je iznos glavnice po početnom otplatnom planu na dan konverzije ( HRK ) 226.359,78 , zatim obračunati iznos nedospjele glavnice na dan konverzije u EUR iznosi 31.201,28 , a tečaj EUR-a na dan konverzije iznosi 7,632078 tako da je obračunati iznos nedospjele glavnice u EUR na dan konverzije u HRK 238.130,60 te razlika glavnice na dan konverzije ( HRK ) iznosi 11.770,82 pa razlika glavnice na dan konverzije preračunato po fiksnom tečaju konverzije kune u euro iznosi 1.562,26 EUR-a i pod pretpostavkom da se tužitelju za vrijeme otplate kredita vezano uz valutu CHF nisu mogli mijenjati kamatna stopa i tečaj, razlika u glavnici na dan 30. rujna 2015. primjenom inicijalnog otplatnog plana i tečaja na dan isplate kredita u odnosu na glavnicu iskazanu provedenom konverzijom iznosi 1.562,26 EUR.

31. Tužitelj i tuženik nisu stavili primjedbe na navedeno očitovanje financijskog vještaka.

32. Sud ocjenjuje stručnim i nepristranim nalaz i mišljenje financijskog vještaka Petre Blašković , koja je nalaz i mišljenje dala na temelju priložene dokumentacije te je nalaz i mišljenje detaljan , jasan i određen bez kontradiktornosti , vještak je dala više varijanti i izračuna , uzela u obzir sve uplate tužitelja , kao i preplatu u konverziji i to sve prikazala u tablicama pa sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje navedenog vještaka.

33. Uzimajući u obzir nalaz i mišljenje vještaka sud prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do dana izračuna konverzije nije mogao mijenjati tečaj , ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana izračuna konverzije iznosi 5.195,49 EUR u kojem iznosu je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja pa je valjalo odlučiti kao u toč. I. izreke presude.

34. Osim navedenog iznosa od 5.195,49 EUR ,tuženik je kao nepošteni stjecatelj sukladno čl. 1115. ZOO-a dužan platiti i zakonske zatezne kamate kako je to navedeno u toč. I. izreke presude, koje teku od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa.

35. Također uzimajući u obzir stručni nepristrani nalaza i mišljenje vještaka glavnica po kreditu u CHF, temeljem stvarnog otplatnog plana, uzevši u obzir početni tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita bi na dan 30. rujna 2015. iznosila 222.379,00 kn dok je konverzijom utvrđena nedospjela glavnica u iznosu 238.130,60 kn pa slijedom navedenog, razlika u iznosu nedospjele glavnice po konverziji u odnosu na glavnicu temeljem stvarnog otplatnog plana i tečaja iznosi 2.090,60 EUR u kojem iznosu je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja pa je valjalo odlučiti kao u toč. II. izreke presude.

36. Osim navedenog iznosa od 2.090,60 EUR ,tuženik je kao nepošteni stjecatelj sukladno čl. 1115. ZOO-a dužan platiti i zakonske zatezne kamate od dana konverzije 30. rujna 2015. kako je to navedeno u toč.II. izreke presude.

37. Što se tiče uračunavanja negativnih tečajnih razlika , valja reći da tužitelj nije nepošteni stjecatelj s obzirom na njegov iskaz tijekom postupka i postupanje tuženika kod odobravanja kredita kako je gore navedeno , dakle bez uračunavanja negativnih iznosa, jer je za stjecanje bez osnove bitno uzeti u obzir iznose kada je tečaj švicarskog franka u odnosu na kune bio veči te je tada došlo do preplate kredita i zapravo niže zaračunate negativne tečajne razlike nastale su slobodnom dispozicijom tuženika pa stoga za anuitete obračunate po nižem tečaju u odnosu na tečaj po kojem je isplaćen kredit , tužitelj ne preuzima nikakvu obveznopravnu odgovornost.

38. Nastavno na gore navedeno nije osnovan prigovor tuženika o prijeboju tražbina , jer se takvi iznosi po nižem tečaju ne mogu stavljati u prijeboj s preplaćenim iznosima , a tužitelj takav iznos nije uopće stekao , a kamoli da ga je stekao bez osnove ili s obzirom na osnovu , koja je otpala te također valja reći da iz odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a ne proizlazi da bi plaćanje manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja Ugovora , tuženik zbog ništetnosti valutne klauzule imao pravo ostvarivati pravo na povrat, jer se odredba čl. 81. st. 1. ZZP-a odnosi samo na potrošača , a tuženik nije potrošač.

39. Tužitelj je stavio prigovor zastare tražbine tuženika čiji prijeboj tuženik traži u iznosu od 1.144,89 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća pojedinog iznosa i to od 2. veljače 2005. do isplate.

40. Prigovor tužitelja o zastari takve tražbine tuženika je osnovan.

41. Naime , prema čl. 225. ZOO-a tražbina tužitelja zastarijeva za pet godina od dospijeća svakog pojedinog iznosa , s time da tuženik nema status potrošača i ne uživa pravnu zaštitu iz kolektivnog spora, kao potrošač i ne može se pozivati na prekid zastarnog roka uslijed podnošenja tužbe u kolektivnom sporu pa kako je dospijeće najranijeg iznosa 2. siječnja 2010. a kako je tuženik podnio prigovor prijeboja 14. veljače 2024. , odnosno precizirani prigovor radi prijeboja nakon provedbe financijskog vještačenja 23. svibnja 2025., to je protekao rok od pet godina i nastupila je zastara tražbine tužitelja prema tuženiku te je valjalo odlučiti kao u toč.VI. izreke presude.

42. Prema čl. 269 st. 2. ZOO-a propisano je da činidba mora između ostalog biti ako ne određena ,onda odrediva dok je odredbom čl. 270 ZOO-a propisano da je ugovor ništetan ukoliko činidba nije određena ili odrediva.

43. U konkretnom slučaju činidba u pogledu ugovorne odredbe o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita niti je određena niti odrediva.

44. Naime, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena je isključivo jednostranom odlukom tuženika te se o tome nije pojedinačno pregovaralo nego je samo o istom tuženik obavijestio tužitelja bez da je za to tražio njegovu suglasnost kako to proizlazi iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužitelja.

45. Na taj način , isključivo o odluci jednog ugovaratelja, a da pri tome nisu precizno određeni uvjeti (parametri) zbog čega se uopće plaća naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, uzrokovan je nepovoljan položaj tužitelja i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja, koju promjenu on nije mogao predvidjeti, a pravilnost nije mogao provjeriti, jer nije imao nikakve egzaktne kriterije.

46. Dakle , tuženik nije jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, zašto je baš određena naknada u visini od 01,000 %, pri čemu tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed, pripremljenog ugovora,odnosno, o takvoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem , a osim toga u ugovoru nije bilo navedeno po kojem tečaju će se obračunati ta naknada (da li po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju).

47. Iz takvog odnosa tužitelja i tuženika proizlazi da je tuženik tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a faktički mu isplatio drugi iznos, umanjen za troškove obrade zahtjeva i odobravanje kredita

48. Prema tome na opisani način tuženik je prouzrokovao neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, jer nije jasno koji bi to pravedni i objektivni eventualno nastali troškovi , koje bi kreditor imao, bili u izravnoj korelaciji sa sklapanjem ugovora o kreditu, budući da obrada i odobravanje kreditnog zahtjeva ulazi u opis radnog mjesta službenika banke za što on dobiva mjesečnu plaću.

49. Stoga je takva ugovorna odredba nepoštena kako to definiraju odredbe čl. 81. st.1 i st.2 i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 96/03) , s obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika , kao jače ugovorne strane u smislu načela ,,uzmi ili ostavi'' , a u kojem položaju se tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo.

50. Prema tome takva ugovorna odredba protivna je odredbama čl. 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine'' br. 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i suprotna načelima savjesnosti i poštenju te ravnopravnosti ugovornih stranka, jer ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom , ako suprotnu načelu savjesnosti i poštenja , uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj , poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca , a posljedica takve nepoštene odredbe je ništetnost iste.

51. Tuženik nije dokazao zbog kojih je razloga odredio naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita niti je dokazao kako je utvrdio tu naknadu od 01,000% od iznosa odobrenog kredita, koja se naplaćuje jednokratno prilikom prvog korištenja kredita .

52. Slijedom navedenog utvrđeno je ništetnim odredba Ugovora o kreditu br. 2402006-1031262160/51400607-51400607-5102157534, sklopljenog između tužitelja i tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. iz Rijeke , Jadranski trg 3 a, OIB: 23057039320 od 17. prosinca 2004., sadržana u čl.10. Ugovora o kreditu, naziva ,,NAKNADA”a koja glasi: ,,Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 01,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita , obračunate s datumom plasmana. '' radi čega je valjalo odlučiti kao u toč. III.izreke presude.

53. Budući da je utvrđena ništetnost navedene ugovorne odredbe , a da je nesporno da 01,000% od iznosa odobrenog kredita iznosi 312,23 EUR ,koji iznos je tuženik naplatio tužitelju, to je valjalo odlučiti , kao u toč. IV. izreke presude.

54. Dakle, tuženik je na osnovu ništetne ugovorne odredbe naplaćeni iznos stekao bez valjane pravne osnove u smislu čl. 1111 ZOO-a, to je isto dužan vratiti, s obzirom na nepošteno stjecanje, sa zakonskim zateznim kamatama u smislu čl. 1115 ZOO-a od dana stjecanja, odnosno od 30. travnja 2004. pa do isplate

55. Tuženik tijekom postupka tvrdi da tužitelj nije dokazao da je potrošač , međutim takav prigovor tuženika nije osnovan , jer tužitelj nije sklopio predmetni Ugovor o kreditu radi obavljanja djelatnosti već je kredit bio za stambene potrebe ( kupnja kuće ) pa iz toga proizlazi da je korisnik kredita potrošač , jer ukoliko bi korisnik kredita bila pravna osoba tada se kredit ne bi isplaćivao na kunski račun, kao što je to u konkretnom slučaju već na žiro račun i korisnik takvog kredita bi morao dostaviti svu dokumentaciju , koju je kreditor tražio, jer ukoliko ista ne bi bila u skladu s uvjetima kreditora, kredit ne bi bio odobren , a osim toga u poslovnim knjigama tuženika kredit se vodi kao potrošački kredit , a ne kao poslovni i kao takav je ishođen i odobren od tuženika, dakle u samom Ugovoru o kreditu navedena je namjena kredita, čime je tužitelj dokazao da je potrošač.

56. Osim toga , poslovni krediti se odobravaju po sasvim različitim kriterijima i kao takvi se vode u banci i za njih je potrebno dokazivati bonitet poslovnog subjekta te je potrebna i izrada poslovnog plana te isplativost poslovnog poduhvata , a ako se radi o projektnom kreditiranju , potrebno je odobrenje nadzornog odbora banke.

57. Dakle, tužitelj je dokazao da je potrošač u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača , jer je potrošač fizička osoba , koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne , obrtničke ili profesionalne djelatnosti, a kako proizlazi iz uvjerljivog iskaza tužitelja, on u vrijeme sklapanja ugovora i tijekom otplate kredita nije bio vlasnik obrta niti tvrtke.

58. Tuženik je stavio i prigovor zastare tražbina tužitelja .

59. Prigovor tuženika o zastari tražbina tužitelja nije osnovan.

60. Naime, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ovaj sud u skladu s čl. 138.a tog Zakona u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete , koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika pa se tužitelj osnovano poziva na presudu u kolektivnom sporu, kao i u skladu s već navedenim čl. 502.c ZPP-a.

61. Glede naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i preplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja –valutna klauzula valja reći da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P- 1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6.. izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , ,,u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je presuda postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018. a tužitelj u ovom individualnom sporu podnio, je tužbu u roku kraćem od pet godina od dana pravomoćnosti presude odnosno dana 12. lipnja 2023. tako da nije proteklo 5 godina sukladno čl. 225. ZOO-a i nije nastupila zastara takve tražbine tužitelja.

62. Tuženik je stavio prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda , jer da je prema sporazumu stranaka temeljem predmetnog Ugovora o kreditu nadležan Općinski sud u Rijeci.

63. Općinski sud u Zlataru , Stalna služba u Zaboku je na pripremnom ročištu rješenjem od 27. svibnja 2024. odbio prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti , jer prema rješenju predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-223/2023-6 od 25. rujna 2023. za postupanje u ovom predmetu određen je Općinski sud u Zlataru , odnosno Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku , kao drugi stvarno i mjesno nadležni sud.

64. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st.1. ZPP-a , a troškovi parničnog postupka odnose se na zastupanje tužitelja po punomoćniku , koji je odvjetnik u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to :za sastav tužbe po tbr 7/1 100 bodova ,za sastav podneska od dana 18. 3. 2024. po tbr 8/1 100 bodova, za zastupanje na raspravi dana 27. 5. 2024. po tbr 9/1 100 bodova, za sastav podneska od dana 22. 9. 2025. po tbr 8/1 100 bodova i za zastupanje na raspravi dana 5. 11. 2025. po tbr 9/1 100 bodova , a kako je 1 bod 2,00 EUR , to iznosi 1.000,00 EUR te PDV od 25% u iznosu od 250,00 EUR čemu valja pribrojiti troškove financijskog vještačenja u iznosu od 600,00 EUR tako da su tužitelju dosuđeni troškovi parničnog postupka u iznosu od 1.850,00 EUR na koji iznos sukladno čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima teku zakonske zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude 19. prosinca 2025.

65. Budući da tuženik nije uspio u parnici , to je odbijen kao neosnovan njegov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.025,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom .

U Zaboku 19. prosinca 2025..

S u d a c

Branko Herceg

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave iste, pisano u tri primjerka , putem ovog suda , nadležnom Županijskom sudu

Dostaviti:

1. Krešimir Sušilović , odvjetnik iz Zagreba, Folnegovićeva 1b

2. Odvjetničko društvo Metelko Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba,

Lopašićeva 6