Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-2987/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Andree Boras- Ivanišević predsjednice vijeća, Sonje Meštrović članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Borisa Mimice člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VS, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici iz ZOU Milenko Jakšić i Vanja Jakšić, odvjetnici iz Siska, protiv tuženika Raiffeisen bank Austria d.d., OIB 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, koji je zastupan po Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o., odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti te isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-150/2023-13 od 26. ožujka 2024., 18. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

i

r i j e š i o  j e

I. Djelomično se odbija žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-150/2023-13 od 26. ožujka 2024. u pobijanom dijelu pod točkama I. i II. izreke, kojima je prihvaćen tužbeni zahtjev, kao što se i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-150/2023-13 od 26. ožujka 2024.

II. Djelomično se uvažava kao osnovana žalba tuženika i preinačuje se odluka o troškovima postupka sadržana pod točkom III. izreke presude Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-150/2023-13 od 26. ožujka 2024. u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka preko iznosa od 908,18 eura do iznosa od 1.007,72 eura (za iznos od 99,54 eura), i sudi se:

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 99,54 eura, skupa sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom na taj iznos.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđena je ništetna odredba ugovora o kreditu broj 158-50-3956755 od 8. ožujka 2007. solemniziranom po Javnom bilježniku Ivanu Ćubeliću 8. ožujka 2007. pod brojem OV-3617/2007, koji su sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor u dijelu u kojem je u članku 3. tog ugovora ugovoreno plaćanje naknade od 3,30% (točka I. izreke), pa je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 443,61 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 10. ožujka 2007. do isplate (točka II. izreke).

1.1. Odlukom o troškovima postupka sadržanoj u toj presudi naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju prouzročeni parnični trošak postupka u iznosu od 1.007,72 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 26. ožujka 2024. do isplate (točka III. izreke).

1.2. Prvostupanjskim rješenjem odbijen je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti suda kao neosnovan.

2. Protiv te presude i rješenja žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP), s prijedlogom da se preinači i odbije tužbeni zahtjev, podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskog suda na ponovno suđenje.

2.1. Žalba nije osnovana u odnosu na glavnu stvar ali je djelomično osnovana u odnosu na odluku o troškovima postupka.

3. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi ništetnom odredba predmetnog ugovora o kreditu koja se odnose na naknadu za obradu zahtjeva, kao i zahtjev za isplatu iznosa naknade.

3.1. Prvostupanjski sud prihvatio je tužbeni zahtjev pozivom na odredbe članka 81. stavka 1. i stavka 2., članka 84. i članka 87. stavka 1. Zakon o zaštiti potrošača (»Narodne novine«, broj 96/03., 46/07., 79/07., dalje: ZZP/03.), članka 295., članka 323. stavka 1. i članka 1115. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine« broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. dalje: ZOO) i obvezao tuženika na isplatu iznosa od 443,61 eura.

3.2. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

3.3. Posebno je za istaknuti kako, suprotno žalbenim navodima tuženika, u postupku pred prvostupanjskim sudom nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Izreka pobijane presude je jasna i razumljiva, te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Razlozi pobijane presude su jasni, jer se iz njih bez dvojbe može iščitati kakav zaključak je prvostupanjski sud izvodio o postojanju odlučnih činjenica i iz kojih dokaza, a ne postoji ni proturječje o odlučnim činjenicama između onoga što se u razlozima presude i rješenja navodi o sadržaju isprava i danih iskaza i samih tih isprava i iskaza.

4. Iz rezultata prvostupanjskog postupka proizlazi sljedeće:

- da su tužitelj i tuženik sklopili ugovor o kreditu broj 158-50-3956755 8. ožujka 2007. kojim je ugovoren iznos kredita 22.150,39 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita,

- da je člankom 3. određena naknada od 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela,

- da je člankom 9. tog ugovora pored ostalih informacija vezanih uz to na što se tužitelj obvezuje, navedeno i da se tužitelj obvezuje podmiriti sve javnobilježničke i sudske troškove i pristojbe i sve druge troškove vezane za provedbu i povrat sredstava osiguranja, naplatu tražbine, te sve eventualne poreze utvrđene posebnim propisima te da se na sve što nije regulirano tim ugovorom primjenjuju opći akti tuženika kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ugovora, te da tužitelj izjavljuje da je upoznat s uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom te potvrđuje da mu je uručena otplatna tablica s jasno iskazanom efektivnom kamatnom stopom,

- da je člankom 12. ugovora propisano je da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta tuženika,

- da iz kontrolnog ispisa unosa korištenja kao sastavnog dijela financijske dokumentacije vezane uz ugovor o kreditu, proizlazi kako je tužitelju odobren kredit od 22.150,39 CHF, te da je naplaćena naknada u iznosu od 730,96 CHF, kao i trošak upisnika koji predstavlja trošak provedbe osiguranja u iznosu od 76,54 CHF / 350 kuna,

- da je iznos kredita umanjen na način da je u konačnici isplaćen 21.342,89 CHF.

5. Na temelju navedenog, prvostupanjski sud smatrao je da je ništetna odredbe ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, pa je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja i obvezao tuženika da isplati tužitelju naplaćenu naknadu s osnove te ništetne odredbe, pri čemu nije sporna visina naknade koju je tužitelj platio.

6. Žalbenim razlozima tuženika, koji se svode na osporavanje utvrđenoga činjeničnog stanja, nije dovedena u pitanje zakonitost pobijane presude.

7. Kako se dakle radi o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik te se o odredbama ugovora pa tako i odredbama općih akata banke te izmjenama i dopunama tih akata po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pojedinačno pregovarati, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da odredba članka 3. ugovora predstavlja nepoštenu odredbu u smislu članka 81. stavka 1. ZZP/03. koje su prema odredbi članka 87. stavka 1. ZZP/03. ništetne.

7.1. Naime, plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30 % iznosa kredita (članka 3. ugovora o kreditu) očito prouzročuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. S obzirom na to da je označena odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo već je odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika te tužitelj nije imao utjecaj na njen sadržaj, a tuženik nije dokazao, da bi se o odredbi točke 3. ugovora o kreditu pojedinačno uopće pregovaralo što je dužan dokazati u smislu odredbe članka 81. stavka 4. ZZP/03., nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

8. Pravilna je ocjena prvostupanjskog suda da, iako je tuženik, trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita, imao određene troškove, koji se „pokrivaju“ tom naknadom, u pitanju su razni operativni troškovi i materijalni troškovi, kao što su troškovi djelatnika banke uključenih u svakoj pojedinoj fazi odobravanja kredita, što uključuje pregovaranje sa strankama, prikupljanje osnovnih podataka o klijentu, davanje potrebnih informacija o vrsti kredita, uvjetima kredita, kreditnoj sposobnosti, dokumentaciji koju je potrebno pribaviti, provjera te dokumentacije, kreditne zaduženosti kroz baze podataka, kao što je registar obveza po kreditima i slično, sastavljanje ugovora o kreditu i potrebnih instrumenata osiguranja kredita i slično, sama činjenica da je trošak obrade, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakoga pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“, plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer troškovi nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita.

8.1. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

8.2. Kako je dakle, tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice kao potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 3,30 % od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača ta je ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, što rezultira time da je tuženik, koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju kao potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj.

9. I prigovor zastare je sud prvog stupnja pravilno ocijenio neosnovanim. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti predmetne ugovorne odredbe.

10. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate sud prvog stupnja je pravilno utvrdio sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a od dana plaćanja te naknade pa do isplate.

10.1. Ovaj sud u cijelosti prihvaća razloge suda prvog stupnja utvrđenja ništetnosti naknade i to da tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, da se radi o standardnoj odnosno tipskoj ugovornoj odredbi, da u ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji ulazna naknada u iznosu 3,30 %, niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, tj. od čega se sastoje, u kojem konačnom iznosu, da je takva ugovorna odredba uzrokovala neravnotežu obveza na štetu potrošača, iz kojih svih navedenih razloga ugovorena ulazna naknada je ništetna ugovorna odredba (tako i odluka ovoga suda poslovni broj Gž- 1368/2021-2 od 20. srpnja 2021.), te je ujedno pravilno naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 443,61 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. ožujka 2007., kada je tuženik, isplatio tužitelju manji iznos kredita zbog uračunate ulazne naknade (članak 1111. i članak 1115. ZOO-a).

11. Kako žalbeni navodi nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke, to je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, trebalo odlučiti kao u izreci ove presude.

12. Također, pravilno je prvostupanjski sud odbio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda.

12.1. Prema stanju spisa, nesporno je između stranaka da je sjedište tuženika u Zagrebu, zbog čega bi sud u Zagrebu, sukladno odredbama članka 46. i članka 48. stavka 1. ZPP-a bio općemjesno nadležan i bez ugovorne odredbe iz članka 12. ugovora o kreditu, kojom je između stranaka ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta banke (Zagreb) u smislu odredbe članka 70. ZPP-a. Međutim, s druge stranke, iz samog ugovora o kreditu proizlazi da je sklopljen u [adresa], gdje tuženik ima poslovnicu, koja prema stavu ovoga suda predstavlja poslovnu jedinicu izvan sjedišta tuženika obzirom da tuženik tamo obavlja svoju poslovnu djelatnost.

12.2. Prema odredbi članka 59. ZPP-a za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti, nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi, pa ovaj sud zaključuje da se radi o sporu koji je nastao u povodu djelatnosti podružnice - poslovne jedinice izvan sjedišta tuženika koji je sklopio predmetni ugovor o kreditu, jer je očito za zaključenje ugovora o kreditu, koji je predmet ovog spora, bila nadležna poslovnica tuženika u [adresa], iz čega proizlazi da je samim zaključenjem predmetnog ugovora o kreditu u [adresa] (iz dokumentacije u spisu ne proizlazi da je tuženik zahtijevao i inzistirao na sklapanju ugovora o kreditu u sjedištu) tuženik priznao nadležnost svoje poslovnice u [adresa].

13. Iz obrazloženja pobijane presude i iz stanja spisa proizlazi da je prvostupanjski sud tužitelju zastupanom po punomoćniku dosudio parnični trošak za sastav tužbe u iznosu od 250,00 eura (OT/23; tbr. 7. točka 1.), trošak zastupanja na ročištima od 14. studenog 2023. i 13. veljače 2024., svako u iznosu od 250,00 eura (OT/23; tbr. 9. točka 1.), trošak zastupanja na ročištu za objavu od 26. ožujka 2024. u iznosu od 125,00 eura (OT/23; tbr. 9. točka 3), trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 66,36 eura, te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 66,36 eura, što ukupno iznosi 1.007,72 eura, dok tužitelju nije priznao trošak sastava podnesaka od 2. svibnja 2023. u iznosu od 62,50 eura, trošak sastava podneska od 28. srpnja 2023., te 31. siječnja 2024., svaki u iznosu do 250,00 eura, smatrajući da nisu bili nužni.

13.1. Pravilno tuženik ukazuje da tužitelj ne ostvaruje pravo na naknadu trošak sudske pristojbe tužbe u iznosu od 66,36 eura jer iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj platio pristojbu u iznos od 33,18 eura.

13.2. Isto tako, osnovano tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno tužitelju priznao trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 66,36 eura. To iz razloga što je člankom 4. točke 4. Zakona o sudskim pristojbama (»Narodne novine«, broj 118/18. 51/23. ) obveza plaćanja sudske pristojbe na presudu nastaje u trenutku dostave presude stranci. Pravo na naknadu troškova postoji samo za stvarno učinjene izdatke, a ne za one koji nisu plaćeni. Kako iz stanja spisa proizlazi da tužitelj do danas nije platio zatraženi trošak pristojbe, takav trošak nije niti nastao (članak 151. stavak 1. ZPP-a).

13.3. Zbog navedenog trebalo je za više dosuđene iznose sudske pristojbe preinačiti pobijanu odluku.

13.4. Međutim, pogrešno tuženik u svojoj žalbi ističe da tužitelju ne pripada trošak pristupa na ročište za objavu presude kojeg je popisao u troškovniku predanom na ročištu 25. ožujka 2024. od 125,00 eura, a na koje ročište su pristupili punomoćnici tužitelja. To iz razloga što se važnost pristupa na ročište za objavu presude koja se sukladno odredbi članka 335. ZPP-a ogleda u tome da se ovjereni prijepis presude uručuje na ročištu za objavu, što je pravilo, a ne izuzetak, kao i zbog računanja roka za žalbu koji teče od dana objave presude.

14. Odlučujući o troškovima žalbenog postupka ovaj sud smatra da tuženiku trošak ne pripada jer je uspio u neznatnom dijelu, zbog čega je primjenom odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a, odlučeno kao pod točkom II. izreke, ove presude.

15. S obzirom na navedeno, trebalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, u vezi s člankom 380. točke 2. i 3. ZPP-a, odlučiti kao u izreci, ove odluke.

Split, 18. prosinca 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Andrea Boras-Ivanišević