Republika Hrvatska
Općinski sud u Karlovcu
Trg hrvatskih branitelja 1
Karlovac
Poslovni broj: Pr-199/2024-22
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Karlovcu po sutkinji toga suda Vesni Gračan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja LM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po pun. Anti Pecirepu, odvjetniku iz Zagreba, po priloženoj punomoći, protiv tužene Republike Hrvatske - Ministarstva obrane, Zagreb, Sarajevska 7, OIB: 66486182714, zastupane po ODO-u Karlovcu, Građansko upravni odjel, radi isplate razlike plaće, nakon zaključene glavne i javne rasprave, održane dana 03. prosinca 2025. u nazočnosti tužitelja osobno i punom. tužitelja Ante Pecirepa, odvjetnika iz Zagreba, te zz. tuženika ĆM, zamjenice u Općinskom državnom odvjetništvu u Karlovcu, po objavi, 18. prosinca 2025.
p r e s u d i o j e
Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj - za Ministarstvo obrane da tužitelju LM, na ime neisplaćenih dodataka na plaću isplati bruto iznos od 1.533,59 EUR (slovima: tisuću petsto trideset tri eura pedeset devet centi) zajedno sa zateznim kamatama, osim na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosu, po kamatnoj stopi sukladno članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i Uredba 156/22) propisanoj za ostale odnose koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.g. do 30.06.2023.g. po stopi od 5,50 %, od 01.07.2023.g. do 31.12.2023. po stopi od 7,00 %, a od 1.1.2024. pa do isplate po stopi od 7,50 %, a u slučaju promjene stope zakonske zatezne kamate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućom:
na iznos od 33,60 EUR / 253,13 kune od 16.05.2012. godine
na iznos od 45,27 EUR / 341,05 kune od 16.06.2012. godine
na iznos od 427,17 EUR / 3.218,51 kune od 16.07.2012. godine
na iznos od 46,87 EUR / 353,19 kune od 16.02.2013. godine
na iznos od 163,92 EUR / 1.235,09 kune od 16.07.2013. godine
na iznos od 527,55 EUR / 3.974,79 kune od 16.08.2013. godine
na iznos od 73,70 EUR / 555,30 kune od 16.10.2013. godine
na iznos od 215,51 EUR / 1.623,80 kune od 16.06.2014. godine
kao i naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 3.950,67 eur-a sa zakonskom zateznom kamatom po stopi iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i Uredba 156/22) po stopi od 7,50 %, a u slučaju promjene stope zakonske zatezne kamate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, počev od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je u tužbi naveo da je zaposlen kod tuženika MORH-a, Hrvatska kopnena vojska sa sjedištem zapovjedništva u Karlovcu, na poslovima djelatne vojne osobe i da je u vremenskom razdoblju od 2011.godine, a i ranije, obavljao službene poslove i zadaće na terenu na način da je bio radno angažiran prekovremeno, noću, subotama, nedjeljama, blagdanima i u smjenama, a da mu tuženik nije plaćao dodatke na plaću. Stoga smatra da je oštećen za neisplaćene dodatke na plaću za rad na terenu, kako pobliže navodi u vremenskom razdoblju od 07.kolovoza 2011.g. do 01.lipnja 2014. u bruto iznosu od oko 300,00 kn za svaki mjesec utuženog razdoblja, pa u tužbi potražuje da mu tuženik isplati neutvrđeni bruto iznos predmetne razlike plaće zajedno s pripadajućom kamatom i troškovima postupka s pripadajućom kamatom. Nakon izrade Nalaza i mišljenja financijsko knjigovodstvenog vještaka precizira tužbeni zahtjev, te najprije u podnesku od 01.rujna 2021. predlaže sudu usvojiti tužbu i potraživanje iz posljednje varijante izračuna Nalaza i mišljenja vještaka RKR d.o.o. za reviziju, kontrolu i porezno savjetovanje, a u ukupnom bruto iznosu od 6.552,95 kn, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom. Međutim, po Dopuni nalaza id. vještaka tužitelj u podnesku od 17.listopada 2022. postavlja tužbeni zahtjev za isplatu izračunate naknade razlike plaće iz posljednje varijante izračuna u Dopuni Nalaza i mišljenja vještaka, a u ukupnom bruto iznosu od 11.554,86 kn / 1.533,59 eur sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom. Potom još u podnesku od 06.veljače 2024. specificira takvo potraživanje u službenoj valuti eur-a, kao i zakonsku zateznu kamatu koja se primjenjuje od 01.siječnja 2023.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu prije svega ističe prigovor zastare za potraživanje tužitelja zaključno s 21.ožujka 2012. obzirom je kako navodi zahtjev za mirno rješenje spora podnesen dana 14.srpnja 2016., čime je sukladno članku 186.a Zakona o parničnom postupku zastarijevanje zastalo na rok od tri mjeseca. Kako je isti rok negativna pretpostavka za podnošenje tužbe, zastara je kako navodi nastavila teći do podnošenja tužbe dana 21.lipnja 2017.godine, kada je nastupio prekid zastare- Stoga je po tuženiku, obzirom na zastarni rok od 5 godina i rok od 3 mjeseca u kojem je zastara zastala, potraživanje tužitelja zastarjelo zaključno s naprijed navedenim danom u ožujku 2012.godine. U odnosu na meritorno potraživanje tuženik u cijelosti osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva, te obrazlaže da su se u razdoblju od 01.listopada 2009. do 01.lipnja 2014. primjenjivale odredbe Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika, NN 118/09 i 118/12, te Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće, NN 118/09. Navodi da su oba propisa donesena na temelju Zakona o službi u Oružanim snagama i da predstavljaju posebne propise, kojima je između ostalog uređena materija materijalnih prava iz radnog odnosa djelatnih vojnih osoba, a oba propisa su stupila na snagu 01.listopada 2009.g. Pobliže iznosi da je id. Odlukom bio propisan raspored tjednog i dnevnog radnog vremena u Oružanim snagama Republike Hrvatske, te pravo na uvećanu plaću za rad noću, subotom, nedjeljom, blagdanom i u druge neradne dane, rad u smjenama, turnusima, prekovremeni rad, dežurstva i stražarsku službu. Točkom V. Odluke 09, bilo je propisano kako ističe, da se dežurstvo kao rad dulji od punog radnog vremena ne smatra prekovremenim radom, te se dijeli na aktivno dežurstvo i dežurstvo unutarnje službe. Pod aktivnim dežurstvom se smatra vrijeme provedeno u službi na radnom mjestu i vrijeme odmora provedeno na radnom mjestu tijekom obveznog 24-satnog ili višednevnog boravka na radnom mjestu zbog potrebe službe (rad na izdvojenom objektu, rad u operativnom dežurstvu, snage brzog odgovora, postaje obalnog motrenja i sl.), a pod dežurstvom unutarnje službe smatra se dežurstvo propisano člankom 12. Pravilnika o službi u OS RH. Isto tako iznosi da se stražarska služba, u kojoj djelatna vojna osoba provodi 24 sata dnevno od kojih može raditi najviše 12 sati, također ne smatra prekovremenim radom i da djelatna vojna osoba u stražarskoj službi ostvaruje pravo na dnevni dodatak za obavljanje stražarske službe. Pri tom se dodatak za obavljanje stražarske službe i aktivno dežurstvo međusobno isključuju. U slučaju višednevnog obavljanja stražarske službe djelatna vojna osoba ostvaruje pravo na proporcionalni višednevni odmor u omjeru 3:1. Tuženik se nadalje poziva na članak 155. Zakona o službi u Oružanim snagama RH, NN 73/13, 75/15, koji je stupio na snagu 26.lipnja 2013.g., a kojim je izričito propisao da djelatnoj vojnoj osobi ne pripada pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad, rad noću, u smjenama, turnusima, za dežurstvo, stražarsku službu, stanje pripravnosti i slično, nego ostvaruje dodatke na plaću u skladu s propisima kojima se uređuje pravo na dodatke na plaću djelatnih vojnih osoba. Nastavno iznosi da se u odnosu na radno-pravni status tužitelja mogu primijeniti isključivo odredbe Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske, te navedeni zakon i podzakonski akti doneseni na temelju tog zakona predstavljaju propise, koji su lex specialis u odnosu na opće propise o radu i primjenjuju se isključivo na djelatne vojne osobe sa svrhom uređenja radno pravnog statusa vojnih osoba, uključujući specifičnosti službe djelatnih vojnih osoba koja je neposredno vezana uz zaštitu nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske. U tom smislu tuženik upućuje na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revr 1845/12, Revr-1902/12 i Revr-1795/12, u kojima je izneseno stajalište da se u pitanjima iste činjenične i pravne osnove imaju primijeniti propisi doneseni temeljem Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske, jer isti imaju prednost u odnosu na propise o državnim službenicima i namještenicima, opće propise o radu odnosno Kolektivne ugovore sklopljene u skladu s njima, sve to sukladno članku 114. Zakona o oružanim snagama RH, NN 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/17 i 88/09. Odnosno, propisi o državnim službenicima i namještenicima, opći propisi o radu i Kolektivni ugovori sklopljeni u skladu s njima mogu se primijeniti samo u pitanjima koja nisu uređena spomenutim zakonom ili propisima donesenim na temelju tog Zakona. Ovlast za donošenje propisa na temelju Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske imaju pak Vrhovni zapovjednik, Vlada Republike Hrvatske i ministar obrane (članak 198. -200.), a između inih propisa navedenih u članku 200. cit. Zakona Ministarstvo obrane ovlašteno je donijeti Odluku o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika (članak 96. stavak 1), te Pravilnik o dodatku na plaću i načinu isplate plaće (članak 170. stavak 4). Stoga navedeni Pravilnik i Odluka, kojima se cjelovito uređuje pitanje dodataka i visine dodataka za obavljanje stražarske službe djelatnih vojnih osoba, imaju značenje propisa donesenih na temelju Zakona o službi u oružanim snagama i s obzirom na članak 114. id. Zakona ti propisi imaju prednost u primijeni pred propisima o državnim službenicima i namještenicima, općim propisima o radu i kolektivnim ugovorima sklopljenim u skladu s njima.
2.1. Dakle, obzirom se u razdoblju od 01.listopada 2009. do 01.lipnja 2014. primjenjivala Odluka o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika, NN 118/09 i 118/12, te Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće, NN 118/09, koji su stupili na snagu 01.listopada 2009.godine, tuženik ističe da navedena Odluka i Pravilnik predstavljaju podzakonske propise donesene na temelju Zakona o službi u oružanim snagama i zajedno s tim zakonom predstavljaju posebne propise koji se primjenjuju na djelatne vojne osobe te imaju prednost pred općim propisima o radu i kolektivnim ugovorima, pa je dakle slijedom toga tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan. To tim više, kako tuženik dalje navodi, jer je navedenom Odlukom propisan raspored tjednog i dnevnog radnog vremena u Oružanim snagama RH, kao i pravo na uvećanu plaću za rad noću, subotom, nedjeljom, blagdanom i drugim neradnim danima, rad u smjenama i turnusima i na drugi odgovarajući način, prekovremeni rad, dežurstvo i stražarska služba, a Pravilnikom je regulirano pitanje dodataka za dežurstvo i stražarsku službu koju je djelatnik ostvario. Pri tom napominje da su tužitelju isplaćeni svi navedeni dodaci za utuženo razdoblje, uključujući i dodatak za terenski rad sukladno članku 12. Pravilnika o naknadama troškova u svezi s obavljanjem službe, selidbenih troškova i troškova zbog odvojenog života od obitelji, NN 141/04, 22/05, pa slijedom svega navedenog predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja uz dosudu troška parničnog postupka tuženiku, s pripadajućom zateznom kamatom na trošak postupka.
2.2. Tuženik ipak na pripremnom ročištu održanom 16.siječnja 2018. priznaje osnovanost dijela potraživanja za razdoblje od 21.03.2012. do 30. svibnja 2014., za koje potraživanje nije dakle nastupila zastara, te predlaže sklopiti sudsku nagodbu nakon izračuna iznosa predmetne naknade plaće na koji tužitelj ima pravo. Tek ukoliko Ministarstvo obrane ne bi dostavilo izračun, izražava suglasnost da se provede financijsko knjigovodstveno vještačenje, ali isključivo na temelju dostavljene dokumentacije tuženika o radu tužitelja.
3. Radi utvrđenja činjenica i pravilne ocijene činjeničnog stanja sud je izvršio uvid u zahtjev za mirno rješenje spora na listu 4-5 spisa, u Odluku o rasporedu MORH-a, OSRH-a, Hrvatske kopnene vojske, Gardijske motorizirane brigade od 21.05. 2014. na listu 6 spisa, u Obavijest o privremenoj nesposobnosti za rad tužitelja na listu 138 spisa, uvid u podnesak vještaka na listu 227, 232, 265 i 319 spisa, uvid u podnesak tužitelja na listu 235, 266, 281 i 311 spisa, te uvid u Troškovnik tužitelja i tuženika. Pored toga pročitao je odgovor na tužbu tuženika, podnesak tužitelja od 18.12.2017. s odlukama iz sudske prakse i dokumentacijom u privitku, kao i njegov podnesak od 09.01.2019. s prilozima u privitku, podnesak tuženika od 25.04.2018. s dokumentacijom u privitku, podnesak tužitelja od 08.01.2019., iskaz svjedoka TM i tužitelja osobno na ročištu od 07.06.2019., podnesak tuženika od 14.06.2019. s dokumentacijom u privitku, podnesak tužitelja od 09.10.2019., podnesak tuženika od 15.01.2020. s prilogom u privitku, podnesak tužitelja od 28.02.2020. s prilogom o plaćanju predujma u privitku, Nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještaka RKR d.o.o. od 11.05.2021., podnesak tužitelja od 01.09.2021., podnesak tuženika od 08.10.2021. s prilozima u privitku, podnesak tužitelja od 10.12.2021., Dopunu Nalaza i mišljenja financijsko knjigovodstvenog vještaka RKR d.o.o. od 15.09.2022., podnesak tužitelja od 17.10.2022., 12.12.2022. i 12.01.2023. s prilozima o plaćanju manjka predujma u privitku, podnesak tužitelja od 06.02.2024. kojim precizira potraživanje samo u valuti eura i zakonsku zateznu kamatu, te u ponovljenom postupku pročitao je podnesak tužitelja od 29.10.2024. i 12.02.2025., podnesak tuženika od 20.03.2025. s prilozima u privitku, podnesak tužitelja od 21.03.2025., podnesak MORH-a, Uprave za ljudske potencijale, Sektora za razvoj i upravljanje ljudskim potencijalima od 09.05.2025., podnesak tužitelja od 16.05.2025., iskaz svjedoka UM, podnesak tužitelja od 06.06.2025., podnesak tuženika od 27.08.2025. sa skeniranom izvornom dokumentacijom u prilogu, podnesak tužitelja od 22.09.2025. i dopunu iskaza tužitelja na završnom ročištu od 03.12.2025.godine.
4. Tuženik je dakle tijekom postupka priznao osnovanost potraživanja iz tužbe u razdoblju do 30. svibnja 2014., ali nije dostavio izračun o visini duga, pa je u postupku bilo potrebno provesti predloženo financijsko-knjigovodstveno vještačenje, radi utvrđenja postojanja predmetne razlike plaće i napose visine potraživanja. Navedeno vještačenje provedeno je po stalnom sudskom vještaku RKR d.o.o. za reviziju, kontrolu i porezno savjetovanje, Trg Kralja Petra Svačića 1, Karlovac, a isto je pokazalo postojanje predmetne razlike plaće u određenoj visini, bez obzira koje kriterije vještak primijenio.
5. Uvidom u priloženu ispravu o rasporedu tužitelja, i to Odluku o rasporedu Ministarstva obrane Republike Hrvatske (MORH-a), Oružane snage Republike Hrvatske (OSRH-a), Hrvatske kopnene vojske, Gardijske motorizirane brigade od 21.svibnja 2014., prvenstveno je utvrđeno da je tužitelj u razdoblju od 01.lipnja 2014. do 12.veljače 2015., koje dakle datira poslije utuženog razdoblja, bio raspoređen u ustrojbenu jedinicu HKoV-a, Gardijske motorizirane brigade, 1. Mehanizirana bojna "Tigrovi", 1. Mehanizirana satnija, 2. mehanizirani vod, 1. Desetina, na ustrojbeno mjesto puškostrojničara, s ustrojbenim činom pozornika i mjestom službe u Petrinji. No, iz id. odluke je bilo razvidno i da je tužitelj u vremenu do tada bio raspoređen u istu ustrojbenu jedinicu HKoV-a, Gardijske motorizirane brigade i na isto ustrojbeno mjesto puškostrojničara. Osim toga, u spomenutoj Odluci je određeno da se tužitelju isplaćuje plaća prema istom ustrojbenom činu pozornika, uz dodatak A A02 19%.00, uvećano za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža, te je u Odluci navedeno da radni staž tužitelja na dan rasporeda 01.lipnja 2014. iznosi 13-7-22, što bi značilo 13 godina 7 mjeseci i 22 dana. Uostalom, sukladan raspored i radni angažman tužitelja bio je vidljiv i iz drugih pridonesenih dokaza u spisu, te su se pored toga o radu tužitelja, napose na terenu, očitovali predloženi i tijekom postupka saslušani svjedoci i tužitelj osobno u temeljnom iskazu, a potom i dopuni iskaza na ročištu održanom 03.prosinca 2025.godine.
6. Svjedok FM, saslušan u postupku do djelomično ukidne odluke tj. do ukidne odluke u pogledu merituma, propisno upozoren, iskazao je da je radio u postrojbi zajedno s tužiteljem i s njim odlazio na terene te je opisao rad na terenu. Tako je naveo da je rad „započimao obično ustajanjem u 5 sati ujutro“, potom bi u 5,30 kretali na mjesto rada, a u bazu bi se vraćali oko 9 sati navečer. Nakon toga bi imali raščlambu tj. sastanak s nadređenim u kojem bi bili izvješteni o dosadašnjem radu i zadacima koji im slijede, te bi imali čišćenje oružja i pripreme za idući dan. Stoga bi, kako navodi, dnevni rad završavao oko 10 sati navečer. Uz to tvrdi da su radili i subotom, u radnom vremenu kao i radnim danom, a nedjeljom nešto kraće od 7 sati ujutro do 7 sati navečer „zavisno od zadaće do zadaće“, kako iznosi. Pri tom izrijekom ističe da nikada nisu radili kraće od navedenog vremena, već ponekad samo duže, te da su nakon rada na terenu dobivali slobodne dane; po sistemu dan za dan rada vikendom, a inače po kriteriju 1,6, što znači da bi za 5 radnih dana dobivali jedan slobodan dan. Na upit svog punom. odgovorio je još da je tužitelj pored toga odlazio na terene za vrijeme poplava, gdje se efektivno dnevno radilo oko 17 sati i da je na terenu s poplavama bio u Gunji u svibnju 2014.godine.
7. Tužitelj je u cijelosti osobno potvrdio navode svjedoka i iznio da je „svjedok točno iskazao kako je izgledao i koliko trajao njihov rad na terenu“. Uz to je istaknuo da je tijekom rada kroz radni tjedan konzumiranje dnevnog obroka "bilo u hodu", što znači da se pristupalo jelu kada se moglo odvojiti kraće vrijeme za doručak i ručak, dok su večerali tek po povratku u bazu. Na upit svog punomoćnika sukladno se očitovao o odlasku na terene s poplavama, s time da se sjeća kako je najmanje 7 dana bio u Gunji u 5. mjesecu 2014. i za vrijeme takvog terena radio dnevno najmanje t.j. minimalno 17 sati. Također je naveo da je odlazio na straže i za 7 dana straže dobivalo po 3 slobodna dana, dok nije odlazio na dežurstva.
8. U ponovljenom postupku, a nakon ukinute odluke u dijelu utvrđenja ostvarenog prekovremenog rada, dodatno je saslušana nadređena osoba tužitelja koja je iskazala kako slijedi.
8.1. Naime, svjedok UM naveo je da mu tužitelj poznat kao vojni djelatnik jer je (svjedok) bio prvi dočasnik u postrojbi u kojoj je tužitelj „čini mu se“ bio u trećem vodu, a svjedok je bio u prvom vodu. Međutim, to je bilo davno i dopušta da je bilo drugačije. U svakom slučaju „trebao bi izvršiti uvid u evidencije da se podsjeti“ je li bio i neposredno nadređeni tužitelju. Svjedok potom u ovom dijelu iskaza doslovno navodi: „Načelno mogu reći da sam vodio evidencije za svoje ljude te pretpostavljam da je upisano razdoblje od 2012.-2014. bilo razdoblje u kojem su se provodile intenzivnije aktivnosti zbog priprema za misiju i odlazak u Afganistan. Takve aktivnosti su se doista provodile preko cijelog dana i u skladu s kalendarima obuke. Inače, kada nisu bile pripreme za misije rad na terenu također se obavljao u skladu s kalendarima i u skladu s aktivnostima koje su bile u manjem intenzitetu. U svakom slučaju vojni djelatnik na terenu je u obvezi 24 sata biti u postrojbi i nije imao mogućnost za neke svoje slobodne aktivnosti, s time da se u evidencijama upisivao stvari rad, a mislim da se upisivalo i stvarno vrijeme koje je odrađeno izvan redovnog rada tj. nakon redovnog rada.“
8.2. Međutim, na upit pun. pun. tužitelja svjedok se očituje kako u konceptu vojne obuke „ne postoji radno vrijem od 7-15 odnosno od 8-16 sati, već postoje aktivnosti i rad tijekom noći ili tijekom dana, pri čemu se na terenu kako doslovno navodi „nikada nije radilo samo u okviru redovnog radnog vremena već uvijek duže“. Pri tom dodaje da je „upisivanje radnoga vremena … bilo u skladu s uputama personalne službe“ te se dakle u skladu s takvim uputama bilježio rad na terenu, a što onda neosporno dovodi do zaključka i utvrđenja da se dakle na terenu nije bilježio stvarni rad, već rad koji je „prije“ bio u skladu s redovnim radnim vremenom ili uputom personalne službe. To ujedno, obzirom na iskaz svjedoka iz više razine neosporno potvrđuje okolnost nevjerodostojnog prikaza stvarnog ostvarenog vremena rada na terenu u odnosu na ono upisano radno vrijeme.
8.3. To tim više što svjedok u nastavku potvrđuje „da je djelatna vojna osoba bila obvezna potpisati evidenciju o radnome vremenu“, a imala je samo mogućnost na poleđini evidencije upisati svoje primjedbe vezano uz upisano radno vrijeme. Pri tom svjedok vjeruje da je tužitelj koristio takvu mogućnost i upisivao svoje primjedbe na predočenim evidencijama „koje je dakle bio u obvezi potpisati“. To ujedno znači da bi u protivnom iskazao neposluh za što bi slijedile kazne, ako ne i otpust iz vojske, jer je vojska takva vrsta ustrojenja koje ne trpi neizvršavanje zapovijedi.
8.4. Svjedok nadalje na upit zz. tuženika u svezi preraspodjele radnoga vremena odgovara da se ista preraspodjela vršila prema pravilnicima koji su se mijenjali, pa ne može točno reći kakvo je (točno) bilo određeno po pravilniku u to vrijeme. No, načelno može reći da je postojala neka vrsta preraspodjela radnoga vremena te bi se dobivali „određeni slobodni dani“ nakon boravka na terenu. Tako po sjećanju navodi da se za prekovremeni rad tijekom (tjednog) radnoga vremena dobivao jedan dan, dok se za rad i boravak na terenu preko vikenda tj. preko subote i nedjelje dobivao „jedan slobodan dan za jedan dan rada vikendom“. Svjedok još dodaje da je od 2022. u mirovini i napominje da je moguće tužitelj bio u njegovoj postrojbi, ukoliko je bio pridodan kao vojni djelatnik prilikom obuke vršene u tijeku priprema za odlazak u misije.
9. Tužitelj je osobno u ponovljenom postupku dopunio iskaz u pogledu vođenja evidencija i naveo da da je evidencije vodio zapovjednik voda ili prvi dočasnik voda , a u evidencije bi upisivao 8 satni radni dan. Djelatnici su imali samo mogućnost na poleđini napisati da se ne slažu s upisanim vremenom rada. Pri tom svakako potvrđuje, kao ranije u iskazu, da se na terenu „svaki dan radilo duže od redovnog radno vremena“ i izrijekom navodi kako se „ne sjeća da bi ikada rad na terenu završio prije 20,00 sati navečer“. Naprotiv, dodaje da se nekada radilo i do 21,00 sat ili čak duže, a ne sjeća se jesu li svaki dan upisivali prigovore na pokazanoj evidenciji s upisanim radnim vremenom ili su to znali učiniti na kraju tjedna, kada bi potpisali evidenciju i iskazali prigovor zbog upisanog radnog vremena. Na upit svog pun. tužitelj pobliže odgovara da je radni angažman postojao i za vrijeme vikenda, ali se za vrijeme rada vikendom „nisu radile uobičajene radnje, već čišćenje terena ili priprema za idući tjedan te bi dakle određeni broj sati tijekom vikenda bili radno angažirani, a to je većinom bilo do ručka ili eventualno sat, dva poslije ručka“.
10. Dakle i nakon ovakvih iskaza, te napose iskaza nadređenog zapovjednika koji je bio u (široj) postrojbi zajedno s tužiteljem proizlazi i razvidno je da se na terenu uvijek radilo duže od redovnog radnog vremena i da u evidencijama nije bilo upisivano stvarno vrijeme rada već ono kako je odredila „personalna služba“. To ujedno znači da se u izračunu prema prijedlogu tužitelja pokušalo u što većoj mjeri približiti bilježenju stvarnog vremena rada tužitelja u upitanom razdoblju.
11. Prilikom vještačenja financijsko je knjigovodstveni vještak RKR d.o.o. u Nalazu i mišljenju od 11.svibnja 2021. najprije dao pregled zadataka i dostavljene dokumentacije u spisu o radnoj angažiranosti tužitelja, a potom je obrazložio na koji je način izvršio vještačenje i koje propise koristio kod izračuna predložene razlike plaće za sate prekovremenog rada odnosno dodatke na id. sate u utuženom razdoblju od 07.kolovoza 2011. do 01.lipnja 2014. Izračun je izradio u nekoliko varijanti, i to kako slijedi:
a) temeljem službenih evidencija – u kojem prekovremene sate ostvarene radom na terenu nije umanjivao za iskorištene slobodne dane,
b) izračun temeljem dokumentacije u spisu – u kojem je prekovremene sate izračunao u skladu s prijedlogom tužitelja iz podneska od 09.10.2019. godine te ih nije umanjivao za iskorištene slobodne dane,
c) nadalje izračun temeljem službenih evidencija – u kojem je prekovremene sate ostvarene radom na terenu umanjio za korištene slobodne dane i najzad
d) izračun temeljem dokumentacije u spisu t.j. službenih evidencija – u kojem je prekovremene sate izračunao sukladno prijedlogu tužitelja u podnesku od 09.10.2019. godine, pri čemu je uvažio umanjenje za iskorištene slobodne dane.
12. Sukladno Odluci o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika (NN 118/09, 118/12), vještak je korištene slobodne dane stavio u omjer s danima koje je tužitelj proveo na straži (omjer 1:3, 1 slobodni dan „vrijedi“ 3 dana na straži). U tablici je, tako dobivene sate, iskazao kao „iskorišteni SD za STR“. Ukupni broj sati provedenih na dežurstvu (u tablici „provedeno na dežurstvu (DEŽ)“) iskazao je u paritetu 1:1 u odnosu na slobodne dane te ih u tablici prikazao kao „iskorišteni SD za dežurstvo“. Od ukupnog broja iskorištenih slobodnih dana potom je oduzeo broj „iskorištenih SD za stražu“ i broj „iskorištenih SD za dežurstvo“, te je razliku uključio u izračun sati korištenih na ime prekovremenih sati. Sate po slobodnim danima oduzeo je u paritetu 1:1,6 (5 prekovremenih sati „vrijedi“ 1 slobodan dan, odnosno 8 sati), te ih u tablici prikazao „iskorišteni SD za prekovremene sate“. Od ukupno iskazanih sati prekovremenog rada u evidenciji radnog vremena, vještak je pri tom oduzeo sate iskorištene kroz slobodne dane te dobio sate koji tužitelju nisu plaćeni (u tablici pod „ostatak SD koji nije pokriven STR, DEŽ, TER“).
13. Vještak se nadalje pozvao i primijenio slijedeće propise koji su važili u utuženom razdoblju:
- Odluka o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika, NN 118/09, 118/12, za razdoblje od 01.10. 2009. do 01.06.2014.godine,
- Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće, NN 118/09, za razdoblje od 01.10.2009, te
- Zakon o službi u Oružanim snagama RH, NN 33/02, 124/09.
Pobliže navodi da Odluka o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, državnih službenika i namještenika sadrži postotke uvećanja osnovne plaće za dodatke na plaću, i to za: - prekovremeni rad 50%
- rad noću 40%
- rad subotom 25%
- rad nedjeljom 35%
- rad blagdanom i neradnim danom utvrđenim zakonom 150% i td., te da se dodaci na plaću međusobno ne isključuju.
14. Potom je u izračunu temeljem dokumentacije u sudskom spisu odnosno u Izračunu a) temeljem službenih evidencija – u kojem prekovremene sati ostvarene radom na terenu ne umanjuje za korištene slobodne dane, kako detaljno obrazlaže, koristio dokumentaciju iz spisa: „Dnevnu evidenciju radnog vremena za mjesec ___“ za razdoblje od kolovoza 2011. do lipnja 2014. godine (spis list br. 156187), i „Karticu djelatnika za period od 2011-08 do 2014-06“ (Prilog 1), te u nastavku iskazao evidentirane prekovremene sate rada u evidencijama radnog vremena po godinama i zbirno. Prekovremene sate po mjesecima prikazao je u tablicama od 1 do 5 u Prilogu A-1 Nalaza, utvrđujući da je tužitelj ostvario od 104 sata prekovremenog rada koji su iskazani u evidencijama radnog vremena u razdoblju od 07.08.2011. do 01.06.2014. godine, za rad subotom 48 sati, rad nedjeljom 48 sata i rad blagdanom 8 sati. Temeljem podataka o obračunatoj plaći (dokument Kartica djelatnika za period od 2011-08 do 2014-06“ sačinio je potom izračun razlike neisplaćenih dodataka na plaću, po godinama i zbirno te našao da razlika između obračunatih i ostvarenih sati rada te neisplaćenih dodataka na plaću za utuženo razdoblje od 07.08.2011. godine do 01.06.2014. godine iznosi 6.803,44 kuna. Također se detaljno očitovao da je iz kartice obračuna bruto plaće razvidno kako je tužitelju obračunavan i dodatak za minuli rad, pa je bilo potrebno obračunati i minuli rad na izračunate, neisplaćene dodatke na plaću. Pri tom je obračun minulog rada izvršio množenjem bruto plaće dobivene nakon svih uvećanja s postotkom uvećanja za minuli rad i slijedom toga našao da razlika temeljem a) službenih evidencija u toj varijanti iznosi 6.803,44 kn, a s dodatkom za minuli rad 7.281,94 kn.
15. U izračunu b) temeljem dokumentacije u spisu – u kojem prekovremene sate računa u skladu s prijedlogom tužitelja iz podneska od 09.10.2019. godine, a da ih ne umanjuje za korištene slobodne dane (radnim danom od 05,30 h do 22,00 h, subotom od 05,30 h do 22,00 h, a nedjeljom od 07,00 h do 19,00 sati vještak utvrđuje da je tužitelj u razdoblju od 07.08.2011. do 01.06.2014. godine imao ukupno 430 sati prekovremenog rada za koje je potrebno obračunati dodatke za rad noću 17,50 sati, za rad subotom 99 sati, za rad nedjeljom 72,50 sati i rad blagdanom 12 sati. U takvom izračunu utvrđuje da razlika obračunatih i ostvarenih sati rada te neisplaćenih dodataka na plaću u utuženom razdoblju (od 07.08.2011. godine do 01.06.2014.) iznosi 24.800,64 kn, a s dodatkom za minuli rad da iznosi 26.311,02 kuna.
16. U daljnjem Izračunu c) temeljem službenih evidencija, u kojemu prekovremene sate ostvarene radom na terenu umanjuje za korištene slobodne dane, nalazi da je tužitelj iskoristio više slobodnih dana nego što mu pripada, obzirom su svi prekovremeni sati preraspodijeljeni u vidu slobodnih dana. Uvažavajući pak da je u utuženom razdoblju za vrijeme rada na terenu iskazano 48 sati za rad subotom, 48 sati za rad nedjeljom i 8 sati za rad blagdanom, nalazi da razlika između tako obračunatih i ostvarenih sati rada te neisplaćenih dodataka na plaću u utuženom periodu iznosi 1.427,15 kn, a uvažavajući okolnost obračunavanja dodatka za minuli rad, množenjem bruto plaća dobivenih nakon svih uvećanja s id. dodatkom, došao jje do izračuna da bi tužitelju trebalo isplatiti ukupni iznos od 1.595,84 kn.
17. U posljednjoj varijanti d) Izračuna, koju je sačinio temeljem dokumentacije u spisu a na način da je prekovremene sate računao u skladu s prijedlogom tužitelja iz podneska od 09.10.2019. godine, uz umanjenje za korištene slobodne dane izračunao je ukupno 72 prekovremena sata, i to 17,50 za rad noću, 99 sati za rad subotom, 72,50 sati za rad nedjeljom i 12 sati za rad blagdanom, koje je kako navodi bilo potrebno obračunati kao dodatke na plaću. U tom slučaju našao je da razlika između obračunatih i ostvarenih sati rada te neisplaćenih dodataka na plaću za utuženo razdoblje (od 07.08.2011. do 01.06.2014. god.) iznosi 6.101,34 kuna, a uključujući uvećanje s postotkom za minuli rad da iznosi 6.552,95 kuna.
18. Tužitelj je nakon takvog Nalaza vještaka precizirao tužbeni zahtjev prema posljednjoj varijanti izračuna, te u podnesku od 01.rujna 2021. potraživao da mu tuženik isplati ukupnu razliku plaće u iznosu od 6.552,95 kn sa zakonskom zateznom kamatom. No, nakon što je tuženik dostavio daljnju dokumentaciju za kolovoz i rujan 2011. koju je vještak bezuspješno tražio prije izrade nalaza, bio je suglasan da se prema prijedlogu tuženika sačini dopuna nalaza. Slijedom toga je vještak sukladno daljnje dostavljenoj dokumentaciji izračunao u Dopuni nalazu i mišljenju od 15. rujna 2022. da bi tužitelju na ime razlike plaće za utuženi period od 07.kolovoza 2011. do 01.lipnja 2014. pripadala neisplaćena razlika plaće;
a) temeljem službenih evidencija, za ukupno manje evidentiranih 112 prekovremenih sati, 48 sati subotom, 48 sati nedjeljom i 16 sati blagdanom, za rad na terenu u iznosu od
8.170,42 kn,
b) temeljem dokumentacije u spisu u kojem su prekovremeni sati izračunati u skladu s prijedlogom tužitelja iz podneska tužitelja od 09.10.2019. godine, s time da se prekovremeni rad na terenu nije umanjivao za iskorištene slobodne dane, a za ukupno manje evidentiranih 543 prekovremena sata, 22,50 sati noću, 115,50 sati subotom, 84,50 sati nedjeljom i 20 sati blagdanom, za rad na terenu u iznosu od 33.047,91 kn,
c) temeljem službenih evidencija, uz umanjenje prekovremenih sati za korištene slobodne dane, našao je da je tužitelju za ukupno manje evidentiranih 48 sati za rad subotom, 48 sati za rad nedjeljom i 16 sati za rad blagdanom, manje isplaćeni iznos od 2.014,05 kn, te najzad
d) temeljem dokumentacije u spisu (u skladu s prijedlogom tužitelja iz podneska tužitelja od 09.10.2019. godine, gdje su prekovremeni sati ostvareni radom na terenu umanjeni za korištene slobodne dane), izračunao je da bi za ukupno manje evidentiranih 164,67 prekovremenih sati, 22,50 sati noću, 115,50 sati subotom, 84,50 sati nedjeljom i 20 sati blagdanom tužitelju za rad na terenu pripadao manje isplaćeni iznos od 12.496,38 kuna.
19. Nakon toga je tužitelj konačno precizirao tužbeni zahtjev, prema i dalje posljednjoj varijanti, ali sada iz Dopune nalaza vještaka te je potraživao u podnesku od 17.listopada 2022. da mu tuženik isplati neisplaćenu razliku plaće u ukupnom iznosu od 11.554,86 kn / 1.553,59 eur-a sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka s pripadajućom kamatom. Potom je još, kako je navedeno, u podnesku od 06.veljače 2024. izrazio svoje potraživanje samo u eur-ima i specificirao zakonsku zateznu kamatu koja se primjenjuje od 01.siječnja 2023. Sud je pak, unatoč prigovorima tuženika, prihvatio navedeno potraživanje tužitelja kao osnovano, napose obzirom je tužitelj sam umanjio dio izračunate razlike plaće koja je u zastari, te je štoviše potraživao izračunatu i neisplaćenu razliku plaće tek od travnja 2012.godine. Napominje se da je tuženik stavio prigovor zastare za sva potraživanja zaključno s 21.ožujka 2012., koji prigovor je tužitelj evidentno uvažio, a to je bilo opravdano imajući u vidu da je Zakonom o radu objavljenim u NN 93/14 produžen zastarni rok za novčana potraživanja iz radnog odnosa. Povećano je vrijeme nastupa zastare s tri na pet godina i time je id. rok izjednačen s općim zastarnim rokom prema propisima koji uređuju obvezne odnose i doprinose za obvezna socijalna osiguranja. No, kod zastare doprinosa drugačije je uređen trenutak od kada zastara počinje teći. Zastara novčanog potraživanja radnika računa se od dana kada je određeni novčani primitak trebalo isplatiti, pa ako je izvorima radnoga prava propisan kao rok isplate plaće 10. u mjesecu za određeni mjesec, zastara počinje teći slijedećeg 11. dana u id. mjesecu. Novi rok zastare od pet godina odnosi se na potraživanja radnika koja su dospjela na naplatu nakon stupanja novog Zakona o radu, ali i na potraživanja koja su dospjela prije njegova stupanja na snagu, uz uvjet da do 7.kolovoza 2014. nisu pala u zastaru prema starom zakonu. Pri tom je utvrđeno da je tužba u ovom predmetu podnesena dana 21.lipnja 2017., a zahtjev za mirno rješenje spora skoro godinu dana ranije, t.j. u ODO-u Karlovac zaprimljen je dana 14.srpnja 2016.godine (zajedno sa zahtjevom evidentno sudjelatnika HM i MM), pri čemu je za istaći da je podnošenjem id. zahtjeva zastalo zastarijevanje tražbine u smislu članka 186.a ZPP-a na rok od tri mjeseca. Stoga zastara svakako postoji za dio izračunate naknade razlike plaće kako sukladno naznačuje tuženik, s time da bi čak mogla prihvatiti izračunata razlika plaće za ožujak 2012.godine, jer ista dospijeva u travnju 2012.godine, ali ju tužitelj nije potraživao. Naime, utuženo potraživanje u tužbi se odnosilo na razdoblje od 07.rujna 2011. do 01.lipnja 2014., a tužitelj u preciziranom tužbenom zahtjevu potraživao prvu izračunatu razliku plaće za mjesec travanj 2012. koja dospijeva u svibnju 2012., pa je utoliko prigovor zastare bio od meritorne važnosti jer je dakle tužitelj sam umanjio svoje potraživanje za razdoblje koje podliježe zastari.
20. U svezi prihvaćene četvrte varijante izračuna te utvrđenog radnog vremena i izračunate razlike plaće prema prijedlogu tužitelja i nalazu vještaka, uz uvažavanje dakle dostavljene dokumentacije, ali i personalnih dokaza t.j. iskaza tužitelja i saslušanih svjedoka, sud nastavno utvrđuje kako je već naprijed navedeno da tako označeno radno vrijeme u najvećoj mjeri odražava stvarno vrijeme rada tužitelja na terenu. Naime, za utvrditi je da je tužitelj ne samo na osnovu djelomično zabilježenih podataka u službenim evidencijama (tuženika o radu tužitelja), nego i po iskazima saslušanih svjedoka i tužitelja osobno ostvario veći broj prekovremenih sati za koje mu tuženik nije isplatio odgovarajuću naknadu, kako već vještak pobliže navodi, a niti mu je omogućio korištenje svih slobodnih dana za prekovremeni rad koji je ostvario. Po iskazima tužitelja i svjedoka svakako je razvidno da je tužitelj na terenu radio u vremenu dužem od redovnog radnog vremena, a u službenim evidencijama nije precizno upisivano stvarno vrijeme rada tužitelja na terenu ni njegov stvarni rad u svim obavljenim poslovima, pa se opravdanim utvrđuje prihvatiti upravo navedeni izračun predmetne razlike plaće prema varijanti nalaza koja dakle uvažava iskaze tužitelja i svjedoka, te u izračun uključuje sve iskorištene slobodne dane za koje nije dokazano da su korišteni po nekoj drugoj osnovi, izvan one navedene od strane vještaka. Uostalom, tijekom postupka nije rečeno da bi tužitelj koristio slobodne dane po nekoj drugoj osnovi osim prekovremenog rada, odnosno izuzev straže i dežurstva.
21. Vezano pak uz neupisano stvarno vrijeme rada obveza je tuženika da prema odredbama Zakona o radu vodi službene evidencije o stvarnom vremenu radu svojih zaposlenika, pa propust takvog postupanja ne može ići na štetu tužitelja, već na štetu tuženika. Uz to su tužitelj i svjedok saslušan u postupku do ukidne odluke (u odnosu na meritum predmeta) u pravilu sukladno iskazali o svakodnevnom stvarnom radu tužitelja na terenu, a načelno je to potvrdio i svjedok saslušan u ponovljenom postupku kroz iskaz iz kojeg proizlazi da se na terenu svakodnevno dulje radilo, pa se dakle opravdanim nalazi prihvatiti upravo posljednju varijantu izračuna iz nalaza vještaka koja uz podatke iz službenih evidencija uvažava stvarno vrijeme rada na terenu o kojem su kao takvom govorili saslušani svjedoci i tužitelj, sve to obzirom su evidencije o radu evidentno manjkavo i ponekad kontradiktorno vođene, kako to proizlazi iz provedenih dokaza a napose iz iskaza tužitelja i saslušanih svjedoka.
22. Naime, provedeno vještačenje u svakom slučaju je pokazalo postojanje predmetne razlike plaće u određenoj visini, pri čemu se svakako utvrđuje da je tužitelj na terenu svakodnevno radio prekovremeno, dakle ne samo radnim danima u tjednu nego i vikendom kada je bio na terenu. To tim više jer je u gotovo svim istovrsnih predmetima vođenim kod ovog suda, koji je a propo nadležan za sve vojne djelatnike Hrvatske kopnene vojske u Republici Hrvatskoj, u pravilu utvrđivano da su vojni djelatnici na terenu radili u daleko većem radnom vremenu i izvan okvira redovnog radnog vremena. Dakle, u svim istovrsnim predmetima vođenim kod ovog suda uglavnom se bez izuzetka svjedočilo da u službenim evidencijama tuženika nije bio uredno upisan sav stvarni rad djelatnika u statusu kao tužitelj prilikom dakle rada na terenu. Takve evidencije su znale biti tek djelomično vjerodostojne, te se po iskazima svjedoka i tužitelja kao vojnih djelatnika redovito utvrđivalo da su vojni djelatnici napose na terenu obavljali poslove i zadaće u vremenu dužem od redovnog radnog vremena. To je uostalom razumljivo i logično, kada se ima u vidu da vojni djelatnici odlaze na izdvojena mjesta službe, izvan mjesta redovnog rada i mjesta prebivališta odnosno boravišta, radi obavljanja specifičnih poslova i zadaća te na takvim mjestima ostaju kroz određeno duže vrijeme, a najčešće jedan, dva ili tri odnosno ponekad četiri tjedna, s/ili bez, mogućnosti odlaska kući. Osim toga, specifične zadaće koje se obavljaju po zapovijedi pretpostavljenih i ovlaštenih osoba za potrebe službe (poplave, požari, sahrane i dr.) zahtijevaju rad bez vremenskog ograničenja, t.j. rad duži od redovnog radnog vremena. Također, takvi poslovi redovito uključuje obavljanje vojnih vježbi po danu ili u noćnim uvjetima, a najčešće obavljanje barem jedne takve vježbe tijekom boravka na određenom terenu. Zapravo bi bilo teško zamisliti rad na terenu u okviru redovnog radnog vremena, ako se uzmu u obzir i povećani troškovi boravka na terenu, te potreba vojnih institucija da se na ekonomičan način obave specifične zadaće radi kojih je izdan nalog za rad na terenu. Isto tako, teško je zamisliti da bi tijekom kontinuiranog svakodnevnog boravka na terenu vojni djelatnik imao, izvan redovnog radnog vremena u trajanju od 8 sati, preostalo vrijeme za sebe i svoje slobodne aktivnosti koje ne bi bile ni u kakvoj vezi s vojnim aktivnostima, a što se konkretno potvrđuje u ovom postupku. Djelomično je takvo vrijeme zabilježeno u evidencijama o radu tužitelja i u ovom predmetu, te se inače svi sati rada vikendom računaju kao prekovremeni rad, a takav radni angažmani neosporno je zabilježen kroz službenu oznaku "TR", koja znači rad na terenu, te je jedini i minimalni dokaz da je takav rad obavljan iako se nije upisivalo stvarno vrijeme početka i završetka takvog dnevnog rada vikendom, a dakle ni radnim danima u tjednu. Naime, izvršenje specifičnih opsežnih zadaća i poslova na terenu svakako je zahtijevalo svakodnevno duži rad od redovnih 8 sati rada, pa obzirom da postoji konkretan i ponekad djelomično zabilježeni dokaz u podacima iz službenih evidencija tuženika o radu tužitelja, tužitelju valja priznati takav rad. Pri tom se opetuje da je prema Zakonu o radu obveza tuženika voditi uredne službene evidencije o stvarnom (i točnom) vremenu rada svojih zaposlenika, pa takav propust (nepostupanja tuženika) ne bi trebao i ne može ići na štetu tužitelja, već dakle na štetu tuženika, pa se slijedom toga nalazi opravdanim prihvatiti izračun predmetne razlike plaće prema varijanti iz Dopune nalaza koja uvažava stvarni rad na terenu, a koji je dijelom potvrđen kroz zabilježene i pronađene podatke u službenim evidencijama o radu tužitelja, te koju preostalu razliku naknade plaće tužitelj i dalje potražuje (zbirno) u ponovljenom postupku. Uostalom, treba reći da prethodno spomenuta formulacija o tome da "propust nepostupanja tuženika treba ići na štetu tuženika" zapravo samo znači da je tuženik u obvezi isplatiti vojnom djelatniku plaću za njegov rad u cijelosti.
23. Osim toga, sud je u pogledu uvažavanja ili neuvažavanja iskorištenih slobodnih dana utvrdio da je potrebno kao osnovan prihvatiti izračun koji umanjuje izračunatu naknadu za iskorištene slobodne dane, jer iz nalaza vještaka i dostavljene dokumentacije u spisu neosporno proizlazi da je tužitelj koristio slobodne dana. To dakle potvrđuju dokazi u spisu i vještak nesumnjivo nalazi da su određeni slobodni dani korišteni izvan onih slobodnih dana ostvarenih i korištenih po osnovi stražarskog osiguranja i dežurstva, koji predstavljaju zasebnu zakonsku osnovu za korištenje slobodnih dana. Pri tom je utvrđeno da razlozi korištenja slobodnih dana nisu uvijek eksplicitno navedeni, ali je neosporno da je tužitelj ne samo nakon straže ili dežurstava, već i nakon rada na terenu koristio slobodne dane. Takvo korištenje slobodnih dana može se opravdati samo ostvarenim prekovremenim radom, jer u protivnom za to mora postojati drugi dokaz. Naime, korištenje slobodnih dana proizlazi iz priložene dokumentacije i nalaza vještaka, a u protivnom tužitelj je trebao i mogao osobno dokazati da je slobodne dane koristio i po nekim drugim osnovama te iz nekih drugih opravdanih razloga. To jest za tako nešto nije isključivo i eksplicitno bila potrebna vjerodostojna evidencija poslodavca o radnom vremenu (i razlozima izostanka tužitelja) u smislu članka 135. st. 4. Zakona o radu, NN 93/14, 17/17, obzirom je tužitelj mogao dokazati da je određene slobodne dane, mimo onih ostvarenih nakon straže i dežurstva te nakon (prekovremenih sati) rada na terenu, koristio iz drugih opravdanih razloga i po drugim zakonskim osnovama, a što osobno nije dokazao i ne dokazuje. Primjerice, određene slobodne dane mogao je koristiti za preseljenje ili kao dobrovoljni davatelj krvi odnosno iz dr. razloga za koje bi trebao posjedovati dokaze i iste vjerojatno posjeduje. Tužitelj je kao dobrovoljni davatelj krvi mogao pridonijeti knjižicu koju posjeduje svaki dobrovoljni davatelj krvi, te bi iz iste bilo razvidno kada je sve davao krv i po toj osnovi koristio slobodne dane, kako bi se ti slobodni dani koje je koristio po toj osnovi mogli izuzeti od ostalih iskorištenih slobodnih dana, koji se onda ne bi „pripisali“ ostvarenom prekovremenom radu. U drugim slučajevima je mogao pridonijeti rješenje ili dr. dokaz o korištenju slobodnih dana po nekoj daljnjoj osnovi različitoj od spomenutih, pa je u uvjetima nepridonošenja takvih dokaza bilo razvidno da su takvi slobodni dani korišteni samo s osnove prekovremenog rada za koji poslodavac nije vodio urednu evidenciju ali je unatoč tome odobravao tužitelju korištenje slobodnih dana. No, tako iskorišteni slobodni dani još uvijek nisu bili dostatni za sav ostvareni prekovremeni rad, te je pridonošenje dokaza o korištenju slobodnih dana po nekoj drugoj osnovi bilo potrebno kako se ne bi umanjivala izračunata naknada razlike plaće za korištene slobodne dane. Dakle, teret dokaza o korištenju slobodnih dana (mimo straže, dežurstva i iz dr. opravdanih i zakonom propisanih razloga) tereti tužitelja, koji je trebao i mogao dokazati da je određene slobodne dane koristio po drugoj osnovi, izvan straže i dežurstva odnosno dr. opravdanih razloga, kako se dakle naknada za ostvareni prekovremeni rad ne bi umanjivala za iskorištene slobodne dane. Pri tom dakle tijekom postupka nije negirano korištenje slobodnih dana od strane tužitelja, već je samo isticano da tuženik nije dostavio precizne evidencije i podatke za cijelo utuženo razdoblje, koji bi izričito dokazivali da je određene slobodne dane koristio nakon ostvarenog prekovremenog rada, a u smislu preraspodijele radnog vremena. Ipak, takva okolnost ne otklanja činjenicu korištenja slobodnih dana i tužitelj ne može se s uspjehom prigovarati činjenici korištenja slobodnih dana nakon izvršenog prekovremenog rada, pored slobodnih dana koji su dakle korišteni nakon odrađenih straža i dežurstava. Pravo pak korištenja slobodnih dana nakon odrađenih straža i dežurstava proizlazi iz pozitivnih propisa koji su se primjenjivali u utuženom razdoblju, a koje je poslodavac morao poštivati i evidentno poštivao kada je tužitelju davao slobodne dane ostvarene za stražu i dežurstvo, dok je dakle nekorištenje slobodnih dana nakon ostvarenog prekovremenog rada tužitelj mogao opravdati dokazima kao naprijed koji su međutim izostali. U tom smislu može se reći da bi svaki drugi zaključak značio neopravdano utvrđenje i presuđivanje u korist tužitelja odnosno stjecanje dvostruke zarade od strane tužitelja za isti rad. Uostalom, napominje se da je u presudi Županijskog suda u Karlovcu broj Gž-772/12-2 od 30 svibnja 2012., koja je potvrđena presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-1520/12-2 od 03.studenog 2016., navedeno da je u slučaju kada su u tabeli o korištenju radnog vremena navedeni slobodni dani koje je tužitelj iskoristio, na tužitelju dužnost pružiti t.j. osigurati dokaze da su mu ti slobodni dani dodijeljeni po nekoj drugoj osnovi, a ne po osnovi prekovremenog rada.
24. Navedeno potraživanje u prihvaćenoj varijanti, u kojoj je vještak umanjio izračunatu naknadu za iskorištene slobodne dane, također je prihvaćeno kao opravdano jer je dakle tužitelj sam umanjio svoje potraživanje za izračunatu razliku naknade plaće u razdoblje koje podliježe zastari, a sve prema propisima kako slijedi.
25. Prije svega u predmetnom slučaju potrebno je razlikovati dva razdoblja, prvo u kojem se od 01.listopada 2009. do 01.lipnja 2014. primjenjivala Odluka o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika, te Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće, koji su stupili na snagu 01.listopada 2009. Navedenom Odlukom bio je propisan raspored tjednog i dnevnog radnog vremena u Oružanim snagama Republike Hrvatske te pravo na uvećanu plaću za rad noću, subotom, nedjeljom, blagdanom i u druge neradne dane, rad u smjenama, turnusima i na drugi odgovarajući način, prekovremeni rad, dežurstva i stražarsku službu. Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće regulirano je pitanje dodataka za dežurstvo i stražarsku službu.
26. U drugom razdoblju stupio je na snagu 26.lipnja 2013.g. novi Zakon o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske kojim je propisano da se plaća djelatnih vojnih osoba sastoji od osnovne plaće i dodataka na plaću. Člankom 139. stavak 1 Zakona propisano je da su dodaci na plaću oni dodaci koje ostvaruju djelatne vojne osobe za posebne uvjete vojne službe te za deficitarna zvanja i struke. Dodaci za posebne uvjete vojne službe dijele se na dodatak za vojnu službu i dodatak za otežane uvjete rada. Dodatak za vojnu službu ostvaruju sve osobe raspoređene na dužnostima djelatne vojne osobe, dok dodatak za otežane uvjete rada ostvaruju osobe raspoređene na dužnosti s otegotnim uvjetima rada. Stavkom 6 istog članka propisano je da ministar obrane Pravilnikom utvrđuje dužnosti s otegotnim uvjetima rada te određuje način utvrđivanja prava na dodatak, iznos dodatka kao i deficitarna zanimanja i struke za koje se utvrđuje pravo na dodatak. Glede radnog vremena člankom 153. Zakona propisano je da je služba u Oružanim snagama organizirana na način da se poslovi obavljaju 24 sata na dan dok raspored radnog vremena Odlukom određuje ministar obrane. Također je člankom 155. Zakona izričito propisano da djelatnim vojnim osobama ne pripada pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad, rad noću, u smjenama, turnusima, za dežurstvo, stražarsku službu, stanje pripravnosti i slično, već ostvaruju posebne dodatke na plaću propisane Pravilnikom o dodacima na plaću djelatnih vojnih osoba. Upravo su temeljem navedenih odredaba Zakona o službi u Oružanim snagama RH doneseni podzakonski propisi kojima je u cijelosti uređeno pitanje radnog vremena, oblika organiziranja rada te prava na dodatke i iznos dodataka na plaću za pojedine oblike rada način i to Odlukom o rasporedu radnog vremena i naprijed navedenim Pravilnikom koji su stupili na snagu 01.lipnja 2014.g. Točkom IV Odluke iz 2014. Također je propisano da djelatnoj vojnoj osobi ne pripada pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad, rad noću, u smjenama, turnusima, za dežurstvo, stražarsku službu, stanje pripravnosti i slično, nego ostvaruju dodatke na plaću u skladu s propisima kojima se uređuje pravo na plaću djelatnih vojnih osoba odnosno dodatke propisane spomenutim Pravilnikom iz 2014.g. Kako su navedeni Pravilnik i Odluka iz 2014. doneseni na temelju Zakona o službi u oružanim snagama RH, to imaju prednost pred propisima o državnim službenicima i namještenicima, kao i općim propisima o radu odnosno Kolektivnim ugovorima sklopljenim u skladu s njima. Takav stav o prednosti podzakonskih akata donesenih na temelju Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske, kao lex specialis, izražen je u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetima iste činjenične i pravne osnove br. Revr 1845/12, Revr-1902/12 i Revr-1795/12. Izneseno je stajalište da propisi doneseni temeljem Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske imaju prednost u odnosu na propise o državnim službenicima i namještenicima, opće propise o radu i Kolektivne ugovore sklopljene u skladu s njima.
27. Dakle, u prvom razdoblju vrijedili su podzakonski propisi doneseni na temelju Zakona o službi u oružanim snagama, NN 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/07, 88/09 i 124/09, (u daljnjeg tekstu ZOSOS/02), a za razdoblje od 26.lipnja 2013. na snazi je Zakon o službi u oružanim snagama RH NN 73/13, 75/15, 50/16. Potonji Zakon koji je na snazi od 26.lipnja 2013,g, u članku 136. određuje da se plaća djelatnih vojnih osoba sastoji se od osnovne plaće i dodataka na plaću, te je u članku 139. id. Zakona propisano da su dodaci na plaću dodaci koje ostvaruju djelatne vojne osobe za posebne uvjete vojne službe te za deficitarna zvanja i struke. Zakon određuje da se dodaci za posebne uvjete vojne službe dijele na dodatak za vojnu službu i dodatak za otežane uvjete rada, kako je već navedeno, s time da dodatak za vojnu službu ostvaruju sve osobe raspoređene na dužnost djelatne vojne osobe, dok dodatak za otežane uvjete rada ostvaruju osobe raspoređene na dužnosti s otegotnim uvjetima rada. Dodaci se utvrđuju u postotku od osnovice za obračun plaće a Ministar obrane Pravilnikom utvrđuje dužnosti s otegotnim uvjetima rada i određuje način utvrđivanja prava na dodatak, iznos dodatka te deficitarna zvanja i struke za koje se utvrđuje pravo na dodatak.
28. ZOSOS/02 određivao je u čl. 3. da su pripadnici Oružanih snaga vojne osobe i državni službenici i namještenici, a u čl. 4. st.1. da su vojne osobe djelatne vojne osobe, ročnici, pričuvnici i kadeti. Tužitelj je u tom smislu utvrđen djelatnom vojnom osobom koja je u navedenom razdoblju, za koje potražuje neisplaćenu razliku naknade plaće, obavljao poslove kako je navedeno, te je pored toga a što proizlazi iz dokumentacije o radnoj angažiranosti tužitelja i iskaza svjedoka obavljao poslove izvan redovnog mjesečnog fonda sati te ostvario prekovremene sate dijelom utvrđene u podacima o nazočnosti tužitelja na radu, kao i dodatke za ostvareni prekovremeni rad, koji međutim tužitelju nisu isplaćeni kako proizlazi iz iskaza i izračuna vještaka, a niti mu je omogućeno korištenje svih slobodnih dana takav rad.
29. Člankom 97. ZOSOS-a/02 bio je reguliran prekovremeni rad pripadnika Oružanih snaga koji je propisivao okolnosti pod kojima je djelatna vojna osoba, službenik i namještenik obvezan obavljati rad dulji od punog radnog vremena, te je ujedno bilo propisano da se u tim okolnostima ne primjenjuju vremenska ograničenja propisana općim propisima. Stavak 5 istog članka propisivao je pravo djelatne vojne osobe, službenika i namještenika na povećanu plaću za prekovremeni rad, pod uvjetima i u iznosu određenom općim propisima, dok je stavkom 6. istoga članka bilo regulirano da se pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad ne ostvaruje ako je moguće organizirati preraspodjelu radnog vremena te ako je dežurstvo kao poseban uvjet rada vezano za kontinuirano obavljanje poslova i zadaća. Potonja odredba čl. 97. st.6. ZOSOS-a izmijenjena je čl. 40. Zakona o izmjenama i dopunama ZOSOS-a, NN 76/07, na način da je brisan dio odredbe stavka 6 „te ako je dežurstvo kao poseban uvjet rada vezano uz kontinuirano obavljanje poslova i dodan je stavak 7 prema kojem će se dežurstvo kao rad dulji od punog radnog vremena, koji se ne smatra prekovremenim radom, urediti rasporedom tjednog i dnevnog radnog vremena, a dodaci za dežurstvo uredit će se posebnim propisom kojim se uređuju dodaci na plaću.
30. Međutim, tuženik nije predočio sudu dokaze koji bi upućivali na postojanje okolnosti iz čl. 97. stavak 6 ZOSOS-a i isključivali pravo tužitelja na isplatu uvećanja plaće za prekovremeni rad.
31. Odredbom čl. 168. ZOSOS-a/02 bilo je propisano da djelatne vojne osobe službenici i namještenici imaju pravo na plaću i dodatke na plaću te druga materijalna prava prema odredbama Zakona a prema čl. 169. plaća djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika sastoji se od osnovne plaće i dodataka na plaću. Nadalje, odredba čl. 170. st. 1 id. ZOSOS-a propisivala je da zbog otegotnih uvjeta rada, opasnosti i odgovornosti djelatne vojne osobe ostvaruju pravo na dodatke na plaću, a stavkom 4 istog članka određeno da iznos dodataka na plaću i način isplate plaće utvrđuje Ministar obrane posebnim propisom.
32. Odredba čl. 201. ZOSOS-a/02 propisivala je da će se plaća i druga materijalna prava vojnih osoba, službenika i namještenika do donošenja novog podzakonskog propisa kojim se uređuje pitanje materijalnih prava određivati u skladu s dosadašnjim propisima kojima se uređuje ovo područje.
33. Plaće djelatnih vojnih osoba sukladno ranije važećem ZOSOS-u, NN 23/95, 33/95, 128/99, bile su regulirane Odlukom predsjednika RH i vrhovnog zapovjednika o plaćama i drugim berivima djelatnih vojnih osoba, vojnih službenika i vojnih namještenika. Donošenjem Uredbe vlade RH o vrijednosti koeficijenta osobnog čina za izračun plaće djelatne vojne osobe, NN 144/02, koja je stupila na snagu 01.prosinca 2002.god. i Pravilnika na dodatku na plaću i načina isplate plaće pripadnika oružanih snaga RH, NN 6/03, s primjenom od 01.prosinca 2002.god. prestala je važiti navedena odluka.
34. Pravo na povećanu plaću za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi propisivao je i čl. 92. Zakona o radu, dok je odredbom čl. 88 st. 1. istog Zakona bilo određeno da poslodavac kojeg obvezuje kolektivni ugovor ne smije radniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu manjem od iznosa određenog kolektivnim ugovorom.
35. Ministrica obrane donijela je 25.rujna 2002. Odluku o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika, Narodne novine 9/03, kojim je pripadnicima Oružanih snaga RH određeno tjedno radno vrijeme od 40 sati, koje se u pravilu raspoređuje od ponedjeljka do petka, dok dnevno radno vrijeme traje 8 sati te se u pravilu raspoređuje od 8,00 do 16,00 sati uz dnevni odmor od 30 minuta.
36. U dijelu utuženog razdoblja kao posebni propisi primjenjivali su se Odluka o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika, NN 118/09, 118/12, te Pravilnik o dodatku na plaću i načinu isplate plaće, NN 50/08-55/13, NN 33/14, koje je vještak primijenio kao važeće propise u utuženom razdoblju.
37. Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i način isplate “Narodne novine” broj 118/09. - dalje Pravilnik, koji je donesen 25. rujna 2009.g., a stupio na snagu s danom 1. listopada 2009.godine, određeno je da se straža i dežurstvo ne smatraju prekovremenim radom (točka V i VIII), a tužitelj je osim slobodnih dana za obavljena dežurstva i straže, dobivao slobodne dane. Id. Pravilnikom je uređeno pitanje dodatka i visina dodataka za obavljanje stražarske službe i dežurstva.
38. Napominje se da je na temelju članka 139. ZOSOS/13, Ministarstvo obrane donijelo 6. ožujka 2014.g. Pravilnik o dodacima na plaću djelatnih vojnih osoba “Narodne novine” broj 33/14., 41/14., 53/14., 114/14., 72/15., 5/17, ali isti izlazi iz utuženog razdoblja, a vještak je izradio nalaz temeljem propisa koji su važili u utuženom razdoblju pa je slijedom obrazloženog donesena odluka kao u izreci presude i tužitelju dosuđeno potraživanje neisplaćenih bruto naknada za sate rada tužitelja u prekovremenom radu u ukupnom iznosu od 1.533,59 eur-a (ranije 11.554,86 kuna) kao u izreci presude.
39. Zatezna kamata na neisplaćenu razliku plaće i dodatke na plaću iz izreke ove odluke dosuđena je prema čl. 90. st. 4 Zakona o radu od dospjelosti svakog mjesečnog iznosa i to od 15. -tog odnosno u ovom slučaju 16-tog u mjesecu za prethodni mjesec, po stopi iz članka 29. stavak 2 Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine broj 35/05. i dr. izmjene i dopune cit. zakona. Napominje se da od 1. siječnja 2023. do isplate kamata isplaćuje po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, što je tužitelj pravilno precizirao u vrijeme istaknutog tužbenog zahtjeva, ali je u međuvremenu ista korigirana pa je u izreci presude ista specificirana t.j. pridodana na način kako je navedeno. Izuzetno, tužitelju nije dosuđena kamata za iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, što je tužitelj ????? također pravilno naznačio u dijelu izreke presude. Potonje iz razloga jer se bruto plaća sastoji od neto plaće te doprinosa, poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, a sukladno odredbi članka 15. st. 3 Zakona o porezu na dohodak, Narodne novine broj 177/04., 73/08., 80/10., 114/11., 22/12., 144/12., 43/13., 120/13., 125/13., 148/13., 83/14., 143/14. i dr., te čl. 17. st. 3 Pravilnika o porezu na dohodak, Narodne novine broj 95/05., 96/06., 68/07., 146/08., 2/09., 146/09., 123/10., 137/11., 61/12., 70/13., 160/1., 157/14, dr., zatezne kamate koje se isplaćuju na zakašnjele isplate plaće po sudskoj presudi ne smatraju se dohotkom i ne podliježu oporezivanju. Stoga, bruto plaća koja se isplaćuje po sudskoj presudi, do trenutka isplate u odnosu na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak nije u potpunosti dospjela, pa porez na dohodak i prirez poreza na dohodak dospijeva na naplatu isplatom plaće.
40. Tužitelj je uspio u postupku s predmetnim potraživanjem, pa mu je sukladno uspjehu temeljem čl. 154. ZPP-a dosuđen trošak parničnog postupka prema Odvjetničkoj tarifi i Troškovniku najzad priloženom na završnom ročištu. Tužitelju je kao opravdan dosuđen trošak za sastav zahtjeva za mirno rješenje spora, za sastav tužbe i sastav podnesaka od 09.01.2018., 09.10.2019., 01.09.2021. i 29.10.2024. te za zastupanje na ročištima od 06.03.2019., 06.06.2019., 07.02.2024., 04.06.2025. i 03.12.2025., za svaku radnju zatraženi iznos od po 250,00 eur, u koji je uključen pripadajući pdv. Za zastupanje na prvom ročištu od 16.01.2018. tužitelju je priznata 50%-na naknada ili iznos od 125,00 eur, a za ročište od 06.03.2019. priznata je 25%na naknada jer je isto bilo odgođeno. Potonja naknada u iznosu 62,50 eur priznata je i za sastav podnesaka od 28.02.2020., 12.12.2022., 06.02.2024., 21.03.2025. i 16.05.2025. kojim se tužitelj očitovao o naplati predujma i vezano uz predujam odnosno o drugim stvarima za koje se naknada dosuđuje sukladno Tbr 8 točka 4. Odvjetničke tarife. Pored toga je tužitelju priznata naknada za pristup na ročište za objavu odluke (2x) u iznosu od po 125,00 eur te za sastav žalbe 312,50 eur dok mu nije priznata naknada za ostale podneske imajući u vidu da se puna naknada može priznati za ukupno 4 obrazložena podneska te da je u ostalim podnescima nepotrebno ili preuranjeno očitovao, odnosno ponavljao tvrdnje i prijedloge iznesene tijekom postupka. (18.12.2017., 08.01.2019., 10.12.2021., 17.10.2022., 06.06.2025. i 23.09.2025). Također mu nije priznat sastav odgovora na žalbu jer isti nije bio nužan ni potreban. Ukupno je tužitelju za radnje za koje mu je priznat trošak, dosuđen trošak postupka u iznosu od 3.552,50 eur u koji je uključen pripadajući pdv. Tom je trošku pridodan trošak financijsko knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 398,17 eur, pa je sveukupno tužitelju priznat trošak parničnog postupka u iznosu od 3.950,67 eur-a sa zakonskom zateznom kamatom kao u dijelu izreke presude i po stopi kako je već u izreci navedeno.
U Karlovcu 18. prosinca 2025.
Sutkinja:
Vesna Gračan
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu, pismeno u tri primjerka putem ovoga suda.
Dna:
1.Tužitelju po punom. Anti Pecirepu, odvjetniku u Zagrebu.
2.Tuženiku po punom. ODO u Karlovcu na br. P-DO-1001/2017.
