REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Čakovcu

Ruđera Boškovića 18

40000 Čakovec

Poslovni broj: P-153/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Valentini Varga Gombar, u pravnoj stvari tužitelja ŠH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa Pintarić Josip, odvjetnik iz Čakovca, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa Odvjetničko društvo Knezović i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene, glavne i javne rasprave dana 19. studenog 2025.god. u nazočnosti tužitelja ŠH, punomoćnika tužitelja Pintarić Josipa, odvjetnika, a u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, dana 18. prosinca 2025.god., objavio je i

p r e s u d i o  je :

I. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba čl. 5. Ugovora o kreditu broj 146- 18/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, sklopljen dana 23.01.2007. godine, solemniziran po javnom bilježniku Jasenki Crnčec dana 24.01.2007. godine, pod posl.br. OU-110/07, u dijelu koji glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jednocijelihdvadesepet posto) iznosa kredita.“

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, isplatiti tužitelju ŠH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], novčani iznos od 668,84 EUR-a (šestošezdesetiosam eura i osam- desetičetiri centa ), zajedno sa zateznim kamatama počev od 31.01.2007.g. do isplate, i to po kamatnoj stopi koja je do 31.12.2007.g. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 01.01.2008.g. do 31.07.2015.g. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023.g. do 29.12.2023.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023.g. pa do isplate po stopi koja se određuje se za svako polugodište, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.125,00 EUR (tisućustodvadesetipet eura ), zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje se za svako polugodište, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje:

1. Tužitelj ŠH (dalje tužitelj ) je podnio tužbu protiv tuženika dana 14. svibnja 2025.god., u kojoj navodi da su tužitelj i pravni prednik tuženika ADDIKO BANK d.d. i to HYPO ALPE ADRIA BANK d.d. kao banka sklopili Ugovor o kreditu broj 146-18/2007 dana 23. siječnja 2007.god, koji je solemniziran kod javnog bilježnika Crnčec Jasenke iz [adresa]. Temeljem tog ugovora se banka (pravni prednik tuženika ) obvezala tužitelju staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti 88.800,00 CHF (švicarskih franaka), uz kamatu od 3,88 % godišnje, a koja kamata je promjeniva sukladno odluci banke o kamatnim stopama. Tužitelj se poziva na ništetnost odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu, te se poziva na odredbe Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj navodi da je tuženik tužitelju sukladno čl. 5. Ugovora o kreditu jednokratno naplatio naknadu prilikom pvog korištenja kredita u iznosu od 1,25 % od iznosa kredita, prije korištenja kredita, a što iznosi 5.039,40¸¸ HRK i koja naknada je naplaćena tužitelju. Sukladno konverziji taj iznos je sada u valuti EUR 668,84 EUR. Smatra da takvo ponašanje tuženika predstavlja nepoštenu poslovnu praksu i tuženik je stoga stekao nepripadnu korist za što nema pravne osnove. Stoga predlaže da sud utvrdi da su ništetne pojedine odredbe sklopljenog ugovora o kreditu koje se odnose na ugovaranje plaćanja naknade, te predlaže da sud obveže tuženika na isplatu iznosa koji iznos je banci previše uplatio i to u iznosu od sada 668,84 EUR, sve uz zakonsku zateznu kamatu i troškove postupka.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu navodi da ne osporava činjenicu sklapanja ugovora o kreditu, niti njegovog sadržaja, no stavlja prigovor zastare utuženih iznosa jer je u trenutku podnošenja tužbe nastupila zastara potraživanja, a ne mogu se primijeniti odredbe o prekidu zastare. Osim toga tuženik ističe da je ugovorna odredba o plaćanju naknade jasna, lako uočljiva i razumljiva, izričito je navedena u samom ugovoru o kreditu, pa stoga nije ništetna. Ističe da se ne radi o nikakvoj nepoštenoj poslovnoj praksi. Osporava visinu tužbenog zahtjeva. Navodi da tužitelj nije pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i da su iste dovele do neravnoteže među strankama. Stoga tuženik predlaže da su u cijelosti odbije tužbeni zahtjev i obveže tužitelja na naknadu troškova tuženiku.

3. Parnične stranke su tijekom postupka ostale kod svojih navoda, te su dodatno obrazlagale svoja stajališta.

4. Po prigovoru tuženika na naznačenu vrijednost predmeta spora ( VPS ) ovaj sud je dana 18. rujna 2025.god. donio Rješenje da je VPS u ovom postupku 1.327,22 EUR, sve sukladno čl. 40. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 –pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23– koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme podnošenja tužbe ), kako je pobliže navedeno u tom rješenju, te je odlučeno da sukladno čl. 40. st. 3. ZPP-a protiv toga rješenja nije dopuštena posebna žalba.

5. Na ročištu održanom dana 19. studenog 2025.god. tužitelj je ostao kod svih navoda. Tuženik nije pristupio na to ročište, ali je u pisanom podnesku naveo da ostaje kod odgovora na tužbu i svih navoda.

6. Sud je na tom ročištu donio rješenje da s obzirom na iskaz tužitelja, te s obzirom na to da je sam tuženik izdao dokument i to isplatni nalog – obračun koji se nalazi na listu 6 spisa gdje je jasno navedeno da su troškovi obrade 1,25% od kredita i da je ovdje tužitelju naplaćena naknada s osnova troškova obrade u visini od 5.039,40 HRK, a što je upravo iznos koji tužitelj potražuje svojim tužbenim zahtjevom i koji iznos u EUR sada iznosi 668,84 EUR, te s obzirom da je tuženik i sam u svom podnesku od 04. studenog 2025. jasno naveo da je tužitelju po ugovoru o kreditu naplaćena naknada za obradu kredita dana 30. siječnja 2007. u iznosu od 5.039,40 HRK to se odbija dokazni prijedlog tužitelja da se u ovom postupku provede financijsko knjigovodstveno vještačenja, a radi ekonomičnosti postupka i kako se ne bi stvarali daljnji visoki troškovi s osnova vještačenja. Odlučeno je da protiv toga rješenja nije dopuštena posebna žalba.

7. Nazočni punomoćnik tužitelja nakon donošenja tog rješenja suda nije imao daljnjih dokaznih prijedloga, osim uvida u dokumentaciju.

8. Sud je proveo predložene dokaze stranaka, sukladno naprijed navedenom rješenju, te je sud na ročištu održanom dana 19. studenog 2025.god., saslušao još i tužitelja, te je proveo dokaze uvidom u dokumentaciju, te je zaključio glavnu raspravu, a odluka se donosi na temelju postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja.

9. U postupku dokazivanja sud je izvršio uvid u u isplatni nalog – obračun (list 6 spisa), specifikaciju uplata (list 8 i 9 spisa), ugovor o kreditu (list 10-17 spisa), pregled prometa za klijenta (list 18-23 spisa), otplatni plan (list 24-39 spisa), sudsku praksu (list 53-133 spisa), te je izvršen uvid u cjelokupni ovosudni spis broj P-142/2019, te je saslušao tužitelja ŠH kao stranku u svrhu dokazivanja.

10. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

11. U čl. 2 st. 1 Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku, određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

12. U čl. 221.a. Zakona o parničnom postupku određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu; o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

13. Nije sporno da je tuženik ADDIKO BANK d.d. Zagreb pravni slijednik Hypo-Alpe- Adria-bank d.d., što je vidljivo iz Sudskog registra Trgovačkog suda u Zagrebu.

14. Uvidom u ovosudni spis broj P-142/2019 je utvrđeno da je tužitelj protiv tuženika vodio i taj spor u svezi istog Ugovora o kreditu od dana 23. siječnja 2007.god., a radi isplate s osnova preplate zbog promjene kamatnih stopa i s osnove preplate zbog promjene tečaja CHF. Taj parnični postupak je pravomoćno okončan i to donošenjem Rješenja Županijskog suda u Dubrovniku broj Gž-501/2023 od dana 12. ožujka 2025.god. kojim je ukinuta ovosudan presuda od dana 13. siječnja 2023.god. broj P- 142/2019-40 i utvrđeno je da je tužba u ovoj pravnoj stvari povučena. Dakle, predmet tog postupka nije bila ztv. Ulazna naknada ( naknada za obradu kredita ).

15. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu u kojem je navedeno da je obveza tužitelja da plati tuženiku naknadu od 1,25 % (jedan zarez dvadesetipet posto ) od iznosa kredita.

16. Nije sporno da su tužitelj ŠH kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika ADDIKO BANK d.d., tada HYPO ALPE ADRIA BANK d.d., kao banka sklopili Ugovor o kreditu broj 146-18/2007 dana 23. siječnja 2007..god., po kojemu je banka odobrila korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 88.800,00 CHF (švicarskih franaka ) u svrhu izgradnje kuće (stambeni kredit ) i to na rok od 25 godina , uz kamatnu stopu od 3,88 %, promjenjivom u skladu s Odlukom banke, s time da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti. Ugovor o kreditu je kao sudužnik i založni dužnik potpisala i ĐH, te kao založni dužnici i CH i TH. Uz Ugovor o kreditu tuženik je tužitelju dao i Otplatni plan. Ugovor o kreditu je solemniziran po javnom bilježniku Crnčec Jasenki iz [adresa]. Kredit je isplaćen tužitelju, a za izgradnju kuće. Banka (pravni prednik tuženika ) je na založenim nekretninama upisala založno pravi ( hipoteku ) u svoju korist.

17. Prilikom puštanja kredita u tečaj, tuženik je naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 5.039,40 HRK sve prema članku 5. tog sklopljenog Ugovora.

18. Naime, tuženik je izdao Potvrdu (isplatni nalog – obračun ) dana 30. siječnja 2007.god., prilikom sklapanja tog uvoroa o kreditu, u kojoj je jasno navedeno da je banka (tuženik ) tužitelju naplatila naknadu za obradu kredita u iznosu od 5.039,40 HRK što je 1,25 % od iznosa kredita, a sve sukladno čl. 5. Ugovora, a koja naknada je naplaćena/ustegnuta prilikom isplate odobrenog kredita..

19. Nije sporno da je kredit tužitelj otplaćivao tuženiku.

20. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja.

21. Sporno je da li je ništetna odredba ugovora o kreditu s osnova naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva ( tzv. ulazne naknade ) u visini 1,25 % (jedan zarez dvadesetipet posto ) od iznosa kredita.

22. Temeljem čl. 186. st. 3. Zakona o parničnom postupku je između ostalog određeno da sud nije vezan za pravnu osnovu tužbe, pa će ovaj sud dalje obrazložiti s kojeg osnova eventualno tužitelj ima pravo na isplatu i kojeg iznosa.

23. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača (u konkretnom slučaju i ova tužba ) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.

24. Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

25. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, sud smatra neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

26. Neosnovan je prigovor zastare, jer je člankom 328. Zakona o obveznim odnosima propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti članka 5. spornog Ugovora o kreditu.

27. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude, budući da tužitelj u ovom konkretnom tužbenom zahtjevu tek traži da se ta ugovorna odredba utvrdi ništetnom.

28. Naime, valja istači da je u konkretnom slučaju tužitelj tražio i utvrđenje ništetnosti i isplatu s osnova stečenog bez osnove (za tzv. ulaznu naknadu), a sukladno Zakonu o obveznim odnosima zahtjevi za utvrđenje ništetnosti ne zastarjevaju, dok s osnova isplate zbog stečenog bez osnove isti tužbeni zahtjev zastarjeva unutar rokova određenih Zakonom o obveznim odnosima, uz primjenu odredaba toga Zakona koje se odnose na prekid zastare.

29. Dakle, tužba tužitelja je podnesena unutar zastarnog roka budući da je ovaj postupak pokrenut dana podnošenjem tužbe ovome sudu kojom se traži utvrđenje ništetnosti konkretne ugovorne odredbe, a onda i isplate s osnova takve navodno ništetne ugovorne odredbe, te ovaj sud o istoj treba odlučiti.

30. Prema praksi Europskog suda nije odlučno to što je potrošački ugovor prestao, jer korisnici kredita zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao, zbog čega tužitelj ima pravo zahtijevati utvrđenje predmetnih odredbi Ugovora ništetnim, jer ništetnost ima ex tunc učinak, dakle od sklapanja ugovora, a što za posljedicu ima restituciju.

31. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju, te je saslušao tužitelja kao stranku u svrhu dokazivanja. Druge dokaze sud nije provodio, kako je već obrazloženo.

32. Tužitelj ŠH je u svom iskazu izjavio da je njegova adresa 2007. bila Pušćine, Čakovečka 143b, kasnije se preselio u [adresa], a sadašnja adresa mu je [adresa]. godine je trebao kredit jer je namjeravao izgraditi kuću u [adresa] u [adresa]. Za kredit je išao pitati u više banaka, a na kraju se odlučio za Addiko bank jer su tamo bili najbolji uvjeti. Po tom ugovoru mu je sudužnik i založni dužnik bila tadašnja supruga ĐH, a založni dužnici su bili i njegovi roditelji ZH i MH. Sve to je navedeno u tom ugovoru u kreditu koji je sklopljen s Addiko bank, koja se tada zvala Hypo Alpe Adria bank. Kada je bio u banci tamo su objašnjavali oko toga da bi se trebao uzeti kredit u valuti CHF (švicarski franak) jer je to najbolje, a što se tiče plaćanja kakvih naknada o tome uopće nije bilo govora. Pročitao je taj ugovor, vidio je da je navedena naknada, mislio je da se tu radi o standardnoj stvari i nije ništa posebno pitao. Kada je bio kod javnog bilježnika isti je samo napomenuo da treba vraćati taj kredit jer će se inače pokrenuti ovrha. U svezi te naknade njemu nisu ništa obrazlagali niti u banci niti kod javnog bilježnika. Isto tako mu nisu govorili ništa o iznosu koji će se naplatiti, on je tek naknadno vidio da mu je to naplaćeno kada je analizirao svu tu dokumentaciju u vezi tog uzetog kredita, a s obzirom da je isti bio u valuti CHF, a za koji je već pokrenuo već i raniji postupak koji se kod ovog suda vodio pod brojem P-142/2019. U vrijeme kad je uzimao taj kredit i tijekom otplate istog bio je zaposlen, nije imao nikakav obrt niti trgovačkog društvo. Taj kredit je iskorišten za osobne potrebe i to za rješavanje stambenog pitanja, a isti je isplaćen direktno prodavatelju. Na kraju ta kuća u [adresa] nije izgrađena, međutim kupio je stan na adresi [adresa], pa su se novčana sredstva iskoristila za kupnju stana na adresi [adresa] gdje je živio s obitelji. On s bankom nije mogao pregovarati niti oko bilo koje odredbe ugovora, banka mu je dala unaprijed pripremljeni ugovor, banka je taj ugovor pripremila sa svim uvjetima.

33. Tužitelj je u svom iskazu ostao kod navoda iznesenih tijekom postupka. Iskaz tužitelja sud smatra vjerodostojnim jer je iskren, logičan i životno uvjerljiv.

34. Među parničnim strankama je sporno da li su ništetne odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva tzv. ulazna naknada. Sporno je da li je tužitelj potrošač, kao i da li je tužitelj aktivno legitimiran u ovom postupku.

35. Analizirajući iskaz tužitelja valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome što utječe na visinu iznosa te sporne naknade i na koji način se ista obračunava, kao i koji je postotak iste.

36. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja i plaćanja naknada u konkretnom slučaju naknade za obradu kredita (kreditnog zahtjeva ).

37. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

38. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

39. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.

40. Prema članku 59. Zakona o zaštiti potrošača, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

41. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

42. Što se tiče odredbe o naknadi u visini 1,25 % ( jedan zarez dvadesetipet posto ) od iznosa kredita koju je ovdje tuženik naplatio tužitelju nije ništetna sama po sebi, jer tako proizlazi i iz Direktive 2008/48/EEZ. Drugim riječima, ugovaranje takve naknade samo po sebi ne mora biti ništavo, ako se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo i uz uvjet da ugovorena naknada ne proizvodi neravnotežu između potrošača i trgovca.

43. Dakle, u svakom konkretnom slučaju treba ocijeniti da u vrijeme zaključenja Ugovora pravni tuženik ( banka ), kao trgovac, i tužitelj kao potrošač odnosno korisnik kreditnih usluga, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na visinu takse odnosno naknade, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

44. U konkretnom slučaju sud smatra da tužitelj nije bio informiran na što konkretno se ta naknada za obradu kreditnog zahtjeva odnosi, te tužitelj o naknadi uopće nije mogao pregovarati. Sud prihvaća iskaz tužitelja da je Ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određena naknada o kojoj nije mogao pregovarati.

45. Dakle, sud je utvrdio da se radi o ugovoru banke (tuženika ) sa standardnim stipulacijama koji sadrži odredbe prema kojima za sve ono što nije njima regulirano vrijede odredbe općih akata banke, odnosno važeći propisi, a ukoliko se u razdoblju u kojem su međusobni odnosi stranaka regulirani u skladu s ugovorom izmijene propisi ili opći akti banke, korisnike kredita obvezuje postupati po nastalim promjenama, te se isti ima cijeniti prema odredbi čl. 295. Zakona o obveznim odnosima.

46. Sud smatra da u konkretnom Ugovoru o kreditu nije jasno i lako uočljivo kako se od iznosa kredita jednokratno odbijaju troškovi obrade. Tuženik tužitelju nije obrazložio koje to točno troškove banka ima u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste tužitelj morao nadoknaditi niti mu je objasnila strukturu tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se traži.

47. U Ugovoru o kreditu uopće nije navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada ( kupovni, srednji ili prodajni tečaj ), a niti tečaj na koji dan (sklapanje ugovora, isplata kredita i sl. ). Tužitelju nisu obrazložene od strane tuženika ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz potpisivanja ugovora koje sadrže tu odredbu čl. 5.

48. Prema sudskoj praksi ugovorna odredba ugovora o kreditu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za obradu kredita može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

49. Tako je i navedena odredba ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a. Te odredbe Ugovora su ništetne jer ga je prethodno pripremio tuženik (banka ), o tim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo niti se to uopće moglo.

50. Stoga sud smatra da je plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,25 % ( jedan zarez dvadesetipet posto ) iznosa kredita prouzročuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

51. Sud je u konkretnom slučaju na temelju provedenih dokaza i iskaza tužitelja utvrdio da u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik (banka ), kao trgovac, i tužitelj kao potrošač (korisnik kreditnih usluga) nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na visinu te naknade, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja ).

52. Nije sporno da je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita, tuženik ( banka) imao određene troškove, koji se „pokrivaju“ tom naknadom. Međutim sama činjenica da je trošak obrade, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

53. Naime, u konkretnom slučaju radi se o odredbi koja nije razumljiva jer nije određeno na koji način i po kojim parametrima će se formirati visina takse (naknade ) tako da je ovdje tužitelj stavljen u neravnopravan položaj jer je dužan platiti naknadu za koju nije znao na koji način se formira njezina visina i koja je podložna jednostranom određivanju od strane tuženika odlukom na koju tužitelj ne može utjecati, a za taj iznos naknade je tužitelju umanjen iznos kredita tj. novčanih sredstava koja su mu isplaćena u konačnici.

54. Takva odredba ugovora prouzročuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja ) kao i odredba prema kojoj su se tužitelji obvezali platiti naknadu utvrđenu odlukom banke (ovdje tuženika ) o naknadama. O toj odredbi ugovora o kreditu se nije pojedinačno pregovaralo već su odredbe bile unaprijed formulirane od strane tuženika (banke ) te tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj, a radi se o odredbi koja je nepoštena u smislu čl. 82. podtočka 11. ZZP. Tako i recentna sudska praksa npr. odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-673/2023. Ranije odluke npr. Županijski sud u Zagrebu broj Gž-1368/2021 i Gž-2836/2022, Sud Europske unije odluke u spojenim predmetima C-84/19, C-222/19 i C-252/19.

55. Dakle, o spomenutoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, pa je takva odredba nerazumljiva iz razloga što je visina naknade (takse) definirana općim uvjetima ugovora te da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja.

56. Konkretno, a s obzirom da se po ocjeni ovog suda o spornoj ugovornoj odredbi nije posebno pregovaralo, te kako se prema spornoj ugovornoj odredbi radi o neodređenoj i nedorečenoj formulaciji prema kojoj je banka ovlaštena sama donijeti Odluku o visini naknade.

57. Prema sudskoj praksi, ako tuženik (banka ) tvrdi da tužitelj nije potrošač, onda je to tuženik dužan i dokazati.

58. Zakon o zaštiti potrošača određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Kako je ovdje nesporno da je navedeni kredit i podignut i iskorišten, te i u cijelosti otplaćen, što sam tuženik ( banka ) priznaje i ne osporava, a isti je otplaćen kao potrošački za izgradnju kuće (stambeni kredit ), što je vidljivo iz same dokumentacije tuženika (banke), a u samom ugovoru je tužitelj naveden kao fizička osoba.

59. Sud je uvidom u sam ugovor o kreditu, kao i ostalu dokumentaciju vezanu uz taj ugovor utvrdio da je svugdje tužitelj naveden kao fizička osoba, da je tužitelj u vrijeme kada je uzimao taj kredit bio je zaposlen. Stoga sud utvrđuje da je tužitelj potrošač.

60. Tužitelj je aktivno legitimiran u ovom postupku kao korisnik kredita, što je navedeno u Ugovoru o kreditu, a sud utvrđuje da je tuženik (banka ) sve uplate po spornom kreditu priznala i kredit je u cijelosti otplaćen, o čemu je banka izdala potvrdu i to ne osporava, pa stoga tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog postupka.

61. Slijedom navedenoga utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedene odredbe ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem, te je odlučeno kao u toč. I. izreke presude.

62. Stoga sada valja utvrditi koji iznos tzv. ulazne naknade je tuženik naplatio tužitelju.

63. Kako je dio koji se odnosi na ugovaranje plaćanja tzv. ulazne naknade ( naknade za obradu kredita ) ništetan jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, i to je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ( stjecanje bez osnove ) u kojem članku Zakona je određeno u st. 1. da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

64. Tužitelj je uz tužbu predao Potvrdu ( isplatni nalog – obračun ) samog tuženika ADDIKO BANK d.d. od dana 30. siječnja 2007.god. u kojoj sam ovdje tuženik jasno navodi da je ovdje tužitelju tuženik naplatio naknadu ( navedeno kao troškovi obrade) u iznosu od 5.039,40 HRK, što je bilo 1,25 % (jedan zarez dvadesetipet posto ) od odobrenog kredita (koji kredit je odobren u iznosu od 88.800,00 CHF, odnosno protuvrijednost 403.152,00 HRK ) na dan 30. siječnja 2007.god., što je navedeno na toj Potvrdi banke (tuženika ), pa je tako tužitelju onda isplaćen s osnova kredita umanjeni iznos za tu naplaćenu tzv. ulaznu naknadu.

65. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u RH iznos od 5.039,40 HRK je sada iznos od 668,84 EUR prema fiksnom tečaju konverzije 7,53450 (HRK/ EUR).

66. Tako se matematički izračunom preračunavanjem valute HRK u valutu EUR u vrijeme obrade i isplate kredita dolazi do iznosa od 668,84 EUR, koji iznos tužitelj potražuje svojom tužbom.

67. Tuženik je dužan temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćeni iznos tužitelju kredita, koju je tuženik tužitelju naplatio temeljem ugovorne odredbe za koju je sud ocijenio da je ništetna, u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, a koja kamata teče od dana 31. siječnja 2007.god. do isplate, s obzirom da je kredit od strane banke (tuženika ) isplaćen prije tog datuma, točnije dana 30. siječnja 2007.god., što je vidljivo iz dokumentacije u spisu, te je odlučeno kao pod toč. II. izreke.

68. Valja istači da se tuženik – banka ne može smatrati poštenim stjecateljem jer je upravo njegovo nepoštenje i razlog ništetnosti radi koje se i vodi ovaj postupak, pa stoga i zakonske zatezne kamate na utvrđeni iznos teku od dospijeća tog iznosa do isplate, a ne od presuđenja.

69. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. stav 1. Zakona o parničnom postupku, jer je tužitelj u cijelosti uspio sa svojim tužbenim zahtjevom.

70. Trošak tužitelja odnosi se na troškove zastupanja po punomoćniku -odvjetniku, a trošak je odmjeren prema po sudu utvrđenoj vrijednosti predmeta spora ( 1.327,22 EUR).

71. Sud tužitelju priznaje trošak sukladno čl. 164. Zakona o parničnom postupku kako je zatraženo u predanom troškovniku. Trošak tužitelja odnosi se na troškove zastupanja po punomoćniku -odvjetniku, i u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine RH broj 138/23 i 107/25), posebice Tbr. 48. i Tbr.52 iste, dakle 2,00 EUR/bod.

72. Tužitelju se priznaje trošak za sastav tužbe u iznosu 200,00 EUR (tbr.8. toč.1.), sastav podneska od 11.07.2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8/1 ), zastupanje na ročištu 02.10.2025. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.9/1), zastupanje na ročištu 19.11.2025. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.9/1), te zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR (tbr.9/3), što ukupno iznosi 900,00 EUR, uvećano za pripadajući PDV-a koji ukupno iznosi 225,00 EUR, pa se sveukupno tužitelju s ovog osnova priznaje iznos od 1.125,00 EUR.

73. Tužitelj sukladno Zakonu o sudskim pristojbama ( Narodne novine RH broj 118/18, 51/23), čije su izmjene stupile na snagu dana 20.05.2023. godine, propisano je u čl. 11. st. 1. toč. 20. da su od plaćanja sudskih pristojbi oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, a kako je u konkretnom predmetu parnica pokrenuta temeljem pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, sukladno odredbama ZOSP, tužitelj nije dužan platiti pristojbu.

74. Tako ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 1.125,00 EUR, a na plaćanje je obvezan tuženik koji je izgubio spor.

75. Temeljem svega gore iznijetog sud je odlučio kao u izreci.

U Čakovcu, 18. prosinca 2025. godine

S U T K I N J A:

Valentina Varga Gombar

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, putem ovog suda na nadležni Županijski sud sukladno čl. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova ( Narodne novine RH broj 67/18 i 21/22 ), pismeno u tri istovjetna primjerka.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku).

O tom obavijest :

1. punomoćnik tužitelja Pintarić Josip, odvjetnik iz Čakovca

2. punomoćnik tuženika OD Knezović i partneri iz Zagreba