Poslovni broj P-1563/2020-32

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U RIJECI

Žrtava fašizma 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sutkinji Larisi Smiljan Pervan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja 1. ZE, čiji OIB glasi [osobni identifikacijski broj], te 2. LE, čiji OIB glasi [osobni identifikacijski broj], od kojih oboje imaju prebivalište u [adresa], a zastupani su po punomoćniku Sanjinu Jurmiću, odvjetniku u Rijeci, protiv tuženika čiji je naziv EURASIA MOTOR d.o.o. u likvidaciji, čiji OIB glasi 45109262513, sa sjedištem u [adresa], radi isplate, nakon glavne i javne rasprave, održane i zaključene 04. prosinca 2025. godine, u prisutnosti 1. tužiteljice, 2. tužitelja i zamjenika punomoćnika 1. i 2. tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 19. prosinca 2025. godine, javno objavivši

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku trgovačkom društvu EURASIA MOTOR d.o.o. da tužiteljima 1. ZE i 2. LE isplati iznos od 12.143,88 eura (slovima: dvanaest tisuća sto četrdeset tri eura i osamdeset osam centa), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 30. studenog 2020. godine do 31. prosinca 2020. godine teku po kamatnoj stopi od 5,89% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2021. godine do 30. lipnja 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,75% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2021. godine do 31. prosinca 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,61% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2022. godine do 30. lipnja 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,49% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,31% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine po kamatnoj stopi od 5,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi od 7,00% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2024. godine do 31. prosinca 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,25% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2025. godine do 30. lipnja 2025. godine po kamatnoj stopi od 6,15% godišnje te za razdoblje od 01. srpnja 2025. godine do isplate po kamatnoj stopi od 5,15% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

II. Tužbeni zahtjev se odbija u dijelu koji se odnosi na tijek kamata, i to kako slijedi:

- na iznos od 199,08 eura od 01. prosinca 2015. do 29. studenog 2020.

- na iznos od 199,08 eura od 01. siječnja 2016. do 29. studenog 2020.

- na iznos od 199,08 eura od 01. veljače 2016. do 29. studenog 2020.

- na iznos od 199,08 eura od 01. ožujka 2016. do 29. studenog 2020.

- na iznos od 199,08 eura od 01. travnja 2016. do 29. studenog 2020.

- na iznos od 199,08 eura od 01. svibnja 2016. do 29. studenog 2020.

- na iznos od 199,08 eura od 01. lipnja 2016. do 29. studenog 2020.

- na iznos od 199,08 eura od 01. srpnja 2016. do 29. studenog 2020.

- na iznos od 199,08 eura od 01. kolovoza 2016. do 29. studenog 2020.

- na iznos od 199,08 eura od 01. rujna 2016. do 29. studenog 2020.

- na iznos od 199,08 eura od 01. listopada 2016. do 29. studenog 2020.

- na iznos od 199,08 eura od 01. studenog 2016. do 29. studenog 2020.

- na iznos od 199,08 eura od 01. prosinca 2016. do 29. studenog 2020.

- na iznos od 199,08 eura od 01. siječnja 2017. do 29. studenog 2020.

- na iznos od 199,08 eura od 01. veljače 2017. do 29. studenog 2020.

- na iznos od 199,08 eura od 01. ožujka 2017. do 29. studenog 2020.

- na iznos od 199,08 eura od 01. travnja 2017. do 29. studenog 2020.

- na iznos od 199,08 eura od 01. svibnja 2017. do 29. studenog 2020.

- na iznos od 199,08 eura od 01. lipnja 2017. do 29. studenog 2020.

- na iznos od 199,08 eura od 01. srpnja 2017. do 29. studenog 2020.

- na iznos od 199,08 eura od 01. kolovoza 2017. do 29. studenog 2020.

- na iznos od 199,08 eura od 01. rujna 2017. do 29. studenog 2020.

- na iznos od 199,08 eura od 01. listopada 2017. do 29. studenog 2020.

- na iznos od 199,08 eura od 01. studenog 2017. do 29. studenog 2020.

- na iznos od 199,08 eura od 01. prosinca 2017. do 29. studenog 2020.

- na iznos od 199,08 eura od 01. siječnja 2018. do 29. studenog 2020.

- na iznos od 199,08 eura od 01. veljače 2018. do 29. studenog 2020.

- na iznos od 199,08 eura od 01. ožujka 2018. do 29. studenog 2020.

- na iznos od 199,08 eura od 01. travnja 2018. do 29. studenog 2020.

- na iznos od 199,08 eura od 01. svibnja 2018. do 29. studenog 2020.

- na iznos od 199,08 eura od 01. lipnja 2018. do 29. studenog 2020.

- na iznos od 199,08 eura od 01. srpnja 2018. do 29. studenog 2020.

- na iznos od 199,08 eura od 01. kolovoza 2018. do 29. studenog 2020.

- na iznos od 199,08 eura od 01. rujna 2018. do 29. studenog 2020.

- na iznos od 199,08 eura od 01. listopada 2018. do 29. studenog 2020.

- na iznos od 199,08 eura od 01. studenog 2018. do 29. studenog 2020.

- na iznos od 199,08 eura od 01. prosinca 2018. do 29. studenog 2020.

- na iznos od 199,08 eura od 01. siječnja 2019. do 29. studenog 2020.

- na iznos od 199,08 eura od 01. veljače 2019. do 29. studenog 2020.

- na iznos od 199,08 eura od 01. ožujka 2019. do 29. studenog 2020.

- na iznos od 199,08 eura od 01. travnja 2019. do 29. studenog 2020.

- na iznos od 199,08 eura od 01. svibnja 2019. do 29. studenog 2020.

- na iznos od 199,08 eura od 01. lipnja 2019. do 29. studenog 2020.

- na iznos od 199,08 eura od 01. srpnja 2019. do 29. studenog 2020.

- na iznos od 199,08 eura od 01. kolovoza 2019. do 29. studenog 2020.

- na iznos od 199,08 eura od 01. rujna 2019. do 29. studenog 2020.

- na iznos od 199,08 eura od 01. listopada 2019. do 29. studenog 2020.

- na iznos od 199,08 eura od 01. studenog 2019. do 29. studenog 2020.

- na iznos od 199,08 eura od 01. prosinca 2019. do 29. studenog 2020.

- na iznos od 199,08 eura od 01. siječnja 2020. do 29. studenog 2020.

- na iznos od 199,08 eura od 01. veljače 2020. do 29. studenog 2020.

- na iznos od 199,08 eura od 01. ožujka 2020. do 29. studenog 2020.

- na iznos od 199,08 eura od 01. travnja 2020. do 29. studenog 2020.

- na iznos od 199,08 eura od 01. svibnja 2020. do 29. studenog 2020.

- na iznos od 199,08 eura od 01. lipnja 2020. do 29. studenog 2020.

- na iznos od 199,08 eura od 01. srpnja 2020. do 29. studenog 2020.

- na iznos od 199,08 eura od 01. kolovoza 2020. do 29. studenog 2020.

- na iznos od 199,08 eura od 01. rujna 2020. do 29. studenog 2020.

- na iznos od 199,08 eura od 01. listopada 2020. do 29. studenog 2020.

- na iznos od 199,08 eura od 01. studenog 2020. do 29. studenog 2020. te

- na iznos od 199,08 eura od 01. prosinca 2020. godine do 29. studenog 2020.

III. U preostalom dijelu, iznad iznosa iz t. I., a do zatraženog iznosa od 28.668,13 eura (216.000,00 HRK), s pripadajućim kamatama, tužbeni zahtjev se odbija.

IV. Svaka stranka snosi svoje troškove.

Obrazloženje

1. U tužbi, podnesenoj ovome sudu 30. studenog 2020. godine, navodi se da je 2008. godine tuženik EURASIA MOTOR d.o.o. (u daljnjem tekstu: tuženik) osobno vozilo Donfeng KO5, minivan, crvene boje, broja šasije [broj šasije], ostavio u garaži koja se nalazi na k. č. br. [katastarska čestica] i na k. č. br. [katastarska čestica] iz K. O. [katastarska općina], u vlasništvu 1. tužiteljice ZE i 2. tužitelja LE (u daljnjem tekstu: 1. tužiteljica i 2. tužitelj i/ili tužitelji), i to do pronalaska kupca za to vozilo. Tvrdi se da, do momenta podnošenja tužbe sudu, tuženik vozilo nije prodao pa se ono i nadalje nalazi u spomenutoj garaži tužitelja i time im onemogućava korištenje garaže. Naglašava se da zbog toga tužitelji ne mogu koristiti garažu za skladištenje drugih vozila, kao niti za bilo koju drugu svrhu pa da time ne mogu ubirati niti plodove od svoje imovine – garaže, i to u iznosu od minimalno 1.500,00 HRK mjesečno. Taj se iznos traži tužbenim zahtjevom za svaki mjesec u periodu od siječnja 2009. godine do prosinca 2020. godine, s pripadajućim kamatama i s troškovima postupka.

2. U čl. 48. st. 1., 2. i 6. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 57/22 i 88/22 – Ispravak; u daljnjem tekstu: Zakon) te u čl. II. st. 4. Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 85/22) predviđeno je da se u razdoblju od 05. rujna 2022. godine u 00:00 sati do 31. prosinca 2023. godine u 24:00 sati u sudskim odlukama dvojno iskazuje iznos novčane obveze, i to uz primjenu fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 kuna za jedan euro te u skladu s pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz čl. 14. citiranog Zakona.

3. Iz odredaba navedenih propisa za zaključiti je da za period nakon 01. siječnja 2024. godine više ne postoji obveza suda da u svojim odlukama dvojno iskazuje novčane obveze pa kako se konkretna odluka donosi 19. prosinca 2025. godine, tako su u toj odluci iznosi novčanih obveza izraženi u onoj valuti koja je aktualna u Republici Hrvatskoj, dakle u eurima.

4. Uz primjenu fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 kuna za jedan euro te u skladu s pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz čl. 14. citiranog Zakona mjesečni iznos od 1.500,00 HRK iznosi 199,08 eura. Zato je upravo taj iznos sud imao na umu kod odlučivanja o sadržaju postavljenog tužbenog zahtjeva.

5. Razloge zbog kojih samo dio tužbenog zahtjeva nalazi pravno utemeljenim sud će iznijeti u nastavku obrazloženja presude.

6. U odgovoru na tužbu u cijelosti je osporen tužbeni zahtjev, uz ukazivanje na to da u pravnom odnosu tužitelja i tuženika nikada nije sklopljen ugovor o skladištenju pa da, stoga, niti tuženik tužiteljima nije u obvezi obaviti bilo kakvu isplatu. Osim toga, upućeno je na to da je tuženik zaista vlasnik predmetnog vozila, ali da se to vozilo nije niti moglo nalaziti u garaži tužitelja prije no što je izdan račun od 18. prosinca 2011. godine, koji su tužitelji priložili uz tužbu. Osporeno je da se vozilo uopće nalazi u garaži, uz tvrdnju da je smješteno na otvorenoj površini, konkretno na česticama 703/2, 708 i 713 iz K. O. [katastarska općina], i to zajedno s drugim vozilima pa da je zato upitno i samo pravo tužitelja da visinu iznosa koji traže od tuženika određuju rukovodeći se time da je vozilo smješteno u njihovoj garaži. Istaknut je prigovor zastare.

7. U dokaznom postupku sud je pročitao isprave priložene spisu.

8. Također, proveden je dokaz saslušanjem 1. tužiteljice i 2. tužitelja u svojstvu stranaka.

9. Iako je sud odredio izvođenje dokaza saslušanjem zakonskog zastupnika tuženika; najprije u osobi ČE, a potom, nakon što mu je 2. tužitelj predočio da je sve pregovore vezane uz predmetno vozilo vodio s osobom čije je prezime " RE", u osobi RE, dokaz saslušanjem zakonskog zastupnika tuženika, u konačnici, nije proveden.

10. Naime, zakonski zastupnik tuženika RE nije se odazvao pozivu za ročište za glavnu raspravu od 04. prosinca 2025. godine, na kojemu se trebao izvoditi dokaz njegovim saslušanjem, iako je za to ročište bio uredno pozvan (iz potvrda o preuzimanju elektroničkog sudskog pismena, s poleđine lista 87. sudskog spisa, slijedi da je do toga došlo 01. studenog 2025. godine).

11. Budući da se, po odredbi čl. 269. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; u daljnjem tekstu: ZPP), prema stranci koja se nije odazvala pozivu suda radi saslušanja ne mogu primijeniti nikakve prisilne mjere niti se stranka može prisiliti na davanje iskaza, uz napomenu da se, u skladu s pravilom iz odredbe čl. 267. st. 2. ZPP-a, za pravnu osobu saslušava osoba koja je zakonom ili pravilima određena da je zastupa, sud je odlučio da neće saslušati zakonskog zastupnika tuženika RE (čl. 265. st. 2. ZPP-a) te je, pozivom na regulaciji iz odredbe čl. 269. st. 2. ZPP-a, s obzirom na sve okolnosti, ocijenio od kakva je značenja to što on nije došao na saslušanje.

12. U okolnostima konkretnog slučaja sud prvog stupnja zaključio je da je takvim ponašanjem zakonski zastupnik tuženika RE nastojao, s jedne strane, otkloniti odgovornost za utuženu novčanu obvezu tuženika prema tužiteljima, a, s druge strane, prolongirati trajanje ove parnice.

13. Kako je potonje sud dužan suzbiti na temelju odredbe čl. 10. st. 1. ZPP-a, tako se u tome očituje dodatan razlog zbog kojega je sud odustao do izvođenja dokaza saslušanjem zakonskog zastupnika tuženika RE.

14. Ponavlja se da zakonskog zastupnika tuženika ČE sud nije saslušao jer je kroz navode 2. tužitelja spoznao da taj zakonski zastupnik tuženika nije niti sudjelovao u bilo kakvim pregovorima s tužiteljima koji bi se ticali predmetnog vozila. Zato je sud zaključio da tom zakonskom zastupniku nisu poznate sporne činjenice pa ga, posljedično, nije niti saslušao (čl. 265. st. 1. ZPP-a).

15. Tužitelji su tijekom spora predlagali i izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka SE i CE (u odnosu na točno vrijeme smještaja vozila tuženika u nekretninu tužitelja), kao i provođenje dokaza prometnim vještačenjem (na okolnost stanja vozila, odnosno činjenice da ono nema oštećenja koja bi bila uzrokovana skladištenjem na otvorenom prostoru) te građevinskim vještačenjem (na okolnost cijene skladištenja), a tuženik provođenje mjerničkog vještačenja (na okolnost točnog položaja vozila u njegovom vlasništvu na nekretninama i toga nalazi li se vozilo u garaži ili na otvorenom prostoru), međutim sud je izvođenje svih tih dokaza odbio, nalazeći ih suvišnim za presuđivanje.

16. Što se tiče točnog vremena smještaja vozila tuženika u nekretninu tužitelja, treba navesti da postoji proturječje između motrišta tužitelja i stava tuženika; dok tužitelji tvrde da je vozilo tuženika u njihovu nekretninu smješteno 2008. godine, tuženik upire na to da prije no što je izdan račun od 18. prosinca 2011. godine on nije niti mogao smjestiti vozilo u nekretninu tužitelja. Pritom tuženik ističe i prigovor zastare.

17. Budući da je prigovor zastare sud prvog stupnja smatrao djelomično osnovanim, i to iz razloga koje će nastavno podrobnije elaborirati, a da je zato i dio tužbenog zahtjeva za sve tražbine dospjele prije 30. studenog 2015. godine našao neosnovanima, postalo je potpuno irelevantno kada je prije 30. studenog 2015. godine vozilo tuženika smješteno na nekretninu tužitelja; je li to bilo 2008. godine ili pak 18. prosinca 2011. godine.

18. Polazeći, naime, od stava samog tuženika, koji nije osporio niti vlasništvo vozila niti mogućnost da je ono nakon 18. prosinca 2011. godine bilo smješteno kod tužitelja, a smatrajući tužbeni zahtjev osnovanim samo za period nakon 30. studenog 2015. godine, sud je spoznao da može prihvatiti motrište tuženika da je vozilo na nekretninama tužitelja bilo smješteno najkasnije počevši od 18. prosinca 2011. godine.

19. Zato su se suvišnim ukazali dokazi saslušanjem svjedoka SE i CE, koje su tužitelji predložili isključivo vezano uz okolnost koja se ticala točnog vremena smještaja vozila tuženika u nekretninu tužitelja (navod tužitelja iz podneska od 14. siječnja 2025. godine, s lista 42. sudskog spisa).

20. Nakon što je u ovom sporu saslušao 1. tužiteljicu i 2. tužitelja te nakon što je obavio uvid u fotografiju koju su mu tužitelji predočili u prilogu podneska od 14. siječnja 2025. godine (s lista 45. sudskog spisa), sud je s visokim stupnjem vjerojatnosti utvrdio da je vozilo tuženika smješteno u zatvorenom prostoru, u salonu (garaži) u vlasništvu tužitelja, a ne na otvorenom prostoru, kako je to tvrdio tuženik.

21. Time su se dokazi prometnim vještačenjem (po prijedlogu tužitelja, a radi utvrđenja eventualnih oštećenja na vozilu koja bi se mogla pripisati tome da se vozilo nalazi na otvorenom prostoru), odnosno mjerničkim vještačenjem (po prijedlogu tuženika iz odgovora na tužbu /list 21. sudskog spisa/, a radi utvrđenja da se vozilo nalazi na otvorenom prostoru) ukazali suvišnima za presuđivanje pa ih je, kao takve, sud odbio provesti.

22. Naposljetku, sud je i dokaz građevinskim vještačenjem radi utvrđenja cijene skladištenja (po prijedlogu tužitelja, sadržanom u njihovom podnesku od 14. siječnja 2025. godine, s lista 44. sudskog spisa) ocijenio suvišnim, točnije zaključio je da tužiteljima pripada pravo na novčanu svotu, dok o visini te svote može odlučiti prema slobodnoj ocjeni. To je, naime, u skladu s utanačenjem iz odredbe čl. 223. st. 1. ZPP-a.

23. Pored provedenih dokaza i onih koje je odbio izvesti iz upravo objašnjenih razloga, niti jedna od stranaka nije predlagala provođenje daljnjih dokaza do zaključenja prethodnog postupka, u smislu odredaba čl. 299. st. 1. i 2., u svezi s čl. 292. st. 7. ZPP-a. Pri tome je bitno navesti da je u predmetnom sporu prethodni postupak zaključen na (prvom) pripremnom ročištu, koje je održano 27. siječnja 2025. godine. O tome je sud donio i odgovarajuće procesno rješenje, sadržano u raspravnom zapisniku s tog pripremnog ročišta (list 46./2. sudskog spisa).

24. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP-a), ovaj sud smatra tužbeni zahtjev djelomično osnovanim.

25. Među strankama nije sporno da je najkasnije od 18. prosinca 2011. godine osobno vozilo Donfeng KO5, minivan, crvene boje, broja šasije [broj šasije], u vlasništvu tuženika, bilo smješteno kod tužitelja. Ponavlja se da je sud s visokim stupnjem vjerojatnosti utvrdio da je to vozilo bilo smješteno u salonu - "garaži" tužitelja (kako su tužitelji i tvrdili u sporu), a ne na otvorenom prostoru nekretnine tužitelja (na što je upirao tuženik).

26. Isto tako, nije sporno da u odnosu na smještaj vozila tuženika u salon tužitelja između stranaka nije sklopljen pisani ugovor, pa tako niti ugovor o uskladištenju.

27. S druge strane, sporna je obveza tuženika da tužiteljima isplati utuženi novčani iznos, visina tog iznosa i prestanak prava tužitelja da od tuženika zahtijevaju isplatu (zastara).

28. Prilikom razrješenja navedenih spornih pitanja cijenjene su okolnosti utvrđene provedenim dokaznim postupkom. Pritom je smatrao da na ispravama koje je pročitao može utemeljiti odluku o sadržaju postavljenog tužbenog zahtjeva budući da njihovu vjerodostojnost niti jedna od stranaka u postupku nije dovela u sumnju, kao i stoga što su te isprave u međusobnom skladu pa djeluju uvjerljivo. Isto tako, sud je našao da iskazi 1. tužiteljice i 2. tužitelja predstavljaju valjanu podlogu za presuđivanje, držeći da su takvi iskazi istiniti, uvjerljivi i podudarni kako međusobno, tako i s ispravama u spisu.

29. Postavljajući tužbeni zahtjev u ovoj parnici, kao i u stranačkim iskazima, tužitelji su tvrdili da je vozilo tuženika parkirano u njihovom salonu – garaži i da zbog toga oni tu garažu ne mogu koristiti, dok su u podnesku kojim su se očitovali na navode tuženika iz odgovora na tužbu, a koji su sudu dostavili 14. siječnja 2025. godine (s listova 41. do 44. sudskog spisa), upirali na to da im za smještaj vozila u njihovom prostoru tuženik duguje naknadu za skladištenje.

30. Iz takvih njihovih činjeničnih navoda dade se razabrati da su tužbeni zahtjev u konkretnom sporu koncipirali dvojako; s jedne strane na institutu stjecanja bez osnove, a, s druge strane, na ugovoru o uskladištenju.

31. Zato je i utemeljenost njihove tražbine prema tuženiku sud rasvijetlio polazeći od odredaba materijalnog prava koje determiniraju spomenute pojmove.

32. Odredbom čl. 744. st. 1. Zakona o obveznim odnosima od 17. ožujka 2005. godine (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZOO) propisano je da se ugovorom o uskladištenju skladištar obvezuje primiti i čuvati određenu robu i poduzimati potrebne ili ugovorene mjere radi njezina očuvanja u određenom stanju te ju predati na zahtjev ostavodavca ili druge osobe, a ostavodavac se obvezuje platiti mu za to određenu naknadu, dok je odredbom čl. 750. st. 1. ZOO-a predviđeno da, pored naknade za čuvanje, skladištar ima pravo na naknadu troškova koji su bili potrebni za očuvanje robe.

33. Imajući u vidu da iz stranačkih iskaza 1. tužiteljice i 2. tužitelja ne proizlazi da su u pravnom odnosu s tuženikom dogovorili skladištenje vozila Donfeng KO5, minivan, crvene boje, broja šasije [broj šasije], kao i da niti prije niti nakon što je to vozilo ostavljeno parkirano u njihovom salonu (garaži) nisu skladištili bilo koje drugo vozilo, nego se 2. tužitelj bavio servisiranjem vozila pa je tako trebalo biti i u odnosu na opisano vozilo nakon što se ono proda i odveze iz salona tužitelja, zaključak je suda prvog stupnja da u pravnom odnosu 1. tužiteljice i 2. tužitelja s jedne strane te tuženika s druge strane nije došlo do nastanka pravnog odnosa koji bi se mogao okvalificirati kao ugovor o uskladištenju.

34. Upravo suprotno, pravna je ocjena suda prvog stupnja da o tužbenom zahtjevu treba odlučiti uz uvažavanje pravila o institutu stjecanja bez osnove, i to onom koji je utanačen odredbom čl. 1120. ZOO-a.

35. Naime, kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, tada je stjecatelj dužan naknaditi vrijednost postignute koristi (čl. 1111. st. 1. ZOO-a).

36. Imajući u vidu da iz svih dokaza koji su izvedeni tijekom konkretne parnice slijedi da u pravnom odnosu stranaka spora nije sklopljen pravni posao, pa tako niti onaj koji bi odgovarao onom što ZOO u odredbi čl. 744. st. 1. opisuje kao ugovor o uskladištenju, osnovano je spoznati da pravni odnos stranaka spora treba okvalificirati kao stjecanje bez osnove. Tuženik je, naime, za smještaj svog vozila koristio salon (garažu) 1. tužiteljice i 2. tužitelja, dakle uporabio je njihovu nekretninu za svoju korist, a to onda znači da je dužan tužiteljima naknaditi korist koju je imao od uporabe.

37. Posebno pri tome treba imati u vidu da je u svom stranačkom iskazu 2. tužitelj izrijekom naveo da je njegova unuka frizerka i da bi, da se u prostoru u kojemu se nalazi vozilo tuženika to vozilo ne nalazi, ta njegova unuka u tom prostoru obavljala djelatnost za koju se školovala.

38. Dakle, sumarno, između 1. tužiteljice i 2. tužitelja te tuženika nije nastao ugovor o uskladištenju, već se radi o neosnovanom obogaćenju iz odredaba čl. 1111. st. 1. i čl. 1120. ZOO-a.

39. Kod instituta stjecanja bez osnove niti jednom odredbom materijalnog prava nije predviđen neki poseban rok zastare pa to znači da se primjenjuje opći, 5-godišnji zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO-a.

40. Budući da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena sudu 30. studenog 2020. godine, tužiteljima ne pripada pravo tražiti isplatu po osnovi instituta stjecanje bez osnove za period prije 30. studenog 2015. godine jer su takve isplate u zastari budući da je u odnosu na njih protekao rok zastare iz odredbe čl. 225. ZOO-a.

41. Ponavlja se da se tuženik na zastaru pozvao u sadržaju odgovora na tužbu pa, uz primjenu pravila iz odredbe čl. 214. st. 3. ZOO-a, to znači da se sud morao obazirati na zastaru i o njoj dati svoje pravno uvjerenje.

42. Kako je sud kroz ocjenu prigovora zastare zaključio da je taj prigovor djelomično osnovan (za sve tražbine iz vremena prije 30. studenog 2015. godine), tako se tužbeni zahtjev ukazuje djelomično prihvatljivim.

43. Zato su donesene odluke iz t. I. i III. izreke presude.

44. Što se tiče visine tražbine tužitelja, nužno je pojasniti da su oni mjesečno zahtijevali iznos od 1.500,00 HRK (199,08 eura) zbog činjenice da je, smještajem osobnog vozila u vlasništvu tuženika u salon (garažu tužitelja), tuženik uporabio njihov salon (garažu).

45. Salon je vidljiv na fotografiji koju su tužitelji plasirali sudu uz podnesak od 14. siječnja 2025. godine i na toj se fotografiji vidi da se radi o uređenom prostoru koji je nedvojbeno veće površine od one koju ima vozilo koje je smješteno u tom salonu, a koje je u vlasništvu tuženika, s tim da su dimenzije vozila vidljive iz računa br. DFM/1812-2011 od 18. prosinca 2011. godine (s lista 10. sudskog spisa) te je tako uočljivo da vozilo Donfeng Minivan ima duljinu 3,795 metara, širinu 1,560 metara te visinu 1,925 metara.

46. Tužitelj LE je, pak, u svom stranačkom iskazu naveo da je salon u kojemu se nalazi vozilo tuženika namijenjen za smještaj 4 vozila pa to znači da se radi o prostoru duljine cca 12 metara i širine cca 6 metara, dakle o prostoru površine 72 m2.

47. Prema izvatku iz zemljišne knjige (s lista 11. sudskog spisa) može se razabrati da se salon u kojemu se nalazi vozilo tuženika nalazi na području Drage u Rijeci, a to proizlazi i iz iskaza 1. tužiteljice i 2. tužitelja jer su oni rekli da je salon sastavni dio njihove kuće koja se nalazi na tom području.

48. U prethodnom dijelu obrazloženja već je pisano da je o visini tužbenog zahtjeva sud odlučio uz primjenu odredbe čl. 223. st. 1. ZPP-a, dakle prema slobodnoj ocjeni.

49. Na taj je način sud utvrdio da iznos od nepunih 200,00 eura, koji tužitelji mjesečno traže od tuženika zbog korištenja njihovog salona (garaže), predstavlja iznos koji bi oni mogli dobiti da su, primjerice, salon iznajmili.

50. Zato je sud prihvatio da iznos od 199,08 eura predstavlja iznos koji im tuženik duguje zbog uporabe njihova salona za smještaj svog vozila.

51. O tome je donesena odluka iz t. I. izreke presude. Ponavlja se da je to učinjeno isključivo u odnosu na onaj dio tražbine tužitelja za koji nije nastupila zastara.

52. Što se tiče tijeka kamata na iznos iz t. I. dispozitiva presude za pojasniti je sljedeće.

53. Kod instituta stjecanja bez osnove, a ponovno se ističe da sud prvog stupnja nalazi da upravo kroz taj institut treba odlučiti o sadržaju postavljenog tužbenog zahtjeva, tijek kamata reguliran je na specifičan način, i to kroz odredbu čl. 1115. ZOO-a.

54. Tom je odredbom predviđeno da se, ako je stjecatelj nepošten, kamate plaćaju od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

55. Teret dokaza o tome da je tuženik nepošten bio je na tužiteljima, no oni ovu okolnost nisu u postupku dokazali niti s najnižim stupnjem vjerojatnosti (primjerice, nekom ispravom iz koje bi proizlazilo da su tuženika pozvali da preuzme vozilo iz njihova salona prije no što su zatražili zaštitu pred sudom u ovoj parnici) pa je sud zaključio da je tuženik pošteni stjecatelj i da je tužiteljima dužan kamate isplatiti od dana podnošenja zahtjeva, s tim da u okolnostima konkretnog slučaja zahtjev o kojemu piše odredba čl. 1115. ZOO-a predstavlja upravo tužba.

56. Budući da je ona sudu podnesena 30. studenog 2020. godine, upravo od toga momenta tužiteljima pripada pravo tražiti na teret tuženika moratorne kamate pozivom na odredbu čl. 1115. ZOO-a.

57. Zato su o tijeku kamata donesene odluke iz t. I. i II. izreke presude.

58. U svezi stope zakonskih zateznih kamata na iznos dosuđen u t. I. izreke presude, za naglasiti je da je 01. siječnja 2008. godine na snagu stupila odredba čl. 29. ZOO-a.

59. Stoga je sud respektirao ovu okolnost, s tim da je odluku o visini kamatne stope donio prema izmjenama odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a iz Zakona o izmjenama i dopunama ZOO-a od 17. srpnja 2015. godine (iz Narodnih novina broj 78/15), odnosno iz Zakona o izmjenama i dopunama ZOO-a od 03. listopada 2022. godine (iz Narodnih novina broj 114/22; u daljnjem tekstu: ZID ZOO/22) te iz Uredbe o izmjeni ZOO-a od 30. prosinca 2022. godine (iz Narodnih novina broj 156/22; u daljnjem tekstu: Uredba ZOO/22).

60. U sadržaj t. I. izreke presude sintagma iz odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a, prema ZID ZOO-u/22 i prema Uredbi ZOO/22, unijeta je zbog moguće promjene stope kamata nakon 01. siječnja 2026. godine, i to kako na više, tako i na niže, a sve radi olakšavanja eventualnog ovršnog postupka u povodu ove presude.

61. Odluka o naknadi troškova postupka iz točke IV. dispozitiva presude temelji se na odredbi čl. 154. st. 4. ZPP-a, ali i na načelima poštenog suđenja i mirnog uživanja vlasništva iz čl. 6.1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine, Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10; u daljnjem tekstu: Konvencija), odnosno iz čl. 1. st. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju (u daljnjem tekstu: Protokol br. 1).

62. Iako je, na prvi pogled, uspjeh tuženice u ovom sporu veći od uspjeha 1. tužiteljice i 2. tužitelja (jer uspjeh tužitelja u sporu iznosi 42,36%), svakako treba imati u vidu da su tužitelji morali dokazivati i osnovanost i visinu svoje tražbine te da je, k tome, tuženica pravna, a tužitelji su fizičke osobe.

63. Zato ovaj sud nalazi da bi dosudom troškova postupka tuženici (čiji je uspjeh u sporu, uvjetno napisano, veći) sud u odnosu na tužitelje povrijedio načela poštenog suđenja i mirnog uživanja vlasništva.

64. Ocjena je suda prvog stupnja da je, posljedično, odluka o tome da svaka stranka snosi svoje troškove postupka pravična, s tim da pravičnost predstavlja jedan od osnovnih elemenata prava na pošteno suđenje iz odredbe čl. 6.1. st. 1. Konvencije.

U Rijeci 19. prosinca 2025.

S u t k i nj a

Larisa Smiljan Pervan

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv odluke, donesene u prvom stupnju, stranke mogu podnijeti žalbu, u roku od petnaest (15) dana od dana dostave prijepisa presude (čl. 348. st. 1. ZPP-a).

Žalba se podnosi sudu koji je izrekao prvostupanjsku odluku, u dovoljnom broju primjeraka za sud i za protivnu stranku (čl. 357. ZPP-a).

Pravovremeno podnesena žalba sprečava da odluka postane pravomoćna u dijelu koji se pobija žalbom (čl. 348. st. 2. ZPP-a).

O žalbi protiv presude odlučuje drugostupanjski sud (čl. 348. st. 3. ZPP-a). RJ.

- presuda nepravomoćna

- vidi upisnik "P"

- kal. do pravomoćnosti

DNA:

- pun. 1. i 2. tužitelja

- tuženiku

na način određen u zapisniku o objavi presude

PRISTOJBE:

- za naplatu pristojbe nadležan je ovlašteni službenik u sudu, određen godišnjim rasporedom poslova, u skladu s odredbom čl. 28. st. 6. Zakona o sudskim pristojbama od 27. prosinca 2018. godine (Narodne novine broj 118/18 i 51/23)

U Rijeci 19. prosinca 2025.

S u t k i nj a