Poslovni broj: P-1933/2024-22

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Biserka Pavković Fućak kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja AE iz [adresa], OIB; 50540819960, zastupana po odvjetnicima Zajedničkog odvjetničkog ureda Glavaš i Šutalo iz Zagreba, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB; 1036333877, zastupan po odvjetnicima Odvjetničkog ureda Smrček, Žarković, Mimica, A, F, Ž iz [adresa], radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, dana 18. prosinca 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 426-33/2007 od 11.06.2007. godine, sklopljenog između tužitelja AE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ADDIKO BANK d.d. (kao pravni sljednik HYPO ALPE-ADRIA – BANK d.d.), Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB : 14036333877, sadržana u članku 5. Ugovora o kreditu, a koja glasi: „…… Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% (jedan cijelih pedeset posto) iznosa kredita.

II. Nalaže se tuženoj ADDIKO BANK d.d. (kao pravni sljednik HYPO ALPE- ADRIA – BANK d.d.), Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB : 14036333877, da tužitelju AE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] s naslova povrata preplaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe o naknadi izvrši isplatu novčanog iznosa od 2.482,87 EUR, sa zateznim kamatama koje teku počevši od 26.06.2007. godine, te joj nadoknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.783,78 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 18. prosinca 2025. godine pa do isplate, s time da su kamate do 31.12.2007 godine po kamatnoj stopi u visini od 15% godišnje, nadalje u visini eskontne stope HNBa važeće zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena do 31.7.2015. godine, nadalje u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita nefinancijskih trgovačkih društava za referentno razdoblje dulje od godine dana uvećane za tri postotna poena do 31.12.2022. godine, a od 01.01.2023. godine pa nadalje do isplate, u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamate na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj, kao korisnik kredita, zaključio je dana 11.06.2007. godine sa tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu broj 426-33/2007 (uz valutnu klauzulu u CHF) kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos od 282.800,00 CHF, koji će se isplatiti u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju banke - kreditora na dan korištenja kredita, na rok otplate od 30 godina. Predmetnim Ugovorom (čl. 5. Troškovi) ugovoreno je: „…… Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% (jedan cijelih pedeset posto) iznosa kredita. Korisnik kredita se nadalje obvezuje snositi sve javnobilježničke troškove, sudske troškove i pristojbe kao i sve ostale troškove vezane uz zaključenje ovog Ugovora i naplatu tražbine iz istog“, a utvrđuje se jednostrano, bez ikakvih navođenja daljnjih odrednica ili bližih pojašnjenja o načinu promjene kamatne stope. O naprijed navedenoj ugovornoj odredbi nije se pregovaralo, nego je ta odredba ponuđena u naprijed formuliranom tzv. „tipskom ugovoru“, po načelu uzmi ili ostavi. Naknada nije ugovorena u dobroj vjeri te je prouzročila neravnotežu na štetu tužitelja korisnika kredita. Ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila je unaprijed formulirana od strane banke, na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja te je ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelju nije bila razjašnjena relacija (ekonomska opravdanost) odnosa između iznosa naknade i pruženih usluga, u smislu da nije bilo razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita. Naprijed navedena naknada suprotna je čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO/05)- načelu savjesnosti i poštenja, čl. 6. ZOO-a (zabrani zlouporabe prava), čl. 7. ZOO-a (načelu jednake vrijednosti činidaba) i čl. 8. ZOO-a (zabrani prouzročenja štete), te čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača Nadalje Sud EU odlučio je u nekoliko spojenih predmeta (C-84/19, C-222/19 i C252/19) da su „općenite“ naknade koje ne odražavaju konkretnu uslugu – ništetne. Iz naprijed navedene presude Suda EU se može zaključiti, budući da naknade za obradu kredita u hrvatskim potrošačkim ugovorima ( pa tako i predmetni Ugovor) ne sadrže nikakva objašnjenja, osim šturoga pojma „naknade za obradu kredita“, da su sve takve naknade nepošteno ugovorene i zbog toga su ništetne. Poziva se i na presudu Vrhovnog suda u svojoj presudi broj: Rev 673/2023 od 13. veljače 2024 i odluku Ustavnog suda u rješenjima, broj: U-III- 2521/2015 od 13.12.2016. g. i U-I3685/2015. od 04.04.2017. godine. Tuženik je tužitelju, temeljem čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu, naplatio naknadu u iznosu od 4.242,00 CHF, što je na dan plaćanja, po srednjem tečaju kreditora (1 CHF = 4,41 HRK) iznosilo 18.707,22 HRK (sada 2.482,87 EUR). Predlaže da sud utvrdi ništetnim predmetni ugovor u dijelu u kojem se uglavljuje naknada u visini od 1,50 % od iznosa kredita, da sud naloži tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 2.482,87 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 36.06.2007. godine pa do isplate, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani, te da sadržavaju nedostatke zbog kojih tužbu treba odbaciti iz razloga što tužba nije obrazložena, te je tužbeni zahtjev nejasan i neodređen. Ističe prigovor zastare. Navodi da tužitelj nije dokazao da ima status potrošača, a teret dokaza da ima status potrošača je na tužitelju. Odredbe ugovora o kreditu nisu ništetne jer su preuzete iz prisilnih propisa Republike Hrvatske. Odredba Ugovora o kreditu o naknadi troškova nije nepoštena u smislu ZZP/03 jer je tuženik s tužiteljem pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi, odredba o naplati naknade za obradu kredita je jasna, lako uočljiva i razumljiva, predmetna odredba nije protivna načelu savjesnosti i poštenja te ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Ugovorne odredbe nisu ništave ni po odredbama ZOO-a. Dodatno ističe kako tužitelj nije dokazao ni osnovu ni visinu tužbenog zahtjeva u odnosu na naknadu koju je isti navodno platio prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, te osporava i pravo na kamate i predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u pregled prometa za klijenta (list 6 spisa), u Ugovor o kreditu (list 7-18 spisa), u Aneks ugovoru o kreditu (list 188-192 spisa), otplatni plan (list 201 spisa), provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darfin d.o.o. (list 207-209 spisa), te je proveden dokaz saslušanjem vještaka Darko Prpić (list 221 spisa) i tužitelja (list 222 spisa).

4. Među strankama nije sporno da su tužitelj i prednik tuženika dana 11.06.2007. zaključili Ugovor o kreditu broj 426-33/2007 (uz valutnu klauzulu u CHF) kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos od 282.800,00 CHF, koji će se isplatiti u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju banke - kreditora na dan korištenja kredita, na rok otplate od 30 godina.

5. Sporno je da li je ništetana ugovorna odredba o jednokratnog naknadi koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, da li je nastupila zastara potraživanja, te da li tužitelj ima pravo na isplatu potraživanog iznosa, kao i da li je tužitelj sklopio ugovor u svojstvu potrošača. Sporna je i visina tužbenog zahtjeva.

6. Temeljem provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze zajedno, na osnovi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje - ZPP), ovaj sud je utvrdio da tužbeni zahtjev osnovan.

7. Člankom 5. Ugovora o kreditu određeno je, između ostalog, da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% (jedan cijelih pedeset posto) iznosa kredita. Korisnik kredita se nadalje obvezuje snositi sve javnobilježničke troškove, sudske troškove i pristojbe kao i sve ostale troškove vezane uz zaključenje ovog Ugovora i naplatu tražbine iz istog

8. U odnosu na osporavanje navoda da je tužiteljica sklopila ugovor u svojstvu potrošača, proveden je dokaz saslušanjem tužiteljice. Iz njezinog iskaza proizlazi da je predmetni kredit sklopila radi kupnje stana u kojem stanuje i kojega nikad nije davala u zakup ili najam. U trenutku sklapanja ugovora nije imala u vlasništvu trgovačko društvo niti obrt. Iz Ugovora o kreditu proizlazi da je namjena istog kupnja stana.

9. Čl. 3 st. 1 Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 93/03) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a što sud smatra da je tužitelj bio prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, a što je sud utvrdio gore provedenim dokazima, a iz čega proizlazi da je tužitelj predmetni ugovor sklopio u svojstvu potrošača.

10. Iz provedenih dokaza ovaj sud smatra da nije dokazano da su među strankama vođeni bilo kakvi stvarni pregovori o uvjetima kredita, pa tako niti u pogledu naknade za obradu kredita.

11. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

12. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da se je pojedinačno pregovaralo o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, dok iz iskaza tužiteljice proizlazi da joj prije i prilikom sklapanja predmetnog ugovora nitko do zaposlenika tuženika nije objasnio na što se odnosi trošak obrade kredita te na koje troškove se točno misli, a koji su se trebali podmirivati plaćanjem ulazne naknade. Tek je kasnije vidjela da joj je za taj iznos umanjen isplaćeni iznos. Prije potpisivanja ugovora isti je pročitala te je tada smatrala kako je isti korektan dok se na kraju ispostavilo da nije tako. Prilikom čitanja nije uopće obraćala pažnju na odredbu o ulaznoj naknadi obzirom se orijentirala na visinu mjesečne rate, što joj je tada bila najbitnije. Ne sjeća se da li sam u banci tražila da joj pojasne tu odredbu. Nakon naplate naknade nije banci poslala prigovor obzirom na njezina dotadašnja iskustva kada je htjela sa bankom pregovarati o nečem drugome te od banke nije dobivala odgovor, a niti su je primili na sastanak koji je tražila.

13. Prema mišljenju suda predmetna odredba (članak 5. Ugovora o kreditu) je transparenta u smislu članka 85. ZZP/03, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena. Članak 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP/03 ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita ne može se smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

14. Osim toga, tekst članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba članka 3. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

15. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ni sama ugovorna odredba ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, dok tuženik također nije niti prilikom sklapanja ugovora, a niti u ovom postupku naveo koji su to troškovi koje je tuženik imao prilikom sklapanja ugovora, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

16. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,50%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

17. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. - dalje ZOO). ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

18. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobrenje kredita. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini, jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužiteljicu nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

19. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1,50% njegove visine) utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na štetu potrošača značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

20. Nadalje, prema članku 295. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

21. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

22. Budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelju pojedinačno pregovaranje bilo moguće. S obzirom da je tužitelju na temelju predmetne odredbe Ugovora o kreditu naplaćena naknada u visini kako je to ranije navedeno, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba članka 3. Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača.

23. Slijedom navedenoga sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetan članak 5. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita od 1,50% na iznos kredita.

24. Kako je odredba Ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita, kako je to ranije obrazloženo, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Odnosno, sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

25. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva, sud je proveo dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darfin d.o.o., a koji je u svom nalazu i mišljenju naveo da je iznos jednokratne naknade za obradu kredita odbijen od isplaćenog iznosa kredita od 282.800,00 CHF i to prilikom isplate kredita na dan 26.06.2007. godine i iznosi 4.242,00 CHF, odnosno kunska protuvrijednost po srednjem tečaju Banke na dan isplate iznosi 18.707,22 kn, odnosno po fiksnom tečaju eura iznosi 2.482,87 eura.

26. Po prigovoru na nalaz i mišljenje vještak je naveo da ostaje u cijelosti kod danog pisanog nalaza i mišljenja a u odnosu na podnesak tuženika se očitovao da je, a kako je i naveo u nalazu, evidentirana u poslovnim knjigama tuženika naplata iznosa koji odgovara trošku obrade kredita u iznosu od 1,5% prema pregledu prometa za klijenta list 200 spisa.

27. Sud je ovakvom nalazu i mišljenju vještaka u cijelosti poklonio vjeru te nije imao nikakvog razloga u isti sumnjati, dok smatra da je vještak otklonio prigovore tuženika, te smatra kako je vještačenjem utvrđena visina tužbenog zahtjeva, kao i tijek kamata na istu.

28. Konačno, u pogledu istaknutog prigovora zastare valja reći da sud nalazi isti u cijelosti neosnovanim. Naime, Vrhovni sud RH je presudom Rev-x-999/2012 od 10. listopada 2019. promijenio dotadašnje pravno shvaćanje o problemu zastare potraživanja koja nastaju kao posljedica ništavih ugovora navodeći da vrijeme potrebno za zastaru počinje teći tek nakon pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno sporno potraživanje. S obzirom da je ovom presudom utvrđena djelomična ništetnost predmetne ugovorne odredbe, kako je to ranije obrazloženo, to potraživanje koje je obuhvaćeno tužbom nije zastarjelo.

29. Tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate temeljem odredbe čl. 1111. ZOO jer je tuženik stekao taj iznos bez osnove.

30. U odnosu na prijedlog tužitelja da su utvrdi ništetnim i dio čl. 5 kojim je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje snositi sve javnobilježničke troškove, sudske troškove i pristojbe kao i sve ostale troškove vezano uz zaključenje ovog ugovora i naplatu tražbine iz istoga, sud nije našao da bi taj dio odredbe bio ništetan sukladno odredbama ZZP-a, a niti tužitelj u odnosu na taj dio odredbe navodi određenu činjeničnu i pravno osnovu na kojoj temelji svoj zahtjev.

31. U odnosu na prijedlog tuženika da se provede dokaz saslušanjem javnog bilježnika valja reći da je Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci broj U-III- 5458/2021 od 30. lipnja 2022. istaknuo da postoji već stabilna praksa redovnih sudova i Ustavnog suda o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre koji su bili potrebni sukladno svemu gore navedenom koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti. Dakle, saslušanjem javnog bilježnika ne bi bilo moguće utvrditi sporne činjenice, jer javni bilježnik ne sudjeluje u pregovaranju i dogovaranju kreditnih uvjeta.

32. Temeljem čl. 154 st. 1 ZPP-a sud je tužitelju dosudio trošak parničnog troškova, a prema vrijednosti boda Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to; trošak sastava tužbe prema Tbr 7/1 100 bodova, trošak sastava podneska od 12.06.2024. prema Tbr 8/1 100 bodova, trošak sastava podneska od 24.07.2024. prema Tbr 8/1 100 bodova, trošak pristupa na ročište dana 11.02.2025. prema Tbr 9/1 100 bodova, trošak sastava podneska od 22.04.2025. prema Tbr 8/1 100 bodova, trošak sastava podneska od 12.05.2025. prema Tbr 8/3 25 bodova, te trošak pristupa na ročište dana 10.11.2025. prema Tbr 9/1 100 bodova, što ukupno iznosi 625 bodova, odnosno 1.250,00 eura, a što uvećano za iznos PDV-a čini iznos od 1.562,50 eura. Tom iznosu dodan je iznos troška za provođenje financijskog vještačenja u iznosu od 150,00 eura, te trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 35,64 eura i presudu 35,64 eura, tako da ukupan trošak dosuđen tužiteljici iznosi 1.783,78 eura. Temeljem čl. 151 st. 3 ZPP-a na dosuđeni trošak parničnog troška dosuđene su i zakonske zatezne kamate.

33. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu, dana 18. prosinca 2025. godine

Sudac:

Biserka Pavković Fućak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu.

Dna:

tužitelj po punomoćniku

tuženik po punomoćniku

rj

rješenje tužitelju na platež pristojbe na presudu 71,28 eura