Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5048/2024-20

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Mariju Klariću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja: KP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju opunomoćenici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Sanela Kontin Miklin i Željko Rožić, Križevci, Zakmardijeva 18, protiv tuženika:

Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 6/III, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 11. studenoga 2025. u nazočnosti tužitelja i zamjenice tužiteljevih opunomoćenika te zamjenika tuženikovih opunomoćenika, 18. prosinca 2025.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu, broj: 9011091924, od 20. ožujka 2006., koji je 21. ožujka 2006. sadržajno potvrđen po javnoj bilježnici Višnji Tušek, Križevci, pod posl. br. OU-166/06, a koji Ugovor je sklopljen između tuženika i tužitelja, i to u toč. 9. gdje je ugovoreno: ''Korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog u točki 6.1. ovog Ugovora, u cijelosti ili djelomično (najmanje u iznosu utvrđenom aktima Banke) ali je o tome dužan unaprijed obavijestiti Banku. U tom slučaju Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate.'' te u toč. 11. st. 3. Ugovora gdje je ugovoreno: ''Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% (slovima: jedan posto) od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,00% (slovima: dva posto) sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.''

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos 27,25 EUR, po osnovi naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita, sa zateznim kamatama tekućim od 1. veljače 2013. do isplate, po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos 137,43 EUR, s osnove naplaćene naknade kod isplate kredita, sa zateznim kamatama tekućim od 21. ožujka 2006. do isplate, po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu 1.572,23 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 18. prosinca 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

V. Odbija se ostatak tužiteljevog zahtjeva za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

VI. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužba je predana ovome sudu e-komunikacijom 23. kolovoza 2024. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 1), u kojoj se navodi da su tuženik i tužitelj 20. ožujka 2006. sklopili Ugovor o kreditu, broj: 9011091924, koji je 21. ožujka 2006. sadržajno potvrđen po javnoj bilježnici Višnji Tušek, [adresa], pod posl. br. OU-166/06 (dalje: Ugovor). Temeljem navedenog, tuženik je tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu 22.179,06 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke. Predmetni kredit je tužitelj otplatio u cijelosti. Tužitelj podnosi ovu tužbu iz razloga što smatra da su predmetnim Ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača, na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe te traži da se utvrdi ništetnost istih. Prije svega, nedopuštena je i nepoštena odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita sadržana u toč. 9. Ugovora, a koja glasi: ''Korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog u točki 6.1. ovog Ugovora, u cijelosti ili djelomično (najmanje u iznosu utvrđenom aktima Banke) ali je o tome dužan obavijestiti Banku. U tom slučaju Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate.'' (odredba o tzv. izlaznoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita). Također, nedopuštena je i nepoštena odredba sadržana u toč. 11. st. 3. Ugovora, a koja glasi: ''Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% (slovima: jedan posto) od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,00% (slovima: dva posto) sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.'' (tzv. ulazna naknada za obradu kredita). Tužitelj smatra kako su odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovoreno plaćanje tzv. izlazne naknade za prijevremenu otplatu kredita u skladu s aktima banke ništetne, kao što je ništetna i odredba da je tužitelj dužan platiti tzv. ulaznu naknadu za obradu kredita. Naime, odredbe o plaćanju tzv. izlazne te ulazne naknade ugovarane su na potpuno netransparentan način, bez navođenja bilo kakve specifikacije stvarnih troškova i pruženih usluga od strane tuženika te bez ikakvog troškovnika koji bi opravdavali naplatu predmetne naknade te koji bi tužitelju, kao potrošaču, u ovom slučaju dali temelj da prije ugovaranja, temeljem transparentnih informacija, sam procijeni gdje mu je povoljnije uzeti kredit, odnosno koja banka će mu manje naplatiti na ime troškova za koje tužitelj niti dan danas ne zna na što se odnose. Odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade je ništetna, a što je utvrđeno i presudom Suda Europske unije broj C-224/19 i 84/19. Također, odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno plaćanje tzv. izlazne naknade za prijevremenu otplatu kredita je ništetna, kako je utvrđeno presudom Županijskog suda u Velikoj Gorici posl. br. Gž-1096/2019 od 26. listopada 2020. Naime, predmetni Ugovor o kreditu je tipski ugovor koji je unaprijed sastavljen od strane tuženika. Prilikom sklapanja predmetnog Ugovora tužitelju nije dana mogućnosti pregovaranja niti o jednoj jedinoj odredbi Ugovora pa tako predmetni Ugovor dovodi do neravnopravnosti u pravima i obvezama tužitelja te je kao takav suprotan načelu savjesnosti i poštenja i ništetan te je takvim Ugovorom prekršena i Direktiva Vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Preliminarnim nalazom i mišljenjem utvrđeno je da je tužitelju naplaćena ulazna naknada za obradu kredita u iznosu 1.035,45 HRK i to 21. ožujka 2006., kada je kredit odobren te ustegnut iznos 1.035,46 HRK. Tužitelj nema saznanja na što se navedena naknada odnosi, zašto je ona ustegnuta u istom iznosu, odnosno je li tužitelju na ime naknade ustegnut još koji dodatan novčani iznos. Nadalje, preliminarnim nalazom i mišljenjem je utvrđeno da je tužitelju naplaćena i izlazna naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu 205,31 HRK. U svezi predmetnog Ugovora o kreditu je pred ovim sudom vođen postupak pod posl. br. P-4352/2020-52 u kojem je 4. svibnja 2023. donesena presuda, a koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž-1229/2023-2 od 29. svibnja 2024. Navedenom presudom su utvrđene ništetnim odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojemu je ugovoreno da je tužitelj obvezan platiti kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci tuženika te u dijelu u kojemu je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF te kojom presudom je naloženo tuženiku isplatiti preplaćene novčane iznose s osnove ništetnosti navedenih ugovornih odredaba. Navedena presuda potvrđuje navode predmetne tužbe kako je Ugovor o kreditu sastavljen tipski, da su naknade ugovorene netransparentno te da tužitelju uopće nije dana mogućnost pregovaranja niti je upoznat o načinu i visini obračunatih naknada. Upravo je u navedenom postupku, a postupajući po nalogu suda, tužitelj zatražio izvođenje preliminarnog vještačenja. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže donijeti presudu kojom će se prihvatiti tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi glede naplate naknade za obradu kreditnog zahtjeva i administraciju kredita (tzv. ulazne naknade) i naknade za prijevremenu otplatu kredita (tzv. izlazne naknade) te posljedično isplatu iznosa 27,25 EUR s osnove naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita sa zateznim kamatama od 29. siječnja 2013. i iznosa 137,43 EUR s osnove naplaćene naknade kod isplate kredita sa zateznim kamatama od 21. ožujka 2006., uz naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.

2. Odgovor na tužbu je predan ovome sudu e-komunikacijom 1. listopada 2024. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 134), u kojem se navodi da tuženik u cijelosti osporava osnovu, ali ne i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja. Ističe da je tužba u cijelosti neosnovana. Tuženik osporava osnovanost deklaratornog tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva (ulazna naknada), kao i odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita (izlazna naknada). Također, tuženik osporava i osnovanost kondemnatornog tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži isplatu iznosa 164,68 EUR s osnove, kako to tužitelj navodi, neosnovano naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za prijevremenu otplatu kredita temeljem predmetnog Ugovora o kreditu, sve sa zateznim kamatama. Tuženik, kao najbitnije, ističe: ugovaranje spornih naknada izrijekom je dopušteno pozitivnim propisima; ugovorne odredbe o spornim naknadama nisu nepoštene, a posljedično niti ništetne; ugovorne odredbe o spornim naknadama ne uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; ugovorne odredbe o spornim naknadama su transparentne. Tuženik ističe kako ugovorne odredbe o spornim naknadama nisu protivne Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, stoga je jasno kako su iste odredbe u svemu u skladu s jednim od temeljnih načela obveznih odnosa, odnosno načelom slobode uređivanja obveznih odnosa. Naime, sporne naknade su naknade za usluge tuženika, a na koje naknade tuženik ima pravo sukladno svojim internim propisima te su takve ugovorne odredbe sastavljene sukladno tada mjerodavnom Zakonu o bankama (Narodne novine, br. 84/02.), a koji zakon nije zabranjivao ovakve vrste naknada, već je u čl. 173. prepoznao pojam naknada odnosno provizija koje banka zaračunava korisniku kredita. Osim toga, Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., dalje: ZZP) ne zabranjuje ugovaranje spornih naknada. Ujedno, Zakon o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., 128/22. i 156/23., dalje: ZPK), koji je usklađen s pravnom stečevinom Europske unije, također nije zabranio naplatu spornih naknada. Povrh navedenog, tuženik upire kako je na temelju ZPK, donesen Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine, br. 15/14.), a kojim pravilnikom je u čl. 3. istoga izrijekom dopušteno obračunati i naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 101/17., 128/22. i 156/23.), kreditnim institucijama nije dopušteno potrošaču naplatiti neke naknade, čega se tuženik pridržava u cijelosti. Dakle, budući je ugovaranje spornih naknada izrijekom dopušteno pozitivnim propisima, ugovaranje takvih naknada ne može biti suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Ugovorne odredbe o spornim naknadama nisu nepoštene, a posljedično niti ništetne. Prije svega potrebno je istaknuti kako Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima) propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Svi prethodno navedeni uvjeti propisani Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, također su sadržani u odredbama čl. 81.-85. ZZP-a, a koji Zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Pozivanje tužitelja na možebitni izostanak pregovora o predmetnim ugovornim odredbama nije dostatna pretpostavka za pravnu zaštitu potrošača u smislu primjenjivih propisa Europske unije, kao i propisa Republike Hrvatske. Naime, sukladno odredbi čl. 81. ZZP-a, ugovorne odredbe smatrat će se nepoštenima, posljedično ništetnima, ako se o istima nije pojedinačno pregovaralo te ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Pravo kreditne institucije odrediti i naplatiti naknadu u fiksnom iznosu potvrđuje i presuda Suda EU u predmetu br. C-621/17 od 3. listopada 2019. S obzirom da je tužitelju isplaćen kredit u iznosu 22.179,06 CHF u kunskoj protuvrijednosti, u ovom slučaju ulazna naknada u iznosu 1.035,46 HRK / 137,43 EUR, kao i izlazna naknada u iznosu 122,01 HRK / 27,25 EUR, ne mogu uzrokovati neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja. Međutim, čak i kada bi odredbe o spornim naknadama uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, što tuženik izričito osporava, prima facie je vidljivo kako se naplaćeni iznosi naknada nikako ne bi mogli smatrati značajnim u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a. Pritom se naglašava kako tužitelj ne iznosi bilo kakve razloge ili dokaze kojima bi dokazao suprotno. Uzimajući u obzir okolnosti ovog predmeta, a poglavito postojanje izričite zakonske odredbe koja dopušta ugovaranje i naplatu predmetnih naknada u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa, razumni iznos obračunate i naplaćene naknade te okolnosti da su tužitelju pružene sve obavijesti i informacije o spornim naknadama prije i za vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, očigledno je kako nije ispunjena niti jedna opća ili posebna pretpostavka za utvrđenje spornih odredaba ništetnim, na temelju odredbe čl. 81. ZZP-a. Odredbe o spornim naknadama su transparentne. U prilog tome da nije dopušteno ocjenjivati (ne)poštenost ugovornih odredaba o spornim naknadama, jasno govori činjenica da su predmetne odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, kako to jasno proizlazi iz odredbe čl. 84. ZZP-a. S obzirom da tužitelj u ovom slučaju navodi kako tuženik nije naveo koje je usluge naplatio, upire se na pravno shvaćanje iz presude Suda EU u predmetu br. C-621/17 od 3. listopada 2019. Iz navedenih razloga, budući da je zadovoljen zahtjev transparentnosti iz čl. 85. ZZP-a, odnosno transparentnost nije niti upitna s obzirom da su sporne odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, tuženik naglašava kako nije niti dopušteno provoditi test (ne)poštenosti sukladno čl. 84. ZZP-a. Odredbe o spornim naknadama naplaćene su u skladu s Općim uvjetima poslovanja tuženika. Jednako tako, tuženik ističe kako su sporne naknade obračunate i naplaćene sukladno objavljenoj Tarifi, odnosnom Općim uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima (dalje: Opći uvjeti), a s kojim Općim uvjetima je tužitelj prilikom potpisa predmetnog Ugovora o kreditu upoznat te je pristao na njihovu primjenu. Nadalje, tuženik naglašava kako je i iz Općih uvjeta razvidno da su pod toč. 3.8. uređene naknade, odnosno provizije koje banka zaračunava korisniku kredita te da korisnik kredita plaća naknadu za obradu kreditnog zahtjeva utvrđenu Odlukom o naknadama i drugim troškovima banke i samim Ugovorom o kreditu. Također, ističe se kako su sve naknade iskazane u pisanom obliku te su svakodobno dostupne tužitelju na poslovnoj mreži i drugim distribucijskim kanalima tuženika. S obzirom je primjena Općih uvjeta tuženika ugovorena predmetnim Ugovorom o kreditu te s obzirom su Opći uvjeti javno objavljeni na internetskim stranicama tuženika, a sve sukladno čl. 295. ZOO-a i čl. 303. Zakona o kreditnim institucijama (Narodne novine, br. 159/13., 19/15., 102/15., 15/18., 70/19., 47/20., 146/20. i 151/22., dalje: ZOKI), jasno je kako je primjena Općih uvjeta tuženika valjano i zakonito ugovorena te kako su samim time i valjane odredbe Općih uvjeta kojima je predviđena naplata spornih naknada (odluka Visokog trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Pž-120/2023-2 od 19. srpnja 2023.). Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na tražbinu u iznosu 164,68 EUR. Naime, naknada za obradu kreditnog zahtjeva navodno je plaćena 21. ožujka 2006., dok je naknada za prijevremenu otplatu kredita navodno plaćena 1. veljače 2013., a predmetna tužba je podnesena 2024. godine. Stoga je očito kako je kondemnatorni tužbeni zahtjev nesporno u zastari, a sve temeljem čl. 215. st. 1. i čl. 225. ZOO-a, budući da je istekao petogodišnji zastarni rok (rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-1705/1992 od 20. srpnja 1993., presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-2637/2023 od 9. travnja 2024.). Jednako tako, tuženik osporava zahtjev za isplatu zateznih kamata iz razloga što se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem, budući da je tijekom otplate kredita u svemu postupao u skladu s propisima kojima je strogo uređeno tuženikovo poslovanje te se stoga možebitno tuženik može smatrati poštenim stjecateljem. Slijedom navedenog, predlaže se u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, uz naknadu tuženiku parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.

3. Tijekom postupka su izvedeni dokazi i to uvidom u Ugovor o kreditu, broj: 9011091924, od 20. ožujka 2006., uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istoga od 21. ožujka 2006. (list 53-57), otplatni plan od 20. ožujka 2006. (list 59 i 60), plan otplate (list 61-63), pregled uplata po kreditu na 21. rujna 2020. (list 64-66 i 200-202), knjigovodstvenu karticu, od 21. rujna 2020. (list 67-82 i 203-218), preliminarni nalaz i mišljenje od prosinca 2020., uz Ugovor o djelu (list 83-106), presudu i rješenje ovoga suda posl. br. P-4352/2020-52 od 4. svibnja 2023. uz odnosnu presudu i rješenje Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž-1229/2023-2 od 29. svibnja 2024. (list 107- 130) i tuženikove Opće uvjete poslova s građanima, s primjenom od 1. studenoga 2004. (list 141-149) te je izveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću, koji je 28. kolovoza 2025. predao pisani nalaz i mišljenje (list 189 i 190) te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja osobno kao stranke na ročištu 11. studenoga 2025. (list 219-221).

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem djelomične ništetnosti ugovora o kreditu (namjenski-auto kredit), odnosno uglavaka glede naplate naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita (tzv. ulazna naknada) te naknade za prijevremenu otplatu kredita (tzv. izlazna naknada) te posljedično isplatu odnosno povrat stečenog bez osnove.

Nije sporno da su tuženik i tužitelj u [adresa] 20. ožujka 2006. sklopili Ugovor o kreditu, broj: 9011091924, koji je javnobilježnički sadržajno potvrđen 21. ožujka 2006.

Sporna je ništetnost navedenih uglavaka Ugovora o kreditu te posljedično pravo na isplatu naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita, kao pravo na povrat stečenog bez osnove, dakle sporna je osnovanost, dok je tijekom postupka učinjena nespornom visina tužbenog zahtjeva. Istaknut je prigovor zastare.

6. Uvidom u Ugovor o kreditu, broj: 9011091924, od 20. ožujka 2006., uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istoga od 21. ožujka 2006. (list 53-57), utvrđeno je da je isti sklopljen u [adresa] između ovdje tuženika, kao banke i ovdje tužitelja, kao korisnika kredita i protivnika osiguranja te ZP, kao solidarnog dužnika, u svezi kredita u iznosu 22.179,06 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF iste banke koji je vrijedio na dan korištenja kredita (toč. 1.); ugovorena je namjena kredita i to da se kredit odobrava za kupnju vozila te da se korisnik kredita obvezuje sredstva kredita koristiti za ugovorenu namjenu, a banka ima pravo kontroliranja namjenskog korištenja kredita (toč. 2.); glede kamate na kredit ugovoreno je da se na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila i koja na dan sklapanja istog Ugovora iznosi 5,17% godišnje te se kamata obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima (toč. 4.); glede kamata na zakašnjela plaćanja je ugovoreno da za na dospjele, nepodmirene obveze iz istog Ugovora, osim u mjeri u kojoj je to zapriječeno mjerodavnim propisima, banka će za razdoblje zakašnjenja obračunavati i naplaćivati zakonsku zateznu kamatu, koja je promjenjiva u skladu s propisima te da se kamata iz prethodnog st. obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju CHF iste banke koji je vrijedio na dan plaćanja kamata (toč. 5.); glede otplate kredita je ugovoreno da je rok otplate kredita 84 mjeseca računajući od dana prijenosa kredita u otplatu te da se kredit prenosi u otplatu po iskorištenju kredita ili po isteku roka korištenja iz toč.3.2. istog Ugovora i prijenos kredita u otplatu je zadnji dan u mjesecu u kojem je kredit iskorišten (toč. 6.1.); navedeni kredit i kamata iz toč. 4. istog Ugovora otplaćuju se u 84 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF iste banke koji je vrijedio na dan plaćanja, po otplatnoj tablici koja je sastavni dio istog Ugovora, a u slučaju promjene kamatne stope iz toč. 4. istog Ugovora, korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete, a o izmijenjenom iznosu anuiteta banka će pisano obavijestiti korisnika kredita (toč. 6.2.); prvi anuitet dospijeva na naplatu istekom mjesec dana od dana prijenosa kredita u otplatu (toč. 6.3.) i anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno, zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu počev od dana dospijeća prvog anuiteta (toč. 6.4.); glede prijevremene otplate kredita je određeno da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog pod toč. 6.1. istog Ugovora, u cijelosti ili djelomično (najmanje u iznosu utvrđenom aktima banke), ali je o tome dužan unaprijed obavijestiti banku te je u tom slučaju korisnik kredita dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima banke koji su vrijedili na dan prijevremene otplate (toč. 9.) i pod završnim odredbama je određeno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,00% sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila (toč. 11.3.).

7. Na temelju iskaza tužitelja, saslušanog osobno kao stranke na ročištu 11. studenoga 2025. (list 219-221), koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, jer o odlučnim činjenicama ima neposredna saznanja, a koji je iskazom u cijelosti ostao kod navoda iz tužbe te svih tužiteljevih navoda istaknutih tijekom postupka, te je iste navode dopunio i pojasnio, utvrđeno je da je tužitelj tijekom 2006. godine, kod tuženika podigao predmetni auto kredit, vezan uz CHF, uz promjenjivu kamatnu stopu, na rok otplate od 7 godina. Istim kreditom je tužitelj kupio osobni automobil marke Fiat, tip Stilo 1.4, benzinac, te je isti koristio isključivo za vlastite potrebe, a ne u komercijalne svrhe. U vrijeme sklapanja Ugovora tužitelj nije bio nositelj obrta niti je obavljao poslovnu ni inu trgovačku registriranu djelatnost ni slobodno zanimanje, već je ostvarivao prihode od nesamostalnog rada (primao plaću). Isključivo je tužitelj otplaćivao sve anuitete kredita i to putem uplatnice. Predmetni kredit otplatio je tužitelj prijevremenom otplatom. Odnosni auto salon uputio je tužitelja na tuženika, kao kreditora. Stoga, većinu pravnih poslova i radnji u svezi kreditiranja obavljen je preko odnosnog auto salona. Nitko od ovlaštenih osoba nije upoznao tužitelja sa sadržajem i značenjem pojedinih ugovornih odredbi niti o ekonomskim ni pravnim posljedicama istih pa tako niti glede ovdje utuženih odredbi u svezi tzv. ulazne i izlazne naknade niti se tužitelj sjeća da ga je netko od ovlaštenih osoba informirao o strukturi istih naknada te opravdanim razlozima i svrsi istih naknada te stvarnim troškovima istih. Jedino što je ovlaštena osoba upoznala tužitelja s tuženikovim Općim uvjetima poslovanja te s najosnovnijim ugovornim odredbama. Tužitelj, misli, da nije pitao niti je tražio razjašnjenja u svezi ovdje utuženih tzv. ulaznih i izlaznih naknada. Tužitelj nije imao mogućnosti pregovarati odnosno utjecati niti izmijeniti niti jednu ugovornu odredbu, niti je želio isto učiniti, s obzirom da je niti znao za istu mogućnost. Tužitelj je Ugovor pročitao prije nego ga je potpisao-sklopio te su iste ugovorne odredbe tužitelju, kao laiku, bile jasne i razumljive, s time da se je pritom tužitelj usredotočio na njemu važne ugovorne odredbe i to poglavito glede iznosa kredita, roka otplate, iznosa mjesečnog anuiteta i kamatne stope. Predmetni kredit je tužitelju prvi kredit, dakle, tužitelj nije imao ranijih iskustava u potrošačkom kreditiranju. Tužitelj je u poslovnici tuženika dobio nacrt Ugovora te mu je rečeno da isti pročita i potom ode kod javnog bilježnika na ovjeru, dakle isti Ugovor je tuženik unaprijed pripremio, dok tužitelj nije imao vremena za proučiti isti nacrt Ugovora, već je isti trebao u kratkom vremenu pročitati i potom ovjeriti kod javnog bilježnika. U svezi predmetnog Ugovora je tužitelj ranije vodio parnicu, misli, u svezi kamatne stope ili valutne klauzule te je isti postupak pravomoćno završen. Tužitelj je saznao za nepoštenost ovdje utuženih ugovornih odredbi kada je pokrenuta Kolektivna parnica Potrošač.

8. Na temelju pisanog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Zrinka Ručevića, predanog 28. kolovoza 2025. (list 189 i 190), utvrđeno je da je isti vještak, u skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, na temelju postavljenih zadaća, mišljenja:

- tužitelju je 21. ožujka 2006. naplaćena tzv. ulazna naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% ukupnog iznosa kredita, odnosno u iznosu 137,43 EUR (konvertirani iznos);

- tužitelju je na 1. veljače 2013., kod konačne prijevremene otplate, naplaćen iznos u visini od 3,00% ukupnog prijevremeno otplaćenog iznosa, odnosno u iznosu 16,19 EUR (konvertirani iznos).

9. Navedeni pisani nalaz i mišljenje financijskog vještaka prihvaćen je u cijelosti, ocijenivši isti sveobuhvatnim, uvjerljivim, nepristranim i stručnim, temeljenim na mjerodavnim ispravama, te dugogodišnjem vještačkom iskustvu u brojnim sudskim postupcima, to tim više što na isti stranke nisu imale primjedbe u odnosu na matematički izračun, niti se je ukazala osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja niti bilo kakvi drugi nedostaci glede istog.

10. Daljnji dokazi nisu izvedeni, poglavito predloženi po tuženiku, jer isti tuženikovi dokazni prijedlozi nisu potrebiti, s obzirom da potonje ne može biti od utjecaja na odlučivanje u ovoj pravnoj stvari s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev. Stoga, nisu niti posebno cijenjeni ostali dokazi, poglavito sudska praksa na koje se poziva tuženik u prilog svojih tvrdnji. Rješenjem s pripremnog ročišta 22. listopada 2024. (list 176- 178) je određeno koji će se dokazi izvoditi kao mjerodavni za utvrđenje odlučnih činjenica (toč. II.), dok ostali dokazi nisu izvedeni, jer isto nije potrebito, budući da će drugim određenim dokazima predmet biti dovoljno raspravljen i utvrđene sve odlučne činjenice mjerodavne za donošenje odluke u ovom predmetu. Osim toga sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati postupak provesti bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova te je sud dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku, u smislu čl. 10. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP).

11. Ujedno, uzgred rečeno, valja imati na umu i sudsku praksu, prije svega odluke donesene u korist potrošača, odnosno presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i odnosne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015., Rev-221/18 od 3. rujna 2019. i Rev-18/18 od 26. svibnja 2020., kao i mjerodavne odluke Europskog suda za ljudska prava i Suda Europske unije (u predmetima C-26/13 presuda od 30. travnja 2014., C-51/17 presuda od 20. rujna 2018. i C-118/17 presuda od 14. ožujka 2019.).

12. Poglavito u ovom slučaju valja uzeti u obzir recentnu sudsku praksu, prije svega presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-112/2018 od 9. ožujka 2022, Rev-43/2022 od 14. lipnja 2022. i Rev-673/2023 od 13. veljače 2024., kao i mjerodavne odluke Suda Europske unije u predmetima br. C-224/19, C-259/19, C-84/19 C-222/19 i C-252/19.).

13. Naime, odredbom čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.) izričito navedeno da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Međutim, glede tužiteljevog položaja potrošača, valja istaknuti recentnu odluku Suda Europske unije br. C-198/20 od 10. lipnja 2021., kojom je presuđeno da se zaštita predviđena Direktivom Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u ugovorima sklopljenim s potrošačima primjenjuje na sve potrošače, a ne samo na one koji se mogu smatrati ''prosječnim potrošačima, normalno informiranim i razumno pažljivim i informiranim''. Naime, tužitelj je položaj potrošača dokazao priloženim Ugovorom o kreditu, kao i danim iskazom, iz kojeg proizlazi da je tužitelj, kao fizička osoba, podigao namjenski auto kredit, radi kupnje osobnog automobila, dakle novac koji je utrošio iskoristio je namjenski, za vlastite, privatne svrhe, odnosno za životne potrebe tužitelja, a to nije poslovanje niti poduzetništvo tužitelja, dakle tužitelj je potrošač. Ukoliko tuženik ima drukčija saznanja (npr. da tužitelj nije potrošač, već trgovac), dužan je isto i dokazati, s obzirom na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-18/18-2 od 26. svibnja 2020.

14. Dovodeći u svezu tužiteljev iskaz, koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, s ostalim (pisanim) dokazima, utvrđeno je da se ovdje radilo o ugovoru koji je tuženik na isti način plasirao na tržištu svim korisnicima kredita, te da tužitelj nije niti pokušao utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, poglavito glede spornih uglavaka, jer se radilo o ugovoru koje je ponudio tuženik pa stoga tužitelj nije mogao ništa mijenjati niti utjecati jer je vrijedilo pravilo "uzmi ili ostavi". Dakle, ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu koje su predmet ovog spora, odnosno glede naplate naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovode do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača već zbog činjenice da potrošači nisu mogli pregovarati o sadržaju ugovornih odredbi budućeg ugovora na sklapanje kojeg su ih banke navodile svojim reklamama. Naime, ovdje se štiti pravo potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca pripremljene, sročene ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku. Zaključno, proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed pripremljenom, sročenom standardnom obrascu o kojima ugovorne strane nisu pregovarale, pa tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njegov sadržaj, dok je istom pravnom poslu tužitelj pristupio s potpunim povjerenjem u tuženika, kao poslovnu banku. Stoga, proizlazi da je tužitelj s tuženikom pregovarao isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora u skladu s njegovom kreditnom sposobnošću, koja je ovisila o visini anuiteta, pri čemu je anuitet ovisio o glavnici i ugovorenoj kamati, koja je bila najniža za švicarske franke. Dakle, tužitelj nije mogao mijenjati ugovorne odredbe, već samo ukoliko iste ne prihvaća odustati od sklapanja predloženog ugovora. Tuženik je tužitelju preporučao i predstavio kredit u švicarskim francima kao najpovoljniji kredit odnosno ''svi ga uzimaju'' jer su najniže kamate, pa stoga za tužitelja najpovoljnije.

Slijedom navedenog, tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja Ugovora s tužiteljem pregovarao o spornim odredbama, pa da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Naime, proizlazi da je tuženik propustio razjasniti tužitelju odredbu o tzv. ulaznoj naknadi i tzv. izlaznoj naknadi, odnosno razlozima, opravdanosti, strukturu i parametre te načinu obračuna istih naknada kao i stvarnim troškovima istih te da isto nije počinjeno u dobroj vjeri, odnosno nije dokazano da je tuženik informirao tužitelja, kao potrošača, u predugovornom stadiju sklapanja Ugovora o kreditu, o strukturi naknade za obradu kreditnog zahtjeva i prijevremenu otplatu kredita.

Ujedno, ukoliko je ugovor o kreditu ispunjen, kao što je ovdje slučaj, isti nije postao valjan ugovor, on je i dalje ništetan u spornim odredbama, a takvi ugovori ne proizvode pravne učinke i s njima se postupa kao da nisu sklopljeni, te stoga tužitelju pripada pravo na vraćanje stečenog bez osnove.

15. Neosnovan je prigovor zastare. Naime, u ovom slučaju povrata stečenog bez osnove predmetna tražbina zastarijeva za pet godina, sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22., dalje: ZOO). Stoga, primjenom čl. 323. st. 1. ZOO-a zastara restitucijskog zahtjeva može početi teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke u ovom predmetu, kojom se prethodno utvrđuju nepoštenim i ništetnim ugovorne odredbe sadržane u toč. 9. i 11.3. Ugovora, s obzirom na pravno shvaćanje sa sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.

16. U ovom slučaju sasvim je sigurno, da se o navedenim spornim odredbama glede naplate tzv. ulazne naknade i izlazne naknade nije pregovaralo, jer je unatoč tuženikovim obrazloženjima, riječ o tipskom, formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Sasvim je i izvjesno, da tuženik ne bi omogućio tužitelju niti sklapanje takvog Ugovora da iste ugovorne odrednice (sporni uglavci toč. 9. i 11.3.) nisu bile uključene u Ugovor, dok tuženik drukčije nije niti dokazao.

17. Osim toga, upravo pravilno tužitelj tumači predmetni Ugovor po načelu ''uzmi ili ostavi'', jer je imajući na umu prethodno navedeno, tužitelj, kao korisnik kredita, mogao je samo isti prihvatiti ili ne, dakle druge mogućnosti nema, sudeći i po činjenici da upravo sam tuženik tijekom cijelog ovog postupka drži da je pravilno postupio stavljanjem istih odredbi u Ugovor, pa je logički izvjesno da od nje niti odstupa pa niti tijekom ovog postupka, držeći i dalje da su pravilne. Predmetni Ugovor je djelomično ''prilagođen'' potrebama tužitelja, no, posljedično ne otklanja prethodno utvrđenje suda, jer je Ugovor ''prilagođen'' samo u dijelovima koji se tiču iznosa, roka otplate, namjene i slično, no, to ne otklanja činjenicu da je i dalje riječ o standardiziranom obliku ugovora o kreditu i kojem se doduše mijenjaju samo navedeni sastojci ovisno o slučaju, ali glavni oblik je i dalje isti, a naravno i oni bitni sastojci na kojima tuženik, kao kreditor, ustraje i bez kojih isti niti ne bi bio sklopljen, a kakve ugovore tuženik sklapa obrtimice, tj. u velikom broju slučajeva.

18. Imajući na umu navedeno, valja istaknuti da je u vrijeme sklapanja Ugovora na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. g. (Narodne novine, br. 96/03., dalje: ZZP/03.), s izmjenama (kao lex specialis), koji odredbom čl. 81. st. 1 i 2. jasno propisuje da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo je nepoštena, ako je suprotna načelu savjesnosti i poštenja odnosno uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača.

19. Međutim, spornim ugovornim odredbama, unatoč tome što je određena u postotku glede tzv. ulazne naknade, u biti je tuženik sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade za obradu zahtjeva i odobrenje kredita, kao i visine naknade za prijevremenu otplatu kredita, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Naime, pozivanje tuženika na akte tuženika koji su vrijedili na dan prijevremene otplate, kao interni akt tuženika, ukazuje da je obveza korisnika kredita platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita uz uvjete koje jednostrano odredi kreditor i bez navođenja svih parametara na temelju kojih se sporna naknada određuje niti je tuženik dokazao koji su to određeno troškovi nastali prijevremenom otplatom kredita niti je dostavi isprave na temelju kojih bi bilo moguće utvrditi visinu možebitnih troškova koji bi se mogli dovesti u izravnu vezu s prijevremenom otplatom kredita. Stoga su sporne ugovorne odredbe zaista i prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dakle ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru, u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., te 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., te 41/14., 110/15. i 14/19., dalje: ZZP).

20. Naime, mjerodavnom odredbom čl. 84. ZZP/03. je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. No, u svezi potonjeg, ističe se kako se na spornu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti. Naime, stajalište je Suda EU, izraženo u recentnoj presudi od 16. srpnja 2020, u spojenim predmetima br. C-224/19 i C-259/19, upravo u svezi problematike naplate naknada za obradu kredita (naknade za otvaranje), da čl. 2., čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "glavni predmet ugovora" trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe istog ugovora i koje ga kao takve određuju. Nasuprot tome, odredbe koje su sporednog značaja u usporedbi s onima koje određuju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene istim pojmom, a što je ovdje slučaj, s obzirom da nije sporno kako ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita, isto kao i o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, ne spada pod ''ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene'' te se na iste ne odnosi isključenje testa nepoštenosti. Nadalje, u predmetu C-224/19 Sud EU tumači čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev provjeriti. Iako je prethodni postupak vezan uz određeni predmet koji se vodi pred nacionalnim sudom, jednom kad Sud EU protumači odredbu europskog prava, takva odluka postaje mjerodavna i obvezna i za ostale nacionalne sudove koji razmatraju jednak problem, odnosno tumačenja su retroaktivna, jer objašnjavaju značenje norme od trenutka kad je ona nastala. Pri tome valja naglasiti da u pogledu pravnih odnosa i sporova koji su proizašli iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, postoji obveza hrvatskih sudova tumačiti nacionalno pravo u duhu prava EU i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu Suda EU), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005. godine.

21. Bitno je i istaknuti, da se takvim spornim ugovornim odredbama, kojim je visina naknade za odobrenje kredita bila postotkom propisana ugovorom o kreditu, ništa ne mijenja na stvari i to svakako nije dokaz da su stranke o istoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarale. Na tuženiku je teret dokaza da se o spornoj odredbi ugovora pojedinačno pregovaralo. U pravu je tužitelj kada naglašava da tuženik nije postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Naime, tužitelj je nesporno bio u podređenom, slabijem položaju u odnosu na tuženika, kao banku kako glede njegove pregovaračke moći, tako i njegova stupnja znanja. Isto je dovelo do toga da je tužitelj pristao na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika bez mogućnosti utjecaja na sadržaj istih odredaba, to tim više što je već bio u postupku kupoprodaje predmetnog automobila, sve kako to proizlazi iz tužiteljevog iskaza. Tuženik je, dakle, iskoristio svoj položaj ''jače'' ugovorne strane te je ugovorio naplatu naknade za odobrenje kredita, radi čega je postupao potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što tuženik u sadržaj Ugovora nije unio podatak, a niti je objasnio tužitelju kakav je to valjan i ekonomski opravdan razlog zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje iste naknade i zašto visina naknade izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita. Naime, ugovaranje plaćanja naknade za odobrenje kredita, samo za sebe, nije nepošteno te u vrijeme sklapanja Ugovora nije postojao propis koji bi tako nešto zabranjivao. Međutim, u ovom slučaju ista naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Tuženik uopće nije niti pokušao tužitelju razjasniti zašto mu je naplatio obradu kredita, radi čega tužitelj nije imao pristup razlozima koji opravdavaju istu naknadu. Nadalje, sadržaj predmetne odredbe glede tzv. izlazne naknade je nepotpun i upućuje na konkretizaciju u internim aktima banke, a koji tužitelju nisu izloženi ni pojašnjeni. Ujedno, tuženik ne pruža dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate spornih naknada. Dakle, banke su morale određeno popisati što čini troškove obrade kredita, a ne samo isto naplatiti i to u postotnom iznosu, kao i što čini troškove prijevremene otplate, čime su zapravo korisnike dovodile u neravnopravan položaj, naplaćujući veće troškove od korisnika koji podigne veći kredit. U konačnici, sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu tužitelj se je tuženiku obvezao platiti ugovorne kamate, a troškovi obrade i odobrenja kredita, ako i postoje, nikako ne bi smjeli pasti na teret tužitelja. Naime, tuženik je financijska institucija i odobrenje kredita je jedna od usluga koju isti pruža te se naplaćuje ugovaranjem kamate. Tuženik je dužan organizirati svoje poslovanje da može pružiti istu uslugu i možebitni troškovi koji mu nastanu u postupku obrade i odobrenja kredita treba podmiriti upravo iz očekivane kamate koju mu tužitelj plaća, s obzirom na pravno shvaćanje izraženo u presudi Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-1368/21 od 20. srpnja 2021.

22. Naposljetku, glede zahtjeva za plaćanjem zateznih kamata od dana nakon dana plaćanja naknade za obradu kredita, odnosno plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita, pa do isplate, valja reći da tuženik nepošten od samog trenutka naplate, jer je upravo tuženik odgovoran za ugovaranje istih ništetnih odredbi i ista odredbe su nametnuta potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja i izmjene, i temeljem takvih nepoštenih i ništetnih odredbi tuženik je neosnovano naplatio novčane iznose. Dakle, tuženik je bio nepošten stjecatelj, te samom činjenicom istog, zatezna kamata teče od dana nepoštenog stjecanja. Sukladno čl. 1111. ZOO-a, sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe za posljedicu ima ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve ništetne odredbe nije bilo. Stoga, utvrđenjem predmetnih ugovornih odredbi ništetnim, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna, s obzirom na pravno shvaćanje iz presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-1200/21 od 2. lipnja 2021.

23. Odredbom čl. 1024. st. 2. i 3. ZOO-a je propisano da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome prije obavijestiti banku, te da u tom slučaju korisnik kredita je dužan banci kao davatelju kredita naknaditi štetu, ako ju je davatelj kredita pretrpio.

24. U ovom slučaju, prijevremena otplata kredita nije nikakva povreda prava iz ugovornog odnosa (neispunjenje ili zakašnjenje), već je tužitelj iskoristio pravo vratiti pozajmljeni novac prije isteka roka.

25. Bitno je i za istaknuti, da odredba čl. 1024. ZOO-a jasno propisuje da banka ne može uračunati kamate za vrijeme od vraćanja kredita do dana kada ga je trebala vratiti. Premda naknada za prijevremenu otplatu kredita je jednostavno (neostvarena) kamata koju bi banka dobila da je tužitelj redovito otplaćivao kredit, što pravno gledano predstavlja izmaklu korist u smislu odredbe čl. 1046. ZOO-a, a koji vid štete ne može tuženik zahtijevati od tužitelja u vidu navedene naknade.

26. Međutim, tuženik nije dokazao da je zbog prijevremene otplate pretrpio štetu, dok je spornom ugovornom odredbom u biti tuženik sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade za prijevremenu otplatu kredita, pozivom na interni akt tuženika, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Stoga je sporna ugovorna odredba zaista i prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dakle ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru, u smislu odredbi ZZP-a.

27. Bitno je i istaknuti, da je takvim spornim uglavkom Ugovora zapravo i ciljano otežano tužitelju ispunjenje Ugovora prije roka (a na što tužitelj ima potpuno zakonsko pravo) te je tužitelj korištenjem svojeg prava zbiljski novčano kažnjen od strane tuženika, pa je tužitelj platežom ovakve naknade financijski oštećen, jer je tuženik povrijedio zakon na tužiteljevu štetu.

28. Svi ostali tuženikovi navodi su posljedično ocijenjeni neosnovanim, imajući na umu da o ovom pitanju postoji i jasno pravno shvaćanje viših sudova.

29. Uzgred rečeno, tuženik nije pridonio odgovarajući dokaz radi utvrđenja istinitosti svojih navoda pa se u ovom slučaju ima primijeniti pravilo o teretu dokazivanja koje obvezuje sud da uzme da nije istinita tvrdnja za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava, u smislu čl. 221.a ZPP-a.

30. Zaključno, kako se o spornim odredbama nije pregovaralo, to su time ugovorne odredbe po kojim je predviđena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, kao i naknada za prijevremenu otplatu kredita, nepoštene, jer korisnik kredita o njoj nije pojedinačno pregovarao, a prouzročila je značajnu ravnotežu u pravima i obvezama na strani tužitelja, kao potrošača kredita, pa su posljedično i ništetne u smislu mjerodavne odrede čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03.), tako i odluke Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-2359/17 i Županijskog suda u Vukovaru posl. br. Gž-1837/14 od 5. studenoga 2014.

31. S obzirom na utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora glede naplate troškova obrade kredita, kao i glede naplate naknade u slučaju prijevremene otplate kredita, valjalo je odlučiti kao pod toč. I. izreke presude, dok je kao posljedicu iste, u smislu čl. 323. ZOO-a, valjalo je prihvatiti zahtjev za vraćanje primljenog ukupnog iznosa 164,68 EUR, od toga iznos 27,25 EUR po osnovi tzv. izlazne naknade sa zateznim kamatama od 1. veljače 2013. i iznos 137,43 EUR po osnovi tzv. ulazne naknade sa zateznim kamatama od 21. ožujka 2006., jer visina i datum plateža istog nije sporna (list 219), kao stečenog bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plateža istih naknada kako to proizlazi i iz knjigovodstvene kartice (list 203-218), sve temeljem čl. 1111. ZOO-a, zajedno sa zateznim kamatama sukladno čl. 1115. ZOO-a, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi čl. 183. st. 1. ZOO-a, po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine, br. 153/04.) te nadalje od 1. siječnja 2008. određenoj čl. 29. st. 2. ZOO, kako je odlučeno pod toč. II. i III. izreke presude.

32. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, odnosno isti su odmjereni s obzirom na vrijednost predmeta spora, zahtjev za naknadu troškova i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23., dalje: OT), imajući na umu vrijednost boda u iznosu 2,00 EUR (Tbr. 54. OT) i pravo odvjetnika obračunati na sve obavljene radnje pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 46. OT).

33. Slijedom navedenog, tužitelju je valjalo priznati troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava tužbe (Tbr. 7./1. OT) i podnesaka od 15. listopada 2024. i 10. listopada 2025. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 22. listopada 2024. i 11. studenoga 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR i sastava podneska od 21. listopada 2024. u zahtijevanom iznosu 50,00 EUR (Tbr. 8./4. OT), dakle ukupno u iznosu 1.050,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (262,50 EUR), kao i troška sudske pristojbe za tužbu u iznosu 6,64 EUR umjesto zahtijevanog iznosa 53,09 EUR i za presudu u zahtijevanom iznosu 53,09 EUR. Ujedno je tužitelju u cijelosti valjalo priznati trošak financijskog vještačenja u iznosu 200,00 EUR. Stoga je tužitelju valjalo dosuditi parnične troškove u sveukupnom iznosu 1.572,23 EUR sa zateznim kamatama tekućim od donošenja presude do isplate, jer se zatezne kamate na parnične troškove mogu stranci odrediti i u parničnom postupku, temeljem primjene čl. 151. st. 3. ZPP-a, kako je odlučeno pod toč. IV. izreke presude, dok je ostatak tužiteljevog zahtjeva za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, valjalo odbiti kao neosnovan (toč. V. izreke presude).

34. Također je i tuženiku valjalo odmjeriti troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava odgovora na tužbu i podneska od 30. rujna 2025. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 22. listopada 2024. i 11. studenoga 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 800,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (200,00 EUR). No, ovako odmjereni parnični troškovi u sveukupnom iznosu 1.000,00 EUR sa zatraženim zateznim kamatama nisu dosuđeni tuženiku, s obzirom na neuspjeh istoga u sporu, odnosno valjalo je odbiti tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova sa zateznim kamatama, kao neosnovan, kako je odlučeno pod toč. IV. izreke presude.

35. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, br. 57/22.) su iskazane novčane vrijednosti, s obzirom na fiksni tečaj konverzije 7,53450 HRK / 1 EUR.

U Zagrebu 18. prosinca 2025.

S u d a c:

Mario Klarić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude je dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u roku 15 dana od dana objave presude, odnosno od dana dostave prijepisa ove presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. ZPP-a).

DNA: - opun. tužitelja, uz rješenje o sud. pristojbi za presudu u iznosu 53,09 EUR i

- opun. tuženika.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte