REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-2221/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Ivani Manestar, na temelju pisanog prijedloga više sudske savjetnice Ivane Reljanović, u pravnoj stvari tužitelja ŽZ, vl. [obrt], obrt za usluge, trgovinu i prijevoz, Soblinec, Krapinska ulica 5, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Tomislavu Hajdeku, odvjetniku u Zagrebu, Ivana Šibla 15, protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, zastupanog po punomoćnici Lidiji Klepo, odvjetnici u odvjetničkom društvu Grgić & Partneri odvjetničko društvo d.o.o., radi isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 2. prosinca 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i odsutnosti uredno pozvanog tuženika, s danom objave 22. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 88,55 EUR s zateznim kamatama na iznos od 19,55 EUR od 24. travnja 2025. do isplate, te na iznos od 69,00 EUR od 28. kolovoza 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 119,91 EUR s zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi da su u prometnim nezgodama koje su se dogodile 5. ožujka 2025. i 8. svibnja 2025. oštećena motorna vozila BMW 520d, registarske oznake [registarska oznaka], vlasništvo GZ, i HONDA CRV, registarske oznake [registarska oznaka], vlasništvo LZ. Tuženik je kasko osiguratelj oba navedena automobila. Povodom prometne nesreće od 5. ožujka 2025. tuženik je izvršio izvid i sastavio zapisnik broj 250510511157/1. Oštećenik GZ je svoj automobil registarske oznake [registarska oznaka] odabrao popraviti kod ovdje tužitelja, koji je taj popravak izvršio i za to mu 18. travnja 2025. izdao račun broj 156/5/1 na ukupan iznos od 2.548,48 EUR. Oštećenik je opunomoćio tužitelja da isplatu tražbine koju ima prema tuženiku primi izravno od njega na svoj račun, a po čemu je tuženik tužitelju isplatio samo iznos od 2.528,93 EUR, dok iznos od 19,55 EUR nije platio jer ga osporava pozivajući se na razliku u visini cijene radnog sata za popravak vozila koju priznaje tuženik i one koju naplaćuje tužitelj. Oštećenik je također Ugovorom o ustupu tražbine od 18. travnja 2025. ustupio tužitelju svoju cjelokupnu tražbinu u iznosu od 2.548,48 EUR koju je temeljem opisanog štetnog događaja imao prema tuženiku, pa je sada tužitelj ovlašten od tuženika potraživati naprijed navedenih neplaćenih 19,55 EUR.

Povodom prometne nesreće od 8. svibnja 2025. tuženik je izvršio izvid i sastavio zapisnik broj 250510512343/1. Oštećenik LZ je svoj automobil registarske oznake [registarska oznaka] odabrao popraviti kod ovdje tužitelja, koji je taj popravak izvršio i za to mu 22. kolovoza 2025. izdao račun broj 359/P1/1 na ukupan iznos od 355,01 EUR. Oštećenik je opunomoćio tužitelja da isplatu tražbine koju ima prema tuženiku primi izravno od njega na svoj račun, a po čemu je tuženik tužitelju isplatio samo iznos od 286,01 EUR, dok neplaćeni iznos od 69,00 EUR nije platio jer ga osporava pozivajući se na razliku u visini cijene radnog sata za popravak vozila koju priznaje tuženik i one koju naplaćuje tužitelj. Oštećenik je također Ugovorom o ustupu tražbine od 22. kolovoza 2025. ustupio tužitelju svoju cjelokupnu tražbinu u iznosu od 355,01 EUR koju je temeljem opisanog štetnog događaja imao prema tuženiku, pa je sada tužitelj ovlašten od tuženika potraživati naprijed navedenih neplaćenih od 69,00 EUR. Tužitelj za oba naprijed navedena slučaja navodi da je cijena sata rada limara i lakirera u njegovoj radionici 33,20 EUR uvećano za PDV i ukazuje na to da je cijena koju on naplaćuje čak i manja od prosiječe cijene limarskih i lakirerski radova po satu, a iz čega je razvidno da je ista potpunosti tržišno i ekonomski opravdana, a osiguratelj svejedno ne može određivati tržišne cijene pružateljima usluga popravljanja štete nastale na vozilima. Tu cijenu popravka primijenio je u oba slučaja o kojima je riječ u ovom postupku. Budući da mu tuženik za popravak automobila [registarska oznaka] duguje 19,55 EUR, a za popravak automobila [registarska oznaka] iznos od 69,00 EUR predlaže naložiti tuženiku isplatu ukupnog iznosa od 88,55 EUR s zateznim kamatama, i to na iznos od 19,55 EUR od 24. travnja 2025. (kao dana dospijeća računa br. 156/P1/1) a na iznos od 69,00 EUR od 28. kolovoza 2025. (kao dana dospijeća računa br. 359/P1/1), oboje do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor nepostojanja aktivne legitimacije, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te predlaže u cijelosti odbiti tužbu. Tuženik navodi da nije sporno da je on oštećeniku GZ na ime naknade štete za popravak vozila isplatio sveukupni novčani iznos od 2.528,93 EUR, a oštećeniku LZ iznos od 286,01 EUR (u oba slučaja uz priznatu cijenu sata rada od 24,00 EUR+PDV). Međutim, taj isplaćeni iznos je onaj za koji je bilo moguće popraviti vozilo oštećenika u servisima-radionicama na području njihova prebivališta, a koji je manji od iznosa kojeg naplaćuje tužitelj.

S tim u vezi ukazuje na to da se oštećenici GZ i LZ nisu ponašali kao dobri domaćini, da se nisu pridržavali općih načela obveznih odnosa iz čl. 5. i 10. Zakona o obveznim odnosima, izvedenih iz općih načela savjesnosti i poštenja, te da se nisu suzdržali od postupaka kojima se otežava ispunjenje obveze drugog sudionika. Naglašava i to da je odredbom čl. 1092. st. 1. Zakona o obveznim odnosima naloženo oštećeniku pri ostvarivanju prava na naknadu štete poduzimati radnje u cilju smanjenja štete. U tom kontekstu sama sloboda izbora vlasnika vozila gdje će popraviti vozilo istome ne daje pravo da svojim nerazumnim izborom obvezuje osobu koja bi mu bila dužna naknaditi štetu, odnosno isplatiti osigurninu, većim novčanim iznosom popravka od onoga za koji je vozilo bilo moguće popraviti. Tuženik je oštećeniku u mirnom postupku ukazao na to da na području sjedišta tuženika i prebivališta oštećenika postoje i ovlašteni i neovlašteni servisi kod kojih cijena sata spornih radova iznosi manje od onoga što je zaračunao tužitelj, dakle oštećenici su imali razumnu mogućnost popraviti svoja vozila na najkvalitetniji način, ali za bitno manju cijenu od one za koju je izvršen popravak kod tužitelja. Niti jedan od oštećenika nije postupio u skladu s onim na što je ukazao tuženik pa nije poštovao opća načela obveznih odnosa ni naprijed navedene odredbe Zakona o obveznim odnosima. Stoga tuženik nije dužan tužitelju isplatiti iznos koji predstavlja razliku u cijeni sata rada limara i lakirera koju naplaćuje tužitelj, a ne priznaje tuženik.

Nadalje, tuženik osporava navodni službeni cjenik radionice tužitelja i navode o službenoj cijeni sata rada u njegovoj radionici. Tužitelj je cjenik izdao sam sebi pa taj cjenik ne može biti relevantan kao mjerodavan dokaz o cijeni sata rada niti se može ispitati na koji način je ta cijena određena. Niti predmetni račun nije dokaz jer je sporan i osporen, a s njim u vezi tuženik ukazuje na to da tužitelj nije dokazao da su ispunjeni uvjeti iz smjernica Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja na koje se tužitelj poziva. Tuženik ukazuje i na to da vozilo nije popravljeno sukladno izvidu štete te je na taj način ta šteta preuveličana.

Tuženik osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva kao i zatraženi tijek i stopu kamata (jer nije ni u kakvom odnosu s tužiteljem), koji nije prenesen cesijom te predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. Tijekom dokaznog postupka pročitani su izvid štete tuženika br. 250510511157/1 (list 9. spisa), račun popravka vozila br. 156/P1/1 (list 10. spisa), izjava i punomoć GZ o isplati troškova popravka na račun tužitelja (list 11. i 12, spisa), izvod sa žiro računa tužitelja (list 13. spisa), tužiteljev cjenik (list 16. spisa). Ugovor o ustupu tražbine između tužitelja i GZ (list 15. i 16 spisa), izvid štete tuženika br. 250510512343/1 (list 17. spisa), račun popravka vozila br. 359/P1/1 (list 18. spisa), izjava i punomoć LZ o isplati troškova popravka na račun tužitelja (list 19. i 20. spisa), obrazložena ponuda tuženika od 20. lipnja 2025. (list 21. i 22. spisa), obrazložena ponuda tuženika od 22. kolovoza 2025. (list 23. i 24. spisa), izvod sa žiro računa tužitelja od 27. kolovoza 2025. (list 25. spisa), cjenik tužitelja (list 26. spisa), Ugovor o ustupu tražbine između tužitelja i LZ (list 27. i 28. spisa), dopis Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja (list 29. – 32. spisa), nalaz i mišljenje prometnog vještaka dipl. ing. Igora Jakoplića u predmetu P-1257/21 Trgovačkog suda u Zagrebu (list 33. – 35. spisa) i nalaz i mišljenje prometnog vještaka dipl. ing. Igora Jakoplića u predmetu P-730/23 Trgovačkog suda u Zagrebu (list 36. – 38. spisa). Sud je dostavljene nalaze i mišljenja vještaka razmatrao isključivo kao isprave u ovom postupku, a ne provedena vještačenja, jer nisu izrađeni po rješenju ovog suda u predmetnom parničnom postupku a i tuženik se usprotivio njihovom korištenju u svojstvu nalaza i mišljenja u ovoj pravnoj stvari.

4. Sud nije proveo dokaz pribavljanjem zapisnika o očevidu, skice i fotoelaborata za prometne nesreće o kojima je riječ u ovom postupku, podataka o vlasništvu vozila o kojima je riječ u ovom postupku, pribavljanjem cjelokupnih tuženikovih spisa u vezi prometnih nesreća o kojim je riječ u ovom postupku jer okolnosti dinamike nastanka prometnih nesreća i vlasništva automobila te postojanja polica kasko osiguranja, za koje bi navedeni dokazi mogli biti relevantni, među strankama nisu sporne. Nadalje, sud nije proveo dokaz saslušanjem tužitelja ŽZ, dokaz saslušanjem tuženikovog osiguranika LZ i GZ, kao niti dokaz prometnim vještačenjem i rekonstrukcijom, a koje dokaze je predložio tužitelj. Isto tako, sud nije proveo ni dokaz traženjem od tužitelja da dostavi račune popravka vozila prema fizičkim osobama za 2025. godinu s dokazom da su ti računi plaćeni od strane fizičkih osoba, odnosno dokaz uvidom u poslovne knjige tužitelja na okolnost cijene sata rada provođenjem financijskog vještačenja, kao niti dokaz prometnim i/ili financijskim vještačenjem na okolnost utvrđivanja cijene sata rada lakirera i limara u mjestu i u vrijeme popravka vozila u ovlaštenim i neovlaštenim servisima te prometnim vještačenjem na okolnost mogi li se predmetna vozila vratiti u prvobitno stanje na jednak način i jednake kvalitete i prema takvim utvrđenim cijenama sata rada limara/lakirera, odnosno prema cijeni sata rada koju je tuženik priznao i isplatio oštećeniku (24,00 EUR+PDV), sukladno Izvidu štete tuženika u vrijeme izvršenja popravka vozila, a koje dokaze je predložio tuženik. Sud naprijed navedene dokaze nije izveo jer ih nije smatrao nužnima odnosno i bez njih je mogao donijeti odluku u ovom postupku, a nije ih smatrao ni ekonomičnima s obzirom na cijenu njihova izvođenja i vrijednost predmeta spora.

5. Sud nije uzeo u obzir dokaze dostavljene uz tužiteljev podnesak od 10. studenoga 2025. jer sud nije odobrio tužitelju podnošenje tog podneska u smislu odredbe čl. 299.a ZPP-a, a usto je po uvidu u sadržaj tog podneska sud ocijenio da je tužitelj u njemu iznesene navode mogao iznijeti na ročištu 2. prosinca 2025.

6. Ocjenom izvedenih dokaza, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje u tekstu: ZPP), sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan u pogledu glavne stvari.

7. Predmet spora jest isplata ostatka osigurnine za štete koja su nastale na vozilu GZ i LZ, oba kasko osigurana kod tuženika, a koje tražbine su tuženikovi osiguranici ustupili tužitelju.

8. Među strankama je nesporno da je vozilo kasko osiguranika tuženika GZ registarske oznake [registarska oznaka] oštećeno u prometnoj nezgodi 5. ožujka 2025. te da je vozilo kasko osiguranika tuženika LZ registarske oznake [registarska oznaka] oštećeno u prometnoj nezgodi 8. svibnja 2025. Nadalje, među strankama nije sporno ni to da je povodom tih štetnih događaja tuženik zaprimio zahtjev za isplatu osigurnine, a nakon čega je tuženik, temeljem provedenih izvida, isplatio tužitelju na ime štetnog događaja s oštećenikom GZ iznos od 2.528,93 EUR, dok je na ime štetnog događaja s oštećenikom LZ isplaćen iznos od 286,01 EUR.

9. Sporno je da li je tuženik u cijelosti, odnosno uopće, ispunio svoju ugovornu obvezu isplate osigurnine za štete nastale na vozilima njegovih kasko osiguranika GZ i LZ i jesu li postojale tražbine koje su GZ i LZ mogli ustupiti tužitelju te, ako jesu, u kojem iznosu.

10. Ugovorom o osiguranju osiguratelj se obvezuje ugovaratelju osiguranja isplatiti osiguraniku ili korisniku osiguranja osigurninu ako nastane osigurani slučaj, a ugovaratelj se osiguranja obvezuje osiguratelju platiti premiju osiguranja (čl. 921. ZOO- a).

11. Osiguranjem imovine osigurava se naknada za štetu koja bi se dogodila u imovini osiguranika zbog nastupanja osiguranog slučaja. Iznos osigurnine ne može biti veći od štete koju je osiguranik pretrpio nastupanjem osiguranog slučaja (čl. 949. st. 1. i 2. ZOO-a).

12. Ukoliko tuženik nije GZ i LZ isplatio osigurninu koja je bila dostatna za pokriće troškova otklanjanja cjelokupne štete nastale na osiguranim vozilima u predmetnim štetnim događajima koji predstavljaju osigurane slučajeve, tada su GZ i LZ imali prema tuženiku tražbine po osnovi isplate bilo cijele, bilo ostatka osigurnine, s kojima su mogli slobodno raspolagati.

13. Prije svega valja ukazati na to da su u spis predmeta dostavljeni i Ugovori o ustupanju tražbine ali i dokumenti naziva "Izjava" za oštećenika GZ i LZ. Vremenski slijed je sljedeći.

14. Iz izjave GZ od 7. travnja 2025. proizlazi da je isti suglasan da Euroherc osiguranje, ovdje tuženik, štetu koja se vodi pod brojem 250510511157 za vozilo registarskih oznaka [registarska oznaka] umjesto njemu isplati ovdje tužitelju. Tužitelj i GZ su zatim 18. travnja 2025. sklopili Ugovor o ustupu tražbine u kojem su utvrdili da GZ kao ustupitelj ima prema Euroherc osiguranju kao dužniku tražbinu na temelju izvida štete oznake 250510511157 po računu broj 156/P1/1 u iznosu od 2.548,48 EUR. Nadalje, iz čl. 3. tog ugovora proizlazi da ustupitelj njime ustupa primatelju, ovdje tužitelju, cjelokupnu tražbinu prema dužniku tako da danom sklapanja ugovora primatelj postaje novi vjerovnik opisane tražbine, a s kojom na primatelja prelaze sva sporedna prava ustupljene tražbine poput prava na dospjele i neplaćene kamate. Iz izvatka o stanju i prometu za ovdje tužitelja proizlazi da mu je 29. travnja 2025. Euroherc osiguranje pozivajući se na broj 250510511157 isplatilo iznos od 2.528,93 EUR.

15. Iz izjave LZ od 14. srpnja 2025. proizlazi da je isti suglasan da Euroherc osiguranje, ovdje tuženik, štetu koja se vodi pod brojem 250510512343/1 za vozilo registarskih oznaka [registarska oznaka] umjesto njemu isplati ovdje tužitelju. Tužitelj i LZ su zatim 22. kolovoza 2025. sklopili Ugovor o ustupu tražbine u kojem su utvrdili da LZ kao ustupitelj ima prema Euroherc osiguranju kao dužniku tražbinu na temelju izvida štete oznake 250510512343/1 po računu broj 359/P1/1 u iznosu od 355,01 EUR. Nadalje, iz čl. 3. tog ugovora proizlazi da ustupitelj njime ustupa primatelju, ovdje tužitelju, cjelokupnu tražbinu prema dužniku tako da danom sklapanja ugovora primatelj postaje novi vjerovnik opisane tražbine, a s kojom na primatelja prelaze sva sporedna prava ustupljene tražbine poput prava na dospjele i neplaćene kamate. Iz izvatka o stanju i prometu za ovdje tužitelja proizlazi da mu je **.**.2025. LZ isplatio iznos od 190,00 EUR pozivajući se na račun 359/P1/1, a da mu je Euroherc osiguranje 27. kolovoza 2025. pozivajući se na broj 250510512343 isplatilo iznos od 96,01 EUR.

16. Dakle, valja uzeti u obzir da su u trenutku tuženikovih plaćanja 29. travnja 2025.. i 27. kolovoza 2025. već bili sklopljeni Ugovori o prijenosu tražbine te stoga valja razmotriti valjanost tih ugovora i posljedično postoji li tuženikov dug tužitelju kako on to navodi u tužbi u ovom predmetu.

17. Prije svega, vezano za valjanost samih ugovora o prijenosu tražbine valja uzeti u obzir odredbu čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj:

35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023 i 155/2023, dalje: ZOO) kojom je propisano da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

18. Tražbina po osnovi isplate osigurnine niti je strogo osobne naravi, niti se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog, a niti je njen prijenos zakonom zabranjen.

19. Prema odredbi čl. 80. st. 2. ZOO-a ugovor o ustupanju nema učinak prema dužniku ako su on i vjerovnik ugovorili da ovaj neće moći prenijeti tražbinu na drugoga ili da je neće moći prenijeti bez dužnikova pristanka, dakle, ugovor je valjan, ali prema dužniku neće imati učinka.

20. Tuženik nije tvrdio da je ugovorom o kasko osiguranju vozila GZ i LZ ugovoreno da se tražbina po osnovi isplate osigurnine neće moći prenijeti na drugoga ili neće moći prenijeti bez tuženikovog pristanka.

21. Stoga su i GZ i LZ mogli predmetnu tražbinu ustupiti tužitelju.

22. Dakle, Ugovorom o ustupu tražbine od 18. travnja 2025. utvrđeno je da GZ kao ustupitelj ima prema Euroherc osiguranju kao dužniku tražbinu na temelju izvida štete oznake 250510511157 po računu broj 156/P1/1 u iznosu od 2.548,48 EUR. i koju ustupa primatelju, ovdje tužitelju.

23. Nadalje, Ugovorom o ustupu tražbine od 22. kolovoza 2025. tužitelj i LZ utvrđeno je da LZ kao ustupitelj ima prema Euroherc osiguranju kao dužniku tražbinu na temelju izvida štete oznake 250510512343/1 po računu broj 359/P1/1 u iznosu od 355,01 EUR i koju ustupa primatelju, ovdje tužitelju.

24. Spisu predmeta ne prileže dokumenti iz kojih bi proizlazilo da je tužitelj prije pokretanja ovog postupka postupio u skladu s odredbom 4. obaju naprijed navedenih Ugovora o ustupu tražbine kojom je propisano da preuzimatelj preuzima obvezu da dužnika obavijesti o izvršenom ustupanju odmah po sklapanju navedenih Ugovora o ustupu.

25. Međutim, s tim u vezi valja uzeti odredbu čl. 82. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da za ustup tražbine nije potreban pristanak dužnika ali je ustupitelj dužan obavijestiti dužnika o ustupanju. Nadalje, odredbom 2. tog čl. 82. ZOO-a propisano je da je ispunjenje ustupitelju prije obavijesti o ustupanju pravovaljano i oslobađa dužnika obveze, ali samo ako nije znao za ustupanje, inače obveza ostaje i on ju je dužan ispuniti.

26. Dakle, u konkretnom slučaju prvo valja uzeti u obzir da, u nedostatku drugih dokaza, kao dan od kojega je tuženik obaviješten o ustupanju tražbine treba uzeti dan dostave tužbe u ovom predmetu 6. listopada 2025. jer se za taj datum sa sigurnošću može utvrditi da je tuženik imao uvid u oba Ugovora o ustupu. S obzirom na naprijed navedenu odredbu kojom je propisano da za valjanost ugovora o ustupu nije potreban pristanak dužnika, trenutak obavijesti o učinjenom ustupu relevantan je za utvrđivanje je li određenoj osobi i kada ispunjen dio utuženih tražbina ili cijele te tražbine.

27. S tim u vezi valja ukazati da iz spisa predmeta proizlazi to da je tuženik tužitelju 29. travnja 2025. pozivajući se na broj 250510511157 isplatilo iznos od 2.528,93 EUR (dakle vezano za štetni događaj od 5. ožujka 2025.), te da je LZ tužitelju **.**.2025. isplatio iznos od 190,00 EUR pozivajući se na račun 359/P1/1, a da je Euroherc osiguranje tužitelju 27. kolovoza 2025. pozivajući se na broj 250510512343 isplatilo iznos od 96,01 EUR (dakle vezano za štetni događaj od 8. svibnja 2025.).

28. Tuženik i sam osporava tužbeni zahtjev navodeći da je podmirio iznos od 2.528,93 EUR (vezano za štetni događaj od 5. ožujka 2025.), odnosno da je podmiren ukupan iznos od 286,01 EUR (vezano za štetni događaj od 8. svibnja 2025.). Tuženik ne tvrdi da je bilo oštećenicima bilo ovdje tužitelju platio iznos od 19,55 EUR čime bi u cijelosti bio podmiren račun broj 155/P1/1 (ukupnog iznosa 2.548,48 EUR) niti da je platio iznos od 69,00 EUR, čime bi u cijelosti bio podmiren račun broj 359/P1/1, (ukupnog iznosa 355,01 EUR), već tvrdi da navedene iznos uopće nije dužan platiti jer ih ne smatra osnovanima s obzirom na to da predstavljaju cijenu sata rada limara i lakirera koju on ne priznaje. Dakle, valja utvrditi može li se iznose od 19,55 EUR i 69,00 EUR osnovano zahtijevati po računima dostavljenima u spis, pa u tom smislu utvrditi i može li ih tužitelj kao stjecatelj tražbina po oba računa zahtijevati od tuženika.

29. Iz tuženikovog izvida štete broj 250510511157/1 od 6. ožujka 2025. proizlazi da je tuženik utvrdio da je u nezgodi od 5. ožujka 2025. na osiguranom vozilu marke BMW 520d, registarske oznake [registarska oznaka], u vlasništvu GZ, oštećen FAR D kao dio koji je potrebno zamijeniti te da je za popravak navedenog vozila potrebno 1,70 sati rada limara. Tuženik je kao cijenu sata limara naveo 24,00 EUR po satu.

30. Iz računa tužitelja 156/P1/1 od 18. travnja 2025. proizlazi da je tužitelj izvršio popravke oštećenja na vozilu GZ sukladno gore navedenom tuženikovom izvidu štete (zamijenjen je FAR D po cijeni od 1.975,54 EUR te je utrošeno 1.7 sati rada na vozilu po cijeni od 56,44 EUR te je naposljetku utrošen i potrošni materijal limara u iznosu od 6,80 EUR (sve s uključenim PDV-om), pri čemu je rad limara obračunat po cijeni od 33,20 EUR po satu uvećano za PDV (dakle po cijeni koja je, kako tužitelj tvrdi, njegova tržišna cijena, a ne cijena od 24,00 EUR koju tuženik priznaje za rad limara po satu).

31. Iz tuženikovog izvida štete broj 250510512343/1 od 8. svibnja 2025. proizlazi da je tuženik utvrdio da je u nezgodi od 8. svibnja 2025. na osiguranom vozilu marke HONDA CRV, registarske oznake [registarska oznaka], u vlasništvu LZ, oštećen BLATOBRAN PR L kao dio koji je potrebno zamijeniti te da je za popravak navedenog vozila potrebno 3,00 sati rada limara i 3,00 sati rada lakirera. Tuženik je kao cijenu sata rada limara i lakirera naveo 24,00 EUR po satu.

32. Iz računa tužitelja 359/P1/1 od 22. kolovoza 2025. proizlazi da je tužitelj izvršio popravke oštećenja na vozilu LZ s pozivom na gore navedeni tuženikov izvid štete (utrošen je potrošni materijal limara i potrošni materijal lakirera u ukupnom iznosu od 84,81 EUR (sve s uključenim PDV-om), te je za rad na vozilu utrošeno ukupno šest sati rada po ukupnoj cijeni od 199,20 EUR, pri čemu taj rad obračunat po cijeni od 33,20 EUR po satu uvećano za PDV (dakle po cijeni koja je, kako tužitelj tvrdi, njegova tržišna cijena, a ne cijena od 24,00 EUR koju tuženik priznaje za rad limara po satu).

33. Vezano za tuženikov prigovor da popravci nisu izvršeni u skladu s izvidima štete, prije svega valja ukazati da iz spisa predmeta proizlazi da je tuženik osporavao tužiteljeve račune prije svega ne priznajući cijenu sata rada limara i lakirera po satu te da je sud to smatrao ključnim pitanjem za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u ovom predmetu.

34. Kao drugo, valja utvrditi da se prvi račun 156/P1/1 od izvršenog tuženikovog izvida razlikuje, osim u cijeni sata rada, u stavci koja iznosi od 6,80 EUR (s uključenim PDV-om) i koja se odnosi na potrošni materijal limara, a koji iznos je neznatan u odnosu na cjelokupni račun i ovaj sud smatra da je takav trošak mogao razumno nastati pri tužiteljevom radu a da ga tuženik nije mogao unaprijed predvidjeti, te stoga, kao takav nije nerazuman niti neosnovan.

35. U vezi s drugim računom, isti se od izvida razlikuje u tome što je u njemu naznačen potrošni materijal limara i potrošni materijal lakirera u ukupnom iznosu od 84,81 EUR (sve s uključenim PDV-om), a nije naveden blatobran za koji je u izvidu štete navedeno da ga se treba zamijeniti. Sud je uvidom u cijene blatobrana na internetskim stranicama raznih prodavatelja utvrdio da cijena takvog blatobrana za automobil HONDA C-RV može biti slična navedenom iznosu, pa smatra da se ta stavka odnosi upravo na blatobran. Sud ni inače ne smatra da je životno logično da je tužitelj poklonio blatobran oštećeniku LZ ili da je taj oštećenik iz njegove radionice, u koju je došao upravo zbog oštećenog blatobrana, izašao bez takvog odgovarajućeg novog dijela automobila.

36. Stoga sud ocjenjuje da okolnost što stavke iz izvida štete i izdanih računa u ovom predmetu nisu u postupnosti istovjetne nije od utjecaja na osnovanost tužbenog zahtjeva u ovom predmetu, a i ukazuje na to da bi provođenje prometnog vještačenja na navedene okolnosti, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora od 88,55 EUR, bilo u izrazito neekonomično u smislu odredbe čl. 10. st. 1. ZPP-a.

37. Nadalje, ugovor o kasko osiguranju vozila jest ugovor o osiguranju imovine.

38. Kao što je već prethodno navedeno, osiguranjem imovine osigurava se naknada za štetu koja bi se dogodila u imovini osiguranika zbog nastupanja osiguranog slučaja, s time da iznos osigurnine ne može biti veći od štete koju je osiguranik pretrpio nastupanjem osiguranog slučaja, a ako je ugovorom o osiguranju vrijednost osigurane stvari sporazumno utvrđena (ugovorena vrijednost), tada se osigurnina određuje prema toj vrijednosti. (čl. 949. st. 1., 2. i 7. ZOO-a).

39. Dakle, iznos osigurnine odgovara iznosu stvarno pretrpljene štete, uz uvjet da ne može biti veći od osigurane svote.

40. Kad se radi o popravljanju imovinske (obične) štete odgovorna osoba je dužna uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala (čl. 1085. st. 1. ZOO-a).

41. U konkretnom slučaju, odgovorna osoba je tuženik kao kasko osiguratelj vozila GZ i LZ te je isti bio dužan svojim osiguranicima isplatiti osigurnine u iznosima koji su bili potrebni da se poprave oštećenja na njihovim vozilima.

42. Sudu nisu dostavljeni tuženikovi opći uvjeti kasko osiguranja iz kojih bi eventualno proizlazilo da je tuženik ograničio svoju osigurateljnu odgovornost u pogledu određene visine cijene sata rada osobe koja otklanja štetu.

43. Naime, da je tuženik organizirao i sam izvršio ili dao izvršiti popravak oštećenja na vozilima GZ i LZ, tada nema dvojbe da bi stvarna šteta podrazumijevala upravo te troškove otklanjanja oštećenja te da bi tuženik bio dužan dovesti osiguranike u stanje kakvo je bilo prije nastanka štete (naturalna restitucija) isplatom osigurnine u visini tih troškova.

44. Stoga nije jasno zašto bi se osigurnina određivala na drugačiji način u slučaju kada nije tuženik taj koji je organizirao i izvršio popravak vozila (budući da se tako nešto niti nije ponudio učiniti), već su to učinili sami osiguranici.

45. Zato je tuženik bio dužan osiguranicima GZ i LZ isplatiti osigurninu u punim iznosima koji su bili potrebni da se poprave oštećenja na njihovim vozilima, a to su upravo iznosi na koje glase tužiteljev račun 156/P1/1 od 18. travnja 2025. i njegov račun 359/P1/1 od 22. kolovoza 2025, koji su izdani za popravak oštećenja nastalih u štetnim događajima o kojima je riječ u ovom postupku.

46. Tuženik je sudu dostavio račune drugih auto-servisnih radionica iz kojih proizlazi da te radionice obračunavaju troškove rada limara i lakirera upravo po cijeni od 24,00 EUR uvećano za PDV po satu, koja cijena je ona koju tuženik smatra opravdanom za navedeni rad.

47. Međutim, navedeno ne isključuje mogućnost da određene auto-servisne radionice obračunavaju različite, pa i više cijene od navedene cijene, a pri čemu valja uzeti u obzir da ne postoje okolnosti koje bi upućivale na to da je cijena koju naplaćuje tužitelj nerazmjerno visoka izvedenim radovima odnosno da je tužitelj svoju cijenu formirao kršenjem bilo kojih mjerodavnih propisa koji su na snazi u Republici Hrvatskoj

48. Iz toga proizlazi da su cijene tužitelja tržišne cijene te se nikako ne može smatrati da osiguranici tuženika GZ i LZ time što su svoja vozila popravili kod tužitelja po tržišnim cijenama pridonijeli tomu da njegova šteta bude veća nego što bi inače bila pa da bi isti trebali sami snositi njezin dio.

49. Zato iznos tužiteljevog računa za popravak vozila GZ broj 156/P1/1 od 18. travnja 2025. (2.548,48 EUR) i iznos računa za popravak vozila LZ broj 359/P1/1 od 22. kolovoza 2025. (355,01 EUR) predstavlja za osiguranike tuženika stvarno nastalu štetu, koja je (s obzirom da u tom dijelu nema prigovora) očito u okviru iznosa osigurane svote za svakoga od njih. Budući da je tuženik po računu 156/P1/1 podmirio iznos od 2.528,93 EUR, to je njegov osiguranik imao prema njemu osnovanu tražbinu po osnovi isplate ostatka osigurnine u iznosu od 19,55 EUR koju je, zajedno s cjelokupnom tražbinom po tom računu, ustupio ovdje tužitelju Ugovorom o ustupu pa je tuženik dužan navedeni iznos isplatiti tužitelju. Isto tako, budući da je tuženik po računu 359/P1/1 podmirio iznos od 286,01 EUR, to je njegov osiguranik imao prema njemu osnovanu tražbinu po osnovi isplate ostatka osigurnine u iznosu od 69,00 EUR koju je, zajedno s cjelokupnom tražbinom po tom računu, ustupio ovdje tužitelju Ugovorom o ustupu pa je tuženik dužan navedeni iznos isplatiti tužitelju.

50. Prema odredbi čl. 943. st. 1. ZOO-a kad se dogodi osigurani slučaj, osiguratelj je dužan isplatiti osigurninu određenu ugovorom u ugovorenom roku koji ne može biti dulji od četrnaest dana, računajući otkad je osiguratelj dobio obavijest da se osigurani slučaj dogodio.

51. Ako je za utvrđivanje postojanja osigurateljeve obveze ili njezina iznosa potrebno stanovito vrijeme, osiguratelj je dužan isplatiti osigurninu određenu ugovorom u roku od trideset dana od dana primitka odštetnog zahtjeva ili ga u istom roku obavijestiti da njegov zahtjev nije osnovan (čl. 943. st. 2. ZOO-a).

52. Ne ispuni li osiguratelj svoju obvezu u navedenim rokovima, duguje osiguraniku odnosno korisniku osiguranja zatezne kamate od dana primitka obavijesti o osiguranom slučaju, kao i naknadu štete koja mu je uslijed toga nastala (čl. 943. st. 4. ZOO-a).

53. S obzirom da iz izvida štete od 6. ožujka 2025. proizlazi da je tuženik na taj dan već bio obaviješten o nastaloj šteti na automobilu GZ povodom štetnog događaja od 5. ožujka 2025., to bi na ostatak neisplaćene osigurnine GZ, a time i tužitelju kojemu je ta tražbina ustupljena, pripadale zatezne kamate najkasnije od 6. ožujka 2025., a kako tužitelj u ovom postupku potražuje zatezne kamate za tražbinu od 19,55 EUR od 24. travnja 2025., a sud odlučuje samo u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku (čl. 2. st. 1. ZPP-a), to su od tog datuma tužitelju zatezne kamate i dosuđene za taj štetni događaj.

54. Nadalje, s obzirom da iz izvida štete od 8. svibnja 2025. proizlazi da je tuženik na taj dan već bio obaviješten o nastaloj šteti na automobilu LZ povodom štetnog događaja od 8. svibnja 2025., to bi na ostatak neisplaćene osigurnine LZ, a time i tužitelju kojemu je ta tražbina ustupljena, pripadale zatezne kamate najkasnije od 8. svibnja 2025., a kako tužitelj u ovom postupku potražuje zatezne kamate za tražbinu od 69,00 EUR od 28. kolovoza 2025., a sud odlučuje samo u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku (čl. 2. st. 1. ZPP-a), to su od tog datuma tužitelju zatezne kamate i dosuđene za taj štetni događaj

55. Zatezne kamate obračunavaju se sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a u dijelu koji se odnosi na potraživanja proizašla iz ugovornih odnosa koji nisu trgovački, budući da tražbina koja je ustupljena tužitelju proizlazi iz ugovora o osiguranju vozila sklopljenih između fizičkih osoba koje nisu trgovci (nema naznake u spisu da se radi o nositeljima registriranih djelatnosti) i pravne osobe trgovca, u okviru predmeta poslovanja te pravne osobe, koji ugovor, u smislu odredbe čl. 14. st. 2. ZOO-a, nije trgovački ugovor. Stoga je sud dosudio zatezne kamate uz uvećanje od tri postotna poena koje se primjenjuje na ostale odnose iz odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a.

56. S obzirom da je tužitelj uspio u parnici u cijelosti u odnosu na glavno potraživanje, to ima pravo na naknadu troškova parničnog postupka, dok je tuženik svoje troškove dužan sam snositi (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

57. Prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 88,55 EUR i sadržaju postavljenog zahtjeva, tužitelju pripada jednokratna naknada od 100,00 EUR u skladu s odredbom TBR 7. t. 7. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/23., 107/25.). Priznat mu je i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 EUR u skladu s TBR 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine, broj: 53/2019., 92/2021.i 37/2023, dalje: Uredba o tarifi), koja je sastavni dio Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj: 118/18. i 51/23.), i koju je tužitelj platio u ovom postupku. Naposljetku, priznat mu je i trošak pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 EUR, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora i odredbe TBR 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi. Sud je tužitelju na ime troška radnji u parničnom postupku dosudio ukupno 119,91 EUR.

58. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 22. prosinca 2025.

Sutkinja:

Ivana Manestar

pisani prijedlog odluke izradila viša sudska savjetnica

Ivana Reljanović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), koja se podnosi putem informacijskog sustava e-Komunikacija ovog suda.

U sporovima male vrijednosti presuda se može pobijati samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP-a, izuzev zbog povrede iz čl. 354. st. 2. t. 3. ZPP-a, i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

DNA:

tužitelju po punomoćniku

tuženiku po punomoćniku