Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj Gž-760/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Andree Boras- Ivanišević predsjednice vijeća, Sonje Meštrović članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Borisa Mimice člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice UOF, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Alen Đapić, odvjetnik u Solinu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, koji je zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i Partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti ugovora i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude i rješenja Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-1350/2021-23 od 12. siječnja 2024., u sjednici održanoj 18. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

i

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuju se presuda i rješenje Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-1350/2021-23 od 12. siječnja 2024.

II. Djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično se uvažava se žalba tužiteljice pa se preinačuje odluka o troškovima postupka sadržana u dijelu pod točkom II. izreke rješenja Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-1350/2021-23 od 12. siječnja 2024., kojim joj nisu dosuđeni svi traženi troškovi postupka, i sudi se:

Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljici i daljnje troškove postupka u iznosu od 150,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 12. siječnja 2024. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđena je ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. ugovora o kreditu br. 3205766466/05 od 22. studenog 2005., zaključenog između tužiteljice i tuženika, u dijelu u kojem je u članku 1. ugovoreno kako se odobrava i stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 12.475,17 CHF, obračunato prema srednjem tečaju HNB-a, u dijelu u kojem je ugovoreno kako se korisnik kredita obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim ugovorom, članak 2., u dijelu u kojem je ugovoreno kako je korisnik kredita dužan platiti u anuitetima iznos kredita od 12.475,17 CHF i redovnu kamatu u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, obračunato po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja, članak 6., u dijelu u kojem je ugovoreno kako korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 179,31 CHF obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a važećem za CHF na dan plaćanja (točka I. izreke), kao i da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. tog ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., članak 6., stavak 2., u dijelu u kojem je ugovoreno kako za slučaj izmjene redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete (točka II. izreke), pa je naloženo tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužiteljici iznos 7.251,15 kuna / 962,39 eura zajedno sa zateznim kamatama, koje teku na pojedine iznose kako je to specificirano izreci presude (točka III. izreke).

1.1. Prvostupanjskim rješenjem odbijen je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti suda kao neosnovan (točka I. izreke), te je naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.577,10 eura s pripadajućim zateznim kamatama od 12. siječnja 2024. pa do isplate, u roku od 15 dana (točka II. izreke).

2. Protiv presude i rješenja žale se stranke.

2.1. Tužiteljica pobija presudu u dijelu pod točkom II. izreke rješenja u dijelu kojim joj nisu priznati svi troškovi postupka, zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP), s prijedlogom da se rješenje u tom dijelu preinači, podredno da se rješenje u pobijanom dijelu ukine i predmet u tom dijelu vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

2.2. Tuženik pobija presudu u cijelosti zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. ZPP-a, s prijedlogom da se presuda i rješenje preinače, podredno da se presuda i rješenje ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.3. U odgovoru na žalbu tužiteljica je osporila sve žalbene navode kao neosnovne.

2.4. Žalba tužiteljice je djelomično osnovana dok žalba tuženika nije osnovana.

3. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

3.1. Nadalje, suprotno žalbenim navodima žalitelja nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječe sami sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude sa sadržajem izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

3.2. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog tuženika pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje da je ništetna i bez pravnog učinka odredba ugovora o kreditu sklopljenog s tuženikom kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF te zahtjev tužiteljice kojim traži od tuženika povrat stečenog bez osnove na temelju odredbi o valutnoj klauzuli koju tužiteljica smatra ništetetnom.

5. Nesporno je da su stranke sklopile ugovor o kreditu te da je na dan odobrenja kredita 21. studenog 2006. kamatna stopa iznosila 5,65% godišnje, da je prema pregledu promjena kamatnih stopa 1. listopada 2007. kamatna stopa iznosila 6,10000%, a 1. veljače 2008. 6.55000%, 1. srpnja 2009. 7.55000, koja kamatna stopa je bila promjenjiva u skladu s odlukom banke, kao i što je bila ugovorena valutna klauzula.

6. Sporna je u žalbenom postupku osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno je li na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF tuženik neosnovano ostvario korist u visini razlike između iznosa koji mu je tužiteljica uplaćivala, a koji su veći od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na početno ugovorenu kamatnu stopu i početnu vrijednost CHF.

7. Pravilno je prvostupanjski sud naložio tuženiku isplatiti tužiteljici stečeno bez osnove na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli.

8. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici glede ocjene valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi ugovora o kreditu mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. (»Narodne novine«, broj 96/03, 46/07 i 79/07, dalje: ZZP/03).

8.1. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda i stanja spisa proizlazi da se tijekom otplate kredita mijenjala kamatna stopa i da ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, da u ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope već je ugovorena promjenjivost kamatne stope a ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredu unaprijed formuliranoga standardnog ugovora tuženika, pa se smatra da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo. Dalje je utvrđeno da se tijekom otplate kredita mijenjala visina tečaja CHF u odnosu na kunu, da stranke nisu pojedinačno pregovarale, da tužiteljica nije imala utjecaj na sadržaj ugovornih odredbi koje su se odnosile na valutnu klauzulu jer su navedene odredbe bile sastavni dio standardnog ugovora, da banka nije na transparentan način informirala tužiteljicu o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, niti su utvrdile na koji će način promjena tečaja CHF utjecati na korisnike kredita, čime je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljenoj na primjeni valutne klauzule. Financijskim vještačenjem je utvrđeno da visina potraživanja koja proizlazi iz razlike u iznosima koje je tužiteljica platila po osnovi tečajne razlike u iznosu od 7.251,15 kuna / 962,39 eura.

9. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje te pravne zaključke prvostupanjskog suda vezano za razloge pravne valjanosti spornih odredbi konkretnog ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, koje je pitanje sud riješio i na individualnoj razini ovoga konkretnoga parničnog spora uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 118. Zakon o zaštiti potrošača (»Narodne novine«, br. 41/14., 110/15. i 14/19., dalje: ZZP/14.) odnosno članka 126. Zakona o zaštiti potrošača (»Narodne novine«, br. 19/22., dalje: ZZP/22.) te članka 502.c ZPP-a.

9.1. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena u odnosu na promjenjivu kamatu stopu presudom Visokoga trgovačkog suda poslovni broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. povodom koje je donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH) broj Rev-249/2014 od 9. travnja 2015., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih banaka i ovdje tužena banka, povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora, uključujući i tuženika, te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora, potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, jer je na taj način došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost takvih ugovornih odredbi.

9.2. Nadalje, tom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u konačnici potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokoga trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

9.3. Odredbom članka 118. ZZP/14., koji je bio važeći u vrijeme pokretanja postupka, bilo je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14. i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa, a gotovo na identičan način to propisuju i odredbe ZZP/22.

9.4. Stoga, pravilan je stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, br. 70/19., dalje: ZPP/19.), na temelj članka 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022). Pritom treba istaknuti da je prvostupanjski sud na prijedlog stranaka, pa tako i tuženika, donio odluku nakon što je proveo dokaze koje su stranke predložile, pa je neosnovano pozivanje tuženika sada u žalbi da prvostupanjski sud nije izveo dokaze na okolnosti prilikom sklapanja ugovora o kreditu.

10. Kako su sporne odredbe konkretnog ugovora o kreditu utvrđene nepoštenim odnosno ništetnim sukladno odredbama članka 81., 84., 85., 86. i 87. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužiteljici pripada pravo na individualni restitucijski zahtjev prema kojem joj je tuženik dužan vratiti ono što je primio na temelju ništetnih odredbi ugovora.

10.1. Tužiteljici pripada pravo na povrat razlike između plaćenih anuiteta obračunatih u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan plaćanja i anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan prijenosa kredita u otplatu, jer to pravo proizlazi iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine« broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. dalje: ZOO) u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a, u pogledu čega je iznos pravilno utvrđen provedenim financijskim vještačenjem.

11. Osim toga, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava tijek dosuđene zatezne kamate uz tvrdnju da je on pošteni stjecatelj pa da tužitelju na dosuđeni iznos pripadaju kamate samo od podnošenja tužbe, nisu osnovani. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, dakle bez valjane pravne osnove, pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakoga pojedinoga mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakoga pojedinog slučaja a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

12. U odnosu na istaknuti prigovor zastare treba istaći da je prvostupanjski sud pravilno taj prigovor odbio kao neosnovan. Naime, riječ je o restitucijskom zahtjevu za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, pa u obzir dolazi opći petogodišnji rok zastare iz članka 225. ZOO-a.

12.1. Nadalje, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora utvrđena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, odnosno članka 104. stavak 1. ZOO-a.

12.2. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, a imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbe 9. travnja 2021., tražbina tužiteljice nije u zastari s obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu) pa do podnošenja tužbe u ovome predmetu nije protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a za zastaru novčane tražbine tužiteljice.

13. Suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno je prvostupanjski sud smatrao da je tužiteljica potrošač jer iz stanja spisa proizlazi da je tužiteljica u svoj iskazu navela da je ugovor o kreditu s tuženom bankom zaključila u svrhu kupnje automobila, a da je automobil isključivo koristila za svoje potrebe i potrebe svoje obitelji, pa neosnovano tuženik u svojoj žalbi ističe kako sud nije prihvatio dokazne prijedloge tuženika na utvrđenje okolnosti da bi tužiteljica bila potrošač. Naime, po ocjeni ovog suda, prvostupanjski je sud ispitao sve okolnosti koje su važne za zakonito presuđenje ovog spora i na temelju postignutih rezultata pravilno utvrdio potrebno činjenično stanje, izloživši ga u obrazloženju pobijane presude, kao i što je na temelju ovlaštenja iz odredbe članka 220. stavka 2. ZPP-a odlučio koje će dokaze izvesti radi utvrđenja činjenica koje su odlučne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, koja utvrđenja žalitelj nije osporio svojim žalbenim navodima.

14. Nadalje, neosnovano tuženik u svojoj žalbi ističe da je utvrđeni iznos razlike trebalo umanjiti za iskazanu negativnu razliku odnosno za iznose manje plaćenih anuiteta zbog pada tečaja CHF u pojedinim razdobljima.

14.1. Naime, u ovom postupku je predmet spora tužiteljičin restitucijski zahtjev u smislu citirane odredbe članka 323. ZOO-a, prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora ili u ovom slučaju ništetne ugovorne odredbe. Kako sud odlučuje u granicama zahtjeva stranaka stavljenih u postupku (članak 2. ZPP-a), a tuženik takav zahtjev nije podnio, o ikakvom njegovom navodnom potraživanju ne može biti odlučeno niti stoga može biti izvršen prijeboj s pravilno utvrđenom tražbinom tužiteljice.

15. Zbog navedenog bez utjecaja su na pravilnost pobijane presude žalbeni navodi kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

16. Isto tako, neosnovano tuženik u svojoj žalbi ističe kako je prvostupanjski sud odlučio samo o preciziranom tužbenom zahtjevu kod činjenice da se on protivio povlačenju tužbe za iznos od 1.963,18 kuna. To iz razloga što je prvostupanjski sud, kao što je to već i ranije naznačeno u obrazloženju ove odluke donio presudu 12. siječnja 2024. pri čemu je odlučivao o zahtjevu za isplatu u iznosu od 7.251,15 kuna / 962,39 eura zajedno sa zateznim kamatama, a ni tužiteljica ni tuženik nisu zatražili donošenje dopunske presude.

16.1. Kako je odredbom članka 339. stavak 2. ZPP-a propisano ako stranka ne podnese prijedlog za donošenje dopunske presude u roku od 15 dana od primitka presude smatrat će se da je tužba u tom dijelu povučena, pa su žalbeni navodi tuženika kojima sada ističe kako je trebalo odlučiti o zahtjevu za isplatu i iznosa od 1.963,18 kuna potpuno pravno irelevantni.

16.2. Nepodnošenjem zahtjeva za donošenje dopunske presude smatra se da je tužba u dijelu zahtjeva usmjerenog na isplatu iznosa preko 7.251,15 kuna / 962,39 eura povučena, a smatra se time kao da nije ni podnesena.

17. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud odbio prigovor mjesne nenadležnosti tuženika. Naime, uzimajući u obzir da je ovaj spor pokrenut radi ostvarivanja prava tužiteljice kao korisnica kredita iz ugovora, kao i okolnosti prilikom sklapanja ugovora, i po ocjeni ovog suda odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu jer se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je sročena od strane tuženika sa svrhom da se nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu svog sjedišta te si time ostvari pogodnost i bitno manje troškove. Stoga su neosnovani navodi tuženika o mjesnoj nenadležnosti, što ponavlja u žalbi.

18. Prvostupanjski je sud pozivom na odredbu članka 154. stavak 1. u vezi članka 155. ZPP-a te relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (»Narodne novine«, broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22. i 138/23., dalje: Tarifa) naložio tuženiku da naknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.577,10 eura.

18.1. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je prvostupanjski sud postupio kada tuženiku nije dosudio trošak u odnosu na povučeni dio tužbenog zahtjeva. To iz razloga što tuženik nema pravo na naknadu troškova u donosu na taj dio, iako je u tom dijelu formalno uspio, jer je do smanjenja došlo unutar istoga tarifnog razreda, sve sukladno obvezujućem pravnom shvaćanju s treće sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. travnja 2021.

18.2. Isto tako, suprotno žalbenim navodima tužiteljice da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno prava kada joj nije dosudio trošak sastava podneska od 23. rujna 2022. kojim dostavlja dokaz o uplati predujma za financijsko vještačenje. To iz razloga što u eSpis aplikaciji sud vidi jesu li novčane obveze izvršene, pa trošak sastava navedenih podnesaka nije bio potreban za vođenje postupka u smislu citirane odredbe članka 155. ZPP-a.

18.3. Nadalje, tužiteljici ne pripada ni trošak sastava podneska od 28. studenog 2022. jer i prema shvaćanju ovog suda taj podnesak nije bio nužan u ovoj pravnoj stvari.

18.4. U odnosu na navode tužiteljice da joj pripada i trošak vještačenja prije podnošenja tužbe jer joj je bio potreban za postavljanje tužbenog zahtjeva, a koji trošak je dokumentiran računom i iznosi 132,72 eura, za navesti je da prema stajalištu ovog suda trošak informativnog izračuna ne može smatrati troškom nastalim povodom parničnog postupka, a koji bi bio u obvezi tužitelju naknaditi tuženik, s obzirom da je i u ovom postupku provedeno financijsko vještačenje, koji trošak je tužitelju priznat u cijelosti.

18.5. Međutim, osnovano tužiteljica u svojoj žalbi ističe da joj pripada trošak pristupa na ročište od 30. studenog 2023. prema Tbr. 9.1. Tarife, a ne kako to pogrešno prvostupanjski sud smatra po Tbr. 9.2. Tarife. To iz razloga što prema stanju spis proizlazi da se na tom ročištu raspravljalo o glavnoj stvari, pa tužiteljici pripada i daljnji trošak od 37.5 bodova odnosno 75,00 eura.

18.6. Nadalje, tužiteljici pripada i trošak pristupa na ročište za objavu presude kojeg je popisala u troškovniku predanom na ročištu 30. studenog 2023. od 75,00 eura, a na koje ročište je pristupio punomoćnik tužiteljice. To iz razloga što se važnost pristupa na ročište za objavu presude koja se sukladno odredbi članka 335. ZPP-a ogleda u tome da se ovjereni prijepis presude uručuje na ročištu za objavu, što je pravilo, a ne izuzetak, kao i zbog računanja roka za žalbu koji teče od dana objave presude.

19. Sukladno tome trebalo je preinačiti pobijanu presudu u dijelu troškova postupka iz točke II. izreke rješenja te uz ostale pravilno utvrđene troškove postupka dosuditi tužiteljici i daljnje troškove po osnovi nagrade punomoćnika tužiteljice za pristup na ročište od 30. studenog 2023., kao i po osnovi nagrade za pristup na ročište za objavu presude 12. siječnja 2024.

20. Tužiteljici ne pripada trošak žalbenog postupka prema odredbi članka 166. stavak 1. ZPP-a, u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a, jer je uspjela djelomično sa svojom žalbom.

21. S obzirom na navedeno, trebalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, u vezi s člankom 380. točke 2. i 3. ZPP-a, odlučiti kao u izreci, ove odluke.

Split, 18. prosinca 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Andrea Boras-Ivanišević