REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4760/2023-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Mariju Klariću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice: ĆN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenica Andreja Štefan, odvjetnica u Čakovcu, O. Keršovanija 1, protiv tuženika: Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 11. studenoga 2025. u nazočnosti tužiteljičine opunomoćenice i tuženikovog opunomoćenika, 18. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos 13.178,04 EUR sa zateznim kamatama, od toga tekućim i to na iznos:

- 28,53 EUR od 1. ožujka 2009. do isplate,

- 50,06 EUR od 1. travnja 2009. do isplate,

- 51,52 EUR od 1. svibnja 2009. do isplate,

- 39,80 EUR od 1. lipnja 2009. do isplate,

- 31,18 EUR od 1. srpnja 2009. do isplate,

- 33,47 EUR od 1. kolovoza 2009. do isplate,

- 38,02 EUR od 1. rujna 2009. do isplate,

- 131,05 EUR od 1. listopada 2010. do isplate,

- 115,19 EUR od 1. studenoga 2010. do isplate,

- 148,65 EUR od 1. prosinca 2010. do isplate,

- 191,21 EUR od 1. siječnja 2011. do isplate,

- 161,08 EUR od 1. veljače 2011. do isplate,

- 171,65 EUR od 1. ožujka 2011. do isplate,

- 158,20 EUR od 1. travnja 2011. do isplate,

- 160,62 EUR od 1. svibnja 2011. do isplate,

- 217,67 EUR od 1. lipnja 2011. do isplate,

- 223,23 EUR od 1. srpnja 2011. do isplate,

- 270,90 EUR od 1. kolovoza 2011. do isplate,

- 246,42 EUR od 1. rujna 2011. do isplate,

- 219,61 EUR od 1. listopada 2011. do isplate,

- 205,41 EUR od 1. studenoga 2011. do isplate,

- 203,45 EUR od 1. prosinca 2011. do isplate,

- 215,57 EUR od 1. siječnja 2012. do isplate,

- 226,14 EUR od 1. veljače 2012. do isplate,

- 227,55 EUR od 1. ožujka 2012. do isplate,

- 220,24 EUR od 1. travnja 2012. do isplate,

- 225,18 EUR od 1. svibnja 2012. do isplate,

- 228,56 EUR od 1. lipnja 2012. do isplate,

- 222,87 EUR od 1. srpnja 2012. do isplate,

- 224,37 EUR od 1. kolovoza 2012. do isplate,

- 220,11 EUR od 1. rujna 2012. do isplate,

- 210,91 EUR od 1. listopada 2012. do isplate,

- 220,72 EUR od 1. studenoga 2012. do isplate,

- 225,43 EUR od 1. prosinca 2012. do isplate,

- 222,12 EUR od 1. siječnja 2013. do isplate,

- 203,62 EUR od 1. veljače 2013. do isplate,

- 219,34 EUR od 1. ožujka 2013. do isplate,

- 220,72 EUR od 1. travnja 2013. do isplate,

- 214,55 EUR od 1. svibnja 2013. do isplate,

- 195,39 EUR od 1. lipnja 2013. do isplate,

- 194,90 EUR od 1. srpnja 2013. do isplate,

- 199,61 EUR od 1. kolovoza 2013. do isplate,

- 207,16 EUR od 1. rujna 2013. do isplate,

- 217,61 EUR od 1. listopada 2013. do isplate,

- 212,22 EUR od 1. studenoga 2013. do isplate,

- 216,03 EUR od 1. prosinca 2013. do isplate,

- 220,36 EUR od 1. siječnja 2014. do isplate,

- 223,05 EUR od 1. veljače 2014. do isplate,

- 228,74 EUR od 1. ožujka 2013. do isplate,

- 226,88 EUR od 1. travnja 2013. do isplate,

- 220,58 EUR od 1. svibnja 2014. do isplate,

- 218,57 EUR od 1. lipnja 2014. do isplate,

- 219,48 EUR od 1. srpnja 2014. do isplate,

- 226,62 EUR od 1. kolovoza 2014. do isplate,

- 232,64 EUR od 1. rujna 2014. do isplate,

- 231,39 EUR od 1. listopada 2014. do isplate,

- 236,59 EUR od 1. studenoga 2014. do isplate,

- 240,13 EUR od 1. prosinca 2014. do isplate,

- 238,05 EUR od 1. siječnja 2015. do isplate,

- 240,89 EUR od 1. veljače 2015. do isplate,

- 240,89 EUR od 1. ožujka 2015. do isplate,

- 240,89 EUR od 1. travnja 2015. do isplate,

- 240,89 EUR od 1. svibnja 2015. do isplate,

- 240,89 EUR od 1. lipnja 2015. do isplate,

- 240,89 EUR od 1. srpnja 2015. do isplate,

- 240,89 EUR od 1. kolovoza 2015. do isplate i

- 240,89 EUR od 1. rujna 2015. do isplate,

po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

II. Utvrđuje se ne postojanje tuženikove tražbine prema tužiteljici u iznosu 61.967,48 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do isplate.

III. Odbija se tuženikov prigovor radi prebijanja tužiteljičine i tuženikove tražbine u iznosu 61.967,48 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015., kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu 1.800,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 18. prosinca 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

V. Odbija se ostatak tužiteljičinog zahtjeva za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

VI. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužba je predana ovome sudu e-komunikacijom 1. lipnja 2023. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 1), u kojoj se navodi da je tužiteljica 19. veljače 2007. s Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, sklopila Ugovor o kreditu, broj:

069-50-3928702, sadržajno potvrđen 14. veljače 2007. po javnoj bilježniic TN, [adresa], pod br. OV-5208/2007 (dalje: Ugovor o kreditu). Nadalje, 11. rujna 2009. je između istih stranaka sklopljen Dodatak 1. Ugovoru o kreditu (poček-moratorij) te 2. veljače 2016. Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu, broj 069-50- 3928702 (konverzija). U čl. 1. predmetnog Ugovora o kreditu, stoji: ''Iznos kredita:

Kunska protuvrijednost CHF 202.200,00 (dvijestodvijetisuće švicarskih franaka) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita.'' U čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu stoji: ''Kredit se otplaćuje u 360 (tristošezdeset) mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, prema otplatnom planu koji kreditor uručuje korisniku kredita po isplati kredita. Anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu. Prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten, ali ne kasnije od

30.06.2007.g. (tridesetilipnja dvijetisuće i sedme godine).''

Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. pod toč. 4. utvrđeno je da je Raiffeisenbank Austrija d.d., Zagreb, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora 4. tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time 4. tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, postupila suprotno odredbama tada mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03.) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada na snazi Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 9/09. i 133/09.) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. U smislu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, u posebnim parnicama tužitelji se mogu pozvati na pravna utvrđenja iz parnica (radi zaštite kolektivnog interesa) u kojima je presuđeno da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba. U tom slučaju, u posebnim parnicama, sudovi su vezani za utvrđenja iz presude radi zaštite kolektivnog interesa. Predmetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, bile su sastavni dio unaprijed formuliranog i standardnog ugovora tuženika o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a niti je mogućnost pojedinačnih pregovora postojala. Naprotiv, predmetni je ugovor tužiteljici bio ponuđen po načelu "uzmi ili ostavi", kao jedina mogućnost ishođenja kredita. Uz navedeno, one suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Ujedno se napominje da su predmetne odredbe nerazumljive s obzirom da tužiteljica iz njih nikako nije mogla i ne može utvrditi promjene tečaja, a niti je tuženik tužiteljicu upozorio o značenju iste ugovorne odredbe i rizicima koji su uz njih vezani. Tužiteljica je predmetni kredit otplaćivala i to uz primjenu ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a što je imalo za posljedicu preplatu u iznosu 5.182,77 EUR / 39.049,55 HRK. Tužiteljica također, opreza radi, na ovom mjestu naglašava da, sklapanjem Dodatka predmetnom Ugovoru o kreditu od 2. veljače 2016. ista nije izgubila pravni interes tražiti povrat preplaćenog iznosa s osnova ništetnih ugovornih odredbi, a sve sukladno rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019. Slijedom navedenog, tužiteljica predlaže donijeti presudu kojom će se prihvatit tužbeni zahtjev za isplatu, odnosno povrat stečenog bez osnove, kao posljedice ništetnih ugovornih odredbi glede valutne klauzule u CHF u iznosu 5.182,77 EUR / 39.049,55 HRK sa zateznim kamatama, uz naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.

2. Podneskom predanim 15. listopada 2025. (list 210-212) je tužiteljica konačno postavila tužbeni zahtjev, kao u izreci presude, uskladivši ga s financijskim vještačenjem, zahtijevajući isplatu iznosa 13.178,04 EUR sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose razlike anuiteta od dana nakon dana plateža, uz naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.

3. Raspravnim rješenjem od 11. studenoga 2025. (list 227) je dopuštena preinaka tužbe učinjena podneskom predanim 15. listopada 2025., premda se je tuženik istom protivio. To stoga što je tužiteljica prvotno zahtijevala isplatu iznosa 5.182,77 EUR (valutna klauzula) sa zateznim kamatama, dok je tek po izvedenom financijskom vještačenju utvrđena visina iste tražbine pa je stoga opravdano i dopušteno ovakvo usklađenje tužbenog zahtjeva i to podneskom predanim 15. listopada 2025., kojim tužiteljica zahtijeva isplatu iznosa 13.178,04 EUR sa zateznim kamatama, pa stoga, tužiteljica bez svoje krivnje nije mogla preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, dok je isto svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, sukladno čl. 190. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP).

4. Odgovor na tužbu je predan ovome sudu e-komunikacijom 16. siječnja 2024. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 65), u kojem se navodi da tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Tužiteljica neosnovano smatra djelomično ništetnima odredbe ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF. Tuženik prvenstveno ukazuje na činjenicu da je Dodatkom ugovoru broj Konv-01/2016, izvršena konverzija tužiteljičinog kredita u skladu s prisilnim odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15., dalje: ZIDZPK). Slijedom navedenog, neosnovan je tužbeni zahtjev, jer se temelji na ništetnosti ugovornih odredaba koje kao takve više ne postoje, stoga ne postoji ni ugovorna ni zakonska pretpostavka za isplatu temeljem oplatnog plana u CHF, jer je isti izmijenjen u otplatni plan s EUR i to s danom sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu. Svi navodi tuženika potvrđeni su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Gos-1/19 od 4. ožujka 2020 donesenom u oglednom sporu, a kojom je odlukom potvrđena valjanost dodatka ugovoru kojim je provedena konverzija. Dakle, ugovorne strane su svoj ugovorni odnos obnovile s retroaktivnim učinkom na način da je isti od njegova zasnivanja vezan uz valutnu klauzulu u EUR. Naime, u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža se na općenitoj, tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača. U istom sporu sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljičinog Ugovora o kreditu nepoštene. Tužiteljica, dakle, mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost predmetni ugovornih odredaba, a na koju okolnost nije predložila nikakve dokaze. Tuženik ističe da je sporna odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila tužiteljici jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U ovom slučaju su tužiteljica i tuženik pojedinačno pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljičin Ugovor o kreditu. Tužiteljica je tako mogla birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR ili kredit bez valutne klauzule (kunski kredit). Tužiteljičin Ugovor nije bio tzv. ''uzmi ili ostavi'', već je tužiteljica tijekom pregovora mogla utjecati na spornu odredbu i otkloniti njezinu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14). Prije svega, u predmetnu slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužiteljice. Tuženik prigovara visini tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare. Za slučaj da sud prethodno utvrdi da je tužiteljičin tužbeni zahtjev za isplatu osnovan, ističe postupovnopravni prigovor radi prebijanja te predlaže utvrditi postojanje tuženikove tražbine prema tužiteljici u iznosu 61.967,48 EUR sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. Iznos kojeg tuženik ističe u prigovoru radi prebijanja predstavlja zbroj preplate iz konverzije (77.490,09 HRK) i iznosa za kojeg je tužiteljici umanjena neotplaćena glavnica (51.022,00 EUR) u kunskoj protuvrijednosti primjenom srednjeg tečaja HNB-a za EUR na 30. rujna 2015 (389.403,88 HRK). Zbroj u iznosu 466.893,97 HRK u protuvrijednosti EUR po fiksnom tečaju konverzije iznosi 61.967,48 EUR. Navedeni su iznosi nesporno utvrđeni među strankama u čl. 4. i 5. Dodatka ugovoru o kreditu, no ako bi tužiteljica iste osporavala, tuženik predlaže izvođenje financijskog vještačenja na okolnost njihove visine. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu tuženiku parničnih troškova sa zateznim kamatama.

5. Tijekom postupka izvedeni su dokazi i to uvidom u Ugovor o kreditu, broj: 069- 50-3928702, od 19. veljače 2007., s prilogom, uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istoga od 22. veljače 2007. (list 6-13), Dodatak I. Ugovoru o kreditu, broj: 069-50- 3928702, od 11. rujna 2009. (list 14 i 15), Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 069-50-3928702, od 2. veljače 2016. (list 16-20), preliminarni nalaz i mišljenje financijskog vještaka od 2. svibnja 2023. (list 21-31), otplatni plan kredita s valutnom klauzulom u CHF (list 32-36), otplatni plan kredita s valutnom klauzulom u EUR (list 37-41), tuženikov dopis-ponuda konverzije s prilozima, tuženikov dopis o sklopljenom Dodatku Ugovoru o kreditu s otplatni planom (list 42-52), preglede izvršenih uplata (list 59-62), tuženikov dopis od 15. siječnja 2016., s prilozima, upućen tužiteljici (list 77-95), izvješće ovlaštenog revizora-dopuna, od 13. siječnja 2016. (list 107-110), zahtjev za kredit, od 2. veljače 2007. (list 125) i Promotivne uvjete odobravanja RBA flexi stambenih kredita u razdoblju 1. siječnja-28. veljače 2007. (list 126-131) te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice na ročištu 10. rujna 2024. (list 184 i 185) te je izveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću, koji je 28. kolovoza 2025. predao pisani nalaz i mišljenje (list 194- 201).

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

Tuženikov zahtjev za utvrđenjem postojanja tuženikove tražbine nije osnovan. Prigovor radi prebijanja nije osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev za isplatu odnosno povrat stečenog bez osnove, kao posljedice djelomične ništetnosti ugovora o kreditu i to uglavaka glede valutne klauzule u CHF.

Nije sporno da je tuženik s tužiteljicom u Zagrebu 19. veljače 2007. sklopio Ugovor o kreditu, broj: 069-50-3928702, kao i 2. veljače 2016. Dodatka broj KONV- 01/2014 Ugovoru o kreditu br. 069-50-3928702.

Sporna je ništetnost uglavaka Ugovora o kreditu glede valutne klauzule u CHF, te posljedično pravo na isplatu razlike u visini mjesečnih anuiteta uslijed promjene tečaja CHF za HRK, kao pravo na povrat stečenog bez osnove, dakle sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva te je istaknut prigovor zastare.

Ujedno je tuženik postavio zahtjev za utvrđenjem postojanja tuženikove tražbine prema tužiteljici i istaknuo prigovor radi prebijanja, sve zbog u konverziji priznate preplate i umanjene neotplaćene glavnice.

8. Uvidom u Ugovor o kreditu, broj: 069-50-3928702, od 19. veljače 2007., s prilogom, uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istoga od 22. veljače 2007. (list 6-13), Dodatak I. Ugovoru o kreditu, broj: 069-50-3928702, od 11. rujna 2009. (list 14 i 15), Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 069-50-3928702, od 2. veljače 2016. (list 16-20), utvrđeno je da je isti sklopljen u Zagrebu 19. veljače 2007. između tuženika, kao kreditora i tužiteljice, kao korisnika kredita, te ĐN, kao sudužnika i Oktal d.o.o., [adresa], kao založnog dužnika, u svezi kredita u iznosu 202.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (čl. 1.); glede kamatne stope određeno je da je redovna kamata 4,95% godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (čl. 2.); ugovorena je naknada od 0,50% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita (čl. 3.); ugovoren je rok otplate od 360 mjeseci (čl. 4.); ugovorena je namjena: Stambeni kredit za kupnju bez počeka (čl. 6.) te je glede načina otplate ugovoreno da se kredit otplaćuje u 360 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, koji je vrijedio na dan dospijeća, a po otplatnom planu, koji kreditor uručuje korisniku kredita po isplati kredita, te anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu, dok prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi nakon mjeseca u kojem je kredit iskorišten, ali ne kasnije od 30. lipnja 2007.; Uplate po kreditu se valutiraju s danom odobrenja računa banke (čl. 7.).

9. Na temelju iskaza tužiteljice, saslušane osobno kao stranke na ročištu 10. rujna 2024. (list 184 i 185), koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, jer o odlučnim činjenicama ima neposredna saznanja, a koja je iskazom u cijelosti ostala kod navoda iz tužbe te svih tužiteljičinih navoda istaknutih tijekom postupka, te je iste navode dopunila i pojasnila, utvrđeno je da je tužiteljica tijekom 2007. godine podigla predmetni kredit, kao stambeni kredit, vezan uz CHF, uz promjenjivu kamatnu stopu, uz rok otplate 30 godina, te isti kredit i nadalje otplaćuje. Predmetni kredit je sukladno zakonskom određenju konvertiran u EUR te prilikom ponude konverzije je tužiteljica primila tuženikov izračun konverzije, koji je razumjela, premda joj ga nitko nije rastumačio pa stoga nije niti isticala nikakve prigovore na isti, a ponuđenu zakonsku konverziju je prihvatila kako bi poboljšala tadašnji svoj financijski položaj, odnosno spriječila možebitno povećanje mjesečnog iznosa anuiteta. Naime, početni iznos mjesečnog anuiteta je bio 4.700,00 HRK, dok je tijekom otplatnog razdoblja isti porastao na 6.500,00 HRK. Tužiteljica je predmetnu vrstu kredita izabrala kod tuženika s obzirom da joj je isti kredit tuženikova djelatnica opisala kao izvrsna, najbolja mogućnost, to stoga što je CHF sigurna valuta već stoljećima. Dakle tuženik nije tužiteljici dao nikakve napomene u svezi dizanja kredita vezanog uz CHF, već naprotiv opisao je CHF kao sigurnu valutu, dok se tužiteljica ranije nije susretala s CHF kreditom. Osim toga predmetni kredit je bio tužiteljičin prvi kredit te je isti kreditom kupila svoju prvu nekretninu i time riješila stambeno pitanje svojeg supruga i tužiteljice odnosno svoje obitelji. Tijekom informiranja, razgovora i sklapanja Ugovora nitko od tuženika nije tužiteljici dao poredbu kredita vezanog uz CHF s kreditom vezanog uz neku drugu stranu valutu niti je bilo govora o "valuta utočišta" niti uz koju stranu valutu HNB veže i štiti tečaj HRK. Tužiteljica je isključivo otplaćivala predmetni kredit i to putem trajnog naloga. Tužiteljica nije imala mogućnost pregovaranja o niti jednoj ugovornoj odredbi i to, kako osnovnog Ugovora tako i Dodatka Ugovoru, pa stoga nije imala mogućnost utjecati niti izmijeniti bilo koju ugovornu odredbu, niti je isto htjela učiniti s obzirom da joj se u vrijeme sklapanja istih, činilo da su ugovorne odrede onako kako bi trebale biti, pa je stoga prihvatila sve ugovorne uvjete koje joj je ponudio tuženik. Tuženik je pozvao tužiteljicu na potpisivanje odnosno sklapanje Ugovora te je tužiteljica prije toga pročitala Ugovor i tada su joj se ugovorne odredbe činile jasne i razumljive, pa se stoga ne sjeća je li postavila kakve upite i tražila razjašnjenja od strane tuženika. U vrijeme sklapana Ugovora tužiteljica nije bila nositeljica obrta niti je obavljala trgovačku registriranu i inu poslovnu djelatnost, već je ostvarivala prihode od nesamostalnog rada (primala plaću).

10. Na temelju pisanog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Zrinka Ručevića, predanog 28. kolovoza 2025. (list 114-201), utvrđeno je da je isti vještak, u skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, na temelju postavljenih zadaća, mišljenja:

Ako se promatraju samo iznosi koje je tužiteljica više platila:

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. ožujak 2007.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 13.381,30 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), dok su pojedini mjesečni iznosi razlika dani u stupcu 'l' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (samo pozitivni iznosi).

Ako se promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni; prebijeno):

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. ožujak 2007.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 13.178,04 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), dok su pojedini mjesečni iznosi razlika dani u stupcu 'l' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (svi iznosi).

11. Navedeni pisani nalaz i mišljenje financijskog vještaka je prihvaćen u cijelosti, ocijenivši isti sveobuhvatnim, uvjerljivim, nepristranim, objektivnim i stručnim, temeljenim na mjerodavnim ispravama, te dugogodišnjem vještačkom iskustvu u brojnim sudskim postupcima, to tim više što se nije ukazala osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja niti bilo kakvi drugi nedostaci glede istog, to tim više što na isti stranke nisu imale primjedbe u odnosu na matematički izračun.

12. Daljnji dokazi nisu izvedeni, jer isti dokazni prijedlozi nisu potrebiti, s obzirom da potonje ne može biti od utjecaja na odlučivanje u ovoj pravnoj stvari s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev. Stoga, nisu niti posebno cijenjeni ostali dokazi, poglavito sudska praksa na koje se poziva tuženik u prilog svojih tvrdnji. Rješenjem s pripremnog ročišta 20. ožujka 2024. (list 182 i 183) je određeno koji će se dokazi izvoditi kao mjerodavni za utvrđenje odlučnih činjenica (toč. I.), dok ostali dokazi nisu izvedeni, jer isto nije potrebito, pa tako nije prihvaćen prijedlog za saslušanjem odnosne javne bilježnice, jer je isti prijedlog na općenitoj razini dokazivanja, to tim više što ista nije sudjelovala u pregovorima za predmetni krediti, te budući da će drugim određenim dokazima predmet biti dovoljno raspravljen i utvrđene sve odlučne činjenice mjerodavne za donošenje odluke u ovom predmetu. Osim toga sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati postupak provesti bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova te je sud dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku, u smislu čl. 10. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP).

13. Poglavito pri tome valja imati na umu recentnu sudsku praksu, prije svega na koju se poziva tužiteljica, odnosno odluke donesene u korist potrošača, dakle presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i odnosne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015., Rev-221/18 od 3. rujna 2019. i Rev-18/18 od 26. svibnja 2020., kao i mjerodavne odluke Europskog suda za ljudska prava i Suda Europske unije (u predmetima C-26/13 presuda od 30. travnja 2014., C-51/17 presuda od 20. rujna 2018. i C-118/17 presuda od 14. ožujka 2019.). Naime, na istaknute okolnosti već postoje pravna utvrđenja iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbi za zaštitu kolektivni interesa i prava (čl. 502.a st. 1. ZPP), dok se ovdje radi o posebnoj parnici-pojedinačnom restitucijskom zahtjevu u kojem se je tužiteljica pozvala na ista pravna utvrđenja pa je stoga ovaj sud vezan za ista utvrđenja (čl. 502.c ZPP-a). Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF nije potrebito ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, sukladno pravnom shvaćanju izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019. Stoga, suprotno tuženikovim tvrdnjama, tužiteljica nije dužna dokazivati točnost svojih navoda za postizanje uspjeha tužiteljice u parnici kako bi sud utvrdio ništetnost predmetnih odredaba, već naprotiv, tužiteljica ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u okviru kolektivnog spora.

Ujedno, tužiteljica se osnovano poziva na navedene odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, koje odnose na stambene kredite, što je ovdje slučaj, dok isto nije od odlučnog utjecaja, već je bitno da se radi o potrošačkom kreditiranju (za fizičke osobe), a što je ovdje slučaj.

14. Naime, odredbom čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.) je izričito navedeno da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Međutim, glede tužiteljičinog položaja potrošača, valja istaknuti recentnu odluku Suda Europske unije br. C-198/20 od 10. lipnja 2021., kojom je presuđeno da se zaštita predviđena Direktivom Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u ugovorima sklopljenim s potrošačima primjenjuje na sve potrošače, a ne samo na one koji se mogu smatrati ''prosječnim potrošačima, normalno informiranim i razumno pažljivim i informiranim''. Naime, tužiteljica je položaj potrošača dokazala priloženim Ugovorom o kreditu, kao i danim iskazom, iz kojeg proizlazi da je tužiteljica, kao fizička osoba, podigla kredit, dakle novac koji je utrošila iskoristila je za vlastite, privatne svrhe, odnosno za životne potrebe tužiteljice-stanovanje i njezine obitelji, a to nije poslovanje niti poduzetništvo tužiteljice, dakle tužiteljica je potrošač. Ukoliko tuženik ima drukčija saznanja (npr. da tužiteljica nije potrošač, već trgovac), dužan je isto i dokazati, s obzirom na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-

18/18-2 od 26. svibnja 2020.

15. Dovodeći u svezu tužiteljičin iskaz, koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, s ostalim (pisanim) dokazima, utvrđeno je da se ovdje radilo o ugovoru koji je tuženik na isti način plasirao na tržištu svim korisnicima kredita, te da tužiteljica nije niti pokušala utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, poglavito glede spornih uglavaka, jer se radilo o ugovoru koje je ponudio tuženik pa stoga tužiteljica nije mogla ništa mijenjati niti utjecati jer je vrijedilo pravilo "uzmi ili ostavi". Dakle, ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu koje su predmet ovog spora, kojima se glavnica kredita veže za valutu CHF, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovode do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača već zbog činjenice da potrošači nisu mogli pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba budućeg ugovora na sklapanje kojeg su ih banke navodile svojim reklamama. Naime, ovdje se štiti pravo potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku. Zaključno, proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu o kojima ugovorne strane nisu pregovarale, pa tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja na njegov sadržaj, dok je istom pravnom poslu tužiteljica pristupila s potpunim povjerenjem u tuženika, kao poslovnu banku. Stoga, proizlazi da je tužiteljica s tuženikom pregovarala isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora u skladu s njegovom kreditnom sposobnošću, koja je ovisila o visini anuiteta, pri čemu je anuitet ovisio o glavnici i ugovorenoj kamati, koja je bila najniža za švicarske franke. Dakle, tužiteljica nije mogla mijenjati ugovorne odredbe, već samo ukoliko iste ne prihvaća odustati od sklapanja predloženog ugovora. Tuženik je tužiteljici reklamirao i predstavio kredit u švicarskim francima kao najpovoljniji kredit jer su najniže kamate, te za tužitelja najpovoljnije.

Slijedom navedenog, tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja Ugovora s tužiteljicom pregovarao o spornim odredbama, pa da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Naime, proizlazi da je tuženik propustio razjasniti tužiteljici odredbu o valuti obveze te da isto nije počinjeno u dobroj vjeri, odnosno nije dokazano da je tuženik informirao tužiteljicu kao potrošača u predugovornom stadiju sklapanja Ugovora o kreditu o rizicima promjene tečaja švicarskog franka.

Ujedno, ukoliko je ugovor o kreditu ispunjen, a što je ovdje nije slučaj, isti nije postao valjan ugovor, on je i dalje ništetan u spornim odredbama, a takvi ugovori ne proizvode pravne učinke i s njima se postupa kao da nisu sklopljeni, te stoga tužiteljici pripada pravo na vraćanje stečenog bez osnove.

16. Neosnovan je prigovor zastare. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi i rješenju posl. br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. zauzeo stajalište kako je zastarni rok od 5 godina u kojem potrošači mogu ostvariti svoju pojedinačnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014., jer je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesena 13. lipnja 2014., kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Dakle, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara pojedinačnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu iste tužbe, poglavito presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. S obzirom da je predmetna tužba podnesena 1. lipnja 2023., očito je da ista tražbina nije pala u zastaru. Naime, u ovom slučaju povrata stečenog bez osnove predmetna tražbina zastarijeva za pet godina, sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO). Naposljetku, neosnovan je prigovor zastare glede konačno postavljenog tužbenog zahtjeva i to podneskom predanim 15. listopada 2025., jer istim tužiteljica nije promijenila istovjetnost tužbenog zahtjeva u odnosu na činjenične navode iz tužbe i tužbeni zahtjev kako je postavljen do zaključenja prethodnog postupka, već je iz opravdanih razloga nakon zaključenja prethodnog postupka i to po izvedenom financijskom vještačenju, s potonjim uskladila i time konačno postavila tužbeni zahtjev.

17. Naime, mjerodavnom odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., dalje: ZZP/03.), isto kao kasnijom odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., dalje: ZZP/07.) je propisano da ugovorna odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom.

18. S obzirom na utvrđenja iz ovako izvedenih dokaza i pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, odnosno pozivajući se na odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, kojima su utvrđene ništetnim odluke o valutnoj klauzuli, jer je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada mjerodavnog ZZP/03., dok tuženik suprotno nije dokazao, pa stoga sukladno čl. 323. ZOO-a proizlazi ništetnost spornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu i kao posljedica iste ništetnosti zahtjev za isplatu s osnove ''preplaćenih'' mjesečnih anuiteta uslijed povećanja tečaja CHF, temeljem čl. 322. i 324. ZOO-a.

19. Glede zakonske konverzije kredita iz CHF u EUR, ističe se da unatoč konverziji koja može biti valjana, potrošač potpisom dodatka ugovoru o kreditu kojima je ista provedena, zadržava pravo na punu restituciju koju mu jamče propisi koji uređuju zaštitu potrošača, te to pravo ne može biti ukinuto nikakvim pristankom potrošača, bilo dobrovoljnim, bilo prisilnim. Ovo stoga što namjera i cilj Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15., dalje: ZID ZPK/15.) nije bila uklanjanje posljedica ništetnih odredaba i obeštećenje potrošača, već samo njihovo izjednačavanje s EUR dužnicima putem simulacije otplate. Stoga, u slučaju konverzije nema govora ni o kakvoj novoj pravnoj osnovi uslijed koje bi kreditorima pripalo pravo zadržati nepripadno stečene koristi od ništetnih odredaba. Naime, obnova (novacija) je institut obveznog prava koji podrazumijeva, prije svega, da je u ugovornom odnosu došlo do promjene pravne osnove ugovora ili da je došlo do promjene glavne činidbe. Dakle, ukoliko su pravna osnova (ugovor o kreditu) i glavna činidba (novčana činidba) i nadalje dodacima nepromijenjeni, tada nema govora ni o kakvoj obnovi (novaciji), odnosno nastanku nove pravne osnove koja bi opravdavala zadržavanje nepripadno stečenih koristi. Drugim riječima, radi se o istom ugovornom odnosu i istoj pravnoj osnovi nepoštenog i ništetnog stjecanja tuženika za razdoblje do konverzije, samo s naknadno izmijenjenim valorimetrom po kojem se obračunava kunska protuvrijednost mjesečnog anuiteta. Promjena valorimetra predstavlja izmjenu načina ispunjenja postojeće obveze, na način da je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti vezano za EUR, umjesto za dotadašnji CHF, dok se i nadalje radi o novčanoj činidbi kao i u ranijem slučaju kada su potrošači plaćali anuitete u kunskoj protuvrijednosti prema CHF, slijedom čega se takva izmjena ne smatra obnovom, sukladno odredbi čl. 145. st. 2. ZOO-a. Na navode o provedenoj konverziji i njezinoj zakonitosti i ustavnosti, tužiteljica unatoč tome zadržava pravo na punu restituciju pa stoga ovdje ne dolazi do isključivanja mogućnosti tužiteljice za istom, poglavito pozivom na presudu Suda EU u predmetnu C-118/17.

20. Konverzijom kredita u EUR je utvrđena preplata i nedospjela glavnica, sukladno odredbama Dodatka broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 069-50-3928702, od 2. veljače 2016.

21. Na temelju financijskog vještačenja je utvrđena visina tužiteljičine tražbine, odnosno preplata, kao razlike, i to zbog valutne klauzule u CHF u ukupnom iznosu 13.178,04 EUR, ako se promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni, prebijeno). S obzirom da u ovom slučaj proizlazi djelomična ništetnost Ugovora, kao posljedicu iste u smislu čl. 323. ZOO-a, valjalo je prihvatiti i zahtjev za vraćanje primljenih iznosa, kako je to gore navedeno, jer je s istim financijskim vještačenjem tužiteljica uskladila i konačno postavila tužbeni zahtjev i to podneskom predanim 15. listopada 2025. (list 210-212), kao stečenog bez osnove, temeljem čl. 1111. ZOO-a, zajedno s daljnjim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose tzv. pozitivnih tečajnih razlika anuiteta tekućim od dana nakon dana plateža, sukladno čl. 1115. ZOO-a, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi čl. 183. st. 1. ZOO-a, po kamatnoj stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO- a, kako je odlučeno pod toč. I. izreke presude.

22. Međutim, neosnovan je tuženikov zahtjev za utvrđenjem postojanja tuženikove tražbine u iznosu 61.967,48 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do isplate i ujedno prigovor radi prebijanja iste tuženikove tražbine s tužiteljičinom tražbinom. To stoga što tuženik, kao ugovorna strana, koja je u ovom obveznopravnom odnosu bila nesavjesna i nepoštena, nema pravo zahtijevati vraćanje novčanog iznosa 61.967,48 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015., a temeljem čl. 1115. ZOO-a, niti se priroda onoga što je ispunjeno (isplaćeni iznos novca temeljem kredita) ne protivi njegovom vraćanju, u smislu čl. 323. st. 1. ZOO-a. Prije svega se ističe da tuženik iste zahtjeve postavlja kao povrat stečenog bez osnove. No, u ovom slučaju potrošačkog kreditiranja, to tim više s obzirom na pravnu prirodu pravnog posla, nikakva imovina tuženika, kao kreditora, nije prešla u imovinu tužiteljice, kao korisnika kredita, i to zbog valutne klauzule (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja), a kako to neosnovano tvrdi tuženik, pa tako niti zbog promjene kamatne stope (kada je kamatna stopa snižena ispod početno ugovorene kamatne stope), niti priznate neotplaćene glavnice. Osim toga, ovako istaknuta tuženikova tražbina je u zastari, budući da je isti zahtjev postavljen u odgovoru na tužbu predanom 16. siječnja 2024., dok je zakonska konverzija provedena 30. rujna 2015., dakle izvan petogodišnjeg roka zastare (čl. 225. ZOO-a).

Slijedom navedenog, neosnovan je tuženikov zahtjev za utvrđenjem postojanja tuženikove tražbine prema tužiteljici u iznosu 61.967,48 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do isplate, kao i prigovor radi prebijanja iste tuženikove tražbine s tužiteljičinom tražbinom, sve povodom konverzije, to tim više što ista konverzija i posljedice iste nije predmet spora, kako je odlučeno pod toč. II. i III. izreke presude.

23. Uzgred rečeno, tuženik nije pridonio odgovarajući dokaz radi utvrđenja istinitosti svojih navoda pa se u ovom slučaju ima primijeniti pravilo o teretu dokazivanja koje obvezuje sud da uzme da nije istinita tvrdnja za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava, u smislu čl. 221.a ZPP-a.

24. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, odnosno isti su odmjereni s obzirom na vrijednost predmeta spora, zahtjev za naknadu troškova i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22. te 138/23., dalje: OT), imajući na umu vrijednost boda u iznosu 2,00 EUR (Tbr. 54. OT) i pravo odvjetnika obračunati na sve obavljene radnje pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 46. OT).

25. Slijedom navedenog, tužiteljici je valjalo priznati troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava tužbe (Tbr. 7./1. OT) i podnesaka od 23. siječnja 2024. i 13. listopada 2025. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 20. ožujka 2024., 10. rujna 2024. i 11. studenoga 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 1.200,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (300,00 EUR). Ujedno je tužiteljici valjalo u cijelosti priznati trošak financijskog vještačenja u iznosu 300,00 EUR umjesto zahtijevanog iznosa 400,00 EUR. Međutim, nije priznat trošak preliminarnog vještačenja u zahtijevanom iznosu 150,00 EUR niti sastava podneska od 10. ožujka 2025. kojim se dostavlja dokaz o pologu predujma u zahtijevanom iznosu 50,00 EUR uvećanog za PDV 25%. Nadalje, nije priznat niti putni trošak glede ročišta od 20. ožujka 2024., 10. rujna 2024. i 11. studenoga 2025., svako u iznosu 115,20 EUR niti cestarina od 20. ožujka 2024. u iznosu 9,40 EUR, od 10. rujna 2024. u iznosu 9,30 EUR i od 10. studenoga 2025. u iznosu 10,40 EUR. Stoga je tužiteljici valjalo dosuditi parnične troškove u sveukupnom iznosu 1.800,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate, jer se zatezne kamate na parnične troškove mogu stranci odrediti i u parničnom postupku, temeljem primjene čl. 151. st. 3. ZPP-a, kako je odlučeno pod toč. IV. izreke presude, dok je ostatak tužiteljičinog zahtjeva za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, valjalo odbiti kao neosnovan (toč. V. izreke presude).

26. Također je i tuženiku valjalo odmjeriti troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava odgovora na tužbu i podneska od 24. listopada 2025. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 20. ožujka 2024., 10. rujna 2024. i 11. studenoga 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 1.000,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (250,00 EUR). No, ovako odmjereni parnični troškovi u sveukupnom iznosu 1.250,00 EUR nisu dosuđeni tuženiku, s obzirom na neuspjeh istoga u sporu, odnosno valjalo je odbiti tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova sa zateznim kamatama, kao neosnovan, kako je odlučeno pod toč. VI. izreke presude.

27. Sukladno Zakonu o uvođenju EUR a kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, br. 57/22.) iskazane su novčane vrijednosti s obzirom na fiksni tečaj konverzije 7,53450 HRK / 1 EUR.

28. Zbog izloženog, odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu 18. prosinca 2025.

S u d a c:

Mario Klarić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u roku 15 dana od dana objave presude, odnosno od dana dostave iste presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. ZPP-a).

DNA: - opun. tužiteljice i

- opun. tuženika.