Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

[adresa], EL

Poslovni broj: P-121/2025-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Jasni Vehtersbah-Stojan, u pravnoj stvari tužitelja VL, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Josipu Pintariću,odvjetniku u Čakovcu protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB 02535697732, Radnička cesta 50, 10000 Zagreb, zastupan po punomoćniku Hrvoju Matiću,odvjetniku u Čakovcu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i dovršene glavne rasprave dana 10.studenog 2025., u nazočnosti tužitelja uz punomoćnika, dana 18.prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e:

I.Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba čl. 6. Ugovora o namjenskom deviznom kreditu za kupnju vozila sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva na vozilu broj 59-001-00135-8, sklopljenog dana 01.06.2006. godine, solemniziran po javnom bilježniku Ivanu Marodiju dana 01.06.2006. godine, pod posl.br. OU-694/06-1, koja glasi: „Korisnik kredita dužan je platiti jednokratnu naknadu u visini od 2 % (slovima: dvaposto) od traženog iznosa kredita, a koja se obračunava i naplaćuje prije ili istovremeno sa plasmanom kredita, u valuti CHF. Korisnik kredita ima pravo na jednokratni popust na naknadu iz prethodnog stavka ovog Članka, u visini 0,20 p.p. s osnova redovnih primanja na računu u Banci. Banka je temeljem ostvarenog popusta na naknadu iz prethodnog stavka ovog Čl., utvrdila prilikom odobrenja kredita naknadu u visini 1,80 % (slovima: jednocijeloosamdesetposto).“

II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, isplatiti tužitelju VL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], novčani iznos od 261,69 EUR-a, zajedno sa zateznim kamatama počev od 02.06.2006.g. do isplate, po kamatnoj stopi koja je do 31.12.2007.g. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 01.01.2008.g. do 31.07.2015.g. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023.g. do 29.12.2023.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023.g. pa do isplate po stopi koja se određuje se za svako polugodište, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III.Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.204,64 eura, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje se za svako polugodište, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.U tužbi tužitelj navodi da je kao korisnik kredita dana 01. lipnja 2006.g. sklopio Ugovor o kreditu broj 59-001-00135-8, sa Međimurskom bankom d.d., a koja je banka pripojena tuženiku temeljem Ugovora o pripajanju od 22. veljače 2012.g., i koji je time temeljem čl. 522.st.3. Zakona o trgovačkim društvima postao njezin sveopći pravni sljednik, pa je time pasivno legitimiran u ovome postupku. Radilo se o namjenskom kreditu za kupnju vozila, u iznosu glavnice od 23.500,00 CHF, uz promjenjivu kamatnu stopu, sa rokom vraćanja od 84 mjeseci. Člankom 6. predmetnog Ugovora, ugovorena je naknada za obradu kredita u visini od 2 % od traženog iznosa kredita uz odobrenje popusta na naknadu, te je naknada u konačnici iznosila u visini od 1,80 % od iznosa kredita. Tužitelj je predmetni iznos kredita u cijelosti isplatio tuženiku. Odredba čl. 6. predmetnog ugovora koja se odnosi na naplatu naknade za obradu kredita je ništetna, te ne proizvodi nikakve pravne učinke među strankama, a iz razloga kako slijedi.

1.1.Tuženik je predmetnom odredbom obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu zahtjeva u visini od 1,80 % bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, odnosno od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, a niti zašto je baš određena naknada u visini od 1,80 % od iznosa kredita. Takva obveza tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu ZOO).

1.2. Člankom 270. ZOO-a određeno je da kada je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

Prije svega valja napomenuti kako je predmetni Ugovor o kreditu standardni unaprijed formulirani ugovor koji tuženik sklapa s korisnicima kredita (ili je u to vrijeme sklapao), te da se o odredbi čl. 12.3. pojedinačno nije pregovaralo.

Takav je bio slučaj i u ovome konkretnome primjeru te tužitelj nije imao nikakav utjecaj na njezin sadržaj.

1.3. Odredbom čl. 49.st.1. trenutno važećeg Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Istu odredbu sadržavao je isti Zakon i iz 2003.g., kao i kasniji zakoni sa svim izmjenama i dopunama. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed standardnog ugovora trgovca. Citirana odredba temelji se na Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L95/29; dalje u tekstu: Direktiva 93/13). Prema Direktivi 93/13 (članak 3. stavak 2.) smatra se da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu. Dakle, iz polja primjene ove Direktive isključene su klauzule o kojima se pojedinačno pregovaralo. Ovo pravilo u svjetlu ostalih odredaba i cilja Direktive 93/13 tumači se restriktivno, na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba smatra jednostrano određenom. Prema ustaljenoj sudskoj praksi Europskog suda pravde sustav zaštite uspostavljen Direktivom 93/13 temelji se na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poslovni subjekt kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti i položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je prethodno sastavio poslovni subjekt bez mogućnosti utjecaja potrošača na njihov sadržaj (osobito u Presudi Caja de Ahorros y Monte de Piedad de Madrid, C-484/08, EU:C:2010:309, t.27). Isti pravni stav zauzeo je i sud EU u presudama donesenih predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe čl. 4. Direktive 93/13/EEZ te spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 koje se odnose na problematiku naplate naknade za obradu kredit, odnosno gdje je sud rješavajući postavljena prethodna pitanja presudio kako je ugovorna odredba kojom se nalaže potrošaču plaćanje naknade za odobrenje kredita (ulazna naknada) nepoštena i ništetna ako banka ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i troškovima.

1.4. Dakle, tuženik je svojim postupanjem nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem. Tužitelju je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita- potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku - trgovca kao druge ugovorne strane, a navedeno je suprotno temeljnim načelima obveznog prava: načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zlouporabe prava. U ugovoru nije bilo navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (da li po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju), a dodatno, nije precizirano niti da li će biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili na neki treći dan. ZZP niti ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja a koje je načelo sadržano u odredbi članka 12. ZOO-a kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Umjesto toga, vodeći računa očito samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, tuženik je tužitelju kao potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prozračuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Zaključno se ističe kako je tužitelj vodio postupak koji je proizašao iz predmetnog ugovora o kreditu, a koji je pravomoćno okončan, te gdje je utvrđeno da tužitelj ima status potrošača, da se o pojedinačnim odredbama ugovora nije pregovaralo, kao i ostale relevantne činjenice važne i za ovaj postupak, pa se predlaže ovome Sudu priklopiti ovome spisu ovosudni spis posl.br. P-256/2022.

1.5. Iz svega gore navedenog, nesporno je kako je odredba čl. 6. citiranog ugovora nepoštena, a time i ništetna, što u ovome postupku predstavlja prethodno pitanje, te tužitelj ovom tužbom i postavlja zaseban deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti te odredbe, te ujedno ovu tužbu podnosi i radi isplate, budući je citirana ugovorna odredba prouzrokovala stjecanje bez osnove na strani tuženika. Tako iz nalog za plaćanje od dana 01.06.2006.g., proizlazi kako je tužitelj tuženiku istoga dana uplatio iznos od 1.971,68 kn / 261,69 EUR-a na ime naknade, a isto također proizlazi i iz Potvrde o plasmanu kredita kao i Planu otplate od dana 01.06.2006.g. , te Nalogu za plaćanje od dana 01.06.2006.g. Na taj način, tuženik je prouzročio neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, jer nije jasno koji bi to pravedni i objektivni eventualno nastali troškovi koje bi kreditor imao bili u izravnoj korelaciji sa sklapanjem ugovora o kreditu, pa makar oni bili i točno u postotnom dijelu navedeni, te takva djelatnost svakako predstavlja osnovnu djelatnost gospodarskog subjekta, trgovca, odnosno ovdje kreditora.

1.6. Odredbom čl. 1111. st. 1., 2. i 3. ZOO-a, propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obaveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

1.7. Odredbom čl. 1115. ZOO-a, propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Budući je ugovorna odredba spornog ugovora o kreditu sklopljenog između parničnih stranaka o naplati naknade za obradu kredita ništetna, tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju ništetne odredbe od njega naplatio i primio, jer je tako naplaćeni novčani iznos tuženik stekao bez osnove, u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a.

1.8. Slijedom navedenog tužitelj je predložio da sud donese presudu kojom se utvrđuje da je ništetna ugovorna odredba čl.6. predmetnog Ugovora o kreditu, te da se naloži tuženiku da tužitelju isplati novčani iznos od 261,69 eura sa zakonskim zateznim kamatama, kao i da mu nadoknadi troškove ovog postupka s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da osporava osnovanost tužbenog zahtjeva u cijelosti odnosno da je tuženiku naplaćena jednokratna naknada kako je to navedeno u tužbi. U cijelosti se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, te ističe prigovor zastare. Naime, čak ako je sporna naknada naplaćena kod ništetnosti se primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove, pa je zastarni rok 5 godina od navodnog dana plaćanja. Nadalje, navodi da je eventualno pozivanje tuženika na zaključak građanskog odjela VS RH donesen na sjednici održanoj 30.siječnja 2020. prema kojemu zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva za vraćanjem primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je ta ništetnost utvrđena je bespredmetno. Ukazuje na Odluku Europskog suda C-561/2021 od 25.travnja 2024. koja ukazuje da nije moguće zanemariti institut zastare kad je od sklapanja Ugovora o kreditu i odredbe koje je predmet ovog spora prošlo 19 godina. U odnosu na naknadu za obradu kredita navodi da je u Ugovoru o kreditu jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno kako se prije isplate kredita jednokratno odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,80 % iznosa kredita slijedom čega sporna odredba čl. 6. ne podliježe testu nepoštenosti iz čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03). Način na koji je predmetna odredba napisana nesporno daje mogućnost tužitelju da sagleda sve učinke sklapanja ugovora, pa tako i činjenicu da bi prilikom isplate kredita bila naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 1,80 %. Tuženik smatra kako ima prava naplatiti usluge koje pruža. On se financira upravo kroz naknade, a zbir svih naknada je izvor između kojeg se između ostalog isplaćuju plaće radnicima u čiji opis poslova ulazi obrada kreditnih zahtjeva. Navodi da bi se neka odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom potrebno je da su kumulativno ispunjeni uvjeti iz čl.81. ZZP/03 i to da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se suprotno Načelu savjesnosti i poštenja takvim uređenjem uzrokuje znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U predmetnom slučaju radi se o tipskom ugovoru ali se pregovaračka moć potrošača ogleda u njegovom pravu da odabere između različitih ugovornih proizvoda tuženika njihove cijene, te da usporedi ponudu na tržištu kako bi odabrao ekonomski i pravno za njega najprihvatljiviju ponudu. Da se o predmetnoj odredbi pregovaralo proizlazi iz čl.6. Ugovora iz kojeg je vidljivo kako je tužitelj ostvario popust na naknadu. Nadalje, naglašava da ZZP propisuje značajnu neravnotežu kao pretpostavku nepoštenosti, a ugovorom je odobren i isplaćen iznos od 23.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti i da je sporna naknada bi bila naplaćena ista bi iznosila 1,80 % kredita, dakle da ne bi uzrokovala značajnu neravnotežu. Poziva se na to da sud EU nije u svojoj praksi zauzeo stav da u Ugovorima o kreditu nije potrebno navesti što čini trošak obrade kredita. Smatra nespornim da ne postoji ni jedan opravdani razlog temeljem kojeg bi odredba čl. 6. ugovora bila ništetna. Ukoliko bi i sud utvrdio da je predmetna naknada naplaćena što tuženik osporava tuženik prigovora i postavljenom zahtjevu za plaćanjem zatezne kamate od dana utvrđenja, pa do isplate.

3. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u knjigovodstvenu karticu ( list 7-19 spisa), potvrdu o plasmanu kredita ( list 20 spisa), solemnizaciju predmetnog ugovora o kreditu ( list 23-24 spisa, identično s listom 34-35 spisa), Ugovor o namjenskom deviznom kreditu za kupnju vozila ( list 25-29 spisa, identično s listom 36-40 spisa), Ugovor o kupoprodaji motornog vozila ( list 30 spisa), Plan otplate kredita ( list 31-33 spisa), Plan otplate kredita ( list 49-50 spisa), odgovor na tužbu s prilozima ( list 55- 124 spisa), podnesak tužitelja od 31.7.2025. s prilozima ( list 128-144 spisa), podnesak tuženika od 4.rujna 2025. (list 149-150 spisa, istovjetno s listom 151-152 spisa), te je saslušan tužitelj u svrhu dokazivanja.

4. Tužitelj je izjavio da je kredit trebao za kupnju osobnog vozila za vlastite potrebe. O kreditu se raspitivao samo u Međimurskoj banci jer je bio klijent iste. Cijena vozila iznosila je 106.000,00 kuna. Stoga je u banci tražio kredit za taj iznos odnosno pitao što mu banka može ponuditi. Djelatnik banke odmah mu je ponudio kredit u CHF navodeći da su ti krediti najsigurniji. Pri tome nije vršio nikakve izračune, niti mu je pokazao kakve bi mu bile rate kredita u EUR-ima ili u HRK. Nije sumnjao u navode djelatnika banke da se radi o najsigurnijem kreditu, a u to vrijeme svi su uzimali kredite u CHF. Nije mu bio spominjan termin valute utočišta, za taj je termin čuo kasnije, a niti mu je predočeno koju valutu u RH štiti HNB. Kada je došao sklopiti Ugovor o kreditu isti je već bio sastavljen i popunjen i nije mogao pregovarati niti o jednoj odredbi ugovora time da su ranije dogovorili rok otplate od 7 godina, i to je bila njegova jedina moguća intervencija u ugovor. Kada je došao sklopiti ugovor on je isti trebao samo potpisati. Nitko mu tom prilikom nije objašnjavao da postoje bilo kakvi rizici vezano uz CHF. Pročitao je ugovor , uočio je odredbu kojom se regulira naknada za obradu kredita što je smetnuo s uma jer nije ništa pisalo na što se takva naknada odnosi. Prilikom prvog razgovora s djelatnikom banke kad se raspitivao za kredit isti nije spomenuo ulaznu naknadu već je takvu odluku uočio kada je ugovor bio sastavljen i kad ga je trebao potpisati. Ta naknada bila mu je oduzeta iz sredstava kredita. Vozilo je trebao za osobne potrebe jer je živio u [adresa], a radio u Donjem Kraljevcu, dakle radi se o udaljenosti od 18 km. Sada zna da u ulaznu naknadu ulaze neki razni troškovi banke, no ne zna kakvi, niti na što se isti odnose.

5. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl.8. ZPP-a kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je specificiran tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

6. Između stranaka činjenično nije sporna činjenica sklapanja Ugovora o kreditu broj 59-001-00135-8, od dana 1.lipnja 2006.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnom odredbu čl.6. predmetnog ugovora o kreditu u svezi naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, te zahtjev za povrat iznosa plaćenog po navedenoj osnovi.

8. Prema odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača /03 koji je vrijedio u utuženom periodu ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

9. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

10. Odredbom članka 84. ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

11. Odredbom članka 3. Zakona o obveznim odnosima ''(Narodne novine'' broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. - dalje: ZOO) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 4. ZOO propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

12. Prema odredbi članka 7. ZOO sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 8. ZOO propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.

13. Prema odredbi čl. 96.st.1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno Načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a stavkom 2. smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca , te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

14. Sud je u pojedinačnom postupku u kojem potrošač zahtjeva restituciju zbog nepošteno ugovornih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi. U ovom postupku tužena je predložila dokaz na okolnost da je u postupku sklapanja ugovora o kreditu dala tužitelju odgovarajuće obavijesti o sadržaju sporne odredbe saslušanjem djelatnice tuženika Tanje Borščak Rođak, time da je tuženik na ročištu dana 11.ožujka 2025. izjavio da odustaje od saslušanja predložene svjedokinje.

15. Ovaj sud smatra da je okolnost da tužitelju banka nije prezentirala o kakvim se točno troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, okolnost da se radi o tipskom ugovoru , te da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo sveukupno očito prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača , pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu odredbe čl. 96.st.1. i čl. 102.st.1. ZZP/07. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl.100 ZZP/07 ( prema kojoj ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka ugovor mora biti u pisanom obliku njegove odredbe moraju biti napisane jasno, lako razumljive i moraju biti lako uočljive ) podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. To nužno ne znači da u Ugovoru o kreditu treba specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade, za obradu i odobravanje kredita. Tužitelj je informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali ne i o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade, odnosno koje usluge i troškovi ulaze u naknadu i u kojoj visini svaki od njih. Nesporno je da je tužitelj imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i da je mogao izvesti zaključak o njenoj visini jer je određena u postotku od iznosa kredita, ali nije imao informaciju o svrsi te naknade.

16. Kod ocjene postupanja suprotno Načelu savjesnosti i poštenja ovaj sud smatra da je potrebno ocijeniti da li je tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i tijekom pojedinačnih pregovora, odnosno da li je banka uzela u obzir zakonite interese potrošača, pa je sukladno tome mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na takvu ugovornu odredbu. Kako se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru i o spornoj odluci se nije pojedinačno pregovaralo može se zaključiti da banka o zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

17. Da li se predmetnom spornom ugovornom odredbom uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu potrošača ocjenjuje se ne samo ocjenom iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobrenje kredita, već ocjenom da li bi neprihvaćanjem takve odredbe od strane potrošača on bio ograničen u ostvarivanju svog prava ( zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge obveze ili naknade). Iz iskaza tužitelja proizlazi da bez predmetne naknade nije bilo moguće sklopiti ugovor.

18. Člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača/14 propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač, a spomenuti Zakon u čl. 3. navodi da isti zakon između ostalog sadrži odredbe koje su u skladu s aktom Europske unije, Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine, o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama).

19. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu tog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača ( u konkretnom slučaju i ova tužba ) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.

20. Nadalje, i prema presudi Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te osnov te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

21. Iz utvrđenog proizlazi da tužitelj nije bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade prilikom razgovora s djelatnikom banke, već je takvu odredbu uočio u ugovoru kada je bio pozvan od strane banke na sklapanje ugovora o kreditu. U to vrijeme ugovor o kreditu je već bio sastavljen i ispunjen, te ga je on samo trebao potpisati, te nije imao mogućnosti pregovarati o bilo kojoj odredbi ugovora o kreditu. Jedino na što je mogao utjecati, a što je dogovoreno s djelatnikom banke prije nego što mu je kredit odobren bio je rok isplate kredita. Nesporno je da je tužitelj pročitao ugovor, kao i predmetnu odredbu o obradi kredita ali da isti nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade ( koje usluge i koji troškovi ulaze u tu naknadu i u koju visinu svaki od njih). S obzirom da je visina naknade u ugovoru navedena u postotku razumno je da je tužitelj mogao izvesti zaključak o visini naknade ali ne i svrsi naknade. Kod ocjene postupanja suprotno Načelu savjesnosti i poštenja treba ocijeniti da li je tuženoj bilo razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno da li je banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača, pa je shodno tome mogla pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Tuženik se poziva da je u odredbi čl. 6. Ugovora o kreditu jasno navedeno da je tužitelj pregovarao glede sporne naknade jer mu je omogućen i popust, time da je u stavku 2. čl. 6. Ugovora o kreditu navedeno da korisnik kredita ima pravo na jednokratni popust na naknadu u visini od 0,20 p.p. s osnova redovitih primanja na račun u banci. Međutim, iz navedenog ne proizlazi da je tužitelj pregovarao o spornoj odredbi već da je banka odredila jednokratni popust iz same činjenice što tužitelj ostvaruje redovita primanja na račun u banci tuženika, a što je tuženiku bilo i razvidno iz dokumentacije koju je tužitelj trebao dostaviti kako bi se moglo pristupiti obradi njegovog zahtjeva za obradu kredita.

22. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru , da se o spornoj odredbi nije moglo pregovarati, kao niti o bilo kojoj odredbi predmetnog ugovora, može se zaključiti da banka, tuženik, o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu potrošača ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjena odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te naknade od strane tužiteljice kao potrošača ista bila ograničena u ostvarivanju svog prava ( zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu) ili nametanjem neke druge obveze ili naknade.

23. Prigovor zastare je neosnovan budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO od pet godina. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Međutim građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, korigirao je naprijed navedeno shvaćanje donošenjem Zaključka na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. koji glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

24. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

25. Odredbom čl.55. st.1. ZZP-a određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a isto je bilo određeno i čl. 87. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Naime, svrha proglašenja ugovorene odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba je da tuženik kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

26. Kako je dio ugovora koji se odnosi na ugovaranje naknade za odobrenje kredita ništetan, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela konkretnog ugovora o kreditu primio, a što je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima.

27. Tuženik je dužan temeljem odredbi čl.1111. u vezi čl.323.st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužitelju u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja sukladno čl. 115. Zakona o obveznim odnosima, a s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita i po stopi kamate sukladno odredbi čl.29.st.1. i 2. Zakona o obveznim odnosima.

28. Zbog iznijetog je riješeno kao u izreci.

29. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. ZPP- a. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr.

7.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN 138/2023, dalje Tarife), sastav podneska od 31.7.2025. (Tbr.8.1. Tarife) u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištu dana 4.9.2025. i 10.11.2025. ( Tbr.9.1. Tarife), za svako zastupanje u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištu za objavu presude ( Tbr.9.3. Tarife) u iznosu od 100,00 eura, što ukupno iznosi 900,00 eura, te pripadajući PDV u iznosu od 225,00 eura. Tužitelju su priznati troškovi sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 26,55 eura i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 eura, a što ukupno iznosi 1.204,64 eura koji iznos je tuženik dužan nadoknaditi tužitelju. Naime, čl.19. Zakona o sudskim pristojbama propisano je da se u parnicama u kojima je predmet spora izvršenje kakve radnje, trpljenje, nečinjenje, izjava volje, utvrđivanje postojanja ili nepostojanja određenog prava ili pravnog odnosa ili utvrđivanje istinitosti ili neistinitosti neke isprave kao vrijednost predmeta spora uzima iznos koji je tužitelj naznačio u tužbi ali ne manji od 1.327,22 eura. U konkretnom slučaju riječ je o tužbi na utvrđenje i isplatu, te je za zahtjev koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti vrijednost predmeta spora 1.327,22 eura, a za zahtjev za isplatu VPS je 261,69 eura što znači da je ukupno vrijednost predmeta spora 1.588,91 euro. Za navedenu vrijednost predmeta spora, vrijednost poduzete radnje po punomoćniku, odvjetniku je 100 bodova odnosno 200,00 eura, sukladno Tbr.7.st.1. Tarife.

Čakovec,18.prosinca 2025.

S u t k i n j a:

Jasna Vehtersbah-Stojan

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana po primitku prijepisa iste, putem ovog suda na nadležni županijski sud sukladno čl. 4. st. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine br. 128/14), pismeno u tri istovjetna primjerka.

O tome obavijest:

1. tužitelj po pun.

2. tuženik po pun.