REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-831/2021-43

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Davorki Ćurko Nasić, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, iz Zagreba, Antuna Mihanovića 3, protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d., OIB: 22694857747, iz Zagreba, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 4. studenoga 2025., u nazočnosti punomoćnice tužitelja i punomoćnika tuženika, dana 18. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Euroherc osiguranje d.d. isplatiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje iznos od 6.376,12 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 9. veljače 2021. do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, u roku od petnaest dana."

II

Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 2.065,45 EUR, sa zateznim kamatama tekućim od 18. prosinca 2025. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je osiguranik tužitelja DM teško ozlijeđen u prometnoj nezgodi koju je skrivio EM, upravljajući vozilom registarske oznake [registarska oznaka], koje je vozilo je na dan nezgode bilo osigurano kod tuženika policom osiguranja broj [broj police osiguranja]. Nezgoda se dogodila tako da je vozilo kojim je upravljao osiguranik tuženika udarilo u motocikl marke YAMAHA, registarske oznake [registarska oznaka], kojim je upravljao osiguranik tužitelja DM, a kojemu je, radi posljedica prometne nezgode, odnosno ozljeda zadobivenih u istoj, priznato rješenjem tužitelja broj 646050 od 27. studenoga 2009. pravo na invalidsku mirovinu, a čijom isplatom tužitelj tvrdi da trpi štetu. Navodi i da je odgovornost osiguranika tuženika za predmetni štetni događaj utvrđena u pravomoćno okončanom kaznenom postupku, koji je proveden pred Općinskim sudom u Rijeci pod poslovnim brojem K- 372/12, u kojem je i provedeno vještačenje po vještaku prometne struke. Nadalje, navodi da su za prethodna razdoblja u kojima je tužitelj isplatio invalidsku mirovinu svom osiguraniku (od 14. svibnja 2009. do 31. prosinca 2913., od 1. siječnja 2013. do 31. prosinca 2015. te od 1. siječnja 2016. do 30. rujna 2018.), u tijeku parnični postupci koji se vode pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojevima P- 1305/2020, P-2012/2016 i P-2934/2018. Međutim, budući da je tužitelj isplatio istom invalidsku mirovinu i u daljnjem razdoblju, tj. od 1. listopada 2018. do 31. kolovoza 2020., u kojem mu je isplatio ukupno iznos od 48.040,86 kn, dana 10. rujna 2020. uputio je tuženiku odštetni zahtjev kojim je zatražio naknadu štete koju zbog toga trpi, međutim, tuženik je navedeni zahtjev otklonio kao neosnovan. Slijedom navedenog, tužitelj je predložio da sud naloži tuženiku da mu isplati iznos od 48,040,86 kn, što u važećoj valuti iznosi 6.376,12 EUR, sa zateznim kamatama tekućim od dana podnošenja tužbe do isplate.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu priznao nastanak štetnog događaja, pasivnu legitimaciju i odgovornost te je osporio uzročno-posljedičnu vezu između potraživanja tužitelja i ozljeda njegovog osiguranika DM, sve iz razloga jer je osiguranik tužitelja u predmetnom štetnom događaju zadobio tjelesnu ozljedu koja sama za sebe ne bi dovela do umirovljenja, već je isti dvije godine prije predmetne ozljede zadobio ozljedu na radu, zbog koje bi, i da nije bilo predmetne ozljede, bio umirovljen. Istaknuo je prigovor zastare, odnosno prekluzije samog prava na potraživanje štete, iz razloga jer je rješenje o općoj nesposobnosti za rad iz kojeg tužitelj crpi svoje pravo u ovom predmetu, postalo pravomoćno 21. prosinca 2009., a tužitelju je prema čl. 161. st. 4. Zakona o mirovinskom osiguranju dopušteno da kapitalizira svoje potraživanje, što tužitelj nije učinio, već sukcesivno utužuje, iz čega proizlazi da je tužbeni zahtjev neosnovan. Smatra da tužiteljevo pravo nije regresno i ne nastaje svakom pojedinačnom isplatom, već je samostalno pravo koje se temelji na Zakonu o mirovinskom osiguranju, a tužitelj ga stječe donošenjem rješenja kojim se priznaju prava na primanje iz mirovinskog osiguranja. Istaknuo je i da je pravomoćno okončan predmet Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-3613/2012, u kojem je utvrđena podijeljena odgovornost od po 50% za svaku stranu, te tuženik predlaže navedeni omjer učiniti nespornim i u ovoj pravnoj stvari, iz razloga ekonomičnosti postupka. Smatra kako je teret dokaza u pogledu osporene uzročno- posljedične veze između nezgode i spornog umirovljenja na tužitelju, a kako isti nije predložio vještačenje na tu okolnost, predložio je tužbeni zahtjev odbiti primjenom pravila o teretu dokazivanja. Osporio je osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i to da je tužitelj isplatio mirovinu DM, jer smatra da interna dokumentacija ne može biti dokaz o plaćanju, budući da se radi o dokumentu koji ne sadrži pečat s grbom Republike Hrvatske i koji stoga ne može imati svojstvo javne isprave sukladno čl. 230. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje: ZPP). Kako tužitelj nije državno tijelo, to njegova interna evidencija nije dokaz, a niti javna isprava, jer mu zakonom nije povjereno da izdaje financijske dokumente o izvršenom plaćanju. Konačno, pozvao se i na Zakon o obveznim osiguranjima u prometu iz 2005. , prema čl. 27. kojeg bi tužitelju pripadalo pravo samo na razmjerni iznos mirovine i to u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i one koja bi njegovom osiguraniku pripadala u slučaju ozljede na radu. Slijedom navedenog, predložio je odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3. U postupku su izvedeni dokazi uvidom u rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Zagrebu, URBROJ: 341-25-0573-09- 79394 od 27. studenoga 2009., nalaz i mišljenje o invalidnosti od 17. srpnja 2009., medicinsku dokumentaciju, nalaz i mišljenje vještaka o tjelesnom oštećenju od 30. studenoga 2010., reviziju nalaza i mišljenja o invalidnosti od 17. kolovoza 2009., zapisnik o očevidu MUP-a, Policijske uprave Primorsko-goranske, Postaje prometne policije Rijeka od 22. kolovoza 2008., obračun isplata od 9. rujna 2020., zahtjev za naknadu štete od 10. rujna 2020., povratnicu, dopis od 6. prosinca 2022., spis tužitelja br. 646050, provedeno je medicinsko vještačenje po vještaku medicine rada dr. Josipu Silovskom, koji je vještak i saslušan, kao i financijsko vještačenje po vještaku Petri Blašković iz društva Centar za financijska vještačenja d.o.o.

4. Ocjenjujući u postupku izvedene dokaze, tužbeni zahtjev je utvrđen neosnovanim.

5. Među strankama nije sporna pasivna legitimacija i štetni događaj, a tijekom postupka je tužitelj učinio nespornim navode tuženika o podijeljenoj odgovornosti u omjeru od 50%:50%, odnosno nije sporno da je osiguranik tužitelja DM dana 9. srpnja 2008. nastradao u prometnoj nezgodi koju je skrivio osiguranik tuženika EM, te da je njihova odgovornost za nezgodu podjednaka. Nije sporno niti da je tužitelj svom osiguraniku DM priznao pravo na invalidsku mirovinu počevši od 14. svibnja 2009., kako to i proizlazi iz pravomoćnog rješenja tužitelja od 27. studenog 2009., s tim da iz obrazloženja tog rješenja proizlazi da je mu je ista priznata u cijelosti zbog ozljede od 14. svibnja 2020., a uzročna veza proizlazila bi i iz nalaza i mišljenja ovlaštenog vještaka Područne službe tužitelja u Zagrebu, koji je utvrdio da je kod osiguranika zbog ozljede izvan rada nastala profesionalna nesposobnost za rad, jer mu je radna sposobnost trajno smanjena za više od polovice prema tjelesno i psihički zdravom osiguraniku iste ili slične naobrazbe i sposobnosti, uz isključenje dužeg stajanja i hodanja poslova djelatne vojne osobe. Također nije sporno ni da su za prethodna razdoblja isplate invalidske mirovine osiguraniku tužitelja DM i to od 14. svibnja 2009. do 31. prosinca 2013., od 1. siječnja 2014. do 31. prosinca 2015. i od 1. siječnja 2016. do 30. rujna 2018., u tijeku parnični postupci koji se vode pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojevima P-1305/2020, P-2012/2016 i P-2934/2018.

6. Sporno je je li priznavanje prava na invalidsku mirovinu osiguraniku tužitelja u isključivoj uzročnoj vezi sa štetnim događajem, a sporna je i šteta koju bi trpio tužitelj, a koju bi tuženik bio u obvezi naknaditi, kao i njena visina, s obzirom na pozivanje tuženika na odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu Narodne novine br.151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14, dalje: ZOOP), kao mjerodavne, dok tužitelj štetu potražuje pozivajući se na odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine broj: 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21 i 119/22, dalje: ZMO).

7. S obzirom na prigovor nedostatka uzročne veze sud je prihvatio prijedlog tuženika za izvođenje dokaza vještačenjem na tu okolnost te iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke dr. Josipa Silovskog proizlazi da su ozljede u predmetnoj prometnoj nezgodi razlog odlaska osiguranika tužitelja u invalidsku mirovinu, dok su ozljede od ranjavanja zadobivene 26. rujna 2006. doprinijele istom. Međutim, vještak smatra da bi, u slučaju da nije bilo štetnog događaja, osiguranik vjerojatno i dalje radio uz neka ograničenja, no to ne može zasigurno reći jer nema cjelokupnu medicinsku dokumentaciju, pri čemu je ustrajao i prilikom usmenog obrazloženja nalaza.

8. Iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Petre Blašković, proizlazi da iznos isplaćene invalidske mirovine osiguraniku tužitelja DM u razdoblju od 1. listopada 2018. do 31. kolovoza 2020. iznosi 48.040,86 kn. Pod pretpostavkom da bi osiguranik imao pravo na invalidsku mirovinu koja bi bila utvrđena u slučaju ozljede na radu u razdoblju od 1. listopada 2018. do 31. kolovoza 2020., ukupni procijenjeni iznos tako utvrđene invalidske mirovine iznosio bi 90.919,17 kn. Stoga je, zaključuje vještakinja, manje isplaćeno od strane tužitelja po osnovi mirovine u odnosu na procijenjenu invalidsku mirovinu, tj. za slučaj da je kod osiguranika došlo do ozljede na radu i to u razdoblju od 1. listopada 2018. do 31. kolovoza 2020., a taj manje isplaćeni iznos je 42.878,31 kn, odnosno preračunato u valutu EUR po fiksnom tečaju konverzije, zbroj manje isplaćenih mjesečnih iznosa iznosi 5.690,95 EUR.

9. Nalaz i mišljenje vještaka medicinske i financijske struke sud je prihvatio kao nepristrana i obrazložena te sukladna pravilima struke. Za dodati je da je vještak medicinske struke ustrajao kod svojih utvrđenja i u usmenom obrazloženju nalaza, ograđujući se jedino da nije imao na uvid u spis tužitelja povodom priznavanja prava svom osiguraniku na invalidsku mirovinu. Pitom je za dodati da, iako je sud vezan pravomoćnom i konačnom odlukom koju je o tome donijelo upravno tijelo u upravnom postupku, u smislu čl. 12. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje: ZPP), to se odnosi samo na izreku te odluke, a izreka se odnosi samo na utvrđenje prava osiguranika tužitelja na invalidsku mirovinu, o kojem pravu je nadležan odlučivati tužitelj, ali ta vezanost se ne odnosi na obrazloženje te odluke, koje se temelji na utvrđenju vještaka u upravnom postupku, u kojem tuženik nije sudjelovao, o uzrocima nastanka nesposobnosti na rad, a iz kojeg proizlazi da je odlazak u mirovinu osiguranika tuženika u cijelosti posljedica štetnog događaja. Međutim, iako je navedeni spis tužitelja bio pribavljen, s obzirom na utvrđenja vještaka financijske struke, na izračun kojeg stranke nisu imale primjedbi (tužitelj ustrajao na primjedbi pravne prirode, koja se odnosi na primjenu materijalnog prava), koja utvrđenja vještaka upućuju na neosnovanost tužbenog zahtjeva, sud iz razloga ekonomičnosti postupka, nije odredio dopunsko očitovanje vještaka temeljem uvida u sadržaj navedenog predmeta.

10. Naime, glede među strankama spornog pitanja je li za razrješenje konkretnog spora mjerodavan ZOOP, koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete, ili ZMO, za istaknuti je da je odredbom čl. 162. st. 1. ZMO, na kojemu tužitelj temelji svoj zahtjev, propisano da Zavod ima pravo na naknadu šteta od osobe koja je prouzročila smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičan ili potpuni gubitak radne sposobnosti, tjelesno oštećenje ili smrt osigurane osobe, dok je čl. 164. st. 1. ZMO propisano da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz čl. 161. ovog Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete).

11. Međutim, odredba čl. 27. ZOOP propisuje da je društvo za osiguranje u obvezi nadoknaditi zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama preuzetih obveza ugovorom o osiguranju (st. 1.), te se stvarnom štetom smatra, između ostalog, razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njene obitelji (st. 2.), te se isti određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, kako to propisuje odredba st. 3. tog članka.

12. Iz navedenog slijedi da oba zakona uređuju istu materiju, tj. pravo zavoda za mirovinsko osiguranje na naknadu štete od osiguravajućeg društva u slučaju kada je ista nastala uporabom vozila, pa to ZMO uređuje u odredbama čl. 161. do čl. 166., kojima je propisano da tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete i od osobe koja je prouzročila, između ostalog, smrt osigurane osobe (čl. 162. st. 1.), te tu štetu ima pravo izravno potraživati od društva za osiguranje kod kojega su se vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurali od odgovornosti za štetu (čl. 164. st. 1. ZMO), s tim dana odredba propisuje da zavod ima pravo na naknadu stvarne štete, koja u konkretnom slučaju predstavlja novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu. ZOOP istu materiju uređuje u čl. 27. st. 1., kojim je propisano da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a stvarnom štetom se, kako to definira st. 2. istog članka, smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (st. 3.).

13. Sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženom u više odluka (primjerice br. Rev 21067/12 od 5. prosinca 2017. i Rev 552/2022-2 od 17. svibnja 2022.), za utvrđivanje osnove i visine štete u konkretnom slučaju mjerodavan je ZOOP koji je bio na snazi u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja tj. prometne nezgode. U istima je izraženo shvaćanje da su mjerodavne upravo odredbe ZOOP, jer se u konkretnom slučaju radi o obveznom osiguranju u prometu, koje je regulirano odredbama tog Zakona, kao posebnog zakona (lex specialis), iako je ovaj sud mišljenja da se radi o dva zakona koji reguliraju istu materiju, pa su oba lex specialis, što znači da bi se po načelu lex posterior derogat legi priori primjenjivale odredbe ZMO.

14. Slijedom navedenog, sukladno navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda, glede nastanka štete relevantno je je li invalidska mirovina koju tužitelj isplaćuje svom osiguraniku veća od one na koju bi on imao pravo u slučaju da mu je utvrđena ozljeda na radu, jer ta razlika predstavlja razmjerni iznos na koji bi tužitelj imao pravo, u smislu čl. 27. st. 3. ZOOP. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da bi iznos pretpostavljene invalidske mirovine osiguranika tužitelja određene u slučaju ozljede na radu bio veći od iznosa invalidske mirovine koju tužitelj isplaćuje, proizlazi da ne postoji razlika koja bi govorila u prilog postojanja štete na strani tužitelja, jer on isplaćuje manji iznos od onog koji bi trebao plaćati u slučaju ozljede na radu, a za dodati je da u protivnom, tj. kada bi postojala razlika u korist tužitelja, njegovo potraživanje ne bi bilo u zastari, jer se odnosi na isplaćene mirovine u razdoblju od 1. listopada 2018. do 31. kolovoza 2020., pa od dana isplate do dana podnošenja tužbe nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO). Ovo s obzirom da tužitelj nije u smislu čl. 161. st. 3. i 4. ZMO u obvezi kapitalizirati svoje potraživanje, već se radi o njegovom pravu, pa nema zapreke da štetu sukcesivno utužuje. Isto tako u konkretnom slučaju zastara ne može početi teći od konačnosti rješenja o priznavanju prava na invalidsku mirovinu, u smislu čl. 166. st. 2. ZMO, jer šteta za tužitelja u tom trenutku nije još nastala.

15. Slijedom navedenog, tužbeni zahtjev je u cijelosti odbijen kao neosnovan.

16. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP, a isti je odmjeren primjenom čl. 155. ZPP i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje: Tarifa).

17. Tuženiku, zastupanom po punomoćniku odvjetniku, priznat je trošak sastava odgovora na tužbu po Tbr. 8. toč. 1. (100 bodova), trošak sastava podnesaka od 24. svibnja 2024. i 11. srpnja 2025., oba po Tbr. 8. toč. 1. (2x100 bodova), trošak zastupanja na ročištima od 8. studenog 2022., 4. ožujka 2025. i 4. studenog 2025., sve po Tbr. 9. toč. 1. (3x100 bodova), kao i trošak PDV-a u iznosu od 300,00 EUR i vještačenja u iznosu od ukupno 565,45 EUR, slijedom čega mu je dosuđena naknada u ukupnom iznosu od 2.065,45 EUR i to sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP).

18. Odluka o visini kamatne stope temelji se na čl. 29. st. 2. ZOO.

U Zagrebu, 18. prosinca 2025.

Sutkinja:

Davorka Ćurko Nasić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.

DNA:

- tužitelju

- pun. tuženika