REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

STALNA SLUŽBA U SUPETRU

Posl. broj P-1950/2024

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, Stalna služba u Supetru, po sucu tog suda Katarini Heinrich, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja: JS, [adresa] (ranije na adresi: [adresa]), OIB: [osobni identifikacijski broj], po punomoćniku Frano Bazina, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika: RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupan po punomoćniku Josipu Mađariću, odvjetniku u OD Mađarić i Lui iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene dana 20. studenog 2025. godine u prisutnosti zamjenika pun. tužitelja Nikole Rendića, odvjetnika u Supetru te zamjenika punomoćnika tuženika Ivana Karmelića, odvjetnika u Supetru, dana 18. prosinca 2025. godine, donio je i objavio

p r e s u d u

I. Odredba članka 3./treće/ NAKNADA, Ugovora o kreditu broj 418-50-4319810 od 17. kolovoza 2007. godine zaključenog između tužitelja JS, [adresa] II. 15, OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kao kreditora koja glasi „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvod pravne učinke.

II. Odredba članka 9./deveto/ OSTALI UVJETI Ugovora o kreditu broj 418-50- 4319810 od 17. kolovoza 2007. godine zaključenog između tužitelja JS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kao kreditora koja glasi „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvod pravne učinke.

III. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju JS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana, isplati iznos od 565,66 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom

na iznos od 492,48 EUR od 22.8.2007. do isplate,

na iznos od 73,18 EUR od 31.1.2014. do isplate

po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju JS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.132,72 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, u visini po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi da je tužitelj kao korisnik kredita zaključio sa tuženikom Ugovor o kreditu broj 418-50-4319810 od 17. kolovoza 2007. godine, kojim tuženik odobrava tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 25.012,69 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita. Kredit je dan na rok otplate od 84 mjeseca. Člankom 3. NAKNADA predmetnog Ugovora tužitelju je nametnuta/ugovorena naknada u visini od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Radi se o tzv. ulaznoj naknadi na koju je tužitelj bio primoran pristati odnosno platiti kako bi mogao dobiti traženi kredit. Tužitelju je na ime tzv. ulazne naknade (prilikom isplate kredita) tuženik naplatio iznos od 492,48 EUR (3,30% od iznosa kredita). Člankom 9. OSTALI UVJETI predmetnog Ugovora ugovoreno je da Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi Kreditor. Suštinski, navedenom odredbom Ugovora o kreditu, tužitelju je nametnuta obveza plaćanja naknade u slučaju prijevremene otplate kreditnog aranžmana. Zbog činjenice naglog rasta tečaja valute švicarski franak, kao i kontinuiranog povećanja kamatnih stopa od strane tuženika, plaćanje kredita tužitelju je postalo teško, a i neizvjesno jer nije znao gdje je granica rasta tečaja CHF, te je tužitelj dana 30. siječnja 2014. godine predmetni kreditni aranžman prijevremeno otplatio, a za što mu je naplaćena predmetna naknada u iznosu od 73,18 EUR. Spornim člancima (točkama) 3. i 9. Ugovora o kreditu da je regulirana obveza tužitelja na plaćanje naknade u slučaju dobivanja kredita odnosno u slučaju prijevremene otplate kreditnog aranžmana. Tužitelj prije svega ističe da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Tim člankom Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se Ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Iz navedenog da proizlazi da su ugovorne odredbe kojima je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade i odredbe kojom je ugovorena mogućnost potrošača da prijevremeno otplati kredit nepoštene, a slijedom toga i ništetne, te da se o navedenim odredbama ugovora, uopće se nije pojedinačno pregovaralo. Također, sporna odredba kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade umetnuta je u predmetni ugovor o kreditu, a da tuženik tužitelja uopće nije upoznao sa sadržajem te odredbe. Sve je tužitelju bilo ponuđeno po principu „uzmi ili ostavi“, na način da je tužitelj na potpis dobio unaprijed pripremljen ugovor. Tuženik tužitelj uopće nije prezentirao koje on to posebne troškove ima u vezi s postupkom odobravanja kredita. Također, tuženik nije tužitelju prikazao i naveo na što se konkretno odnosi ulazna naknada koja je uredno naplaćena. Dakle, polazeći od nesporne činjenice da je odredba koja se odnosi na naplatu tzv. ulazne naknade bila sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika, o kojim odredbama nije bilo pregovora između ugovornih strana, niti je tužitelj imao mogućnost utjecaja na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti suradnje i zabrane zlouporabe prava. Nadalje, ističe da je člankom 1024. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima propisano da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku. Stavkom 4. istog Zakona propisano je da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti, da se radi o striktnoj zakonskoj normi (ius cogens), a sve suprotno tome da je ništetno, te da je stoga Ugovorna odredba kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita u izravnoj suprotnosti sa citiranom odredbom članka 1024. Zakona o obveznim odnosima. Takva odredba kojom se ugovara naknada za prijevremenu otplatu kredita, u svojoj suštini predstavlja ugovornu kaznu u slučaju prijevremene otplate, a ugovorna kazna ne može se ugovoriti za novčane obveze. Dapače, iz redakcije članka 1024. stavak 4. Zakona o obveznim odnosima može se zaključiti kako banka nema pravo na naknadu koja bi se sastojala u izmakloj dobiti radi gubitka kamata pa stoga nema ni štete na strani banke. U slučaju prijevremene otplate kredita ne postoji nikakva uzročno

– posljedična veza između prijevremene otplate kredita i eventualno nastale štete na strani banke tuženika. Pravo na prijevremenu otplatu kredita ovlaštenje je korisnika kredita kojim on ne vrši bilo kakvu protupravnu radnju pa se ne može govoriti o obvezi naknade štete prema banci koja bi bila prouzročena povredom ugovorne obveze iz ugovora, a koja se sastoji u prijevremenoj otplati kredita. S druge strane, ističe se i kako banka tuženika prijevremenom otplatom kredita ni ne trpi bilo kakvu štetu budući da banka tuženika prijevremeno, osim iznosa glavnice kojeg može dalje ulagati i ostvarivati daljnji profit, dobiva i udio kamata, pa stoga, dakle ne trpi apsolutno nikakvu štetu prijevremenom otplatom kredita. Naplatom naknade za prijevremenu otplatu ide se ka neosnovanom bogaćenju banke tuženika. Naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita suštinski predstavlja nadoknadu dijela iznosa kamata i ona je kao takva suprotna prisilnim propisima te je stoga i ništetna budući da je suprotna načelu zabrane zloupotrebe prava prema kojem se sudionici obveznog odnosa moraju suzdržavati od ponašanja kojima bi bilo otežano ispunjenje ugovorom preuzete obveze, a ugovaranjem opisane naknade, tužitelju kao korisniku kredita otežano je ispunjenje ugovorom, pa i zakonom, danog prava na prijevremenu otplatu kredita. ističe kako je iz svega navedenog potpuno razvidno da banka tuženika nije smjela, a ni imala pravo u predmetni ugovor uglaviti odredbu kojom se tužitelju na bilo koji način onemogućava ili mu se otežava korištenje zakonom danog prava na prijevremenu otplatu kredita, a posebice tuženik nije imao pravo prijevremenu otplatu uvjetovati davanjem suglasnosti i plaćanjem tzv. izlazne naknade, a što je spornom odredbom Ugovora o kreditu tuženik protupravno učinio. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže kao u izreci presude.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se istoj protivi, navodi kako nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 17.08.2007. zaključili Ugovor o kreditu broj 418-50-4319810 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 25.012,69 a da je ugovorena redovna kamata 5,49 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. U odnosu na navode tužitelja da su odredbe koje se odnose na jednokratnu naknadu i prijevremenu otplatu kredita ništetne, da je u čl. 3. predmetnog Ugovora ugovoreno da se naknada za obradu kredita: 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, da je odredba čl. 3. predmetnog ugovora jasna, lako uočljiva i razumljiva. Pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavljaju upravo odredba čl. 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je isti razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Tuženik se također protivi tvrdnjama tužitelja da je ništetna odredba čl. 9. Ugovora jer je tuženik kao kreditor i vjerovnik svoje pravo na obračun jednokratne naknade za prijevremenu otplatu kredita crpio iz Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite, a tužitelj je potpisom Ugovora pristao na sve odredbe i uvjete Ugovora. Tuženik ističe kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorenih odnosno naplaćenih naknada. Tužitelj da neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i da ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika. Ističe kako je prije zaključenja ugovora, tuženik objasnio svaku odredbu ugovora tužitelju, a obzirom tužitelj nije prigovarao odredbama, stranke su zaključile ugovor. Tuženik ističe prigovor zastare. Sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a obzirom da je tužitelj podnio tužbu 24.05.2024.g. razvidno je da je tražbina zastarjela. Tuženik osporava i visinu tužbenog zahtjeva, pa predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

4. U tijeku postupka sud je izveo dokaze pregledom dokumentacije priložene uz tužbu i to Ugovora o kreditu broj 418-50-4319810 od 17. kolovoza 2007. godine zaključenog između tužitelja JS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, presude VSRH Rev-112/2018. od 9.3.2022.g., Rev-43/2022. od14.6.2022.g., Rev-673/2023 od 13.2.2024.g. Tuženik je na pripremnom ročištu dana 5. prosinca 2024.g. naveo da više ne osporava visinu tužbenog zahtjeva zbog čega nije izveden dokaz financijskim vještačenjem.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti članka 9. kojim je ugovoreno zaračunavanje naknade prijevremene otplate kredita, i članka 3., kojima su ugovoreni jednokratni troškovi obrade kredita, a koje odredbe su sadržane u Ugovoru o kreditu broj 418-50-4319810 od 17. kolovoza 2007.

6. U ovom postupku su mjerodavne niže navedene odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, dalje: ZOO/91), koje se primjenjuju temeljem čl.1163.Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO), Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03), potom Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/07, 75/09, 79/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 dalje ZZP/07), te Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19 – dalje u tekstu ZZP/14).

7. Među parničnim strankama utvrđene su sljedeće nesporne činjenice:

- da su stranke sklopile Ugovor o kreditu broj 418-50-4319810 od 17. kolovoza 2007., koji je solemniziran dana 17. kolovoza 2007. pred javnim bilježnikom Vedranom Bilan u Splitu, pod brojem OV – 6358/07-1, a kojim je banka odobrila korisniku kredita JS (tužitelju) kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 25.012,69 CHF;

- da je u čl. 3. ugovora o kreditu ugovoren jednokratni trošak obrade kredita u iznosu od 3,30 % od ukupnog iznosa kredita;

- da je čl. 9. ugovora o kreditu ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor.

8. U postupku je valjalo razjasniti jesu li ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi radi obrade kredita te one o izlaznoj naknadi radi prijevremene otplate u predmetnom Ugovoru o kreditu bile jasne, lako razumljive i uočljive, odnosno jesu li nepoštene, obzirom je posljedica nepoštenosti odredaba njihova ništetnost, te pripada li u tom slučaju tužitelju utuženi iznos radi primjene takvih odredbi Ugovora.

9. Što se tiče utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u pogledu ulazne i izlazne naknade za obradu kredita valja reći sljedeće: Prema članku 81. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora (11. travnja 2007.), smatra se da je ugovorna odredba o kojoj se nije pregovaralo nepoštena, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radilo o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (čl. 81.st.2).

10. Odredbom čl. 82. ZZP/03 propisano je da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. toga Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, između ostalih, odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza bio na trgovcu, a odredbom čl. 102. st. 1. ZZP-a je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

11. Prema odredbi članka 96. st. 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

12. Citirane odredbe ZZP-a se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom.

13. Prema čl.81.st.4. ZZP/03 na tuženiku je teret dokaza da se pojedinačno pregovaralo o odredbama o ulaznoj i izlaznoj naknadi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru, a predmetni ugovor stilom pisanja odaje dojam da je riječ o tako sastavljenom ugovoru. U ovom postupku je izveden dokaz saslušanjem tužitelja, na okolnost pojedinačnog pregovaranja. U svom iskazu tužitelj JS naveo je da je predmetni ugovor o kreditu zaključio 2007. godine sa tuženikom, sa istekom 2014. godine. Kredit je isplatio u cijelosti. Upitan zbog čega se odlučio upravo za kredit "u švicarcima" navodi da mu je taj kredit jedino i ponuđen od strane djelatnice tužene, odnosno rečeno mu je da za neku drugu vrstu kredita ne postoje uvjeti zbog čega je potpisao taj ugovor. Radilo se u kreditu radi kupnje osobnog vozila. Upitan je li ga djelatnica banke prije potpisivanja ugovora upoznala sa značenjem izraza "promjenjiva kamata" navodi da ga nije posebno upozorila, a njemu nije palo napamet niti podrobnije proučiti tekst ugovora. U tom trenutku je ta vrsta kredita davana uz najbolje uvjete odnosno uz najnižu kamatnu stopu. Možda godinu dana nakon zaključenja ugovora došlo je do povišenja kamatne stope tako da je umjesto tadašnjih 1.400,00 kn mjesečno morao isplaćivati 2.700,00 kuna. U vrijeme kada je potpisao taj ugovor o kreditu takva vrsta kredita se tek bila pojavila tako da nije imao nekih posebnih saznanja o uvjetima istog. Na pitanje zam. pun. tužitelja je li mu prije zaključenja predmetnog ugovora od strane banke objašnjeno na što se odnosi ulazna i izlazna naknada navodi da nije, sjeća se da je prilikom otvaranja kredita morao platiti nekakvu naknadu isto kao i po otplati cjelokupnog kredita, jer mu je rečeno da ne može zatvoriti kredit ukoliko i taj iznos ne plati. Na daljnje pitanje navodi kako u tekstu ugovora o kreditu također ne postoji objašnjenje na što se odnosi ulazne i izlazne naknade, ističe kako je njemu samo bilo rečeno da tu naknadu mora platiti. Na pitanje zam. pun. tuženika je li pročitao ugovor prije potpisivanja navodi da ga je pročitao samo letimično. Na daljnje pitanje je li prigovarao u trenutku kada mu je rečeno da mora platiti ulazno izlaznu naknadu navodi da nije, jer je od strane banke obavješten da je to uvjet za dobivanje i zatvaranje kredita.

14. Iz iskaza tužitelja proizlazi da ga tuženik o ničemu nije posebno upozoravao, da tužitelj nije imao mogućnost stvarno utjecati na pojedine odredbe ugovora o kreditu jer je ugovor o kreditu čekao već unaprijed pripremljen, odnosno da nije imao mogućnost niti pregovarati o visini ulazne kao niti izlazne naknade za obradu kredita, štoviše da nije ni znao za mogućnost pregovaranja. Stoga, može se reći da tuženik nije ničim dokazao da se pojedinačno pregovaralo o odredbi o ulaznoj naknadi pa je riječ o nepoštenoj odredbi koja je ništetna (čl.81.st.1. i čl.82. alin.11. u vezi s čl.87.st.1.ZZP/03).

15. Odredbom članka 4. ZOO-a propisano je da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Prema odredbi članka 83. ZZP-a, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

16. Ustavni sud RH odlučio je 13. srpnja 2023. o pet ustavnih tužbi koje su Privredna banka Zagreb i Addiko banka uputile Ustavnom sudu povodom revizijskih odluka Vrhovnog suda RH. U zajedničkoj presudi Ustavni sud presudio je da banke nisu smjele ugovarati i naplaćivati tzv. izlazne naknade za prijevremenu otplatu kredita i da takve naknade moraju biti vraćene potrošačima. Ustavni sud odbio je ukupno pet takvih ustavnih tužbi zajedničkom presudom U-III-3231/22 i dr., pri čemu je nebitno jesu li banke ugovarale točan postotak od preostale glavnice, ili su ugovarale da će se naknada naplatiti prema tarifi banke.

17. Prema odredbi članka 320. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 114/22, 156/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO), nejasne odredbe tumače se u korist tužitelja. Radi toga je odredba članka 9. predmetnog Ugovora o kreditu ništetne, a djelomična ništetnost ne povlači ništetnost cijelog Ugovora jer on može opstati bez te ništetne odredbe.

18. Po pitanju ništetnosti (ništavosti) ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi, treba reći da Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi navodi: „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje, može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“, pa primjenjujući isto na konkretan slučaj, osobito jer tuženica koja je nedvojbeno sastavila predmetnu ugovornu odredbu o pravu na jednokratnu naknadu i o kojoj se nedvojbeno nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazala opravdanost ugovaranja naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita (1,25%) koji je naplatila u trenutku odobravanja kredita, osobito uzimajući u obzir da je u čl. 5. Ugovora o kreditu između stranaka ugovoreno da tužitelj snosi „(…) javnobilježničke troškove, sudske troškove i pristojbe kao i sve ostale troškove vezane uz zaključenje predmetnog Ugovora i naplatu tražbina iz istog, to ostaje nejasnim koji troškovi ili usluge tuženice su obuhvaćeni ugovorenom naknadom, odnosno troškovima obrade kredita. Obzirom na sve navedeno a kako tuženica nije dokazala koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, tuženica je nepoštena stjecateljica novčanog iznosa koji je primila temeljem nepoštene odredbe koju je u svoju korist uvrstila u Ugovor o kreditu.

19. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a.

20. Tuženikov prigovor zastare tužiteljeve tražbine nije osnovan jer se u konkretnom slučaju radi o stjecanju bez osnove za koje se primjenjuje petogodišnji rok zastarijevanja predviđen odredbom članka 225. ZOO-a. U ovom se slučaju radi o restitucijskom zahtjevu temeljem članka 323. stavka 1. ZOO-a, u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi. Takvo pravno shvaćanje je prihvaćeno na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/20 održanoj 30. siječnja 2020., što znači da zastarijevanje počinje teći od dana donošenja prvostupanjske presude u ovoj pravnoj stvari.

21. Odluka o trošku postupka temelji se na odredbi čl. 154. st.1. i st.2., čl. 155. i čl. odredbi ZPP-a, sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" 138/23)., dalje OT), Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine" 118/2018; 51/23 dalje ZSP), Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" 53/19, 92/2021, 37/23) i priloženom popisu parničnog troška, imajući u vidu vrijednost predmeta spora, pa su tužitelju odobreni slijedeći troškovi: za sastav tužbe od 24.5.2024.g., pristup na ročišta 5.12.2024.g., 20.11.2025.g., sastav podneska od 30.10.2024.g., sve po 100 bodova, ukupno 400 bodova što uz vrijednost boda od 2,00 EUR, iznosi 800,00 EUR, plus 200,00 EUR, na ime 25% PDV, te po 66,36 EUR za sudske pristojbe tužbe i odluke, sve ukupno iznosi 1.132,72 EUR, zbog čega je odlučeno kao u izreci presude pod točkom IV.

U Supetru, dana 18. prosinca 2025.

Sutkinja

Katarina Heinrich

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dostave presude. Žalba se izjavljuje pismeno u tri primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Županijski sud u Splitu. Odluka kojom se završava spor u postupku male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka čl. 354. st. 2. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Dostaviti:

- odvj. Frano Bazina, Zagreb

- OD Mađarić i Lui, Zagreb