Republika Hrvatska

Općinski sud u Sesvetama

Stalna služba u Vrbovcu

Vrbovec, Trg Petra Zrinskog 22

Poslovni broj: P-290/2025-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama, Stalna služba u Vrbovcu, po sucu toga suda Ljiljani Košić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ĆČ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupane po punomoćniku Igoru Metelku, odvjetniku iz Zagreba protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. (OIB: 02535697732) iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne, javne, neposredne i usmene rasprave dana 14. studenog 2025. u prisutnosti tužiteljice osobno i zamjenice punomoćnika Monike Mihelić, odvjetnice iz Vrbovca te zamjenice punomoćnika tuženika SČ, odvjetničke vježbenice u uredu odvjetnika Hrvoja Matića iz Zagreba, dana 18. prosinca 2025. donio, objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se da je ništetna odredba čl. 11.3. Ugovora o kreditu broj: 9011535367 od 13. lipnja 2006. zaključenog između tužiteljice ĆČ iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika Privredne banke Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, kao kreditora, koji glasi:

- ”Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita...“

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. da tužiteljici ĆČ temeljem ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva isplati iznos od 109,19 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 19. lipnja 2006. pa do isplate, time da kamate u razdoblju od 19. lipnja 2006. pa do 31. prosinca 2007. teku po stopi određenoj u čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. teku po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. kamate teku po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, dok u razdoblju od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. teku po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.079,64 eura zajedno za zakonskim zateznim kamatama tekućima od 18. prosinca 2025. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se tužiteljica s dijelom zatraženog troška postupka u iznosu od 60,36 eura zajedno s kamatama na taj iznos, kao s neosnovanim.

V. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u iznosu od 750,00 eura, kao s neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužiteljica ĆČ je dana 18. ožujka 2025. podnijela tužbu protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. radi utvrđenja ništetnosti odredbe čl. 11.3. Ugovora o kreditu broj 9011535367, kojeg je tužiteljica zaključila sa tuženikom 13. lipnja 2006. kojim ugovorom je tuženik kao kreditor tužiteljici stavio na raspolaganje iznos od 17.655,83 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju iz tečajne liste Hrvatske poštanske banke d.d. na dan korištenja kredita.

2. Tužiteljica u tužbi nadalje navodi kako je odredbom čl. 11.3. Ugovora o kreditu, između ostalog, propisano da je naknada u visini od 1,00% od iznosa kredita, jednokratna, te da se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita te je temeljem navedene ugovorne odredbe tuženik tužiteljici obračunao i od tužiteljice naplatio jednokratnu naknadu za korištenje kredita u iznosu od 109,19 eura (822,76 kuna).

3. Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka navodi da joj tuženik, kao kreditor nije niti prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih uvjeta, od čega se uvjeti sastoje, u kojem postotku tuženik tereti tužiteljicu, u kojem periodu i konačnom iznosu, što je obvezu tužiteljice kao potrošača u potpunosti učinilo neodređenom i neodredivom pa stoga nepoštenom i ništetnom u smislu odredbe čl. 270. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, dalje ZOO).

4. Tužiteljica u tužbi navodi kako odredba o tzv. ulaznoj naknadi u potpunosti odgovara pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako je ista definirana u čl. 81. st. 1. i st. 2. te čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03) obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed paušalno formulirana u tipskom standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženik kao jača ugovorna strana te o kojem ugovoru se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljicom. Tužiteljici su tom odredbom nametnute obveze sa čijim sadržajem nije bila upoznata niti je o njima mogla pregovarati niti utjecati na njihov sadržaj.

5. Tužiteljica nadalje navodi kako joj je tuženik prilikom prvog korištenja ugovora o kreditu 19. lipnja 2006. naplatio naknadu za obradu kredita (tzv. ulaznu naknadu) u iznosu od 109,19 eura pa tužbom traži povrat tog iznosa zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 19. lipnja 2006. pa do isplate.

6. U odgovoru na tužbu tuženik se protivio tužbenom zahtjevu tužiteljice navodeći da je tužbeni zahtjev neosnovan u pogledu pravne osnove. Tuženik je naveo kako pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavlja upravo odredba čl. 11.3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a ugovorna obveza je jasna, razumljiva i lako uočljiva.

7. U odgovoru na tužbu tuženik je nadalje naveo da je tužiteljicu u cijelosti informirao o njezinoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita te da je tužiteljica mogla shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Izjavio je i prigovor zastare pozivajući se na odredbu čl. 225. ZOO kojom je propisano da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a tužiteljica je tužbu podnijela 18. ožujka 2025.

8. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je tijekom postupka izvršio uvid u tužbu (list 1-3), ugovor o kreditu (list 5-11), otplatni plan (list 12-13), pregled uplata po kreditu (list 14-16), odgovor na tužbu (list 23-29), i iskaz tužiteljice kao stranke (list 103-104).

9. Temeljem tako provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99,117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje ZPP)) ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan u cijelosti.

10. Tužiteljica ĆČ u tužbi i tijekom postupka navodi da je sa tuženikom dana 13. lipnja 2006. zaključila Ugovor o kreditu broj 9011535367 te joj je tuženik stavio na raspolaganje iznos od 17.655,83 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Ugovor je zaključen sa valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora. Tužiteljica je kredit podigla za potrebu kupnje osobnog automobila u privatne svrhe te je prilikom zaključenja ugovora o kreditu tuženiku platila naknadu u iznosu od 109,19 eura. Kako smatra da je odredba prema kojoj je ona morala platiti naknadu za obradu kredita ništetna podnijela je tužbu sudu radi povrata tog iznosa.

11. Uvidom u priloženi Ugovor (list 5-11) vidljivo je da se radi o tzv. tipskom ugovoru, odnosno unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika, zbog čega potrošač, odnosno tužiteljica nije imala utjecaja na njegov sadržaj o naknadi za korištenje kredita (čl. 11.3.) pa se stoga nije posebno pregovaralo s tužiteljicom, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

12. Iz iskaza tužiteljice kao stranke (list 95-96) proizlazi da je 2006. godine imala potrebu kupiti osobni automobil te je otišla u auto kuću u [adresa] u [adresa]. Nakon što je odabrala vozilo koje joj je dogovaralo i po kvaliteti i po cijeni u auto kući ju je dočekao pripremljeni ugovor o kreditu. Nije odlazila u prostorije Privredne banke Zagreb, niti je razgovarala s djelatnicima banke, već je sve bilo odrađeno u auto kući. Auto kuća je surađivala s tuženikom Privrednom bankom Zagreb pa je to razlog zašto je ona kredit podigla u toj banci obzirom da je u to vrijeme bila klijent Erste banke. Ponuđen joj je kredit u valuti CHF jer nije postojala mogućnost za podizanje kredita u eurima ili kunama za kupnju vozila. Ugovor o kreditu u CHF predstavljen joj je kao najbolja opcija. Ugovor je letimično pročitala i nije raspravljala o pojedinim odredbama ugovora jer u banci nije niti bila pa nije niti imala mogućnost pregovaranja o odredbama. Njoj je bio bitan iznos kredita koji joj je bio potreban i iznos mjesečne rate kako bi kredit mogla otplaćivati u skladu sa svojom financijskom situacijom. U vrijeme podizanja kredita nije posebnu pažnju obraćala na ulaznu naknadu koja je iznosila 1,00% od iznosa kredita. Od auto kuće je sa ugovorom o kreditu otišla kod javnog bilježnika kako bi se ugovor ovjerio te ga je nakon toga vratila u auto kuću i predala primjerak ugovora o kreditu. Kredit je otplatila u cijelosti. Tužbu sudu je podnijela zato jer smatra da nije bila dužna platiti naknadu za obradu kredita, a to je saznala iz medija i priopćenja Udruge ''Franak'' pa traži da joj Privredna banka Zagreb vrati iznos koji je uplatila prilikom podizanja kredita zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana plaćanja pa do isplate.

13. Iskaz tužiteljice sud smatra istinitim i točnim te mu u cijelosti poklanja svoju vjeru. Ovo stoga što se iskaz podudara sa dokumentacijom koja se nalazi u spisu.

14. Nesporno je da je tužiteljica s tuženikom zaključila dana 13. lipnja 2006. Ugovor o kreditu, broj 9011535367 za kupnju osobnog automobila, u kojem je u čl. 1. ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti 17.655,83 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita.

15. U ovom postupku sporna je osnova tužbenog zahtjeva. Sporno je također je li u konkretnom slučaju nastupila zastara obzirom da je tuženik tijekom postupka navodio da kod instituta stjecanja bez osnove zastarni rok od 5 godina teče od dana sklapanja ništetnog pravnog posla pa obveza vraćanja dospijeva u trenutku nastupa ništetnosti, odnosno od samog sklapanja pravnog posla.

16. Prema čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, naročito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

17. Prema odredbama čl. 82. prije citiranog Zakona ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje i pretpostavki iz čl. 81. istog Zakona mogle smatrati nepoštenim, jesu primjerice odredba kojom se trgovcu dopušta da mijenja ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga, kao i odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom.

18. Prema odredbi čl. 87. citiranog Zakona nepoštena ugovorna odredba je ništava.

19. Vezano uz ocjenu poštenosti ovakvih ugovornih odredbi stav je Vrhovnog suda da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke, kao trgovce faktično dovedeni u ovisni položaj i situaciju "uzmi ili ostavi", pošto praktički nisu imali drugog načina dobivanja potrebnog novca izvan kredita kojeg su odobravale banke, između ostalog i ovdje tuženik, pod uvjetima koje su banke diktirale.

20. Odredbom čl. 83 ZZP-a propisano je da se prilikom ocjene je li neka odredba u potrošačkim ugovorima poštena ili nije, u obzir uzima narav proizvoda ili usluga koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne obveze, a čl. 87 istog Zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

21. Prema odredbi čl. 3 st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom, ako u suprotnosti sa uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, a prema čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

22. Da je tuženik postupao nepošteno u navedenom ugovoru proizlazi i iz Direktive 93/13 EEZ, čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo. Naime, promatrajući navedenu Direktivu kako je prenesena u nacionalno zakonodavstvo, utvrđeno je da u slučaju da je određena ugovorna odredba utvrđena kao nepoštena, učinci takvog utvrđenja djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora kao da takva odredba nikad nije bila ugovorena te ne može imati učinak u odnosu na potrošača i sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora u načelu imati za posljedicu ponovno uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. Time za potrošača nastaje subjektivno pravo na restituciju te potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

23. Tužiteljica tijekom postupka navodi da je predmetna odredba nejasna budući da ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi te je samim time u suprotnosti s odredbom čl. 272 ZOO.

24. Sukladno čl. 59. Zakona o potrošačkom kreditiranju Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja Ugovora naplaćuju, te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži opis troškova, niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja Ugovora pa je tuženik na tužiteljicu kao potrošača prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima.

25. Sud prihvaća navode tužiteljice da tuženik tijekom postupka nije dokazao na što se odnosi tzv. ulazna naknada, odnosno nije dokazao da naplaćena naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima što je stvorilo znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, a što je u suprotnosti sa zahtjevom postupanja u dobroj vjeri.

26. Što se tiče navoda tuženika da se radi o odredbi koja je jasna, lako razumljiva i uočljiva, valja reći da je tužiteljica potrošač, odnosno fizička osoba koja navedeni ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njezinom zanimanju, niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti iz čega proizlazi da tužiteljica nema pravnih znanja koja su potrebna da bi joj takva odredba bila jasna i lako razumljiva za razliku od tuženika koji je sklapanju predmetnog ugovora o kreditu pristupio u okviru svoje djelatnosti. Obzirom da je tužiteljica temeljem odredbe čl. 11.3. predmetnog ugovora platila tuženiku jednokratnu naknadu za korištenje kredita očito je da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna sukladno odredbi čl. 87. ZZP jer predstavlja nepoštenu odredbu.

27. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 120/17) propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambeno potrošačkog kredita koja zabrana se ne odnosi na Ugovore o stambenim kreditima sklopljenima prije stupanja na snagu tog zakona. Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/14) preciznije su definirane te naknade. Međutim, tuženik koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu prema kojoj je banka ovlaštena zaračunavati naknadnu sukladno Odluci o naknadama za usluge banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost iste u zaračunatoj visini, što rezultira time da je ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja te je uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Imajući u vidu da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice kao potrošača jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena jednokratna naknada bez određivanja njezine visine, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, tuženik je odgovoran za ugovaranje takve ništetne odredbe jer je istu nametnuo tužiteljici kao potrošaču bez mogućega pregovaranja te se tuženik smatra nepoštenim stjecateljem. Napominje se i to da se o odredbama akata kreditora, ovdje tuženika, koji reguliraju materiju kreditiranja po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati pa se nije moglo pregovarati niti o spornoj odredbi ugovora. Ukoliko je tuženik kao trgovac prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita imao određene troškove koji se naplaćuju iz te naknade, u vidu administrativnih troškova administracije, troškova osoblja i slično ti troškovi ulaze u redovito poslovanje tuženika pa nije jasno zašto bi te troškove trebao snositi ugovaratelj kredita, odnosno zašto bi se ti troškovi naplaćivali iz predmetne naknade.

28. Dakle, nakon provedenoga postupka utvrđeno je da je odredba o jednokratnoj naknadi za korištenje kredita ništetna jer tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, odredba je sadržana u tipskom ugovoru, u ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se naknada sastoji, što je uzrokovalo neravnotežu obveza na štetu potrošača pa je sud usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice i proglasio ništetnom navedenu odredbu kredita (točka I. izreke).

29. Tijekom postupka visina tužbenoga zahtjeva postala je nesporna jer je tuženik na ročištu održanom 10. listopada 2025. priznao visinu tužbenoga zahtjeva. Sud visinu tužbenoga zahtjeva također prihvaća kao istinitu i točnu te je tuženiku naložio da isplatni tužiteljici plaćeni iznos naknade zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

30. Prigovor zastare kojega je isticao tuženik nije osnovan. Ovo stoga što zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je tužiteljica u tužbenom zahtjevu zatražila utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe u kojoj je navedeno da se korisnik kredita obvezuje platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita prije korištenja ili istovremeno s korištenjem, a sud smatra da je ta odredba ništetna od utvrđenja suda počinje teći zastarni rok od 5 godina za povrat uplaćenih iznosa. Dakle, potraživanje tužiteljice nije u zastari jer odluka o ništetnosti još nije postala pravomoćna.

31. Odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO, propisano je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a čl. 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

32. Prema čl. 323. st. 1 ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

33. Nakon provedenog postupka sud je utvrdio da je ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita ništetna pa je proglasio ništetnom odredbu čl. 11.3. Ugovora o kreditu kao što je to pod točkom I. izreke navedeno te naložio tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 109,19 eura s osnove ništetne odredbe o ulaznoj naknadi zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od drugog dana iza dana plaćanja pa do isplate (točka II. izreke).

34. Sud je tužiteljici dosudio zakonske zatezne kamate tekuće od drugog dana iza dana plaćanja pa do isplate kao što je to tužiteljica i zatražila.

35. Odluka o kamatama u skladu je sa odredbama čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 153/04 i 72/20), čl. 29. ZOO i čl. 1115. ZOO.

36. Kako je tužiteljica uspjela u ovom postupku dosuđen joj je i trošak postupka. Odluka o troškovima postupka u skladu je sa odredbom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP. Tužiteljici je dosuđen trošak postupka u iznosu od 1.079,64 eura (točka III. izreke), a koji trošak je odmjeren u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 69/93, 87/93, 16/94, 117/96 i 91/04, 148/09, 142/12,103/14, 118/14, 104/15, 37/22 i 126/22, dalje Tarifa). Trošak se sastoji od troška sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7/1 Tarife), troška sastava podneska od 9. srpnja 2025. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife), troška zastupanja na ročištima 10. listopada 2025. i 14. studenog 2025., svako u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9/1 Tarife), PDV-a u iznosu od 200,00 eura te troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 i presudu u iznosu od 53,09 eura.

37. Kamate na trošak parničnog postupka u skladu su sa odredbom čl. 151. st. 3. ZPP.

38. Tužiteljica je odbijena s dijelom zatraženog troška postupka u iznosu od 60,36 eura zajedno s kamatama na taj iznos, kao s neosnovanim (točka IV. izreke). Tužiteljici je dosuđen trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura i na presudu u iznosu od 53,09 eura, a tužiteljica je zatražila pristojbu na tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 140,00 eura pa je odbijena iznad iznosa od 79,64 eura.

39. Kako tuženik nije uspio u ovom postupku odbijen je njegov zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 750,00 eura pa je odlučeno kao pod točkom V. izreke.

40. Uslijed svega naprijed navedenog i obrazloženog odlučeno je kao u izreci.

U Vrbovcu 18. prosinca 2025.

Sudac

Ljiljana Košić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo podnijeti žalbu Županijskom sudu u roku od 15 dana od dana objave. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u 3 istovjetna primjerka.

Dostaviti:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika

3. presuda nepravomoćna

4. rješenjem zovi tužitelja da plati pristojbu na tužbu u iznosu od 26,55 eura i presudu u iznosu od 53,09 eura

5. vidi upisnik 'P'

6. kal. 15 dana