Republika Hrvatska
Općinski radni sud u Zagrebu
Ulica grada Vukovara 84
10000 Zagreb
Pr-1803/2022-55
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Jelici Pandurić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja NP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Ivani Špehar Janković iz ZOU Imon Choudhury i Ivana Špehar Janković, Zagreb, Vinogradska cesta 1, protiv tuženika TRIGLAV OSIGURANJE d.d., OIB: 29743547503, Zagreb, Antuna Heinza 4, zastupanog po punomoćniku DP, [adresa], radi nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu, sudskog raskida ugovora o radu i naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 30.10.2025. godine, u prisutnosti tužitelja osobno, pun. tužitelja i pun. tuženika, temeljem čl. 335. st. 4. ZPP-a, dana 18. prosinca 2025. godine,
presudio je
Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
"1. Utvrđuje se da Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od dana 26.07.2022.g. kojom je tuženik TRIGLAV OSIGURANJE d.d., Ulica Antuna Heinza 4, OIB: 29743547503otkazao tužitelju NP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], N [adresa], Ugovor o radu od 23.05.2019.g., nije dopuštena i zakonita.
2. Sudskim putem se raskida Ugovor o radu sklopljen između tuženika TRIGLAV OSIGURANJE d.d., Ulica Antuna Heinza 4, OIB: 29743547503 i tužitelja NP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], N [adresa] od 23.05.2019.g., s danom 25.08.2022. godine.
3. Nalaže se tuženiku TRIGLAV OSIGURANJE d.d., Ulica Antuna Heinza 4, OIB: 29743547503 isplatiti tužitelju NP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadu štete u iznosu tri ugovorene plaće radnika, u ukupnom iznosu od 11.366,55 EUR, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 26.08.2022. godine pa do isplate, za razdoblje do 31.12.2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.01.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, u roku 15 (petnaest) dana.
4. Nalaže se tuženiku TRIGLAV OSIGURANJE d.d., Ulica Antuna Heinza 4, OIB: 29743547503 nadoknaditi tužitelju NP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], prouzročeni parnični trošak, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude, pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 (petnaest) dana.",
kao neosnovan.
II. Nalaže se tužitelju NP naknaditi tuženiku TRIGLAV OSIGURANJE d.d. parnični trošak u iznosu od 3.783,18 € sa zateznim kamatama tekućim od 18.12.2025.g., pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi od 09.09.2022. navodi da je dana 26.07.2022. zaprimio Odluku o izvanrednom otkazu Ugovora o radu sklopljenog na neodređeno vrijeme od 23.05.2019. datiranu sa 26.07.2022.. Tužitelj je dana 09.08.2022.g. protiv Odluke o izvanrednom otkazu podnio zahtjev za zaštitu prava, a isti je zaprimljen po tuženiku dana 10.08.2022.g. S obzirom na to da se tuženik oglušio na zahtjev za zaštitu prava tužitelja, isti u zakonom propisanom roku podnosi predmetnu tužbu. Odluka o izvanrednom otkazu nije dopuštena ni zakonita iz sljedećih razloga. Odluka o izvanrednom otkazu sadrži utvrđenja o „nekim nepravilnostima“ u radu tužitelja koje da su utvrđene po Samostalnoj službi za internu reviziju tuženika, a koje nepravilnosti navodno predstavljaju osobito tešku povredu radne obveze propisanu člankom 79. Kolektivnog ugovora i člankom 82. Pravilnika o radu – zloupotreba položaja ili prekoračenje ovlaštenja. Tuženik navodi da se te navodne nepravilnosti odnose na postupak zaključenja ugovora o osiguranju s ugovarateljem osiguranja DIV GRUPA d.o.o. i pripadajuće Garancije br. 990007061612, u kojem je sudjelovao tužitelj kao glavna odgovorna osoba sukladno odgovornostima i aktivnostima svog radnog mjesta, u kojem da je utvrđeno prekoračenje ovlasti tužitelja kao direktora Sektora neživotnih osiguranja i reosiguranja. Isto tuženik obrazlaže na način da je na razini Grupe Triglav, čiji je član i tuženik, uključujući time i sve njegove zaposlenike na čije radne odnose se primjenjuju interni akti, donesen obvezujući strateški dokument naziva „Smernice pri prenosu zavarovalnih tveganj v pozavarovanje Zavarovalnice Triglav d.d. in Skupine Triglav v skupni premoženskih zavarovanja“. Dalje se u Odluci o izvanrednom otkazu navodi kao razlog izvanrednog otkaza: „niz postupanja suprotan obvezujućim pravilima na razini Grupe Triglav za koju je odgovoran radnik“ prilikom sklapanja ugovora o reosiguranju s društvom Insurance Corporation N.V. u svezi s ugovornim odnosima između tuženika i društva DIV GRUPA d.o.o., a koja se postupanja u bitnome svode na zaključak da je nakon interne revizije tuženik utvrdio da „je D znatno odstupao od svojih ovlaštenja i propisane procedure za provjeru kreditne sposobnosti reosiguratelja IIC s kojim je sklopljen Ugovor o reosiguranju“. Nadalje, navodi se da ne postoji oduka Uprave tuženika o prihvatu rizika koji je društvo DIV GRUPA d.o.o. osiguralo kod tuženika temeljem gore spomenutih ugovora o osiguranju, pa da je tužitelj potpuno samovoljno i bez potrebnih odobrenja i dopuštenja, bez provođenja propisanih procedura, bez ispunjavanja obveznih uvjeta i bez ičijeg naloga i/ili upute postupio na način opisan u Odluci o izvanrednom otkazu. Dodatno, tuženik navodi da je tužiteljevo postupanje izloženo u Odluci o izvanrednom otkazu dovelo do toga da ukupna izloženost tuženika prema društvu DIV GRUPA d.o.o. iznosi 142.866.428,62 kn odnosno 144.161.888,62 kn kad se uključe i police osiguranja ispod samopridržaja, a čime da je izložio tuženika znatnoj materijalnoj šteti. Konačno, navodi se da je da je tuženik u skladu s odredbom članka 119. stavak 2. Zakona o radu (NN93/2014, 127/2017, 98/2019; dalje: ZOR), tužitelju omogućio iznošenje obrane kada je tužitelja 22.07.2022. godine pozvao na očitovanje na izvješće Samostalne službe za unutarnju reviziju. Odluka o izvanrednom otkazu donesena je izvan Zakonom propisanog roka. Člankom 116. stavak 2. Zakona o radu (NN93/2014, 127/2017, 98/2019; dalje: ZOR), propisano je: „Ugovor o radu može se izvanredno otkazati samo u roku od petnaest dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji. “ Odluka o izvanrednom otkazu datirana je s 26.07.2022. godine, što bi značilo da je tuženik za činjenice na kojoj se izvanredni otkaz temelji saznao najranije 12.07.2022. godine. Iako uopće ne obrazlaže pravodobnost svoje Odluke o izvanrednom otkazu, tuženik je imao relevantna saznanja o činjenicama na kojima se Odluka o izvanrednom otkazu temelji daleko ranije od 12.07.2022. godine. Pa tako u odnosu na činjenicu da postoji izloženost prema društvu DIV GRUPA d.o.o. u iznosu od 142.866.428,62 kn, tuženiku je ista bila poznata mjesecima prije donošenja Odluke o izvanrednom otkazu, iz razloga što je Garancije tuženika za klijenta društvo DIV GRUPA d.o.o., izuzev Garancije br. 990007061612, potpisivala Uprava Poslodavca, kao organ ovlašten na zastupanje Poslodavca. Tako je Uprava Poslodavca potpisala Garancije br. 990007065154, 990007065227, 990007056669, 990007056669/6, 990007062570, 990007062576, 990007063944 i 990007066393, a skoro svaki utorak, na redovitim tjednim kolegijima direktora Sektora s Upravom Društva, Uprava je i usmenim putem bila obavještavana o aktualnom poslovnom odnosu s društvom DIV GRUPA d.o.o. Prema tome, ako je izloženost Poslodavca prema društvu DIV GRUPA d.o.o. razlog Odluke o izvanrednom otkazu, tada ta Odluka nije donesena u zakonom propisanom roku, jer je Uprava tuženika za tu izloženost znala mjesecima ranije kad su potpisivali svaku pojedinu garanciju. U odnosu na postupanje tužitelja u svezi sklapanja ugovora o reosiguranju s društvom Insurance Corporation N.V., u kojem tuženik moguće vidi razlog za donošenje Odluke o izvanrednom otkazu, navodi se sljedeće. Identitet društva reosiguratelja bio je poznat tuženiku u vrijeme zaključenja svakog pojedinačnog pravnog posla s društvom DIV GRUPA d.o.o. To stoga što je sva dokumentacija vezana za svaki ovdje sporan posao sa društvom DIV GRUPA d.o.o., uključujući tzv. slip reosiguratelja – koji tuženiku dostavlja broker koji i aranžira reosiguranje, u trenutku zaključenja pravnog posla s društvom DIV GRUPA d.o.o. uredno po tužitelju i ostalim stručnim službama uključenim u sklapanje pravnog posla, spremljena u bazi podataka Poslodavca. Čak i da Uprava Društva nije upotrijebila mehanizme uvida u bazu podataka tuženika, nesporno je da je za činjenicu identiteta društva reosiguratelja (a time i njegov rejting) saznala najkasnije 06.07.2022. godine (kako proizlazi iz prepiske tužitelja s predsjednikom Uprave tuženika) kada je Predsjednik Uprave tuženika tužitelju nedvojbeno dao do znanja da mu je poznato tko je reosiguratelj za klijenta DIV GRUPA d.o.o., porukom poslanom u 22:23 sati, sadržaja: „Eto tu si ti majstore prebacio rizik“, uz slanje slike naslova „Who we are“ i zaokruženog teksta „Company name: Southern Pacific Insurance corporation, Established: 2007, Adress: P.O.Box 997868, Pago Pago, American Samoa“. Kako se prema sudskoj praksi rok od 15 dana iz članka 116. stavak 2. ZOR-a računa od dana kada osoba u tuženiku nadležna za donošenje odluke o izvanrednom otkazu sazna za činjenicu zbog koje se izvanredno otkazuje Ugovor o radu, to je očito da se taj rok u konkretnom slučaju ima računati najkasnije od 06.07.2022. godine. Ako je činjenica reosiguranja kod Insurance Corporation N.V. razlog Odluke o izvanrednom otkazu, tada Odluka nije odnesena u zakonom propisanom roku, jer je tuženik o činjenici reosiguranja kod tog trgovačkog društva imao najkasnije 06.07.2022. godine, a Odluku o izvanrednom otkazu je donio tek 26.07.2022. godine. U svakom slučaju, valja napomenuti da se u Odluci o izvanrednom otkazu, tuženik poziva na izvješće Samostalne službe za unutarnju reviziju od 22.07.2022. godine, no to izvješće svakako nije prvo saznanje Poslodavca o činjenicama na kojima temelji Odluku o izvanrednom otkazu pa se niti rok za donošenje takve Odluke ne može računati od 22.07.2022. godine. Slijedom navedenog, Odluka o izvanrednom otkazu je nezakonita i nedopuštena jer je donesena protekom prekluzivnog roka iz članka 116. stavak 2. ZOR-a. Uostalom, ni interna revizija poslovanja tuženika ni vanjska revizija, koje su rađene za 2021. godinu, nisu pokazale niti ukazale na nikakve propuste u radu tužitelja, koji dapače, za svo vrijeme rada kod tuženika nije primio niti jednu opomenu na svoj rad i obavljanje radnih zadataka svog radnog mjesta. Tužitelj opreza radi iznosi i ostale razloge koji ukazuju da Odluka o izvanrednom otkazu nije utemeljena na zakonu. Tužitelj nije pozvan na iznošenje obrane. Odredbom članka 119. stavak 2. ZOR-a propisano je: „Prije redovitog ili izvanrednog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac je dužan omogućiti radniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.“ Tužitelj u konkretnom slučaju nije pozvan na iznošenje obrane u smislu gore citirane odredbe. Tužitelj je od strane tuženika pozvan dostaviti svoje očitovanje na izvještaj Samostalne službe za unutarnju reviziju, što nije i ne može biti istoznačnica iznošenju obrane po članku 119. stavak 2. ZOR-a. Tužitelj je stajališta da ga je tuženik trebao formalno pozvati na iznošenje obrane i to pozivom na relevantnu zakonsku odredbu, a ne zatražiti ga „očitovanje na izvještaj“ Samostalne službe za unutarnju reviziju. To pogotovo iz razloga što tužitelj do sada nikada nije od strane tuženika bio evidentiran za kršenje obveza iz radnog odnosa, niti je na isto bio upozoravan pa smatra da je u njegovom slučaju valjalo primijeniti institut iznošenja obrane, uz upozorenje da se radi o pozivu na davanje obrane prije donošenja odluke o otkazu ugovora. Pored navedenog, bitno je istaknuti i da se pozivanje radnika na rukovodećim radnim mjestima kod tuženika (uključujući i tužitelja) od strane Uprave na očitovanja u odnosu na neke poslovne odnose, situacije ili probleme do sada smatralo poslovnom komunikacijom unutar tuženika, da bi sada, u ovom konkretnom slučaju, tuženik poziv na očitovanje pogrešno smatrao pozivom na iznošenje obrane. Očito je, nadalje, da je „pozivanje na iznošenje obrane“ kako ga naziva tuženik, samo puko nastojanje da se održi privid poštivanja odredbe ZOR-a, bez prave namjere da se tužitelju stvarno omogući iznošenje obrane, a koji zaključak se nameće i slijedom činjenice da je tužitelju izvještaj Službe unutarnje revizije na očitovanje dostavljen e-mailom dana 22.07.2022. godine (petak), a da je rok za očitovanje T (tužitelja) bio 25.07.2022. godine u 12:00 sati (ponedjeljak), čime tužitelju nije ostavljen niti jedan puni radni dan da se očituje na izvještaj koji je sastavila stručna služba tuženika i koji broji devet stranica teksta. Ako je kojim slučajem tuženik smatrao da zbog očitovanja koje je tužitelj dao, tužitelj ni ne treba biti pozvan na iznošenje obrane, onda je tako i trebao obrazložiti svoju Odluku o otkazu, a ne na način da poziv na očitovanje, kasnije imenuje pozivom na davanje obrane prije otkazivanja ugovora o radu tužitelja. Opis osobito teške povrede radne obveze nije jasan. Obrazloženje Odluke o izvanrednom otkazu ne sadrži jasne i nedvosmislene činjenice zbog kojih je ista donesena. Tužitelju se, s jedne strane, pripisuje poduzimanje radnji koje da su dovele do izloženosti tuženika prema društvu DIV GRUPA d.o.o. u iznosu od 142.866.428,62 kn, iako je notorno da su predmetne Garancije potpisane po Upravi tuženika (izuzev Garancije 990007061612, koju, međutim, nije potpisao tužitelj, te stoga ne može biti terećen za istu). S druge strane, tužitelju se stavlja na teret da nije poštivao niti je svoj rad uskladio sa strateškim dokumentom donesenim na razini Grupe Triglav iz srpnja 2017. godine, koji je bio važeći na dan nastanka pravnog posla: „Smernice pri prenosu zavarovalnih tveganj v pozavarovanje Zavarovalnice Triglav d.d. in Skupine Triglav v skupni premoženskih zavarovanja“, a u pogledu izdavanja jedne od Garancija. Zbog toga si tužitelj opravdano postavlja pitanje koji je zapravo razlog donošenja Odluke o izvanrednom otkazu i iz kojeg razloga se izdvaja upravo Garancija 990007061612. Na to pitanje tužitelj međutim iz Odluke o izvanrednom otkazu ne razabire odgovor. Evidentno se iz nekog razloga izdvaja jedina garancija koju nije potpisala Uprava tuženika, a s druge strane se tereti tužitelja za izloženost u odnosu na sumu svih garancija, dakle i onu koja se navodi u tekstu odluke o otkazu (Garancija 990007061612), kao i sve ostale koje je potpisala Uprava tuženika, koja je bila svjesna i morala biti svjesna tko je reosiguratelj po tim garancijama. Tužitelj nije počinio osobito tešku povredu radne obveze. Tužitelj se suštinski tereti da je zloupotrijebio položaj ili prekoračio ovlast i to postupanje se povezuje s pravnim poslovima tuženika s društvom DIV GRUPA d.o.o. koji su reosigurani kod reosiguratelja bez kreditnog rejtinga, a što je navodno protivno dokumentu „Smernice pri prenosu zavarovalnih tveganj v pozavarovanje Zavarovalnice Triglav d.d. in Skupine Triglav v skupni premoženskih zavarovanja“. Od trenutka stupanja u radni odnos kod tuženika, a osobito od stupanja na poziciju direktora, tužitelju nitko nije spomenuo, niti ga uputio na, a kamoli učinio dostupnim, predmetni dokument „Smernice pri prenosu zavarovalnih tveganj v pozavarovanje Zavarovalnice Triglav d.d. in Skupine Triglav v skupni premoženskih zavarovanja“. Kod primopredaje radnih dužnosti od ranijeg izvršitelja, tužitelj je primio samo kratki popis aktivnih poslova (projekata) i - ništa više. Tužitelj je savjesno, odgovorno i detaljno proučio sve dokumente koji predstavljaju upute o postupanju koji su bili dostupni na Intranetu tuženika i iste je primjenjivao u svome svakodnevnom radu. Dokument „Smernice pri prenosu zavarovalnih tveganj v pozavarovanje Zavarovalnice Triglav d.d. in Skupine Triglav v skupni premoženskih zavarovanja“ međutim nije bio raspoloživ i dostupan na Intranet stranicama tuženika, niti se nalazio među objavljenim aktima tuženika ili „okružnicama“ i stoga je sadržaj tog dokumenta ostao potpuno nepoznat tužitelju. Kao dokaz o istome tužitelj prilaže sliku zaslona svih dostupnih dokumenata na Intranet stranicama tuženika. Tužitelj se ne može teretiti za postupanje protivno uputi odnosno „Smernicama“ ako mu te „Smernice“ tuženik nije učinio dostupnima, jer je tako što bila dužnost tuženika. Tužitelj je predmetni dokument prvi puta vidio u rujnu 2021. godine, u situaciji u kojoj se pristupilo, na traženje HANFA- e, izradi dokumenata tuženika naziva „Politike reosiguranja“ i „Strategije reosiguranja“. U tom trenutku, radi provjere postoji li eventualna dokumentacija Zavarovalnice Triglav d.d. i Grupe Triglav, s kojom bi se trebali uskladiti dokumenti tuženika (a kako je to stajalo u uputama HANFA-e), tužitelj je neformalnim putem došao do spornog dokumenta, no na slovenskom jeziku koji tužitelj ne govori i ne razumije te ga je uistinu podijelio sa voditeljem Samostalne službe za unutarnju reviziju. Međutim, tuženik niti tada isti dokument ne dijeli na za to predviđene načine (Intranet/upute/“okružnice“) sa svim zaposlenicima tuženika, niti osigurava prijevod dokumenta na hrvatski jezik, iako je to dužnost tuženika. Pravila o odabiru reosiguratelja, za povredu kojih se Odlukom o izvanrednom otkazu suštinski tereti tužitelj, inkorporirana su u akte tuženika tek 08.03.2022. godine i od tada su tužitelju poznata i dostupna na jeziku koji govori i razumije. No, sve sporne Garancije, odnosno, sporna Garancija br. 990007061612, kao i prateći ugovori o osiguranju i slipovi reosiguratelja datiraju prije dana 08.03.2022. godine. Pored navedenog, ali ne manje važno, iz dokumenta o obavljenoj „ad hoc“ internoj reviziji na zahtjev uprave koji je glasio: “provjeriti da li je bio nepravilnosti prilikom zaključenja police i pripadajuće garancije br. 990007061612” nije jasno kad je provedena predmetna kontrola, kao ni tko ju je proveo (jer nije potpisana), ali može se zaključiti da je provedena prije 22.07.2022.g., kada je tuženik zatražio od tužitelja očitovanje o istoj. Nejasno je kako nepravilnosti iz „ad hoc“ revizije nisu utvrđene tijekom redovne revizije Sektora neživotnih osiguranja i reosiguranja, iako su police osiguranja u vrijeme provođenja redovne revizije tijekom rujna 2021. već bile sklopljene pa je nevjerojatna tendencioznost „ad hoc“ revizije sa zadatkom provjere samo jedne police i to baš one garancije koju članovi Uprave nisu potpisali, a izostavljene su sve one police istog ugovaratelja, koje je Uprava sve redom potpisala
(garancije br. 990007065154, 990007065227, 990007056669, 990007056669/6, 990007062570, 990007062576, 990007063944 i 990007066393), i u kojima redovna revizija Sektora neživotnih osiguranja i reosiguranja tuženika nije vidjela ništa sporno. Osim unutarnje revizije, vanjska revizija također nije uočila ništa sporno u pregledu dokumentacije Sektora neživotnih osiguranja i reosiguranja tuženika. Stoga se ne može pripisivati u krivnju tužitelja nepoznavanje određenog akta koji mu tuženik nije uopće stavio na raspolaganje, a kamoli na materinjem jeziku tužitelja, a za koji očigledno nisu znale ni osobe koje su vršile redovnu reviziju Sektora neživotnih osiguranja i reosiguranja, kao ni eksterni revizori tuženika. Stoga, tužitelj smatra da ne postoji osobito teška povreda obveze iz radnog odnosa iz članka 79. Kolektivnog ugovora i članka 82. Pravilnika o radu, niti neke druge osobito važne činjenice, zbog kojih, bi odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu sukladno odredbi članka 116. Zakona o radu, bila valjana i dopuštena. Dapače, tuženik u odluci o otkazu navodi: „…razvidno je kako je Radnik svojim postupanjem počinio osobito tešku povredu radne obveze propisanu člankom 79. Kolektivnog ugovora i člankom 82. Pravilnika o radu – zloupotreba položaja ili prekoračenje ovlaštenja“, a ciljano ne navodi povredu navedenu u istom stavku tog članka Pravilnika o radu, pod toč. 11) koja glasi „davanje netočnih podataka važnih za donošenje poslovnih odluka poslodavca“. Razlog je jasan, a sadržan je u okolnosti da je tužitelj Upravi tuženika učinio sve podatke vezane za donošenje poslovne odluke poslodavca dostupnima. Dapače, Uprava tuženika je bila zadovoljna s radom tužitelja, koji je kroz navedene pravne poslove ostvario značajnu dobit za tuženika, sve dok klijent tuženika DIV GRUPA d.o.o. nije dospio u određene financijske poteškoće, a u tom trenutku je bilo potrebno otkloniti vlastitu odgovornost, koja je propisana odredbama Zakona o trgovačkim društvima, i naći „žrtveno janje“ koje će biti krivo i odgovorno za eventualnu izloženost tuženika. Dodatno, uopće nije jasno kako bi tužitelj mogao zloupotrijebiti položaj i prekoračiti ovlaštenja ako on ujedno nije osoba koja je sklopila bilo koji od pravnih poslova na koje se u Odluci o otkazu referira tuženik. Dakle, tužitelj može predložiti sklapanje određenog pravnog posla, no on ga ne može sklopiti, čime automatizmom on ne može zloupotrijebiti svoj položaj ili prekoračiti svoje ovlasti, jer upravo takvo činjenje predstavlja njegov položaj i njegove ovlasti, a za koje je poslodavac s njim sklopio ugovor o radu. Da je kojim slučajem tuženik postupke tuženika karakterizirao kao „nesavjesno“ izvršavanje radnih obveza (toč. 1 istog stavka Pravilnika o radu), jer tvrdi da tužitelj nije pratio obvezujuće smjernice tuženika, to bi dakako imalo više smisla nego teretiti tužitelja za obavljanje poslova svog radnog mjesta, za koje ima sklopljen ugovor o radu, i tvrditi da je time prekoračio ovlasti i zloupotrijebio položaj. Predlaže da sud nakon provedenog postupka donesene presudu kojom će utvrditi da je nezakonita i nedopuštena Odluka tuženika od 26.07.2022. o izvanrednom otkazu Ugovora o radu; kojom će sudski raskinuti Ugovor o radu sklopljen između stranaka na neodređeno vrijeme dana 23.05.2019., sa danom zaključenja glavne rasprave, kojom će naložiti tuženiku da tužitelju isplati naknadu štete zbog sudskog raskida ugovora o radu u iznosu od 3 ugovorene plaće radnika u ukupnom iznosu od 85.641,21 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama, te obvezati tuženika da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama.
2. Podneskom od 06.06.2025. (str. 695-696 spisa), tužitelj je, nakon provedenog financijskog vještačenja, postavio konačan tužbeni zahtjev koji glasi kao u izreci ove presude pod I u navodni znacima, odnosno precizirao je datum s kojim traži sudski raskid ugovora o radu na dan 25.08.2022., a to je dan kada je tužitelj zasnovao radni odnos kod novog poslodavca te je precizirao visinu iznosa naknade štete s osnove sudskog raskida ugovora o radu u iznosu od 11.366,55 € koji iznos predstavlja 3 ugovorene plaće radnika sa zateznim kamatama tekućim od 26.08.2022. do isplate. U preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja je ostao neizmijenjen.
3. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor nepravovremenosti tužbe odnosno tvrdi da je tužitelj tužbu podnio izvan roka propisanog čl. 133. Zakona o radu/14. Navodi da je tužitelj primio Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu dana 26.07.2022. godine. Zahtjev za zaštitu prava radnika podnio je u roku od 15 dana od primitka odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, odnosno dana 09.08.2022. godine. Tuženik je primio Tužiteljev zahtjev za zaštitu prava radnika dana 10.08.2022. godine, što znači da je Tuženikov rok za udovoljavanje i odgovor takvom zahtjevu istekao dana 25.08.2022. godine te se od toga dana računa Tužiteljev rok za traženje zaštite pred nadležnim sudom. Tužiteljev rok za pokretanje ovog postupka je istekao dana 09.09.2022. godine. Uvidom u e-komunikaciju i u e-predmet Tužitelj je utvrdio da je ovaj postupak pokrenut dana 10.09.2022. godine i da je tužba podnesena dana 10.09.2022. godine, što znači da je tužba nepravovremena. Sukladno čl. 282. Zakona o parničnom postupku tužbu treba odbaciti kao nepravovremenu. Tuženikov navod da je Odluka o izvanredom otkazu donesena izvan Zakonom propisanog roka u potpunosti je neosnovan. U Odluci o izvanrednom otkazu ugovora o radu od dana 26.07.2022. godine (dalje: Odluka o izvanrednom otkazu) izloženost uopće nije niti navedena kao razlog za donošenje takve odluke već je to zloupotreba položaja i prekoračenje ovlaštenja od strane Tužitelja prilikom izbora reosiguratelja bez rejtinga. Naime, izloženost Tuženika prema društvu DIV GRUPA d.o.o. se sastoji u tome što zbog Tužiteljevih postupaka Tuženik nema adekvatnu zaštitu u vidu renomiranog vodećeg reosiguratelja (kako je to propisano internim pravilima Tuženika po kojim je Tužitelj imao obvezu postupati) i, u trenutku kada je Uprava Tuženika saznala da se radi o reosiguratelju koji nema kreditni rejting, Uprava Tuženika je utvrdila da Tužitelj nije poštovao interne procedure vezane uz odabir reosiguratelja radi čega je za Tuženika je nastala izloženost, odnosno opasnost da reosiguratelj neće ispuniti svoje obveze prema Tuženiku temeljem sklopljenog ugovora o reosiguranju s društvom International Insurance Corporation (dalje: IIC). Tuženik je radi takve bitne povrede radnog odnosa izgubio povjerenje u Tužitelja kao radnika. Stoga, pogrešno Tužitelj tumači da je Uprava Tuženika saznala za izloženost prema društvu DIV GRUPA d.o.o. svaki put kad je potpisivala garancije. Vezano za Tužiteljeve navode da je reosigurateljni slip bio spremljen u bazi podataka Tuženika, Tuženik prvenstveno ističe da se ne radi o tzv. slipu reosiguratelja već od slipu koji izdaje broker i na kojem slipu je vidljivo tko je reosiguratelj, ali ne i o kakvom se reosiguratelju radi. Nadalje, Tuženik dostavlja e-mail korespondenciju između Tužitelja i brokera, odnosno društva FORTIUS INTER PARTES d.o.o. iz koje korespondencije je vidljivo da je broker dana 29.08.2020. godine upozorio Tužitelja da nisu uspijeli naći na međunarodnom tržištu reosiguratelja s rejtingom za predmetni posao te da su pronašli samo na alternativnom tržištu reosiguratelja koje nema rejting, a da je na takvo upozorenje Tužitelj odgovorio dana 31.08.2020. godine na način da su zainteresirani za izdavanje navedene police prema opisanim uvjetima i da obzirom da se radi o non-rated reosiguratelju fee iznosi 8,94%. Tuženik ne samo da nije upozorio Upravu Tuženika o saznanju da se radi o reosiguratelju koji nema rejting, već je u potpunosti samostalno preuzeo rizik u čemu se sastoji Tužiteljevo prekoračenje ovlaštenja i zloupotreba položaja. Ispravan odgovor na e-mail brokera FORTIUS INTER PARTES d.o.o. od dana 29.08.2020. godine, sukladno internim pravilima Tuženika, bio bi samo „nismo zainteresirani“. Pritom treba istaknuti da se ovdje radi ne samo o reosiguratelju koji nije renomiran, koji nema kreditni rejting, već je to reosiguratelj koji je Tuženiku bio nepoznat. U trenutku kada Uprava Tuženika postaje svjesna o kakvom se reosiguratelju radi, rizik je već plasiran. Što se tiče navoda Tužitelja da je Uprava Tuženika saznala za činjenicu identiteta društva reosiguratelja najkasnije dana 06.07.2022. godine pozivajući se na poruku koju je Tužitelju navodno poslao (tadašnji) predsjednik Uprave Tuženika g. TP, Tuženik prvenstveno ističe da Tužitelj nije dokazao da mu je takvu poruku uistinu i poslao g. TP jer je Tužitelj tako mogao imenovati bilo koji kontakt. Nadalje, čak i da je takvu poruku uistinu Tužitelj primio od g. TP, predmetna poruka ne dokazuje ništa, osim eventualno trenutka kada je tadašnji predsjednik Uprave Tuženika g. TP dobio povod da počne sumnjati u povrede radne obveze od strane Tužitelja, prije svega da počne sumnjati u Tužiteljev izbor reosiguratelja. Stoga ne čudi što je g. TP, pošto je posumnjao u nepravilnosti tijekom obavljanja radnih zadataka od strane Tužitelja, da je od Samostalne službe unutarnje revizije zatražio da istraže predmetnu situaciju i dostave Upravi Tuženika izvještaj. Osim toga Tuženik ističe da se u tom periodu Uprava Tuženika sastojala od 3 člana uprave te da je g. TP kao predsjednik Uprave Tuženika zastupao skupno s članovima Uprave – g. VP i g. BP. Dakle, primitkom izvještaja od strane Samostalne službe unutarnje revizije od dana 22.07.2022. godine povrede radnih obveza od strane Tužitelja više nisu bile insinuacije i sumnje, već su bile istražene, analizirane i utvrđene povrede za koje u tom trenutku saznaju svi članovi Uprave Tuženika koji Tuženika zastupaju isključivo skupno. Nastavno na prethodno navedeno Tuženik dostavlja sudsku praksu kojom je Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje: VSRH) u istovrsnoj situaciji zauzeo stav da, iako su određene činjenice upućivale na takav zaključak, osnovano je zaključiti da je tek nakon što je tuženik pouzdano utvrdio nezakonito postupanje tužiteljice te težinu povrede, počeo teći rok od 15 dana, a u konkretnom slučaju je to utvrđeno tek nalazom komisije tuženika. VSRH kaže da rok od 15 dana počinje teći od dana kada je s radom završila navedene komisija. Radi se o presudi VSRH posl. br. Revr-671/2013 od 09.12.2015. godine. Isti stav VSRH je izrazio i u presudi posl. br. Revr-539/2018 od 11.09.2019. godine. Tuženikov navod da nije bio pozvan na iznošenje obrane također je u potpunosti neosnovan. Zakon o radu u čl. 119. propisuje da je prije redovitog ili izvanrednog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac dužan omogućiti radniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini. Pritom Zakon o radu ne propisuje nikakav formalan postupak za pozivanje i iznošenje obrane od strane radnika. Dapače, poslodavac nije uopće dužan pozvati radnika na iznošenje obrane, već je samo dužan omogućiti radniku da iznese svoju obranu. Također, Zakon o radu ne propisuje najkraći rok koji je potrebno ostaviti radniku da smisli svoju obranu, što je i logično jer bi tada radnici mogli zloupotrebljavati taj rok kako bi poslodavcu protekao rok od 15 dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji. Poslodavac ima rok od svega 15 dana da utvrdi sve detalje vezane za činjenicu na kojoj temelji izvanredni otkaz, da omogući radniku obranu, da se savjetuje s radničkim vijećem, odnosno sindikalnim povjerenikom i da konačno uruči radniku odluku o izvanrednom otkazu. Zato je razumljivo što je Poslodavac zatražio T da iznese svoju obranu u roku od 3 dana. U trenutku kada je Uprava Tuženika saznala za činjenicu na kojoj je temeljila odluku o izvanrednom otkazu, tadašnji predsjednik Uprave je odmah dostavio Izvještaj Samostalne službe unutarnje revizije Tužitelju i zatražio ga da se očituje na navode iz predmetnog izvještaja. Tužitelj je dostavio svoju obranu na način da je u tekstu dostavljenog Izvještaja Samostalne službe unutarnje revizije unio svoje odgovore i očitovanja tekstom crvene boje podebljanih slova. Dakle, poanta nije u tome kako se nešto nazove. Zakon o radu ne traži od Poslodavca da Radnika službeno pozove na iznošenje obrane. Već je stvar u tome da radnik ima priliku da se izjasni o optužbama koje mu se stavljaju na teret kako bi mogao utjecati na poslodavca prije nego što poslodavac donese odluku. Tuženik je baš to i omogućio Tužitelju, no Tuženik navode iz Tužiteljeve obrane nije mogao prihvatiti iz razloga jer su isti bili neistiniti. Pored prethodno navedenog Tuženik dostavlja i sudsku praksu – presudu VSRH posl. br. Revr-716/2018 od 18.09.2019. godine kojom je VSRH još jednom zauzeo stav da poslodavčev eventualni propust da omogući radniku obranu ne znači da je poslodavac time povrijedio odredbe o postupku prije otkazivanja da bi uvijek i bezuvjetno posljedica bila nedopuštenost otkaza ugovora o radu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Revr-177/09 od 30. listopada 20018. i Revr-423/03 od 13. svibnja 2004.). Tuženik dostavlja i presudu VSRH posl. br. Revr-826/2014 od 03.06.2014. godine iz koje proizlazi da propust poslodavca da omogući radniku iznošenje obrane bio pravno relevantan samo u slučaju ako otkaz ugovora o radu ne bi uslijedio da je tužitelju omogućena obrana, a da u toj pravnoj stvari, baš kao i u ovoj, to nije slučaj jer se u odluci o otkazu navodi da zbog učinjene povrede radne obveze nastavak radnog odnosa nije moguć. Tuženikov navod da opis osobito teške povrede radne obveze nije jasan, je još jedan od Tuženikovih navoda koji je u potpunosti neosnovan. U Odluci o izvanrednom otkazu Tuženik je na jasan način izložio da je utvrđeno prekoračenje ovlasti Tužitelja kao direktora Sektora neživotnih osiuguranja i reosiguranja zato što se prilikom sklapanja ugovora o reosiguranju s društvom IIC nije pridržavao obvezujućeg akta „Smernice pri prenosu zavarovalnih tveganj v pozavarovanje Zavarovalnice Triglav d.d. in Skupine Triglav v skupni premoženskih zavarovanja“ (dalje: Smjernice). U nastavku je Tuženik nabrojao točno koje sve nepravilnosti su utvrđene u postupanju Tužitelja i na koji je način Tužitelj povrijedio prethodno spomenute Smjernice. Kako bi dočarao Tužitelju ozbiljnost njegovih povreda radnih obveza Tuženik je istaknuo da nepostojanje ili neodgovarajuće reosiguranje može imati značajne negativne učinke na uspješnost poslovanja i financijsku stabilnost poslovanja osiguravajućeg drušva, a da je u ovom konkretnom slučaju Tužiteljeva nepromišljenost dovela do toga da je Tuženikova izloženost prema društvu DIV GRUPA d.o.o. iznosi 142.866.428,62 kn (18.959.368,93 EUR), odnosno iznosi 144.161.888,62 kn (19.131.285,48 EUR) kada su uključene i police osiguranja ispod samopridržaja. Dakle, Tužitelju se osvrće pažnja na posljedice njegovog neprofesionalnog ponašanja kojim je počino osobito tešku povredu radne obveze. Tuženik ovdje upućuje i na sve navode koje je već izložio u točki V. ovog odgovora na tužbu. Da je Tužitelju bilo jasno što mu se stavlja na teret govori i činjenica da se Tužitelj očitovao doslovno na svaku rečenicu iz Izvještaja Samostalne službe unutarnje revizije. Tužitelj pritom ne da nije u svojoj obrani iznio da mu nije jasno koje osobito teške povrede mu se stavljaju na teret, već nije postavio apsolutno niti jedno pitanje niti je zatražio bilo kakvo pojašnjenje od Tužitelja. Tuženikov navod da nije počinio osobito tešku povredu radne obveze isto je u potpunosti neosnovan. Kao prvo Tuženik prije svega ističe da ne razumije kako Tužitelj može reći da nije počinio osobito tešku povredu radne obveze ako je prethodno naveo da mu nisu jasne osobito teške povrede. Kako se Tužitelj brani od nečega što mu navodno nije jasno !?! Nadalje, Tužiteljevi navodi da mu je sadržaj Smjernica ostao nepoznat i da mu te Smjernice nisu bile dostupne su netočni i neistiniti. Naime, Tužitelj je mailom od dana 30.08.2021. godine dostavio g. GP dokument naziva 'Politika preuzimanja rizika i upravljanja osiguravajućim društvima' kao dokument u kojem se nalaze svi odgovori i dokumenti koji su potrebni g. GP za reviziju. Dakle, to je dokument koji Tužitelj dostavlja i u kojem se nalazi popis dokumenata i pravila kojih se prema vlastitim navodima Tužitelj pridržava i kojima se vodi prilikom obavljanja svojih radnih zadataka. Kad se otvori taj dokument 'Politika preuzimanja rizika i upravljanja osiguravajućim društvima' odmah na početku se nalazi dokument 'Smernice pri prenosu zavarovalnih tveganj v pozavarovanje Zavarovalnice Triglav d.d. in Skupine Triglav v skupni premoženskih zavarovanja', gdje se klikom na ikonu otvara istoimeni dokument. Dakle, evidentno je da nije istina da je Tužitelj predmetne Smjernice vidio prvi puta u životu u rujnu 2021. godine, kada je isti dokument dostavio u kolovozu 2021. godine g. GP u kontekstu dokumentacije i pravila kojih se pridržava i kojima se vodi u svakodnevnom obavljanju svojih radnih zadataka. Tuženik ovdje ističe da je u Odluci o izvanrednom otkazu naveo da ne postoji odluka Uprave Tuženika o prihvatu rizika. Naime, Pravilnikom za osiguranje imovine propisano je da je za sklapanje osiguranja jamstva (skupina 15) potrebno Odobrenje Uprave društva u obliku Odluke Uprave Društva. Obzirom da takva odluka Uprave Tuženika nije postojala, evidentno je da je Tužitelj prekoračio svoje ovlaštenje kada je samostalno preuzeo rizik, bez odobrenja Uprave Tuženika. Prije nego što Tužitelj kaže kako mu i ovaj Pravilnik za osiguranje imovine “nije bio dostupan“ i da “nije bio upoznat sa sadržajem“ istog, Tuženik dostavlja e-mail korespondenciju iz koje je vidljivo da je i ovaj Pravilnik za osiguranje imovine Tužitelj dostavio g. GP dana 31.08.2021. godine za potrebe provođenja revizije. Obzirom da je Odluka o izvanrednom otkazu dopuštena i zakonita, te da je s tim u vezi tužbeni zahtjev neosnovan i da je radni odnos Tužitelja kod Tuženika prestao s danom 26.07.2022. godine (danom uručenja Odluke o izvanrednom otkazu), neosnovan je i Tužiteljev zahtjev za sudskim raskidom ugovora o radu te Tužiteljevo potraživanje naknade štete u iznosu od tri ugovorene plaće Tužitelja, kao i trošak parničnog postupka. Sukladno svemu prethodno navedenom Tuženik prvenstveno predlaže Naslovnom sudu tužbu odbaciti kao nepravovremenu, a podredno tužbu odbiti kao neosnovanu. Tuženik od Tužitelja potražuje i naknadu parničnih troškova zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate.
4. Sud je proveo dokaze: izvršen je uvid u Ugovor o radu na neodređeno vrijeme sklopljen između stranaka dana 23.05.2019. (str. 12-19 spisa), u Odluku tuženika od 26.07.2022. o izvanrednom otkazu Ugovora o radu (str. 20-24 spisa), u tužiteljev zahtjev od 09.08.2022. za zaštitu prava s povratnicom (str. 25-34 spisa), u sliku zaslona mobilnog telefona člana uprave TP od 06.07.2022. (str. 35 spisa), u Informacije – konačna informacija Upravi o DIV grupi od 22.07.2022. (str. 36 spisa), u objavljenje okružnice na intranetu tuženika (str. 37-38 spisa), u Pravilnik o radu tuženika od 21.12.2020. koji je stupio na snagu 01.01.2021. (str. 39-73 spisa), u e-mail ĆP od 31.08.2020. (str. 88-90 spisa), u konačnu Informaciju Upravi o DIV grupi (str. 91-97 spisa), u obranu – konačna Informacija Upravi o DIV grupi (str. 98-106 spisa), u e-mail NP UP od 30.08.2021. o dostavi dokumenta pod nazivom Politika preuzimanja rizika i upravljanja osiguravajućim rizicima (str. 125-128 spisa), u Smernice pri prenosu zavarovalnih tveganj (str. 129- 136 spisa), u Pravilnik tuženika za osiguranje imovine od 10.10.2017. (str. 137-165 spisa), u e-mail NP od **.**.2021. GP u kojem mu dostavlja Pravilnik za osiguranje imovine (str. 166 spisa), u dokument pod nazivom Politika unutarnje revizije (str. 229-248 spisa), u izvješće revizije (str. 249-256 spisa), u Odluku o usvajanju izvješća o provedenoj reviziji poslovnoj (pod)procesa reosiguranja u Sektoru neživotno osiguranja (str. 257 spisa), u e-mail korespondenciju od 27.05.2020. (str. 258 spisa), u dokumentaciju Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga (str. 329-429, 465-644 spisa), proveden je dokaz knjigovodstveno – financijskim vještačenjem na okolnost visine tužbenog zahtjeva po stalnom sudskom vještaku Ručević vještačenja d.o.o. (str. 690-691 spisa), u slip brokera Fortius Inter Partes d.o.o. iz siječnja 2022. preveden na hrvatski jezik zajedno sa verzijom na engleskom jeziku (str. 282-309 spisa), saslušani su svjedoci TP (str. 275-279 spisa), GP (str. 280-281, 311-316 spisa), JP (str. 319-323 spisa), ŽP (str. 649-652 spisa), MP (str. 664-666 spisa), proveden je dokaz saslušanjem tužitelja NP kao stranke (str. 677-683 spisa), proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Ručević vještačenja d.o.o. (str. 690-691 spisa), proveden je dokaz usmenim očitovanjem vještaka Zrinka Ručević iz Ručević vještačenja d.o.o. na ročištu od 30.10.2025. (str. 714-717 spisa).
5. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP-a).
6. U čl. 219. st. 1. ZPP-a kaže se da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.
7. U članu 221.a ZPP-a kaže se da ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl. 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
8. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi nedopuštenom i nezakonitom Odluka tuženika od 26.07.2022. o izvanrednom otkazu Ugovora o radu na neodređeno vrijeme sklopljenog između stranaka 23.05.2019.; te da se sudskim putem raskine navedeni ugovor o radu sklopljen između stranaka; da se obveže tuženik da tužitelju s osnove naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu isplati iznos u visini 3 ugovorene plaće radnika.
9. Tužitelj u tužbi navodi da Odluka o izvanrednom otkazu Ugovora o radu tužitelju od 26.07.2022. nije donesena u skladu s čl. 116. st. 2. Zakona o radu/14 odnosno da je protekao zakonski rok u kojem je tuženik mogao donijeti takvu odluku. Tvrdi da je tuženik saznao za činjenice na kojima temelji otkazni razlog daleko ranije od 12.07.2022., a da je Odluka o izvanrednom otkazu Ugovora o radu donesena 26.07.2022., odnosno po proteku prekluzivnog roka od 15 dana. U čl. 116. st. 2. Zakona o radu/14 se navodi da se ugovor o radu može se izvanredno otkazati samo u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji. Uvidom u Odluku tuženika o izvanrednom otkazu Ugovora o radu tužitelju utvrđeno je da je Odluka donesena 26.07.2022.. Što se tiče navoda tužitelja da je Uprava tuženika saznala za činjenicu identiteta društva reosiguratelja najkasnije dana 06.07.2022. pozivajući se na poruku koju je tužitelju poslao tadašnji predsjednik Uprave tuženika TP, po mišljenju ovog suda ta poruka ne dokazuje ništa osim eventualno trenutka kada je tadašnji predsjednik Uprave TP dobio povod da počne sumnjati u tužiteljev izbor reosiguratelja. Nakon toga je TP tadašnji predsjednik Uprave dao nalog Samostalnoj službi unutarnje revizije tuženika da istraži konkretnu situaciju i da o tome izvijesti Upravu tuženika. Uprava tuženika primila je izvještaj od strane Samostalne službe unutarnje revizije dana 22.07.2022., a nakon čega je tuženik dana 26.07.2022. donio Odluku o izvanrednom otkazu Ugovora o radu. Po mišljenju ovog suda, tuženik je pouzdano utvrdio što se u konkretnom slučaju dogodilo tek nakon primitka nalaza komisije tuženika odnosno Samostalne službe unutarnje revizije. To znači da je tuženiku rok od 15 dana za donošenje Odluke o izvanrednom otkazu počeo teći od dana saznanja za činjenicu/činjenice na kojoj se izvanredni otkaz temelji odnosno da je počeo teći danom 22.07.2022. godine. Od 22.07.2022. do 26.07.2022. nije proteklo više od 15 dana, pa je neosnovan prigovor tužitelja da je Odluka tuženika od 26.07.2022. o izvanrednom otkazu Ugovora o radu donesena izvan Zakonom o radu propisanog roka.
10. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor nepravovremenosti tužiteljeve tužbe navodeći da je tužitelj tužbu podnio izvan roka propisanog čl. 133. Zakona o radu/14. U čl. 133. st. 1. i 2. Zakona o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 46/23, 64/23), a koji se odnosi na sudsku zaštitu prava iz radnog odnosa, propisano je da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko opravo iz radnog odnosa može u roku od 15 dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava. Ako poslodavac u roku od 15 dana od dostave zahtjeva radnika ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od 15 dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom. U konkretnom slučaju tužitelj je primio Odluku o izvanrednom otkazu Ugovora o radu dana 26.07.2022.. Protiv navedene Odluke podnio je dana 09.08.2022., u zakonskom roku od 15 dana zahtjev za zaštitu prava. Tuženik je primio tužiteljev zahtjev za zaštitu prava dana 10.08.2022.. Daljnji rok od 15 dana u kojem je tuženik mogao odgovoriti na tužiteljev zahtjev za zaštitu prava istekao je dana 25.08.2022., te se od toga dana računa tužiteljev rok od 15 dana za traženje zaštite pred nadležnim sudom. Tužiteljev rok za pokretanje ove parnice isticao bi 09.09.2022., međutim, tužitelj je upravo dana 09.09.2022. podnio ovom sudu putem e-komunikacije predmetnu tužbu, iz čega proizlazi da tužba nije nepravovremena odnosno da je podnesena u skladu s naprijed navedenom odredbom Zakona o radu/14. Iako tuženik u odgovoru na tužbu tvrdi da je tužiteljeva tužba u ovom predmetu dostavljena sudu 10.09.2022., taj navod tužitelja nije točan jer iz e-komunikacije i e-predmeta je vidljivo da je tužiteljeva tužba podnesena ovom sudu dana 09.09.2022.. Stoga nisu ispunjeni uvjeti za eventualno odbacivanje tužbe jer je tužba tužitelja u ovom predmetu pravovremena.
11. Tužitelj je u tužbi istaknuo i prigovor da nije bio pozvan od strane tuženika na iznošenje obrane prije donošenja Odluke tuženika od 26.07.2022.. U čl. 119. st. 2. Zakona o radu/14 propisano je da prije redovitog ili izvanrednog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac je dužan omogućiti radniku da iznese svoju obranu osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini. U trenutku kada je Uprava tuženika saznala za činjenicu na kojoj je temeljila Odluku o izvanrednom otkazu, tadašnji predsjednik Uprave je odmah dostavio izvještaj Samostalne službe unutarnje revizije i zatražio od tužitelja da se očituje na navode iz predmetnog izvještaja. Tužitelj je dostavio svoju obranu na način da je u tekstu dostavljenog Izvještaja Samostalne službe unutarnje revizije unio svoje odgovore i očitovanja tekstom crvene boje podebljanih slova. Ovaj sud smatra da je na taj način tuženik dao mogućnost tužitelju da se izjasni o optužbama koje su tužitelju stavljene na teret, a kako bi i to moglo utjecati na poslodavca prije no što je donio Odluku o otkazu. Tuženik je dakle omogućio tužitelju da se izjasni o onome što mu se stavlja na teret, pa u situaciji kada nije formalno pozvan na iznošenje obrane, a kada je tužitelju stvarno dana mogućnost da se očituje odnosno iznese obranu, propust poslodavca da formalno traži iznošenje obrane, po mišljenju ovog suda je pravno irelevantan. Slijedom navedenog neosnovan je tužitelj navod da nije bio pozvan na iznošenje obrane jer bez obzira što tuženik nije službeno pozvao tužitelja na iznošenje obrane, tuženik je zatražio od tužitelja, a nakon što je zaprimio izvještaj unutarnje revizije da se o istome očituje u roku od 3 dana, što je tužitelj i učinio. Tuženik je tužitelju dao priliku da se očituje na navode iz izvještaja unutarnje revizije, a što je tužitelj u konačnici i učinio.
12. Među strankama je sporna pravna osnovanost tužbe. Tužitelj tvrdi da nije počinio osobito tešku povredu radne obveze, te da nije bilo razloga da mu se izvanredno otkaže Ugovor o radu. Tuženik tvrdi da je tužitelj počinio osobitu tešku povredu radne obveze, te da su postojali osnovani razlozi za donošenje pobijane Odluke.
13. U čl. 116. st. 1. Zakona o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 46/23, 64/23) propisano je da poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge neke osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka nastavak radnog odnosa nije moguć.
14. U čl. 135. st. 3. Zakona o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 46/23, 64/23) propisano je da je u slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu teret dokazivanja postojanog opravdanog razloga za otkaz na poslodavcu, ako je ugovor o radu otkazao poslodavac, a na radniku samo ako je radnik ugovor o radu otkazao izvanrednim otkazom ugovora o radu.
15. U konkretnom slučaju poslodavac, ovdje tuženik izvanredno je otkazao Ugovor o radu radniku, ovdje tužitelju, pa je na poslodavcu teret dokaza postojanja opravdanog razloga.
16. U ovom postupku treba utvrditi je li tužitelj počinio osobito teške povrede iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, a zbog kojih, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovorenih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.
17. Uvidom u Ugovor o radu na neodređeno vrijeme sklopljen između stranaka 23.05.2019. utvrđeno je da je istim tužitelj NP zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme sa tuženikom za obavljanje poslova radnog mjesta direktora Sektora neživotnih osiguranja i reosiguranja. U čl. 2. Ugovora o radu, pored ostalog navodi se da su rukovodstvene aktivnosti i odgovornosti radnika, te poslovi radnog mjesta propisani Pravilnikom o organizaciji rada i sistematizaciji poslova TRIGLAV OSIGURANJA d.d.. Radnik je dužan obavljati sve pripreme i završne poslove, te sve ostale poslove koji s obzirom na organizaciju rada, pravila i standarde struke potpadaju u njegov djelokrug, savjesno i stručno sukladno važećim zakonskim i podzakonskim propisima, internim aktima poslodavca, te uputama nadređenih osoba poslodavca, te ne smije svojim postupanjem i ponašanjem šteti poslovanju i ugledu društva. U čl. 3. istog Ugovora navodi se da je radnik odgovoran za uspješno obavljanje poslova iz čl. 2. tog ugovora, za optimalno korištenje svih, a posebice ljudskih resursa kojima upravlja; za redovito, savjesno i istinito izvješćivanje Uprave po svim pitanjima poslovanja iz svog djelokruga rada; za izvršavanje donesenih odluka i drugih akata od strane organa društva; za rad svih radnika zaposlenih u njegovoj organizacijskoj jedinici. U čl. 9. st. 1. Ugovora o radu navodi se da neispunjavanje radnih obveza iz tog ugovora predstavlja opravdani razloga izvanredni otkaz ugovora o radu ili redoviti otkaz ugovora o radu ovisno o težini povrede radne obveze i postojanja mogućnosti nastavka radnog odnosa. U čl. 15. st. 1. Ugovora o radu navodi se da ugovorne strane sporazumno ugovaraju da će se na odnose koji nisu uređeni tim ugovorom, u vezi s radnim odnosom primijeniti odredbe Zakona o radu, Zakona o obveznim odnosima, Pravilnika te odredbe ostalih internih primjenjivih akata poslodavca. Odredbe ugovora o radu imaju prednost u primjeni u odnosu na odredbe drugih primjenjivih akata poslodavca kojima je isto pravo, obveza ili odgovornost utvrđena, ako isti odstupaju od ugovora o radu, a prije svega u odnosu na Kolektivni ugovor i Pravilnik o radu.
18. Iz Odluke tuženika od 26.07.2022. o izvanrednom otkazu Ugovora o radu tužitelju (str. 19-24 spisa), vidljivo je da su prvo navedene odredbe ugovora o radu, odredbe Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji tuženika koje se odnose na opis poslova, odnosno rukovodstvene aktivnosti i odgovornosti ovdje tužitelja NP koji je kod tuženika bio zaposlen na radnom mjestu direktora Sektora neživotnih osiguranja i reosiguranja. Navedeno je da je Samostalna služba za unutarnju reviziju tuženika prilikom provođenja interne revizije postupka zaključenja ugovora o osiguranju s ugovarateljem osiguranja DIV GRUPA d.o.o. i pripadajuće garancije broj 990007061612, utvrdila nepravilnosti u kojima je sudjelovao i tužitelj NP kao odgovorna osoba sukladno odgovornostima i aktivnostima svog radnog mjesta. Samostalna služba za unutarnju reviziju tuženika utvrdila je da se tužitelj u navedenom poslu nije pridržavao interni akata te obvezujućeg strateškog dokumenta "Smernice pri prenosu zavarovalnih tveganj v pozavarovanje Zavarovalnice Triglav d.d. in skupine Triglav v skupi premoženskih zavarovanja". Naime, prilikom sklapanja ugovora o reosiguranju s društvom International Insurance Corporation N.V. između tuženika i društva DIV GRUPA d.o.o. utvrđen je niz postupanja suprotno obvezujućim pravilima na razini grupe TRIGLAV, a za koja postupanja je odgovoran tužitelj čime je tužitelj prekoračio ovlasti radnika kao direktora Sektora neživotnih osiguranja i reosiguranja. Navodi se da je tužitelj u konkretnom slučaju prekršio slijedeća pravila: član Grupe Triglav prilikom ugovaranja reosiguranja je dužan dobiti ponudu od uglednog reosiguratelja, što nije slučaj kod reosiguratelja International Insurance Corporation N.V. jer isti nema kreditni rejting; nakon dobivanja ponude, rizik se uvijek nudi Zavarovalnici Triglav d.d., koja ima pravo prvenstva prihvaćanja određenog udjela u ugovoru, a svoju odluku osiguravajuće društvo je dužno pisano priopćiti u roku od 24 sata od primitka kompletne dokumentacije, što u predmetnom slučaju nije učinjeno, odnosno rizik nije ponuđen Zavarovalnici Triglav; pokriće mora biti postavljeno uz pomoć ponude renomiranog vodećeg reosiguratelja, što nije slučaj kod International Insurance Corporation N.V., jer isti nema kreditni rejting; udio poslova pasivnog reosiguranja s osigurateljima bez kreditnog rejtinga ne smije biti veći od 10%, a u predmetnoj situaciji reosiguratelju International Insurance Corporation N.V. je dano 100%; minimalni udjel kod jednog reosiguratelja ne smije iznositi 15%, a maksimalni ne smije biti veći od 50%, te svako odstupanje od ovog načela mora potvrditi Centar za reosiguranja, a u predmetnoj situaciji je potvrda Centra reosiguranja bila potrebna i nije pribavljena; pokriće reosiguranja mora biti u potpunosti potvrđeno u pisanom obliku i mora biti na snazi od trenutka početka pokrića osiguranja, a u predmetnoj situaciji postoji broker Fortius Inter Partes d.o.o. od dana 03.03.2021. s važenjem pokrića garancije od 18.02.2021., no problem je u tome što je nositelj rizika International Insurance Corporation N.V. bez bonitetnog rejtinga; ukoliko je rizik djelomično stavljen u ugovorno osiguranje, a uvjeti nisu u skladu s njegovim odredbama potrebno je pribaviti mišljenje Zavarovalnice Triglav i Triglav Re, što nije pribavljeno te ne postoji TRITY (TTY); ponuda mora odražavati uvjete pokrića izvorne ponude osiguranja što je slučaj na polici osiguranja, ali nije i na garanciji. Zavarovalnica Triglav i Triglav Re redovito provjeravaju kreditnu sposobnost reosiguratelja kod reosiguratelja rizika. U svojim dokumentima (apetit i Pravila o sklapanju poslova reosiguranja) definiraju pravila za najnižu bonitetnu ocjenu reosiguratelja koji sudjeluje u pasivnom poslovanju. Sva odstupanja od tih pravila moraju biti posebno odobrena od strane posebnog tijela Društva za (re)osiguranja. U slučajevima kada članice Grupe Triglav odluče sklapati poslove pasivnog reosiguranja samostalno, a ne preko Centra reosiguranja, članice također moraju provjeriti kreditnu sposobnost reosiguratelja. Nakon provedene interne revizije poslodavac je utvrdio da je u konkretnom slučaju došlo do znatnog odstupanja odnosno da radnik, ovdje tužitelj, je odstupao od svojih ovlaštenja i propisane procedure za provjeru kreditne sposobnosti reosiguratelja International Insurance Corporation N.V. s kojim je sklopljen ugovor o reosiguranju. Utvrđeno je da ne postoji Odluka Uprave Društva o prihvatu rizika koji je Društvo DIV GRUPA d.o.o. osiguralo kod poslodavca temeljem ugovora o osiguranju, a to znači da je tužitelj kao odgovorna osoba svojevoljno, bez potrebnih odobrenja i dopuštenja, bez provođenja propisanih procedura, bez ispunjavanja obveznih uvjeta i bez ičijeg naloga i/ili upute postupio na naprijed opisani način, čime je počinio osobito teške povrede radnog odnosa. Nepostojanje ili neodgovarajuće reosiguranje može imati značajne negativne učinke za uspješnost poslovanja ili čak financijsku stabilnost poslovanja osiguravajućeg društva. Radnikovo postupanje u konkretnom slučaju dovelo je do toga da ukupna izloženost Društva prema Društvu DIV GRUPA d.o.o. iznosi 18.939.368,93 € odnosno iznosi 19.131.285,48 € kada su uključene i police osiguranja ispod samopridržaja. Svojim nesavjesnim i nestručnim obavljanjem preuzetih poslova radnik je izložio poslodavca znatno materijalnoj šteti na koji način je počinio osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa, zbog čega, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć jer je došlo do teškog i nepovratnog narušavanja poslodavčeva povjerenja u radnika. Navodi se da je radnik na opisani način počinio osobito tešku povredu radne obveze propisanu čl. 79. Kolektivnog ugovora i čl. 82. Pravilnika o radu – zloupotreba položaja ili prekoračenje ovlaštenja.
19. U čl. 82. Pravilnika o radu tuženika od 21.12.2020. koji je stupio na snagu 01.01.2021., koji se odnosi na osobito teške povrede iz radnog odnosa, propisano je da radnik koji ne obavlja svoje radne obveze čini povredu radne obveze. Osobito teškim povredama iz radnog odnosa zbog kojih poslodavac može otkazati ugovor o radu smatraju se naročito, pored ostaloga, i zloupotreba položaja i prekoračenje ovlaštenja.
20. Analizirajući svu dokumentaciju koju su obje stranke dostavile u sudski spis, te analizirajući iskaze saslušanih svjedoka i tužitelja kao stranke, sud je utvrdio: u Odluci o izvanrednom otkazu Ugovora o radu tužitelju tuženik je naveo da je utvrđeno prekoračenje ovlasti tužitelja kao direktora Sektora neživotnih osiguranja i reosiguranja jer se prilikom sklapanja Ugovora o reosiguranja s Društvom International Insurance Corporation N.V. nije pridržavao obvezujućeg akta "Smernice pri prenosu zavarovalnih tveganj v pozavarovanje Zavarovalnice Triglav d.d. in skupine Triglav v skupi premoženskih zavarovanja". Tuženik je nabrojao koje sve nepravilnosti su utvrđene u postupanju tužitelja i na koji način je tužitelj prekršio smjernice, a što je sve utvrđeno provedenom internom revizijom. Tuženik je naveo da nepostojanje reosiguranja ili neodgovarajuće reosiguranje može imati značajne negativne posljedice za uspješnost poslovanja i financijsku stabilnost tuženika kao osiguravajućeg društva, a da su propusti tužitelja u konkretnom slučaju doveli do toga da je tuženikova izloženost prema Društvu DIV GRUPA d.o.o. iznosila 19.131.285,48 €. Iako tužitelj u tužbi navodi da mu nije jasno iz Odluke o izvanrednom otkazu što mu se stavlja na teret, činjenica je da se tužitelj očitovao na svaku rečenicu iz izvještaja Samostalne službe unutarnje revizije, te nije utvrđeno da je od tuženika zatražio bilo kakvo pojašnjenje. Stoga ovaj sud zaključuje da je tužitelju bilo jasno što mu se stavlja na teret. Tužitelj u tužbi tvrdi da mu sadržaj Smjernica nije bio poznat odnosno da mu Smjernice nisu bile dostupne, međutim uvidom u e-mail koji je tužitelj NP dana 30.08.2021. dostavio GP internom revizoru vidljivo je da je tužitelj navedenom revizoru za potrebe revizije iz 2021. godine dostavio u privitku e-mail dokument naziva "Politika preuzimanja rizika i upravljanja osiguravajućim društvima", kao dokument koji će internom revizoru biti potreban prilikom izrade izvještaja. Dokument koji tužitelj dostavlja 2021. godine internom revizoru je dokument u kojem se nalaze pravila kojima se tužitelj vodio prilikom obavljanja radnih zadataka. Uvidom u dokument "Politika preuzimanja rizika i upravljanja osiguravajućim društvima", na vrhu tog dokumenta, odnosno na početku nalazi se dokument "Smernice pri prenosu zavarovalnih tveganj v pozavarovanje Zavarovalnice Triglav d.d. in skupine Triglav v skupi premoženskih zavarovanja", gdje se klikom na ikonu otvara istoimeni dokument. Iz toga ovaj sud zaključuje da nije istinita tvrdnja tužitelja da je tužitelj prvi puta predmetne Smjernice vidio u rujnu 2022. jer je taj dokument dostavio u kolovozu 2021. GP u kontekstu dokumentacije koje se tužitelj pridržava u svakodnevnom obavljaju svoji poslova. Provedenim dokazima je također utvrđeno da ne postoji odluka Uprave tuženike o prihvatu rizika. U dokumentu naziva "Pravilnik za osiguranje imovine", a koji je tuženik dostavio kao dokaz u ovom predmetu, u skupini 15 koja se odnosi na osiguranje jamstava navodi se da se osiguranja mogu zaključivati uz primjenu važećih uvjeta, cjenika i ostalih internih akata koji reguliraju tu skupinu osiguranja (okružnice, pravilnici, upute i sl.). Dokumentacija potrebna za sklapanje osiguranja je odobrenje Uprave Društva u obliku odluke Uprave društva, dokaz o uplati prve rate premije ili cjelokupnog iznosa premije i pisani prihvati osiguranja. Odstupanje od premijskih stopa predviđenih standardnim cjenicima moguće je samo uz pisano odobrenje 6 razine ovlaštenja. Provedenim dokazima utvrđeno je da u konkretnom slučaju ne postoji odluka Uprave tuženika o prihvatu rizika, pa je zaključivanjem ugovora o osiguranju jamstva tužitelj prekoračio svoja ovlaštenja jer je samostalno preuzeo rizik, bez Uprave tuženika. I Pravilnik za osiguranje imovine tužitelj je zajedno sa dokumentom "Politika preuzimanja rizika i upravljanja osiguravajućim društvima", i dokumentom "Smernice pri prenosu zavarovalnih tveganj v pozavarovanje Zavarovalnice Triglav d.d. in skupine Triglav v skupi premoženskih zavarovanja", dostavio GP internom revizoru za potrebe provođenja interne revizije, s time da je Pravilnik za osiguranje imovine tužitelj dostavio internom revizoru dana 31.08.2021., a ostala dva dokumenta također, e-mailom dana 30.08.2021.. Budući da su u tim dokumentima bila navedena pravila odnosno postupci kojih se treba pridržavati prilikom sklapanja osiguranja, po mišljenju ovog suda tužitelj neosnovano tvrdi da za ta Pravila nije znao. Nije utvrđeno da je u konkretnom slučaju tužitelj postupao protivno navedenim dokumentima po izričitom nalogu nadređenih, odnosno trećih osoba. Kao što je naprijed navedeno tužitelju se stavlja na teret da je prekoračio ovlaštenja i zlouporabio položaj prilikom izbora reosiguratelja bez rejtinga. Tužitelj nije poštovao interne procedure za izbor reosiguratelja zbog čega je nastala izloženost tuženika prema Društvu DIV GRUPA d.o.o., odnosno opasnost da reosiguratelj neće ispuniti svoje obveze prema tuženiku temeljem sklopljenog ugovora o reosiguranju s Društvom International Insurance Corporation N.V.. Bivši predsjednik Uprave tuženika TP, saslušan kao svjedok iskazao je da je on naložio provođenje interne revizije nakon što je garancija došla na naplatu. Internu reviziju je naložio kako bi se utvrdilo je li bilo kršenja internih procedura prilikom sklapanja tih ugovora odnosno polica. Interna revizija je utvrdila da je bilo kršenja internih procedura i određenih smjernica, a za koje kršenje je odgovoran tužitelj zapovjedno po svojoj funkciji. Svjedokinja ŽP iskazala je kod ovog suda da je dokument pod nazivom "Smernice pri prenosu zavarovalnih tveganj v pozavarovanje Zavarovalnice Triglav d.d. in skupine Triglav v skupi premoženskih zavarovanja", bio na slovenskom jeziku, međutim da se tuženik kao tvrtka kćer, bez obzira o kojem se segmentu poslovanja radilo, vodio smjernicama matične kuće, bez obzira bio taj dokument preveden ili ne jer su se zaposlenici snalazili "jer to nije kineski jezike". Ista je iskazala i da je tužitelj trebao implementirati te smjernice kod tuženika što nije učinio. Svjedok GP interni revizor je iskazao da mu je tužitelj dostavio "Smernice pri prenosu zavarovalnih tveganj v pozavarovanje Zavarovalnice Triglav d.d. in skupine Triglav v skupi premoženskih zavarovanja", na slovenskom jeziku iz čega su se trebala napisati dva dokumenta odnosno dva pravilnika, Politika i strategija reosiguranja. Iz iskaza naprijed navedenih svjedoka proizlazi da su se ti zaposlenici služili svakodnevno navedenim dokumentom koji je bio na slovenskom jeziku, pa nije logična i životna tvrdnja tužitelja da on kao direktor Sektora kod tuženika nije to isto činio. Svjedok TP bivši predsjednik Uprave tuženika koji ima neposredna saznanja o predmetu spora iskazao je da je Uprava Društva dnevno potpisivala stotinu dokumenata i prilikom potpisivanja jednog takvog dokumenta tj. garancije, njemu je nešto bilo čudno, nije htio potpisati garanciju, te je tražio od tužitelja da mu objasni o čemu se radi. Tužitelj mu je rekao da je sve u redu, da je to reosigurano 100% i nakon toga je TP potpisao garanciju. Iz toga bi proizlazilo da je tužitelj bivšeg predsjednika Uprave dovodio u zabludu navodeći da su garancije 100% reosigurane. Što se tiče sporne garancije koja se navodi u Odluci o otkazu o izvanrednom otkazu Ugovora o radu tužitelju, a radi se o garanciji broj 990007061612, isti svjedok TP je naveo da tužitelj tu spornu garanciju nije "stavio" na sjednicu Uprave Društva, nego je išao u proces sklapanja osiguranja iako je morao ishoditi odluku Uprave tuženika za sklapanje posla osiguranja iz kojeg je proizašla garancija. Nakon provedenog nadzora nad poslovanjem tuženika, HANFA je između ostalog navela i da zaposlenici Sektora neživotnog osiguranja i reosiguranja Društva koji su sudjelovali u provedbi predmetnih poslova i ostalih poslovanja ugovaranja s DIV GRUPOM d.o.o., a posebno direktor Sektora neživotnog osiguranja i reosiguranja, kao osoba s najvećom razinom odgovornosti u Sektoru, prilikom ugovaranja i provođenja predmetnih poslova nisu prethodno prikupili dovoljnu (ikakvu) količinu i kvalitetu informacija o riziku koji Društvo preuzima, nisu navedene informacije dokumentirali za potrebe donošenja odluke od strane Uprave Društva niti su za prihvat rizika prethodno ishodili ovlaštenja u obliku odluke Uprave Društva. Za odabir reosiguratelja sukladno internim pravilima tuženika tužitelj je morao imati pisanu Odluku Uprave. Međutim, tužitelj je bez pisane Odluke Uprave Društva odlučio zaključiti reosigurateljni posao sa reosigurateljem bez financijskog rejtinga kao i zaključiti pravni posao izdavanja garancija Društvima iz DIV GRUPE za koje poslove je tužitelj tvrdio Upravi da su 100% reosigurani što znači da za tuženika u tom pravnom poslu nema rizika. S obzirom da je tužitelj Upravi tuženika navedeno tvrdio kao direktor Sektora neživotnih osiguranja i reosiguranja tuženik je imao povjerenja u tužitelja. Spisu prileži i e-mail korespondencija između tužitelja NP i brokera Fortius Inter Partes d.o.o. iz koje korespondencije je vidljivo da je broker dana 29.08.2020. upozorio tužitelja da nisu uspjeli naći na međunarodnom tržištu reosiguratelja s rejtingom za predmetni posao, te da su pronašli na alternativnom tržištu reosiguratelja koji nema rejting. Na takvo upozorenje tužitelj je odgovorio dana 31.08.2020. na način da je naveo da je tuženik zainteresiran za izdavanje navedene police prema opisanim uvjetima. Iz toga proizlazi da je broker ispunio svoju ulogu jer je upozorio tužitelja o kakvom reosiguratelju se radi. Nakon što je primio informaciju od brokera tužitelj nije o navedenom obavijestio Upravu tuženika, odnosno to tijekom postupka nije dokazano, a što je bio dužan učiniti, te je počinio osobito tešku povredu radnog odnosa. Taj podatak je važan i bio bi bitan Upravi tuženika kako bi mogla donijeti konkretnu poslovnu odluku, jer je sukladno Pravilniku za osiguranje imovine za sklapanje osiguranja jamstva (skupina 15) potrebno odobrenje Uprave Društva u obliku Odluke. U konkretnom slučaju ne samo da tužitelj nije upozorio Upravu da se ne radi o renomiranom reosiguratelju, nego Odluka Uprave tuženika niti ne postoji, a evidentno je da je tužitelj tu Odluku Uprave zamijenio svojom odlukom o postupanju u konkretnom slučaju. Što se tiče sporne garancije njome se tražilo da se osigura garancija plaćanja za željezni materijal ili željezo iz Turske za DIV GRUPU. Radilo se o iznosu od oko cca 4 i pol milijuna eura. Da bi se sklopio takav ugovor o osiguranju bilo je nužno sastaviti prijedlog Upravi Društva što je u konkretnom slučaju trebao učiniti tužitelj, te bi nakon toga tročlana Uprava tuženika donijela odluku da li izdati garanciju ili ne. U tom slučaju bi se razmatrala i kvaliteta reosiguratelja i uopće kvaliteta posla kao takvog. Provedenim dokazima je utvrđeno da tužitelj nije stavio prijedlog na sjednicu Uprave Društva nego je išao u proces sklapanja Ugovora osiguranja kršeći proceduru. Samim sklapanjem police osiguranja tuženik je preuzeo rizik od 4 i pol milijuna eur. Posao je reosiguran kod tvrtke ICC sa sjedištem u [adresa], Američka Samoa. Kada se reosigurava mora se voditi računa o rejtingu tvrtke reosiguratelja. Dogodilo se to da je garancija dostavljena osiguratelju odnosno tuženiku na naplatu i da je garancija naplaćena od tuženika. Kada je rizik prebačen na osiguratelja to za osiguratelja ne bi trebalo predstavljati rizik jer se rizik prebacuje na reosiguratelja. Međutim, u konkretnom slučaju reosiguratelj je nakon evaluacije osigurateljnog posla utvrdio da je prilikom sklapanja police osiguranja tuženika sa DIV GRUPOM, DIV GRUPA bila u financijskim problemima, te više nije mogla ispunjavati nikakve obveze. Reosiguratelj je odbio izvršiti plaćanje navodeći da je posao ništavan jer DIV GRUPA u trenutku sklapanja nije bila u stanju platiti račun u iznosu od 4 i pol milijuna eura. Nakon toga je tvrtka iz Turske prodala taj dug Factoringu, a taj Factoring dugom Factoringu konkretno iz Slovenije, koji je pozvao na naplatu Triglav osiguranje. Na opisani način za tuženika je nastala ogromna materijalna šteta.
21. Slijedom naprijed navedenog ovaj sud zaključuje da je tužitelj u konkretnom slučaju postupao suprotno internim pravilima, o čemu je tuženik imao određene indicije, a o konkretnim kršenjima je konačno saznao iz Izvješća Interne revizije. Postupajući protivno internim procedurama i pravilnicima tuženika tužitelj je kao odgovorna osoba odnosno direktor Sektora za neživotno osiguranja i reosiguranja počinio osobito tešku povredu iz radnog odnosa, pa uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana sud prihvaća navod tuženika da nastavak radnog odnosa tužitelja kod tuženika nije moguć. Stoga je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenjem nedopuštenom Odluke tuženika od 26.07.2022. o izvanrednom otkazu Ugovora o radu.
22. Tužitelj je u tužbi postavio i zahtjev za sudskim raskidom Ugovora o radu te je tijekom parnice precizirao da predlaže da se sudski raskine Ugovor o radu između stranaka sa danom 25.08.2022., budući da je 26.08.2022. tužitelj sklopio Ugovor o radu sa novim poslodavcem. U čl. 125. st. 1. Zakona o radu/14 navodi se da ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, sud će na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu od najmanje 3, a najviše 8 propisanih ili ugovorenih mjesečnih plaća radnika, ovisno o trajanju radnog odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje terete radnika. U konkretnom slučaju sud je utvrdio da je otkaz poslodavca dopušten. Kad je utvrđeno da je poslodavčev otkaz dopušten ne postoje pretpostavke za sudski raskid ugovora o radu. Stoga je sud i taj dio tužbenog zahtjeva tužitelja odbio kao pravno neosnovan.
23. Pravo na naknadu štete temeljem čl. 125. st. 1. Zakona o radu/14 radniku pripada samo ako sud utvrdi da poslodavčev otkaz nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos. Kad je utvrđeno da je poslodavčev otkaz dopušten nema mjesta odnosno ne postoje pretpostavke niti za dosuđivanje naknade štete s osnove sudskog raskida ugovora o radu, pa je i taj dio tužbenog zahtjeva tužitelja odbijen kao pravno neosnovan.
24. Odluka o trošku temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP-a koji regulira da je stranka koja izgubi spor dužna protivnoj stranci nadoknaditi prouzročene parnične troškove. Odluka o trošku temelji se i na odredbi čl. 155. ZPP-a koji kaže da će sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti. Ako je propisana tarifa za nagrade odvjetnika ili za druge troškove, odmjerit će se takvi troškovi prema toj tarifi.
25. Tuženika je tijekom postupka zastupao odvjetnik koji je do zaključenja glavne rasprave zatražio naknadu parničnog troška (str. 719-720 spisa).
26. Budući da je tuženik uspio u ovom sporu u cijelosti, tužitelj mu je obvezan nadoknaditi prouzročeni parnični trošak.
27. Odvjetnički trošak odmjeren je u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23). Vrijednost predmeta spora iznosi 11.366,55 €. Tuženiku je priznat trošak: sastava odgovora na tužbu u visini od 100 bodova, sastava obrazloženih podnesaka od 30.03.2023., 22.03.2024, 31.12.2024., 26.06.2025. u visini od 100 bodova za svaki; zastupanja na ročištima od 16.03.2023., 03.05.2023., 06.03.2024., 02.04.2024., 03.06.2024., 08.10.2024., 11.12.2024., 18.02.2025., 09.09.2025. i 30.10.2025. u visini od 100 bodova za svako. To sve zbrojeno iznosi ukupno 1500 bodova. Vrijednost jednog boda iznosi 2,00 eura (Tbr. 54 važeće OT). Sveukupan broj bodova izražen u novcu iznosi 3.000,00 €. Na sve obavljane radnje, temeljem Tarifnog broja 46 važeće OT, odvjetnik ima pravo obračunati pripadajući porez na dodanu vrijednost odnosno 25% PDV što iznosi daljnjih 750,00 €. Tuženiku je priznat trošak predujma za pristup financijskog vještaka u visini od 33,18 €, jer je provođenje tog dokaza bilo neophodno za razjašnjenje prijepora vezanih za nalaz i mišljenje financijskog vještaka. Sveukupno je tuženiku priznat trošak ove parnice u iznosu od 3.783,18 €.
28. Tuženik je zatražio i zatezne kamate na trošak. Temeljem čl. 30. Ovršnog zakona (NN 112/12,25/13,93/14 i 55/16), takav zahtjev tuženika je osnovan, pa je sud na dosuđeni trošak postupka dosudio i zatezne kamate tekuće od dana donošenja prvostupanjske presude tj. od 18. prosinca 2025., pa do isplate. Visina stope zatezne kamate propisana je čl 29. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22, 155/23), a pobliže je označena u izreci.
U Zagrebu, 18. prosinca 2025.
Sutkinja:
Jelica Pandurić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove odluke dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno u 4 primjerka putem ovog suda u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove odluke.
Dostaviti:
- pun. tužitelja odvj. Ivana Špehar Janković iz Zgb
- pun. tuženika odvj. Damir Pokupec iz Zgb
