Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Stalna služba u Slatini

Slatina, Trg sv. Josipa 12

Poslovni broj: P-571/2024-15

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Virovitici, Stalna služba u Slatini, po sucu pojedincu Josipu Bočkai, u pravnoj stvari tužitelja ZĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Jacinti Toš Špehar, odvjetnici iz Bjelovara, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupan po odvjetnicima iz OD Mađarić & Lui d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave 11. studenoga 2025., održana u prisutnosti tužitelja, punomoćnice tužitelja te zamjenice punomoćnika tuženika Ivane Stojić, odvjetnice iz Slatine, dana 19. prosinca 2025. objavio i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnim odredba iz toč. 3. Ugovora o kreditu broj 718-50-39 sklopljenog dana 27. veljače 2007. godine zaključenog između tužitelja ZĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojim je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30 % od iznosa odobrenog kredita.

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria 11.d Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju ZĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 429,09 EUR, sa zateznim kamatama tekućim od 2. ožujka 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 20208. do 31. srpnja 2015. pa stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnične troškove u iznosu od 281,25 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. prosinca 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

i

r i j e š i o  j e

Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, dužna je punomoćnici tužitelja Jacinti Toš Špehar, odvjetnici iz Bjelovara, B. Bušića 2 A, OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime troškova delegacije isplatiti iznos od 266,70 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 5. studenoga 2024. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je 27. veljače 2007. s tuženikom zaključio Ugovor o kreditu broj 718-50-3941167, sukladno kojemu se tuženik obvezao tužitelju isplatiti kredit u iznosu od 21.503,90 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan isplate, uz redovnu kamatu od 5,20 % godišnje, promjenljiva sukladno odlukama o kamatnim stopama tuženika. Otplata kredita ugovorena je u 84 mjeseca prema otplatnom planu, a anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu. U navedenom Ugovoru o kreditu u toč. 3. Ugovora tuženik je naveo odredbu o „naknadi" za obradu kredita u kojoj je navedeno da će tužitelj platiti naknadu od 3,30 % od iznosa odobrenog kredita a koja naknada je i naplaćena u iznosu od 3.233,05 kn, odnosno 429,09 EUR, i ustegnuta je tužitelju prilikom isplate kredita 2. ožujka 2007. Prilikom sklapanja Ugovora o kreditu o navedenoj odredbi kao uostalom niti o drugim odredbama iz ugovora tužitelj nije pregovarao niti uopće imao takvu mogućnosti pregovarati s tuženim jer je tuženik navedenu odredbu jednostrano formulirano i uvrstio u tipski Ugovor o kreditu na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati na bilo koji nač1n. Navedena odredba ne sadržava bilo kakve parametre sukladno kojima bi tužitelj bio u mogućnosti znati koji troškovi i koje usluge se naplaćuju od strane tuženika tako da navedena odredba se ne smatra jasnom niti je razumljivima. Osim toga u čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. U smislu citirane odredbe ugovorne kamate predstavljaju naknadu koju korisnik kredita na ime korištenja tuđeg novca plaća kreditoru pa tuženik nije imao zakonskog stvarnog uporišta tužitelju zaračunavati naknadu pogotovo u tako visokom iznosu. Navedenim opisanim postupanjem, odnosno ugovaranjem nejasnih, nerazumljivih i nepoštenih odredbi tuženik je počinio povredu ZZP-a važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu što je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja ujedno dovelo i do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja radi čega je navedena odredba ništetna u smislu čl. 81., 84. i 87. ZZP-a ( NN-96/2003.). Imajući u vidu sve navedeno tuženik je tužitelju temeljem ništetne odredbe ugovora o kreditu naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 429,09 EUR, koju naknadu tužitelj potražuje ovom tužbom. Tužitelj je od tuženika zatražio potvrdu o iznosu naplaćene naknade za odobreni kredit dana 23. travnja 2024., povodom kojeg zahtjeva se tuženik nije očitovao. Slijedom navedenog, tužitelj je predložio da sud donese presudu kojom će utvrditi ništetnost navedene odredbe o plaćanju naknade i troškova te da tuženiku isplati iznos od 429,09 EUR na ime plaćene naknade i troškova tuženiku, kao i troškove postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da nije sporno da su tužitelj i tuženik 27. veljače 2007. zaključili Ugovor o kreditu broj 718-50-3941167 (dalje u tekstu: Ugovor), kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti 21.503,90 CHF, a da je ugovorena redovna kamata 5,20 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Nadalje, ističe da je Ugovor sklopljen sukladno čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima, koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. U odnosu na navode tužitelja da je odredba koja se odnosi na jednokratnu naknadu ništetna u čl. 3. predmetnog Ugovora ugovoreno je naknada za obradu kredita od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“. Odredba čl. 3. predmetnog ugovora je jasna, lako uočljiva i razumljiva! Pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavljaju upravo odredba čl. 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je isti razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Tuženik ističe kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorene, odnosno naplaćene naknade. Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika. Prije zaključenja ugovora, tuženik je objasnio svaku odredbu ugovora tužitelju, a obzirom tužitelj nije prigovarao odredbama, stranke su zaključile ugovor. Tuženik ističe prigovor zastare, naime, sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Obzirom da je tužitelj podnio tužbu 9. rujna 2024. razvidno je da je tražbina zastarjela. Nesporno je da je tužitelj slobodnom voljom sklopio predmetni Ugovor o kreditu, te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN-96/03) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj, nakon što mu je objašnjena svaka odredba Ugovora o kreditu, isti potpisao razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Slijedom svega navedenog, vidljivo je da je tužbeni zahtjev očito neosnovan te predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. U podnesku od 17. listopada 2024. tužitelj ustraje kod da je ugovorna odredba o plaćanju naknade ništetna u smislu čl. 81., 84. i 87. ZZP/03. Tužitelj osporava da je o navedenoj odredbi iz toč. 3. Ugovora o kreditu vođen bilo kakav razgovor. Odredba je unesena u tipski ugovor bez prava na bilo kakvu raspravu o tome ili mogućnosti pregovora. Odredbom čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora dok je st, 2. Direktive propisano da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebice u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Direktiva je implementirana u zakonodavstvu RH, pa tako i u danas važećem ZZP, te u vrijeme sklapanja ugovora važećem ZZP/03. Odredbama iz čI. 49. st. 1. f i st. 2. te čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Prava posljedica takvih odredaba propisana je odredbom iz čl. 55. st. 1. ZZP/03, kojom je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, kao i odredbom iz čl. 87. st. 1. ZZP/03 plaćanju naknade za odobreni kredit nije se pregovaralo. Tuženik u ugovoru uopće naveo u čemu se sastoje poslovi za koje bi se imalo pravo obračunati naknadu i to čak u tako visokom iznosu koji je obračunan tužitelju. Radi se o tipskom ugovoru koji je sačinio sam tuženik a tužitelj nije imao mogućnosti mijenjati nit jednu odredbu ugovora pa tako niti odredbu o naplati troškova za odobrenje kredita. Takva odredba jednostrano navedena od strane tuženika je suprotna odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP te je ništetna. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan i o tomu je zauzeto pravno stanovište Građanskog odjela Vrhovnog suda RH, broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., prema kojemu zastarni rok u slučaju restitucijskoga zahtjeva prema kojemu su ugovorne strane dužne vratit ijedna drugoj sve ono što su na temelju ništetnog ugovora počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena iii na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

4. U postupku sud je izveo dokaze čitanjem Ugovora o kreditu br. 718-50-3941167 od 27. veljače 2007., ponude za kupnju motornog vozila br. 06/2007 od 22. veljače 2007. i potvrde tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. od 6. listopada 2025. te saslušanjem tužitelja u svojstvu stranke.

5. Nije sporno da je između tužitelja, kao korisnika kredita, i tuženika, kao kreditora, zaključen predmetni Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila br. 718-50- 3941167 od 27. veljače 2007., kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 21.503,90 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB, što je na dan isplate kredita iznosilo 140.643,19 kn, s tim da je spornom odredbom iz toč. 3. Ugovora ugovorena obveza tužitelja na platež jednokratne naknade u vsini od 3,30 % od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom korištenja kredita, kao i trošak prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela.

6. Nije sporno, a kako je to razvidno iz ponude za kupnju motornog vozila br. 06/2007 od 22. veljače 2007., da je tužitelj odobrenim kreditom u Autocentru Rajković d.o.o. Bjelovar, kupio osobni automobil marke Chevrolet, tip vozila Lacetti, model 1.4 16 v SE, po maloprodajnoj cijeni od 96.848,00 kn.

7. Iz dopisa tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. od 6. listopada 2025. utvrđeno je da je na dan isplate odobrenog kredita 2. ožujka 2007. naplaćena naknada za obradu zahtjeva za kredit u iznosu od 3.233,05 kn, što prema fiksnom tečaju konverzije kune u euro, utvrđen Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi utuženi od 429,09 EUR.

8. Sporna je pravna osnova tužbenog zahtjeva, odnosno sporno je da li je odredba iz toč. 3. predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena obveza tužitelja za plaćanje svih naknada i troškova sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, ništetna, da li tužitelj ima pravo na isplatu utuženog iznosa te da li tužitelj ima pravni interes za podnošenje tužbe s deklaratornim tužbenim zahtjevom na utvrđenje ništetnosti sporne odredbe toč. 3. predmetnog Ugovora o kreditu, te je sporan tuženikov prigovor zastare utužene tražbine.

9. Vezano za postojanje pravnog interesa tužitelja za podnošenje tužbe s deklaratornim tužbenim zahtjevom na utvrđenje ništetnosti, sud smatra da tužitelj ima pravni interes za podnošenje ovakve tužbe. Naime, odredbom čl. 187. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN-53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 129/19 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje ZPP) određeno je da tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje kakvog prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave, dok se prema odredbi čl. 187. st. 2. ZPP takva tužbe može podnijeti kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe.

9.1. S obzirom da je tužitelj jedna od ugovornih strana predmetnog Ugovora o kreditu, u konkretnom slučaju kod ocjene postojanja pravnog interesa tužitelja za podnošenje tužbe na utvrđenje sporne ugovorne odredbe, bez relevantnog značaja je je činjenica da je tužitelj imao mogućnost pravnu zaštitu zatraži samo tužbom sa zahtjevom za isplatom, no ta činjenica ne isključuje pravo tužitelja da uz zahtjev za isplatom istovremeno postavi i deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe. Osim toga, odredbom čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN-35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO) određeno je da se na ništetnost ugovora ili pojedine odredbe ugovora može pozvati svaka zainteresirana osoba, pa dakle svakako i ugovorna strana određenog ugovora čije odredbe su predmetom tužbe na utvrđenja ništetnosti, ako za to ima pravni interes. U konkretnom slučaju pravni interes tužitelja za podnošenje tužbe sa zahtjevom na utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe nalazi se u činjenici što tužitelj u slučaju osnovanosti deklaratornog tužbenog zahtjeva stječe mogućnost dokazivanja osnovanosti kondemnatornog tužbenog zahtjeva za isplatom sukladno odredbama ZOO o stjecanju bez osnove, odnosno za povratom iznosa koji je tuženik od tužitelja naplatio na ime naknade troškova za obradu kredita, te da tužitelj ima pravni interes otkloniti tuženikov prigovor zastare utužene tražbine.

9.2. Tuženikov prigovor zastare utuženog potraživanja nije osnovan. Naime, odredbom čl. 241. ZOO određeno je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja, dok je odredbom čl. 245. st. 1. ZOO propisano da nakon prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Pokretanjem predmetnog parničnog postupka na utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe došlo je do prekida zastare, a zastarijevanje zahtjeva za isplatom počelo je teći iznova. Ovakav pravni stav sukladan je pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda br. Su-IV-47/2020-2 od 3. siječnja 2020., prema kojem "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.".

10. Na okolnost osnovanosti tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti sporne odredbe iz toč. 3. predmetnog Ugovora o kreditu br. 718-50-3941167 od 27. veljače 2007., izvedeni su dokazi čitanjem predmetnog Ugovora o kreditu te saslušanjem tužitelja u svojstvu stranke.

11. Tužitelj je iskazao da s tuženikom zaključio predmetni Ugovor o kreditu, radilo se o kreditu za kupnju motornog vozila, i ostvarenim kreditnim sredstvima je kupio osobni automobil marke "Chevrolet", koji je koristio isključivo za vlastite potrebe, odnosno za potrebe njega i njegove obitelji. Automobil nije korišten za nekakve poslovne djelatnosti već isključivo za vlastite potrebe. Što se tiče sporne odredbe Ugovora o kreditu kojom je ugovorena obveza plaćanja jednokratne naknade, može reći da o toj odredbi prije zaključenja ugovora nije niti imao prilike razgovarati, budući da je ovaj kreditni aranžman dogovoren posredstvom Auto kuće Rajković iz Bjelovara, u kojoj kući je kupio navedeni automobil. Naime, njemu je vlasnik te kuće, kada je došao raspitivati se o mogućnosti kupnje automobila, savjetovao da se obrati Raiffeisen banci za dobivanje kredita, jer da oni kao Auto kuća surađuju sa navedenom bankom. Nakon toga se obratio Raiffeisen banci i nakon što je po zakonu banke donio od svog poslodavca potvrdu o zadnje moje tri plaće, tu potvrdu je predao banci, da bi kasnije, a nakon što su u banci pretpostavlja utvrdili i provjerili da ispunjava uvjete za ostvarenje kredita, s obzirom na vrijednost automobila koji je želio kupiti kreditom i s obzirom na njegova mjesečna primanja, da bi kasnije došao u banku gdje mu je predan primjerak predmetnog ugovora o kreditu, kojeg je potpisao i ugovor dao na uvid javnoj bilježnici radi ovjere potpisa na istom i solemnizacije ugovora. Tek od javne bilježnice je došao do saznanja o visini kamatne stope i činjenici da postoji mogućnost da se u slučaju neplaćanja dvije rate zaredom otkaže cijeli ugovor, odnosno kredit obustavi u cijelosti, no za obvezu plaćanja jednokratne naknade u banci nije niti tada saznao, naime, predmetni ugovor predan mu je od strane banke, a da prije toga sa bankom nije imao prilike dogovarati ili pregovarati i utjecati na odredbe Ugovora o kreditu pa tako i na odredbu o obvezi plaćanje navedene naknade, dakle ugovor je bio već unaprijed sačinjen. Ne može se više sjetiti da li je obveza plaćanja naknade ugovorena u određenom postotku od iznosa kredita ili u točno određenom fiksnom iznosu. S obzirom na protek vremena više se ne sjeća da li je prije potpisivanja pročitao predmetni Ugovor o kreditu, sjeća se samo da kada je Ugovor odnio kod javne bilježnice Slavenke Marković iz Bjelovara da mu je ista ukratko rekla o kojem iznosu kredita se radi i visini kamatne stope te napomenula da u slučaju neplaćanja dvije uzastopne rate postoji mogućnost otkazivanja Ugovora i prisilne naplate istog u cijelosti, navodeći na koji rok otplate kredita je Ugovor zaključen. Banci nije stavljao nikakve prigovore vezane za uvjete kreditiranja pa tako niti na spornu odredbu o naknadi za obradu kredita.

12. Na temelju ovako provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja utvrđeno je da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

13. Naime, iz iskaza tužitelja proizlazi da prije zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu tužitelj, kao korisnik kreditnih usluga – potrošač, i tuženik, kao trgovac, nisu pojedinačno pregovarali o spornoj odredbi čl. 2. st. 3. predmetnog Ugovora o kreditu, niti je tužitelj imao mogućnost utjecati na sadržaj sporne odredbe niti mu je tuženik, kao potrošaču, na jasan i nedvosmislen način prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi koji se podmiruju iz sporne naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.). Ugovaranje naknade troškova za obradu kredita u postotku od odobrenog iznosa kredita, a ne u određenom nominalnom iznosu, ukazuje da ugovorenom naknadom nisu bili obuhvaćeni stvarni troškovi koje bi tuženik imao pri odobravanju i obradi kredita, jer visina tih troškova zasigurno nisu uvjetovani visinom odobrenih kredita. Tužitelju je, kao potrošaču - korisniku predmetnog kredita, ostalo nepoznato koji su troškovi obuhvaćeni naplatom naknade za obradu zahtjeva za kredit. O navedenoj odredbi se nije pregovaralo, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u ugovornim odnosima i načelu dužnosti njihove suradnje te je spornom odredbom tužitelju nametnuta obveza koju tužitelj nije mogao kao cjelinu objektivno sagledati u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora.

13.1. Nadalje, utvrđeno je da se radi o formularnom, tipskom Ugovoru o kreditu, koji je prethodno pripremio tuženik i koji sadrži ugovorne odredbe određene kao model za sklapanje budućih ugovora, na koji način je bila isključena mogućnost pregovaranja o spornoj odredbi toč. 3. Ugovora, iz čega proizlazi da je sporna ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN-96/03, 46/07 i 79/07, dalje ZZP/03). Naime, citiranom zakonskom odredbom određeno je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

13.2. Ugovorna obveza tužitelja za plaćanje navedene naknade za obradu kreditnog zahtjeva imalo je za posljedicu značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, što je utvrđeno ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa između iznosa odobrenog kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu kreditnog zahtjeva, već i ocjenom da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su konkretni troškovi nastali koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita). Uvjeti kreditiranja tužitelju su bili ponuđeni po načelu "uzmi ili ostavi", a predmetni Ugovor je tužitelj bio primoran potpisati prihvaćajući sve uvjete kreditiranja, pa dakle i spornu ugovornu odredbu o obvezi plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva, iako se prethodno o spornoj odredbi između ugovornih strana nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj prethodno od strane tuženika bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade, niti na koje konkretne usluge i troškove se odnosi navedena naknada.

13.3. Nadalje, sud je imao u vidu presudu Suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku, koje pitanje se odnosi na primjenu čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 Vijeća EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje glasi

- da li odredba o „naknadi za obradu kredita“ kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti. Sud Europske unije je presudom u tim predmetima zaključio da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije, kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje kredita, može stvoriti na štetu potrošača neznatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Navedena Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN- 78/12).

13.4. Pravno shvaćanje izraženo u navedenoj presudi Suda Europske prihvatio je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj Odluci Rev-673/2023 od 13. veljače 2024., u kojoj se pozvao i na presudu Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, u kojoj je odlučeno:

„1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

14. Utvrdivši da je postupanje tuženika prilikom ugovaranja sporne ugovorne odredbe bilo protivno odredbama čl. 3. st. 1., čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te protivno odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03, i da je stoga sporna ugovorna odredba nepoštena i posljedično tome ništetna, a ista je imala za posljedicu značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, sud je tužbeni zahtjev u cijelosti usvojio te presudio kao u izreci.

15. S obzirom da je stjecanje navedenog novčanog iznosa od strane tuženika posljedica ništetnosti sporne ugovorne odredbe iz toč. 3. predmetnog Ugovora o kreditu, koju je u ugovor unio tuženik kao trgovac, tuženik se glede primljenog iznosa ima smatrati nesavjesnim stjecateljem, slijedom čega je sukladno odredbi čl. 1115. ZOO dužan tužitelju na dosuđeni iznos platiti zakonsku zateznu kamatu, počevši od 2. ožujka 2007., odnosno od dana stjecanja utuženog iznosa, pa do isplate.

16. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, temeljem koje je sud obvezao tuženika da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 281,25 EUR, i to 50,00 EUR na ime nagrade punomoćnice za sastav tužbe (Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN-138/23, dalje Tarifa), 50,00 EUR za sastav obrazloženog podneska od 17. listopada 2024. (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), 100,00 EUR za zastupanje na ročištima od 30. rujna i 11. studenoga 2025. (Tbr. 9. toč. 1. Tarifa), 25,00 EUR za pristup na ročište za objavu presude od 19. prosinca 2025. (Tbr. 9. toč. 3. Tarife te 56,25 EUR na ime PDV-a od 25 % (Tbr. 46. Tarife).

16.1. Na dosuđeni iznos troškova tuženik je dužan tužitelju platiti zakonske zatezne kamate, tekuće od dana donošenja presude 19. prosinca 2025. do isplate, po stopi određenoj sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO.

17. Osnovan je zahtjev punomoćnice tužitelja za naknadom troška (delegacije) u iznosu od 250,00 EUR s obračunatim PDV-om od 25 % zbog izbivanja iz pisarnice radi dolazak na ročište od 11. studenoga 2025. (4 sata x 50,00 EUR, Tbr. 39. i Tbr. 46. Tarife) te u troškovniku zatraženi iznosa od 16,70 EUR na ime putnog troška za javni prijevoz radi dolaska na navedeno ročište na relaciji Bjelovar – Slatina – Bjelovar.

17.1. Naime, parnični postupak započeo je podnošenjem tužbe Općinskom sudu u Bjelovaru, zavedena pod posl. br. P-799/2024, da bi rješenjem predsjednika Županijskog suda u Bjelovaru, posl. br. 31 Su-485/2024-2 od 25. listopada 2024., predmetni postupak temeljem odredbe čl. 11. st. 3. Zakona o sudovima (NN-28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23, 155/23 i 36/24, dalje ZS) ustupljen (delegiran) ovom sudu. Prema odredbi čl. 11. st. 4. ZS strankama i njihovim punomoćnicima u slučajevima delegacije pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza, a odvjetnicima pravo na naknadu troškova javnog prijevoza i pravo na naknadu za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja određenih Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, ako putovanje do drugog suda i natrag do mjesta ureda traje duže od tri sata.

17.2. S obzirom da je odredbom čl. 11. st. 5. ZS određeno da će se naknada troškova iz st. 4. isplatiti na teret državnog proračuna, u dijelu u kojem su ti troškovi veći od onih koje bi stranke imale da se postupak vodi pred mjesno nadležnim sudom, riješeno je kao u izreci rješenja.

U Slatini, 19. prosinca 2025.

S u d a c:

Josip Bočkai

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno u tri istovjetna primjerka. O žalbi rješava županijski sud.

Dostaviti:

1. Jacinta Toš Špehar, odvjetnica iz Bjelovara - punomoćnica tužitelja.

2. OD Mađarić & Lui iz Zagreba - punomoćnik tuženika.

3. ODO u Virovitici, Građansko upravni odjel - z.z. Republike Hrvatske, uz troškovnik tužitelja.