REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ZLATARU
STALNA SLUŽBA U KRAPINI
Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1
Poslovni broj: P-1446/2023-36
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini, po sutkinji Romani Mališ u pravnoj stvari tužitelja JB, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Hrvoju Kuprešaku, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, zastupan po odvjetnicima iz OD Porobija & Porobija iz Zagreba, radi isplate nakon javno provedene i zaključene glavne rasprave 26. studenog 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, 18. prosinca 2025., donio je, objavio je i
p r e s u d i o j e
I Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473 da isplati tužitelju EB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] iznos od 4.737,30 eura zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa i to:
Na iznos od 10,05 eur od dana 15.sij.09 godine do dana isplate
Na iznos od 10,26 eur od dana 15.velj.09 godine do dana isplate
Na iznos od 3,36 eur od dana 15.ozu.09 godine do dana isplate
Na iznos od 4,95 eur od dana 15.tra.09 godine do dana isplate
Na iznos od 5,26 eur od dana 15.svi.09 godine do dana isplate
Na iznos od 2,54 eur od dana 15.lip.09 godine do dana isplate
Na iznos od 3,01 eur od dana 15.srp.09 godine do dana isplate
Na iznos od 0,74 eur od dana 15.kol.09 godine do dana isplate
Na iznos od 3,63 eur od dana 15.ruj.09 godine do dana isplate
Na iznos od 0,42 eur od dana 15.lis.09 godine do dana isplate
Na iznos od 2,50 eur od dana 15.stu.09 godine do dana isplate
Na iznos od 2,17 eur od dana 15.pro.09 godine do dana isplate
Na iznos od 7,77 eur od dana 15.sij.10 godine do dana isplate
Na iznos od 11,36 eur od dana 15.velj.10 godine do dana isplate
Na iznos od 10,58 eur od dana 15.ožu.10 godine do dana isplate
Na iznos od 14,16 eur od dana 15.tra.10 godine do dana isplate
Na iznos od 20,70 eur od dana 15.svi.10 godine do dana isplate
Na iznos od 22,10 eur od dana 15.lip.10 godine do dana isplate
Na iznos od 29,80 eur od dana 15.srp.10 godine do dana isplate
Na iznos od 29,54 eur od dana 15.kol.10. godine do dana isplate
Na iznos od 45,49 eur od dana 15.ruj.10 godine do dana isplate
Na iznos od 36,20 eur od dana 15.lis.10 godine do dana isplate
Na iznos od 38,35 eur od dana 15.stu.10 godine do dana isplate
Na iznos od 48,44 eur od dana 15.pros.10 godine do dana isplate
Na iznos od 49,34 eur od dana 15.sij.11 godine do dana isplate
Na iznos od 45,75 eur od dana 15.velj.11 godine do dana isplate
Na iznos od 47,92 eur od dana 15.ozu.11 godine do dana isplate
Na iznos od 48,04 eur od dana 15.tra.11 godine do dana isplate
Na iznos od 54,67 eur od dana 15.svi.11 godine do dana isplate
Na iznos od 68,76 eur od dana 15.lip.11 godine do dana isplate
Na iznos od 84,80 eur od dana 15.srp.11 godine do dana isplate
Na iznos od 102,30 eur od dana 15.kol.11 godine do dana isplate
Na iznos od 74,66 eur od dana 15.ruj.11 godine do dana isplate
Na iznos od 65,36 eur od dana 15.lis.11 godine do dana isplate
Na iznos od 65,98 eur od dana 15.stu.11 godine do dana isplate
Na iznos od 67,27 eur od dana 15.pro.11 godine do dana isplate
Na iznos od 75,29 eur od dana 15.sij.12 godine do dana isplate
Na iznos od 77,71 eur od dana 15.velj.12 godine do dana isplate
Na iznos od 75,08 eur od dana 15.ozu.12 godine do dana isplate
Na iznos od 74,68 eur od dana 15.tra.12 godine do dana isplate
Na iznos od 76,01 eur od dana 15.svi.12 godine do dana isplate
Na iznos od 78,33 eur od dana 15.lip.12 godine do dana isplate
Na iznos od 75,44 eur od dana 15.srp.12 godine do dana isplate
Na iznos od 74,64 eur od dana 15.kol.12 godine do dana isplate
Na iznos od 67,56 eur od dana 15.ruj.12 godine do dana isplate
Na iznos od 73,66 eur od dana 15.lis.12 godine do dana isplate
Na iznos od 76,51 eur od dana 15.stu.12 godine do dana isplate
Na iznos od 74,62 eur od dana 15.pro.12 godine do dana isplate
Na iznos od 72,35 eur od dana 15.sij.13 godine do dana isplate
Na iznos od 71,57 eur od dana 15.velj.13 godine do dana isplate
Na iznos od 70,76 eur od dana 15.ozu.13 godine do dana isplate
Na iznos od 76,40 eur od dana 15.tra.13 godine do dana isplate
Na iznos od 68,11 eur od dana 15.svi.13 godine do dana isplate
Na iznos od 66,75 eur od dana 15.lip.13 godine do dana isplate
Na iznos od 67,56 eur od dana 15.srp.13 godine do dana isplate
Na iznos od 66,71 eur od dana 15.kol.13 godine do dana isplate
Na iznos od 69,74 eur od dana 15.ruj.13 godine do dana isplate
Na iznos od 71,99 eur od dana 21.lis.13 godine do dana isplate
Na iznos od 74,39 eur od dana 26.stu.13 godine do dana isplate
Na iznos od 75,06 eur od dana 24.pro.13 godine do dana isplate
Na iznos od 73,53 eur od dana 24.sij.14 godine do dana isplate
Na iznos od 71,00 eur od dana 24.velj.14 godine do dana isplate
Na iznos od 71,99 eur od dana 15.ozu.14 godine do dana isplate
Na iznos od 68,89 eur od dana 24.tra.14 godine do dana isplate
Na iznos od 67,87 eur od dana 15.svi.14 godine do dana isplate
Na iznos od 68,39 eur od dana 15.lip.14 godine do dana isplate
Na iznos od 69,85 eur od dana 17.srp.14 godine do dana isplate
Na iznos od 71,51 eur od dana 15.kol.14 godine do dana isplate
Na iznos od 71,86 eur od dana 15.ruj.14 godine do dana isplate
Na iznos od 73,35 eur od dana 15.lis.14 godine do dana isplate
Na iznos od 75,48 eur od dana 15.stu.14 godine do dana isplate
Na iznos od 75,88 eur od dana 15.pro.14 godine do dana isplate
Na iznos od 76,19 eur od dana 15.sij.15 godine do dana isplate
Na iznos od 76,03 eur od dana 15.velj.15 godine do dana isplate
Na iznos od 76,03 eur od dana 15.ozu.15 godine do dana isplate
Na iznos od 76,03 eur od dana 15.tra.15 godine do dana isplate
Na iznos od 76,03 eur od dana 15.svi.15 godine do dana isplate
Na iznos od 76,03 eur od dana 15.lip.15 godine do dana isplate
Na iznos od 76,03 eur od dana 15.srp.15 godine do dana isplate
Na iznos od 76,03 eur od dana 15.kol.15 godine do dana isplate
Na iznos od 76,03 eur od dana 15.ruj.15 godine do dana isplate
Na iznos od 76,03 eur od dana 15.lis.15 godine do dana isplate
Na iznos od 76,03 eur od dana 15.stu.15 godine do dana isplate
Na iznos od 76,03 eur od dana 15.pro.15 godine do dana isplate
Na iznos od 76,03 eur od dana 15.sij.16 godine do dana isplate
prema stopi koja se od dana 01. siječnja 2008. godine do dana 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za osam (8) postotnih poena, a od dana 01. kolovoza 2015. godine pa do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet (5) postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena sve do isplate, u roku 15 dana.
II Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473 da isplati tužitelju EB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] troškove parničkog postupka u iznosu od 2.250,00 €, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 18. prosinca 2025. pa sve do isplate po stopi koja je propisana čl. 29. st. 2. ZOO-a, primjenom uvećanja prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3(tri) postotna poena, u roku od 15 dana od dana donošenja presude, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta z tri postotna poena sve do isplate, u roku 15 dana.
III O d b i j a s e tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka povrh dosuđenih 2.250,00 €, kao neosnovanim.
IV O d b i j a s e tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnih troškova kao neosnovanim.
i
r i j e š i o j e
Dopušta se preinaka tužbe.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi tvrdi da su tuženik kao kreditor s jedne strane i tužitelj kao korisnik kredita s druge strane, sklopili 3.11.2005. Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3205495662, kreditna partija: 7102890233 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), a kojim ugovorom je tuženik odobrio tužitelju kao korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 70.700,00 CHF, a koji Ugovor po svojoj pravnoj prirodi predstavlja unaprijed formulirani standardni ugovor tuženika. Ugovorom o kreditu u čl. 2. ugovoreno je da tužitelj kao korisnik kredita dužan je kreditoru platiti u anuitetima iznos od 70.700,00 CHF i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama banke. Također, ugovorom o kreditu u čl. 7. ugovorena je otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 389,36 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. Također je ugovorena promjenjivost kamatne stope na način da je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu te da se izmjene kamatne stope smatraju sastavnim dijelom Ugovoru, bez posebnog zaključivanja Aneksa ovom Ugovoru s tim da je u ugovoru također naznačeno da je korisnik kredita upoznat te da prihvaća sve eventualne rizike za promjenu valutne klauzule i kamatne stope. 14.1.2016., tužitelj je s obzirom na nekontrolirani rast CHF u odnosu na kune, nastojeći pronaći izlaz iz postojeće situacije, pristao s tuženikom sklopiti Dodatak ugovoru o kreditu (dalje u tekstu: Aneks ugovora) kojim je izvršena konverzija kredita radi promjene valute na način da je korisnik kredita sklapanjem Aneksa ugovora navodno postao izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a kojim pravnim poslom je ugovorena promjena valute Ugovora o kreditu, visine kamatne stope, EKS- a, iznosa anuiteta i načina osiguranja već postojeće nekretnine kao kolaterala. Zaključujući ovakve ugovore, tuženik je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, dakle i tužitelja kao korisnika kredita, jer se u istima koristio ništetnim i nepoštenim odredbama ugovarajući odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivost redovne kamatne stope, koja se tijekom postojanja obveze tužitelja prema tuženiku mijenjala u skladu s tuženikovom jednostranom odlukom.
1.1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj P-1401/12 od 4.7.2013., pod točkom 2. izreke presuđeno je: „Utvrđuje se da je drugotužena Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 1.11.2004. do 31.12.2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta koja je vezana uz švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora Privredna banka Zagreb d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenja valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time drugotužena Privredna banka Zagreb d.d. na taj način postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 1.11.2004. do 6.8.2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. pa do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/10) i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom drugotužena Privredne banke Zagreb d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora drugotužena Privredna banka Zagreb d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i u ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku Privredne banke Zagreb d.d. o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time drugotužena Privredna banka Zagreb d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10.9.2003. do 6.8.2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. pa nadalje. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/10) i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.“ Prethodno spomenuta prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj P-1401/12 od 4.7.2013. u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13.6.2014., dok je u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, prvostupanjska presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14.6.2018.
1.2. Tužitelj također ističe kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naprijed navedenim presudama po kolektivnom sporu presuđeno da je tuženik u razdoblju od 1.6. 2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta (i to primarno kao valuta utočišta za banku, a ne za potrošača!), a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Stoga su sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka (pa tako ni ovopredmetni tuženik) nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sukladno odredbi čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013), rubricirane presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za naslovni Sud, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku. Obvezujući učinak rubriciranih presuda na sve daljnje pojedinačne tužbe protiv utuženih banaka konačno je potvrdio Vrhovni sud u svojoj revizijskoj odluci od 26.5.2020., posl. broj Rev-18/2018 uz sljedeće obrazloženje „Drugostupanjski sud također treba imati u vidu da je ovaj sud u svojoj odluci broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. također jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14 i 110/15 – dalje: ZZP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru, ali to nije od važnosti u ovoj pravnoj stvari jer tuženik niti ne ističe takav prigovor.” Nadalje, tužitelj drži svrsishodnim istaknuti pravno stajalište koje je 30.1.2020. Vrhovni sud RH na sjednici građanskog odjela, broj: Su-IV-47/2020-2 zauzeo u pogledu zastare sporednih potraživanja "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Ako se izvrši uvid u Ugovor o kreditu tužitelja tada je razvidno da je u članku 1. Ugovora određeno da je iznos kredita kunska protuvrijednost iznosa od 145.500,00 CHF. Dakle, tuženik je tijekom sklapanja ugovora o kredita s tužiteljem, ugovorio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, kojima je konačni iznos tužiteljeve novčane obveze prema tuženiku vezao uz tečaj švicarskog franka odnosno ugovorenu kamatnu stopu podložnu tuženikovoj jednostranoj odluci o promjeni. Slijedom navedenog, tužitelj je kao korisnik kredita preplatio svoju obvezu i po osnovi odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
1.3. Konačno, tužitelj u ovom parničnom postupku specificiranim i ispravljenim tužbenim zahtjevom od 3. studenog 2025. (list 361-365 spisa), a nakon provedenog financijskog vještačenja, predlaže da sud donese presudu kojom će se naložiti tuženiku s osnove valutne klauzule isplata iznosa od 4.737,30 € sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos kao i isplata troškova parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja.
2. U odgovoru na tužbu zaprimljenog 27. prosinca 2023. (list 90-109 spisa) kao i u podnescima tijekom postupka (list 131-140, 143-148, 151-154, 173-176, 300-302 i 366-370 spisa), tuženik u cijelosti osporava pravnu osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu, ističe prigovor zastare na sve/bilo koji iznos dospio prije 13. lipnja 2018., činjenicu da je kredit konvertiran, osporava tužitelju status potrošača te konačno predlaže odbiti tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom uz naknadu parničnog troška.
3. Tuženik se protivio preinaci tužbe izvršene podneskom tužitelja od 3. studenog 2025. (list 365-365 spisa) kojim je povišen tužbeni zahtjev za isplatu u odnosu na zahtjev istaknut u tužbi te je istaknuo prigovor zastare u odnosu na povišeni iznos tužiteljeve tražbine.
4. Sud je dopustio preinaku tužbe izvršenu podneskom tužitelja od 3. studenog 2025. jer prije provođenja financijskog vještačenja tužitelj nije mogao znati za točnu visinu svoje tražbine, da bi je bez svoje krivnje mogao istaknuti prije zaključenja prethodnog postupka. Povišeni tužbeni zahtjev temelji se na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi kao i tužbeni zahtjev istaknut u tužbi, pa se tuženik ne može osnovano protiviti takvoj preinaci. Sud je, pored toga, dopustio preinaku tužbe smatrajući da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa između stranaka u pogledu predmetnih pravnih poslova.
5. U dokaznom postupku izvršen je uvid, odnosno pročitana je sljedeća dokumentacija: Ugovor o namjenskom kreditu broj ugovora, 3205495662/kreditna partija 7102890233 od 3.11.2005. (list 11-21 spisa), Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR (list 21-25), obavijesti o promjeni visine kamatne stope uz otplatni plan (list 26-64), izračun konverzije na dan 30.9.2015. (list 65-77), u svrhu dokazivanja saslušan je tužitelj JB osobno, te je provedeno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, dipl. oec. iz DARFIN d.o.o. (list 257-276).
6. Između stranaka nije bila sporna činjenica da su stranke zaključile Ugovor o namjenskom kreditu 3.11.2005. te Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita u CHF-u u kredit s valutnom klauzulom u EUR.
6.1. Predmetnim Ugovorom o namjenskom kreditu tužitelju je odobren i stavljen na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 70.700,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke. Namjena kredita je kupnja stana, a korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 389,36 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važeće za CHF na dan plaćanja.
6.2. Stranke su 14. siječnja 2016. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.
7. Sud je prije svega utvrđivao je li tužitelj ugovor sklopio u svojstvu potrošača i u potrošačke svrhe, a što je tuženik tijekom postupka osporio.
7.1. Prema čl. 3. t. 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., J,C- 110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.
8. Saslušan u svrhu dokazivanja, tužitelj JB iskazao je da je nakon 10 godina podstanarstva u Zagrebu, odlučio kupiti stan, čak je imao i stambenu štednju i to upravo kod tuženika. Kako je banka tražila 3 jamca, a on ih nije mogao naći, odlučio je podići kredit isto kod tuženika kod kojeg je i bio klijent i dobivao svoju plaću. Stambenu štednju utrošio je na davanje kapare za kupnju stana. Od svog oca dobio je savjet da bi trebao dići kredit u eurima što je bila i njegova namjera, ali u banci mu je rečeno da nije kreditno sposoban za takvu vrstu kredita. U to doba plaća mu je bila 4.400,00 kn. Uzeo je kredit u CHF-u jer mu je ponuđen kao najpovoljniji i jedini mogući, sjeća se da je početna rata bila 1.860,00 kn, da bi narasla sve do i preko 2.800,00 kn. S otplatom kredita započeo je 2006. Čak je morao i posuđivati novce da bi mogao plaćati ratu kredita. Znao je što to znači promjenjiva kamata, ali nije očekivao da će to "rapidnim tempom rasti", a isto tako da će i tečaj franka toliko rasti. U banci nije bio upozoren na te rizike. Predmetni stan nikada nije koristio za bilo kakvu poslovnu djelatnost niti je ikada bio vlasnik tvrtke, obrta, OPG-a ili slično. Kad se pružila prilika i kad mu je banka ponudila da napravi konverziju kredita, on je to prihvatio jer mu je bilo povoljnije plaćati kredit. Nikad mu nije bila pružena mogućnost pregovaranja o bilo kojoj odredbi ugovora o kreditu. "Prolistao je ugovor", nije ga čitao u detalje. Njega je zanimalo kolika mu je rata, koliki je rok otplate, čak je i poslušao savjet oca koji mu je rekao neka uzme duži rok otplate i dobro što je to poslušao jer tko zna kolika bi mu bila rata. Na pitanje "jesam li htio koju odredbu ugovora o kreditu mijenjati", odgovorio je, znate kako je to, kad dođete u banku, prihvaćate sve uvjete. Kod javnog bilježnika ugovor mu nije pročitan na glas, proletjelo se samo ugovorom i poštambiljan je i potpisan, odnosno stavljen je paraf. Nadalje, na pitanje "jesu li vam u vrijeme sklapanja ugovora bila jasna sva prava i obveze po ugovoru", odgovorio je da je njemu bilo jasno da on mora plaćati ratu kredita i da je to njegova obaveza, on po struci nije pravnik, a njegovo je pravo bilo dobiti kredit i to nakon što je čekao da mu ga banka odobri. Nadalje, a na pitanje "što je to valutna klauzula", odgovorio je da podrazumijeva da je to tečaj koji se mijenja, lagano gore, lagano dolje, ali da će toliko narasti nije ni u snu sanjao. Čak je i razmišljao da tuži banku za duševne boli, ali ga je ipak odvjetnik odgovorio. Od banke nije tražio pojašnjenje u vezi valutne klauzule, smatra da je to bankarski službenik trebao njemu reći i upozoriti ga. Prije sklapanja ugovora nije se informirao o kretanju tečaja CHF. Sada se više ne može točno izjasniti, nije siguran, ali obavijesti od banke je počeo dobivati tek kad su počele rasprave u javnosti i to svakih 6 mjeseci. Nije osobnim odlaskom ili pisanim prigovorom banci tražio pojašnjenje o rastu kamatne stope. Kao što je već i naprijed iskazao da je znao što znači promjenjiva kamatna stopa, da će biti viša ili niža, ali ponovio je, nije bio svjestan da može toliko visoko narasti. Došao je u poziciju da nije imao za osnovne životne troškove. Na pitanje "jesu li poznati pojmovi tržišna vrijednost i tržište", odgovorio je da je on profesor njemačkog, talijanskog jezika i književnosti, bavi se obrazovanjem, a ne tržištem. On je otplaćivao kredit i još uvijek ga otplaćuje. Što se tiče dodatka ugovoru o kreditu, odnosno konverziji, došao je u banku, predani su mu papiri i upućen je kod javnog bilježnika i nitko mu ništa nije objašnjavao i samo je kod bilježnika potpisao. Bio je sretan što će mu rata biti manja, a što je vidio iz dokumentacije koju mu je banka prethodno poslala. Po toj dokumentaciji bio je u pretplati cca 450,00 kn. Na pitanje "je li pročitao ugovor o konverziji", odgovorio je da nije, zato što mu je bio cilj doći do manjeg iznosa rate. Svjestan je da nakon konverzije otplaćuje kredit u eurima, ali njegova se situacija promijenila jer u trenutku kad je ishodio kredit, bio je nastavnik, a u trenutku konverzije bio je ravnatelj nekih dvije godine i njegova plaća je bila ipak veća.
8.1. Iz predmetnog ugovora o kreditu, dodatka tom ugovoru i iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je tužitelj ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba i za vlastite potrebe. Isto proizlazi i iz same namjene ugovora o kreditu, koji je odobren za kupnju stana.
8.2. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/2003, u daljnjem tekstu: ZZP/03) te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.
9. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
9.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.
9.2. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-2521/2015, U-
III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U- III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.
9.3. Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje.
9.4. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula).
10. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.
11. Po čl. 138. a ZZP/07 propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.
12. Sukladno izričitoj zakonskoj odredbi čl. 502. c ZPP-a ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača.
13. Isto propisuje i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača iz 2019. koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka.
14. Sud je također uzeo u obzir i pravno shvaćanje koje je Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio u svoj odluci poslovni broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., slijedom kojeg, ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom dokazivanja i utvrđivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim, formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na promjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora, sve u skladu s temeljnim postupovnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud Republike Hrvatske, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu.
14.1. Kako je u ovom konkretnom postupku utvrđeno iskazom tužitelja da tuženik prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije tužitelja informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti u odnosu na sporne ugovorne odredbe, a što proizlazi i iz iskaza samog tužitelja koji iskaz sud prihvaća životnim, logičnim i uvjerljivim s time da nije dobio nikakve relevantne informacije o financijskim posljedicama zaključenja ugovora, a mjesečni anuitet mu je znatno porastao tijekom otplate te je time prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu, to je tuženik postupio protivno ZZP/03. Tužitelj je i zbog promjene tečaja tuženiku više platio od onog koliko bi platio da je tečaj zadržan na razini koja je bila u trenutku isplate kredita odnosno po početnom tečaju. Prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, koje god naobrazbe bio niti su mu temeljem dokaza u spisu mogli biti poznati mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF. Ono što je tuženik kao financijska institucija zasigurno znao i morao znati jest činjenica da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF, već samo u odnosu na EUR. Naprotiv, tuženik je predmetni ugovor o kreditu ponudio i prikazao tužitelju kao jedinu kreditnu opciju.
15. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanja postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.
15.1. Kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete ili izmjene ugovora mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a osuđujuća presuda iz postupka kolektivne zaštite obvezuje sudove u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene pojedini potrošač, pa tako obvezuje i ovaj sud.
15.2. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku Suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.
15.3. Prema čl. 81. st. 1. ZZP/03, koji se primjenjuje na ovaj spor s obzirom na vrijeme zaključenja ugovora i njegovo trajanje, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok st. 2. toga članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj osobito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema čl. 87. st. 1. ZZP/03, nepoštena ugovorna odredba je ništetna.
16. Po čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, u daljnjem tekstu: ZOO), tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom, ako se ne radi o tražbini obuhvaćenoj zastarom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu ukupno više plaćenih iznosa s osnova valutne klauzule.
16.1. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti.
17. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva sud je izveo dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, dipl.oec., stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i vrijednosne papire iz DARFIN d.o.o.
17.1. Nalazom i mišljenjem financijskog vještaka utvrđeno je da: -Ukupna razlika s osnove promjena kamatne stope između anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuiteta prema simuliranom početnom otplatnom planu, za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 3.789,27 CHF odnosno kunska protuvrijednost iznosi 20.587,96 kn, odnosno po fiksnom tečaju eura iznosi 2.732,46 EUR; -Ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema simuliranom početnom otplatnom planu po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema simuliranom početnom otplatnom planu po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 35.693,16 kn, odnosno po fiksnom tečaju eura iznosi 4.737,30 EUR; - Ukupna razlika s osnove promjena kamatne stope i s osnove valutne klauzule, za sve anuitete koji za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 7.469,76 EUR; -Ukupna razlika s osnove promjena kamatne stope, za koje je Nalazom utvrđen manje plaćeni iznos, iznosi 0,00 CHF odnosno kunska protuvrijednost iznosi 0,00 kn, odnosno po fiksnom tečaju eura iznosi 0,00 EUR. Navedeno je razvidno iz točke 3. Nalaza; -Ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema simuliranom početnom otplatnom planu po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema simuliranom početnom otplatnom planu po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen manje plaćeni iznos, iznosi -3.119,65 kn, odnosno po fiksnom tečaju eura iznosi -414,04 EUR; - Ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema simuliranom početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 28.587,34 HRK, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 3.794,19 EUR; -Prema Obavijest o izračunu efekata konverzije na dan 27.01.2016. utvrđen je više plaćeni iznos tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR i iznosi 69,45 EUR, što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan konverzije iznosi 532,37 HRK.
17.2. Sud nalaz i mišljenje sudskog vještaka, kojemu stranke nisu prigovarale, prihvaća u cijelosti jer je isto izrađeno u skladu s pravilima struke i temeljem raspoložive dokumentacije.
18. Vezano uz sporno pitanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji kredita, odnosno pitanje ima li tužitelj, nakon sklapanja sporazuma o konverziji u formi dodatka ugovoru o kreditu, bilo kakvo pravo na isplatu preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF-u, ističe se da se u konkretnom slučaju ne radi o konverziji iz čl. 325. ZOO-a jer za to ne postoje pretpostavke. Naime, tuženik prilikom sklapanja osnovnog ugovora o kreditu nije bio savjesna ugovorna strana te je odredbama ZID ZPK/15 bio prisiljen ponuditi potrošačima sklapanje dodatka ugovoru o kreditu. Stoga se ne radi u pravom smislu o ugovoru s valutnom klauzulom u eurima, već o sklapanju dodatka ugovoru, a svođenje kredita u CHF-u na kredit u EUR-ima poslužilo je tome da bi se moglo utvrditi tužiteljevo stanje kreditne obveze i da mu se za ubuduće olakša situacija u koju je bio doveden izrazito velikim rastom tečaja CHF-a te da se njegov položaj izjednači s položajem potrošača koji su sklopili ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u eurima. Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu rješavala se situacija za ubuduće te isti sadrži točne podatke o preostalom iznosu glavnice, o preplati priznatoj konverzijom i o načinu korištenja te preplate za podmirenje budućih mjesečnih anuiteta, dok se iznos preplate ne iskoristi. Potrebno je stoga utvrditi je li aneksom ugovora o kreditu tužitelj obeštećen za iznose koje je preplatio uslijed povećanja tečaja CHF-a do provedene konverzije, temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, koje su sadržane u osnovnom ugovoru o kreditu. Slijedom navedenog, sklapanjem sporazuma o konverziji nije došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Zbog toga nedvojbeno postoji pravni interes tužitelja na podnošenje ove tužbe, u skladu s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Potrebno je, međutim, utvrditi kakav je učinak konverzija kredita imala na ovdje predmetnu tužiteljevu tražbinu.
18.1. U odnosu na zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli do konverzije kredita, tuženik se neosnovano poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020., prema kojem sporazum o konverziji na osnovu ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli. Tužitelj tijekom postupka nije ni izričito osporavao pravnu valjanost Dodatka Ugovoru o kreditu kojem je provedena konverzija, a iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da je Dodatak Ugovoru o kreditu pravno valjan te da je isti sklopljen u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Prema gore opisanom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2025. sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) ima pravne učinke i valjan je (i) u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Dodatak Ugovoru o kreditu rezultat je valjanog dogovora ugovornih strana o tome te nije utvrđeno da bi bilo koje odredbe tog aneksa ugovora bile ništetne. Osim toga odredbe iz Sporazuma o konverziji nisu neodređene ni neodredive, već jasne i određene te je tužitelj mogao odlučiti hoće li takav sporazum o konverziji prihvatiti ili ne, a time što je s tuženikom sklopio Dodatak Ugovoru o kreditu, prihvatio je sva prava i obveze iz istog.
19. Tužitelj je tužbeni zahtjev za isplatu uskladio s nalazom i mišljenjem te dopunom sudskog vještaka te je sud tužbeni zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim kao u izreci pod I. Naime, tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev na način da je zatražio isplatu više plaćenih anuiteta s osnove valutnih klauzula u iznosu od 7.737,30 € s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa.
19.1. Budući se za iznos obuhvaćen tužbenim zahtjevom pod I bez osnove povećala imovina tuženika, jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništetnih odredbi, to je tuženik dužan tužitelju vratiti zateznu kamatu koja u skladu s čl. 1111. ZOO-a teče kako je to navedeno u izreci pod II. Tuženik je nepošteni stjecatelj od dana svakog preplaćenog iznosa, a koje su kamate izračunate i navedene u apsolutnom iznosu po sudskom vještaku, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništavim.
20. Visina stope zatezne zakonske kamate dosuđena je sukladno čl. 29.st.2. ZOO- a i čl. 1115. ZOO-a.
21. Tzv. negativne tečajne razlike, odnosno negativne razlike iznosa anuiteta koje je tužitelj platio u razdoblju kada je tečaj CHF-a u odnosu na kunu bio niži od tečaja na dan korištenja kredita, sud nije uzimao u obzir prilikom utvrđivanja visine njegove tražbine, jer to nije ovlašten, niti dužan učiniti s obzirom da tuženik u odnosu na negativne tečajne razlike nije istaknuo protutužbeni zahtjev, procesno-pravni prigovor radi prebijanja, niti materijalno-pravni prigovor prijeboja. Osim toga, tuženik nije potrošač, niti se može pozivati na zaštitu koja je potrošačima pružena u kolektivnom sporu. Nadalje, prema čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora je odgovoran suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužitelj kao ugovorna strana nije odgovoran za ništetnost navedenih odredbi, već je za to odgovoran tuženik kao kreditor, koji je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Manje plaćeni anuiteti proizlaze iz tečajne razlike CHF-a koja tužitelju nije bila jasno objašnjena pa tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Iz čl. 81. st. 1. ZZP/03 ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer se čl. 81. st. 1. ZZP/03 odnosi samo na potrošače, a tuženik nema svojstvo potrošača. Tuženik je banka, tj. trgovac čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Kako banka nije potrošač, niti je plaćanjem anuiteta po nižem tečaju od onoga na dan isplate kredita, tužitelj bilo što primio ili stekao bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik, tzv. negativne tečajne razlike sud nije uzimao u obzir kod utvrđivanja visine tužiteljeve tražbine.
22. Sud je ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor zastare tužiteljeve tražbine koja se odnosi na preplaćene iznose mjesečnih anuiteta do provedene konverzije kredita. Ocjena ovog suda o pitanju zastare restitucijskog zahtjeva za isplatu po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli utemeljena na stajalištu Vrhovnog suda izraženom u presudama broj Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018, prema kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Takav stav izražen je i u pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnost ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. izraženo je pravno shvaćanje kako pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 14. lipnja 2018.). Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari s osnova ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli podnesena 13. lipnja 2023., to zastarni rok od pet godina propisan čl. 225. ZOO-a, nije protekao. Kako nije zastarjela glavna tražbina, nije zastarjela niti sporedna tražbina za plaćanje zakonskih zateznih kamata, kako je to propisano odredbom čl. 223. ZOO-a.
22.1. Neosnovan je i tuženikov prigovor zastare u odnosu na povišeni dio tražbine, nakon provedenog financijskog vještačenja jer se povišeni i konačno postavljen tužbeni zahtjev temelji na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi kao i prvotni tužbeni zahtjev iz tužbe, a podnošenjem tužbe prekinut je tijek roka zastare, kako za prvotno utuženi iznos, tako i za konačno utuženi iznos tražbine, s napomenom da prije provođenje financijskog vještačenja tužitelj nije mogao znati za točan iznos svoje tražbine te je bez svoje krivnje nije mogao precizno istaknuti do zaključenja prethodnog postupka.
23. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154.st.1. ZPP-a.
24. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe i sastava podnesaka od 23.7.2024. i 8.9.2025. te zastupanja na ročištu 13.9.2024., 19.3.2025., 16.9.2025. i 26.11.2025. za svaku radnju po 100 bodova, odnosno po 200,00 €, određeni u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023), uvećano za 25 % PDV-a u iznosu od 350,00 €. Tužitelju je priznat trošak financijskog vještačenja u ukupnom iznosu od 500,00 €, odnosno tužitelju je sveukupno priznat trošak u iznosu od 2.250,00 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom u skladu s čl. 151.st.3.
ZPP-a tekućom od presuđenja do isplate.
24.1. Tužitelju nisu priznati troškovi sastava podneska od 20.3.2025., 7.7.2025., 10.7.2025. i 30.10.2025. jer ih sud ocjenjuje kao nepotrebnim.
25. Kako tuženik nije uspio u sporu, odbijen je sa zahtjevom za naknadu parničnog postupka.
U Krapini 18. prosinca 2025.
Sutkinja
Romana Mališ
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude i rješenja je dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana.
Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje rješenja, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje rješenja, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa istog.
Dostaviti:
1. Odvjetnik Hrvoje Kuprešak
2. OD E & E
