REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2676/2024-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Mariju Klariću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice: MJN, vl. Stomatološke ordinacije, Novalja, Špital 1, OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Senad Vuković, odvjetnik u Rijeci, Pomerio 20, protiv tuženika: Porsche Leasing d.o.o., Zagreb, Velimira Škorpika 21, OIB: 90275854576, kojeg zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog društva Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa d.o.o., Zagreb, D. T. Gavrana 13, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 19. studenoga 2025. u nazočnosti tužiteljice i tužiteljičinog opunomoćenika te zamjenice tuženikovih opunomoćenika, 18. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o leasingu, br. 27069, od 3. listopada 2007., sklopljenog između tuženika i tužiteljice, kojom je ugovorena primjena odredbe Općih uvjeta tuženika za sklapanje ugovora o operativnom leasingu s ugovorenom visinom ostatka vrijednosti, a kojom je određena obveza tužiteljice na plaćanje mjesečnog obroka naknade za leasing u valuti CHF preračunato u kunsku protuvrijednost po prodajnom tečaju za CHF Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, za devize koji je vrijedio na dan plaćanja.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos 10.054,26 EUR (slovima: deset tisuća pedeset i četiri eura i dvadeset šest centi) sa zateznim kamatama, od toga tekućim i to na iznos:

- 0,44 EUR od 22. listopada 2007. do isplate,

- 16,08 EUR od 13. prosinca 2007. do isplate,

- 1,53 EUR od 15. siječnja 2008. do isplate,

- 27,50 EUR od 15. veljače 2008. do isplate,

- 20,57 EUR od 14. travnja 2008. do isplate,

- 46,57 EUR od 20. svibnja 2008. do isplate,

- 27,63 EUR od 18. lipnja 2008. do isplate,

- 9,04 EUR od 25. kolovoza 2008. do isplate,

- 17,25 EUR od 25. kolovoza 2008. do isplate,

- 20,63 EUR od 18. rujna 2008. do isplate,

- 8,77 EUR od 17. studenoga 2008. do isplate,

- 21,92 EUR od 20. studenoga 2008. do isplate,

- 50,19 EUR od 20. studenoga 2008. do isplate

- 63,53 EUR od 26. siječnja 2009. do isplate,

- 32,82 EUR od 23. ožujka 2009. do isplate,

- 109,71 EUR od 23. ožujka 2009. do isplate,

- 115,66 EUR od 15. lipnja 2009. do isplate,

- 83,26 EUR od 15. lipnja 2009. do isplate,

- 92,55 EUR od 15. lipnja 2009. do isplate,

- 95,66 EUR od 14. kolovoza 2009. do isplate,

- 80,86 EUR od 14. kolovoza 2009. do isplate,

- 86,30 EUR od 21. rujna 2009. do isplate,

- 76,23 EUR od 18. studenoga 2009. do isplate,

- 78,11 EUR od 7. prosinca 2009. do isplate,

- 70,43 EUR od 9. veljače 2010. do isplate,

- 85,88 EUR od 15. ožujka 2010. do isplate,

- 79,34 EUR od 15. ožujka 2010. do isplate,

- 101,21 EUR od 21. travnja 2010. do isplate,

- 107,62 EUR od 15. lipnja 2010. do isplate,

- 112,80 EUR od 15. lipnja 2010. do isplate,

- 122,95 EUR od 15. lipnja 2010. do isplate,

- 141,75 EUR od 15. lipnja 2010. do isplate,

- 154,54 EUR od 2. kolovoza 2010. do isplate,

- 174,69 EUR od 16. kolovoza 2010. do isplate,

- 186,19 EUR od 18. listopada 2010. do isplate,

- 202,06 EUR od 17. studenoga 2010. do isplate,

- 196,18 EUR od 16. prosinca 2010. do isplate,

- 204,94 EUR od 17. siječnja 2011. do isplate,

- 247,70 EUR od 16. ožujka 2011. do isplate,

- 245,84 EUR od 18. travnja 2011. do isplate,

- 241,14 EUR od 19. travnja 2011. do isplate,

- 264,79 EUR od 12. svibnja 2011. do isplate,

- 238,67 EUR od 12. svibnja 2011. do isplate,

- 263,84 EUR od 16. kolovoza 2011. do isplate,

- 305,34 EUR od 16. kolovoza 2011. do isplate,

- 366,24 EUR od 20. rujna 2011. do isplate,

- 407,07 EUR od 14. listopada 2011. do isplate,

- 331,17 EUR od 17. listopada 2011. do isplate,

- 303,76 EUR od 7. prosinca 2011. do isplate,

- 304,08 EUR od 26. siječnja 2012. do isplate,

- 324,49 EUR od 2. ožujka 2012. do isplate,

- 342,91 EUR od 16. travnja 2012. do isplate,

- 345,91 EUR od 11. svibnja 2012. do isplate,

- 344,17 EUR od 1. lipnja 2012. do isplate,

- 343,24 EUR od 26. lipnja 2012. do isplate,

- 351,70 EUR od 26. lipnja 2012. do isplate,

- 352,60 EUR od 14. kolovoza 2012. do isplate,

- 344,37 EUR od 18. rujna 2012. do isplate,

- 339,20 EUR od 15. listopada 2012. do isplate i

- 322,74 EUR od 15. listopada 2012. do isplate,

po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu 1.295,02 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 18. prosinca 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se ostatak tužiteljičinog zahtjeva za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

V. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužba je predana ovome sudu e-komunikacijom 26. travnja 2024. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 1), u kojoj se navodi da je 3. listopada 2007. tužiteljica, kao korisnica leasinga, sklopila s tuženikom Ugovor o operativnom leasingu, br. 27069, predmet kojega je bio osobni automobil marke Audi A6 3.0 TDI, nabavne vrijednosti 122.183,57 CHF te ukupne naknade za leasing u iznosu 103.616,92 CHF. Temeljem istog Ugovora tužiteljica je uplatila iznos 24.436,72 CHF na ime predujma naknade te preuzela obvezu plaćanja naknade u 60 mjesečnih obroka leasinga u iznosu 1.319,67 CHF, a koji mjesečni obroci dospijevaju sukladno Općim uvjetima tuženika. Temeljem toč. 20. st. 1. navedenih tuženikovih Općih uvjeta se tužiteljica obvezala pojedine mjesečne obroke ugovorene naknade za leasing plaćati tuženiku u protuvrijednosti kuna za valutu CHF po prodajnom tečaju za CHF Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, za devize koji je vrijedio na dan plaćanja. Predmetni Ugovor o leasingu je sklopljen danom prihvaćanja zahtjeva tužiteljice za sklapanjem takvog Ugovora, a koji je zahtjev tuženik prihvatio 3. listopada 2007. godine. Istim je ugovorena primjena Općih uvjeta tuženika za sklapanje ugovora o operativnom leasingu s ugovorenom visinom ostatka vrijednosti, kao njegov sastavni dio. Iz ovoga proizlazi da se radi o tipskom ugovoru koji je sklopljen bez pregovaranja o pojedinim njegovim odredbama, a sam tuženik je preporučio tužiteljici da se isti sklopi u valuti CHF za sve njezine financijske obveze nastale temeljem istog Ugovora. Postupajući sukladno takvoj tuženikovoj ponudi tužiteljica, koja nema nikakvih posebnih saznanja o mogućim opasnostima valutnih promjena, podnijela je već pripremljeni tipski zahtjev tuženiku, a koji je on potom, kako je naprijed opisano, prihvatio. Iz svega dakle proizlazi da je primjena valutne klauzule u CHF ugovorena na nepošten način, suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, odnosno temeljnom načelu savjesnosti i poštenja u ugovornim odnosima. Tužiteljica je u cijelosti uredno ispunila svoju obvezu isplate ugovorene naknade leasinga isplativši 60 ugovorenih mjesečnih obroka, sukladno planu otplate odnosno pregledu iznosa, broja i rokova plaćanja pojedinih obroka naknade za leasing po Ugovoru o operativnom leasingu br. 27069. Dospjele mjesečne iznose obroka naknade za leasing tužiteljica je uplaćivala u protuvrijednosti HRK po prodajnom tečaju koji je vrijedio na dan plaćanja odnosno na dan dospijeća kod Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb. Zbog promjena u valutnom tečaju CHF prema HRK tužiteljica je od početnih 5.853,29 HRK, koliko je iznosio prvi mjesečni obrok bila primorana plaćati značajno uvećane iznose za pojedine mjesečne obroke, sve do iznosa od 8.968,35 HRK za 47. mjesečni obrok. Tuženik je predmet leasinga nabavio od domaćeg dobavljača iz čega nedvojbeno proizlazi da je isti platio u kunama kao službenoj valuti plaćanja u Republici Hrvatskoj, dok bi ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima trebala djelovati zaštitno na možebitno inflacijske ili deprecijacijske promjene na tržištu nastale nakon sklapanja predmetnog Ugovora. Tužiteljica s tuženikom nije posebno pregovarala o pojedinim odredbama ugovora već je isti prihvatila u preporučenom obliku uz primjenu valutne klauzule u CHF zbog povoljnijih uvjeta u odnosu na druge slične proizvode tuženika pri čemu joj tuženik nije skrenuo pozornost na osobite rizike koji proizlaze iz primjene ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, a zbog moguće značajnije promjene valutnog tečaja švicarskog franka prema HRK. Upravo primjenom takve valutne klauzule tužiteljica je dovedena u značajno nepovoljniji ugovorni položaj te je kasnijim promjenama valutnog tečaja njezina novčana obveza za pojedine mjesečne obroke leasinga porasla za više od 50%, a što u dovoljnoj mjeri ukazuje o njenom nepoštenom karakteru. Uz to naročito tužiteljica ističe da je ugovorena primjena prodajnog tečaja poslovne banke umjesto srednjeg tečaja Hrvatske narodne banke kao pravni učinak imala neodredivost samog tečaja odnosno činidbe tužiteljice u smislu odredaba čl. 269.-272. Zakona o obveznim odnosima. Upravo zbog toga ukazuje se ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima ništetnom u smislu odredbe čl. 296. st. 1. Zakon o obveznim odnosima. Tužiteljica je primjenom takve ništetne ugovorne klauzule uplatila ukupno 70.509,37 HRK / 9.358,20 EUR (fiksni tečaj konverzije) više od iznosa koji bi predstavljao njezinu ugovornu obvezu obračunatu po mjerodavnom tečaju CHF na dan sklapanja Ugovora o leasingu. S obzirom da je tuženik nepošteni stjecatelj, koji je svjesno tipskim ugovorom uzrokovao neravnotežu prava i obveza na štetu tužiteljice i posljedično tome primjenom ništetne odredbe o plaćanju naknade za leasing s valutnom klauzulom u CHF naplatio naknadu za leasing u iskazanom većem iznosu, dužan je tužiteljici vratiti isti zajedno sa zateznim kamatama od dana stjecanja do isplate. Slijedom navedenog, tužiteljica predlaže donijeti presudu kojom će se prihvatiti tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnim ugovornih odredbi glede valutne klauzule u CHF, odnosno ugovorne odredbe kojom je ugovorena primjena odredbe Općih uvjeta tuženika za sklapanje ugovora o operativnom leasingu s ugovorenom visinom ostatka vrijednosti, a kojom je određena obveza tužiteljice na plaćanje mjesečnog obroka naknade za leasing u valuti CHF preračunato u kunsku protuvrijednost po prodajnom tečaju za CHF Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, za devize koji je vrijedio na dan plaćanja, te posljedično isplatu, kao povrat stečenog bez osnove, iznosa 9.358,20 EUR sa zateznim kamatama, uz naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.

2. Podneskom predanim 3. studenoga 2025. (list 90-93) je tužiteljica konačno postavila tužbeni zahtjev, kao u izreci presude, uskladivši ga s financijskim vještačenjem, zahtijevajući utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi glede valutne klauzule u CHF te posljedično isplatu, kao povrat stečenog bez osnove, iznosa 10.054,26 EUR sa zateznim kamatama na pojedini mjesečni iznos razlike obroka od dana plateža, uz naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.

3. Raspravnim rješenjem od 19. studenoga 2025. (list 94) je dopuštena preinaka tužbe učinjena podneskom predanim 3. studenoga 2025., premda se je tuženik istom protivio. To stoga što je tužiteljica prvotno zahtijevala isplatu iznosa 9.358,20 EUR sa zateznim kamatama, dok je tek po izvedenom financijskom vještačenju utvrđena visina iste tražbine pa je stoga opravdano i dopušteno ovakvo usklađenje tužbenog zahtjeva i to podneskom predanim 3. studenoga 2025., kojim tužiteljica zahtijeva isplatu iznosa 10.054,26 EUR sa zateznim kamatama, pa stoga, tužiteljica bez svoje krivnje nije mogla preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, dok je isto svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, sukladno čl. 190. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP).

4. Odgovor na tužbu je predan ovome sudu e-komunikacijom 30. rujna 2024. (list 33-37), u kojem se navodi da prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari, tuženik ističe prigovor zastare tražbine te nedostatak aktivne legitimacije. Naime, u ovom slučaju na zahtjev za isplatom se primjenjuje petogodišnji zastarni rok. U bitnome, zahtjev tužiteljice predstavlja zahtjev za povratom plaćenog (stečenog) bez osnove, a to znači da rok zastare za svaki pojedini obrok počinje teći od dana uplate istoga. Kako je posljednji obrok po predmetnom Ugovoru isplaćen još 2012. godine, a tužba je podnesena tek u ožujku 2024. godine, sasvim je jasno da je cjelokupna tužiteljičina tražbina u zastari, jer tužba nije podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-1163/2024 od 2. srpnja 2024.). Tuženik ističe i prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Tuženik osporava primjenu odredaba Zakona o zaštiti potrošača na predmetni ugovorni odnos i ističe da tužiteljica nije pretrpjela nikakvu štetu. Naime, tužiteljica je kao trgovac, što nedvojbeno je, jer je sklopila s tuženikom Ugovor o leasingu u svojstvu obrtnika, a ujedno u istom svojstvu ustala s tužbom u ovom postupku, bila dužna prilikom sklapanja Ugovora postupati s pažnjom dobrog gospodarstvenika te nema mjesta primjeni Zakona o zaštiti potrošača. Usprkos istaknutim prigovorima, tuženik se opreza radi očituje na tužbu te u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik prvenstveno ističe kako je s tužiteljicom sklopio Ugovor o operativnom leasingu, a ne ugovor o kreditu. Ugovor o operativnom leasingu je drukčiji ugovor, normiran drugim zakonom, odnosno Zakonom o leasingu, za razliku od Zakona o potrošačkom kreditiranju, koji izrijekom iz svoje primjene isključuje ugovore o operativnom leasingu, a kakav je i predmetni Ugovor. Naime, ugovorom o operativnom leasingu se primatelju leasinga, ovdje tužiteljici, daje na korištenje objekt leasinga od strane davatelja leasinga, ovdje tuženika, a sve uz plaćanje određene naknade. Pritom primatelj leasinga ne stječe vlasništvo na objektu, već objekt leasinga ostaje u vlasništvu davatelja leasinga. Tuženik ističe da se u ovom slučaju ne radi ni o kakvom odnosu kreditiranja, s obzirom je predmet ovog ugovora leasing vozila, za čije se korištenje plaća mjesečna naknada. Dakle, tužiteljica je mogla u svakom trenutku vratiti vozilo vlasniku, tj. tuženiku, odnosno raskinuti predmetni Ugovor. Dakle, cijela tužba uistinu je neosnovana i nepotkrijepljena bilo kojim mjerodavnim propisima. Tuženik u cijelosti osporava tvrdnje tužiteljice da bi bilo koja odredba predmetnog Ugovora bila nepoštena ili ništetna. Tuženik ističe kako sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri te u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama. Kako nema ništetnih odredbi Ugovora, nema niti osnova za donošenje presude kojom se tuženiku nalaže isplata tužiteljici. Tužiteljici su objašnjene sve prednosti i mane sklapanja Ugovora te je ona svojevoljno odabrala sklapanje Ugovora s valutnom klauzulom u CHF te je jedino iz tog razloga i sklopljen Ugovor s valutnom klauzulom u CHF. Tvrdnje koje sada iznosi tužiteljica smjeraju isključivo k postizanju nepripadne materijalne koristi. Svoj izbor tužiteljica pokušava opravdati iznoseći dezinformacije o načinu poslovanja tuženika, neopravdano ga prikazujući kao nepoštenog pregovarača. Tuženik u bitnom ističe kako je valutna klauzula izrijekom dopuštena i zakonita ugovorna odredba. Nakon što je valjano ugovorena, valutna klauzula ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja HRK prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Tuženik osporava i visinu tužbenog zahtjeva. Slijedom navedenog, predlaže se u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu tuženiku parničnih troškova sa zateznim kamatama.

5. Tijekom postupka izvedeni su dokazi i to uvidom u Zahtjev/Ugovor o operativnom leasingu s ugovorenom visinom ostatka vrijednosti br. 27069, od 3. listopada 2007. (list 6 i 7), pregled iznosa, broja i rokova plaćanja pojedinih obroka naknade za leasing po Ugovoru o operativnom leasingu br. 27069, od 17. listopada 2007. (list 8-10), preglede prometa i promjena kamatne stope, sve od 1. travnja 2021. (list 11-25), početni otplatni plan (list 26 i 27), pisanu izjavu MJ, uz javnobilježničku ovjeru istinitosti potpisa istoga, sve od 28. rujna 2023. (list 39-41) i fakturu br. 24276824 od 19. studenoga 2012. (list 82 i 83), te je izveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću, koji je 10. ožujka 2025. dostavio pisani nalaz i mišljenje (list 71-76), te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice osobno kao stranke na ročištu 19. studenoga 2025. (list 94-96).

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem djelomične ništetnosti ugovora o operativnom leasingu s ugovorenom visinom ostatka vrijednosti, te posljedično isplatu, kao povrat stečenog bez osnove.

Nije sporno da su ovdje parnične stranke u [adresa] 3. listopada 2007. sklopile Ugovor o operativnom leasingu s ugovorenom visinom ostatka vrijednosti, br. 27069. Sporna je djelomična ništetnost ugovora o leasingu odnosno navedenih uglavaka te posljedično pravo na isplatu, kao povrat stečenog bez osnove, dakle sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva. Ujedno je istaknut prigovor zastare i nedostatka aktivne legitimacije-svojstvo potrošača.

8. Uvidom u Zahtjev/Ugovor o operativnom leasingu s ugovorenom visinom ostatka vrijednosti br. 27069, od 3. listopada 2007. (list 6 i 7), utvrđeno je da je isti zahtjev podnesen u [adresa] 20. rujna 2007. i ujedno sklopljen Ugovor u [adresa] između ovdje tuženika, kao davatelja leasinga i ovdje tužiteljice BJN, vl. Stomatološke ordinacije, kao podnositelja zahtjeva i primatelja leasinga, u svezi objekta leasinga-vozila marke Audi, model: A6, tip 3.0 TDI, tarife: 600CA6LA, broj šasije: [broj šasije], osobno vozilo, novo vozilo, snage 171 kW, godine proizvodnje: 2007., prijeđeno kilometara: 0, godišnje ograničenje prijeđenih kilometara: 10.000 km, dobavljača AK Zadar d.o.o., [adresa]. Ugovoreni su osnovni ugovorni sastojci: vrijednost predmeta leasinga je kunska protuvrijednost iznosa 100.150,46 CHF (neto) obračunato po prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, vrijedećem na dan plaćanja; ugovorena visina predujma naknade iznosi 20% neto nabavne vrijednosti, odnosno 20.030,09 CHF neto, iz čega proizlazi da je vrijednost financiranja iznosila 80.120,37 CHF; ugovoren je ostatak vrijednosti objekta leasinga po isteku ugovorenog roka trajanja ugovora u iznosu 37.055,67 CHF; ugovoreno je vrijeme korištenja (najma) predmeta leasinga na rok od 60 mjeseci uz otplatu u obrocima, uz uvećanje neto obroka za iznos PDV-a, dakle mjesečni obrok leasinga iznosi 1.081,70 CHF uvećan za PDV 25% (237,92 CHF) odnosno ukupno u iznosu 1.319,67 CHF, pa stoga iznos ukupne naknade za leasing je 103.616,92 CHF (s PDV-om), te je ujedno podnositelj zahtjeva/primatelj leasinga potpisom potvrdio da je pročitao i prihvatio Opće uvjete Porsche leasing d.o.o., Zagreb, za sklapanje ugovora o operativnom leasingu s ugovorenom visinom ostatka vrijednosti (dalje: Opći uvjeti). Iz Općih uvjeta proizlazi da je ugovorena valuta ugovora/valuta plaćanja odnosno određeno je da novčane obveze, koje proizlazi iz Ugovora, ako su iste izražene u CHF, ispunjavaju se plaćanjem u HRK po prodajnom tečaju za CHF za devize vrijedećem na dan plaćanja kod Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb; Možebitne tečajne razlike mogu se među strankama obračunati kako za vrijeme trajanja Ugovora, tako i najkasnije nakon isteka odnosno prestanka Ugovora obračunskim dopisom (toč. 20.)

9. Na temelju iskaza tužiteljice, saslušane osobno kao stranke na ročištu 19. studenoga 2025. (list 94-96), koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, jer o odlučnim činjenicama ima neposredna saznanja, a koja je iskazom u cijelosti ostala kod navoda iz tužbe te svih tužiteljičinih navoda istaknutih tijekom postupka, te je iste navode dopunila i pojasnila, utvrđeno je da je tužiteljica tijekom 2007. godine kod tuženika sklopila predmetni Ugovor o leasingu, sa svrhom kupnje osobnog automobila marke Audi, tip A6, vezan uz CHF, ne zna uz kakvu kamatnu stopu, na rok otplate 5 ili 7 godina. Predmetno vozilo koristila je za vlastite potrebe, kao i za potrebe stomatološke ordinacije koje je tužiteljica vlasnica, sa sjedištem u [adresa]. U vrijeme sklapanja Ugovora je tužiteljica bila vlasnica navedene stomatološke ordinacije. Predmetni Ugovor o leasingu u cijelosti je ispunjen, dakle u cijelosti je tužiteljica isplatila ugovoreni iznos te je isključivo tužiteljica otplaćivala sve dugovane iznose i to putem uplatnica. Odnosna auto kuća u [adresa] uputila je tužiteljicu na tuženika, kao davatelja leasinga. Sve radnje i poslove u svezi sklapanja predmetnog Ugovora je tužiteljica obavila preko odnosne auto kuće u [adresa]. Nitko od ovlaštenih osoba nije tužiteljicu informirao o sadržaju i značenju pojedinih ugovornih odredbi niti o ekonomskim ni pravnim posljedicama istih pa tako nije tužiteljica upozorena na opći valutni rizik odnosno rizik ugovaranja leasinga vezanog uz CHF, niti joj je dana poredba istog rizika kod leasinga vezanog uz neku drugu stranu valutu npr. EUR i sl., niti je bilo govora o tzv. valuti utočišta niti o tome uz koju stranu valutu HNB veže odnosno štiti tečaj HRK. U to vrijeme sklapanja Ugovora tužiteljici nije bio poznat pojam "valutna klauzula". Predmetni Ugovor je tužiteljici prvi ugovor vezan uz stranu valutu, dok je ranije imala isključivo kunske kredite. Tužiteljica nije bila u mogućnosti pregovarati odnosno utjecati ni izmijeniti niti jednu ugovornu odredbu, to tim više što je predmetni Ugovor tuženik unaprijed sročio i pripremio, dakle radilo se o tipiziranom, standardiziranom ugovoru. Prije potpisa-sklapanja Ugovora je tužiteljica isti Ugovor pročitala, odnosno bolje rečeno usredotočila se je na njoj važne ugovorne odredbe glede ukupnog iznosa leasinga, mjesečnih iznosa koje otplaćuje, kamatne stope i roka otplate te joj je isto bilo jasno i razumljivo pa stoga nije tražila dodatna tumačenja niti pojašnjenja. Nitko od ovlaštenih osoba nije tužiteljicu upozorio na postojanje Općih uvjeta poslovanja tuženika niti je upoznata sa sadržajem istih. Tužiteljica nije tražila niti joj je tuženik ponudio sklapanje Ugovora o leasingu vezanog uz neku drugu stranu valutu npr. EUR i sl. Prije nego je potpisala-sklopila Ugovor, tužiteljica je dostavila za potrebe tuženika dokaze o visini primanja i ostale isprave na temelju kojih se utvrđuje tužiteljičina kreditna sposobnost.

10. Na temelju pisanog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Zrinka Ručevića, predanog 10. ožujka 2025. (list 71-76), utvrđeno je da, u skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, na temelju postavljene zadaće, isti vještak nalazi:

- iz iznosa neto obroka proizlazi da je početni iznos kamatne stope (za izračun neto kamate) iznosio 7,25% godišnje,

- prema planu otplate ugovora o kreditu, dospijeće prve obveze bilo je 3. listopada 2007., a sljedećih, u pravilu svakog posljednjeg dana u mjesecu,

- kredit će se otplaćivati u mjesečnim obrocima iskazanima u valuti, a plativima u protuvrijednosti kuna po prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, vrijedećem na dan plaćanja.

- Iznos je isplaćen prema dobavljaču predmeta leasinga 3. listopada 2007., s kojim danom je prodajni tečaj Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, za valutu CHF iznosio 4,435406 HRK za 1 CHF, pa je dakle ugovorni iznos od 100.150,46 CHF umanjen za predujam naknade u iznosu 20.030,09 CHF, daje neto iznos 80.120,37 CHF koji iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 355.366,37 HRK / 47.165,22 EUR (konvertirani iznos).

- Iz otplatnog plana tuženika proizlazi da se visina bruto obroka u iznosu 1.319,67 CHF sastoji od neto obroka u iznosu 1.081,70 CHF uvećan za iznos PDV-a. U razdoblju izračuna, stopa poreza na dodanu vrijednost, koja se kod ugovora o operativnom leasingu obračunava na iznos neto mjesečnog obroka, se mijenjala u skladu sa zakonskim propisima (u rasponu od 22% do 25%);

- Iz stupca 'd' Tabele 1 nalaza razvidno je da se u čitavom razdoblju otplate kamatna stopa nije mijenjala i iznosila je 7,25% godišnje.

- u promatranom razdoblju nije bilo tzv. negativnih tečajnih razlika (odnosno, tečaj na dan formiranja računa nije nikada bio niži od tečaja na dan realizacije kredita). Stoga je vještak mišljenja:

Razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (3. listopada 2007.) do kraja izračuna, a koja proizlazi iz povećanja tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan izdavanja računa) u odnosu na tečaj za valutu CHF koji je vrijedio u vrijeme isplate kredita, iznosi ukupno:

1. Inačica (uzimajući u obzir bruto vrijednost od prodaje predmeta leasinga trećoj osobi): 21.900,84 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa) pozitivnih tečajnih razlika, a pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'n1' Tabele 1 nalaza, prema datumima plaćanja danim u stupcu 'k' Tabele 1 nalaza (list 73-75);

2. inačica (ne uzimajući u obzir bruto vrijednost od prodaje predmeta leasinga trećoj osobi): 10.054,26 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa) tečajnih razlika, a pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'n1' Tabele 1 nalaza, prema datumima plaćanja danim u stupcu 'k' Tabele 1 nalaza (list 73-75)

U promatranom razdoblju otplate predmeta leasinga nije bilo tzv. negativnih tečajnih razlika.

11. Navedeni pisani nalaz i mišljenje financijskog vještaka je prihvaćen u cijelosti, ocijenivši isti sveobuhvatnim, uvjerljivim, nepristranim, objektivnim i stručnim, temeljenim na mjerodavnim ispravama, te dugogodišnjem vještačkom iskustvu u brojnim sudskim postupcima, to tim više što se nije ukazala osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja niti bilo kakvi drugi nedostaci glede istog, to tim više što na isti stranke nisu imale primjedbe u odnosu na matematički izračun.

12. Daljnji dokazi nisu izvedeni, jer isti dokazni prijedlozi nisu potrebiti, s obzirom da potonje ne može biti od utjecaja na odlučivanje u ovoj pravnoj stvari s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev. Stoga, nisu niti posebno cijenjeni ostali dokazi, poglavito sudska praksa na koje se poziva tuženik u prilog svojih tvrdnji. Rješenjem s pripremnog ročišta 23. listopada 2024. (list 64 i 65) je određeno koji će se dokazi izvoditi kao mjerodavni za utvrđenje odlučnih činjenica (toč. I.), dok ostali dokazi nisu izvedeni, jer isto nije potrebito, budući da će drugim određenim dokazima predmet biti dovoljno raspravljen i utvrđene sve odlučne činjenice mjerodavne za donošenje odluke u ovom predmetu. Osim toga sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati postupak provesti bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova te je sud dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku, u smislu čl. 10. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP).

13. Uzgred rečeno, valja imati na umu recentnu sudsku praksu, odnosno odluke donesene u korist potrošača, dakle presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. i odnosne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015., Rev-221/18 od 3. rujna 2019. i Rev-18/18 od 26. svibnja 2020., kao i mjerodavne odluke Europskog suda za ljudska prava i Suda Europske unije (u predmetima C-26/13 presuda od 30. travnja 2014., C-51/17 presuda od 20. rujna 2018. i C-118/17 presuda od 14. ožujka 2019.). Ujedno, navedene odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe se odnose na stambene kredite, što nije ovdje slučaj, dok isto nije od odlučnog utjecaja, već je bitno da se radi o potrošačkom kreditiranju (za fizičke osobe).

14. Naime, mjerodavnom odredbom čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.) je izričito navedeno da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Međutim, glede tužiteljičinog položaja potrošača, valja istaknuti recentnu odluku Suda Europske unije br. C-198/20 od 10. lipnja 2021., kojom je presuđeno da se zaštita predviđena Direktivom Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u ugovorima sklopljenim s potrošačima primjenjuje na sve potrošače, a ne samo na one koji se mogu smatrati ''prosječnim potrošačima, normalno informiranim i razumno pažljivim i informiranim''. Naime, tužiteljica je položaj potrošača dokazala priloženim Ugovorom o operativnom leasingu, kao i danim iskazom, iz kojeg proizlazi da je tužiteljica sklopila isti Ugovor, dakle novac koji je utrošila je iskoristila je za vlastite, privatne svrhe, odnosno za životne potrebe tužiteljice, a to nije poslovanje niti poduzetništvo tužiteljice, dakle tužiteljica je potrošač. Ukoliko tuženik ima drukčija saznanja (npr. da tužiteljica nije potrošač, već trgovac), dužan je isto i dokazati, s obzirom na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-18/18-2 od 26. svibnja 2020.

15. Dovodeći u svezu tužiteljičin iskaz, koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, s ostalim (pisanim) dokazima, utvrđeno je da se ovdje radilo o ugovoru koji je tuženik na isti način plasirao na tržištu svim korisnicima leasinga, te da tužiteljica nije niti pokušala utjecati na sadržaj Ugovora o leasingu, poglavito glede spornih uglavaka, jer se radilo o ugovoru koje je ponudio tuženik pa stoga tužiteljica nije mogla ništa mijenjati niti utjecati jer je vrijedilo pravilo "uzmi ili ostavi". Dakle, ugovorne odredbe u Ugovoru koje su predmet ovog spora, kojima se glavnica odnosno obrok veže za valutu CHF, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovode do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača već zbog činjenice da potrošači nisu mogli pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba budućeg ugovora na sklapanje kojeg ih je tuženik navodio svojim reklamama. Naime, ovdje se štiti pravo potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku. Zaključno, proizlazi da je predmetni Ugovor o leasingu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, to tim više s obzirom na obrazac zahtjeva/ugovora o operativnom leasingu, o kojima ugovorne strane nisu pregovarale, pa tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja na njegov sadržaj, dok je istom pravnom poslu tužiteljica pristupila s potpunim povjerenjem u tuženika, kao financijsku instituciju. Stoga, proizlazi da je tužiteljica s tuženikom pregovarala isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora u skladu s njezinom financijskom sposobnošću, koja je ovisila o visini obroka, pri čemu je obrok ovisio o glavnici i ugovorenoj kamati, koja je bila najniža za švicarske franke. Dakle, tužiteljica nije mogla mijenjati ugovorne odredbe, već samo ukoliko iste ne prihvaća odustati od sklapanja predloženog ugovora. Tuženik je tužiteljici reklamirao i predstavio leasing u švicarskim francima kao najpovoljniji leasing, jer su najniže kamate, te za tužiteljicu najpovoljnije.

Slijedom navedenog, tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja Ugovora s tužiteljicom pregovarao o spornim odredbama, pa da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Naime, proizlazi da je tuženik propustio razjasniti tužiteljici odredbu o valuti obveze te da isto nije počinjeno u dobroj vjeri, odnosno nije dokazano da je tuženik informirao tužiteljicu kao potrošača u predugovornom stadiju sklapanja Ugovora o leasingu o rizicima promjene tečaja švicarskog franka.

Ujedno, ukoliko je ugovor o leasingu ispunjen, a što je ovdje slučaj, isti nije postao valjan ugovor, on je i dalje ništetan u spornim odredbama, a takvi ugovori ne proizvode pravne učinke i s njima se postupa kao da nisu sklopljeni, te stoga tužiteljici pripada pravo na vraćanje stečenog bez osnove.

16. Neosnovan je prigovor zastare. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi i rješenju posl. br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. zauzeo stajalište kako je zastarni rok od 5 godina u kojem potrošači mogu ostvariti svoju pojedinačnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014., jer je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesena 13. lipnja 2014., kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Dakle, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara pojedinačnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu iste tužbe, poglavito presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. Naime, u ovom slučaju povrata stečenog bez osnove predmetna tražbina zastarijeva za pet godina, sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO). Stoga, primjenom čl. 323. st. 1. ZOO-a zastara restitucijskog zahtjeva može početi teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke u ovom predmetu, kojom se prethodno utvrđuje nepoštenim i ništetnim ugovorne odredbe glede valutne klauzule u CHF, a s obzirom na pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. Naposljetku, neosnovan je prigovor zastare glede konačno postavljenog tužbenog zahtjeva i to podneskom predanim 3. studenoga 2025., jer istim tužiteljica nije promijenila istovjetnost tužbenog zahtjeva u odnosu na činjenične navode iz tužbe i tužbeni zahtjev kako je postavljen do zaključenja prethodnog postupka, već je iz opravdanih razloga nakon zaključenja prethodnog postupka i to po izvedenom financijskom vještačenju, s potonjim uskladila i time konačno postavila tužbeni zahtjev.

17. Naime, ranijom odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., dalje: ZZP/03.), isto kao kasnijom mjerodavnom odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., dalje: ZZP/07.) je propisano da ugovorna odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom.

18. S obzirom na utvrđenja iz ovako izvedenih dokaza, pri tome ne zanemarujući niti pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, dakle odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, utvrđene su ništetnim ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, jer je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora tuženik, kao trgovac, nije tužiteljicu, kao potrošača, u cijelosti informirali o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnog Ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada mjerodavnog ZZP/07., dok tuženik suprotno nije dokazao, pa je stoga sukladno čl. 323. ZOO-a utvrđena ništetnost spornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu i kao posljedica iste ništetnosti zahtjev za isplatu s osnove ''preplaćenih'' mjesečnih anuiteta uslijed povećanja tečaja CHF, temeljem čl. 322. i 324. ZOO-a, kako je odlučeno pod toč. I. izreke presude.

19. Na temelju financijskog vještačenja je utvrđena visina tužiteljičine tražbine, odnosno preplata, kao razlike, i to zbog valutne klauzule u CHF u ukupnom iznosu 10.054,26 EUR (2. inačica: ne uzimajući u obzir bruto vrijednost od prodaje predmeta leasinga trećoj osobi). S obzirom da u ovom slučaj proizlazi djelomična ništetnost Ugovora, kao posljedicu iste u smislu čl. 323. ZOO-a, valjalo je prihvatiti i zahtjev za vraćanje primljenih iznosa, kako je to gore navedeno, jer je s istim financijskim vještačenjem tužiteljica uskladila i konačno postavila tužbeni zahtjev i to podneskom predanim 3. studenoga 2025., kao stečenog bez osnove, temeljem čl. 1111. ZOO-a, zajedno s daljnjim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose tzv. pozitivnih tečajnih razlika anuiteta tekućim od dana plateža, sukladno čl. 1115. ZOO-a, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi čl. 183. st. 1. ZOO-a, po kamatnoj stopi do 31. prosinca 2007. propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine, br. 153/04.) te nadalje od 1. siječnja 2008. određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, kako je odlučeno pod toč. II. izreke presude.

20. Uzgred rečeno, tuženik nije pridonio odgovarajući dokaz radi utvrđenja istinitosti svojih navoda pa se u ovom slučaju ima primijeniti pravilo o teretu dokazivanja koje obvezuje sud da uzme da nije istinita tvrdnja za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava, u smislu čl. 221.a ZPP-a.

21. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, odnosno isti su odmjereni s obzirom na vrijednost predmeta spora, zahtjev za naknadu troškova i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, br. 138/23., dalje: OT), imajući na umu vrijednost boda u iznosu 2,00 EUR (Tbr. 54. OT) i pravo odvjetnika obračunati na sve obavljene radnje pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 46. OT).

22. Slijedom navedenog, tužiteljici je valjalo priznati troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava tužbe (Tbr. 7./1. OT) i podneska od 3. studenoga 2025. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištu 19. studenoga 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, te zastupanja na ročištu 23. listopada 2024. u zahtijevanom iznosu 100,00 EUR (Tbr. 9./1. OT), dakle ukupno u iznosu 700,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (175,00 EUR), kao i troška sudske pristojbe za tužbu u zahtijevanom iznosu 70,02 EUR. Ujedno je tužiteljici u cijelosti valjalo priznati trošak financijskog vještačenja u zahtijevanom iznosu 350,00 EUR. Međutim, nije priznat trošak sudske pristojbe za presudu po odluci suda, jer isti zahtjev nije određeno postavljen (čl. 164. st. 2. ZPP-a). Stoga je tužiteljici valjalo dosuditi parnične troškove u sveukupnom iznosu 1.295,02 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate, jer se zatezne kamate na parnične troškove mogu stranci odrediti i u parničnom postupku, temeljem primjene čl. 151. st. 3. ZPP-a, kako je odlučeno pod toč. III. izreke presude, dok je ostatak tužiteljičinog zahtjeva za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, valjalo odbiti kao neosnovan (toč. IV. izreke presude).

23. Također je i tuženiku valjalo odmjeriti troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava odgovora na tužbu i podneska od 28. travnja 2025. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 23. listopada 2024. i 19. studenoga 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 800,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (200,00 EUR). No, ovako odmjereni parnični troškovi u sveukupnom iznosu 1.000,00 EUR nisu dosuđeni tuženiku, s obzirom na neuspjeh istoga u sporu, odnosno valjalo je odbiti tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova sa zateznim kamatama, kao neosnovan, kako je odlučeno pod toč. V. izreke presude.

24. Sukladno Zakonu o uvođenju EUR a kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, br. 57/22.) iskazane su novčane vrijednosti s obzirom na fiksni tečaj konverzije 7,53450 HRK / 1 EUR.

U Zagrebu 18. prosinca 2025.

S u d a c:

Mario Klarić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u roku 15 dana od dana objave presude, odnosno od dana dostave iste presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. ZPP-a).

DNA: - opun. tužiteljice i

- opun. tuženika.