REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-920/2024-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu Ani Ćosić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice UŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Ljubica Spajić, odvjetnica u Zagrebu, Ilica 139/I, protiv tuženika, Hrvatska poštanska banka d.d., Jurišićeva 4, Zagreb, OIB: 87939104217, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 13. studenog 2025. u prisutnosti tužiteljice osobno, zamjenika punomoćnice tužiteljice, te u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 19. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 216644 od 21. travnja 2008., koji su zaključili tužiteljica UŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženik, Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217 (ranije Volksbank d.d.) kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

II. Nalaže se tuženiku, Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, isplatiti tužiteljici UŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 4.500,00 eura zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 1. lipnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana 3 nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glave operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku, Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217 da nadoknadi tužiteljici, UŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj] parnične troškove u iznosu od 1.170,73 eura sa zateznim kamatama tekućim od 19. prosinca 2025. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika, Hrvatska poštanska banka d.d., OIB:7939104217, za naknadom parničnih troškova.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je 21. travnja 2008. kao korisnik kredita sa prednikom tuženika (Sberbank d.d.) kao kreditorom, zaključila Ugovor o kreditu broj: 216644 kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužiteljici kunsku protuvrijednost iznosa od 23.912,18 CHF po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita; ugovoren je rok otplate kredita kroz 72 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 398,91 CHF po srednjem tečaju HNB-a važećem dan dospijeća. Tužiteljica je u cijelosti ispunila svoje obveze iz ugovora o kreditu. Prilikom zaključenja Ugovora o kreditu, tuženik nije pružio dovoljno informacija tužiteljici i obavijestio ju o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF, odnosno o rizicima vezanim uz rast tečaja CHF u odnosu na kunu. Navodi kako je tuženik u ugovor o kreditu ugradio odredbe kojima je ugovoreno da se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije kao trgovac u cijelosti informirao tužiteljicu o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti. Navedene odredbe protivne su načelu savjesnosti i poštenja, te su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Odredbe o valutnoj klauzuli protivne su strogim odredbama članka 81. i 82 Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03 i dr.) te članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07 i dr.), koji su bili na snazi kako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, tako i za vrijeme njegovog izvršavanja, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (članak 102. Zakona o zaštiti potrošača). Tužiteljica se nadalje poziva na odluke domaćih sudova povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i to Presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu, poslovni broj: Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je pravomoćno odlučeno o da je tuženik u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora nije potrošače informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima“. Tužiteljica stoga predlaže da sud donese presudu kojom će se utvrditi ništetnim odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, naložiti tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 4.500,00 eura sa zateznim kamatama od 1. lipnja 2008. do isplate, kao i da tužitelju nadoknadi trošak postupka sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbeni zahtjev u cijelosti, ističe prigovor zastare; navodi da utvrđenja iz parnice "Potrošač" nisu primjenjiva na konkretan ugovorni odnos jer je u toj parnici pružena tek apstraktna pravna zaštita čiji se učinci ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, već u tom ugovornom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice "Potrošač" i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju, da sve i da se uzme da su utvrđenja iz spomenute parnice primjenjiva niti u tom slučaju nema mjesta izravnoj primjeni presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i automatskoj vezanosti suda utvrđenjima iz iste, već je sud dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa, uz napomenu da ugovorne odredbe ugovora o kreditu obuhvaćene predmetnom tužbom nisu utvrđene ništetnima u parnici "Potrošač", a da tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže odnosa među strankama te da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da su odredbe o valutnoj klauzuli jasne i lako uočljive. Samu visinu tužbenog zahtjeva tuženik ne osporava.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je pročitao rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Tt-13/1253-2 od 18. siječnja 2013. (list 6 spisa), rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Tt-22/18434-2 od 14. travnja 2022. (list 7-8 spisa), Ugovor o kreditu broj 216644 (list 9-14 spisa), karticu prometa za kredit 216644 (list 15-21 spisa), informativni otplatni plan po kreditu (list 22-23 spisa) te je saslušana tužiteljica.

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22.,114/22., 155/23. dalje: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja da sud utvrdi ništetnost dijelova odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te da sud naloži tuženiku da mu isplati preplaćene iznose na ime rasta tečaja u iznosu od 4.500,00 eura sa zateznim kamatama koje teku od 1. lipnja 2008. do isplate.

6. Među strankama nije sporno, a što je sud utvrdio i uvidom u Ugovor o kreditu broj 216644 da su tužiteljica i prednik tuženika 21. travnja 2008. zaključili Ugovor o kreditu kojim je prednik tuženika stavio na raspolaganje tužiteljici kunsku protuvrijednost iznosa od 23.912,18 CHF po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita; ugovoren je rok otplate kredita kroz 72 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 398,91 CHF po srednjem tečaju HNB-a važećem dan dospijeća. Nadalje tijekom postupka nije sporno da je prednik tuženika s kojim je tužiteljica zaključila Ugovor o kreditu (Volksbankd.d.d) promijenila naziv tvrtke u Sberbank d.d., zatim u Nova hrvatska banka d.d. Nije sporno ni da je tužiteljica u cijelosti ispunila svoje obveze iz ugovora o kreditu kao ni visina tužbenog zahtjeva. Također, tijekom postupka tuženik Nova hrvatska banka d.d. je pripojena društvu Hrvatska poštanska banka d.d. te je sud u tom smislu 12. rujna 2023. donio rješenje kojim je utvrđen prekid postupka, pozvan je pravni slijednik Hrvatska poštanska banka d.d. da preuzme postupak, te je postupak nastavljen u odnosu na pravnog slijednika.

7. Među strankama je sporan osnov tužbenog zahtjeva, jesu li ugovorne odredbe kojima su iznos kredita i visina anuiteta vezani uz tečaj švicarskog franka protivne pozitivnim propisima Republike Hrvatske, odnosno jesu li iste nepoštene i ništetne. Posljedično tome, sporno je ima li tužiteljica pravo na povrat preplaćenih iznosa s obzirom na odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli. Među strankama nije sporan sadržaj presuda donesenih u sporovima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, međutim, sporan je njihov učinak i značaj za ovaj spor. Također, sporno je od kada teku rokovi zastare i je li u konkretnom slučaju nastupila zastara, te status potrošača tužiteljice.

8. U odnosu na prigovore tuženika valja istaći da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač, ovdje tužiteljica, osobno pokrene radi naknade štete/isplate s ciljem otklona povrede koja je uzrokovana postupanjem tuženika (u tom se pravcu upućuje i na odluku Vrhovnog suda Rev- 3142/2018), pa kako iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2221/18 od 3. rujna 2019. proizlazi da kod ugovaranja valutne klauzule obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa i zato je posebno rizična - potrošač u vrijeme zaključenja ugovora ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, niti koju će cijenu u vidu kamate za to platiti, to jednostrano određivanje kamate uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a isto tako je nepoštena i ništetna ugovorna odredba ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF.

9. S obzirom da je sud u konkretnom slučaju vezan za utvrđenja iz gore navedene parnice to se ukazalo nepotrebnim izvođenje dokaza na okolnost utvrđivanja ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF.

10. Međutim, u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke su ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, slijedom čega je u konkretnom slučaju tuženiku omogućeno dokazivanje te okolnosti, kao i utječe li ista na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora

11. U tom smislu sud je saslušao tužiteljicu koja je iskazala da joj je predmetni kredit bio potreban za kupnju vozila koji je koristila za osobne svrhe. U trenutku podizanja kredita nije imala registrirani obrt niti udjele u trgovačkom društvu, te je bila zaposlena u Općinskom sudu u Vukovaru. Kredit je podigla u poslovnici Volksbanke u Osijeku. Prije zaključenja ugovora u banci nije o ničem pregovarala obzirom je bila riječ o unaprijed pripremljenom ugovoru te joj je samo rečeno da je takav ugovor najpovoljniji. Ugovor u drugoj valuti nije joj ponuđen, niti je bila upozorena na rizike koji su vezani za švicarski franak. U odnosu na valutnu klauzulu tužiteljica je iskazala da joj rečeno da je riječ o stabilnoj valuti. Nadalje, tužiteljica na odredbe ugovora nije mogla utjecati te je isti prije potpisivanja pročitala pretežno za podatke koji su bili u njemu navedeni. Navodi da je sa suprugom nakon 2,5 do 3 godine nakon što su rate porasle otišla u banku gdje joj je rečeno da se ništa ne može promijeniti obzirom je takav ugovor sklopljen. Nadalje, tužiteljica je iskazala kako je početna rata iznosila oko 1.700,00 kn do 1.800,00 kn, ali to je trajalo kratko, par mjeseci i nakon toga je počela rasti na 2.300,00 kn sve do 2.500,00 kn, te je taj iznos najduže i bio na snazi, dok su prema otplatnom planu sve rate iznosile oko 1.700,00 kn. Tužiteljica je navela da je osobni bankar nije obavijestio da se očekuje porast mjesečnih iznosa.

12. S obzirom da tuženik nije predložio nikakve daljnje dokaze na okolnost pojedinačnog pregovaranja, a pored prihvaćenog iskaza tužiteljice, čiji iskaz sud prihvaća kao neposredno uvjerljiv i iskren, sud je ocijenio da tuženik nije učinio vjerojatnim da bi u konkretnom slučaju postupio drugačije nego što je bilo predmetom dokazivanja i raspravljanja u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odnosno da bi tužiteljicu u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF.

13. U odnosu na svojstvo potrošača tužiteljice treba istaknuti kako je čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 133/09. dalje: ZZP/07) propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Predmetnim Ugovorom o kreditu s pravnim prednikom tuženika kao namjena kredita je navedena kupnja vozila, dok iz sadržaja Ugovora o kreditu, koji je tužiteljica zaključila kao fizička osoba, ne proizlazi bi kredit bio vezan za neku gospodarsku djelatnost, poslovne svrhe i sl., niti bilo koji drugi dokaz upućuje na takav zaključak, slijedom čega se pretpostavlja se da se radi o potrošačkom ugovoru. Vezano za status potrošača, potrebno je uputiti na iskaz tužiteljice, kojeg sud prihvaća kao uvjerljiv, iskren i životan, te u suglasnosti s dokumentacijom koja prileži spisu, a iz kojeg u bitnome proizlazi da joj je predmetni kredit bio potreban za kupnju vozila kojeg je koristila za osobne svrhe, da u trenutku sklapanja ugovora nije imala registriran obrt ili trgovačko društvo, te je bila zaposlena u Općinskom sudu u Vinkovcima.

14. Obzirom je za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan kriteriji svrhe za koju je fizička osoba sklopila predmetni ugovor o kreditu (objektivni kriteriji), dok iz dokumentacije priložene spisu i iskaza tužiteljice ne proizlazi da bi svrha kupnje vozila bila obavljanje poslovne djelatnosti ili da bi se predmetno vozilo koristilo za obavljanje djelatnosti, dok tuženik nije naveo niti jednu činjenicu koja bi dovela u sumnju svojstvo potrošača tužiteljice, sud je primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP-a) zaključio da je predmetni ugovor potrošački ugovor, a tužiteljica potrošač. Osim toga, bitno je uzeti u obzir i okolnost da je tužiteljica, kao korisnik kredita i fizička osoba, u svakom slučaju u slabijem položaju u odnosu na tuženika, kao kreditora, pa je upravo na tuženiku teret dokaza da tužitelj eventualno ne bi bio prosječni potrošač (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018. od 26. svibnja 2020.), što tuženik tijekom postupka nije uspio dokazati.

15. Slijedom navedenog za zaključiti je da se u predmetnom individualnom sporu ima primijeniti pravno utvrđenje iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. za utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, a time su ništetne i odredbe ugovora o kreditu zaključenog između stranaka 21. travnja 2008. u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, sve temeljem Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 96/03), čl.138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 79/07,125/07,79/09, 89/09, 78/12, 56/13) i čl.118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 41/14,110/15,14/19), uz daljnju primjenu Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29) u vezi s čl. 3., čl. 4., čl. 269, čl.272. i čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. dalje: ZOO) te čl.502.a i c ZPP-a.

16. Stoga je sud prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da su ništetni dijelovi Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena obročna otplata uz primjenu valutne klauzule vezane uz CHF.

17. Nadalje, po stavu ovoga suda neosnovan je prigovor zastare u odnosu na dio tužbenog zahtjeva vezanog za utvrđenje ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu, budući da je člankom 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi pa ne može zastarjeti zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti.

18. Na temelju izvedenih dokaza, te obzirom da visina tužbenog zahtjeva nije sporna, sud je utvrdio da je tužitelj zbog primjene ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i povećanja tečaja CHF prema HRK u odnosu na tečaj u vrijeme isplate kredita, prilikom otplate kredita tuženiku više platio 4.500,00 eura, te je tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti i odlučiti kao u točki II. presude temeljem čl. 323. st. 1., čl. 1111. i čl. 1115. te čl.29. ZOO-a. Na preplaćeni mjesečni iznos tužitelju pripadaju zakonske zatezne sukladno članku 1115. ZOO-a i to od 1. lipnja 2008. što tuženik tijekom postupka nije osporavao.

19. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. srpnja 2015. dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15.), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 78/15.), od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. sukladno čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/2022), te od 30. prosinca 2023. pa nadalje sukladno čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.)

20. Neosnovan je prigovor zastare, jer zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača (od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu). Potraživanje iz ove parnice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina iz članka 225. ZOO-a, a koji rok nije protekao budući je tužba podnesena 10. ožujka 2023.

21. Povodom dvojbi i nedoumica o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništavosti ugovornih odredbi u CHF, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. zauzeto je pravno shvaćanje da, ako je ništavost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništavost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

22. Dakle, zastara počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništavost u kolektivnom sporu, jer VSRH u izraženom pravnom stavu izričito navodi "počinje teći", a ne "ponovno počinje teći". Da je korišten izričaj "ponovno počinje teći" tada bi to upućivalo na shvaćanje da je podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu (tužba u kolektivnom sporu je podnesena 4. travnja 2012.) prekinuta zastara i da se računa vrijeme prije podnošenja te tužbe, te bi u tom slučaju zastarjeli svi anuiteti plaćeni prije 3. travnja 2007. Kako je, međutim, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. zauzeto pravno shvaćanje da zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništavost u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada to znači da se za sve anuitete zastara računa od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 i to od 14. lipnja 2018. za tuženika.

23. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe čl. 154. stavak 1. i 3., čl. 154. stavak 1. te čl. 155. ZPP-a. Također, pri donošenju odluke o troškovima postupka sud je kao vrijednost predmeta spora uzeo u obzir dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu (4.500,00 eur) kako je to i tužitelj naveo u tužbi i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23. dalje: OT).

24. Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to: za sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 7/1 OT), za sastav podnesaka od 29. lipnja 2023. u vrijednosti 100 bodova (Tbr. 8/1 OT), za pristup ročištu 2. rujna 2025. i 13. studenog 2025. svaki u vrijednosti 100 bodova (Tbr.9/1. OT), za pristup ročištu za objavu presude u vrijednosti 50 bodova (Tbr.9/3. OT) odnosno sveukupno 450 bodova, što pomnoženo s vrijednošću jednog boda od 2,00 eura (Tbr. 54. Tarife) i 25% PDV-a (Tbr. 46 Tarife) iznosi 1.125,00 eura. Nadalje, tužiteljici je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 45,73 eura odnosno sveukupno 1.170,73 eura. Na dosuđen trošak tužitelju su dosuđene zatezne kamate sukladno čl. 151. stavak 3. ZPP-a i članku 29. stavak 1. ZOO-a tekuće od presuđenja do isplate.

25. Zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova je odbijen primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 19. prosinca 2025.

Sudac:

Ana Ćosić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od objave presude. Žalba se podnosi ovome sudu pisanim putem, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po pun.

2. Tuženiku