REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-253/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Aleksandri Gumzej, u pravnoj stvari tužitelja Druga Fundacija SPV d.o.o., Lonjička ulica 2a, Zagreb, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnica Doroteja Jurčić Nižić, odvjetnica u Zagrebu, Palmotićeva 60/II, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik iz Odvjetničkog društva METELKO, KNEŽEVIĆ & PARTNERI d.o.o. u Zagrebu, Ulica Radoslava Lopašića 6, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 10. prosinca 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja i punomoćnice tuženika, s danom objave 18. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 3213939406, sklopljenog između korisnika kredita GH i tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb,Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 od dana 13.8.2008. godine., sadržana u članku 2. Ugovora o kreditu, a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 379,62 EUR sa zateznom kamatom od 30. kolovoza 2008. do isplate, po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja 2024., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj potražuje isplatu zakonskih zateznih kamata preko stope dosuđene točkom II. izreke ove presude.

IV. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj potražuje isplatu iznosa od 130,48 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 14. kolovoza 2008. do isplate.

V. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj potražuje isplatu zakonske zatezne kamate na iznos od 379,62 EUR od 14. kolovoza 2008. do 29. kolovoza 2008.

VI. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 997,66 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 18. prosinca 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

VII. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 103,19 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

VIII. Odbija se u cijelosti kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadom troškova ovog parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi u bitnome kako njegova aktivna legitimacija proizlazi iz Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) koji su sklopili kao ustupitelj s jedne strane i tužitelj kao primatelj s druge strane, kojim je Ugovorom korisnik kredita prenio na tužitelja sva potraživanja s osnova ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog s tuženikom, a o tom je prijenosu tražbine tuženik uredno obaviješten. Nadalje, tuženik je 13. kolovoza 2008. sklopio s korisnikom kredita GH Ugovor o kreditu broj 3213939406. Odredbom čl. 2. predmetnog Ugovora ugovoreno je da će kreditor naplatiti korisniku kredita naknadu/troškove za obradu kredita sukladno odluci banke, a predmetna je odredba ništetna te je tuženik dužan, s osnove stečenog bez osnove vratiti tužitelju iznos plaćene naknade za obradu kredita. Tužitelj je uputio tuženiku prijedlog za mirno rješenje ovoga spora, a s kojim prijedlogom se tuženik nije suglasio. S obzirom na gore navedeno, tužitelj ističe kako je aktivno legitimiran pokrenuti ovaj parnični postupak radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe Ugovora o kreditu, a kojom je određeno da će korisnik kredita prije isplate kredita platiti naknadu za obradu kredita (tzv. 'ulazna naknada') u iznosu određenom od strane tuženika kao banke. U odnosu na pravnu osnovanost tužbenog zahtjeva, tužitelj ukazuje da je predmetni ugovor o kreditu po svojoj naravi potrošački, a što jasno proizlazi i iz same namjene kredita. U trenutku sklapanja i izvršenja predmetnog Ugovora o kreditu, na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003; dalje: ZZP/2003) te Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07 i 79/09; dalje: ZZP). Pozivom na odredbe čl. 81. st. 1. i st. 4. i čl. 96. st. 1. i st. 4. te čl. 87. ZZP/2003 i čl. 102. st .1. ZZP-a, tužitelj ukazuje kako je odredba čl. 6. st. 1. predmetnog Ugovora o kreditu tipska odredba, izrađena od strane tuženika, a o kojoj odredbi se nije dala mogućnost pregovora korisniku kredita. Tome u prilog ide činjenica da je u istom ili sličnom obliku tuženik ugovarao naknadu za obradu kredita i sa svim ostalih korisnicima kredita u relevantnom vremenskom razdoblju. Dodatno, tužitelj ističe kako je tuženik kao banka obračunavao kamatu na cjelokupni iznos kredita, odnosno i na iznos koji je zapravo iskorišten za naknadu troškova obrade kredita kako je gore stipulirano. Navedene okolnosti dovele su do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, a proizašle su iz nepoštene ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Također, tužitelj upućuje i na presude Suda Europske unije C-84/19 i C-224/19 kojima je potvrđeno da je nepošteno, bez pregovaranja s potrošačima, tipskim ugovorima na početku kredita ugovarati ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje zašto postoje. Također, čl. 3. st. 1 Direktive EU 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz govora. Nadalje, u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tužitelj ističe kako je prema odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti, svaka ugovorna strana dužna drugoj vratiti ono što je primila. Tuženik je s osnove ništetne odredbe o ulaznoj naknadi od korisnika kredita primio iznos od 3.667,01 kn, sada 510,10 EUR, preračunato prema fiksnom tečaju konverzije 7,53450 pa s obzirom na navedeno, tužitelj smatra da mu je tuženik dužan s osnove ništetne ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi isplatiti iznos od 510,10 EUR, uvećan za zatezne kamate od dana plaćanja do dana isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prigovara suviše visoko naznačenoj vrijednosti predmeta spora, ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije te zastare. Osporava osnovu tužbenog zahtjeva iz razloga što tvrdi kako spomenuta ugovorna odredba nije ništetna, kako je ista jasna, razumljiva i lako uočljiva te ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. Tuženik osporava i status korisnika kredita kao potrošača, visinu tužbenog zahtjeva te utuženi tijek zateznih kamata.

3. U nastavku postupka stranke su dopunjavale početne tvrdnje iznesene u tužbi odnosno odgovoru na tužbu na način da su na teorijskoj razini izložile svoja pravna shvaćanja te otvorile pravna pitanja koja su se pokazala kao sporna u ovoj pravnoj stvari, s time da je tužitelj podneskom od 24. travnja 2025. konačno postavio tužbeni zahtjev na način da je kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva postavio u iznosu od 379,62 EUR sa zateznom kamatom od 30. kolovoza 2008. do isplate. Dakle, tužitelj je prvotno postavljeni kondemnatorni zahtjev povukao za iznos od povukao za iznos od 130,48 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, a sve sukladno od strane tuženika dostavljenoj potvrdi o plaćenoj naknadi za obradu predmetnog kredita (list 169. spisa).

4. Tuženik je tijekom postupka učinio nespornom činjenicu da je korisniku kredita naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 379,62 EUR. te se usprotivio djelomičnom povlačenju tužbe.

5. Tijekom postupka sud je pročitao sadržaj isprava koje prileže spisu te je izveden dokaz saslušanjem svjedoka GH (list 193. - 195. spisa).

6. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 96/08 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08 – ispr., 57/11, 148/11

– proč. tekst, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu: ZPP) tužbeni zahtjev utvrđen je djelomično osnovanim.

7. Predmet spora je utvrđenje utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3213939406 od 13. kolovoza 2008. kojom je ugovorena naplata naknada te zahtjev za isplatom iznosa od 379,62 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 30. kolovoza 2008. do isplate s osnove naknade plaćene temeljem ništetnog dijela odredbe čl. 2. gore navedenog Ugovora o kreditu, a koji iznos predstavlja korist koju je tuženik ostvario na temelju ništetne ugovorne odredbe u vidu naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

8. Među strankama nije sporno da je tuženik s korisnikom kredita GH sklopio predmetni Ugovor o kreditu, nije sporno da je korisnik kredita s ovdje tužiteljem 8. lipnja 2023. sklopio Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), nije sporno da je tuženik obaviješten o cesiji te nije sporno da je korisniku kredita naplaćena naknada u iznosu od 379,62 EUR. Dakle, nije sporna visina t. II. tužbenog zahtjeva.

9. Između stranaka su sporne osnova tužbenog zahtjeva, aktivna legitimacija, okolnost da li je nastupila zastara utuženog potraživanja, status korisnika kredita kao potrošača te utuženi tijek zateznih kamata na plaćeni iznos naknade.

10. Iz Ugovora o kreditu broj 3213939406 od 13. kolovoza 2008. razvidno je da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije obrtnik ni trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03, dalje: ZZP), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Radilo se o kreditu za kupnju stana (čl. 6. Ugovora o kreditu), dakle namjena kredita bila je za osobne potrebe korisnika kredita.

11. U svom iskazu danom na ročištu održanom 10. prosinca 2025. (list 193. - 195. spisa) proizlazi da je GH kredit podignula za kupnju stana.

12. Prema tome, sud zaključuje da se radi o korištenju kreditnih sredstava za osobne potrebe, a ne za bilo kakve poslovne potrebe, pri čemu je sud prihvatio iskaz svjedoka kao logičan i uvjerljiv te u skladu s predmetnim Ugovorom o kreditu. Valja naglasiti kako niti iz jednog dokaza dostavljenog u spis ne proizlazi da je GH kredit koristila u bilo kakve poslovne svrhe, a niti da bi ista kao korisnica kredita bila obrtnik ili trgovac, odnosno da bi kredit bio korišten u poslovne svrhe.

13. Nadalje, iz odredaba čl. 1. predmetnog Ugovora o kreditu razvidno je da banka odnosno tuženik kao kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita iznos kunske protuvrijednosti od 92.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, dok je odredbom čl. 2. ugovoreno, između ostaloga, da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom banke o Tarifi naknada za usluge.

14. Iz Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (list 15. -20. spisa) utvrđeno je da su GH i tužitelj sklopili taj Ugovor 8. lipnja 2023. te da je istim ugovoreno da GH ustupa tužitelju svoju tražbinu na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada koju ima prema ovdje tuženiku s naslova ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu.

15. Tražbina iz predmetnog Ugovora o ustupu potraživanja je odrediva, odnosno činidba koja je predmet ustupa je odrediva, bez obzira na to što u Ugovoru o ustupu tražbine nije naveden konkretan novčani iznos. Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu. Takvim naznačivanjem predmeta cesije činidba je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi s obzirom na to da se može utvrditi u kojem iznosu je korisnik kredita platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva odnosno ta činjenica među strankama nije ni sporna.

16. Odredbom čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO) propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

17. Tražbina koja je predmet Ugovora o ustupu potraživanja nije strogo osobne naravi bez obzira na to što je ustupitelj potrošač sukladno odredbi čl. 3. ZZP-a, a primatelj je pravna osoba (dakle, nije potrošač). Tražbina koja je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu.

18. Valja naglasiti da promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Identitet tražbine ustupom nije promijenjen što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu. Tužitelj ima pravo tražiti isplatu temeljem potraživanja svog prednika budući da se ne radi tražbini strogo osobne naravi. Ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženiku koja je imao i vjerovnik GH. Slijedom navedenog, prema ocjeni ovog suda neosnovani su tuženikovi prigovori nedostatka aktivne i promašene pasivne legitimacije.

19. Pri tome se ukazuje i da Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi broj C-383/18 od 23. svibnja 2019. (sudska praksa javno je dostupna na internetskim stranicama Europskog suda). Europski sud je u točki 20. obrazloženja gore navedene presude zauzeo sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

20. Prema utvrđenju ovoga suda, u konkretnom slučaju ne radi se o ustupanju tražbine iz Ugovora o kreditu, već o ustupanju tražbine po osnovi stjecanja bez osnove jer je korisnik kredita isplatio banci iznose na temelju ništetne odredbe Ugovora o kreditu. Tražbina povrata tako plaćenog iznosa sadržajno predstavlja tražbinu po osnovi stjecanja bez osnove jer se ništetna odredba ugovora smatra kao da nije niti ugovorena.

21. U svom iskazu danom na okolnost pregovaranja oko sklapanja i samog sklapanja predmetnog Ugovora, pružanja obavijesti od strane djelatnika banke te na okolnost statusa potrošača, svjedok GH (list 193. - 195. spisa) navela je u bitnome da su ona i muž trebali stambeni kredit te su otišli u banku i zatražili kredit u eurima ali ga nisu dobili. Banka im je ponudila kredit u CHF, kamata je bila 6,6 % te su u banci izračunali kolika bi bila mjesečna rata. Pitali su u banci vezano uz CHF jer nisu bili upoznati s tom valutom, i u banci su im rekli da je to stabilna valuta i nema nikakve bojazni što se tiče rate kredita koju im je banka izračunala. Taj kredit je bio vezan uz valutnu klauzulu i pitali su bankaricu što to točno znači, a ona im je rekla da to znači da ako bi rastao CHF, tada bi im rata eventualno rasla za maksimalno 50,00 kn ali da je to gotovo nemoguće jer da je to jako stabilna valuta. Na upit da li ju je bankarski djelatnik upozorio da će platiti naknadu za trošak obrade kredita, svjedokinja je odgovorila da se toga ne sjeća, dok je na upit da li je mogla pregovarati o odredbama ugovora pa tako i o odredbi koja se odnosi na naknadi, odgovorila da nisu mogli pregovarati o ničemu, da im je banka ponudila to što je ponudila i da se oko toga nije moglo pregovarati. Na upit da li je prilikom sklapanja ugovora pročitala ugovor o kreditu te ako jest da li je bilo nekih odredaba koje su joj bile nejasne, svjedokinja je odgovorila da je, da joj nije bila jasna ta odredba o valutnoj klauzuli no da joj je tu odredbu bankarica protumačila na način kao što je u ranijem dijelu iskaza navela odnosno da joj je bankarica rekla da to znači da ako bi rastao CHF bi rata eventualno rasla za maksimalno 50,00 kn ali da je to gotovo nemoguće jer da je to jako stabilna valuta. Istaknula je i da je vjerovala banci. Zaključno, na upit da li je imala upita službeniku banke vezano uz odredbu koja se odnosi na naknadu za obradu kredita, odgovorila je da nije, da se tog dijela odnosno odredbe ne sjeća.

22. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st. 2. ZZP-a). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81. st. 4. ZZP-a). Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84. ZZP- a). Zaključno, nepoštena ugovorna odredba je ništava (čl. 87. ZZP-a).

23. Slijedom svega navedenog, dio odredbe koja je predmet tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti, ništetna je temeljem gore navedenih odredbi čl. 81., 83. i 87. st. 1. ZZP-a. Pri tome valja naglasiti kako ništetnost odredbi o naknadi za obradu kredita ne povlači za sobom ništetnost cijelog Ugovora o kreditu jer isti može opstati i bez te odredbe, a sve sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a.

24. Posljedica ništavosti navedene odredbe o ulaznoj naknadi jest ta da je potrošač, korisnica kredita GH, imala prema tuženiku tražbinu povrata novčanog iznosa kojeg je tuženik stekao temeljem te ništetne odredbe, i to u okviru instituta stjecanja bez pravne osnove, dakle imala bi pravo na povrat onog što je primjenom navedene odredbe platio tuženikovom pravnom predniku, sve sukladno odredbi čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 324. st. 1. ZOO-a, a koje se odredbe odnose na pravne posljedice ništetnosti ugovora ili njegovih pojedinih odredbi te odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a kojom je uređen institut stjecanja bez pravne osnove.

25. Imajući u vidu da primatelj tražbine ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj tražbine imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO-a), prema ocjeni ovog suda tuženikova je obveza vratiti tužitelju utuženi iznos po osnovi ništetne odredbe o naknadi, i to sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja.

26. Nadalje, u odnosu na istaknuti prigovor zastare, valja naglasiti da tražbina povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva protekom općeg zastarnog roka od 5 godina koji počinje teći prvog dana nakon dana kada je stjecatelj nešto stekao (čl. 225. i čl. 215. st. 1. ZOO-a).

27. Prema pravnom shvaćanju kojeg je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo na sjednici Građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

28. Dakle, zastara još nije ni počela teći jer tužitelj u konkretnom postupku traži utvrđenje ništetnosti dijela predmetne odredbe o naknadi slijedom čega je ovaj sud ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare.

29. Zaključno, u odnosu na tijek zakonske zatezne kamate valja naglasiti da prema odredbi čl. 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik je kao trgovac morao znati da je odredba o naknadi za odobrenje kredita ništetna jer nije dao nikakve obavijesti korisniku kredita o tome od kojih konkretnih troškova se ta naknada sastoji, niti je to vidljivo iz predmetnog Ugovora o kreditu. Stoga zatezne kamate teku od dana nakon izvršenog plaćanja, odnosno konkretno od 30. kolovoza 2008., pri čemu je stopa zatezne kamate određena prema odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora, a slijedom čega je utvrđen neosnovanim dio tužbenog zahtjeva u dijelu prekomjerno zatražene kamatne stope. (t. III. izreke presude).

30. Tužbeni je zahtjev valjalo odbiti u dijelu kojim tužitelj potražuje isplatu iznosa od 130,48 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 14. kolovoza 2008. do isplate te u dijelu kojim tužitelj potražuje isplatu zatezne kamate na iznos od 379,62 EUR od 14. kolovoza 2008. do 29. kolovoza 2008. s obzirom da je ulazna naknada nesporno naplaćena 29. kolovoza 2008. u iznosu od 379,62 EUR.

31. Slijedom svih gore navedenih utvrđenja odlučeno je kao u t. I. – V. izreke presude.

32. U odnosu na od strane tuženika istaknuti prigovor suviše naznačene vrijednosti predmeta ovog spora, sud je istu raspravnim rješenjem od 23. listopada 2025. temeljem odredbe čl. 40. st. 3. ZPP-a odredio u iznosu od 759,24 EUR. Naime, tužitelj je u ovom postupku postavio tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe ugovora o naknadama i tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 398,17 EUR. Posljedica ništetnosti sporne odredbe ugovora je obveza tuženika vratiti tužitelju iznos od 398,17 EUR, pa zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe u konkretnom slučaju služi kondemnatornom tužbenom zahtjevu za isplatu. Stoga je po mišljenju ovog suda vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi u iznosu od 2.047,43 EUR odnosno u iznosu od 1.706,85 EUR koju je vrijednost tužitelj naznačio podneskom od 24. travnja 2025., a kojoj je vrijednosti tuženik prigovorio, suviše visoko naznačena.

33. Odluka o troškovima postupka iz t. VI., VII. i VIII. izreke presude temelji se na odredbama čl. 154. st. 1., čl. 155. i čl. 164. ZPP-a. Prilikom odlučivanja koji troškovi će se nadoknaditi tužitelju uzeti su u obzir samo troškovi koji su bili potrebni za vođenje parnice i odmjereni su prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/23 i 107/25, dalje: OT).

34. Tužitelju je tako priznat kao potreban za vođenje postupka zatraženi trošak zastupanja po odvjetniku, a koji trošak je odmjeren sukladno OT-u, i to za: sastav tužbe u iznosu od 150,00 EUR (Tbr. 7. t. 1. OT-a) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što ukupno iznosi 187,50 EUR, za sastav podneska od 13. ožujka 2025. u iznosu od 150,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. OT-a) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT- a) što ukupno iznosi 187,50 EUR, za sastav podneska od 24. travnja 2025. u iznosu od 150,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. OT-a) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što ukupno iznosi 187,50 EUR, za zastupanje na ročištu održanom 23. listopada 2025. u iznosu od 150,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. OT-a) što uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) ukupno iznosi 187,50 EUR te za zastupanje na ročištu održanom 10. prosinca 2025. u iznosu od 150,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. OT-a) što uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) ukupno iznosi 187,50 EUR.

35. Tužitelju je kao potreban (čl. 155. st. 1. ZPP-a) priznat i zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu, i to u iznosu od 33,62 EUR (Tar. br. 1. st. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi - Narodne novine, broj: 92/21; dalje: Tarifa) u svezi s čl. 1. st. 2. Zakona o sudskim pristojbama - Narodne novine, broj: 118/18 i 51/23; dalje: ZSP) i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 EUR (Tar. br. 2. st. 1. Tarife u svezi s čl. 1. st. 2. ZSP-a).

36. Dakle, tužitelju je priznat ukupan parnični trošak u iznosu od 997,66 EUR slijedom čega je odlučeno kao u t. VI. izreke.

37. Odluka o zatraženoj zateznoj kamati na dosuđeni iznos troška temelji se na odredbi čl. 151. ZPP-a, a visina stope određena je prema odredbi članka 29. stavak 2. ZOO- a, i to po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se primjenjuje na odnose izvan trgovačkih ugovora.

38. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak za sastav podneska od 21. svibnja 2025. jer isti prema ocjeni ovog suda nije bio potreban za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a s obzirom da je tužitelj navode sadržane u tom podnesku, a kojim se očituje na tuženikov podnesak od 19. svibnja 2025., mogao istaknuti i na ročištu održanom 23. listopada 2025., a za zastupanje na kojem mu je u cijelosti priznat zatraženi trošak. Tužitelju nije priznat prekomjerno zatraženi iznos na ime sudske pristojbe na presudu jer mu isti temeljem gore navedenih odredbi Tarife i ZSP-a te vrijednosti predmeta ovog spora ne pripada, niti mu je za pojedinačne radnje priznat trošak postavljen u prekomjerno postavljenim iznosima, odnosno u iznosima koji nisu u suglasnosti s iznosima prema vrijednosti predmeta ovog spora.

39. Slijedom navedenog odlučeno je kao u t. VII. izreke presude.

40. Odluku o parničnom trošku iz t. VIII. izreke sud je donio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a s obzirom da je tuženik u cijelosti izgubio parnicu.

Zagreb, 18. prosinca 2025.

SUTKINJA:

Aleksandra Gumzej

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu, i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.