REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

P-1766/2025-50

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Srđanu Sessi, u pravnoj stvari tužitelja Općina Malinska-Dubašnica iz Malinske, Lina Bolmarčića 22, OIB: 36462926568, kojeg zastupa Dejan Španović, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika HRVATSKI TELEKOM d.d., OIB 81793146560, Zagreb, Roberta Frangeša Mihanovića 9, kojeg zastupa punomoćnik Mirko Bogdanović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Bogdanović, Dolički & Partneri, Zagreb, Miramarska 24, radi isplate i naknade štete, nakon javne glavne rasprave zaključene 9. prosinca 2019., u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 18. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos 168.061,25 EUR-a zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 31. prosinca 2017. pa do 31. prosinca 2022. po stopi iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05. i 41/08.) određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za osam postotnih poena, te od 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 403,07 EUR-a.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za isplatom zateznih kamata na iznos od 168.061,25 EUR-a tekućim od 1. siječnja 2013 do 30. prosinca 2017.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 30.127,79 EUR-a za zateznim kamatama koje teku od 18. prosinca 2025. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 6.338,45 EUR-a kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 214/2022 od 8. srpnja 2025. je riješeno da se:

„ I. Prihvaća se revizija tužitelja, ukidaju se presuda i rješenje u točki I. izreke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5173/2019-2 od 9. prosinca 2020. i presuda i rješenje u točki II. izreke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-7/2018 od 10. srpnja 2019. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.“

II. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.“.

2. Također Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj već citiranoj odluci Rev- 214/2022 od 8. srpnja 2024. je na postavljeno revizijsko pitanje tužitelja:

„1. Ima li infrastrukturni operator obvezu da vlasniku nekretnine plaća naknadu za pravo puta prije nego što mu, na njegov zahtjev, Hrvatska regulatorna agencija za mrežne djelatnosti izda potvrdu o pravu puta ili, na zahtjev vlasnika, donese rješenje u postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta?

2. Je li infrastrukturni operator, u smislu odredbe članka 3. stavka 1. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta - „Narodne novine“ broj 152/11, 151/14 i 95/17 (ranije: Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta – „Narodne novine“ broj 31/09 i 89/10), prema kojoj „u svrhu izdavanja potvrde o pravu puta, u slučajevima propisanim ovim Pravilnikom, infrastrukturni operator dostavlja HAKOM-u (Agenciji) zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta“, u obvezi Hrvatskoj regulatornoj agenciji za mrežne djelatnosti podnijeti zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta i ako tu obvezu ima, kada mu ona nastaje i dospijeva, odnosno nastaje li i dospijeva li ta obveza u trenutku kada je stekao pravo puta?“

Istaknuo da u odnosu na prvo pitanje odgovor glasi:

Da infrastrukturni operator, nakon što je stekao pravo puta, ima obvezu plaćanja naknade za pravo puta po samom zakonu i prije nego što mu, na njegov zahtjev, HAKOM izda potvrdu o pravu puta ili, na zahtjev vlasnika, donese rješenje u postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta.

Dok na drugo pitanje odgovor glasi:

S obzirom na to da odredbama ZEK/11 i Pravilnikom/17 nije bila propisana obveza infrastrukturnog operatora da zahtijeva izdavanje potvrde o pravu puta, već je tek propisano njegovo pravo da zahtijeva izdavanje potvrde o pravu puta, odgovor na drugo pitajanje je taj da infrastrukturni operator nije bio u obvezi podnijeti HAKOM zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta.

3. Slijedom navedenog je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio kako je navedeno u točki 1. ovog obrazloženja s uputom nižim sudovima da rasprave visinu naknade.

4. Tužitelj je 31. prosinca 2017. podnio tužbu radi isplate i naknade štete u iznosu od 1.169.464,70 kn. U tužbi je naveo da na cijelom ustrojstvenom području tužitelja tako i na nekretninama koje su u njegovom vlasništvu te općim dobrima kojima upravlja tuženik ima izgrađenu elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i povezanu opremu. Tuženik je infrastrukturni operator elektroničke komunikacijske infrastrukture koju je izgradio na ustrojstvenom području tužitelja zbog toga što se u svrhu građenja, održavanja, razvoja i korištenja elektroničke komunikacijske mreže i elektroničke komunikacijske opreme koristi ovim nekretninama, a smatra se da na tim nekretninama ima pravo puta po samom zakonu jer je izgradio elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i koristi ju bez sudskog spora s tužiteljem najmanje tri godine prije početka korištenja. Infrastrukturni operator obvezan je plaćati upravitelju općeg dobra ili vlasniku nekretnine naknadu za pravo puta. Tuženik nije plaćao nikakvu naknadu za korištenje nekretnina tužitelju, a niti naknadu za pravo puta. Smatra da time što je tuženik koristio nekretninu bez plaćanja naknade došlo je do stjecanja bez osnove jer je uporabio tuđu stvar u svoju korist. Pravo puta osnovano je samo ako je infrastrukturni operator plaćao naknadu upravitelju općeg dobra ili vlasniku nekretnine. Tužitelj je u upravnom postupku podnio zahtjev za utvrđivanjem infrastrukturnog operatora 26. svibnja 2017. Navodi da se u upravnom postupku naknada za pravo puta samo utvrđuje, a ne određuje. Ističe i to da je tuženik postupao protupravno i za korištenje nekretnina na kojima je izgradio elektroničku infrastrukturu nije podnio zahtjev za izdavanjem potvrde o pravu puta kada je to najranije bio u obvezi, stupanjem na snagu Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta (Narodne novine, broj: 31/09), a kao infrastrukturni operator je znao da se samo na temelju potvrde o pravu puta plaća naknada za pravo puta i da tu potvrdu nije ishodio.

5. Tuženik je 27. travnja 2018. podnio odgovor na tužbu u kojem je naveo da je nesporno kako tuženik ima izgrađenu elektroničku komunikacijsku opremu na ustrojstvenom području tužitelja. Navodi da se tuženik kao infrastrukturni operator koristi predmetnim zemljištem u njegovom većem dijelu od vremena izgradnje elektroničke komunikacijske infrastrukture još prije 90-tih godina prošlog stoljeća. Ističe da obveza plaćanja naknade za pravo puta za tuženika kao operatora nastaje tek podnošenjem zahtjeva tužitelja za utvrđivanjem te naknade te da je tuženik ovlašten koristiti nekretnine i prije utvrđivanja naknade. Rješenje agencije o utvrđivanju naknade za pravo puta nema deklaratorni već konstitutivni učinak jer obveza plaćanja naknade nastaje tek od podnošenja zahtjeva za utvrđivanje infrastrukturnog operatora i visine naknade. Prema propisima koji su bili na snazi u razdoblju za koje tužitelj potražuje naknadu, naknade se određuje za razdoblje nakon izdavanja potvrde o pravu puta i plaća se na temelju izdane potvrde. Prije nego što agencija utvrdi naknadu ne postoji osnova za njeno plaćanje. Navodi da ne postoji štetna radnja tuženika jer podnošenje zahtjeva za izdavanje potvrde o pravu puta nije tuženikova obveza, već pravo, isto kao što tom pravo ima i vlasnik, odnosno upravitelj nekretnine. Tužitelj je dužan voditi brigu o svojim pravima te pokrenuti upravni postupak radi utvrđivanja prava puta i stjecanja prava na naknadu za to pravo. Ističe da tuženik ni na koji način nije sprječavao tužitelja da to učini već je tužitelj ima otvoreni pravni put da kod nadležne agencije ishodi pravo na naknadu.

6. Tuženik nadalje navodi da je pravo puta zakonsko ograničenje prava vlasništva, da je tuženik to pravo stekao stupanjem na snagu Zakona o elektroničkim komunikacijama te da tuženikovo korištenje nekretnine ima osnovu u zakonu, a utvrđivanje i plaćanje visine naknade nije uvjet za stjecanje tog prava. Navodi i to da je sam tužitelj propustio pokrenuti postupak za utvrđivanje visine naknade u utuženom razdoblju. Osporava visinu potraživanja.

7. U ponovljenom postupku tužitelj je podneskom 27. studenog 2025. uredio svoj tužbeni zahtjev tako da sada potražuje iznos od 168.464,32 EUR-a.

8. Tijekom dokaznog postupka sud je pročitao izjavu br. 408/2017 od 5. lipnja 2017. (list 6 spisa), potvrdu tuženika od 9. lipnja 2017. (list 7. spisa), zahtjev (list 8.-11. spisa), djelomično rješenje Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti klasa: UP/I-344-03/17-11/375 od 2. studenog 2017. (list 31.-33. spisa)., izvod iz knjige RM "Odštetno pravo" (list 39.-40. spisa) neslužbene kopije zk izvadaka Općinskog suda u Rijeci, Zemljišnoknjižni odjel Krk (list 47.-56. spisa), dopis Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti od 12. travnja 2018. (list 64. spisa), rješenje Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti klasa: UP/I-344-03/17-11/375 od 5. veljače 2019. (list 75.-79. spisa) te je pregledao dvd-e.

9. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio primjenom odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne Novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 i 25/13, dalje u tekstu: ZPP-a) te je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

10. Predmet spora jest tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 168.464,32 EUR-a. po osnovi korištenja tužiteljevih nekretnina bez plaćanja naknade u razdoblju od 2012. godine do prosinca 2016.

11. Nije osnovan tuženikov prigovor kako rješavanje ovog spora ne ide u sudsku nadležnost u smislu odredbe članka 16. stavka 1. ZPP-a jer je predmet spora zahtjev za isplatu novčanog potraživanja i naknadu štete o čemu se raspravlja i odlučuje u parničnom postupku sukladno odredbi članka 1. ZPP-a, a ne zahtjev za utvrđivanje visine naknade za pravo puta, koja se utvrđuje u upravnom postupku.

12. Iz činjeničnih navoda stranaka proizlazi da u postupku nije sporno kako je tuženik infrastrukturni operator koji je izgradio elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i povezanu opremu na zemljištu kojim upravlja tuženik i koje je u njegovom vlasništvu.

13. Nije sporno da tuženik koristi elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i povezanu opremu na ustrojstvenom području tuženika bez sudskog spora s tužiteljem od 90-ih godina prošlog stoljeća.

14. Nije sporno da je tužitelj 26. svibnja 2017. podnio zahtjev Hrvatskoj regulatornoj agenciji za mrežne djelatnosti (dalje u tekstu: HAKOM) za utvrđenjem infrastrukturnog operatora i naknade za pravo puta.

15. Također nije sporno da rješenjem HAKOM-a klasa: UP/I-344-03/17-11/375 od 5. veljače 2019. utvrđeno je da je Hrvatski Telekom d.d. infrastrukturni operator i ima pravo puta na nekretninama koje se na dan donošenja tog rješenja nalaze u vlasništvu/suvlasništvu Općine Malinska-Dubašnica (stavak I. izreke rješenja), utvrđena je godišnja naknada za pravo puta za korištenje tih nekretnina (točka III. izreke rješenja) i utvrđeno je da Općina Malinska- Dubašnica ima pravo na godišnju naknadu za pravo puta za nekretnine iz tog rješenja od 26. svibnja 2017. (točka IV. rješenja) te da se Hrvatski Telekom d.d. obvezuje u roku od 10 dana od primitka rješenja platiti Općini Malinska- Dubašnica naknadu za pravo puta iz tog rješenja za prvu i drugu godinu, a svaka sljedeća godišnja naknada plaća se u roku od 8 dana po isteku razdoblja za koje je naknada plaćena(stavak VI rješenja).

16. Shodno navedenom u ponovljenom postupku ostaje sporno kolika je visina naknade za pravo puta te kad teku zatezne kamate na iznos naknade za pravo puta.

17. Uvidom u izjavu tuženika broj 408/17 od 5. lipnja 2017. (list 6 spisa) sud je utvrdio da je tuženik pod punom materijalnom i kaznenom odgovornošću izjavio da koristi elektroničnu informacijsku infrastrukturu na području Općina Malinska-Dubašnica prema popisu zk čestica iz elaborata za pravo puta broj 8335/2017 koji je izradilo društvo EHR d.o.o. Zagreb te da istu infrastrukturu koristi više od 3 godine od početka njene uporabe bez sudskog spora s upraviteljem općeg dobra i vlasnicima nekretnina.

18. Uvidom u poruku elektronične pošte od 15. veljače 2019. (list 108. spisa) sud je utvrdio da je tuženik izvršio svoju obvezu iz stavka VI. rješenja HAKOM-a klasa: /I-344-03/17-11/375 od 5. veljače 2019. te je izračunao da godišnja naknada za pravo puta iznosi 234.612,25 kn odnosno sada 31.138,40 EUR- a.

19. Tužitelj po konačno postavljenom tužbenom zahtjevu od 27. studenog 2025. potražuje isplatu naknade u većem iznosu od 31.212,94 EUR-a.

20. Sporno je je li tuženik koristio nekretnine u vlasništvu tužitelja bez pravne osnove, je li tuženik počinio štetnu radnju kojom je prouzročio štetu tužitelju te visina potraživanja.

21. Prema odredbi članka 2. točke 47. Zakona o elektroničkim komunikacijama (Narodne novine, broj: 73/08, 90/11, 133/12, 80/13 i 71/14 – dalje u tekstu: ZEK/11) koji je bio na snazi u utuženom razdoblju pravo puta je pravo pristupa, postavljanja, korištenja, popravljanja i održavanja elektroničke komunikacijske mreže i elektroničke komunikacijske infrastrukture i druge povezane opreme, što obuhvaća i kabelsku kanalizaciju, kao i druga s tim povezana prava koja čine teret na nekretnini na kojoj je izgrađena elektronička komunikacijska infrastruktura i druga povezana oprema.

22. Prema odredbi članka 27. stavka 1. ZEK/11 operatori javnih komunikacijskih mreža imaju prava infrastrukturnog operatora na cijelom području Republike Hrvatske, što obuhvaća gradnju, održavanje, razvoj i korištenje elektroničke komunikacijske mreže i elektroničke komunikacijske infrastrukture na općem dobru, na nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske i jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave te na nekretninama u vlasništvu drugih pravnih i fizičkih osoba, u skladu s ovim Zakonom i posebnim propisima.

23. Prema odredbi članka 28. stavka 1. ZEK/11 smatra se da infrastrukturni operator ima pravo puta ako je izgradio elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i drugu povezanu opremu na općem dobru ili na nekretninama iz članka 27. stavka 1. toga Zakona, uz ispunjavanje bilo kojeg od sljedećih uvjeta:

a. da posjeduje uporabnu dozvolu izdanu na svoje ime ili na ime svojih univerzalnih ili pojedinačnih pravnih prednika,

b. da se koristi elektroničkom komunikacijskom infrastrukturom i drugom povezanom opremom bez sudskog spora s upraviteljem općeg dobra ili vlasnikom nekretnine na kojoj je izgrađena ta infrastruktura, u razdoblju od najmanje tri godine od početka njezina korištenja.

24. Člankom 28. stavkom 4. ZEK/11 je propisano da je infrastrukturni operator obvezan plaćati upravitelju općeg dobra ili vlasniku nekretnine naknadu za pravo puta, a upravitelj općeg dobra ili vlasnik nekretnine obvezan je infrastrukturnom operatoru omogućiti ostvarivanje prava puta.

25. Dakle obveza plaćanja naknade za pravo puta proizlazi iz jasne i određene odredbe čl. 28. st. 4. ZEK/11.

26. Člankom 29. stavkom 1. ZEK/11 je propisano da za pravo puta na općem dobru i na nekretninama iz članka 27. stavka 1. ovoga Zakona plaća se naknada za pravo puta iz članka 28. ovoga Zakona, a izračun i visina naknade te način plaćanja naknade propisuju se pravilnikom koji donosi Vijeće Agencije, pri čemu visina naknade mora predstavljati pravičan razmjer između prava vlasnika nekretnina i interesa operatora elektroničkih komunikacijskih usluga te javnog interesa za razvoj tržišta elektroničkih komunikacija.

27. Člankom 29. stavkom 2. ZEK/11 je propisano da naknada iz stavka 1. ovoga članka za opće dobro i nekretnine u vlasništvu Republike Hrvatske te jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave plaća se godišnje, po četvornom metru zemljišta koje se upotrebljava za elektroničku komunikacijsku infrastrukturu iz članka 27. stavka 5. ovoga Zakona, a utvrđuje se jednoznačno za pojedinu vrstu nekretnine ili za opće dobro, na cijelom području Republike Hrvatske.

28. Nadalje odredba čl. 29. st. 1. ZEK-a, kojom je uređeno određivanje naknade u upravnom postupku i parametri za određivanje te naknade, predstavlja tek provedbenu odredbu razrađenu Pravilnikom o potvrdi i naknadi za pravo puta ("Narodne novine", broj 152/11 - dalje: Pravilnik/11), koja ne isključuje načelnu obvezu plaćanja naknade za pravo puta propisanu čl. 28. st. 4. ZEK/11 za razdoblje koje prethodi donošenju potvrde o pravu puta. Odredba čl. 6. st. 7. Pravilnika, koja propisuje da obveza plaćanja naknade za pravo puta započinje danom izdavanja potvrde o pravu puta te da se mora isplatiti u roku od petnaest dana od dana zaprimanja potvrde, uređuje dospjelost obveze operatora utvrđene u upravnom postupku, a ne i postojanje same obveze koje proizlazi iz čl. 28. st. 4. ZEK.

29. Shodno navedenom tuženik nakon što je stekao pravo puta ima obvezu plaćanja naknade za pravo puta po samom zakonu.

30. Budući da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj već citiranoj odluci Rev- 214/2022 od 8. srpnja 2025 dao jasan odgovor na pravno pitanje te je odlučio da infrastrukturni operator odnosno ovdje tuženik ima obvezu plaćanja naknade za pravo puta po samom zakonu i prije nego što mu, na njegov zahtjev, Agencija izda potvrdu o pravu puta ili na zahtjev vlasnika donese rješenje u postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visinu naknade za pravo puta. Stoga ovaj sud u ovoj presudi ne nalazi shodnim se referirati na prigovore tuženika u odnosu na stjecanje prava puta već tuženika upućuje na razloge iznesenih u presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 214/2022 od 8. srpnja 2025.

31. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva valja istaknuti sljedeće.

32. Nije između stranaka sporno da je tužitelj odabrao da se visina naknade odredi po pojedinačnim naknadama za nekretnine te da je HAKOM iznos naknade utvrdio tako što su zbrojene sve pojedinačne naknade koje su definirane člankom 7. stavkom 1. Pravilnika/11 i sukladno kategorizaciji nekretnina iz članka 6. stavka 2. Pravilnika/11.

33. U odnosu na visinu naknade za pravo puta po ukidnoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske naslovni sud je stavljen u poziciju HAKOM-a. Tužitelj u ovom postupku potražuje isplatu naknade za pravo puta koja se obračuna sukladno parametrima Pravilnika/11. Stoga niti naslovni sud predmetnu naknadu ne može izračunati drugačije nego je to učinio HAKOM.

34. Između stranaka nije sporno da je sam tuženik a sve sukladno parametrima iz članka 7. i 6. Pravilnik o potvrdi i naknadi za pravo puta ("Narodne novine" br. 152/11., 151/14., 95/17.) i sukladno stavku VI. rješenja HAKOM-a klasa: UP/I- 344-03/17-11/375 od 5. veljače 2019. naknadu za pravo puta izračunao u iznosu od 234.612, 25 kn odnosno sada 31.138,40 EUR-a.

35. Dakle sam je tuženik izračunao visinu naknade za pravo puta te tužitelj taj izračun tuženik nije uopće usporio.

36. Nesporno je da je tuženik infrastrukturni operator na nekretninama koje su navedene u stavku 1. rješenja HAKOM-a klasa: UP/I-344-03/17-11/375 od 5. veljače 2019. a koje su u vlasništvu tužitelja. Također nije sporno da tuženik navedeno rješenje nije osporio pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske te da je sam načinio obračun odnosu na visinu naknade za pravo puta u visini od 234.612, 25 kn odnosno sada 31.138,40 EUR-a. Stoga ovaj sud je stava da visina naknade se jedino može utvrditi u iznosu kako je to već prethodno utvrdio tuženik u iznosu od 31.138,40 EUR-a. Također nije sporno da tuženik od dana izdavanja rješenja HAKOM-a tužitelju uredno podmiruje predmetnu naknadu za pravo puta u iznosu od 31.138,40 EUR-a.

37. Budući da tuženik ima obvezu plaćanja obveze naknade po pravu puta po samom zakonu i prije nego što je HAKOM izdao potvrdu o pravu puta tada je tuženik dužan tužitelju za utuženo razdoblje od 2012. godine do 26. svibnja 2017. plaćati naknadu za pravo puta u iznosu od 31.138,40 EUR-a za svaku godinu od 2012. do 2016. te iznos od 9.450,24 EUR za razdoblje od 1. do 16. svibnja 2016. (31.138,40:365=85,31 EUR-a x 145 dana= 12.370,04EUR- a, no tužitelj potražuje iznos od 12.369,25 EUR-a) odnosno sveukupno 168.061,25 EUR-a.

38. Stoga je sud odbio dokazani prijedloge za izvođenjem vještačenja po vještacima geodetske, informatičke i financijske struke sukladno odredbi čl. 292. st. 4. ZPP-a jer kako je već sud obrazložio predmetnu naknadu nije moguće izračunati drugačije nego je to već učinio HAKOM, odnosno tuženik.

39. Preko dosuđenog iznosa od 168.061,25 EUR-a do zahtjevnog iznosa od 168.464,32 EUR za iznos od 403,07 EUR-a zahtjev tužitelja nije osnovan jer iznos godišnje naknade nije obračunat sukladno poruci elektronične pošte tuženika od 15. veljače 2019. (list 108. spisa)

40. Slijedom navedenog je odlučeno kao u stavku I. i II. izreke.

41. Člankom 183. stavkom 2. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje u tekstu ZOO-a) je propisano ako rok za ispunjenje obveze nije određen, dužnik dolazi zakašnjenje kada ga vjerovnik pozove da ispuni obvezu, usmeno ili pisano, izvansudskom opomenom ili započinjanjem nekog postupka čiji je cilj da se postigne ispunjenje obveze.

42. Stoga po stavu ovog suda, tuženik sukladno članku 183. stavku 2. ZOO-a je pao u zakašnjenje u isplati naknade za pravo puta u utuženom razdoblju onog trenutka kada je tužitelj podnio tužbu u ovom predmetu odnosno od 31. prosinca 2017. (dan predaje tužbe pošti), jer je tuženik u času podnošenja tužbe svakako bio upoznat sa opsegom svoje obveze.

43. Slijedom navedenog zatezne kamate na ime glavnice sukladno članku 183. stavku 2. ZOO-a teku od 31. prosinca 2017. pa do isplate i to po stopi određenoj člankom 29. ZOO-a.

44. Stoga je valjalo odbiti zahtjev tužitelj kojim potražuje isplatu zateznih kamata od 1. siječnja 2013. do 30. prosinca 2017.

45. Slijedom navedenog je odlučeno kao u stavku III izreke.

46. Budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu u pogledu glavnog zahtjeva, sukladno članku 154. i 155. ZPP-a te Tarifi pripada zahtijevani trošak sastava tužbe u iznosu od 2.535,38 EUR-a (Tbr. 7/1 u vezi s Tbr 54. Tarife), trošak pristupa na ročišta od 11. lipnja 2019. i 9. prosinca 2025. u iznosu od 2.535,38 EUR-a (Tbr 9/1. u vezi s Tbr. 54. Tarife), trošak sastava žalbe u iznosu od 3.169,23 EUR-a (Tbr 10/1 u ve zi s Tbr. 54. Tarife), trošak sastava prijedloga za dopuštenje revizije u iznosu od 3.803,07 EUR-a (Tbr 10/5. u vezi s Tbr. 54 Tarife), trošak sastava revizije u iznosu od 3.803,07 EUR-a (Tbr. 10/5 u vezi s Tbr. 54 Tarife) te trošak sastava podneska od 27. studenog 2025. u iznosu od 2.535,38 EUR-a (Tbr 8/1. u vezi s Tbr. 54. Tarife) što ukupno iznosi 20.916,89 EUR-a što uvećano za pripadajući PDV od 25% (Tbr. 46. Tarife) odnosno ukupno iznosi 26.146,11 EUR-a. Navedenom trošku valja pridodati trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 1.327,22 EUR-a, trošak pristojbe na žalbu u iznosu od 1.327,23 EUR-a te trošak sudske pristojbe na prijedlog za dopuštenje revizije u iznosu od 1.327,23 EUR-a što sveukupni trošak tužitelja čini 30.127,79 EUR-a.

47. Odluka o zateznim kamatama je donesena na temelju članka 29. ZOO-a.

48. Po stavu ovog suda za vođenje ove parnice nije bio potreban trošak sastava podneska od 5. veljače 2019. u iznosu od 2.535,38 EUR-a i trošak sastava podneska od 31. svibnja 2019. u iznosu od 2.535,38 EUR-a jer u istima tužitelj u bitnom ponavlja navode koje je iznio tijekom postupka. Slijedom navedenog valjalo je odbiti zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 6.338,45 EUR-a.

49. Slijedom navedenog odlučeno je kao u stavku IV. i V. presude.

Zagreb, 18. prosinca 2025.

Sudac

Srđan Sessa

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od petnaest dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od petnaest dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku