Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Poslovni broj P-742/2024-17

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Osijeku, po sucu Spomenki Rodić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ST iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Draženu Orešković, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonske avenije 6.,OIB:1403633877, zastupana po punomoćnicima odvjetnicima Iz Odvjetničkog društva Knezović & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon rasprave zaključene dana 10. studenog 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja odvjetnika Dražena Orešković i zamjenika punomoćnika tuženika AT, odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom uredu Vedrana Pajić, odvjetnika u Osijeku, dana 18.prosinca 2025.

p r e s u d i o j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba članka 7. Ugovora o kreditu broj 5140060250- 60010455505/2006. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 01.ožujka 2006.g., a kojom odredbom je ugovoreno da se tužitelj obvezuje unaprijed, jednokratno platiti naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50 %.

II Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 3. Aneksa br.1. Ugovora o kreditu od a kojom odredbom je ugovoreno kako tuženik za provedbu moratorija obračunava naknadu u visini od 3% od iznosa glavnice kredita što iznosi 1.161,27 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB za valutu CHF.

III Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužitelju ST iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnova stečenog bez osnove, isplati iznos od 1.154,56 EUR (tisućustopedesetčetirieurapedesetšestcenti), sa zakonskom zateznom kamatom koja kamata teče na svaki iznos od dana uplate a koju kamatnu stopu određuje Zakon o kamatama i Uredba o visini zakonske zatezne kamate do 31.prosinca 2007. a od 01.siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena te od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do konačne isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine a koja kamata teče:

- na iznos od 390,09 EUR od 14. ožujka 2006.g. do isplate,

- na iznos od 764,47 EUR od 27. siječnja 2010.g. do isplate, sve u roku od 15 dana

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.392,14 EUR ,sa zateznima kamatama tekućim od dana 18.prosinca 2025. do isplate, po stopi po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o j e

Smatra se da je tužba tužitelja za isplatu iznosa od 359,11 EUR (tristopedesetdeveteurajedanaestcenti) - povučena.

Obrazloženje

1.Tužiteljica je dana 1.rujna 2024. podnijela tužbu protiv tuženika u kojoj tužbi navodi da je tuženik pravni sljednik Slavonske banke d.d. Osijek budući je Hypo Alpe Adria Bank d.d. ( sada Addiko bank d.d. ) pripojila Slavonsku banku d.d. Osijek. Navodi da je tužitelj s tuženikom dana 01.ožujka 2006.g. sklopio Ugovor o kreditu broj 5140060250- 60010455505/2006. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini temeljem kojeg Ugovora tuženik kao kreditor daje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 42.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Hrvatske narodne banke važeće na dan korištenja kredita na rok od 25 godina. Nadalje, tužitelj je s tuženikom 27. siječnja 2010. zaključio Aneks br.1. Ugovora o kreditu kojim Aneksom je odobren moratorij uz pripis naknade na glavnicu kredita u visini 3% iznosa kredita. Tuženik je prilikom isplate / korištenja kredita 14. ožujka 2006. godine tužitelju naplatio naknadu za korištenje kredita, u iznosu od 390,10 EUR. Nadalje, tuženik je nakon zaključenog Aneksa br.1. Ugovora o kreditu glavnici kredita pripisao i naknadu na ime moratorija u visini od 3% iznosa kredita, odnosno u iznosu od 764,50 EUR Člankom 7. predmetnog Ugovora o kreditu broj 5140060250-60010455505/2006 ugovoreno je kako se korisnik kredita obvezuje unaprijed, jednokratno platiti naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50 %.. Nadalje, čl. 3. Aneksa br.1. Ugovora o kreditu ugovoreno je kako tuženik za provedbu moratorija obračunava naknadu u visini od 3% od iznosa glavnice kredita što iznosi 1.161,27 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB za valutu CHF. Odredba čl. 7. Ugovora o kreditu broj 5140060250-60010455505/2006 kao i odredba čl. 3. Aneksa br.1. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade za obradu kredita, odnosno naknade na ime moratorija je ništetna te je tuženik istu nezakonito naplatio. Odredbom čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje u tekstu ZOO/05 ) banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni novčani iznos, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Sukladno citiranoj zakonskoj odredbi tuženik nije imao zakonsko uporište za naplatu naknade za obradu kredita, odnosno naknade na ime moratorija ovo posebno stoga što predmetnim Ugovorom o kreditu nije definirano na što se naknada odnosi, niti kako je određena visina naknade. Predmetne odredbe Ugovora o kreditu tuženik je koristeći svoj položaj jače ugovorne strane proizvoljno nametnuo tužitelju tipskim ugovorom o kreditu, bez da je tužitelj o istima imao mogućnost pregovarati pri zaključenju ugovora o kreditu, kao niti pri zaključenju Aneksa br. 1 Ugovora o kreditu a koje odredbe su imale za cilj pogodovati tuženiku. Naime, prilikom zaključenju Ugovora o kreditu broj 5140060250-60010455505/2006 tuženik je naplatio tužitelju naknadu za obradu kredita bez da je za isto imao zakonsko uporište i bez da je tužitelju učinio dostupnim kako parametre koji utječu na visinu naknade, tako i specifikaciju troškova koje je tuženik podmirio predmetnom naknadom. Također, tuženik je na isti način pri zaključenju Aneksa br.1. Ugovora o kreditu tužitelju obračunao naknadu na ime moratorija kredita u visini od 3% iznosa kredita Sukladno navedenom, tuženik je naplatom naknade za obradu kredita nepripadno stekao iznos od 390,10 EUR, dok je naplatom naknade na ime moratorija nepripadno stekao iznos od 764,50 EUR, odnosno ukupan iznos od 1.154,60 EUR. Slijedom navedenog, predmetna odredba je nepoštena, a time i ništetna i temeljem odredbe čl.81. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/2003, 46/2007 I 79/2007- dalje u tekstu ZZP ) kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je st.2. istoga članka propisano kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. S obzirom da se radi o tipskom unaprijed formuliranom ugovoru pripremljenom od strane banke - tuženika kao i da se o naknadi za obradu kredita kao i o naknadi na ime moratorija nije moglo pojedinačno pregovarati, te da tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj ugovorne odredbe o naknadi iz čl. 7. Ugovora o kreditu broj 5140060250-60010455505/2006 kao niti na sadržaj ugovorne odredbe iz čl.3. Aneksa br.1 Ugovora o kreditu to je stoga odredba čl. 7. Ugovora i odredba čl.3. Aneksa br.1 nepoštena odredba sukladno čl. 81. st. 1. ZZP-a, te ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a. Ništetnost predmetne ugovorne odredbe proizlazi i iz činjenice da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO/05, te kako su pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO/05. U situaciji kao što je konkretna, kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove tuženik ima i koje sve troškove naplaćuje iz jednokratne naknade i naknade na ime moratorija, odnosno koje sve usluge tuženika tužitelj plaća navedenim naknadama i u kojem iznosu te se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, takve ugovorne odredbe uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, a što znači da je navedena odredba u smislu odredbe članka 81. st. 1 ZZP nepoštena, te u smislu odredbe članka 87. st. 1 ZZP ništetna. Ovakav pravni stav zauzet je i odredbom čl.3. Direktive Vijeća 93/13 od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koji stav potvrđuje i Sud EU odlukom u spojenim predmetima C-224/19 I C-259/19 i C-84/19 budući je Sud EU potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno koji su neproporcionalni. Sukladno navedenom, nedvojbeno je kako je tuženik od tužitelja neosnovano na osnovu ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita iz čl.7. predmetnog Ugovora o kreditu broj 5140060250-60010455505/2006 i ugovorne odredbe o naknadi na ime moratorija iz čl.3. Aneksa br.1. naplatio, odnosno stekao bez osnove iznos od = 1.154,60 EUR.

Predlaže da sud temeljem čl.1111. a u vezi s čl.1115. ZOO/05 donese slijedeću presudu:

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 7. Ugovora o kreditu broj 5140060250- 60010455505/2006. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 01.oOžujka 2006.g., a kojom odredbom je ugovoreno da se tužitelj obvezuje unaprijed, jednokratno platiti naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50 %...

II. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 3. Aneksa br.1. Ugovora o kreditu od a kojom odredbom je ugovoreno kako tuženik za provedbu moratorija obračunava naknadu u visini od 3% od iznosa glavnice kredita što iznosi 1.161,27 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB za valutu CHF.

III. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužitelju ST iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnova stečenog bez osnove, isplati iznos od 1.154,60 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja kamata teče na svaki iznos od dana uplate a koju kamatnu stopu određuje Zakon o kamatama i Uredba o visini zakonske zatezne kamate do 31.prosinca 2007. a od 01.siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena te od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se uređuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do konačne isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine a koja kamata teče:

. - na iznos od = 5.204,41 EUR od 14. ožujka 2006.g. do isplate,

- na iznos od 5.394,00 EUR od 27. siječnja 2010.g. do isplate, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju prouzročene troškove parničnog postupka s pripadajućim zateznima kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, sve u roku od 15 dana.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. Navodi da tužitelj tužbom zahtijeva od suda donošenje presude kojom se tuženiku nalaže isplatiti 1.154,60 EUR zbog navodno ništetne odredbe članka 7. Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 1. ožujka 2006. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) te zbog navodno ništetne odredbe članka 3. Aneksa br. 1 uz Ugovor o kreditu od 27. siječnja 2010. (dalje u tekstu: Aneks). Prvenstveno, tuženik ističe prigovor zastare. Nadalje, imajući na umu da je tužitelj Ugovorom o kreditu dobio na raspolaganje 42.000,000 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a tužbenim zahtjevom traži isplatu u iznosu od 1.154,60 EUR, tuženik ističe da je u slučaju ništetnosti sporne odredbe (što tuženik osporava) riječ o zabrani manjeg značaja u smislu članka 326. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, dalje u tekstu: ZOO). Slijedom toga, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev. U članku 7. Ugovora o kreditu jasno je navedeno kako se prije isplate kredita korisniku kredita jednokratno odbijaju troškovi u iznosu od 1,50 % iznosa kredita. Stoga je činidba na koju se tužitelj obvezao u potpunosti određena. Pitanje određenosti moglo bi se postaviti ako bi ugovorne strane predvidjele da korisnik banci treba nadoknaditi neke troškove, a da pritom nije naveden paušalni iznos koji se plaća na ime te naknade, i to sam ako se pravilima tumačenja ne bi moglo utvrditi na koje se troškove takva odredba unosi. Onoga trenutka kad je iznos naknade kvantificiran, argument neodređenosti otpada. Člankom 1022., stavkom 2. ZOO-a propisano je: Ugovorom o kreditu utvrđuju se iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Troškovi obrade kredite jesu uvjeti davanja kredita. To je naknadno potvrdio i zakonodavac. Tako se u članku 2., stavku 1., točki 7. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 52/16) navodi da ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. Dakle, nije točno da banka na temelju ugovora o kreditu smije naplatiti samo ugovorenu kamatu, kao što to smatra prvostupanjski sud. Citirana odredba Zakona dokazuje da tomu nije tako jer se izričito navode i druge naknade. Iako taj zakon nije bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, govori u prilog tomu da je tuženik na temelju članka 1022., stavka 2. imao pravo naplatiti tužitelju i druge naknade, što uključuje i troškove obrade kredita. Uz navedeno, tuženik posebno ističe kako se troškovi obrade kredita iskazuju kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS). Naime, prema članku 173. stavku 1. Zakona o bankama (NN 84/2002), Banka je dužna na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima. 3/8 članka, a koje se odnose na odobravanje kredita, podrazumijevaju se sljedeći podaci: (…) efektivne kamatne stope koje odražavaju ukupnu cijenu kredita, izračunate sukladno propisima Hrvatske narodne banke. Nadalje, prema članku 174. Zakona o bankama, Hrvatska narodna banka može propisati jedinstveni način izračunavanja i iskazivanja cijene kredita i depozita (efektivne stope iz članka 173. stavka 3. točke 5. i stavka 4. točke 5.). Na temelju tog članka Hrvatska narodna banka donijela je Odluku o jedinstvenom iskazivanju efektivne kamatne stope na kredite i depozite (NN 74/03). Dakle, trošak obrade kredita naplaćen je kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS). Efektivna kamatna stopa (EKS) je kamatna stopa koja odražava sve troškove kredita, uključujući naknade, osiguranja, depozit, i ostale izravno povezane troškove kredita. Ako smatra da je potrebno, tuženik predlaže sudu da na temelju članka 12., stavka 2. Zakona o sudovima ("Narodne novine" br. 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22.) zatraži očitovanje (pomoć) Hrvatske narodne banke o tome što je efektivna kamatna stopa i jesu li troškovi obrade kredita njome obuhvaćeni. Također, u članku 173. Zakona o bankama propisano je da je banka dužna u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim podatke koji se odnose na naknade odnosno provizije koje banka zaračunava korisniku kredita. Tuženik je navedenu obvezu ispunio. Slijedom navedenog, članak 7. Ugovora o kreditu ugovorna je odredba koja je uvjet davanja kredita i koja se iskazuje kroz efektivnu kamatnu stopu, pa za njezino ugovaranje postoji valjani pravni temelj. U odnosu na tužiteljeve tvrdnje o navodnoj nepoštenosti i posljedično ništetnosti sporne ugovorne odredbe, tuženik ističe da je članak 7. Ugovora o kreditu jasna, lako uočljiva i razumljiva odredba. Jasna jer je navedeno da se prije isplate kredita od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade. Lako uočljiva jer je navedena u članku 7. istim fontom i veličinom slova kao što su ispisane ostale odredbe Ugovora o kreditu. Naposljetku, graničilo bi s vrijeđanjem kazati da tako sročena odredba nije razumljiva. Time je ostvaren zahtjev transparentnosti iz članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003, dalje u tekstu: ZZP 03). Tuženik posebno napominje da je naknada koja se odnosi na trošak obrade kredita bila predmet prosudbe Suda Europske unije u kontekstu Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., i to u presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. (Kiss protiv CIB Bank) i presudi C-84/19 od 3. rujna 2020. (Profi Credit Polska SA protiv QJ). U presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. Sud EU zauzeo je stav da ta odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, ali da banka pritom ne mora detaljno navoditi sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetnu naknadu. Tako se u toj odluci izričito navodi: Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Dokaz: presuda Suda Europske unije C-621/17 od 3. listopada 2019. (u privitku). Nadalje, u točki 75. presude C-84/19 od 3. rujna 2020. (Profi cerdit Polska SA protiv QJ) Sud EU drugim je riječima ponovio stav koji je zauzeo u presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. godine: Doduše, prodavatelj robe ili pružatelj usluge nije obvezan detaljno navesti prirodu svake usluge koju pruža u obliku protučinidbe za troškove koje na temelju ugovornih odredbi snosi potrošač, kao što su to „provizija“ i „početna naknada“. Međutim, kako bi se ispunila obveza transparentnosti, važno je da se priroda usluga koje su stvarno prižene može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Osobito je važno što je u toj presudi Sud EU zauzeo stav da je tzv. ulazna naknada ugovorna odredba koja je izuzeta iz tzv. testa poštenosti u smislu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine. Razlog za to izuzimanje je u tome što ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjere te primjerenosti. Tako je u točki 79. navedeno: Kao drugo, kad je riječ o provjeri „primjerenost[i] cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i rob[e], na drugoj”, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da je ta kategorija ugovornih odredbi, prema kojima se ne može primijeniti provjera eventualne nepoštenosti, ograničena opsega, s obzirom na to da se odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili objektivan pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti (vidjeti u tom smislu presude od **.**.2014., S i UT). Sumirajući dosad navedeno, prema stavu Suda Europske unije, ako je odredba kojom je banka ugovorila tzv. ulaznu naknadu jasno predočena potrošaču i ako je potrošač shvatio ekonomsku posljedicu njezina ugovaranja, ona je valjana i proizvodi sve pravne učinke. Suprotan stav, stav da trgovci moraju potrošače obavještavati o svim svojim troškovima i mehanizmima kako su ih utvrdili, doveo bi do nesagledivih ekonomskih posljedica. Tako bi, primjerice, kupac automobila mogao tražiti trgovca da mu objasni koji su sve to troškovi proizvodnje i prodaje automobila i kako su oni alocirani upravo na onaj automobil koji mu se nudi. Dakle, tuženik je jasno i transparentno prikazao trošak svoje usluge koji nije obuhvaćen ugovorenom kamatnom stopom. Ugovorena kamatna stopa predstavlja prihod od plasmana i ne obuhvaća troškove poslovanja, koji se mogu samostalno ugovoriti, kako je to učinjeno u članku 7. Ugovora o kreditu. Najbolja je praksa kreditnih institucija – i to ne samo u Republici Hrvatskoj – operativne troškove (troškovi osoblja, trošak razvoja IT sustava), regulatorne troškove, materijalne troškove (oprema, uredski materijal, informatička oprema, energenti), poštarine i slično, podmirivati kroz posebnu naknadu koja se naplaćuje u postotnom iznosu odobrenog kredita. Time one nisu primorane te troškove uključivati u ugovorenu kamatnu stopu, što bi to tužiteljevom nepotkrijepljenom stavu morale činiti, pa klijentima mogu ponuditi kreditne proizvode s nižom kamatnom stopom. Praksa je pokazala da su one banke koje nisu naplaćivale navedeni trošak obrade kredita u konačnici klijentima ponudile skuplji proizvod. Uostalom, u ovom je slučaju nejasno kako bi to eventualni prikaz strukture naplaćene naknade za troškove obrade kredita mogao utjecati na veći stupanj potrošačeve informiranosti. Naime, u hipotetskoj situaciji da je tuženik prije sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju detaljno prikazao strukturu svih troškova, primjerice da je tužitelj dobio tablicu u kojoj bi bilo prikazano koji iznos od troškova obrade kredita će biti utrošen na hladni pogon, koji na plaće zaposlenika, koji na uredski materijal itd., kako bi to točno utjecalo na stupanj tužiteljeve informiranosti glede Ugovora o kreditu koji je sklopio? . Naknada za obradu troškova kredita standard je bankarskog poslovanja u svim državama svijeta s razvijenim tržišnim gospodarstvom. Dovoljno je pogledati godišnji izvještaj European Banking Authority (EBA) i uvjeriti se u navedeno. Nakon što je Vrhovni kasacioni sud Republike Srbije u rujnu 2021. godine dopunio svoj stav tako što je jasno kazao da banke imaju pravo naplatiti trošak obrade kredita i da pritom ne moraju prethodno objašnjavati potrošačima strukturu tog troška1 , Republika Hrvatska ostaje jedina zemlja tržišnog gospodarstva u kojoj se masovno počela dovoditi u 1 pitanje zakonitost predmetne naknade. S tim u vezi tuženik napominje da je austrijski Vrhovni sud, Oberste Gerichsthof (OGH) u presudi OGH br. 6ob13/16d od 30. ožujka 2016. preinačio odluke nižestupanjskih sudova koji su usvojili tužbeni zahtjev udruge potrošača i zabranili jednoj poslovnoj banci da u ugovorima o kreditu unosi odredbu o naknadi troškova kredita tako što je odbio taj tužbeni zahtjev i zauzeo stav da banka ima pravo naplaćivati tu naknadu. Isti stav zauzeli su i sudovi Češke Republike (Odluka Najvišeg suda Češke Republike CPJN 203/2013 i Odluka III. US – 3725/13 Ustavnog suda Češke Republike. Tuženik naglašava da je bankarski sektor jedan od reguliranijih sektora u gospodarstvu, vjerojatno i najreguliraniji. Tuženik je, naime, konstantno pod intenzivnim nadzorom Hrvatske narodne banke, koja nikada nije dovodila u pitanje zakonitost naplaćivanja predmetne naknade, a ni danas je ne dovodi u pitanje – upravo zato što ta naknada predstavlja standard bankarskog poslovanja u cijelom svijetu. Ako sud unatoč dosad navedenome sud odluči provoditi tzv. test poštenosti prema članku 81., stavku 1. ZZP-a 03, u kojemu je navedeno kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, tuženik ističe sljedeće. Prvo, tuženik ističe da je pitanje pregovaranja činjenično pitanje pa tuženik na tu okolnost predlaže saslušanje tužitelja. Drugo, tuženik ističe kako tuženik nije iznio niti jednu tvrdnju u prilog tome da je sporna ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja. Naime, konkretizacija tih načela nije zamišljena tako da se ona samo prepišu iz zakona s „konstatacijom“ da je tome tako. Zaključno, tuženik ukazuje na sudsku praksu koja potvrđuje dosadašnje navode. Trgovački sud u Osijeku u presudi P-2/2021 28. travnja 2022. u točki 46. obrazloženja presude odbio je tuženi zahtjev za utvrđivanje „ulazne naknade“ ništetnom sa sljedećim obrazloženjem: „Sud je utvrdio kako se u konkretnom slučaju radi o jednokratnoj naknadi koja se na temelju čl. 173. st. 1. Zakona o bankama, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovdje spornog Ugovora, zaračunavala korisniku kredita, a sama odredba Ugovora je jasna, nedvosmislena, u skladu sa zakonskim propisom i nije podložna jednostranim promjenama od strane tuženika, iz čega proizlazi kako čl. 7. ovdje spornog Ugovora nije ništetan. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi Pž-2437/2022 od 24. svibnja 2023. godine potvrdio je spomenutu presudu Trgovačkog suda u Osijeku: „28. Naime, odredbom čl. 173. st. 1. Zakona o bankama („Narodne novine“ broj 84/02) propisano je kako je banka dužna na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima, dok je st. 3. t. 4. istog članka propisano kako pod informacijama iz st. 1. predmetnog članka, a koje se odnose na odobravanje kredita, podrazumijevaju se i podaci o naknadama, odnosno provizijama koje (osim kamata po deklariranoj nominalnoj stopi) banka zaračunava korisniku kredita. 29. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o jednokratnoj naknadi koja se na temelju odredbe čl. 173. st. 1. Zakona o bankama, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovdje spornog Ugovora, zaračunavala korisniku kredita, a sama odredba Ugovora je jasna, nedvosmislena, u skladu sa zakonskim propisom i nije podložna jednostranim promjenama od strane tuženika.“. Nadalje, Županijski sud u Splitu je u presudi Gž-279/2023 od 8. ožujka 2023. preinačio prvostupanjsku presudu sa sljedećim obrazloženjem: „Međutim, suprotno stajalištu prvostupanjskog suda, s obzirom da su u spornoj odredbi čl. 6.1. ugovora odnosno aktima koji predstavljaju sastavni dio ugovora i tužitelju su uručeni te da su tužitelju predočeni razlozi i pojedinosti vezane za naknadu za obradu kredita, pa kako je ta odredba jasna, uočljiva, razumljiva i ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja odnosno nije suprotna načelu savjesnosti i poštenja, to je pravilno pravilnom primjenom odredaba čl. 81. i čl. 87. ZZP/03 i odredaba čl. 96., čl. 97. i čl. 99. ZZP/07 te čl. 3-4., čl. 272. i čl. 323. ZOO-a tužbeni zahtjev trebalo u cijelosti odbiti kao neosnovan“. Aneks uz Ugovor o kreditu Točkom II. tužbenog zahtjeva tužitelj traži utvrđenje ništetnosti i isplatu temeljem te ništetnosti Aneksa uz Ugovor o kreditu. U bitnome, tužitelj obrazlaže ništetnost odredbe spomenutog Aneksa bezizlaznom situacijom u kojoj se tužitelj našao zbog Ugovora o kreditu pa je bio „prisiljen“ sklopiti ih. Međutim, Aneks je sklopljen baš zato što je tuženik respektirao otežanu situaciju u kojoj se tužitelj našao jer je njima ugovoren moratorij otplate kredita. Tuženik to nije bio dužan omogućiti tužitelju. Razumljivo je da je Aneks sklopljen na tužiteljevu inicijativu. Dakle, tuženik je na tužiteljev zahtjev i u njegovu interesu pristao sklopiti Aneks kojima se prolongirala otplata kredita, sve kako bi se izbjegao ovršni postupak . Nejasno je i proturječno kako Aneks koji je išao tužitelju u korist može biti okarakteriziran kao ugovor sklopljen na njegovu znatnu štetu. Aneksom su ublažene posljedice nagle aprecijacije tečaja CHF-a. Može se raspravljati o tome jesu li dostatno ublažene, no u najgorem slučaju ostaje da su barem minimalno ublažene. Nešto što ide potrošaču u korist, pa makar i neznatno, jednostavno nije ugovoreno na njegovu štetu. Jedina strana koja je imala štetu od Aneksa je tuženik jer je njime prolongiran rok otplate kredita. U tom smislu tužitelju nedostaje i pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredbe Aneksa. U konačnici, tuženik se opreza radi protivi visini tužbenog zahtjeva. Naime, nejasno je koji iznos tužitelj potražuje od tuženika. Naime, tužbenim zahtjevom tužitelj predlaže sudu da naloži tuženiku isplatu iznosa od 1.154,60 EUR sa zakonskom zateznom kamatom, međutim nadalje u istoj točki petita tužbe navodi se kako kamata teče „na iznos od 5.204,41 EUR od 14. ožujka 2006.g. do isplate“ te „na iznos od 5.394,00 EUR od 27. siječnja 2010.g. do isplate, sve u roku od 15 dana“. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbaci tužbu tužitelja, odnosno podredno da odbije tužbeni zahtjev i obveže tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka.

3. U pisanom podnesku od 5. listopada 2025. (stranica 45 spisa) tužiteljica po punomoćniku navodi glede visine tužbenog zahtjeva da je došlo do očite omaške u pisanju a što je vidljivo iz historijata tužbe i priloženih dokaza, te navodi da tužbeni zahtjev treba ispravno glasiti:

. - na iznos od = 390,10 EUR od 14. ožujka 2006.g. do isplate,

- na iznos od =764,50 EUR od 27. siječnja 2010.g. do isplate, sve u roku od 15 dana.

4. Tuženik u pisanom podnesku tuženika od 06. listopada 2025. (stranica 63 spisa) navodi da je po predmetnom ugovoru o kreditu naplaćena naknada za obradu kredita dana 14. ožujka 2006. u iznosu od 2.939,14 HRK, te naknada za moratorij koja je pripisana glavnici dana 29. siječnja 2020. u iznosu od 1.161,27 CHF.

5.U pisanom podnesku od 14. listopada 2025 (stranica 64 spisa) tužiteljica po punomoćniku navodi da sukladno podnesku tuženika od 6. listopada 2025. specificira tužbeni zahtjev kako slijedi:

III Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužitelju ST iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnova stečenog bez osnove, isplati iznos od 1.551,37 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja kamata teče na svaki iznos od dana uplate a koju kamatnu stopu određuje Zakon o kamatama i Uredba o visini zakonske zatezne kamate do 31.prosinca 2007. a od 01.siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena te od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se uređuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do konačne isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine a koja kamata teče:

- na iznos od = 390,10 EUR od 14. ožujka 2006.g. do isplate,

- na iznos od =1.161,27 EUR od 29. siječnja 2010.g. do isplate, sve u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju prouzročene troškove parničnog postupka s pripadajućim zateznima kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, sve u roku od 15 dana.

6. Na ročištu održanom kod ovog suda dana 17. listopada 2025. (stranica 66 spisa) punomoćnik tužiteljice izjavio je da nakon što je tuženik dostavio podatke o visini naknada za obradu kredita i naknadu za moratorije postavio je tužbeni zahtjev u pisanom podnesku od 14. listopada 2025. godine, te ispravlja očigledne omaške u navedenom podnesku tako da ukupan iznos iznosi 1.513,67 eura, a pojedinačni iznosi tj. naknada za obradu kredita iznosi 390,09 eura, te naknada za moratorij iznosi 1.123,58 eura. U ostalom dijelu tužbeni zahtjev od 14. listopada 2025. godine ostaje neizmijenjen. Naveo je da pojašnjava da je preračunao tečaj CHF u HRK na dan 29.siječnja 2010. godine, kada je tečaj iznosio 7,29 HRK, te dobiveni iznosi u HRK preračunao u EUR prema tečaju konverzije.

7.U pisanom podnesku od 7. studenog 2025. (stranica 69 spisa) tužiteljica po punomoćniku navodi glede protivljenja tuženika preinaci tužbenog zahtjeva u vidu povećanja visine vrijednosti predmeta spora te prigovora zastare ,da su navodi tuženika neosnovani iz razloga što se tužitelj tuženiku prije podnošenja tužbe dopisima od 13. studenog 2023. i 20. siječnja 2024. obratio sa zahtjevom za dostavu podataka o naplaćenim naknadama po predmetnom kreditu kao i dostavom isplatnih naloga iz kojih će biti vidljiva visina naplaćenih naknada, a kojim zahtjevima tužitelj nije udovoljio. Podatke o visini naplaćene naknade za obradu kredita i naknade na ime moratorija sukladno Aneksu br 1. ugovora tuženik je učinio dostupnim tužitelju tek na zahtjev suda podneskom od 06. listopada 2025.U odnosu na visinu postavljenog tužbenog zahtjeva tužiteljica ističe kako je došlo do očite omaške pribavljanju podataka o visini tečaja za valutu CHF na dan 29. siječnja 2010. od 7,29 HRK temeljem kojeg je tužitelj omaškom na ročištu održanom 17. listopada 2025. tužbeni zahtjev specificirao uz primjenu navedenog tečaja. S obzirom da je pribavom podataka o visini tečaja za valutu CHF na dan 29. siječnja 2010. iz arhive tečajne liste HNB utvrđeno kako je tečaj za valutu CHF na navedeni datum iznosi 4,96 CHF to tužitelj specificira tužbeni zahtjev u odnosu na AD III tužbenog zahtjeva na način da isti glasi:

III. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužitelju ST iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnova stečenog bez osnove, isplati iznos od 1.154,56 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja kamata teče na svaki iznos od dana uplate a koju kamatnu stopu određuje Zakon o kamatama i Uredba o visini zakonske zatezne kamate do 31.prosinca 2007. a od 01.siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena te od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se uređuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do konačne isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine a koja kamata teče:

- na iznos od 390,09 EUR od 14. ožujka 2006.g. do isplate,

- na iznos od 764,47 EUR od 27. siječnja 2010.g. do isplate, sve u roku od 15 dana

8.Radi utvrđenja odlučnih činjenica za rješenje ovog spora sud je proveo dokaze tako što je izvršio uvid u Ugovor o kreditu, Pregled prometa za klijenta, Isplatni nalog, Aneks br.1. uz Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite, te saslušao tužiteljicu u svojstvu stranke

9.Dakle predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnim odredbi predmetnog ugovora o kreditu o naknadi za obavljanje bankarskih usluga i naknadi za provedbu moratorija, te zahtjev za isplatu po navedenim osnovama.

10.Uvidom u Ugovor o kreditu broj 5140060250- 60010455505/2006. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 1.ožujka 2006. (stranica 6 spisa) utvrđeno je da je sklopljen između prednika tuženika Slavonske banke d.d. Osijek, kao kreditora i korisnika kredita ST. Sudužnik po navedenom ugovoru je Bece Tibor iz Laslova. Navedenim ugovorom tuženik je tužitelju odobrio kredit u iznosu od 42.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita. Rok vraćanja kredita je 25 godina (čl. 3 ugovora).

U članku 7. Ugovora navedeno je da korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknada za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed.

11.Navedeni ugovor solemniziran je po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka broj OU- 504/ 2006, dana 8. ožujka 2008. (stranica 15 spisa).

12.Tužiteljica i prednik tuženika Hypo Alpe Adria Bank d.d. sklopili su dana 7. siječnja 2010. Aneks br.1. navedenog Ugovora o kreditu (stranica 27 spisa) kojim Aneksom je odobren moratorij ,te je u točki 3. Aneksa navedeno je da su ugovorne strane suglasne da banka za provedbu moratorija obračunava naknadu u iznosu 3% na iznos glavnice kredita što iznosi 1.161,27 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju za CHF HNB ,te da se za iznos naknade uvećava glavnica kredita.

13.Aneks br.1. uz Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, solemniziran je po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka, broj OV-1188/10 dana 28.01.2010. (stranica 30 spisa).

14.Nije sporno da su pravni prednici tuženika Hypo Alpe Adria Bank d.d. i Slavonska banka d.d., te je za navesti da sukladno odredbi čl.522.st.3. Zakona o trgovačkim društvima upisom pripajanja u Sudski registar u kojemu je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja, a društvo preuzimatelj je sveopći pravni sljednik pripojenog društva, te time stupa u sve pravne odnose pripojenog društva.

15.Nije sporno da je po predmetnom ugovoru o kreditu naplaćena naknada za obradu kredita dana 14. ožujka 2006. u iznosu od 2.939,14 HRK, te naknada za moratorij koja je pripisana glavnici dana 29. siječnja 2020. u iznosu od 1.161,27 CHF ( stranica 63 spisa),odnosno nije sporna visina tražbine tužiteljice (stranica 71 spisa).

16.Tužiteljica ST, izjavila je saslušana u svojstvu stranke da prije više godina trebala su joj sredstva za kupovinu stana, te se obratila Slavonskoj banci d.d. Osijek radi podizanja kredita. U toj banci su joj ponudili kredit u valuti CHF navodeći da je to najpovoljniji kredit za nju. Nije imala razloga da ne vjeruje banci. Nije upozorena na rizik tečaja CHF. Ugovor je bio unaprijed pripremljen odnosno pred nju je stavljen gotov tekst ugovora i rečeno joj je da potpiše. Sjeća se da je bilo više klijenata i da su bili kao na pokretnoj traci, tako da nije ni stigla pročitati ugovor. Nije u ugovoru uočila odredbu o naknadi, niti joj je djelatnik banke išta posebno pojašnjavao. U vrijeme sklapanja ugovora bila je zaposlena u PSC Osijek, te ima srednju stručnu spremu. Nije imala privatnu firmu niti obrt. Sredstva kredita koristila je u svrhu u koju je podignut za kupovinu stana, te i danas živi u tom stanu. Zna da joj je neki iznos ustegnut prilikom podizanja kredita ali ne zna na ime čega. Sredstvima kredita kupila je stan. Nije joj ništa posebno objašnjavano glede troškova bankarskih usluga. S obzirom da je godinu dana bila bez zaposlenja, onda je bila mogućnost da se ugovori moratorij. Koliko se sjeća ništa joj nije pojašnjavano vezano za troškove moratorija, te se ne može zbog proteka vremena sjetiti detalja. Ugovor i Anex ugovora su ovjereni kod javnog bilježnika, te joj tamo nisu pojašnjavali odredbe ugovora. Na pitanje zamjenika punomoćnika tuženika da li je prije potpisivanja ugovora joj predočen iznos naknade u nominalnom iznosu, tužiteljica je izjavila da koliko se sjeća nije (stranica 60 spisa).

17.Sporan je osnov tražbine tužiteljice.

18.Odredbom čl.322 ZOO propisano je da je ništetan ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neki drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

19.Odredbom čl. 324. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog kojeg je ugovor sklopljen (st.1.),ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje (st.2.).

20.Temeljem odredbe čl.327. ZOO na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, a odredbom čl. 328. ZOO propisano je da pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi.

21.Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Člankom 87. stavak 1. navedenog zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Isto je propisano i odredbom čl. 96. st. 1.,te čl.102. Zakona o zaštiti potrošača (NN - 79/2007)

22.Dakle,u konkretnom slučaju imajući u vidu sadržaj odredbe čl.7. st.1. te odredbe čl.3. u dijelu o naknadi za obavljanje bankarskih usluga, te sadržaj odredbe čl.3. Aneksa br.1. navedenog Ugovora o kreditu u dijelu o moratoriju (odgoda plaćanja po kreditu),evidentno je da navedenim ugovorom nisu ugovoreni parametri za procjenu i izračun troškova naknade za obavljanje bankarskih usluga, te naknade za moratorij, a koje naknade su određene paušalno kao postotak od iznosa glavnice kredita (čl.7.st.1. Ugovora,čl.3. Aneksa br.1.), te je evidentno da plaćeni iznosi navedenih naknada u konkretnom slučaju nisu odraz stvarnih troškova odnosno štete koju je tuženik navodno trpio u svezi obrade kredita odnosno prilikom prvog korištenja kredita, te kod provedbe moratorija, iz čega slijedi da kod sklapanja ugovora o kreditu, te Aneksa br.1. Ugovora o kreditu, a niti kod određivanja i naplate naknade za obavljanje bankarskih usluga i naknade za provedbu moratorija tuženik te troškove odnosno navodno postojanje štete nije uopće izračunavao, niti procjenjivao tj. njezino postojanje, stvarni obim i visina nisu niti bili utvrđeni, te u plaćenom iznosu evidentno nije obračunata stvarna šteta, te tuženik nije dokazao da je pojedinačno pregovarano o spornim odredbama, niti da plaćene naknade odgovaraju stvarno pruženim uslugama i eventualno nastalim troškovima.

23.S obzirom na izloženo, te da su predmetni Ugovor i Aneks br.1. pisani na obrascima koje je unaprijed pripremio tuženik, te da iz provedenih dokaza proizlazi da se o predmetnim odredbama o naknadi za obavljanje bankarskih usluga i naknadi za provedbu moratorija nije pregovaralo, niti je tuženik dokazao da je potrošač faktički mogao utjecati na njihov sadržaj, s posljedicom da je tuženik pokazao spremnost promijeniti sadržaj navedenih odredbi, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, to su takve odredbe nepoštene, pa stoga i ništetne, s napomenom da tuženik nije dokazao da je imao ikakve troškove za obavljanje bankarskih usluga odnosno troškove prilikom korištenja kredita, niti prilikom provedbe moratorija. Stoga je osnovan tužbeni zahtjev za isplatu utuženog iznosa koji je tužitelj platio na ime naknade za obavljanje bankarskih usluga i provedbu moratorija, sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja do isplate (čl.1115. ZOO; čl.29. ZOO). Naime, s obzirom da je u postupku utvrđeno da je predmetna odredba ugovora o kreditu u dijelu o obvezi plaćanja naknade za obavljanje bankarskih usluga i ništetna, kao i odredba Aneksa br.1 ugovora o kreditu o provedbi moratorija, uz nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu (ugovor pisan na obrascu koji je unaprijed pripremio tuženik; čl.3. Direktive vijeća 93/13/EEZ), proizlazi da je tuženik nepošteni stjecatelj, te je dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja (VSRH broj Rev-1051/2023-2 od 3.travnja 2024.,Županijski sud u Splitu broj Gž-3322/2024-2 od 1.prosinca 2024.).

24.Za napomenuti je da dostavljeni uz odgovor na tužbu Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite, nije relevantan za odluku u ovom sporu, s obzirom da je na snazi od 14.veljače 2014. (NN-15/2014 od 6.veljače 2014.).

25.U odnosu na prigovor zastare za navesti je da temeljem odredbe čl. 215. st. 1. ZOO/05 zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

25.1.Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio je Zaključak koji glasi:

"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.".

25.2.Stoga prigovor zastare u konkretnom slučaju nije osnovan.

26.U odnosu na navode tuženika u odgovoru na tužbu, da je tužiteljica dobila na raspolaganje iznos od 42.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a tužbenim zahtjevom traži isplatu u iznosu 1.154,60 EUR, te da je u slučaju ništetnosti sporne odredbe (što tuženik osporava) riječ o zabrani manjeg značaja u smislu čl.326.st.2. ZOO, za navest je da spornom odredbom ugovora o kreditu u dijelu o naknadi za obavljanje bankarskih usluga, te odredbom čl.3. Aneksa br. 1. navedenog ugovora o kreditu o naknadi za provedbu moratorija, nije povrijeđen samo interes jedne ugovorne strane (tužiteljice),već je njima povrijeđen javni interes s obzirom na općepoznati broj potrošačkih kredita koje korisnici sklapaju s tuženikom i drugim bankama, onda se ne radi o zabrani manjeg značaja. S obzirom na navedeno nema mjesta primjeni odredbe čl. 326. st.2. ZOO, odnosno ograničenju isticanja (djelomične) ništetnosti spornog ugovora (VSRH Rev 112/2018-2 od 09.ožujka 2022.).

27.Tužiteljica je u pisanom podnesku od 14.listopada 2025. (stranica 64 spisa) snizila prethodno postavljeni tužbeni zahtjev za isplatu, što ima karakter povlačenja tužbe, te se tuženik protivio preinaci, ali ne i djelomičnom povlačenju tužbe, te je stoga sud temeljem odredbe čl.193. ZPP donio rješenje kao u izreci (1.513,67- 1154,56 =359,11) Za napomenuti je da se smanjenje tužbenog zahtjeva u smislu odredbe čl.191.st.3. ZPP ne smatra preinakom tužbe.

28.Tužiteljica po punomoćniku u pisanom podnesku od 5.10.2024. (stranica 45 spisa) je precizirala tužbeni zahtjev tako što je ispravila omašku u pisanju, te nakon što je tuženik dostavio podatke o naplaćenim naknadama (stranica 63 spisa) specificirala tužbeni zahtjev u pisanom podnesku od 14.10.2025. kojim je zahtijevala isplatu u ukupnom iznosu od 1.551.37 EUR (stranica 64 spisa),koji je ispravila na ročištu od 17.10.2025. na iznos od 1.513,67 EUR navodeći da se radi o očiglednoj omašci kod preračuna tečaja (stranica 66 spisa),koja preinaka je dopuštena jer je tuženik podatke o visini naplaćene naknade za obradu kredita i naknade za provedbu moratorija dostavio tek na traženje suda (stranica 61,63 spisa),te je tužiteljica po punomoćniku u pisanom podnesku od 7.studenog 2025. (stranica 69 spisa) postavila konačni tužbeni zahtjev za isplatu, pri čemu je snizila prethodno postavljeni tužbeni zahtjev za isplatu, što se ne smatra preinakom tužbe (čl.191.s.t.3.ZPP).

29. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154.st.1. ZPP.

29.1.Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u ukupnom iznosu od 1.392,14 EUR, koji trošak se sastoji od troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku za sastav tužbe po Tbr. 7.t.1 u visini od 75 bodova, sastav pisanog podneska od 05.10.2025. ( Tbr. 8.t.1.) 75 bodova, te za zastupanje na ročištu kod suda dana 27.11.2024,05.02.2025.,30.09.2025.,17.10.2025.i 10.11.2025. po Tbr.9.t.1. u visini od po 75 bodova, koji trošak je određen u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, plus PDV, te troška sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od po 39,82 EUR.

30.Na dosuđeni iznos troška tužitelju pripadaju zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a, čl.29. ZOO).

31.S obzirom da tuženik nije određeno zahtijevao trošak za povučeni dio tužbenog zahtjeva to mu taj trošak nije dosuđen.

32.S obzirom na izloženo, odlučeno je kao u izreci.

Osijek,18.prosinca 2025.

SUDAC

Spomenka Rodić

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude i rješenja.

DOSTAVITI:

-punomoćniku tužitelja

-punomoćniku tuženika

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte