REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: 78 P-4387/2024-36

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda dr. sc. Ljiljani Matuško Antonić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice NM, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Ivanu Vukoviću, odvjetniku iz Križevaca, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria, d.d.Zagreb, Magazinska cesta 69,OIB: 53056966535, zastupan po punomoćniku Josipu Grošeta, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Glamuzina&Grošeta, iz Zagreba, Krajiška 27, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 04. studenog 2025. godine, u prisutnosti tužiteljice uz punomoćnika tužiteljice Ivana Vukovića, odvjetnika i punomoćnice tuženika Azre Ćustović, odvjetnice, dana 18. prosinca 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I./ Utvrđuju se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 228-50-4794774 solemniziranog dana 09. travnja 2008. godine po javnom bilježniku Ivanu Adžija, iz Zaprešića, sklopljenim između tužiteljice NM, iz [adresa] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, kojom je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak.

II./ Nalaže se tuženiku RaiffeisenbankAustria, d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, isplatiti tužiteljici NM, iz [adresa], iznos u visini od 7.322,00 EUR sa zateznom kamatom tekućom za svaki pojedini obrok od dospijeća do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do 31.prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to:

-na iznos od 14,77 EUR tekuće od 31. listopada 2008. godine do isplate,

-na iznos od 2,66 EUR tekuće od 27. studenog 2008. godine do isplate,

-na iznos od 19,51 EUR tekuće od 27. siječnja 2009. godine do isplate,

-na iznos od 24,00 EUR tekuće od 27.veljače 2009. godine do isplate,

-na iznos od 18,85 EUR tekuće od 31. ožujka 2009. godine do isplate,

-na iznos od 19,41 EUR tekuće od 31. ožujka 2009. godine do isplate,

-na iznos od 15,02 EUR tekuće od 30. svibnja 2009. godine do isplate,

-na iznos od 11,32 EUR tekuće od 30. lipnja 2009. godine do isplate,

-na iznos od 12,91 EUR tekuće od 29. srpnja 2009. godine do isplate,

-na iznos od 12,91 EUR tekuće od 29. srpnja 2009. godine do isplate,

-na iznos od 15,37 EUR tekuće od 01. rujna 2009. godine do isplate,

-na iznos od 13,72 EUR tekuće od 01. listopada 2009. godine do isplate,

-na iznos od 12,11 EUR tekuće od 31. listopada 2009. godine do isplate,

-na iznos od 17,67 EUR tekuće od 28. prosinca 2009. godine do isplate,

-na iznos od 17,67 EUR tekuće od 28. prosinca 2009. godine do isplate,

-na iznos od 21,72 EUR tekuće od 29. siječnja 2010. godine do isplate,

-na iznos od 21,74 EUR tekuće od 03.ožujka 2010. godine do isplate,

-na iznos od 28,33 EUR tekuće od 26. ožujka 2010. godine do isplate,

-na iznosod 26,66 EUR tekuće od 30. travnja 2010. godine do isplate,

-na iznos od 28,77 EUR tekuće od 31. svibnja 2010. godine do isplate,

-na iznos od 47,08 EUR tekuće od 30. lipnja 2010. godine do isplate,

-na iznos od 43,31 EUR tekuće od 31. srpnja 2010. godine do isplate,

-na iznos od 57,37 EUR tekuće od 03. rujna 2010. godine do isplate,

-na iznos od 46,52 EUR tekuće od 27.listopada 2010. godine do isplate,

-na iznos od 46,52 EUR tekuće od 27. listopada 2010. godine do isplate,

-na iznos od 57,95 EUR tekuće od 30. studenog 2010. godine do isplate,

-na iznos od 75,12 EUR tekuće od 31. prosinca 2010. godine do isplate,

-na iznos od 64,04 EUR tekuće od 28. siječnja 2011. godine do isplate,

-na iznos od 67,23 EUR tekuće od 28. veljače 2011. godine doisplate,

-na iznos od 58,03 EUR tekuće od 05. travnja 2011. godine do isplate,

-na iznos od 73,17 EUR tekuće od 19. svibnja 2011. godine do isplate,

-na iznos od 80,42 EUR tekuće od 27. svibnja 2011. godine do isplate,

-na iznos od 85,31 EUR tekuće od 11. srpnja 2011. godine do isplate,

-na iznos od 119,07 EUR tekuće od 06. kolovoza 2011. godine do isplate,

-na iznos od 118,19 EUR tekuće od 03. rujna 2011. godine do isplate,

-na iznos od 84,72 EUR tekuće od 31. listopada 2011. godine do isplate,

-na iznos od 82,68 EUR tekuće od 31. listopada 2011. godine do isplate,

-na iznos od 82,27 EUR tekuće od 28. studenog 2011. godine do isplate,

-na iznos od 85,60 EUR tekuće od 30. prosinca 2011. godine do isplate,

-na iznos od 91,53 EUR tekuće od 17. veljače 2012. godine do isplate,

-na iznos od 91,07 EUR tekuće od 06. ožujka 2012. godine do isplate,

-na iznos od 88,80 EUR tekuće od 02. travnja 2012. godine do isplate,

-na iznos od 90,83 EUR tekuće od 30. travnja 2012. godine do isplate,

-na iznos od 92,45 EUR tekuće od 25. svibnja 2012. godine do isplate,

-na iznos od 89,58 EUR tekuće od 24. srpnja 2012. godine do isplate,

-na iznos od 88,74 EUR tekuće od 31. kolovoza 2012. godine do isplate,

-na iznos od 88,74 EUR tekuće od 31. kolovoza 2012. godine do isplate,

-na iznos od 84,95 EUR tekuće od 29. rujna 2012. godine do isplate,

-na iznos od 88,98 EUR tekuće od 02. studenog 2012. godine do isplate,

-na iznos od 86,79 EUR tekuće od 06. prosinca 2012. godine do isplate,

-na iznos od 89,86 EUR tekuće od 05. siječnja 2013. godine do isplate,

-na iznos od 83,97 EUR tekuće od 01. veljače 2013. godine do isplate,

-na iznos od 86,77 EUR tekuće od 02. ožujka 2013. godine do isplate,

-na iznos od 89,34 EUR tekuće od 04. travnja 2013. godine do isplate,

-na iznos od 81,36 EUR tekuće od 07. lipnja 2013. godine do isplate,

-na iznos od 81,36 EUR tekuće od 07. lipnja 2013. godine do isplate,

-na iznos od 79,78 EUR tekuće od 06. kolovoza 2013. godine do isplate,

-na iznos od 82,01 EUR tekuće od 07. kolovoza 2013. godine do isplate,

-na iznos od 83,98 EUR tekuće od 03. rujna 2013. godine do isplate,

-na iznos od 86,56 EUR tekuće od 25. listopada 2013. godine do isplate,

-na iznos od 86,56 EUR tekuće od 25. listopada 2013. godine do isplate,

-na iznos od 88,64 EUR tekuće od 24. prosinca 2013. godine do isplate,

-na iznos od 89,95 EUR tekuće od 31. siječnja 2014. godine do isplate,

-na iznos od 89,95 EUR tekuće od 31. siječnja 2014. godine do isplate,

-na iznos od 91,80 EUR tekuće od 20. ožujka 2014. godine do isplate,

-na iznos od 90,96 EUR tekuće od 03. travnja 2014. godine do isplate,

-na iznos od 88,39 EUR tekuće od 10. svibnja 2014. godine do isplate,

-na iznos od 87,26 EUR tekuće od 06. lipnja 2014. godine do isplate,

-na iznos od 89,23 EUR tekuće od 04. srpnja 2014. godine do isplate,

-na iznos od 92,35 EUR tekuće od 12. kolovoza 2014. godine do isplate,

-na iznos od 93,23 EUR tekuće od 02. rujna 2014. godine do isplate,

-na iznos od 93,84 EUR tekuće od 03. listopada 2014. godine do isplate,

-na iznos od 95,47 EUR tekuće od 31. listopada 2014. godine do isplate,

-na iznos od 96,46 EUR tekuće od 05. prosinca 2014. godine do isplate,

-na iznos od 96,13 EUR tekuće od 02. siječnja 2015. godine do isplate,

-na iznos od 97,24 EUR tekuće od 30. siječnja 2015. godine do isplate,

-na iznos od 97,24 EUR tekuće od 27. veljače 2015. godine do isplate,

-na iznos od 97,24 EUR tekuće od 25. ožujka 2015. godine do isplate,

-na iznos od 2.102,89 EUR tekuće od 24. travnja 2015. godine do isplate,

sve u roku od 15 dana.

III./ Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Petrinjska 59, Zagreb, naknaditi tužiteljici NM, iz [adresa], parnični trošak u iznosu od 3.134,90 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 18. prosinca 2025. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je sklopila dana 31.03.2008. godine s tuženikom Ugovor o kreditu broj 228-50-479774 (dalje: Ugovor o kreditu), da je na temelju navedenog ugovora tuženik odobrio i isplatio tužiteljici kredit u iznosu od 31.823,26 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Banke na dan korištenja kredita i da je ugovorena kamatna stopa u visini od 7,05% godišnje promjenjiva za vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Nadalje navodi da je tuženik povrijedio prava tužiteljice kao potrošača ugovornom odredbom kojom je ugovorena valuta uz koje je vezana glavnica uz švicarski franak. Tužiteljica ističe da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od dana 04. srpnja 2013. godine koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od dana 14. lipnja 2008. godine utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključivši ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora i u vrijeme zaključenja ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tužene banke postupale suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima. Tužiteljica nadalje navodi da odredbom čl. 7. Ugovora o kreditu u kojoj je ugovoreno da se glavnica veže za valutu švicarski franak nisu sadržane odgovarajuće informacije o ugovorenoj valutnoj klauzuli u švicarskim francima odnosno da tuženik nije pružio dovoljno informacija tužiteljicio mogućim posljedicama takvog postupanja, ističe kako u vrijeme sklapanjaugovora o kreditu s tuženikom nije bila obaviještena o tvz. riziku „valute utočišta“. Tužiteljica predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev kojim zahtjeva razliku pretplaćenih mjesečnih anuiteta temeljem Ugovora o kreditu od dana zaključenja ugovora do dana otplate kredita u visini iznosa od 54.970,25 kn sa zateznom kamatom, sve uz naknadu troškova parničnog postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, ne osporava da je s tužiteljicom sklopio Ugovor o kreditu kako to navodi tužiteljica u tužbi. Nadalje navodi da je teret dokaza na tužiteljici u odnosu na tvrdnje da joj sporne ugovorne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive i da iste uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tuženik ističe da tužiteljica zasniva svoj tužbeni zahtjev na presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a u kojim postupcima nisu se izvodili dokazi na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljičinog Ugovora o kreditu nepoštene, već se u postupku kolektivne zaštite pruža ista na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu, ističe da je tužiteljica sporni Ugovor o kreditu zaključila radi kupnje vozila pa se navedene odluke neposredno ne mogu primijeniti na autokredite kako to proizlazi iz odluke poslovni broj Pž-6632/17 u kojoj presudi se navode samo stambeni krediti, a tužiteljica u ovoj konkretnoj pravnoj stvari treba dokazati da joj po njoj sporne ugovorne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive, a treba dokazati i da sporna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tuženik ističe da su sporne odredbe tužiteljici bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o istima pojedinačno pregovaralo i iste nisu u suprotnosti načelu savjesnosti i poštenja pa samim time nisu uzrokovale znatnu neravnotežu između ugovornih strana kako to tvrdi tužiteljica. Tuženik ističe kako je odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana u čl. 1. Ugovora o kreditu, da su tužiteljici pružene sve informacije o kojima je tuženik imao saznanja u trenutku sklapanja spornog Ugovora o kreditu, da je isti solemniziran po javnom bilježniku sukladno čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu, pa je potrebno ispitati u ovom postupku i savjesnost postupanja tužiteljice prilikom zaključenja ugovora o kreditu i tijekom njegove otplate. Ističe da je pojedinačno pregovarao o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljičin Ugovor o kreditu i da nije nastala neravnoteža između ugovornih strana u ovom konkretnom slučaju jer je valutna klauzula ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera, a tuženik ne ostvaruje extra profit jer se u valuti CHF zadužio. Ističe prigovor zastare. Tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan.

3. Nakon provedenog dokaznog postupka sud je presudom poslovni broj P- 13126/2019-22 od 25. listopada 2021. godine usvojio tužbeni zahtjev. Županijski sud u Dubrovniku rješenjem poslovni broj Gž-1218/2021-4 od 08. svibnja 2024. godine ukida presudu ovog suda poslovni broj P-13126/2019-22 od 25. listopada 2021. godine iz razloga jer da nije saslušana svjedokinja (zaposlenica tuženika) na okolnost da je tuženik informirao tužiteljicu o svim okolnostima vezanim uz kretanje CHF o kojima je imao saznanja, te da je tužiteljici tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložio posljedice i rizike vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužiteljica pristala.

4. U ponovljenom suđenju sud je tijekom dokaznog postupka pročitao Ugovor o kreditu broj 228-50-4794774 (list 10-14 spisa), Obavijest o promjeni kamatne stope (list 15 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice i Otplatni plan (list 16-31 spisa), Zahtjev za kredit i Promotivne uvjete za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila (list 41-44 spisa), presudu ovog suda poslovni broj P- 2588/2015-38 od 08.05.2019.g., presudu Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž- 380/2018-3 od 03.06.2019.g., presudu Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž- 4859/17-3 od 19.07.2019.g., presudu Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić Gradu poslovni broj P-240/2018-21 od 05.07.2019.g. presudu Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-826/2017-2 od 04.11.2019.g., presudu Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-1418/2017-2 od 10.06.2019.g. i poslovni broj Gž- 505/2017-2 od 03.07.2019.g. (list 49-105 spisa), presudu Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-324/2020-3 od 08.07.2020.g., presudu ovog suda poslovni broj P-5551/19-18 od 24.07.2020.g. i Izvod iz Zapisnik sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30.01.2020.g. (list 115-142 spisa), Odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2233/2019 od 10.06.2020.g., presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-3142/2018-2 od 19.03.2019.g. (list 143-155 spisa), Izvod iz zapisnik sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 05.03.2004.g. (list 200 spisa), pročitan je nalaz i mišljenje Ručević vještačenje d.o.o. Zagreb, vještak Zrinko Ručević te je saslušana tužiteljica.

Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88105, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 155/23, dalje: ZPP), ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev osnovanim.

5. U tijeku postupka tužiteljica ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva, protivi se svim navodima tuženika istaknutim u odgovoru na tužbu, ističe kako je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018-11 od dana 03. rujna 2019. godine kojim je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017od 14. lipnja 2018. godine sud zauzeo stajalište da je tuženik u vremenskom razdoblju od 01. siječnja2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći se ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenja valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti.

Na takve navode tuženik ističe da se u postupku kolektivne zaštite Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Pž-6632/17 ograničio na utvrđenje na informacije koje su banke potrošačima dale kroz oglas i reklame ne ulazeći u odnos između banke i pojedinačnog potrošača pa stoga tužiteljica treba dokazati pretpostavke nepoštenosti konkretnih ugovornih odredaba. Nadalje navodi da je ugovorna odredba kojom je glavnica vezana uz valutnu klauzulu u valuti CHF bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, o njoj se pojedinačno pregovaralo, ista ne uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i nije suprotna načelu savjesnostii poštenja. U odnosu na ugovornu odredbu kojom su stranke ugovorile primjenu valutne klauzule u valuti CHF ističe kako se nejasne odredbe trebaju tumačiti u korist druge strane ako je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, a da u ovom slučaju ugovorna odredba se primjenjuje onako kako glasi (čl. 319. i čl.320. Zakona o obveznim odnosima). Navodi da razumljivost odredbe i volja tužiteljice da kredit bude vezan uz valutu CHF proizlazi iz činjenice da je ugovor solemniziran od strane javnog bilježnika sukladno čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu i da je tužiteljica mogla birati da li će sklopiti ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR, pa je tužiteljica mogla pregovarati i utjecati na spornu odredbu na način da sklopi ugovor o kreditu tako da ugovori iznos kredita u kunama ili uz valutnu klauzulu u EUR. Navodi da su tužiteljicu u određenom trenutku doveli u nepovoljan položaj izvanredne okolnosti koje nitko nije mogao predvidjeti, a što je i utvrđeno u postupku kolektivne zaštite, da na tržištu nisu postojale naznake koje bi ukazivale na mogućnost nastanka tih okolnosti, a iste se niti ne mogu regulirati kroz pravila o nepoštenim ugovornim odnosima nego kroz druge institute poput pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti.

Tuženik ostaje kod prigovora zastare.

6. Između stranaka nije sporno da su i tuženik kao ugovorne strane sklopile dana 31. ožujka 2008. godine Ugovor o kreditu temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužiteljici kredit u visini od 31.823,26 CHF u kunskoj protuvrijednosti za kupnju vozila, a što je sud utvrdio uvidom u Ugovor o kreditu. Između stranaka sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva

7. U ponovljenom suđenju tužiteljica i tuženik predlažu saslušanje tužiteljice, tuženik predlaže saslušati i javnog bilježnika. Tuženik povlači prijedlog za saslušanjem svjedokinje MM (zaposlenice tuženika).

8. Na okolnost sklapanja Ugovora o kreditu i pregovaranja u svezi sklapanja Ugovora o kreditu koji je predmet ovog spora sud je saslušao tužiteljicu.

Tužiteljica u svom iskazu navodi da je 2008. godine kupovala vozilo za osobne potrebe, otišla je u auto kuću Kozina u Oroslavlju i kada je izabrala vozilo djelatnici auto kuće su joj ponudili kredit od tuženika i rekli da oni surađuju s njima. Navodi da ona nije išla u banku već je sve obavila u auto kući s njihovim djelatnicima. Tužiteljica iskazuje da je pristala uzeti kredit kod tuženika kako su joj savjetovali u auto kući, nakon par dana su je nazvali djelatnici iz auto kuće i otišla je u auto kuću potpisati Ugovor o kreditu. Nadalje navodi da joj nisu ponudili neku drugu vrstu kredita u auto kući, a nije niti mogla birati banku jer su rekli da posluju isključivo s tuženikom. Tužitejica iskazuje da je pročitala ugovor prije potpisivanja, pitala je djelatnika auto kuće u svezi valutne klauzule u CHF, a on je odgovorio da se on u to ne razumije, djelatnik auto kuće nije joj ništa pojašnjavao o valutnoj klauzuli time da joj nije ugovorne odredbe pojašnjavao niti javni bilježnik. Ističe da joj nitko nije pojašnjavao rizike u odnosu na sklapanje ugovora o kreditu u CHF. Tužiteljica navodi da je osobno otplaćivala kredit, nije bila nositelj obrta niti je imala svoje trgovačko društvo. Iskazu saslušane tužiteljice sud je u cijelosti poklonio vjeru jer je isti iznijet logično i uvjerljivo.

Tuženik tijekom postupka predlaže saslušanje javnog bilježnika Ivana Adžije, iz Zaprešića na okolnost solemnizacije ugovora. Sud je odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem javnog bilježnika imajući u vidu da saslušanjem javnog bilježnika koji je solemnizirao ugovor o kreditu ne može se dokazivati činjenica obaviještenosti potrošača budući javni bilježnik prema postojećem zakonodavnom okviru nije imao ovlasti odnosno dužnost upozoriti potrošača na rizike fluktuacije tečaja u CHF (tako i u odluci Ustavnog suda broj U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021.g.).

9. Sud je po prijedlogu tužitelja proveo dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po Ručević vještačenje d.o.o.Zagreb, vještak Zrinko Ručević. Na temelju uvida u dokumentaciju koja prileži u spisu i nalaza i mišljenja vještaka od 17. veljače 2021.godine (list 164-168 spisa) sud je utvrdio da je isplaćen iznos kredita tužiteljici u visini iznosa od 31.823,26 CHF obračunato po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, rok otplate 84 mjeseca, otplata u jednakim mjesečnim anuitetima, početno ugovorena kamatna stopa 7,05% promjenjiva, dospijeće prve obveze dana 31. svibnja 2008. godine, otplata mjesečnih anuiteta iskazanih u valuti, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora važećem za CHF na dan plaćanja. Vještak u mišljenju navodi da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. svibnja 2008. godine) do konačne otplate kredita dana 24. travnja 2015. godine, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, iznosi ukupno 55.167,69 kn s dospijećem razlika kao i datuma plaćanja istih koji su detaljno prikazani u stupcu „j“ i „h“ Tabele 1 Nalaza (list 166-167 spisa).

Nalaz i mišljenje vještaka sud je u cijelosti prihvatio, jer je dano na jasan i određeni način, u skladu s pravilima struke. Tužiteljica nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka. Podneskom od 12. ožujka 2021. godine tužiteljica specificira tužbeni zahtjev (list 193-195 spisa). Tuženik nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještakau matematičkom dijelu, ostaje kod svih navoda kojim osporava tužbeni zahtjev tužiteljice. Tuženik se protivi objektivnoj preinaci tužbenog zahtjeva povećanjem istoga, protivi se tijeku zatraženih zateznihkamata na pojedine iznose jer je isto u suprotnosti s pravnim shvaćanjem sjednice Građanskog odjela Vrhovnogsuda Republike Hrvatske SU-IV-222/04 od 05. ožujka 2004. godine prema kojem se u slučaju ništetnosti ugovora o zajmu ugovorne strane imaju smatrati savjesnim stjecateljima. Navodi kako tužiteljica ne obrazlaže zašto smatra da ima pravo na povrat plaćenog obzirom da sukladno odredbi čl. 1112. Zakona o obveznim odnosima tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti nema pravo zahtijevati vraćanje osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta, ističe kako je kredit u cijelosti isplaćen, da su osporene odredbe djelomično ništetne, dakle radi se o zabrani manjeg značaja(podnesak tuženika od 22. ožujka2021. godine -list 197-199 spisa).

U odnosu na objektivnu preinaku tužbenog zahtjeva povećanjem istoga sud je odlučio rješenjem poslovni broj P-13126/2019-22 od 25. listopada 2021. godine, a koje rješenje je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž- 1218/2021-4 od 08. svibnja 2024. godine.

Tužtieljica podneskom od 13. ožujka 2025. godine uredila je tužbeni zahtjev tako da je kunske iznose konvertirala u valutu EUR.

10. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je iskazana otplata kredita na način da je glavnica vezana uz valutnu klauzulu u valuti švicarski franak (čl.1. i čl. 7.Ugovora o kreditu).

11. U tijeku postupka tuženik ističe prigovor zastare. Sud je ocijenio prigovor zastare neosnovanim. Naime, zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjene obveze. U konkretnom slučaju, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku o žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom nautvrđenjeništetnosti valutne klauzule u CHF odlukom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda RepublikeHrvatske) te se ima smatrati kako vjerovniku odnosno tužiteljici pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma. Tužiteljica je u ovoj pravnoj stvari podnijela tužbu 04. prosinca 2019. godine pa u odnosu na tužbeni zahtjev kojim se zahtjeva povrat pretplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule zastara nastupa s danom 14. lipnja 2023. godine.

12. U tijeku postupka tužiteljica navodi da je ništetna sporna odredba ugovora kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF. Tuženik se protivi osnovu tužbenog zahtjeva kao i visini, ističe u bitnom da su odredbe ugovora tužiteljici bile razumljive, jasne i nedvosmislene, da je tužiteljica imala pravo izbora koju vrstu kredita će uzeti u odnosu na valutu tj. u valuti CHF, EUR ili kunama, da je slobodno i dobrovoljno odabrala sklapanje ugovora o kreditu u valuti CHF.

Sud je navode tuženika ocijenio kao neosnovane. Iz iskaza tužiteljice nedvosmisleno proizlazi da su djelatnici auto kuće u kojoj je kupovala vozilo ponudili kredit koji nudi tuženik za kupnju motornog vozila, da su joj ponudili samo ugovor o kreditu kojim je glavnica vezana uz valutnu klauzulu u CHF, da nije odlazila u banku radi sklapanja Ugovora o kreditu, iz čega je jasno da djelatnici tuženika nisu niti pregovarali s tužiteljicom o vrsti kredita koje nude radi kupnje motornog vozila, niti su joj djelatnici tuženika pojašnjavali rizike vezane uz ugovoranje kredita u CHF. Iz iskaza tužiteljice jasno proizlazi da joj niti djelatnici auto kuće nisu pojašnjavali bilo što u svezi valutne klauzule u CHF niti su je upozorili na bilo kakve rizike u svezi sklapanja te vrste ugovora za kupnju motornog vozila, a ugovorne odredbe joj nije tumačio niti javni bilježnik.

13. U odnosu na tužbeni zahtjev kojim tužiteljica zahtjeva utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 7. spornog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak otplata mjesečnog anuiteta tuženik osporava navode tužiteljice da ugovaranje valutne klauzule ne proizvodi pravni učinak. Ističe kako je u kolektivnom sporu tužitelja Potrošač protiv tuženika u odlukama Visokog trgovačkog suda u Republici Hrvatskoj poslovni broj Pž-6632/17i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev2221/18 izraženo stajalište kako banke nisu povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula. Navodi da Vrhovni sud Republike Hrvatske je potvrdio institut valutne klauzule navodeći da je isti općeprihvaćen od svih subjekata društva i u svakodnevnoj je primjeni te je potrošačima takva ugovorna odredba bila jako dobro poznata uključujući i sve pravne posljedice koje ona proizvodi, a da je ugovorena odredba bila jasna tužiteljici, da je tužiteljica bila informirana o svim elementima ugovora pa tako i o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz valutu u švicarskom franku. Tužiteljica ističe kako nije niti u jednom trenutku bila informirana u odnosu na rizik valute CHF, a kako bi mogla donijeti razboritu odluku.

14. U svojoj odluci poslovni broj Rev-2221/18 Vrhovni sud Republike Hrvatske u cijelosti je prihvatio odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev glede nedopuštenosti valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Time je potvrđeno stajalište da se nije pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak. Tako se u odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske navodi da potrošači nisu bili dovoljno informirani o ekonomskom riziku u odnosu na ugovore o kreditu koji se sklapaju u valuti švicarski franak, da potrošači nisu o postojećem riziku obaviješteni uredno i u razumnoj mjeri da bi mogli razumjeti sporne odredbe. Kako je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-2221/18 zauzeto stajalište da je povrijeđeno pravo potrošača na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe to je sud ocijenio navode tuženika kao neosnovane. Ovaj sud je vezan stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kako tuženik nije dokazao da bi tužiteljici bile protumačene ugovorne odredbe uz koju je vezana glavnica– švicarski franak to je sud ocijenio kao neosnovane navode tuženika da bi ugovorna odredba čl. 7. Ugovora o kreditu tužiteljici kao potrošaču bila razumljiva i jasna. Pri tome se ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci prihvatio u cijelosti stajalište Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine a kojom presudom u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju -ugovori o kreditu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije toga i prije zaključenja predmetnih ugovora nisu trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti pa su time povrijedili odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.

15. Tuženik u tijeku ovog postupka ističe u bitnom da je javni bilježnik potvrdio da je ugovor jasan i razumljiv ugovornim strankama te da odražava njihovu volju i da su tužiteljici tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF. Tuženik u tijeku postupka ne navodi niti predlaže provođenje dokaza da bi tužiteljica bila u prilici pregovarati o pojedinačnim ugovornim odredbama, na način da su njegovi djelatnicikoji koji su nudili kredite mogli određene ugovorne odredbe izmijeniti ili o istima pregovarati s tužiteljicom, tuženik samo ističe da su bile jasne i razumljive odredbe ugovora o kreditu koje su predmet ovog spora, te da je ugovor solemniziran, a što nije sporno u odnosu na postupak solemnizacije. Kako je prethodno navedeno i obrazloženo tužiteljici je ponuđen ugovor o kreditu s valutnom klauzulom koja je vezana uz švicarski franak u auto kući od strane djealtnika auto kuće, drugu vrstu kredita joj nisu ponudili, tužiteljica je potpisala ugovor o kreditu u auto kući, nije odlazila u banku, pa očigledno tužiteljici djelatnici banke u postupku pregovaranja niti u času sklapanja Ugovora o kreditu nisu nudili drugu vrstu kredita, a što proizlazi i iz iskaza tužiteljice, niti su tužiteljicu djelatnici tuženika upozorili na bilo kakve rizike ili pojasnili bilo što u svezi valutne klauzule u CHF.

16. Sud je na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrdio da je ukupna razlika u iznosu anuiteta zbog promjene tečaja CHF/KN na dan plaćanja u odnosu na tečaj CHF/KN na dan isplate kredita iznosi 55.167,59 kn/7.322,00 EUR. Slijedom navedenog kako je utvrđen osnov i visina tužbenog zahtjeva u dijelu u kojem tužiteljica zahtjeva isplatu s osnova ništetne ugovorne odredbe u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica uz valutu švicarski franak to je sud usvojio tužbeni zahtjev kojim se zahtijeva isplata na ime razlike iznosa u visini od 55.167,59 kn/7.322,00 EUR te je primjenom odredbe čl. 1111. ZOO-a odlučeno kao pod točkom I. i II. u izreci presude. Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05), a u smislu čl. 1165. ZOO/05, a od 1. kolovoza 2015. temelji se na odredbi čl. 3.Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.).

17. Tuženik u tijeku ovog postupka protivi se tužbenom zahtjevu budući da tužiteljica nije dokazala nesavjesnost tuženika, a savjesnost se presumira pa s tim u svezi tužiteljici ne pripada zatezna kamata od dospijeća od svakog pojedinog obroka kako traži tužbenim zahtjevom, time da sud treba voditi računa o pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela Su-IV-222/04 od 05.03.2004. prema kojem se kod ništetnosti ugovora o zajmu ugovorne strane imaju smatrati savjesnim stjecateljem te se kamate mogu eventualno potraživati od dana podnošenja tužbe.

Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane budući se takvo stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske primjenjuje samo u slučajevima kada je ugovorna strana bila savjesna. Tuženik kao nesavjesna ugovorna strana (a suprotno ne dokazuje tj. savjesnost) u obvezi je platiti zateznu kamatu tekuću od dana dospijeća svakog pojedinog preplaćenog anuiteta. Tužiteljica ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu i to sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 povodom kolektivne tužbe udruge Franak proizlazi utvrđenje drugostupanjskog suda: „ – da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače; - da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, odnosno …banka i za ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke te; - da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita“ koje utvrđenje je Vrhovni sud prihvatio. Iz navedenoga ovaj sud smatra da je tuženik kao ugovorna strana koja se bavi plasiranjem kredita kao glavnom djelatnošću morao, prilikom sklapanja ugovora s tužiteljicom kao potrošačem, postupati u skladu s pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno odredbi čl. 10. ZOO-a, a da to nije učinio, te je shvaćanje ovog suda da je tuženik bio svjestan ili barem morao biti svjestan nedopuštenosti i nepoštenosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi zbog čega je bio nepošten od trenutka sklapanja ugovora jer je znao ili morao znati za razloge ništetnosti, a svejedno je primao tužiteljičine uplate prema ništetnim odredbama. Slijedom navedenoga tuženik je dužan platiti tužiteljici i zatezne kamate od prvog sljedećeg dana od trenutka primitka svakog pojedinog preplaćenog iznosa sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

18. U odnosu na navode tuženika da su osporene odredbe djelomično ništetne dakle radi se eventualno o zabrani manjeg značaja predlaže se tužbeni zahtjev odbiti jer se ništetnost ne može više isticati. Navodi tuženika su ocijenjeni kao neosnovani. Sama činjenica da su tužiteljici povrijeđena njezina prava i interesi kao potrošača prema stajalištu ovog suda ne predstavlja zabranu manjeg značenja bez obzira na visinu tužbenog zahtjeva.

19. Sud je o troškovima postupka odlučivao sukladno čl. 154. st.1. ZPP-a. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe od 04.12.2019.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7.točka 1. OT-a), sastav podneska od 29.01.2020.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.8.točka 1. OT-a), sastav podneska od 02.09.2020.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 10.09.2020.g.u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. Točka 1. OT-a), sastav podneska od 02.03.2021.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. Točka 1. OT-a), sastav podneska od 12.03.2021.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. Točka 1. OT-a), sastav podneska od 16.04.2021.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. Točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 13.09.2021.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. Točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 06.03.2025.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. Točka 1. OT-a), sastav podneska od 12.03.2025. g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. Točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 04.11.2025.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. Točka 1. OT-a), ukupno 2.200,00 EUR, priznat je trošak PDV- a u iznosu od 550,00 EUR, ukupno 2.750,00 EUR, priznat je trošak vještačenja u iznosu od 265,45 EUR, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 119,45 EUR, ukupno 3.134,90 EUR.

Sud nije priznao tužiteljici trošak sastava podneska od 11.09.2020.g. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8. Točka 3. OT-a) jer nije bio neophodan za vođenje postupka, te nije priznat trošak sastava podneska od 11.08.2021.g. u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr. 8. Točka 1. OT-a) jer u navedenim podnescima tužiteljice na stiče nove navode koje nije isticala u prethodnim podnescima, a iste je navode mogla ponovno istaknuti na održanim ročištima imajući u vidu da su isti dostavljeni sudu neposredno prije održavanja ročišta. Tužiteljici nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR dana 25.10.2021.g. i dana 18.12.2025.g. jer nije pristupila na ročišta za objavu presude. Nije priznat trošak sastava podneska od 12.03.2025.g. i od dana 15.04.2025.g. svaki u iznosu od 200,00 EUR, a kojim se zahtjeva odgoda ročišta zbog nemogućnosti pristupa punomoćnika tužiteljice na ročište jer tuženik nije u obvezi snositi troškove koje je uzrokovala tužiteljica.

Odluka o zateznim kamatama na parnične troškove od presuđenja do isplate, prema čl.151. stavak 3. ZPP-a.

U Zagrebu, 18. prosinca 2025. godine

Sudac:

dr. sc. Ljiljana Matuško Antonić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka na Županijski sud u Dubrovniku.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku