REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

Stalna služba u Donjoj Stubici

Matenačka cesta 3/1

Posl.br. P-1175/2023-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Donjoj Stubici, po sutkinji Vesni Posavec, u pravnoj stvari tužitelja RŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po pun. Andrei Mardešić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, zastupana po pun. Krunoslavu Kneževiću, odvjetniku u OD Metelko, Knežević i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne rasprave, održane 16. listopada 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja i pun. tuženika, a objavljene dana 18. prosinca 2025.god.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe članka 7. st. 1. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207732391/06, kreditne partije: 7103368678 sklopljenog dana 25.10.2006.g. između Zagrebačke banke d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10 kao kreditora i RŠ, [adresa], koji glasi: „ … u kunskoj protuvrijednosti CHF…. obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, da tužitelju RŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], na ime pretplate po kreditu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF, isplati iznos od 1.548,48 eura (slovima: jednatisuća petstotinačetrdesetiosam eura i četrdesetiosam centi) sa zakonskom zateznom kamatom koja od 20.01.2016. godine pa do 31.12.2022. godine teče po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, od 01.01.2023. godine pa do 29.12.2023. godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskoj dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena te od 30.12.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, osim u dijelu koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10 da tužitelju RŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], na ime razlike u iznosu preostale glavnice na dan konverzije, isplati iznos od 921,23 eura ( slovima: devetstotinaidvadeset i jedan euro i dvadeset i tri centa), sa zakonskom zateznom kamatom koja od od 20. siječnja 2016.godine pa do 31.12.2022. godine teče po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, od 01.01.2023. godine pa do 29.12.2023. godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskoj dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena te od 30.12.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, osim u dijelu koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, sve u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banke d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10 da tužitelju RŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], platiti parnični trošak u iznosu od 2.200,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1.1.Tužitelj je podnio tužbu u kojoj navodi da je dana 25. listopada 2006.god. s tuženikom sklopio Ugovor o namjenskom kreditu br.3207732391/06 broj kreditne partije:7103368678 na iznos od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF Hrvatske narodne banke, važeći na dan isplate kredita. Člankom 7. Ugovora određeno je da tužitelj otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 144,96 CHF obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja.

1.2. Na dan puštanja kredita u otplatu (31.10.2006.) srednji tečaj HNB u odnosu na CHF je bio 4.636848. Međutim, tečaj švicarskog franka je u odnosu na hrvatsku kunu brzo porastao te je bio konstantno povećavan u odnosu na početno stanje sve do konverzije kredita temeljem ZiDZPK/15 (Narodne novine br.102/15). To je tužitelju uzrokovalo znatno povećanje mjesečnih obroka kredita, što mu je u velikoj mjeri otežalo plaćanje istog.

Tužitelj je početkom 2016. godine prihvatio zakonsku konverziju kredita u eurski te su stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu.

Ugovor o kreditu parnične stranke su sklopile u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničarsko društvo, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, na koji način je doveo tužitelja kao financijskom poslovanju neuku i nestručnu osobu, u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora.

1.3.Pri tome je za istaknuti kako je u vrijeme realiziranja spornog kredita tuženik agresivno reklamirao kredite u CHF kao sigurne i povoljnije od onih vezanih za valutu EUR te je uz zavaravajuće reklame i isticanje da se radi o povoljnoj ponudi koja se nudi na akciji, s nižim kamatnim stopama u odnosu na eurske kredite, kod tužitelja stvorio uvjerenje da se radi o dobroj prilici koju se ne smije propustiti. Također, tuženik je tužitelja držao u uvjerenju kako je valuta CHF sigurna valuta, nije ga upozorio na moguću učestalost promjene tečaja niti na faktore koje utječu na kretanje tečajeva. Tuženik je prije i u vrijeme zaključenja Ugovora namjerno propustio obavijestiti tužitelja o općem riziku koji ugovor o kreditu nosi za svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak bio neusporedivo veći u odnosu na takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjene kamatne stope. Tuženik tužitelju nije objasnio niti koja je tečajna politika HNB tj. da središnja banka provodi politiku stabilnog tečaja kune prema euru, ali ne i prema drugim valutama.

1.4. U odnosu na ponašanje tuženika ( i ostalih banaka), udruga Potrošač podnijela je tužbu za zaštitu kolektivnih interesa i prava ( dalje u tekstu: kolektivna tužba)protiv tuženika i 7 ostalih banaka koja je rezultirala donošenjem presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 4.srpnja 2013. godine kojom je između ostalog utvrđeno:

- da je 8 banaka među kojima je i ovdje tuženik ( tamo prvotuženik) u razdoblju od 1.travnja 2004. do 31.prosinca 2008. godine povrijedilo kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kredititranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time postupili suprotno odredbama tada važečeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN br.96/03-dalje u tekstu:ZZP/03), i to ovdje tuženik u razdoblju od 1.travnja 2004. do 6.kolovoza 2007., i to člancima 81.,82.i 90., a od 7.kolovoza 2007. do 31.prosinca 2008. protivno tada važečeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN br.79/07,125/07,79/09 i 89/09- dalje u tekstu:ZZP/07), i to člancima 96. i 97. ZZP/07 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Navedena presuda je u dijelu kojim su utvrđene ništetnim ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/2017 od 14.lipnja 2018., tako da je pravomoćno utvrđeno kako su nepoštene odnosno ništetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tužitelj se u tužbi, stoga poziva na pravna utvrđenja iz gore navedenih presuda, sve temeljem mogućnosti koju pruža odredba čl.502.c. ZPP-a u pogledu proširenja subjektivnih granica pravomoćnosti presude te relevantne odredbe zakona o zaštiti potrošača po tom pitanju.

1.5. Tužitelj smatra da je on u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu CHF preplatio kredit za iznos od 10.772,21 kn uvećano za zatezne kamate na svaki pojedinačni mjesečni iznos pretplate.

Također, tužitelj je prilikom konverzije kredita oštećen za iznos od 6.941,03 kn na ime manjeg umanjenja glavnice. Naime, nedospjela glavnica na dan 20.01.2016. godine u kunama, prema usporednom kreditu sa valutnom klauzulom u EUR, iznosi 96.650,45 kn, dok bi nedospjela glavnica na taj dan u kunama, da je cijelo vrijeme otplate tečaj ostao na početnoj razini, iznosila 89.709,42 kn.

2. U odgovoru na tužbu, kao i tijekom postupka, tuženik u cijelosti osporava pravnu osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu. Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja, stoga što je pojedine otplatne anuitete uplatila druga osoba. Tužitelj nije dokazao da je potrošač. Tuženik ukazuje na to da zastarni rok s naslova stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kad se imovina stjecatelja povećala, a ističe protekom roka od 3 godina od svake pojedine uplate, dok je evidentno tužba podnijeta nakon isteka ovih rokova. Drži da presuda Suda Eu br.C-567/20 isključuje pravni interes korisnicima konvertiranih kredita za utvrđenje ništetnosti, a taj stav potvrdio je i Vrhovni sud RH u oglednom postupku i naknadno potvrdio recentnim rješenjem posl. br. Rev-1014/18 iz veljače 2022., kao i odlukom posl.br. Rev- 2021/2020. Predmetni kredit je konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i 15.01.2016.g. sklopljen je Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom. Sve tužiteljeve uplate ( i s osnove svakog povišenja CHF tečaja i povećanja kamatne stope tijekom dotadašnje otplate) uzete su u obzir prilikom izrade konverzije. Sam način izračuna konverzije propisan je odredbama ZID ZPK/15, a tužitelj je izričito prihvatio izračun preplate koju je imao zbog kredita u CHF valuti u odnosu da je kredit imao u EUR valuti i slobodnom voljom pristao na konverziju, odnosno imao je izbor. Provedbom konverzije uspostavljena je nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca.

Glede navoda tužitelja o valutnoj klauzuli, tuženik navodi da je ista zakonom izrijekom dopuštena, a banka nije znala niti mogla znati za rast tečaja CHF, ali je u javnosti pa i u izvješćima HNB-a bilo upozorenja o mogućem rastu valute CHF. Sam tuženik je destimulirao korisnike da uzimaju kredite u CHF valuti time što je nudio najviše kamatne stope na takve kredite u odnosu na druge banke, ali banka nije mogla informirati korisnike o nečemu što ni sama nije znala. U Odluci Suda EU broj C-567/20, navodi se da članak 3. Direktive 93/13 ne primjenjuje se na originalni ugovor. Da nije sklopljen anex ugovoru, otplata kredita bi se nastavila po postojećem ugovoru. Protivi se svim dokaznim prijedlozima tužitelja, osobito provođenju financijskog vještačenja s ciljem izračuna navodno preplaćenih iznosa, a ukoliko se isto provodi, predlaže izračun tzv. negativnih razlika ( kada je tečaj CHF bio niži u odnosu na početni tečaj) i uračunati utvrđenu preplatu.

3. Tijekom postupka proveden je uvid u Ugovor o namjenskom kreditu (list 12-16 spisa), Dodatak ugovoru od 21.01.2016. (list 19-24), u izračun konverzije na dan 30.09.2015. (list 25-29), otplatni plan (list 48-54), promet po kreditu (32-47) te je provedeno financijsko vještačenje po vještakinji Petri Blašković, a ispitan je i tužitelj i svjedokinja IŠ.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Nesporno je da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao davatelj kredita sklopili 25. listopada 2006.god. ugovor o namjenskom kreditu, broj: 3207732391/06 kojim se tuženik obvezao staviti tužiteljici na raspolaganje iznos od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate, dok se tužiteljica obvezala isti iznos vratiti s pripadajućom redovnom kamatom koja je tijekom postojanja obveze iz ugovora promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. Korisnik kredita ovdje tužitelj obvezao se kredit "vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom." (čl.1. stavak 2. Ugovora). U čl. 7.st.1. navodi se: "Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF 144,59 obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF. " Namjena kredita jest adaptacija obiteljske kuće.

6. U svojem iskazu, tužitelj je izjavio da je kredit podigao radi rješavanja stambenog pitanja - adaptacije obiteljske kuće. U banci mu je rečeno da obzirom na platežne mogućnosti te povoljan CHF kredit, uzme upravo taj kredit. Dobio je ugovor od službenika banke i pročitao ga je, činio mu se prihvatljivim. Znao je što znači valutna klauzula. Nije znao za mogućnost pregovaranja kod sklapanja ugovora u banci. Početna otplatna rata mu je bila prihvatljiva, ali službenik mu nije rekao za opasnosti koje postoje kod sklapanja ugovora u CHF valuti. Ništa drugo nije posebno objašnjavano. Početni obrok mu se znatno povećao te mu je bila ugrožena egzistencija povišenjem otplatnih obroka, a supruga bi tada uskočila uplatom anuiteta. Kuću je adaptirao i u njoj živi s obitelji. Prihvatio je konverziju, jer mu je u banci rečeno da je to bolja opcija.

7. Svjedokinja IŠ izjavila je da je u dogovoru sa suprugom uplatila pojedine otplatne obroke, jer ona i suprug zajednički snose troškove.

8. Ugovor o kreditu tužitelj je sklopio kao fizička osoba i nesporno pripada u kategoriju potrošača, sukladno Zakonu o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj, 96/03) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora. Ugovor je sklopljen s istim odredbama kao i ostali potrošački ugovori o kreditima.

Dana 15.01.2016. stranke su sklopile Dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/15), koji je osnova za konverziju predmetnog kredita u kredit u eurima.

9. Temeljem odredbe čl. 328. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO) pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se, te temeljem čl. 327. ZOO-a, na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svaka zainteresirana stranka, a tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog postupka, iako je kredit konvertirao, jer istim uz utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi, traži vraćanje iznosa koje je preplatio temeljem ništetnih odredbi ugovora, a do dana provođenja konverzije.

Naime, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja ugovora, pri čemu ništetne odredbe ugovora niti ne postoje, te konverzijom kredita ništetne ugovorne odredbe nisu postale valjane, a kako tužitelj uz zahtjev za utvrđenje ništetnosti postavlja i zahtjev za isplatu, zbog ništetnih odredbi ugovora, to on ima pravni interes za vođenje ovoga postupka.

10. U ovome predmetu radi se o potrošačkom ugovoru koji je obuhvaćen pravnim posljedicama presude iz postupka pos.br. P-1401/12 pred Trgovačkim sudom u Zagrebu po tužbi tužitelja Potrošač protiv ovdje tuženika i dr. Podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle, od 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2023., to do tada nije istekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO-a, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. i objedinjenom pravnom shvaćanju od 31. siječnja 2022.

11. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012, kojom je, između ostalog, utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Nakon što je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske dana 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), Vrhovni sud Republike Hrvatske je 03. rujna 2019. donio presudu poslovni broj Rev-2221/2018-11 kojom je, između ostalog, odbijena i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013.g., u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženi postupio protivno odredbama, tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 97/07, 12/15, 75/09, 79/09, 89/09, 33/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

12. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta, uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

13. Sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 41/14,110/15,14/19) ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da su ništetne odredbe tuženika o valutnoj klauzuli.

14. U odnosu na tvrdnju tuženika da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita, da je tužitelj na isto pristao i da iz navedenog tužitelj više nema pravo ništa potraživati s osnova predmetnog ugovornog odnosa, za navesti je da je provedenim vještačenjem utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, te kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi tako i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Da je to doista tako proistječe iz presude suda Europske unije C-118/17 od 14. 3. 2019., u predmetu TŠ protiv Erste Bank Hungary Zrt, koja daje odgovor na pitanja o kreditima s ništetnim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o ništetnim uvjetima u potrošačkim ugovorima u kojoj je utvrđeno da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio, da navedena odredba ne postoji. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.

15. Isto tako je odlukom Vrhovnog suda Rev-18/2018 od 26. 05. 2020. izneseno stajalište da Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neplaćene glavnice, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kad uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja i u cijelosti je ugovor ispunjen. U odnosu na navedeno također valja istaknuti da je u rješenju Vrhovnog suda RH broj Rev - 2868/2018 od 12.02.2019. zauzeto stajalište da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim zahtjevima. Bez obzira što je predmetni kredit konvertiran, tuženik u konverziji nije vratio do tada preplaćenu kamatu i preplatu zbog promjene tečaja u odnosu na početni tečaj. Kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog ugovornog odnosa koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u predmetnom ugovornom odnosu slučaj. Budući provedena konverzija nije ispravila posljedicu nepoštenog ugovaranja valutne klauzule, to istaknuti prigovor tuženika u odnosu na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužitelja kao potrošača, nije osnovan.

16. Sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom.

17. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta i primjenom tečaja na dan isplate kredita, zatezne kamate na svaki pojedini iskazani više plaćeni iznos za razdoblje od korištenja kredita do 30. rujna 2015., zatim uračunavanje preplate u ukupni dospjeli ukamaćeni iznos razlika obveza te razliku koja nastaje usporedbom iznosa nedospjele glavnice u eurima iz konvertiranog kredita s iznosom nedospjele glavnice kakva bi bila da je primijenjena (kasnija) ništetna odredba o valutnoj klauzuli odnosno primijenjen valutni tečaj na dan isplate kredita.

18. Iz provedenog postupka je utvrđeno da su ugovorne odredbe iz čl. 1. i 7. kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene, pa prema tome ništetne, jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati tužitelja kao korisnika kredita i potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro ( jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Načelo savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO) općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi.

Stoga je sud utvrdio da je ništetan dio predmetnog ugovora o kreditu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF.

19. Radi utvrđivanja kolika je razlika u mjesečnim anuitetima kredita između iznosa koje je tužitelj preplatio zbog valutne klauzule, u odnosu na iznose da je kroz čitavo ugovoreno vrijeme tečaj CHF bio kao na dan puštanja kredita provedeno je financijsko vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji Petri Blašković, iz čijeg nalaza i mišljenja je utvrđeno da je razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze do dana konverzije, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF, primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, iznosi 1.468,09 eura. Zatezne kamate na tečajne razlike iznose 426,98 eura. Preplata priznata u konverziji na dan 20.01.2016. iznosi 307,30 eura, pa nakon oduzimanja ove preplate od zateznih kamata i ukupnog iznosa preplaćenih anuiteta, iznos koji je tužitelj preplatio jest 1.548,48 eura. Nadalje, razlika glavnice priznate u konverziji i glavnice po stvarnom otplatnom planu iznosi 921,23 eura.

Vještak je iznose iz nalaza i mišljenja iskazane u kunama konvertirao u valutu eur, u skladu s odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, broj 57/2022 i 88/2022), uz primjenu fiksnog konverzijskog tečaja (1 eur = 7,53450 kn).

20. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka, budući je isti dat od stalnog sudskog vještaka, po pravilima struke, temeljem vjerodostojne dokumentacije, te je isti jasan, logičan i detaljno obrazložen, a stranke istome nisu prigovarale, osim što se tuženik protivio davanju rečenog zadatka vještaku. Tuženik je tražio uračunavanje preplate, što je prihvaćeno, te tzv. negativnih razlika, koje se sukladno stavu Vrhovnog suda RH ne mogu uzeti u obzir kao umanjenje tužiteljevog potraživanja, a prigovor prijeboja tuženik nije istakao.

21. Tuženik je precizirao tužbeni zahtjev nakon vještačenja sukladno čl. 190. st.2. ZPP-a.

Tuženik se protivio preinaci tužbenog zahtjeva, kako navodi, ali je prigovor tuženika sud odbacio, jer je tek temeljem provedenog vještačenja tužbeni zahtjev mogao biti precizno postavljen.

22. Kako se imovina tuženika bez osnove povećala, to je tuženik dužan tužitelju vratiti preplaćene iznose zajedno s kamatom, koja teče od datuma konverzije kredita. Naime, tuženik je nepošten stjecatelj, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništetnim, sukladno čl. 1115. ZOO-a. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29.st. 2. ZOO-a.

21. Kako je tužitelj u cijelosti uspio s tužbenim zahtjevom, valjalo je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, tuženiku naložiti da naknadi parnični trošak tužitelju.

Tužitelju su, kao potrebni priznati troškovi zastupanja po Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika koji se sastoje od: sastava tužbe po Tbr. 7/1 u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištima dana 10.02.2025., 07.05.2025., i 16.10.2025. po Tbr. 9/1 za svako ročište 200,00 eura ( 100 bodova), za podneske od dana 07.02.2025., 14.05.2025., i 17.09.2025. svaki iznos od 200,00 eura ( 100 bodova) po Tbr. 8/1, za podneske od 09.06.2025. i 18.08.2025. svaki u iznosu od 50,00 eura ( 25 bodova) po Tbr. 8/4, ukupno 1.500,00 eura, kao i trošak vještačenja u iznosu od 700,00 eura, tako da ukupni iznos parničnog troška iznosi 2.200,00 eura. Na trošak je dosuđena i zakonska zatezna kamata koja teče od presuđenja. Trošak dolazaka na sud osobnim automobilom punomoćnice tužitelja nije priznat, obzirom da je isti nastao uslijed delegacije ovoga predmeta odlukom Vrhovnog suda RH te se isti naknađuje pod uvjetima iz čl.11. Zakona o sudovima i pada na teret državnog proračuna, a koji uvjeti nisu ispunjeni, jer se priznaje samo trošak putovanja u javnom prijevozu.

22. Stoga je odlučeno kao u izreci.

U Donjoj Stubici, 18. prosinca 2025.god.

S U D A C:

Vesna Posavec

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu u roku od 15 dana, po primitku prijepisa iste. Žalba se podnosi pismeno putem ovog suda, a o istoj odlučuje Županijski sud .

DN-a:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika