REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3608/2025-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Mariju Klariću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja: ZR, Kupinečki [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Vedran Bikić, odvjetnik u Vinkovcima, V. Nazora 11 B, protiv tuženika: EOS Matrix d.o.o., Zagreb, Horvatova 82, OIB: 76674680107, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 4. studenoga 2025. u nazočnosti tužitelja i zamjenika tužiteljevog opunomoćenika, a u izočnosti tuženika, 18. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev, kao neosnovan, koji glasi:

''Proglašava se nedopuštenim ovrha koja se vodi pred poslodavcem ER vl. obrta [obrt], [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] a na plaći ovršenika, ovdje tužitelja ZR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] temeljem Rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave od dana 15.05.2008.godine donesene od strane Javnog bilježnika Ive Živković i Lade Škaričić Sinčić iz Zagreba pod brojem Ovrv-20477/08 a koje rješenje je postalo pravomoćno dana 04.04.2009.godinee.

Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročene troškove ovršnog postupka koji se odnose na pristojbu i sastav žalbe protiv rješenja o ovrsi u iznosu od 350,00 eura, kao i da tužitelju naknadi prouzročene parnične troškove.''

Obrazloženje

1. Tužba je predana ovome sudu e-komunikacijom 7. lipnja 2024. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 1), u kojoj se navodi da je rješenjem o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, kojeg je 15. svibnja 2008. donijela javna bilježnica ZRL pod posl. br. Ovrv-20477/08, određena ovrha općenito na imovini ovršenika, a koje rješenje je postalo pravomoćno 4. travnja 2009. Predmetna isprava nije dostavljena ovršeniku, pa ju isti nije niti u mogućnosti priložiti. Tuženik je tijekom siječnja 2023. pokrenuo izvansudsku ovrhu na plaći tužitelja putem poslodavca ER, vl. obrta [obrt], [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]. Protiv naprijed navedene izvansudske ovrhe ovršenik, ovdje tužitelj, je podnio žalbu temeljem odredbe čl. 50. st. 1. toč. 11. i st. 5. Ovršnog zakona, a zaključkom ovoga suda posl. br. Ovr-15953/23 od 13. svibnja 2024. je tužitelj upućen na podnošenje tužbe, radi utvrđenja nedopuštenosti ovrhe. Ovrha nije dopuštena. Naime, predmetno rješenje o ovrsi je postalo pravomoćno i ovršno 4. travnja 2009. Tužitelj se nalazi u stalnom radnom odnosu sa stalnim mjesečnim primanjima od 1994. godine. Tuženik nije pokušao naplatiti predmetnu tražbinu, niti po računima tužitelja niti na imovini tužitelja. Tuženik se u siječnju 2023. obratio tužiteljevu dužniku, poslodavcu OR, vl. obrta [obrt], [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi provedbe izvansudske ovrhe na plaći tužitelja. Kako tužiteljev dužnik, poslodavac nije ovlašten isticati prigovore, to je tužitelj podnio žalbu protiv navedenog rješenja o ovrsi te istaknuo prigovor zastare predmetne tražbine, s obzirom da je od dana pravomoćnosti ovrhe proteklo 13 godina, a tuženik nije prekinuo zastaru, niti je pokrenuo odgovarajući postupak pred nadležnim tijelima radi naplate predmetnog dugovanja. Tuženik u proteklih 13 godina nije poduzeo niti jednu radnju radi naplate predmetne tražbine, iako je imao mogućnosti i sredstava s obzirom da se ovršenik nalazio u stalnom radnom odnosu. S obzirom da je predmetno rješenje o ovrsi postalo pravomoćno 4. travnja 2009., a tuženik je prvu radnju radi naplate predmetne tražbine pokrenuo u siječnju 2023. godine, i to izvansudsku ovrhu na plaći tužitelja, iako je tužitelj u redovnom radnom odnosu i nije bio u blokadi, te se naplata mogla izvršiti i s redovnog računa tužitelja, to je predmetno rješenje o ovrsi u cijelosti u zastari, odnosno nastupila je zastara predmetne tražbine. Opetovano se ističe kako tužitelj niti jednom nije mogao istaknuti prigovor protiv predmetnog rješenja o ovrsi, s obzirom da mu isto nikada nije dostavljeno, te je prvi put o predmetnom rješenju o ovrsi upoznat u siječnju 2023., kada je tuženik podnio navedenu izvansudsku ovrhu protiv koje je tužitelj pokrenuo odgovarajuće postupke. Dakle, iz svega navedenog je razvidno kako je nastupila zastara predmetne tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom, a koja ovršna isprava nikada nije dostavljena ovršeniku, ovdje tužitelju, te koja ovršna isprava nikada nije podnesena na izravnu naplatu iako je proteklo više od trinaest godina od pravomoćnosti i ovršnosti predmetne isprave. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže donijeti presudu kojom će se prihvatiti tužbeni zahtjev za proglašenje nedopuštenom ovrhe koja se vodi pred tužiteljevim poslodavcem ER vl. obrta [obrt], [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], a na plaći ovršenika, ovdje tužitelja, temeljem rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, koje je 15. svibnja 2008. donijela javna bilježnica ZRL, [adresa], pod posl. br. Ovrv-20477/08, a koje rješenje je postalo pravomoćno 4. travnja 2009., uz naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.

2. Odgovor na tužbu je predan ovome sudu e-komunikacijom 29. listopada 2024. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 24), u kojem se navodi da tužitelj u tužbi, u bitnom, ističe kako je nastupila zastara tražbine. Tuženik se u cijelosti protivi tužbi i navodima iz tužbe. Najprije, tuženik ističe kako je ovrha kod poslodavca ovršenika, u skladu s odredbom čl. 284. st. 2. Ovršnog zakona, pokrenuta temeljem pravomoćnog i ovršnog rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave posl. br. Ovrv-20477/08, koje je 15. svibnja 2008. donijela javan biljženica ZRL, a kojim je ovrha određena na plaći ovršenika kao predmetu ovrhe. Tužitelj ističe kako tuženik niti jednom od donošenja predmetnog rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave posl. br. Ovrv-20477/08, koje je 15. svibnja 2008. donijela javna bilježnica ZRL, nije pokrenuo niti jedan postupak kojim bi prekinuo zastaru tražbine. Dodatno, tužitelj ističe kako tuženik niti jednom kod Financijske agencije nije pokrenuo postupak izvansudske ovrhe temeljem navedene ovršne isprave te kako je stoga nedvojbeno nastupila zastara tražbine. Slijedom navedenog, u cijelosti su neosnovani tužiteljevi navodi kojima ističe kako tuženik, kao ovrhovoditelj, nikada nije prekinuo zastaru pokretanjem izvansudske ovrhe kod Financijske agencije, budući da Financijska agencija provodi ovrhu na predmetu ovrhe novčanim sredstvima po računu, a koji je različit od predmeta ovrhe na kojem se ima provesti izvansudska ovrha određena predmetnim javnobilježničkim rješenjem. Naime, odredbom čl. 284. Ovršnog zakona je uređen postupak izvansudske ovrhe koji se provodi temeljem ovršne isprave-javnobilježničko rješenje o ovrsi. Tako je odredbom čl. 284. st. 1. Ovršnog zakona uređena provedba izvansudske ovrhe kod Financijske agencije kada je ovrha određena na novčanoj tražbini po računu kod banke ili općenito na imovini ovršenika, dok je odredbom čl. 284. st. 2. Ovršnog zakona uređena provedba izvansudske ovrhe kod poslodavca ili drugog isplatitelja stalnog novčanog primanja kada je ovrha određena na stalnom novčanom primanju ili općenito na imovini ovršenika. Dodatno, tuženik ističe kako je odredbom čl. 2. Zakona o provedbi ovrhe a novčanim sredstvima, određeno kako Financijska agencija provodi ovrhu na novčanim sredstvima kao predmetu ovrhe. Dakle, jasno je da temeljem ovršne isprave-rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave posl. br. Ovrv-20477/08, kojeg je 15. svibnja 2008. donijela javna bilježnica ZRL, tuženik, kao ovrhovoditelj nikada nije niti mogao pokrenuti ovrhu kod Financijske agencije radi namirenja tražbine, budući da Ovršnim zakonom uopće nije propisana mogućnost ni ovlaštenje Financijske agencije za provedbu ovrhe na plaći ovršenika kao predmetu ovrhe. Slijedom navedenog, jasno je kako su takvi tužiteljevi navodi u cijelosti neosnovani, neutemeljeni i bez ikakve pravne logike i razumijevanje. Nadalje, tuženik ističe kako se na tražbinu iz ovršne isprave-rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave posl. br. Ovrv-20477/08, koje je 15. svibnja 2008. donijela javna bilježnica ZRL, [adresa], u skladu s odredbom čl. 233. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23), ima primijeniti desetogodišnji zastarni rok. Dodatno, tuženik ukazuje kako je odredbom čl. 241. Zakona o obveznim odnosima propisano kako se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Konačno, tuženik ukazuje kako je odredbom čl. 245. Zakona o obveznim odnosima propisano kako nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Tuženik ističe kako je prethodni vjerovnik-Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, prekinuo zastaru kada je kod poslodavca ovršenika, ovdje tužitelja, pokrenuo postupak izvansudske ovrhe temeljem ovršne isprave-rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave posl. br. Ovrv-20477/08, koje je 15. svibnja 2008. donijela javna bilježnica ZRL, [adresa]. Tuženik ukazuje kako je sam tužitelj u tužbi učinio nespornim kako je od 2013. godine neprekidno u radnom odnosu te na navedenu okolnost dostavlja radnu knjižicu tužitelja.

Tuženik ističe kako je prethodni vjerovnik 22. ožujka 2017. prekinuo zastaru, kada je kod tužiteljevog poslodavca KIT d.o.o., Pisarovina, Trg Stjepana Radića 2, OIB: 54597133705, pokrenuo postupak izvansudske ovrhe temeljem ovršne isprave- rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave posl. br. Ovrv-20477/08, koje je 15. svibnja 2008. donijela javna bilježnica ZRL. Slijedom navedenog, iz dostavljene radne knjižice jasno je i nedvojbeno kako je tužitelj na dan pokretanja postupka izvansudske ovrhe bio zaposlenik društva KIT d.o.o., Pisarovina, Trg Stjepana Radića 2, OIB: 54597133705. Također, iz isprava koje tuženik dostavlja uz odgovor na tužbu, jasno je kako je u vrijeme zaposlenja prethodni vjerovnik kod poslodavca ovršenika, ovdje tužitelja, pokrenuo postupak izvansudske ovrhe, a kojim postupkom je nedvojbeno u skladu s odredbom čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, prekinuta zastara tražbine. Slijedom navedenog i dokazanog, do prekida zastare nedvojbeno je došlo unutar desetogodišnjeg zastarnog roka. S obzirom da nakon prekida zastara iznova počinje teći u novom desetogodišnjem zastarnom roku, a da je postupak čije se proglašenje traži nedopuštenim iznova pokrenut prije njegova isteka, jasno je kako je istaknuti prigovor zastare u cijelosti neosnovan i neutemeljen. Zaključno, s obzirom na sve navedeno, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev, kao neosnovan.

3. Presudom zbog ogluhe ovoga suda posl. br. P-3502/2024-6 od 19. studenoga 2024. je u cijelosti prihvaćen tužbeni zahtjev, odnosno proglašena je nedopuštenom ovrha koja se vodi pred tužiteljevim poslodavcem ER vl. obrta [obrt], [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], a na plaći ovršenika, ovdje tužitelja, temeljem rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, koje je 15. svibnja 2008. donijela javna bilježnica ZRL, [adresa], pod posl. br. Ovrv-20477/08, a koje rješenje je postalo pravomoćno 4. travnja 2009. (toč. I. izreke) i naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu 482,18 EUR sa zateznim kamatama od

19. studenoga 2024. (toč. II. izreke)

Rješenjem Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž-615/2025-3 od 12. svibnja 2025. ukinuta je potonja presuda i predmet vraćen ovome sudu na ponovno suđenje.

4. Tijekom postupka izvedeni su dokazi i to uvidom u očevidnik neizvršenih osnova za plaćanje sa specifikacijo naplate, od 22. veljače 2023. (list 4), Dodatni Ugovor I. i Dodatni Ugovor II. Ugovoru o cesiji, sklopljenom 17. kolovoza 2017. (list 5 i 6), tuženikov dopis od 6. veljače 2023., uz Ugovor o cesiji (list 7-12), elektronički zapis HZMO-a, od 22. veljače 2023. (list 13-18), prijedlog za ovrhu od 30. travnja 2008. i odnosno rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javne bilježnice ZRL posl. br. Ovrv-20477/08 od 15. svibnja 2008. (list 28-31), dopis od 22. ožujka 2017. i odgovor na isti od 27. ožujka 2017. (list 32-34) te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja osobno kao stranke na ročištu 4. studenoga 2025. (list 62 i 63).

5. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev za proglašenje nedopuštenom ovrhe, koja se vodi kod tužiteljevog poslodavca, a na plaći tužitelja, kao ovršenika, temeljem ovršne isprave- pravomoćnog i ovršnog rješenja o ovrsi, a iz razloga zbog kojeg je tužitelj upućen u predmetnu parnicu, odnosno zbog istaknutog prigovora zastare tražbine po predmetnoj ovršnoj ispravi.

Sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva.

7. Uvidom u prijedlog za ovrhu od 30. travnja 2008. i odnosno rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javne bilježnice ZRL posl. br. Ovrv- 20477/08 od 15. svibnja 2008. (list 28-31), utvrđeno je da je isti podnesen u pravnoj stvari ovrhovoditelja, ovdje tuženikovog prednika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, protiv ovršenika, ovdje tužitelja, radi naplate novčane tražbine u iznosu 10.811,42 HRK, provedbom ovrhe na plaći ovršenika, te da je podom istog prijedloga 15. svibnja 2008. izdano rješenje o ovrsi,

8. Uvidom u dopis od 22. ožujka 2017. i odgovor na isti od 27. ožujka 2017. (list 32-34) utvrđeno je da je tuženikov prednik dopisom od 22. ožujka 2017. zahtijevao od tužiteljevog poslodavca KIT d.o.o., Pisarovina, postupanje po istom rješenje o ovrsi posl. br. Ovrv-20477/08 od 15. svibnja 2008., no da je isto uvršteno u redoslijed naplate zbog ranijih ustega na plaći tužitelja.

9. Uvidom u Dodatni Ugovor I. i Dodatni Ugovor II. Ugovoru o cesiji, sklopljenom 17. kolovoza 2017. (list 5 i 6), utvrđeno je da je isti sklopljen između ovdje tuženika, kao cesionara i Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, kao cedenta, kojim je cedent na cesionara prenio svoje dospjele, a nepodmirene tražbine s osnove raznih bankovnih proizvoda.

10. Na ročištu 4. studenoga 2025. (list 62 i 63) obavljen je uvid u priklopljeni ovosudni spis predmeta Ovrv-15953/2023. te je utvrđeno da je isti postupak pokrenut 24. veljače 2023. ovršenikovim podneskom-žalbom, sukladno čl. 50. st. toč. 11. i st. 5. OZ-a i prijedlog za odgodu ovrhe, u predmetu ovrhovoditelja, ovdje tuženika, protiv ovršenika, ovdje tužitelja. Zaključkom ovoga suda posl. br. Ovrv-15953/2023-4 od 13. svibnja 2024. upućen je ovršenik u roku 15 dana pokrenuti parnicu protiv ovrhovoditelja, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zbog zastare, odnosno razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 11. Ovršnog zakona (Narodne novine, br. 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20., 114/20. i 6/24., dalje: OZ).

11. Tužitelj, saslušan osobno kao stranka na ročištu 4. studenoga 2025. (list 62 i 63), iskazom je u cijelosti ostao kod svih navoda iz tužbe te svih tužiteljevih navoda istaknutih tijekom postupka, te je iste dopunio i pojasnio navodeći da je ovdje tuženik kupio predmetnu tražbinu od prvotnog vjerovnika, pretpostavlja Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb. Tužitelj nije bio obaviješten o predmetnom ustupu tražbine te nije imao nikakvih saznanja o postojanju bilo kakve tražbine, dakle, prva tužiteljeva saznanja o postojanju navodne tražbine je kada se je ovdje tuženik obratio tužiteljevom poslodavcu, OR, vlasniku obrta [obrt], [adresa], radi provedbe izvansudske ovrhe na tužiteljevoj plaći. Dakle, nitko nikada u svezi predmetne tražbine nije podnosio nikakav zahtjev radi naplate predmetne tražbine. Tužitelj je kod navedenog poslodavca OR bio u radnom odnosu 6 godina, dakle do 2023. godine, kada sam uslijed pritisak, a koje je vršio ovdje tuženik, bio sam primoran promijeniti poslodavca. No, ovdje tuženik se je ponovno obratio novom tužiteljevom poslodavcu s istim zahtjevom za provedbu izvansudske ovrhe na plaći koju ostvaruje. Nikad ranije tužitelj nije bio "blokiran" niti je imao bilo kakve prisilne naplate-ovrhe na plaći niti bilo kojoj drugoj mojoj imovini. Zaključno, Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, nikada nije protiv tužitelja podnijelo nikakav zahtjev radi naplate predmetne tražbine, dok je ovdje tuženik tek u siječnju 2023. ustao protiv tužitelja sa zahtjevom radi naplate navodne tražbine, a koju je otkupio od Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, a za što je tužitelj tek naknadno saznao. Tužitelj osobno nikada nije od tuženika, kao niti od njegovog prednika, u ovom slučaju Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, primio nikakav zahtjev radi naplate predmetne tražbine.

12. Daljnji dokazi nisu izvedeni, s obzirom da ne mogu biti od utjecaja na odlučivanje u ovoj pravnoj stvari, s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev. Osim toga sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati provesti postupak bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova te je sud dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku, u smislu čl. 10. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP).

13. Tužitelj, u bitnom, tvrdi da u je ovom slučaju nastupila zastara, budući da je očito protekao rok zastare od 10 godina od pravomoćnosti rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave posl. br. Ovrv-20477/08 od 15. svibnja 2008.

14. Naprotiv, utvrđeno je da je ovdje tuženik, kao ovrhovoditelj, 22. ožujka 2017. podnio tužiteljevom poslodavcu KIT d.o.o., Pisarovina, primljeno 23. ožujka 2017. (list 32 i 33), a kod kojeg je tužitelj tada bio zaposlen kako to proizlazi iz elektroničkog zapisa HZMO-a za tužitelja (list 13-18), zahtjev za izravnu naplatu na temelju ovršne isprave-pravomoćnog i ovršnog rješenja o ovrsi posl. br. Ovrv-20477/08, koje je 15. svibnja 2008. donijela javna bilježnica ZRL, dakle unutar desetogodišnjeg roka zastare propisanog čl. 233. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO).

15. Odredbom čl. 245. st. 3. ZOO-a propisano je da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način, dok je odredbom st. 5. istog čl. ZOO-a propisano kako isto vrijedi i u slučaju kad je prekid zastare nastao zahtjevom ovrhe ili osiguranja.

16. Prema tome, tuženikov prednik je podnošenjem zahtjeva za izravnu naplatu na temelju ovršne odluke-pravomoćnog i ovršnog rješenja o ovrsi posl. br. Ovrv-20477/08, koje je 15. svibnja 2008. donijela javna bilježnica ZRL, prekinuo desetogodišnji zastarni rok propisan čl. 233. st. 1. ZOO-a te zastara počinje teći iznova od dana kad je isti postupak završen. Budući da je tuženik dopisom od 6. veljače 2023. uz prilog-Ugovor o cesiji (list 7-12) zahtijevao izravno od tužiteljevog poslodavca naplatu predmetne novčane tražbine temeljem navedene ovršne isprave, proizlazi da je ovdje tuženik, temeljem iste osnove-rješenja o ovrsi pokrenuo novi postupak prisilne naplate (ovrhe) i to unutar zastarnog roka iz čl. 233. st. 1. ZOO-a, prigovor zastare tužitelja je očigledno neosnovan (presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-1027/2021 od 3. svibnja 2022.).

17. Odredbom čl. 219. st. 1. ZPP-a je propisano da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika. Naime, prema čl. 221.a ZPP-a ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl. 8. ZPP-a) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

18. Uzgred rečeno, tužitelj nije pridonio odgovarajući dokaz radi utvrđenja istinitosti svojih navoda, poglavito glede zastare predmetne tražbine, pa se u ovom slučaju ima primijeniti pravilo o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP-a), koje obvezuje sud da uzme da nije istinita tvrdnja za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava.

19. Naprotiv, proizlazi zaključak da je tuženik predložio odgovarajući dokaz temeljem kojeg je na nedvojben način utvrđen prekid zastare po predmetnoj ovršnoj ispravi- pravomoćnog i ovršnog rješenja o ovrsi posl. br. Ovrv-20477/08, koje je 15. svibnja 2008. donijela javna bilježnica ZRL, podnošenjem predmetnog zahtjeva za izravnu naplatu kod tužiteljevog poslodavca na temelju navedene ovršne isprave, odnosno utvrđene su odlučne činjenice glede poduzetih radnji kojima je došlo do prekida zastare po navedenoj ovršnoj ispravi. Stoga, tuženica je tijekom postupka dokazala prekid zastare predmetne tražbine (čl. 241. ZOO-a).

20. Budući da tužitelj nije dokazao odlučne činjenice na kojima temelji svoj zahtjev, s obzirom na odredbe čl. 7., 219. i 221.a ZPP-a, poglavito nije uspio dokazati postojanje razloga zbog kojeg je upućen u parnicu, u smislu čl. 52. st. 3. OZ-a i to nastupanje zastare tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom (čl. 50. st. 1. toč. 11. OZ-a), dakle nije dokazao protek roka zastare od 10 godina, valjalo je odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, kako je odlučeno u izreci presude.

21. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, odnosno isti su odmjereni s obzirom na vrijednost predmeta spora, zahtjev za naknadu troškova i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23., dalje: OT), imajući na umu vrijednost boda u iznosu 2,00 EUR (Tbr. 54. OT) i pravo odvjetnika obračunati na sve obavljene radnje pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 46. OT).

22. Slijedom navedenog, tužitelju je valjalo priznati troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava tužbe (Tbr. 7./1. OT) i zastupanja na ročištima 10. rujna 2025. i 4. studenoga 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR te zastupanja na ročištu 7. studenoga 2024. u iznosu 100,00 EUR umjesto zahtijevanog iznosa 200,00 EUR (Tbr. 9./2. OT), dakle ukupno u iznosu 700,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (175,00 EUR), kao i troška sudske pristojbe za tužbu i za presudu, za svaku radnju u iznosu 71,45 EUR, umjesto ukupno zahtijevanog iznosa 300,00 EUR. No, ovako odmjereni parnični troškovi u sveukupnom iznosu 1.017,90 EUR nisu dosuđeni tužitelju, s obzirom na neuspjeh istog u sporu.

23. Međutim, tuženik nije postavio zahtjev za naknadu parničnih troškova.

24. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, br. 57/22.) su iskazane novčane vrijednosti, s obzirom na fiksni tečaj konverzije 7,53450 HRK / 1 EUR.

25. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu 18. prosinca 2025.

S u d a c:

Mario Klarić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude je dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u roku 15 dana od dana objave presude, odnosno od dana dostave iste presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. ZPP-a).

DNA: - opun. tužitelja, uz rješenje o sudskoj pristojbi za presudu u iznosu 71,45 EUR i

- tuženik.