REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U PAZINU

Pazin, Dršćevka 1

P-151/2023-100

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Pazinu, po sutkinji Tijani Licul, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice REPUBLIKE HRVATSKE, OIB: 52634238587, zastupane po Županijskom državnom odvjetništvu u Puli, protiv tuženika HOTEL VALKANE d.o.o. Pula, Mutilska 49/II, OIB: 93013670657, zastupanom po punomoćniku Filipu Suliću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja prava vlasništva, nakon održane glavne i javne rasprave 10. studenog 2025. godine u nazočnosti zakonske zastupnice tužiteljice i punomoćnika tuženika, dana 18. prosinca 2025. godine, objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužiteljica Republika Hrvatska vlasnica nekretnina oznake k. č. [katastarska čestica] šuma, površine 30062 m2, k. o. [katastarska općina], u cjelini, k. č. [katastarska čestica] šuma površine 1074 m2, k. o. [katastarska općina], u cjelini, k. č. [katastarska čestica] šuma površine 202 m2, k. o. [katastarska općina], u cjelini, k. č. [katastarska čestica] šuma površine 126 m2, k. o. [katastarska općina], u cjelini, k. č. [katastarska čestica] šuma površine 34794 m2, k. o. [katastarska općina], u cjelini, k. č. [katastarska čestica] šuma površine 568 m2, k. o. [katastarska općina], u cjelini, k. č. [katastarska čestica] šuma površine 7996 m2, k. o. [katastarska općina], u 6238/7996 dijela.

II. Tužiteljica je ovlaštena na temelju ove presude zatražiti i postići uknjižbu prava vlasništva na svoje ime, a tuženik je dužan trpjeti brisanje prava vlasništva na nekretninama iz točke I. ovog tužbenog zahtjeva uz istodobnu uknjižbu prava vlasništva tužiteljice na nekretninama k. č. [katastarska čestica] šuma, površine 30062 m2, k. o. [katastarska općina], u cjelini, k. č. [katastarska čestica] šuma površine 1074 m2, k. o. [katastarska općina], u cjelini, k. č. [katastarska čestica] šuma površine 202 m2, k. o. [katastarska općina], u cjelini, k. č. [katastarska čestica] šuma površine 126 m2, k. o. [katastarska općina], u cjelini, k. č. [katastarska čestica] šuma površine 34794 m2, k. o. [katastarska općina], u cjelini, k. č. [katastarska čestica] šuma površine 568 m2, k. o. [katastarska općina], u cjelini, k. č. [katastarska čestica] šuma površine 7996 m2, k. o. [katastarska općina], u 6238/7996 dijela.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.282,84 eura uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja na navedeni iznos teče od dana donošenja ove odluke, pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužba

1.1. Tužiteljica je 12. svibnja 2023. godine podnijela tužbu protiv tuženika radi utvrđenja prava vlasništva na k. č. [katastarska čestica], šuma površine 30062 m2, k. č. [katastarska čestica], gospodarsko dvorište površine 1758 m2 i šuma površine 6238 m2, ukupno 7996 m2, k. č. [katastarska čestica], šuma, površine 540 m2, k. č. [katastarska čestica], šuma, površine 4 m2, k. č. [katastarska čestica], šuma, površine 1074 m2, k. č. [katastarska čestica], šuma, površine 202 m2, k. č. [katastarska čestica], šuma, površine 126 m2, k. č. [katastarska čestica], šuma, površine 34794 m2, i k. č. [katastarska čestica], šuma, površine 568 m2, koje se u zemljišnim knjigama vode kao vlasništvo tuženika.

1.2. Navedene nekretnine su se u zemljišnim knjigama od 1949. godine vodile kao općenarodna imovina s organom upravljanja TVORNICA CEMENTA U PULI, a 1995. godine izvršen je upis u korist ISTRA CEMENT INTERNATIONAL d.d. (temeljem rješenja donesenim u postupku pretvorbe društvenog poduzeća). 2004. godine izvršen je u upis u korist ISTRA CEMENT d.o.o., a 2015. godine u korist ISTRA VAL MAX d.o.o. U svakom slučaju, prvi „pretvorbeni“ vlasnik spornih nekretnina bilo je društvo ISTRA CEMENT INTERNATIONAL d.d.

1.3. Na temelju ugovora o podjeli i preuzimanju društva ISTRA VAL MAX od 30. rujna 2015. godine uknjiženo je pravo vlasništva na HOTEL VALKANE d.o.o.

1.4. Do promjene prava vlasništva došlo je uslijed statusnih promjena radi čega se tuženik ne može s uspjehom pozivati na primjenu načela zaštite povjerenja u zemljišne knjige jer se ne radi o trećem poštenom stjecatelju.

1.5. K. č. [katastarska čestica] cijepana je u nekoliko navrata, a predmet tužbenog zahtjeva su, pored k. č. [katastarska čestica], i nekretnine koje su nastale uslijed cijepanja k. č. [katastarska čestica], sve kako su pobliže navedene u tužbenom zahtjevu.

1.6. Sve te nekretnine su po kulturi šume, a to su bile i na dan 16. listopada 1990. godine kada je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o šumama (Narodne novine broj 41/90) obzirom na što su iste vlasništvo Republike Hrvatske, i to neovisno o tome što su se nalazile unutar granica građevinskog područja. S obzirom na navedeno nisu mogle biti predmetom pretvorbe pa pravni prednik tuženika, a sada tuženik, nije postupao po načelu savjesnosti i poštenja kod upisa vlasništva u zemljišne knjige.

1.7. Državni ured za reviziju nije proveo reviziju pretvorbe i privatizacije za trgovačko društvo ISTRA CEMENT INTERNATIONAL d.d., ranije društveno poduzeće TVORNICA CEMENTA U PULI. Iz očitovanja Hrvatskog fonda za privatizaciju od 24. ožujka 1995. godine razvidno je da pretvorba nije obrađena s imovinskopravnog aspekta jer je u pretvorbu ušlo zemljište (šume, poljoprivredno zemljište) koje prema pozitivnim propisima Republike Hrvatske nije moglo ući u procjenu.

1.8. Nekretnine k. č. [katastarska čestica] i k. č. [katastarska čestica], prema iskazu nekretnina Hrvatskog fonda za privatizaciju od 18. svibnja 1995. godine unesene su u temeljnu glavnicu dioničkog društva ISTRA CEMENT INTERNATIONAL d.d. Prethodno je rješenjem Agencije za restrukturiranje i razvoj od 19. listopada 1992. godine dana suglasnost društvenom poduzeću GULIO REVELANTE na namjeravanu pretvorbu u trgovačko društvo ISTRA CEMENT INTERNATIONAL d.d. Prema povijesnim z.k. izvadcima proizlazi da su iskazom obuhvaćene automatski sve nekretnine na kojima je ranije društveno poduzeće imalo upisano pravo korištenja.

1.9. Rješenje o davanju suglasnosti na pretvorbu je samo uvjerenje o veličini kapitala, ne i osnova za stjecanje prava vlasništva ako nisu ispunjene i druge zakonske pretpostavke. Dakle, samo na temelju činjenice da su sporne nekretnine procijenjene u vrijednost društvenog kapitala i da je Hrvatski fond za privatizaciju izdao rješenje o iskazu nekretnina, prednik tuženika nije mogao steći vlasništvo na tim nekretninama jer takav način stjecanja prava vlasništva nema uporišta niti u Zakonu o pretvorbi društvenih poduzeća niti u Zakonu o privatizaciji, a niti u Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Radi navedenog smatra kako se ni tuženik ni njegovi prednici ne mogu pozvati na odredbu čl. 364. st. 6. u vezi sa čl. 390.a Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.

1.10. Slijedom navedenog, tužiteljica smatra kako pravni prednik tuženika – ISTRA CEMENT INTERNATIONAL d.d. nije mogao steći pravo vlasništva na šumama i šumskom zemljištu na temelju ranije važećeg Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća (Narodne novine broj 19/91, 45/92), koji je stupio na snagu nakon Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama (Narodne novine broj 41/1990), kojem zakonu treba dati prednost. Republika Hrvatska je po sili zakona postala izvanknjižni vlasnik predmetnih nekretnina prije uknjižbe prava vlasništva na ISTRA CEMENT INTERNATIOANAL d.d. Naime, sve nekretnine su se na dan 16. listopada 1990. godine vodile kao društveno vlasništvo (s pravom korištenja Tvornice cementa Pula) što znači da nisu bile u privatnom vlasništvu. Kao takve nisu mogle biti predmetom pretvorbe već su temeljem zakona postale vlasništvo Republike Hrvatske dana 16. listopada 1990. godine.

1.11. Zakon o pretvorbi društvenih poduzeća nije mogao mijenjati vlasnički status nekretnina (šuma i šumskog zemljišta) jer takve nekretnine nisu mogle biti predmet pretvorbe.

1.12. Rješenje o iskazu nekretnina, izdavalo se na zahtjev stranke, za potrebe upisa nekretnine u zemljišne knjige, no isto nema značenje odluke na temelju koje se stječe pravo vlasništva. Okolnost da su nekretnine procijenjene u kapital društva u postupku pretvorbe samo je jedna od tri pretpostavke propisane odredbom čl. 390.a Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, a koje moraju biti kumulativno ispunjene. Uz navedenu pretpostavku potrebno je da se radi i o nekretninama koje su mogle biti predmet stjecanja, a koja pretpostavka nije bila ispunjena jer se radilo o nekretninama koje su po kulturi šume koje su ex lege još prije provođenja tog postupka postale vlasništvo Republike Hrvatske.

1.13. Nastavno na to, tužiteljica smatra da tuženik kao ni njegovi prednici nisu u dobroj vjeri upisali svoje pravo vlasništva jer su znali ili barem morali znati da šume u društvenom vlasništvu ne mogu biti predmet pretvorbe. Bivše društvene pravne osobe nisu niti mogle unijeti u društveni kapital ono šumsko zemljište koje je ex lege postalo prije toga vlasništvo države jer se radilo o nekretninama koje nisu mogle biti predmetom prava vlasništva sukladno čl. 390.a Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.

1.14. S druge strane u odnosu na tužiteljicu su ispunjene sve pretpostavke stjecanja prava vlasništva obzirom se radilo o nekretninama koje su na dan 16. listopada 1990. godine bile upisane kao društveno vlasništvo, po kulturi su bile šume, a površina čestica prije cijepanja je bila veća od 10 ari, pri čemu tužiteljica u odnosu na k. č. [katastarska čestica] smatra da je tuženik stekao pravo vlasništva na dijelu koji u naravi čini gospodarsko dvorište površine 1758 m2, radi čega se tužba ne odnosi na taj dio.

2. Odgovor na tužbu

2.1. U odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbenom zahtjevu u cijelosti.

2.2. Prvenstveno osporava da bi nekretnine koje su predmet tužbe bile šuma na dan 16. listopada 1990. godine. Ističe da se radi o području koje je umjetno zasađeno drvom vrste alepski bor koje je zasađeno u posljednjih 50-tak godina (između 1947. i 1953.), o čemu svjedoče brojne fotografije iz tog perioda. Kako se ne radi o prirodnoj šumi već umjetno posađenom drvu to područje predstavlja zakonsku iznimku od definicije šume (u smislu Zakona o šumama) jer se radi o parku u naseljenom mjestu (ili po tužitelju neki drugi pojam umjetno pošumljenog predjela neautohtonom vrstom kao što je to alepski bor). Osim što sporne nekretnine nisu park šuma ili spomenik parkovne arhitekture kao zaštićeni dio prirode iz Zakona o zaštićenim dijelovima prirode, niti su neke od šuma s posebnom namjenom iz odredbe čl. 5. st. 4. Zakona o šumama (šume koje predstavljaju posebne rijetkosti ili ljepote ili su od posebnog znanstvenog ili povijesnog značaja) iste ne mogu predstavljati ni šumsko zemljište jer se iste na dan 16. listopada 1990. godine nisu nalazile u šumskogospodarskoj osnovi odnosno nisu bile obuhvaćene programima gospodarenja šumama i šumskim zemljištem u vlasništvu Republike Hrvatske, a ne nalaze se ni danas.

2.3. Drugo, sve i da se radi o šumi, pravni prednik tuženika društvo ISTRA CEMENT INTERNATIONAL d.d. je vlasništvo na sada spornim nekretninama stekao pretvorbom. Naime, pretvorbom društvenog poduzeća Tvornica cementa GULIO REVELANTE u ISTRA CEMENT INTERNATIONAL d.d. odnosno unosom nekretnina u temeljni kapital, koje je odobrilo nadležno državno tijelo temeljem Zakona o pretvorbi, došlo je do raspolaganja nekretninama u zamjenu za dionice društva na način da se društveno vlasništvo pretvorilo u vlasništvo društva. Suprotno navodima tužiteljice, rješenje Agencije za restrukturiranje i razvoj koja je dala suglasnost na pretvorbu i utvrdila veličinu kapitala koje je uneseno u društvo, nije samo uvjerenje o veličini kapitala već osnova stjecanja prava vlasništva. Navedena agencija osnovana je Zakonom o pretvorbi (Narodne novine 47/90, 19/91) kao specijalizirana agencija za obavljanje poslova u vezi pretvorbe i privatizacije društvenih poduzeća. Temeljem rešenja te agencije nastalo je društvo kapitala koje izdaje dionice kao dokaz imanja vlasničkih prava društva, a te dionice preuzimatelji odnosno ulagači stječu pouzdajući se da je navedeni temeljni kapital plaćen. Isto tako iz iskaza nekretnina od 18. svibnja 1995. godine koje je dao Hrvatski fond za privatizaciju proizlazi i da je vrijednost svih spornih nekretnina unesena u temeljni kapital društva ISTRA CEMENT INTERNATIONAL d.d. I taj fond je osnovan istim zakonom (Narodne novine 84/1992) radi provođenja i dovršavanja postupka privatizacije i njegova odluka (iskaz nekretnina) ne može se smatrati beznačajnim kako to tvrdi tužiteljica. Jer ako bi se sada prihvatilo tumačenje koje daje tužiteljica, a to je da odluke nadležne agencije i fonda ne potvrđuju da su vrijednosti na kojima počiva izračun dioničkog kapitala unesene u društvo, onda su oba tijela počinila masovno, višestruko kazneno djelo prevare. Takvo tumačenje protivno je odredbi čl. 49. st. 4. Ustava Republike Hrvatske prema kojemu prava stečena ulaganjem kapitala ne mogu se umanjiti zakonom niti drugim pravnim aktom.

2.4. Zakon je dao nadležnost Agenciji za restrukturiranje i razvoj, kao i Hrvatskom fondu za privatizaciju, da provede postupak pretvorbe društvenih poduzeća u trgovačka društva te tuženik smatra da ako su ta tijela potvrdila da temeljni kapital ulazi u vrijednost neke stvari, da je primjenom Zakona o trgovačkim društvima takva stvar unesena u temeljni kapital koji pripada društvu. Navedeno ima učinak stjecanja ulaganjem u temeljni kapital. Navedeno nije u vezi sa općom odredbom iz čl. 390.a Zakona o vlasništvu i drugim stvarnima pravima, koja je unesena u hrvatsko zakonodavstvo 2006. godine. Upravo zato ona ne može imati retroaktivni učinak na prava koja su stečena deset godina ranije. No, i mimo toga, navedena odredba ima opći karakter te ne zabranjuje stjecanje bilo kojeg drugog oblika vlasništva koje bi stekao pravni slijednik društvenog poduzeća. Ukazuje da i ako se u konkretnom slučaju radi o šumi da je onda tužiteljica raspolagala svojim pravom vlasništva kada je potvrdila da su te nekretnine ušle u temeljni kapital prilikom pretvorbe, a zatim je sklopila ugovor o zajedničkom ulaganju i dokapitalizaciji izrijekom tamo jamčeći da su te nekretnine unesene u društvo.

2.5. Osim što su tijela osnovana od države dala suglasnost na pretvorbu te potvrdila iznos temeljenog kapitala sa popisom svih nekretnina koje su unesene u temeljni kapital, pa tako i one koje su predmet ovog postupka, imatelji dionica u novoosnovanom trgovačkom društvu ISTRA CEMENT INTERNATIONAL d.d., a to su bili fondovi osnovani od strane Republike Hrvatske, odnosno fondovi u njezinom vlasništvu (Hrvatski fond za privatizaciju, Republički fond mirovinskog i invalidskog osiguranja djelatnika Hrvatske, Republički fond mirovinskog i invalidskog osiguranja poljodjelaca Hrvatske), sklopili su Ugovor o ulaganju kapitala sa stranim ulagačem HEIDELBERGER ZEMENT iz Njemačke kojim se u preambuli potvrđuje da je društvo ISTRA CEMENT INTERNATIONAL nastalo pretvorbom sa osnivačkim kapitalom od 45 milijuna njemačkih maraka, a pri tome da su svi predmeti društvenog poduzeća prema pravu sveukupne sukcesije prešli u vlasništvo novoosnovanog društva, te je ugovorena dokapitalizacija od strane stranog ulaganja u iznosu od 15 milijuna njemačkih maraka. Dodatnom ugovorom je određeno navedeno da su, između ostalih, i nekretnine koje su predmet ovog postupka, u vlasništvu društva ISTRA CEMENT INTERNATIONAL.

2.6. Dakle, iz svega navedenog proizlazi da su zakonom ovlaštena tijela Republike Hrvatske, u postupku pretvorbe, priznala društvu ISTRA CEMENT INTERNATIONAL vlasništvo na nekretninama koje su predmet ovog postupka. Stoga bi bilo neustavno i protivno Protokolu 1 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, da se tužiteljica sada smatra potpuno nepovezana sa tijelima koje je sama osnovala i koja su djelovala u njezino ime. Ne bi bilo logično niti razumno očekivati da su strani ulagači preispitivali takve odluke države odnosno njezinih tijela. Tuženik može prihvatiti tumačenje da Hrvatski fond za privatizaciju ne donosi rješenje koje u vlasničkopravnom smislu predstavlja osnovu stjecanja vlasništva no ono ipak javno potvrđuje koje su nekretnine procijenjene u vrijednost društvenog kapitala. Prednik tuženika se pouzdao u taj podatak – da su nekretnine unesene u dioničko društvo, glede čega je tužiteljica stekla dionice koje je zatim stekao ulagač postupajući u dobroj vjeri. Nekretnine su stečene naplatnim pravnim poslom, ulaganjem u kapital društva, te iskaz nekretnina upravo potvrđuje to ulaganje.

2.7. Treće, sve i da su sporne nekretnina šuma koja je temeljem zakona prešla u vlasništvo Republike Hrvatske, i da nisu kao temeljni ulog unesene u dionički kapital društva ISTRA CEMENT INTERNATIONAL tuženik ističe da je pravo vlasništva stekao valjanim upisom u zemljišni knjigu. Naime, sve te nekretnine su do dana stupanja na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, 01. siječnja 1997. godine, prestale biti društveno vlasništvo, te su upisane kao privatno vlasništvo ISTRA CEMENT INTERNATIONAL-a tako da se na njih ne primjenjuje načelo odgode povjerenja u zemljišne knjige, a koje po stavu tuženika štiti njegove slijednike.

2.8. Tuženik nije suglasan sa stavom tužiteljice da tuženik i njegovi prednici nisu bili u dobroj vjeri kada su upisali svoja pravo vlasništva na nekretninama na kojima je prethodno pravo vlasništva stekla tužiteljica, ali ga nije stigla upisati, a to sve zato što su znali ili trebali znati da šume koje su u društvenom vlasništvu ne mogu biti predmet pretvorbe niti stjecanja prava vlasništva od strane tadašnjih nositelja prava korištenja. Suprotno tome, tuženik smatra kako upravo tužiteljica nije postupila u dobroj vjeri, a da su upravo tuženik odnosno njegovi prednici postupili u dobroj vjeri jer su svoje pravo vlasništva upisali na temelju isprava koje su izdala tijela tužiteljice. Tužiteljica, koja tvrdi da je pravo vlasništva stekla još 16. listopada 1990. godine nije poduzela niti jednu radnju da bi to svoje pravo upisala u zemljišne knjige, to sve do podnašanja ove tužbe, dakle više od 22 godine od navodnog stjecanja. U tom razdoblju tužiteljica ne samo da nije upisala svoje pravo vlasništva nego se niti ne brine o tim nekretninama. Ni Hrvatske šume ni nadležno ministarstvo nisu nikada pokazivali interes sa sporne nekretnine, a koje su se i na dan 16. listopada 1990. i na dan 24. srpnja 1991. nalazile unutar granica građevinskog područja.

2.9. Tužiteljica je isto tako pogrešno iščitala pravnu osnovu po kojoj je tuženik stekao sporne nekretnine jer ih on nije stekao statusnom promjenom preuzimanjem društava već preuzimanjem imovine društva. Stoga se, suprotno navodu tužiteljice, radi o trećem poštenom stjecatelju. Tuženik nije nastao podjelom društva ISTRA VAL MAX i nije njegov univerzalni pravni slijednik nego je preuzeo određenu imovinu tog društva, zajedno sa još četiri društva, a temeljem Ugovora o podjeli i preuzimanju, uz zamjenu za izdane poslovne udjele. Radi se dakle o naplatnom pravnom poslu gdje nije od značaja povezanost stranaka radi ispitivanja povjerenja u zemljišne knjige. Uz navedeno došlo je i do preuzimanja osnivača tuženika tako da je ustrojen novi vlasnički poredak 2015. godine i svakako je tuženik pošteni stjecatelj.

3. Dokazni postupak

3.1. Proveden je dokazni postupak u kojem je izvršen uvid u opsežnu dokumentaciju u sudskom spisu (list 1 do 745 spisa), proveden je uviđaj na licu mjesta te mjernično i šumarsko vještačenje, a nalazi kojih vještaka prileže na listu 656 do 664, 698 do 706 i 726 do 733 spisa (šumarsko vještačenje), te 622 do 631 i 634 do 639 spisa (mjernično vještačenje).

3.2. Nakon provedenog dokaznog postupka utvrđeno je da je tužbeni zahtjev osnovan.

4. Identifikacija nekretnina

4.1. Mjerničnim vještačenjem je izvršena identifikacija nekretnina koje su predmet tužbe prema trenutnom stanju i stanju na dan 16. listopada 1990. godine (nalaz i mišljenje vještaka od 05. listopada 2024. godine na listu 622 do 632 spisa sa dopunom od 20. studenog 2024. godine na listu 634 do 639 spisa).

4.2. Predmet tužbe su:

- k. č. [katastarska čestica], u zemljišnim knjigama upisana kao šuma površine 30062 m2,

- k. č. [katastarska čestica], u zemljišnim knjigama upisana kao gospodarsko dvorište površine 1758 m2 i šuma površine 6238 m2, ukupno 7996 m2, s time što u odnosu na tu česticu tužiteljica potražuje dio od 6238/7996 dijela, a koji se odnosi na dio koji u naravi predstavlja šumu,

- k. č. [katastarska čestica], u zemljišnim knjigama upisana kao šuma, površine 1074 m2,

- k. č. [katastarska čestica], u zemljišnim knjigama upisana kao šuma, površine 202 m2,

- k. č. [katastarska čestica], u zemljišnim knjigama upisana kao šuma, površine 126 m2,

- k. č. [katastarska čestica], u zemljišnim knjigama upisana kao šuma, površine 34794 m2, i

- k. č. [katastarska čestica], u zemljišnim knjigama upisana kao šuma, površine 568 m2, sve k. o. [katastarska općina].

4.3. Neposrednim opažanjem suda uviđajom na licu mjesta, a što je potvrđeno u nalazu i mišljenju mjerničnog vještaka, sve nekretnine međusobno graniče, čine jedinstven blok parcela i nisu međusobno vidljivo odvojene. Također, neposrednim opažanjem suda utvrđeno je da nekretnine na dan uviđaja u cjelini čine šumu (osim dijela k. č. [katastarska čestica] koji čini gospodarsko dvorište pročistača, no taj dio nije predmet tužbenog zahtjeva).

4.4. K. č. [katastarska čestica], je na dan 16. listopada 1990. godine bila površinom veća (imala je površinu od 51380 m2) jer se 2016. godine cijepala (danas ima površinu od 30062 m2), te su od nje formirane današnja k. č. [katastarska čestica], k. č. [katastarska čestica], k. č. [katastarska čestica], k. č. [katastarska čestica], k. č. [katastarska čestica] (koje su predmet tužbenog zahtjeva).

4.5. K. č. [katastarska čestica] nastala je cijepanjem od k. č. [katastarska čestica].

4.6. K. č. [katastarska čestica], na dan 16. listopada 1990. godine je također bila površinom veća nego danas (imala je površinu od 23441 m2), a danas ima površinu od 7996 m2. 2016. godine dio te čestice se cijepa, a dio spaja sa drugim česticama, te poprima oblik kakav ima danas. Dio te čestice koji je predmet tužbenog zahtjeva pripadao je toj čestici i na dan 16. listopada 1990. godine (dio koji nije predmet tužbenog zahtjeva odnosi se na k. č. [katastarska čestica], danas upisan kao gospodarsko dvorište, a koji je bio dio prvotne parcele na kojoj se nalazi pročistač).

4.7. Dakle, na dan 16. listopada 1990. godine postojale su samo k. č. [katastarska čestica] i k. č. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], koje su uslijed katastarskih promjena 2016. godine dobile oblik i površinu kakvu imaju danas, a od njih su formirane k. č. [katastarska čestica], k. č. [katastarska čestica], k. č. [katastarska čestica], k. č. [katastarska čestica] i k. č. [katastarska čestica] tako da sve ono što vrijedi za izvorne k. č. [katastarska čestica] i k. č. [katastarska čestica] (na dan 16. listopada 1990. godine) se odnosi i na čestice koje su nastale njihovih cijepanjem, i to k. č. [katastarska čestica], k. č. [katastarska čestica], k. č. [katastarska čestica], k. č. [katastarska čestica] i k. č. [katastarska čestica], uključujući i k. č. [katastarska čestica], koja je u dijelu koji je predmet tužbe, bila obuhvaćena k. č. [katastarska čestica] prema obliku i površini na dan 16. listopada 1990. godine. U odnosu na tu česticu tužiteljica je potraživala 6238/7996 dijela (po površini koja se odnosi na šumu prema podacima iz zemljišne knjige), a koja površina je utvrđena i mjerničnim vještačenjem. Dakle, k. č. [katastarska čestica], k. č. [katastarska čestica], k. č. [katastarska čestica], k. č. [katastarska čestica] i k. č. [katastarska čestica], dijele pravnu sudbinu tj. pravni status k. č. [katastarska čestica] i k. č. [katastarska čestica], kakvu su one imale na dan 16. listopada 1990. godine jer su na taj dan bile dio tih čestica pa sve ono što je sud dalje utvrđivao u odnosu na k. č. [katastarska čestica] i k. č. [katastarska čestica] se odnosi na k. č. [katastarska čestica], k. č. [katastarska čestica], k. č. [katastarska čestica], k. č. [katastarska čestica] i k. č. [katastarska čestica], radi čega nema potrebe da se ono što je utvrđeno u odnosu na k. č. [katastarska čestica] i k. č. [katastarska čestica] posebno iznosi i za čestice nastale od tih čestica.

5. Šume i šumsko zemljište

5.1. Zadatak šumarskog vještaka bio je utvrditi da li su nekretnine koje su predmet tužbenog zahtjeva na dan 16. listopada 1990. godine bile šuma odnosno šumsko zemljište. U nalazu i mišljenju (osnovno od 03. travnja 2025. godine, dopuna od 16. lipnja 2025. godine i dopuna od 02. rujna 2025. godine listovi 656 do 664, 698 do 706 i 726 do 733 spisa) šumarski je vještak utvrdio da su sve nekretnine koje su predmet tužbe na dan 16. listopada 1990. godine bile šuma odnosno šumsko zemljište. Očitujući se na prigovor tuženika da jedno te isto područje ne može biti istovremeno šuma i šumsko zemljište vještak je obrazložio da u to vrijeme (na dan 16. listopada 1990. godine) zakon nije stvarao razliku između šume i šumskog zemljišta već su se ti pojmovi zajedno koristili kao cjelina pa je obzirom na današnje razlikovanje tih pojmova naveo kako je predmetno područje na dan 16. listopada 1990. godine bilo šuma odnosno šumsko zemljište iako se radilo o zemljištu „pod šumom“. Vještak je utvrdio da se na nekretninama nalaze stabla bora i hrasta crnike, da su ista suvislo obrasla sa visinom od 15 do 20 metara, promjera 30 do 60 cm, pa i više, a što znači da je prosječna starost stabala između 70 i 100 godina što potvrđuje da je na toj površini i na dan 16. listopada 1990. godine bila šuma odnosno šumsko zemljište, bez obzira na namjenu.

5.2. Očitujući se dalje na prigovore tuženika vještak je obrazložio da područje koje je predmet vještačenja ne čini iznimku iz čl. 5. (ranije čl. 4.) Zakona o šumama (1983) ("Narodne novine" br. 54/83., 5/84., 31/86., 32/87., 47/89., 41/90., 45/90.) prema kojemu se šumom ne smatraju odvojene skupine šumskog drveća na površini do 10 ari, šumski rasadnici, vjetrobrani pojasevi, drvoredi, ni parkovi u naseljenim mjestima. U bitnome, svi ti izuzetci se odnose na manje, izolirane površine, u pravilu u naseljenim mjestima, a što predmet vještačenja nije. Također, obrazložio je da je šuma šuma bez obzira da li je samonikla ili uzgojena, kao i bez obzira na svoju namjenu (gospodarska, zaštitna, šuma posebne namjene). Obzirom na to, na status šume ne može utjecati ni to što je područje koje je bilo predmet vještačenja obraslo alepskim borom koji nije autohtona vrsta, no ista se koristila tijekom posljednjih stotinjak godina na istarskom tlu tako da je danas alepski bor široko rasprostranjen na ovim područjima. Za predmetno područje navodi da je u početku sigurno bilo pošumljeno, no obzirom na protek vremena ne može kazati i kada (to se može utvrditi unutar 10-tak godina od pošumljavanja). To što neka šuma nije obuhvaćena šumskogospodarskom osnovom ne može joj oduzeti status šume, a vještaku nije poznato iz kojeg razloga navedeno područje nije obuhvaćeno u šumskogospodarskoj osnovi.

5.3. Nalaz i mišljenje vještaka sud je u cijelosti prihvatio ocjenjujući ga stručnim, potpunim i izrađenim prema pravilima struke, a vještak je svoja utvrđenja i primjedbe tuženika jasno, sa sigurnošću i bez dvojbe obrazložio prilikom usmenog iznošenja nalaza i mišljenja. Na objektivnost nalaza i mišljenja ne može utjecati činjenica što je vještak zaposlenik državne ustanove (fakulteta). Upravo suprotno, navedeno upućuje na njegovu kompetentnost i stručnost, a koja proizlazi i iz nalaza i mišljenja. Stav je ovoga suda da je vještak u potpunosti nepristran i vještak nije ni na koji način doveo u pitanje svoju nepristranost. Izrada nalaza i mišljenja van roka nema veze sa objektivnošću vještaka.

5.4. Dakle, slijedom provedenog šumarskog vještačenja utvrđeno je da su sve nekretnine koje su predmet tužbenog zahtjeva na dan 16. listopada 1990. godine bile šuma odnosno šumsko zemljište. Sukladno čl. 6. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama („Narodne novine“ broj 41/90, dalje: ZID ZŠ) šume i šumska zemljišta na teritoriju Republike Hrvatske, osim šuma i šumskih zemljišta u privatnom vlasništvu, jesu u državnom vlasništvu Republike Hrvatske, pa sve nekretnine koje su na dan 16. listopada 1990. godine, kada je navedeni zakon stupio na snagu, imale status šuma tj. na kojima je bila šuma odnosno šumsko zemljište, a nisu bile u privatnom vlasništvu, temeljem zakona postale su vlasništvo Republike Hrvatske.

5.5. K. č. [katastarska čestica] i k. č. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], na dan 16. listopada 1990. godine vodile su se kao općenarodna imovina – organ upravljanja Tvornica cementa u Puli (dio povijesnog z.k. izvatka na listu 91 i 96 spisa), dakle nisu bile u privatnom vlasništvu, slijedom čega su iste tog dana, ex lege, postale vlasništvo Republike Hrvatske.

[katastarska općina]

6.1. K. č. [katastarska čestica] i k. č. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], bile su upisane:

- od 1949. godine kao općenarodna imovina – organ upravljanja Tvornica cementa u Puli (dio povijesnog z.k. izvatka na listu 96 spisa). Kasnije je naziv poduzeća glasio Tvornica cementa GULIO REVELANTE (potvrda na listu 444 do 445 spisa, iskaz nekretnina na listu 446 do 449 spisa). Iz teksta zemljišnoknjižnog upisa nema podatka da je to pravo Tvornica cementa u Puli stekla naplatno niti je to tuženik tvrdio.

- na temelju prijedloga prednika tuženika zaprimljenog 26. siječnja 1995. godine, rješenjem Z-229/95 od 26. lipnja 1996. godine (list 503 do 504 spisa, dio povijesnog z.k. izvatka na listu 96 spisa) upisuje se vlasništvo ISTRA CEMENT INTERNATIONAL d.d., a po provedenom postupku pretvorbe. Upis je izvršen na temelju potvrde Trgovačkog suda u Rijeci od 23. siječnja 1995. godine, dvije zajedničke izjave od 26. siječnja 1995. godine te rješenja Agencije za restrukturiranje i razvoj od 19. listopada 1992. godine, 27. svibnja 1993. godine te rješenja o promjeni osobe ovlaštene za zastupanje od 17. veljače 1995. godine. To su sve rješenja koja su donesena u postupku pretvorbe ranijeg društvenog poduzeća GULIO REVELANTE (još ranije Tvornice cementa Pula) u ISTRA CEMENT INTERNATIONAL d.d. K. č. [katastarska čestica] i k. č. [katastarska čestica] bile su obuhvaćene u iskazu nekretnina čija vrijednost je u pretvorbi unesena u temeljnu glavnicu društva (iskaz nekretnina od 18. svibnja 1995. godine na listu 446 do 449 spisa).

- 2004. godine mijenja se tvrtka društva od ISTRA CEMENT INTERNATIONAL d.d. u ISTRA CEMENT d.o.o. (dio povijesnog z.k. izvatka na listu 96 spisa, i listu 423 spisa)

- 2010. godine uslijed podijele društva ISTRA CEMENT d.d. navedene nekretnine se upisuju kao vlasništvo društva ISTRA CEMENT NEKRETNINE d.o.o. koje je osnovano u svrhu podjele, a koje je 13.02.2015. promijenilo tvrtku u ISTRA VAL MAX d.o.o. (dio povijesnog z.k. izvatka na listu 187 i 188 spisa)

- 2015. (10.12.2015.) kao vlasnik se upisuje tuženik HOTEL VALKANE d.o.o. temeljem podjele društva ISTRA VAL MAX (dio povijesnog z.k. izvatka na listu 187 i 188 spisa).

7. Statusne promjene

7.1. 1993. društveno poduzeće GULIO REVELANTE je u postupku pretvorbe pretvoreno u dioničko društvo ISTRA CEMENT INTERNATIONAL d.d. te je izvršen upisu sudski registar (rješenje Fi-2772/93 od 27. svibnja 1993. godine). 2002. godine mijenja se tvrtka u ISTRA CEMENT d.d. (povijesni izvadak iz sudskog registra u odnosu na društvo ISTRA CEMENT na listu 297 spisa do 337 spisa, upis pod rednim brojem 13, Tt-02/2279 od 20. kolovoza 2022. godine)

7.2. 2010. godine dolazi do podjele društva ISTRA CEMENT d.d. koja se provodi odvajanjem s osnivanjem – prijenosom dijela imovine društva koje se dijeli na novo društvo (staro je nastavilo postojati) - ISTRA CEMENT NEKRETNINE d.o.o. (novo društvo). 13.02.2015. mijenja se tvrtka društva od ISTRA CEMENT NEKRETNINE d.o.o. u ISTRA VAL MAX d.o.o. (povijesni izvadak iz sudskog registra u odnosu na društvo ISTRA CEMENT na listu 297 spisa do 337 spisa, statusna promjena broj 29, dno lista 314 spisa, Tt-10/1024 od 14. lipnja 2010. godine, plan podjele društva ISTRA CEMENT od 03. svibnja 2010. godine na listu 340 do 354 spisa, povijesni izvadak iz sudskog registra u odnosu na društvo ISTRA CEMENT NEKRETNINE na listu 216 do 222 spisa, Tt- broj 4 Tt-15/1311 od 27. veljače 2015. godine (promjena tvrtke).

7.3. 2015. dolazi do podjele društva ISTRA VAL MAX d.o.o. (30.09.2015.) tako da ono prestaje, a njegova imovina je prenesena na više društva koja već postoje (razdvajanje s preuzimanjem), a između ostalog i na HOTEL VALKANE d.o.o. i to upravo k. č. [katastarska čestica] i k. č. [katastarska čestica] (povijesni izvadak iz sudskog registra u odnosu na društvo ISTRA CEMENT NEKRETNINE na listu 216 do 222 spisa, izvod iz sudskog registra za HOTEL VALKANE na listu 212 do 213 spis, ugovor o podjeli i preuzimanu od 30. rujna 2015. godine na listu 10 do 73 spisa).

7.4. Dakle, društvo ISTRA CEMENT NEKRETNINE d.o.o. osnovano je 2010. godine uslijed podjele osnovnog društva ISTRA CEMENT d.d. (nastalog u pretvorbi). ISTRA CEMENT NEKRETNINE d.o.o. je i osnovano radi provedbe podjele, a radi prijenosa dijela imovine društva koje se dijeli na novo društvo (odvajanje s osnivanjem). Kod takve podjele društvo koje se dijeli ne prestaje. Novo društvo je univerzalni pravni slijednik društva koje se dijeli u odnosu na imovinu koja je prenesena, a to je između ostalog i k. č. [katastarska čestica] u k. č. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] (čl. 550.b do 550.p Zakona o trgovačkim društvima (Narodne novine broj 111/93, 34/99, 121/99, 52/10).

7.5. ISTRA CEMENT NEKRETNINE 2015. godine mijenja tvrtku u ISTRA VAL MAX, te se zatim dijeli na više društava, između ostalog i na HOTEL VALKANE, s time što uslijed podijele društvo ISTRA VAL MAX prestaje. Dakle, HOTEL VALKANE d.o.o. je uslijed podjele društva ISTRA VAL MAX d.o.o. postalo vlasnikom kč. [katastarska čestica] i k. č. [katastarska čestica]. Ovdje je podjela provedena prestankom društva koje se dijeli, uz preuzimanje imovine od strane već postojećih društava – razdvajanje sa preuzimanjem, regulirano čl. 550. r. Zakona o trgovačkim društvima (Narodne novine broj 111/93, 34/99, 121/99, 52/10, 118/03, 107/07, 146/08, 137/08, 137/09, 125/11, 68/13 i 110/15). Kao i ranije, društvo koje je preuzelo imovinu je univerzalni pravni slijednik društva koje se dijeli u odnosu na tu imovinu.

7.6. Opisano znači da je svaki novi vlasnik k. č. [katastarska čestica] i k. č. [katastarska čestica] stupio u položaj ranijeg vlasnika tj. da je preuzeo nekretninu sa svim pravima i obvezama koje su postojale i u odnosu na ranijeg vlasnika, te da „novo“ upisani vlasnik nije novi vlasnik koji bi prekidao pravni kontinuitet. Upravo zbog toga, „novo“ upisani vlasnik ne može imati položaj poštenog trećeg stjecatelja kojeg bi štitila načela zaštite povjerenja u zemljišne knjige iz čl. 122. i 130. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, dalje: ZV), a koje štite poštenog trećeg stjecatelja.

8. O stjecanju prava vlasništva u postupku pretvorbe društvenog poduzeća

8.1. Odredbom čl. 390.a ZV-a regulirano je pravo vlasništva trgovačkog društva kao pravnog sljednika društvenog poduzeća te je istim propisano da je trgovačko društvo kao pravni sljednik društvenog poduzeća, po završenoj pretvorbi društvenoga vlasništva, vlasnik nekretnina koje su na dan procjene vrijednosti temeljnog kapitala u postupku pretvorbe ili privatizacije bile:

– društveno vlasništvo s pravom upravljanja, korištenja i raspolaganja društvenog poduzeća i

– koje su mogle biti predmet stjecanja prava vlasništva i

– čija je vrijednost procijenjena u kapital društva i koje su po nadležnom tijelu iskazane u kapitalu društva.

8.2. Za k. č. [katastarska čestica] i k. č. [katastarska čestica] utvrđeno je da čine šume odnosno da su činile šume i šumsko zemljište i na dan 16. listopada 1990. godine. Sukladno čl. 6. st. 1. ZID ZŠ šume i šumska zemljišta na teritoriju Republike Hrvatske, osim šuma i šumskih zemljišta u privatnom vlasništvu, jesu u državnom vlasništvu Republike Hrvatske, pa sve nekretnine koje su na dan 16. listopada 1990. godine, kada je navedeni zakon stupio na snagu, imale status šuma tj. na kojima je bila šuma ili šumsko zemljište, a nisu bile u privatnom vlasništvu, temeljem zakona postale su vlasništvo Republike Hrvatske.

8.3. Kako su se k. č. [katastarska čestica] i k. č. [katastarska čestica] na dan 16. listopada 1990. godine vodile kao društveno vlasništvo (općenarodna imovina) to su iste već tada prešle u vlasništvo Republike Hrvatske i nisu mogle (smjele) biti obuhvaćene u postupku pretvorbe društvenog poduzeća GULIO REVELANTE.

8.4. Društveno je poduzeće (prije donošenja zakona kojim je vršena pretvorba društvenog vlasništva) moglo imati pravo korištenja na svim vrstama nekretnina, pa tako i na šumama, međutim, sve nekretnine nisu mogle činiti društveni kapital u postupku pretvorbe. Prije započete pretvorbe društvenih poduzeća, doneseni su posebni zakoni kojima je izvršena pretvorba prava vlasništva, pa tako i Zakon o šumama, temeljem kojeg su šume i šumsko zemljište, postale vlasništvo Republike Hrvatske, pa slijedom toga te nekretnine više nisu mogle biti predmet pretvorbe (rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj: Rev-898/23 od 28. studenog 2023. godine).

8.5. Nadalje, samim unošenjem nekretnine u društveni kapital ne stječe se pravo vlasništva i u tom smislu rješenje o pretvorbi nema konstitutivni značaj (ni rješenja odnosno drugi akti koji tome prethode). Tuženik temeljem čl. 390.a. ZV-a nije mogao steći pravo vlasništva jer se u konkretnom slučaju radi o šumama koje su još prije nego što je započeo postupak pretvorbe postale temeljem samog zakona vlasništvo Republike Hrvatske i nisu mogle biti predmetom pretvorbe neovisno što je tuženik imao upisano pravo korištenja. Naime, jedna od pretpostavki za stjecanje prava vlasništva jest da se radi o nekretninama koje su mogle biti predmetom stjecanja prava vlasništva. Šume nisu mogle biti predmetom stjecanja prava vlasništva u postupku pretvorbe jer su prije stupanja na snagu zakona kojima se pretvorba provodila šume, poput ovih, koje nisu bile u privatnom vlasništvu, postale vlasništvo države. Dakle, radi se o nekretninama koje nisu mogle biti predmetom stjecanja prava vlasništva u postupku pretvorbe pa nije ispunjena jedna od triju pretpostavki koje moraju biti kumulativno ispunjene. Rješenje u postupku pretvorbe društvenog poduzeća ne utječe na stjecanje prava vlasništva, jer je to akt o utvrđivanju procijenjenih nekretnina koje su uvrštene u kapital i nije osnov stjecanja prava vlasništva, već je po pravnoj prirodi uvjerenje o visini kapitala, a iskaz nekretnina je služio kao pomoć zemljišnoknjižnom tijelu kod upisa u zemljišne knjige, ali ni iskaz nije imao snagu akta kojim se stječe vlasništvo (tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi posl. broj: Pž-2908/2024 od 29. siječnja 2025. godine).

8.6. Slijedom navedenog sud utvrđuje da tuženik odnosno njegov prednik nije mogao u pretvorbi steći pravo vlasništva na k. č. [katastarska čestica] i k. č. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], a nastavno i na nekretninama koje su nastale cijepanjem tih nekretnina (prema specifikaciji iz tužbenog zahtjeva), jer nisu bile ispunjene pretpostavke iz čl. 390.a ZV-a odnosno navedene nekretnine nisu mogle biti predmetom prava vlasništva u postupku pretvorbe jer su kao šume u društvenom vlasništvu, i prije nego što je taj postupak započeo, temeljem samog zakona postale vlasništvo Republike Hrvatske.

9. O stjecanju prava vlasništva dosjelošću

9.1. Odredbom čl. 159. st. 2. ZV-a propisano je da samostalni posjednik čiji je posjed nepokretne stvari zakonit, istinit i pošten, stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom deset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja. St. 3. propisano je da samostalni posjednik nepokretne stvari kojemu je posjed barem pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom dvadeset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja dok je st. 4. propisano da samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske stječe dosjelošću vlasništvo tih stvari tek pošto je njegov zakonit, istinit i pošten, ili barem pošten, samostalni posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onoga iz stavaka 2. i 3. ovoga članka.

9.2. U čl. 18. st. 6. ZV-a propisano je da poštenje i istinitost posjeda pravne osobe prosuđuje se prema poštenju i postupanju one fizičke osobe koja je za tu pravnu osobu ovlaštena poduzimati čine stjecanja ili izvršavanja njezina posjeda, a poštenje i istinitost posjeda osoba koje imaju zakonskoga zastupnika - prema poštenju i postupanju toga njihova zastupnika.

9.3. Obzirom na odredbu čl. 159. ZV-a, kako se radi o nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske, minimalno vrijeme za dosjelost u konkretnom slučaju je 20 godina ako se radi o redovnoj dosjelosti, odnosno 40 ako se radi o izvanrednoj dosjelosti pri čemu da bi se primijenile odredbe ZV-a pretpostavke moraju biti ispunjene u vrijeme njegova važenja (ne i prije toga).

9.4. Ovaj postupak je pokrenut podnašanjem zahtjeva za mirno rješenje spora kojeg je tuženik primio 14. siječnja 2023. godine (list 373 do 381 spisa) što znači da bi u slučaju redovne dosjelosti tuženik trebao biti barem u poštenom posjedu od 14. siječnja 2003. godine.

9.5. Pretvorba ranijeg društvenog poduzeća GULIO REVELANTE u ISTRA CEMENT INTERNATIONAL d.d. provedena je 27. svibnja 1993. godine upisom u sudski registar (rješenje Fi-2772/93 od 27. svibnja 1993. godine – list 434 do 435 spisa). U trenutku pretvorbe posjednik prestaje biti pošten (presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj: Rev-425/24 od 29. siječnja 2025. godine). Tuženik odnosno njegov prednik ISTRA CEMENT INTERNATIONAL nije mogao biti pošten ni u trenutku upisa prava vlasništva na predmetnim česticama u zemljišne knjige, jer je tada postupak pretvorbe de facto okončan. A to sve opet zato jer se radilo o šumama u društvenom vlasništvu koje nisu mogle biti predmetom pretvorbe, što je predniku tuženika moralo biti poznato odnosno nije mu moglo biti nepoznato (jer je on bio subjekt pretvorbe pa je trebao znati pravila pretvorbe, a jedno od pravila je bilo da su šume izuzete iz pretvorbe). No, da je prednik tuženika to znao govori u prilog i dopis Hrvatskog fonda za privatizaciju od 24. veljače 1995. godine (list 138 spisa) koji je upućen IŠ, jednom od člana uprave prednika tuženika, gdje se izričito navodi da nije vidljivo kako su pretvorbom obuhvaćene, između ostalog i šume, koje sukladno pozitivnim propisima nisu mogle ući u procjenu. Dakle, nesporno je da je prednik tuženika još tada imao saznanje da šume nisu mogle biti predmetom pretvorbe.

9.6. Kao što je rečeno, poštenje pravne osobe procjenjuje se po poštenju njegovog zakonskog zastupnika. U vrijeme kada je izvršena pretvorba to je bio FŠ (1993.). **.**.1995. FŠ mijenja IŠP, a 30. lipnja 1995. godine upravi se pridružuju još dva nova člana BŠ i EŠ, koji su imali ovlaštenje da zastupaju društvo zajedno sa još jednim članom uprave. FŠP bio je na dužnosti do 19. listopada 1995. godine, kada ga je zamijenio BŠP, koji je bio na dužnosti do 14. ožujka 1997. godine. 19. listopada 1995. godine upravi se pridružuje i ČŠ koji je bio na dužnosti do 02. siječnja 2003. godine. BŠ bio je na dužnosti do 19. veljače 1999. godine, a EŠ do 02. rujna 1999. godine (povijesni izvadak iz sudskog registra u odnosu na društvo ISTRA CEMENT na listu 297 spisa do 337 spisa).

9.7. Upis k. č. [katastarska čestica] i k. č. [katastarska čestica] na pravnog prednika tuženika ISTRA CEMENT INTARNATIONAL d.d. proveden je 26. lipnja 1996. godine (rješenje posl. broj: Z-229/95 od 26. lipnja 1996. godine na listu 503 i 504 spisa).

9.8. Dakle, u vrijeme kada je proveden upis prava vlasništva na pravnog prednika tuženika, 26. lipnja 1996. godine, upravu su činili BŠP (od 19. listopada 1995. godine do **.**.1997.), ČŠ (od 19. listopada 1995. godine do **.**.2003.), BŠ (od 12. listopada 1995. godine do **.**.1999.) i EŠ (od 12. listopada 1995. godine do 02. rujna 1999. godine), od čega je zadnjem članu iz tog razdoblja dužnost prestala najkasnije **.**.2003. (ČŠ).

9.9. Po stavu ovoga suda, članovi uprave koji su obnašali tu dužnost u vrijeme pretvorbe pa sve do kada je izvršena uknjižba prava vlasništva po osnovi provedene pretvorbe morali su ili barem mogli znati da se u postupku pretvorbe nije moglo steći pravo vlasništva na šumama, a što navedene dvije nekretnine su bile. To znači da oni, a posredstvom njih tuženik odnosno njegovi prednici nisu mogli biti pošteni sve dok posljednjem članu uprave iz tog razdoblja nije istekao mandat, a to je bio ČŠ kojemu je mandat istekao 02. siječnja 2003. godine.

9.10. No, od 02. siječnja 2003. godine na dalje, tuženik odnosno njegovi prednici su mogli biti pošteni jer nova uprava nije morala znati da predmetne čestice nisu vlasništvo tuženika obzirom na zatečeno stanje (nekretnine su se vodile kao vlasništvo prednika tuženika i nije realno niti očekivano da bi isti trebali preispitati da li je tuženik dvadesetak godina ranije valjano stekao pravo vlasništva na tim nekretninama, posebno kraj činjenice da u tom razdoblju nitko nije osporavao upisano vlasništvo).

9.11. Od tada pa do podnašanja zahtjeva za mirno rješenje spora (odnosno trenutka kada ga je tuženik primio) prošlo je 20 godina i 12 dana (02. siječnja 2003. godine do 14. siječnja 2023. godine) što je dovoljno dugo razdoblje za stjecanje prava vlasništva redovnom dosjelošću (20 godina) sukladno ZV-u, pod uvjetom da je taj posjed pored poštenog, bio istinit i zakonit.

9.12. Tuženikov posjed je istinit, sukladno čl. 18. st. 2. ZV-a, jer nije pribavljen ni silom, ni potajno ili prijevarom, ni zlouporabom povjerenja.

9.13. Sukladno čl. 18. st. 1. ZV-a posjed je zakonit ako posjednik ima valjani pravni temelj toga posjedovanja (pravo na posjed). No, po stavu ovoga suda, posjed tuženika odnosno njegovih pravnih prednika nije zakonit jer nisu imali valjani pravni temelj (osnov). Tuženik svoje pravo na posjed temelji na rješenju o iskazu nekretnine tj. činjenici što su nekretnine procijenjene u temeljni kapital prilikom pretvorbe no isto ne predstavlja pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva (kao što je to npr. ugovor ili odluka) već se samo radilo o uvjerenju koje je služilo kao pomoć pri upisu u zemljišnu knjigu odnosno dokaz da je nekretnina procijenjena u temeljni kapital. No, i ako bi takvi akti iz postupka pretvorbe i činili nekakvu osnovu onda ona ne bi bila valjana opet iz razloga što su tom odlukom bile obuhvaćene nekretnine koje su bile izuzete od pretvorbe tj. takve odluke su bile protivne zakonskim odredbama.

9.14. Obzirom na navedeno, u odnosu na tuženika nisu ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva redovnom dosjelošću jer njegov posjed nije bio zakonit.

9.15. Što se izvanredne dosjelosti tiče, prema odredbama ZV-a, za izvanrednu dosjelost je potrebno 40 godina poštenog posjedovanja. Kako je sud utvrdio da je tuženik odnosno njegov prednik u poštenom posjedu od 02. siječnja 2003. godine, to to taj rok nije mogao proteći do pokretanja ovog postupka.

9.16. No, obzirom da je prednik tuženika u posjedu tih nekretnina bio puno ranije sud je utvrđivao da li se ispunjene pretpostavke stjecanja prava vlasništva dosjelošću do trenutka provođenja pretvorbe. Naime, u trenutku provedbe pretvorbe posjednik postaje nepošten, pa je potrebno utvrditi da li su se pretpostavke stjecanja prava vlasništva dosjelošću ispunile prije pretvorbe (presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj: Rev-425/24 od 29. siječnja 2025. godine).

9.17. Prema podacima u spisu pretvorba je provedena 27. svibnja 1993. godine upisom društva ISTRA CEMENT INTERNATIONAL u sudski registar (rješenje Fi-2772/93 od 27. svibnja 1993. godine – list 434 do 435 spisa).

9.18. Uvidom u zemljišne knjige utvrđeno je da je prednik tuženika upisan još 1949. godine. Tadašnji upis je glasio kao općenarodna imovina – organ upravljanja TVORNICE CEMENTA U PULI (povijesno z.k. izvadak – dio – list 96 spisa) s time da prvi upis na Societa anonima Istriana Cementi Pola datira još od 1935./36. godine no sud kao relevantan uzima upis iz 1949. godine obzirom je u to vrijeme provedena nacionalizacija kada su nekretnine, po tada valjanom pravnom temelju, prenesene na državu (a potom dane na korištenje određenim subjektima kao što je to bio prednik tuženika). Prema podacima iz povijesnog posjedovnog lista (list 77 do 80 spisa) prednik tuženika upisan je kao posjednik od 1952. godine (od kada se vode službeni podaci), pa sud uzima da je prednik tuženika bio u posjedu od 1949. godine na dalje.

9.19. U konkretnom slučaju, u odnosu na razdoblje do pretvorbe, valjalo je primijeniti one zakone koje su bili na snazi u relevantno vrijeme, a to je trenutak ispunjenja pretpostavki stjecanja prava vlasništva, sukladno čl. 388. st. 2. ZV-a (stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu tog zakona prosuđuju se prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka). Ovdje nije riječ o uračunavanju vremena posjedovanja prije 08. listopada 1991. godine jer je to problematika vezana za utvrđivanje pretpostavki stjecanja prava vlasništva po ZV-u, a koje pretpostavke trebaju biti ispunjene u trenutku nakon stupanja tog zakona (npr. da je posjednik u posjedu od 01.01.1980. do 01.01.2020. kojeg dana bi mogao steći pravo vlasništva po ZV-u). Ne može se utvrđivati da li su ispunjene pretpostavke propisane ZV-om u vrijeme dok taj zakon još nije bio na snazi (jer bi to značilo retroaktivnost), a što se dalje obrazlaže.

9.20. Temeljem Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. i za vrijeme neprijateljske okupacije („Službeni list FNRJ“, broj 86/1946 i 105/1947) nije bilo moguće stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama u društvenom vlasništvu nakon 6. travnja 1941.

9.21. Obzirom na podatke iz spisa koje se tiču posjedovnog i zemljišnoknjižnog stanja nema mogućnosti utvrđivanja da je pravo vlasništva stečeno dosjelošću prije 06. travnja 1941. godine, a primjenom odredbi Općeg građanskog zakonika (na temelju čl. 2. Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941.) jer je prednik tuženik u posjedu od 1949. godine.

9.22. 1. rujna 1980. godine stupio je na snagu Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Službeni list SFRJ broj 6/1980, dalje: ZOVO) koji je u čl. 29. propisivao (istovjetno kao i raniji zakon) da se na stvarima u društvenom vlasništvu ne može steći vlasništvo dosjelošću.

9.23. Nakon toga, u čl. 3. Zakona o preuzimanju ZOVO-a od 26. lipnja 1991., a koji je sukladno čl. 20. stupio na snagu 8. listopada 1991., stavljen je izvan snage čl. 29. ZOVO-a koji je zabranjivao stjecanje prava vlasništva na stvarima u društvenom vlasništvu. Dakle, od 8. listopada 1991. bilo je omogućeno stjecanje prava vlasništva na nekretninama društvenog vlasništva na kojima još nije došlo do pretvorbe prava vlasništva. No, u odnosu na k. č. [katastarska čestica] i k. č. [katastarska čestica] pretvorba je izvršena prije ukidanja te zabrane, 16. listopada 1990. godine, stupanjem na snagu čl. 6. ZID ZŠ. Osim toga, 55. st 2. (izvorni čl. 51. st. 2.) Zakona o šumama (1983) ("Narodne novine" br. 54/83., 5/84., 31/86., 32/87., 47/89., 41/90., 45/90.) propisivao je da na šumama i šumskom zemljištu u državnom vlasništvu ne može se steći pravo vlasništva dosjelošću. Iako je ta odredba 2000. godine ukinuta (Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-374/1998 od 12. siječnja 2000. godine) ona je bila na snazi u vrijeme pretvorbe. Naime, sukladno čl. 53. st. 2. Ustavnog zakona o ustavnom sudu (Narodne novine 99/99, 29/02) ukinute odredbe zakona prestaju važiti danom objave odluke Ustavnog suda u »Narodnim novinama«, ako Ustavni sud ne odredi drugi rok, a što je u konkretnom slučaju bilo 21. siječnja 2000. godine (jer nije određen drugi rok). Tuženiku odnosno njegovom predniku nije moglo ostati nepoznato da zakoni koji su bili na snazi od 1949. godine pa do provedbe pretvorbe nisu dopuštali stjecati pravo vlasništva dosjelošću nad imovinom u društvenom vlasništvu, a povrh toga posebnim zakonom je to bilo zabranjeno u odnosu na šume tako da tuženik odnosno njegovi prednici nisu mogli biti pošteni i pravdati se time da nisu imali temeljem čega smatrati da predmetne nekretnine ne bi bile njihove. Slijedom toga nisu ni mogli steći pravo vlasništva dosjelošću ni do provedbe pretvorbe.

10. Zaključno (i sumarno).

10.1. K. č. [katastarska čestica] i k. č. [katastarska čestica] su na dan 16. listopada 1990. godine bile šuma odnosno šumsko zemljište i temeljem zakona su na taj dan postale vlasništvo Republike Hrvatske. Obzirom na navedeno nisu mogle u postupku pretvorbe društvenog poduzeća GULIO REVELANTE postati vlasništvo prednika tuženika. U odnosu na tuženika odnosno njegovog prednika nisu ispunjene pretpostavke stjecanja prava vlasništva dosjelošću, ni nakon, ni prije postupka pretvorbe.

10.2. Što se tiče navoda vezanih za dokapitalizaciju tuženika izvršenu još 1993. godine, kada je strano društvo HEIDELBERGER ZEMENT AKTIENGESELISCHAFT uložilo svoj kapital u prednika tuženika u zamjenu za dionice Hrvatskog fonda za privatizaciju, Mirovinskog fonda djelatnika i Mirovinskog fonda poljodjelaca, sve prednike tužitelja, i uz suglasnost države koja je jamčila da su nekretnine prednika tuženika njegovo vlasništvo, isto ne može utjecati na pravo vlasništva tuženika, jer se dokapitalizacijom mijenjala tada struktura dioničara i time se nije (i ne može) utjecati na pravnu osobnost tuženika. Promjenom vlasničke strukture te dira se u pravnu osobnost pravne osobe (kao i kada se kod čovjeka transplantira organ). Nepoštivanje odredbi ugovora kojim je provedena dokapitalizacija može biti predmet nekog obveznopravnog zahtjeva (npr. naknade štete) no ne može imati utjecaj na stjecanje vlasništva pravne osobe. Isto tako ako tuženik smatra da mu je država svojim postupanjem nanijela štetu tada se može državi obratiti sa obveznopravnim zahtjevom za naknadom štete sukladno zakonima koji reguliraju odgovornost države za naknadu štete koja je posljedica nezakonitog ili nepravilnost postupanja njezinih tijela.

10.3. Po stavu ovoga suda tuženik se ne može pozivati na članak 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine – Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10), a kojim se štiti pravo vlasništva, upravo iz razloga što tuženik odnosno njegovi prednici nikada nisu stekli niti su mogli steći pravo vlasništva na spornim nekretninama. Tuženik odnosno njegovi prednici nisu predmetne nekretnine stekli naplatno već su im u duhu ondašnjih prilika i vremena nekretnine dane na upravljanje. U to vrijeme nije bilo moguće ni steći pravo vlasništva dosjelošću na nekretninama u društvenom vlasništvu, a posebno ne na šumama. Nakon promjene pravnog poretka 90-tih godina u odnosu na prednika tuženika je provedena pretvorba po pravilima koja u propisivala da su iz pretvorbe izuzete šume u društvenom vlasništvu, a što su predmetne nekretnine bile, tako da prednik tuženika nije ni tada mogao steći pravo vlasništva, a nije ga mogao steći ni naknadno dosjelošću jer nisu za to bile ispunjene pretpostavke. To sve bilo je propisano zakonima.

10.4. Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove odluke.

11. Troškovi postupka

11.1. Stranke su potraživale troškove postupka.

11.2. Sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koje je u cijelosti izgubila parnicu dužna je protivnoj strani nadoknaditi troškove postupka.

11.3. Osnovanost zatraženih troškova postupka sud je utvrđivao temeljem čl. 155. ZPP-a, dok je visinu utvrđivao primjenom pravila Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15) i vrijednosti predmeta spora u iznosu od 13.272,28 eura slijedom čega bi tužiteljici za svaku poduzetu radnju, za koju joj se priznaje 100% iz Tbr. 7.1., pripalo 250 bodova (500,00 eura).

11.4. Tužiteljica potražuje za sastav zahtjeva za mirno rješenje spora, za sastav tužbe, za pristup na ročišta 18. travnja 2024., 03. lipnja 2024. te 10. studenog 2025., te trošak provedenih vještačenja i uviđaja

11.5. Tužiteljici se priznaje za sastav zahtjeva za mirno rješenje spora iznos od 500,00 eura prema Tbr. 32, za sastav tužbe iznos od 500,00 eura prema Tbr. 7.1., za pristup na ročišta 18. travnja 2024., 03. lipnja 2024. te 10. studenog 2025. iznos od 500,00 eura po ročištu prema Tbr. 9.1. (ročišta na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari i/ili su se izvodili dokazi) i Tbr. 9.7.(uviđaj), te trošak vještačenja i uviđaja u ukupnom iznosu od 1.782,84 eura.

11.6. Ukupno tužiteljici je nastao trošak u iznosu od 4.282,84 eura, a koji trošak joj je dužan platiti tuženik, sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a.

U Pazinu, 18. prosinca 2025.

Sutkinja:

Tijana Licul

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana računajući od dana objave presude, ako je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude.

DNA:

1. Tužitelju

2. Pun. tuženika