Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj Gž-2296/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Andree Boras- Ivanišević predsjednice vijeća, Sonje Meštrović članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Borisa Mimice člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠV (OIB [osobni identifikacijski broj]), [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Vedran Juričan, odvjetnik u Varaždinu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. (OIB 53056966535), Zagreb, Magazinska 69, koji je zastupan po generalnom punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-10809/2023-11 od 2. srpnja 2024., u sjednici održanoj 18. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se odbija se žalba tužitelja kao neosnovna i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-10809/2023-11 od 2. srpnja 2024., u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke, kojima je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja.

II. Djelomično se odbija žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-10809/2023-11 od 2. srpnja 2024., u pobijanom dijelu pod točkama I. i II. izreke, kojima je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja.

II. Odbija se žalba tužitelja, kao i djelomično žalba tuženika, kao neosnovane, pa se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 10809/2023-11 od 2. srpnja 2024., u dijelu pod točkom IV. izreke, kojim je naloženo tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.196,01 eura skupa s dosuđenim kamatama.

III. Djelomično se uvažava žalba tuženika kao osnovana i preinačuje se odluka o troškovima postupka sadržana pod točkom IV. izreke, presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10809/2023-11 od 2. srpnja 2024., u dijelu kojim je naloženo tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka za iznos od 187,50 eura skupa s dosuđenim kamatama, tako da se zahtjev tužitelja za naknadom troška u ovom iznosu odbija kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredaba ugovora o kreditu br. 320-50-3537966 od 26. lipnja 2006. sklopljen između tužitelja i tuženika, solemniziran kod javnog bilježnika Bojane Štimac iz Varaždina pod brojem: OU-826/2006-1 dana 27. lipnja 2006.godine i to: točka 1. ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, točka 2. ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena redovna kamata, godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora i točka 7. ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita u jednakim mjesečnim CHF anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća (točka I. izreke), pa je tuženik obvezan isplatiti tužitelju iznos od 1.842,60 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, koje teku na pojedine iznose kako je to specificirano izreci presude, u roku od 15 dana (točka II. izreke), dok je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za iznos od 553,88 eura (točka III. izreke).

1.1. Odlukom o troškovima postupka sadržanoj u presudi, naloženo je tuženiku da tužitelju na ime parničnog troška isplati iznos od 1.383,51 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, u roku od 15 dana (točka IV. izreke).

2. Protiv navedene presude žale se obje stranke.

2.1. Tužitelj pobija navedenu presudu u dijelu pod točkom III. i pod točkom V. izreke, zbog žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. točke 2. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP), s prijedlogom da se u tom dijelu preinači shodno žalbenim navodima.

2.2. Tuženik pobija navedenu presudu pod točkama I., II. i IV. izreke, zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. ZPP-a, s prijedlogom da se presuda u tom dijelu preinači i taj tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan, a podredno da se presuda u tom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.3. Na žalbe nije odgovoreno.

2.4. Žalba tužitelja je neosnovana kao i žalba tuženika u pogledu glavne stvari, dok je žalba tuženika djelomično osnovana u pogledu odluke o troškovima postupka.

3. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

3.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuje tuženik, jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

3.2. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog žalitelja pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja.

4. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnim odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi sadržanim u ugovoru o kreditu broj 320-50-3537966 od 26. lipnja 2006., sa zahtjevom za isplatom zbog rasta tečaja iznosa od 1.8942,60 eura i zbog rasta kamatnih stopa iznosa od 553,88 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na svaki mjesečni iznos.

4.1. Nesporno je da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 26. lipnja 2006. ugovor o kreditu broj 320-50-3537966 za iznos od 17.767,60 CHF u kunskoj protuvrijednosti, s otplatom u 84 mjesečna anuiteta, da su stranke iznos kredita vezale uz srednji tečaj tuženika, da je obveza tužitelja bila plaćati u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan dospijeća, da je tečaj CHF u odnosu na kunu nakon zaključenja ugovora rastao i da je među strankama ugovorena promjenjiva kamatna stopa, koja je u vrijeme zaključenja ugovora iznosila 2,95%, a promjena je vezana uz Odluke o kamatnim stopama tuženika.

5. Sporna je u žalbenom postupku osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno jesu li ništetne odredbe ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF pa da je tuženik primjenom odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF uz koju je vezana glavnica švicarski franak neosnovano ostvario korist u visini razlike između iznosa koji mu je tužitelj uplaćivao, a koji su veći od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na početno ugovorenu kamatnu stopu i početnu vrijednost CHF te je li tužbeno potraživanje u zastari.

6. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF i pravilno naložio tuženiku isplatiti tužitelju stečeno bez osnove na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, kao što je i pravilno odbio zatraženu isplatu na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi uvažavajući prigovor zastare.

7. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici glede ocjene valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi ugovora o kreditu mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. (»Narodne novine«, broj 96/03., 46/07. i 79/07., dalje: ZZP/03.).

7.1. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda i stanja spisa proizlazi da se tijekom otplate kredita mijenjala kamatna stopa i da ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, da u ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope već je ugovorena promjenjivost kamatne stope a ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredu unaprijed formuliranoga standardnog ugovora tuženika, pa se smatra da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo. Dalje je utvrđeno da se tijekom otplate kredita mijenjala visina tečaja CHF u odnosu na kunu, da stranke nisu pojedinačno pregovarale, da tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj ugovornih odredbi koje su se odnosile na valutnu klauzulu jer su navedene odredbe bile sastavni dio standardnog ugovora, da banka nije na transparentan način informirala tužitelja o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, niti su utvrdile na koji će način promjena tečaja CHF utjecati na korisnike kredita, čime je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljenoj na primjeni valutne klauzule. U odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev glede visine potraživanja tuženik nije imao primjedbi tako da je prvostupanjski sud utvrdio da razlika u otplati kredita između redovne početne kamatne stope i kasnijih kamatnih stopa promijenjenih jednostranim odlukama tuženika iznosi 553,88 eura, a razlika između iznosa koji je tužitelj po osnovi valutne klauzule stvarno platio i iznosa koji bi platio da je plaćao anuitete po tečaju švicarskog franka na dan korištenja kredita u odnosu na početni otplatni plan te uz primjenu u utuženom razdoblju iznosi 1.842,60 eura.

8. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje te pravne zaključke prvostupanjskog suda vezano za razloge pravne valjanosti spornih odredbi konkretnog ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, koje je pitanje sud riješio i na individualnoj razini ovoga konkretnoga parničnog spora uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 118. Zakon o zaštiti potrošača (»Narodne novine«, br. 41/14., 110/15. i 14/19., dalje: ZZP/14.) odnosno članka 126. Zakona o zaštiti potrošača (»Narodne novine«, br. 19/22., dalje: ZZP/22.) te članka 502.c ZPP-a.

8.1. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena u odnosu na promjenjivu kamatu stopu presudom Visokoga trgovačkog suda poslovni broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. povodom koje je donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH) broj Rev-249/2014 od 9. travnja 2015., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih banaka i ovdje tužena banka, povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora, uključujući i tuženika, te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora, potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, jer je na taj način došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost takvih ugovornih odredbi.

8.2. Nadalje, tom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u konačnici potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokoga trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

8.3. Odredbom članka 118. ZZP/14., koji je bio važeći u vrijeme pokretanja postupka, bilo je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa, a gotovo na identičan način to propisuju i odredbe ZZP/22.

8.4. Stoga, pravilan je stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, br. 70/19., dalje: ZPP/19.), na temelj članka 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022). Pritom valja napomenuti da tijekom postupka tuženik je iznosio činjenice da bi postojao informirani pristanak tužitelja na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu te je prvostupanjski sud na prijedlog stranaka, pa tako i tuženika, pobijanu odluku donio nakon što je i saslušao tužitelja, pa je neosnovano pozivanje tuženika da je ugovaranje tih odredbi bilo zakonito i uobičajeno.

9. Kako su sporne odredbe konkretnog ugovora o kreditu utvrđene nepoštenim odnosno ništetnim sukladno odredbama članka 81., 84., 85., 86. i 87. ZZP/03., koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužitelju pripada pravo na individualni restitucijski zahtjev prema kojem joj je tuženik dužan vratiti ono što je primio na temelju ništetnih odredbi ugovora.

10. Tužitelju pripada pravo na povrat razlike između plaćene ugovorne kamate po promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorne kamate obračunate po stopi ugovorenoj na dan sklapanja ugovora, odnosno razlike između plaćenih anuiteta obračunatih u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan plaćanja i anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan prijenosa kredita u otplatu, jer to pravo proizlazi iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine« broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. dalje: ZOO), u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a, u pogledu čega je iznos nesporan među strankama.

11. Međutim, na tako utvrđenu visinu potraživanja tuženik je istaknuo prigovor zastare koji je prvostupanjski sud pravilno ocijenio. U konkretnom slučaju riječ je o restitucijskom zahtjevu za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, pa u obzir dolazi opći petogodišnji rok zastare iz članka 225. ZOO-a.

11.1. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora utvrđena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, odnosno članka 104. stavak 1. ZOO-a.

11.2. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, a imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbe 12. svibnja 2021., tražbina tužitelja u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu je u zastari s obzirom da je od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe 13. lipnja 2014. do podnošenja tužbe u ovom predmetu protekao petogodišnji zastarni rok, dok tražbina tužitelja u odnosu na valutnu klauzulu nije u zastari jer od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe 14. lipnja 2018. pa do podnošenja tužbe 12. svibnja 2021. nije protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a za zastaru novčane tražbine tužitelja, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud, pa se žalbeni navodi žalitelja glede ocjene prigovora zastare ukazuju u cijelosti neosnovani.

12. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, dakle bez valjane pravne osnove, pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakoga pojedinoga mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VSRH (Revd- 1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakoga pojedinog slučaja a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

13. Također, prvostupanjski sud je pravilno zaključio kako je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora imao svojstvo potrošača jer se iz dokaza u spisu nije moglo zaključiti da je iznos kredita korišten za poduzetničke ili poslovne namjene, a teret dokazivanja da je ugovor o kreditu sklopljen u svrhu namijenjenu njegovoj poslovnoj djelatnosti ili obavljanju slobodnog zanimanja odnosno da tužitelj nema svojstvo potrošača, je na tuženiku, koji to nije dokazao, pa sud nije trebao tražiti daljnje pojašnjenje jer je već raspolagao potrebnim pravnim i činjeničnim elementima iz kojih proizlazi svojstvo tužitelja kao potrošača zbog čega su žalbeni navodi tuženika kojima osporava to svojstvo tužitelju u cijelosti neosnovani.

14. Radi navedenog bez utjecaja su na pravilnost pobijane presude žalbeni navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

15. Svojim žalbenim navodima tužitelj osporava ocjenu prvostupanjskog suda u pogledu uspjeha tužitelja u ovom postupku, dok tuženik osporava dosuđeni parnični trošak navodeći kako je prvostupanjski sud pogrešnom primjenom materijalnog prava tužitelju priznao trošak sastava podneska od 8. ožujka 2024.

15.1. Po ocjeni ovog suda pravilno je prvostupanjski sud ocijenio uspjeh tužitelja u ovoj parnici imajući na umu učinak utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, pa su neosnovani žalbeni navodi tužitelja u pogledu ocjene njegovog uspjeha u ovoj pravnoj stvari.

15.2. Nadalje, neosnovano tuženik prigovara da je prvostupanjski sud pogrešno tužitelju zastupanom po punomoćniku dosudio parnični trošak sastav podnesaka od 8. ožujka 2024. Naime, odredbom članka 155. stavkom 1. ZPP-a propisano je da će sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice, te da o tome koji su troškovi bili potrebni i o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti, osobito vodeći računa o pravilima ZPP-a koja za pripremanje glavne rasprave određuju upućivanje podnesaka i jedno pripremno ročište, te jedno ročište za glavnu raspravu.

15.3. Suprotno citiranoj odredbi prvostupanjski sud dosuđuje tužitelju trošak sastava tog podneska prema Tbr. 8.1. Naime, prema Tbr. 8.1. Tarife nagrada za sastavljanje odgovora na tužbu, prigovora protiv platnog naloga i obrazloženih podnesaka u kojima se odgovara na navode prigovora ili odgovora na tužbu ili se očituje na nalaze i mišljenja vještaka, ali ne više od sveukupno četiri takva podneska u prvostupanjskom postupku, iznosi kao za tužbu po Tbr 7.1., 3., 6. i 7. Tarife. U konkretnom slučaju tužitelj je podneskom od 8. ožujka 2024. specificirao svoje potraživanje pa se ne radi o obrazloženom podnesku iz Tbr. 8.1. Tarife, kako to pogrešno dosuđuje prvostupanjski sud. Stoga, tužitelju ne pripada dosuđeni troška po tom tarifom broju, ali mu po stavu ovog suda pripada po Tbr. 8.3. Tarife, dakle u iznosu od 62,50 eura.

16. Sukladno tome trebalo je preinačiti pobijanu presudu u dijelu troškova postupka iz točke IV. izreke presude te ostale pravilno utvrđene troškove postupka umanjiti za više dosuđeni iznos po osnovi nagrade punomoćnika tužitelja za sastav podneska od 8. ožujka 2024. sa PDV-om u iznosu od 62,50 eura, a u preostalom dijelu odluku o troškovima potvrditi.

17. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka trebalo je odbiti pozivom na odredbu članka 166. stavak 1. ZPP-a, u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a, jer je uspio sa svojom žalbom u neznatnom dijelu, a zbog kojeg mu nisu nastali posebni troškovi.

18. S obzirom na navedeno, trebalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, u vezi s člankom 380. točke 2. i 3. ZPP-a, odlučiti kao u izreci ove odluke.

Split, 18. prosinca 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Andrea Boras-Ivanišević