REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Zagreb, Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-9669/2023-39
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Mariju Klariću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja: DO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Nemanja Nožinić, odvjetnik u Novoj Gradiški, Gundulićeva 4, protiv tuženika: Porsche Leasing d.o.o., Zagreb, Velimira Škorpika 21, OIB: 90275854576, kojeg zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog društva Stefanović, Krvavica, Bulić i Plelitkosa d.o.o., Zagreb, D. T. Gavrana 13, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 11. studenoga 2025. u nazočnosti zamjenika zamjenika tužiteljevog opunomoćenika i zamjenika tuženikovih opunomoćenika, 18. prosinca 2025.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos 1.374,72 EUR sa zateznim kamatama, od toga tekućim i to na iznos:
- 1,52 EUR od 30. rujna 2006. do isplate,
- 2,23 EUR od 31. listopada2006. do isplate,
- 10,44 EUR od 27. studenoga 2008. do isplate,
- 5,79 EUR od 31. prosinca2008. do isplate,
- 23,59 EUR od 23. siječnja2009. do isplate,
- 28,20 EUR od 24. veljače2009. do isplate,
- 30,30 EUR od 24. ožujka2009. do isplate,
- 25,04 EUR od 23. travnja 2009. do isplate,
- 22,34 EUR od 25. svibnja2009. do isplate,
- 17,63 EUR od 24. lipnja 2009. do isplate,
- 13,93 EUR od 27. srpnja 2009. do isplate,
- 14,00 EUR od 25. kolovoza 2009. do isplate,
- 18,00 EUR od 25. rujna 2009. do isplate,
- 15,63 EUR od 26. listopada2009. do isplate,
- 15,07 EUR od 25. studenoga 2009. do isplate,
- 17,33 EUR od 22. prosinca2009. do isplate,
- 23,26 EUR od 26. siječnja2010. do isplate,
- 26,98 EUR od 25. veljače2010. do isplate,
- 27,30 EUR od 25. ožujka2010. do isplate,
- 39,00 EUR od 23. travnja 2010. do isplate,
- 33,86 EUR od 25. svibnja2010. do isplate,
- 38,82 EUR od 24. lipnja 2010. do isplate,
- 57,65 EUR od 23. srpnja 2010. do isplate,
- 51,09 EUR od 24. kolovoza 2010. do isplate,
- 72,34 EUR od 24. rujna 2010. do isplate,
- 62,97 EUR od 27. listopada2010. do isplate,
- 55,35 EUR od 29. studenoga 2010. do isplate,
- 77,83 EUR od 24. prosinca2010. do isplate,
- 99,06 EUR od 7. veljače 2011. do isplate,
- 84,20 EUR od 25. veljače 2011. do isplate,
- 89,91 EUR od 16. ožujka2011. do isplate,
- 75,88 EUR od 16. travnja 2011. do isplate,
- 84,05 EUR od 16. svibnja2011. do isplate i
- 114,13 EUR od 16. lipnja 2011. do isplate,
po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos 666,49 EUR sa zateznim kamatama, od toga tekućim i to na iznos:
- 5,99 EUR od 31. siječnja 2007. do isplate,
- 5,99 EUR od 28. veljače 2007. do isplate,
- 5,99 EUR od 31. ožujka 2007. do isplate,
- 5,99 EUR od 30. travnja 2007. do isplate,
- 5,99 EUR od 31. svibnja 2007. do isplate,
- 5,99 EUR od 30. lipnja 2007. do isplate,
- 11,79 EUR od 31. srpnja 2007. do isplate,
- 11,79 EUR od 31. kolovoza 2007. do isplate,
- 11,79 EUR od 30. rujna 2007. do isplate,
- 11,79 EUR od 31. listopada 2007. do isplate,
- 11,79 EUR od 30. studenoga 2007. do isplate,
- 11,79 EUR od 31. prosinca 2007. do isplate,
- 11,79 EUR od 31. siječnja 2008. do isplate,
- 11,79 EUR od 29. veljače 2008. do isplate,
- 11,79 EUR od 31. ožujka 2008. do isplate,
- 11,79 EUR od 30. travnja 2008. do isplate,
- 11,79 EUR od 30. travnja 2008. do isplate,
- 11,79 EUR od 21. svibnja 2008. do isplate,
- 11,79 EUR od 24. srpnja 2008. do isplate,
- 11,79 EUR od 22. kolovoza 2008. do isplate,
- 11,79 EUR od 24. rujna 2008. do isplate,
- 11,79 EUR od 24. listopada 2008. do isplate,
- 11,79 EUR od 27. studenoga 2008. do isplate,
- 11,79 EUR od 31. prosinca 2008. do isplate,
- 11,79 EUR od 23. siječnja 2009. do isplate,
- 11,79 EUR od 24. veljače 2009. do isplate,
- 11,79 EUR od 24. ožujka 2009. do isplate,
- 11,79 EUR od 23. travnja 2009. do isplate,
- 11,79 EUR od 25. svibnja 2009. do isplate,
- 11,79 EUR od 24. lipnja 2009. do isplate,
- 11,79 EUR od 27. srpnja 2009. do isplate,
- 14,60 EUR od 25. kolovoza 2009. do isplate,
- 14,60 EUR od 25. rujna 2009. do isplate,
- 14,60 EUR od 26. listopada 2009. do isplate,
- 14,60 EUR od 25. studenoga 2009. do isplate,
- 14,60 EUR od 22. prosinca 2009. do isplate,
- 14,60 EUR od 26. siječnja 2010. do isplate,
- 14,60 EUR od 25. veljače 2010. do isplate,
- 14,60 EUR od 25. ožujka 2010. do isplate,
- 14,60 EUR od 23. travnja 2010. do isplate,
- 14,60 EUR od 25. travnja 2010. do isplate,
- 14,60 EUR od 24. lipnja 2010. do isplate,
- 14,60 EUR od 23. srpnja 2010. do isplate,
- 14,60 EUR od 24. kolovoza 2010. do isplate,
- 14,60 EUR od 24. rujna 2010. do isplate,
- 14,60 EUR od 27. listopada 2010. do isplate,
- 14,60 EUR od 29. studenoga 2010. do isplate,
- 14,60 EUR od 24. prosinca 2010. do isplate,
- 14,60 EUR od 7. veljače 2011. do isplate,
- 14,60 EUR od 25. veljače 2011. do isplate,
- 14,60 EUR od 16. ožujka 2011. do isplate,
- 14,60 EUR od 16. travnja 2011. do isplate,
- 14,60 EUR od 16. svibnja 2011. do isplate i
- 14,60 EUR od 16. lipnja 2011. do isplate,
po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu 1.750,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 18. prosinca 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.
IV. Odbija se ostatak tužiteljevog zahtjeva za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.
V. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužba je predana Općinskom sudu u Slavonskom Brodu e-komunikacijom 13. lipnja 2023. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 1), u kojoj se navodi da je temeljem Ugovora o operativnom leasingu, br. 20010, između tuženika, kao davatelja leasinga i tužitelja, kao primatelja leasinga, davatelj leasinga se obvezao pribaviti objekt leasinga-motorno vozilo Škoda Octavia 1.9 TDM, od dobavljača objekta leasinga AutoZubak PJ 11 Požega, te je primatelju leasinga odobrio pravo korištenja istog motornog vozila na razdoblje od 60 mjeseci, dok se primatelj leasinga obvezao plačati davatelju leasinga naknadu u iznosu 25.949,04 CHF uvećano za PDV u iznosu 5,708,79 CHF, odnosno sveukupno u iznosu 31.657,83 CHF u kunskoj protuvrijednosti na dan uplate po prodajnom tečaju Raiffeisenbank Austria d.d. , Zagreb, za CHF. U Ugovoru o operativnom leasingu ugovoren je rok trajanja ugovora na 60 mjeseci, kao i način otplate leasinga i to tako da se leasing otplaćuje u 60 jednakih mjesečnih iznosa (leasing obroka) od 533,96 CHF u kunskoj protuvrijednosti na dan uplate po prodajnom tečaju Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, za CHF. Ubrzo nakon sklapanja Ugovora o operativnom leasingu, br. 20010, došlo je do promjene visine dotadašnje kamatne stope po kojoj je vršena otplata leasinga. Zbog promjene kamatnih stopa mijenjala se i visina mjesečnog leasing obroka. Također, ubrzo nakon sklapanja narečenog Ugovora o operativnom leasingu, a zbog tužitelju nejasnih tržišnih prilika i u vrijeme sklapanja ugovora izglednog stanja nestabilnosti CHF na novčarskom tržištu, koje tužitelju nisu objašnjena na stručan način prilikom sklapanja Ugovora, došlo je do znatnih promjena tečaja CHF u odnosu na kunu što je imalo za posljedicu povećanje obveze tužitelja prilikom otplate anuiteta u kunskoj protuvrijednosti. U samoj ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli nisu objašnjeni razlozi niti su razvidna mjerila na temelju kojih je tužitelj, kao potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice valutne klauzule vezane uz CHF. Tužitelj se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. Također, 13. lipnja 2014. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio je presudu i rješenje posl. br. Pž-7129/13-4 kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 riješeno je prethodno pravno pitanje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, kao i ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, za koja pravna utvrđenja je vezan sud temeljem čl. 502.c Zakona o parničnom postupku. Tuženik je koristeći ništetnu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF i ništetnu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi u razdoblju od kolovoza 2006. do zaključno travnja 2011. nezakonito naplatio veći iznos u kunskoj protuvrijednosti, kako na ime glavnice, tako i iznos kamata na glavnicu iz Ugovora o operativnom leasingu br. 20010. S obzirom na rečeno, tužitelj ima pravo potraživati povrat neosnovano naplaćenih iznosa na ime otplate glavnice i razdoblja od posljednjih pet godina prije podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12, odnosno za posljednjih pet godina računajući unatrag od 4. travnja 2012. kada je tužba radi zaštite kolektivnog Interesa podnijeta. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže donijeti presudu kojom će se prihvatiti tužbeni zahtjev za isplatu iznosa 1.118,28 EUR zbog kamatne stope i iznosa 796,34 EUR zbog valutne klauzule u CHF, sve sa zateznim kamatama, uz naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama.
2. Podneskom predanim 22. rujna 2025. (list 178-181) je tužitelj konačno postavio tužbeni zahtjev, kao u izreci presude, uskladivši ga s financijskim vještačenjem, zahtijevajući isplatu iznosa 1.374,72 EUR, zbog valutne klauzule u CHF i iznosa 666,49 EUR, zbog jednostrano promjenjive kamatne stope, sve sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose razlika obroka, od datuma plateža, uz naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.
3. Odgovor na tužbu je predan Općinskom sudu u Slavonskom Brodu e- komunikacijom 29. kolovoza 2023. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 43), u kojem se navodi da prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari, tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti suda, zastare tražbine i nedostatka aktivne legitimacije. Slijedom navedenog, predlaže se istom sudu oglasiti se mjesno nenadležnim te predmet ustupiti mjesno nadležnom sudu Općinskom građanskom sudu u Zagrebu. Tuženik ističe prigovor zastare na cjelokupnu tražbinu tužitelja. Naime, na zahtjev tužitelja za isplatom primjenjuje se petogodišnji zastarni rok prema pravilima za povrat plaćenog (stečenog) bez osnove, što znači da rok zastare za svaki pojedini obrok počinje teći od dana uplate istoga. Tuženik ističe i prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Tuženik osporava primjenu odredaba Zakona o zaštiti potrošača na predmetni ugovorni odnos i ističe da tužitelj nije pretrpio nikakvu štetu. Usprkos istaknutim prigovorima, tuženik se opreza radi očituje na tužbu te u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik prvenstveno ističe kako je s tužiteljem sklopio Ugovor o operativnom leasingu, što je posve drukčija vrsta ugovora, normirana drugim zakonskim odredbama od ugovora o kreditu. Dakle, tužitelj je u svakom trenutku mogao raskinuti ugovor i vratiti vozilo vlasniku. Stoga je cijela tužba uistinu neosnovana i nepotkrijepljena bilo kojim relevantnim propisima. Tuženik u cijelosti osporava tvrdnje tužitelja da bi bilo koja odredba predmetnog Ugovora bila nepoštena ili ništetna. Opreza radi, tuženik ističe kako sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri te u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama. Kako nema ništetnih odredbi Ugovora, nema niti osnove za donošenje presude kojom se tuženiku nalaže isplata tužitelju. Tužitelju su objašnjene sve prednosti i mane sklapanja Ugovora te je on svojevoljno odabrao sklapanje Ugovora s valutnom klauzulom u CHF te je jedino iz tog razloga i sklopljen Ugovor s valutnom klauzulom u CHF. Tvrdnje koje sada navodi tužitelj smjeraju isključivo k postizanju nepripadne materijalne koristi. Svoj izbor, tužitelj pokušava opravdati navodeći netočne informacije o načinu poslovanja tuženika neopravdano ga prikazujući kao nepoštenog pregovarača. Obveze tužitelja, kao primatelja leasinga, propisane su čl. 43. Zakona o leasingu te je jedna od osnovnih obveza primatelja leasinga plaćati davatelju leasinga naknadu u iznosima, rokovima i na način određen ugovorom o leasingu. Zakon o potrošačkom kreditiranju ne primjenjuje se na ugovore o operativnom leasingu. Tuženik u bitnom ističe kako je valutna klauzula izrijekom dopuštena i zakonita ugovorna odredba. Nakon što je valjano ugovorena, valutna klauzula ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnom Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom. Tuženik osporava i visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik ukazuje da nije bio stranka u postupku pokrenutom temeljem kolektivne tužbe udruge Potrošač, a koji postupak se vodio protiv osam točno određenih banaka. Tužitelj se u tužbi poziva na utvrđenja i odluke iz postupka temeljem kolektivne tužbe udruge Potrošač i isto navodi kao dokaz da je tuženik postupao nepošteno pri sklapanju predmetnog ugovora. Slijedom navedenog, predlaže se u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu tuženiku parničnih troškova sa zateznim kamatama.
4. Rješenjem Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Novoj Gradiški, posl. br. P-458/2023-5 od 1. rujna 2023., isti sud se oglasio mjesno nenadležnim za postupanje u istoj pravnoj stvari te je nakon pravomoćnosti istog rješenja predmet ustupljen stvarno i mjesno nadležnom Općinskom građanskom sudu u Zagrebu na daljnje postupanje.
5. Tijekom postupka izvedeni su dokazi i to uvidom u informativnu ponudu za operativni leasing s ostatkom vrijednosti, od 21. lipnja 2006. (list 7), tuženikovu obavijest o odobrenju operativnog leasinga, od 29. lipnja 2006., upućenu tužitelju (list 8), tuženikovu obavijest o promjeni kamatne stope po Ugovoru o operativnom leasingu broj 20010, od 1. srpnja 2007., upućenu tužitelju (list 9), Opće uvjete PL-a za sklapanje ugovora o operativnom leasingu s ugovorenom visinom ostatka vrijednosti (list 10 i 11), Zahtjev/Ugovor o operativnom leasingu s ugovorenim ostatkom vrijednosti br. 20010, od 29. lipnja 2006. (list 12 i 13), pregled prometa, od 17. travnja 2009. (list 14- 17), izvadak iz sudskog registra za tuženika, od 13. lipnja 2023. (list 18-38), pisana izjava MO, uz javnobilježničku ovjeru istinitosto potpisa istoga, sve od 28. rujna 2023. (list 112-114) i otplatni plan, od 1. srpnja 2007. (list 159-161) te je izveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću, koji je 12. lipnja 2024. predao pisani nalaz i mišljenje (list 125-132), te 23. siječnja 2025. predao 1. pisanu dopunu nalaza i mišljenja, kao očitovanje na istaknute tuženikove primjedbe i prijedloge (list 144) i 28. kolovoza 2025. predao 2. pisanu dopunu nalaza i mišljenja (list 164-170), te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja osobno kao stranke na ročištu 18. ožujka 2025. (list 151-153).
6. Tužbeni zahtjev je osnovan.
7. Predmet spora je zahtjev za isplatu odnosno povrat stečenog bez osnove, kao posljedica djelomične ništetnosti ugovora o operativnom leasingu s ugovorenom visinom ostatka vrijednosti i to odredbi glede jednostrano promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF.
Nije sporno da su ovdje parnične stranke 29. lipnja 2006. sklopile Ugovor o operativnom leasingu s ugovorenim ostatkom vrijednosti, br. 20010.
Sporna je djelomična ništetnost ugovora o leasingu odnosno navedenih uglavaka te posljedično pravo na isplatu, kao povrat stečenog bez osnove, dakle sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva. Ujedno je istaknut prigovor zastare i nedostatka aktivne legitimacije-svojstvo potrošača.
8. Uvidom u Zahtjev/Ugovor o operativnom leasingu s ugovorenim ostatkom vrijednosti br. 20010, od 29. lipnja 2006. (list 12 i 13) i Opće uvjete PL-a za sklapanje ugovora o operativnom leasingu s ugovorenom visinom ostatka vrijednosti (list 10 i 11), utvrđeno je da je isti zahtjev podnesen u Zagrebu 21. lipnja 2006. i isti Ugovor sklopljen 29. lipnja 2006. između Porsche Leasing d.o.o., Zagreb, kao davatelja leasinga i tužitelja, kao podnositelja zahtjeva/primatelja leasinga-korisnik leasinga, s osnovnim ugovornim sastojcima: predmet leasinga-osobno vozilo marke Škoda, model Octavia, diesel; trajanje ugovora: 60 mjeseci; vrijednost predmeta leasinga je kunska protuvrijednost iznosa 25.949,04 CHF (neto) obračunato po prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, vrijedećem na dan plaćanja; ugovorena visina ostatka vrijednosti je 23%, odnosno u iznosu 5.968,28 CHF (neto); mjesečni obrok leasinga iznosi 437,67 CHF uvećan za PDV 25% (92,29 CHF) odnosno ukupno u iznosu 533,96 CHF, uz troškove sklapanja Ugovora u iznosu 316,58 CHF, odnosno prvo plaćanje prije preuzimanja vozila iznosi 850,54 CHF, te je ujedno podnositelj zahtjeva/primatelj leasinga potpisom potvrdio da je pročitao i prihvatio Opće uvjete Porsche leasing d.o.o., Zagreb, za sklapanje ugovora o operativnom leasingu s ugovorenom visinom ostatka vrijednosti (dalje: Opći uvjeti). Iz Općih uvjeta proizlazi da je ugovorena valuta ugovora/valuta plaćanja odnosno određeno je da novčane obveze, koje proizlazi iz Ugovora, ako su iste izražene u CHF, ispunjavaju se plaćanjem u HRK po prodajnom tečaju za CHF za devize vrijedećem na dan plaćanja kod Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb; Možebitne tečajne razlike mogu se među strankama obračunati kako za vrijeme trajanja Ugovora, tako i najkasnije nakon isteka odnosno prestanka Ugovora obračunskim dopisom (toč. 20.)
9. Na temelju iskaza tužitelja, saslušanog osobno kao stranke na ročištu 18. ožujka 2025. (list 151-153), koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, jer o odlučnim činjenicama ima neposredna saznanja, a koji je iskazom u cijelosti ostao kod navoda iz tužbe te svih tužiteljevih navoda istaknutih tijekom postupka, te je iste navode dopunio i pojasnio, utvrđeno je da je tužitelj tijekom 2006. godine kod tuženika sklopio Ugovor o operativnom leasingu, vezanom uz CHF, ne zna kakva je bila kamatna stopa, uz rok otplate od pet godina. Istim leasingom je tužitelj kupio osobni automobil marke Škoda, tip Octavia 1.9 TDI, isključivo za vlastite potrebe, dakle ne u komercijalne svrhe. U vrijeme sklapanja Ugovora tužitelj nije bio nositelj obrta niti je obavljao poslovnu ni inu registriranu trgovačku djelatnost ni slobodno zanimanje, već sam ostvarivao prihode od nesamostalnog rada-zaposlenik Dalekovoda. Tužitelj je isključivo otplaćivao sve obroke leasinga i to putem trajnog naloga. Odnosni auto salon Auto Zubak, Požega, uputio je tužitelja na tuženika radi dobivanja predmetnog leasinga. Naime, tužitelj je djelatnici navedenog auto salona prepustio da ugovori za tužitelja najbolje što može, kao za sebe, te je tužitelj imao potpuno povjerenje u odnosni auto salon. Tužitelj nije informiran od strane ovlaštenih osoba o sadržaju i značenju ugovornih odredbi niti o ekonomskim ni pravnim posljedicama istih. Tužitelj nije imao mogućnosti pregovarati odnosno utjecati niti izmijeniti niti jednu ugovornu odredbu, niti je isto htio učiniti, s obzirom da nije znao da se to uopće i može činiti. Tužitelj je samo "letimično" pročitao Ugovor prije nego ga je potpisao-sklopio te se je tom prilikom usredotočio samo na iznos leasinga odnosno iznos mjesečnog obroka i rok otplate. Nitko od ovlaštenih osoba nije razjasnio tužitelju strukturu odnosno koji parametri u kojem razdoblju određuju promjenu kamatne stope. Također nitko od ovlaštenih osoba nije upozorio tužitelja na valutni rizik odnosno rizik ugovaranja leasinga vezanog uz CHF odnosno poredbu istoga s rizikom kod leasinga vezanog uz neku drugu stranu valutu npr. EUR i sl. niti je bilo govora o "valuta utočišta" niti o tome uz koju stranu valutu HNB veže odnosno štiti tečaj HRK. Kako tada, tako i sada, tužitelju nije poznat pojam i značenje "valutna klauzula". U odnosnom auto salonu ukazano je tužitelju da je najbolji leasing vezan uz CHF. Prilikom razgovora i sklapanja Ugovora tužitelj nije od strane ovlaštenih osoba bio upozoren na mogućnost promjene kamatne stope. Tužitelj nije detaljno čitao Ugovor niti je razumio što je pročitao, ali isto mu nije bilo bitno, već mu je bilo bitno samo ostvariti-dobiti predmetno vozilo.
10. Na temelju pisanog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Zrinka Ručevića, od 12. lipnja 2024. (list 125-132), utvrđeno je da, u skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, na temelju postavljene zadaće, isti vještak nalazi:
Porsche Leasing d.o.o., Zagreb, kao davatelj leasinga i tužitelj, kao korisnik leasinga, sklopili su 28. lipnja 2006. Ugovor o operativnom leasingu s ugovorenom visinom ostatka vrijednosti br. 20010 (dalje: Ugovor), sa sljedećim osnovnim ugovornim sastojcima: vrijednost predmeta leasinga je kunska protuvrijednost iznosa 25.949,04 CHF (neto) obračunato po prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, vrijedećem na dan plaćanja; ugovorena visina ostatka vrijednosti je 23%, odnosno 5.968,28 CHF neto; ugovorom o operativnom leasingu daje se u najam (leasing) osobni automobil: Škoda, Octavia, Diesel; ugovoreno je vrijeme korištenja (najma) predmeta leasinga na rok od 60 mjeseci uz otplatu u obrocima, uz uvećanje neto obroka za iznos PDV-a; iz iznosa bruto obroka proizlazi da je početni iznos kamatne stope ukalkuliran u bruto kamatu (s uračunatim PDV-om) iznosio 8,63% godišnje, a u odnosu na neto kamatu je iznosio 7,50%; prema planu otplate Ugovora dospijeće prve obveze bilo je 16. kolovoza 2006., a idućih, u pravilu svakog 16-tog dana u mjesecu.
Stoga je vještak mišljenja:
- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (16. kolovoza 2006.) do kraja izračuna, a koja proizlazi iz promjene leasing obroka uvjetovanu izmjenama kamatne stope u razdoblju otplate, iznosi ukupno 1.660,14 CHF, odnosno 1.325,08 EUR (zbroj pojedinačno konvertiranih iznosa); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 's' Tabele 1 iz nalaza (u valuti CHF), u stupcu t1' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (list 129-132);
- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (16. kolovoza 2006.) do kraja izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan izdavanja računa) i tečaja za valutu CHF koji je vrijedio na dan korištenja, iznosi ukupno:
- 926,29 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih mjesečnih iznosa) uzimajući u obzir samo pozitivne razlike; pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'x1' Tabele 1 iz nalaza,
ili
- 704,69 EUR (zbroj pojedinačno konvertiranih mjesečnih iznosa) ako se promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni (-221,60 EUR), prebijeno); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'x1' Tabele 1 iz nalaza.
11. Pisanom dopunom nalaza i mišljenja financijskog vještaka, predanog 23. siječnja 2025. (list 144), kao očitovanje na tuženikove primjedbe i prijedloge, utvrđeno je glede primjedbe da se nalaz vještaka ne može ispitati, jer sadrži kalkulaciju krivog otplatnog plana; naime, vještak radi kalkulaciju do zaključno 34-og obroka, a ugovor o leasingu je sklopljen na 60 mjeseci i redovno je istekao (nije bilo prijevremenog prestanka), vještak navodi da je osnovni nalaz i mišljenje izradio u skladu s priloženim ispravama, točnije: - Prijepis konto kartice po kreditu (list 14-17). Iz gore navedenog prijepisa konto kartice proizlazi da je zadnji obrok leasinga dospio 16. travnja 2009., a zadnja evidentirana uplata evidentirana 3. travnja 2009. Također nije dostavljen niti otplatni plan po Ugovoru o leasingu, kojeg je vještak rekonstruirao na osnovu podataka (očito nepotpunih) iz konto kartice po kreditu, stoga je potrebito dostaviti i otplatni plan, kako početni tako i stvarni sa svim iskazanim dijelovima (kamata, glavnica, PDV) u kunama i valuti CHF.
12. Drugom pisanom dopunom nalaza i mišljenja vještaka, predanom 28. kolovoza 2025. (list 164-170), utvrđeno je da je isti vještak, u skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, na temelju postavljene zadaće, mišljenja:
- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (11. srpnja 2006.) do kraja izračuna, a koja proizlazi iz promjene leasing obroka uvjetovanu izmjenama kamatne stope u razdoblju otplate, iznosi ukupno 1.074,57 CHF, odnosno 666,49 EUR (zbroj pojedinačno konvertiranih iznosa); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 's' Tabeli 1a iz dodatnog nalaza (u valuti CHF), u stupcu t1' Tabeli 1a iz dodatnog nalaza
(u valuti EUR) (list 167-170);
- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (11. srpnja 2006.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan izdavanja računa) i tečaja za valutu CHF koji je vrijedio na dan korištenja, iznosi ukupno;
- 1.374,72 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih mjesečnih iznosa) uzimajući u obzir samo pozitivne razlike; pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'x1'
Tabeli 1a iz dodatnog nalaza,
ili
- 1.153,12 EUR (zbroj pojedinačno konvertiranih mjesečnih iznosa) ako se promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni (-221,60 EUR), prebijeno); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'x1' Tabeli 1a iz dodatnog nalaza.
13. Navedeni pisani nalaz i mišljenje, kao i pisane dopune istoga financijskog vještaka, su prihvaćeni u cijelosti, ocijenivši iste sveobuhvatnim, uvjerljivim, nepristranim, objektivnim i stručnim, temeljenim na mjerodavnim ispravama, te dugogodišnjem vještačkom iskustvu u brojnim sudskim postupcima, to tim više što na isti stranke nisu imale primjedbe u odnosu na matematički izračun, niti se je ukazala osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja niti bilo kakvi drugi nedostaci glede istog.
14. Daljnji dokazi nisu izvedeni, poglavito predloženi po tuženiku, jer isti tuženikovi dokazni prijedlozi nisu potrebiti, s obzirom da potonje ne može biti od utjecaja na odlučivanje u ovoj pravnoj stvari s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev. Stoga, nisu niti posebno cijenjeni ostali dokazi, odnosno sudska praksa na koje se poziva tuženik u prilog svojih tvrdnji. Naime, na pripremnom ročištu 13. veljače 2024. (list 116—18) je određeno koji će se dokazi izvoditi kao mjerodavni za utvrđenje odlučnih činjenica (toč. I.), dok ostali dokazi nisu izvedeni, jer nisu potrebiti. Naime, dokazi po tuženiku su predloženi radi utvrđenja činjenica koje nisu od odlučnog utjecaja u ovoj pravnoj stvari, budući da su isti na općenitoj razini dokazivanja, dok je izvedenim drugim dokazima predmet dovoljno raspravljen i utvrđene su sve odlučne činjenice mjerodavne za donošenje odluke u ovom predmetu. Osim toga sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati postupak provesti bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova te je sud dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku, u smislu čl. 10. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP).
15. Uzgred rečeno, valja imati na umu i recentnu sudsku praksu, poglavito presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i odnosne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015., Rev-221/18 od 3. rujna 2019. i Rev-18/18 od 26. svibnja 2020., kao i mjerodavne odluke Europskog suda za ljudska prava i Suda Europske unije (u predmetima C-26/13 presuda od 30. travnja 2014., C-51/17 presuda od 20. rujna 2018. i C-118/17 presuda od 14. ožujka 2019.). Navedene odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe se odnose na stambene kredite, što ovdje nije slučaj, dok isto nije od odlučnog utjecaja, već je bitno da se radi o potrošačkom kreditiranju (za fizičke osobe).
16. Naime, odredbom čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.) je izričito navedeno da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Međutim, glede tužiteljevog položaja potrošača, valja istaknuti recentnu odluku Suda Europske unije br. C-198/20 od 10. lipnja 2021., kojom je presuđeno da se zaštita predviđena Direktivom Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u ugovorima sklopljenim s potrošačima primjenjuje na sve potrošače, a ne samo na one koji se mogu smatrati ''prosječnim potrošačima, normalno informiranim i razumno pažljivim i informiranim''. Naime, tužitelj je položaj potrošača dokazao priloženim Ugovorom, kao i danim iskazom, iz kojeg proizlazi da je tužitelj, kao fizička osoba, sklopio predmetni Ugovor, radi osobnog automobila, dakle novac koji je utrošio iskoristio je za vlastite, privatne svrhe, odnosno za životne potrebe tužitelja, a to nije poslovanje niti poduzetništvo tužitelja, dakle tužitelj je potrošač. Ukoliko tuženik ima drukčija saznanja (npr. da tužitelj nije potrošač, već trgovac), dužan je isto i dokazati, s obzirom na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-18/18-2 od 26. svibnja 2020.
17. Dovodeći u svezu tužiteljev iskaz, koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, s ostalim (pisanim) dokazima, utvrđeno je da se ovdje radilo o ugovoru koji je tuženik na isti način plasirao na tržištu svim korisnicima leasinga, te da tužitelj nije niti pokušao utjecati na sadržaj Ugovora, poglavito glede spornih uglavaka, jer se radilo o ugovoru koje je ponudio tuženik pa stoga tužitelj nije mogao ništa mijenjati niti utjecati jer je vrijedilo pravilo "uzmi ili ostavi". Dakle, ugovorne odredbe u Ugovoru koje su predmet ovog spora, kojima se jednostrano mijenja kamatna stopa te glavnica kredita veže za valutu CHF, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovode do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača već zbog činjenice da potrošači nisu mogli pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba budućeg ugovora na sklapanje kojeg su ih tuženik navodio svojim reklamama. Naime, ovdje se štiti pravo potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku. Zaključno, proizlazi da je predmetni Ugovor sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu o kojima ugovorne strane nisu pregovarale, pa tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njegov sadržaj, dok je istom pravnom poslu tužitelj pristupio s potpunim povjerenjem u tuženika. Stoga, proizlazi da je tužitelj s tuženikom pregovarao isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora u skladu s njegovom financijskom sposobnošću, koja je ovisila o visini obroka, pri čemu je obrok ovisio o glavnici i ugovorenoj kamati, koja je bila najniža za švicarske franke. Dakle, tužitelj nije mogao mijenjati ugovorne odredbe, već samo ukoliko iste ne prihvaća odustati od sklapanja predloženog ugovora. Tuženik je tužitelju preporučao i predstavio leasing u švicarskim francima kao najpovoljniji, jer su najniže kamate, te za tužitelja najpovoljnije.
Slijedom navedenog, tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja Ugovora s tužiteljem pregovarao o spornim odredbama, pa da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Naime, proizlazi da je tuženik propustio razjasniti tužitelju odredbu o strukturi kamatne stope odnosno koji parametri i u kojem razdoblju uzrokuju promjenu kamatne stope niti je razjasnio odredbu glede valute obveze te da isto tuženik nije počinio u dobroj vjeri, odnosno nije dokazano da je tuženik informirao tužitelja kao potrošača u predugovornom stadiju sklapanja Ugovora o strukturi kamatne stope ni rizicima promjene tečaja švicarskog franka.
Ujedno, ukoliko je ugovor ispunjen, a što je ovdje slučaj, isti nije postao valjan ugovor, on je i dalje ništetan u spornim odredbama, a takvi ugovori ne proizvode pravne učinke i s njima se postupa kao da nisu sklopljeni, te stoga tužitelju pripada pravo na vraćanje stečenog bez osnove.
18. Neosnovan je prigovor zastare. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi i rješenju posl. br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. zauzeo stajalište kako je zastarni rok od 5 godina u kojem potrošači mogu ostvariti svoju pojedinačnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014., jer je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesena 13. lipnja 2014., kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Dakle, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara pojedinačnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu iste tužbe, poglavito presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. Naime, u ovom slučaju povrata stečenog bez osnove predmetna tražbina zastarijeva za pet godina, sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO). S obzirom da je tužba podnesena 13. lipnja 2023., očito je da ista tražbina nije pala u zastaru.
19. Naime, ranijom mjerodavnom odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., dalje: ZZP/03.), isto kao kasnijom odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., dalje: ZZP/07.) je propisano da ugovorna odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom.
20. S obzirom na utvrđenja iz ovako izvedenih dokaza, pri tome ne zanemarujući niti pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, odnosno odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, s obzirom da je tuženik postupao na isti način kao i poslovne banke, u ovom slučaju proizlaze ništetnim ugovorne odredbe kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Naime, visina kamatne stope je bitan sastojak ugovora o kreditu, pa je stoga za svaku njezinu promjenu kao i za promjenu svih bitnih sastojaka kod svake vrste ugovora, potrebito sklapanje dodatka ugovora, a za sklapanje kojeg je ponovna potrebita suglasnost volja obiju ugovornih strana. Iz navedenoga jasno proizlazi da je tuženik jednostranim donošenjem odluka o promjeni redovne kamatne stope, a koje promjene nisu bile određene nikakvim parametrima, neprekidno i to kako za vrijeme sklapanja Ugovora, tako i za vrijeme njegova trajanja, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te na štetu druge ugovorne strane, ovdje tužitelja. Nadalje, ništetna je i ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora nije kao trgovac tužitelja-potrošača u cijelosti informirao o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnog Ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada mjerodavnog ZZP/03., dok tuženik suprotno nije dokazao, pa stoga sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO) proizlazi ništetnosti spornih uglavka predmetnog Ugovora o kreditu i kao posljedica iste ništetnosti zahtjev za isplatu s osnove preplaćenih obroka. Zbog izloženog, proizlazi nevaljanost odredbe Ugovora u dijelu kojim je tuženik, kao tuženik ugovorio da može mijenjati kamatnu stopu jednostrano svojom odlukom i u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, temeljem čl. 322. i 324. ZOO-a.
21. Na temelju financijskog vještačenja, poglavito 2. pisane dopune nalaza i mišljenja, je utvrđena visina tužiteljeve tražbine, odnosno preplata, kao razlike, i to zbog jednostrano promjenjive kamatne stope u ukupnom iznosu 666,49 EUR i zbog valutne klauzule u CHF u ukupnom iznosu 1.374,72 EUR.
22. Naprotiv, ovako utvrđene tzv. pozitivne tečajne razlike ne mogu se umanjiti za tzv. negativne tečajne razlike, odnosno kada je tečaj CHF bio niži od tečaj CHF na dan korištenja leasinga, s obzirom da glede tuženikove tražbine zbog tzv. negativnih razlika ne postoji niti zakonska osnova za nastanak obveze za namirenje novčane tražbine (ZOO predviđa: pravni posao, naknada štete, stjecanje bez osnove, poslovodstvo bez naloga, javno obećanje nagrade i izdavanje vrijednosnog papira). No, u ovom slučaju, to tim više s obzirom na pravnu prirodu pravnog posla, nikakva imovina tuženika, kao davatelja leasinga, nije prešla u imovinu tužitelja, kao korisnika kredita, i to zbog valutne klauzule (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja), kao niti zbog promjene kamatne stope (kada je tužitelju kamatna stopa snižena ispod početno ugovorene kamatne stope).
23. Uzgred rečeno, tuženik nije pridonio odgovarajući dokaz radi utvrđenja istinitosti svojih navoda pa se u ovom slučaju ima primijeniti pravilo o teretu dokazivanja koje obvezuje sud da uzme da nije istinita tvrdnja za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava, u smislu čl. 221.a ZPP-a.
24. S obzirom da u ovom slučaj proizlazi djelomična ništetnost Ugovora, kao posljedicu iste u smislu čl. 323. ZOO-a, valjalo je prihvatiti i zahtjev za vraćanje primljenih iznosa, kako je to gore navedeno, jer je s istim financijskim vještačenjem tužitelj uskladio i konačno postavio tužbeni zahtjev i to podneskom predanim 22. rujna 2025. (list 178-181), kao stečenog bez osnove, temeljem čl. 1111. ZOO-a, s time da tužitelju na iste iznose pripadaju i zatezne kamate tekuće od dana plateža svakog pojedinog iznosa zbog tzv. pozitivnih razlika, odnosno kako to tužitelj zahtijeva na sve pojedine mjesečne iznose razlika, sukladno čl. 1115. ZOO-a, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi čl. 183. st. 1. ZOO-a, po kamatnoj stopi do 31. prosinca 2007. propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine, br. 153/04.) te nadalje od 1. siječnja 2008. određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, kako je odlučeno pod toč. I. i II. izreke presude.
25. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, odnosno isti su odmjereni s obzirom na vrijednost predmeta spora, zahtjev za naknadu troškova i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22. te 138/23., dalje: OT), imajući na umu vrijednost boda u iznosu 2,00 EUR (Tbr. 54. OT) i pravo odvjetnika obračunati na sve obavljene radnje pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 46. OT).
26. Slijedom navedenog, tužitelju je valjalo priznati troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava tužbe (Tbr. 7./1. OT) i podnesaka od 13. studenoga 2024., 17. ožujka 2025. i 22. rujna 2025. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 13. veljače 2024., 18. ožujka 2025. i 11. studenoga 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 1.400,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (350,00 EUR). Ujedno je tužitelju u cijelosti valjalo priznati trošak financijskog vještačenja u zahtijevanom iznosu 400,00 EUR. Međutim, nije priznat trošak konferencije sa strankom u zahtijevanom iznosu 100,00 EUR i pribave isprava u zahtijevanom iznosu 100,00 EUR niti sastava podneska od 22. veljače 2024. kojim dostavlja dokaz o pologu predujma u zahtijevanom iznosu 50,00 EUR, sve uvećano za PDV 25%. Stoga je tužitelju valjalo dosuditi parnične troškove u sveukupnom iznosu 1.750,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate, jer se zatezne kamate na parnične troškove mogu stranci odrediti i u parničnom postupku, temeljem primjene čl. 151. st. 3. ZPP-a, kako je odlučeno pod toč. III. izreke presude, dok je ostatak tužiteljevog zahtjeva za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, valjalo odbiti kao neosnovan (toč. IV. izreke presude).
27. Također je i tuženiku valjalo odmjeriti troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava odgovora na tužbu i podnesaka od 28. listopada 2024. i 9. listopada 2025. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 13. veljače 2024., 18. ožujka 2025. i 11. studenoga 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 1.200,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (300,00 EUR). No, ovako odmjereni parnični troškovi u sveukupnom iznosu 1.500,00 EUR sa zatraženim zateznim kamatama nisu dosuđeni tuženiku, s obzirom na neuspjeh istoga u sporu, odnosno valjalo je odbiti tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova sa zateznim kamatama, kao neosnovan, kako je odlučeno pod toč. V. izreke presude.
28. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, br. 57/22.) iskazane su novčane vrijednosti, s obzirom na fiksni tečaj konverzije 7,53450 HRK / 1 EUR.
29. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.
U Zagrebu 18. prosinca 2025.
S u d a c:
Mario Klarić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda pisano, u roku 15 dana od dana objave presude, odnosno od dana dostave iste presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. ZPP-a).
DNA: - opun. tužitelja i
- opun. tuženika.