REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-129/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Brankici Bobšić, u pravnoj stvari tužiteljice DV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Mateu Mandiću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, na temelju generalne punomoći broj Su- 1400/19, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 14. studenoga 2025. u prisutnosti tužiteljice i zamjenice njezine punomoćnice odvjetnice Maše Gluhinić te zamjenika punomoćnika tuženika odvjetničkog vježbenika CV, dana 18. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništavom odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj 045-50-2643085 od 27. siječnja 2005. koja glasi: "Naknada 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.".

II. Utvrđuje se ništavom odredba čl. 9. st. 2. Ugovora o kreditu broj 045-50-2643085 od 27. siječnja 2005. koja glasi: "Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi kreditor.".

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. isplatiti tužiteljici DV iznos od 348,05 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. siječnja 2005. do 31. prosinca 2007. po stopi utvrđenoj u odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 68,18 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. siječnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 414,81 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18. prosinca 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 10. siječnja 2025. ovome sudu podnijela tužbu protiv tuženika u kojoj je navela da je 27. siječnja 2005. s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj 045-50- 2643085, koji je istog dana solemniziran kod javne bilježnice Marije Baković pod brojem OU-141/05. Nadalje je navela da je tim Ugovorom podigla kredit u iznosu od 16.263,76 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita te s kamatnom stopom koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika. Isto tako je navela da je odredbom čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno da se "naknada 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita". Još je navela da je na temelju navedene odredbe, tuženik od nje, prilikom isplate kredita, 28. siječnja 2005., naplatio iznos od 348,05 EUR (2.622,42 kn) na ime troškova "naknade za obradu kredita“, što je vidljivo iz potvrde tuženika od 17. prosinca 2024. Ujedno je navela da je na temelju odredbe čl. 9 st. 2. predmetnog Ugovora o kreditu koja glasi: "Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor.", tuženik od tužiteljice 24. siječnja 2011. naplatio iznos od 68,18 EUR (513,69 kn) na ime troškova "naknade za konačnu otplatu kredita" što je vidljivo iz potvrde tuženika od 17. prosinca 2024. Tužiteljica je, također, navela da je tuženik predmetne odredbe čl. 3. i čl. 9. st. 2. Ugovora o kreditu, unio u Ugovor bez da su stranke o tim odredbama pojedinačno pregovarale, što je protivno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti, s time da je sukladno odredbi čl. 102. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost. Pojasnila je da su ugovorne odredbe čl. 3. i čl. 9. st. 2. predmetnog Ugovora o kreditu unaprijed bile pripremljene od strane tuženika, da o njima stranke nisu pojedinačno pregovarale niti je tužiteljica imala utjecaja na njihov sadržaj, te da je tim odredbama prouzročena znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužiteljice kao potrošača. Tužiteljica je još navela da ni danas ne zna koji su točno troškovi plaćeni tim iznosima, odnosno koje je to stvarne troškove vezane uz "obradu" predmetnog Ugovora o kreditu tuženik mogao imati, a koje je bila dužna snositi tužiteljica, imajući u vidu da je tuženik kreditna institucija koja ima zaposlenike zaposlene u tu svrhu. Tužiteljica stoga smatra da navedene odredbe čl. 3. i čl. 9. st. 2. predmetnog Ugovora o kreditu nisu jasne ni određene, s obzirom na to da iz istih nije vidljivo, niti je razumljivo, koje je to troškove, odnosno naknade tužiteljica bila dužna snositi i u kojem iznosu te smatra da je naplatom predmetnog iznosa od tužiteljice, prouzročena znatna neravnoteža u obvezama i pravima stranaka, a na štetu tužiteljice. Konačno, tužiteljica je navela da iz svega proizlazi da su odredbe čl. 3. i čl. 9. st. 2. predmetnog Ugovora nepoštene, a samim time ništave (ništetne), slijedom čega joj je tuženik dužan vratiti plaćeni iznos sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja.

2. Slijedom navedenog, tužiteljica tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi ništavom (ništetnom) odredba čl. 3. Ugovora o kreditu, broj 045-50-2643085, od 27. siječnja 2005. koja glasi: "Naknada 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.", kao i odredba čl. 9. st. 2. navedenog Ugovora o kreditu koja glasi: "Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi kreditor.". Tužiteljica, nadalje, tužbenim zahtjevom od tuženika potražuje isplatu iznosa od 348,05 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. siječnja 2005. pa do isplate, te isplatu iznosa od 68,18 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. siječnja 2011. pa do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio tužbu i tužbeni zahtjev te je istaknuo prigovor zastare. Nadalje je naveo da je iznos sporne naknade točno i jasno određen u čl. 3. Ugovora o kreditu, te da je navedena ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Osim toga tuženik je naveo i da je obveza tužiteljice koja proizlazi iz iste odredbe određena jer je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze. Smatra da je tužiteljica iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade, koja iznosi određeni postotak od iznosa kredita, mogla shvatiti financijske obveze koje za nju proizlaze i procijeniti je li za nju takva odredba prihvatljiva ili nije. Tuženik je još naveo da je plaćanje jednokratne nagrade za korištenje kredita propisano tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. Ugovora o kreditu, te da je tužiteljica potpisom Ugovora izjavila da je s istima upoznata i pristala je na njihovu primjenu. Međutim, sve i da je dopušteno provođenja testa poštenosti, tuženik smatra da tužiteljica ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Tuženik je još osporio navode tužiteljice da bi tuženik morao u samom Ugovoru o kreditu navesti na što se odnosi naknada za odobravanje kredita i koje troškove tuženik istim pokriva, a s obzirom na to da je sukladno zahtjevima zaštite potrošača za valjanost iste odredbe potrebno da potrošač mora shvatiti financijsku obvezu koja za njega iz te odredbe proizlazi, a što je tužiteljica mogla utvrditi iz sadržaja Ugovora o kreditu. U odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita tuženik je naveo da je tužiteljica potpisom Ugovora pristala na primjenu općih akata tuženika čija je primjena ugovorena u odredbi čl. 9. predmetnog Ugovora o kreditu, uključujući i plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, te je izjavila i da je upoznata sa sadržajem općih akata. Nadalje je naveo da je naknada koju je tužiteljica platila propisana općim aktom tuženika, a koji akt podliježe kontroli Hrvatske narodne banke, te da zakonitost tog općeg akta nije dovedena u pitanje. Tuženik je opreza radi istaknuo da bi eventualno pozivanje tužiteljice na odredbu čl. 16. Zakona o potrošačkom kreditiranju bilo bi neosnovano, s obzirom na to da je predmetni Zakon stupio na snagu 1. siječnja 2010., te se ne primjenjuje na Ugovore o kreditu zaključene prije tog datuma. Tuženik je još istaknuo da je tužiteljica naknadu platila i da na istu nije imala prigovora, dok je Ugovor u cijelosti ispunjen trinaest godina prije podnošenja tužbe. Još je naveo da sve i kada bi sporna odredba i bila ništava (ništetna) da bi uzrok ništavosti bila zabrana manjeg značaja, te da stoga nije dopušteno isticati ništavost. Tuženik je, također, naveo da ne prigovara visini tužbenog zahtjeva, ali je osporio osnovanost istog u cijelosti, te je istaknuo i prigovor zastare. Konačno, tuženik smatra neosnovnim i zahtjev tužiteljice za isplatu zateznih kamata od dana plaćanja naknade jer se tuženik ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem. Stoga je tuženik predložio odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

4. Na ročištu održanom 14. studenoga 2025. tuženik je učinio nespornim da je tužiteljica s osnove naknade za obradu kredita, tzv. ulazne naknade, platila tuženiku iznos od 348,05 EUR dana 28. siječnja 2005., te s osnove naknade za prijevremenu otplatu kredita iznos od 68,18 EUR dana 24. siječnja 2011.

5. Sud je tijekom postupka izvršio uvid u presliku Ugovora o kreditu broj 045-50- 2643085 od 27. siječnja 2005. (str. 6-10 spisa), presliku potvrde tuženika od 17. prosinca 2024. (str. 11 spisa), presliku Naknada u poslovima kreditiranja građana tuženika (str. 20-21 spisa), saslušana je tužiteljica (str. 45 spisa), te je izvršen uvid i ostalu dokumentaciju koja se nalazi u spisu.

6. Ovdje valja reći da je sud proveo sve dokaze predložene od parničnih stranaka jer su iste na ročištu održanom 14. studenoga 2025. navele da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga, te su odustale od svih predloženih, a neprovedenih dokaza i predložile su zaključenje glavne rasprave temeljem stanja spisa.

7. Na temelju tako izvedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025.; dalje: ZPP), ovaj sud tužbeni zahtjev tužiteljice nalazi osnovanim.

8. Uvidom u presliku Ugovora o kreditu broj 045-50-2643085 od 27. siječnja 2005. (str. 6-10 spisa; dalje: Ugovor o kreditu) utvrđeno je da je tužiteljica (ranijeg prezimena D), kao korisnica kredita, isti zaključila s tuženikom kao kreditorom. Nadalje je utvrđeno da je tuženik tim Ugovorom o kreditu stavio na raspolaganje tužiteljici kredit za kupnju vozila (GMAC- Opelovih 24 sata uštede iz sna 14. -15. siječnja 2005.) u iznosu od 16.263,76 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja (čl. 1. i 6. Ugovora o kreditu), uz kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, a koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 5,55% godišnje (čl. 2. Ugovora o kreditu). Nadalje je utvrđeno da je u odredbi čl. 4. Ugovora ugovoren rok otplate od 84 mjeseca, dok je u odredbi čl. 7. ugovoreno da se kredit otplaćuju u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu. Također je u odredbi čl. 3. (Naknada) Ugovora ugovorena naknada od 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Isto tako je u odredbi čl. 9. st. 2. navedeno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor, dok je u st. 3. iste odredbe određeno da se na sve što nije regulirano tim Ugovorom primjenjuju opći akti kreditora kojima je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama za vrijeme trajanja tog Ugovora. Konačno je utvrđeno i da je Ugovor o kreditu ovjeren kao javnobilježnička isprava 27. siječnja 2005. u uredu javne bilježnice Marije Baković pod brojem OU-141/05, te da je u istoj ovjeri navedeno da je Ugovor o kreditu podnesen na ovjeru, od strane tužiteljice i punomoćnika tuženika i da su oni prihvatili pravne posljedice koje iz Ugovora o kreditu za njih proizlaze i da to odgovara njihovoj pravoj volji.

9. Uvidom u presliku Naknada tuženika u poslovima kreditiranja građana koje su u primjeni od 1. siječnja 2011. (str. 20-21 spisa) utvrđeno je da je u t. 11.2. za prijevremenu konačnu otplatu kredita isplaćenih do 31. prosinca 2009. određena naknada od 3% iznosa nedospjele glavnice, minimalno 300,00 kn.

10. Saslušana u svrhu dokazivanja tužiteljica je iskazala da je s tuženikom zaključila predmetni Ugovor o kreditu 2005. te da je kredit podigla za kupnju automobila Opel Corsa. Automobil kupljen sredstvima predmetnog kredita koristila je za osobne svrhe te nikada s njim nije obavljala bilo kakvu poslovnu djelatnost. Sve oko zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu obavljala je u autokući Auto Will, te nije uopće išla u poslovnicu tuženika. Ne sjeća se da bi joj zaposlenik autokuće tom prilikom bilo što govorio o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita, tzv. ulazne naknade, niti joj je išta govorio o naknadi za prijevremenu otplatu kredita. Ne sjeća se točno da je platila posebno ulaznu naknadu, ali je moguće da je to bilo uključeno u kredit, te je sve obveze po kreditu ispunila i to ih je podmirila ona osobno. Kredit je podigla uz valutnu klauzulu u CHF i uz promjenjivu kamatnu stopu te su joj zbog toga jako rasle rate kredita, radi čega je prijevremeno otplatila kredit i to prodajom tog istog auta. Zbog toga je i platila naknadu za prijevremenu otplatu kredita jer je htjela što prije riješiti kredit. Nije mogla utjecati niti na jednu pojedinu odredbu Ugovora, pa tako niti na odredbe o predmetnim naknadama već je jedino mogla odustati od istog Ugovora ili isti prihvatiti. Ugovor o kreditu je pročitala, ali površno, odnosno onoliko koliko je mogla razumjeti s obzirom na to da se u istom koriste stručni izrazi. Također je Ugovor o kreditu ovjerila kod javnog bilježnika, a ne sjeća se da bi joj javni bilježnik išta govorio o naknadama koje su predmet ovoga spora. Djelatnik autokuće joj nije objašnjavao odredbe koje se odnose na ulaznu i izlaznu naknadu već su je samo nazvali kad je Ugovor bio gotov da ga ovjeri kod bilježnika.

11. Sud je u bitnom, kao životan, logičan i uvjerljiv, prihvatio iskaz tužiteljice, a uzimajući u obzir da je isti sukladan s ostalim provedenim dokazima i to prije svega s Ugovorom o kreditu.

12. Prije svega valja reći da je iz iskaza tužiteljice utvrđeno da je prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu i otplate kredita ista imala svojstvo potrošača u smislu odredbe čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003.; dalje: ZZP). Naime, uvidom u Ugovor o kreditu je utvrđeno da je tužiteljica isti zaključila kao fizička osoba, te da nigdje u Ugovoru nije navedeno da bi isti bio zaključen u svrhu tužiteljičinog zanimanja ili njezine poslovne aktivnosti, odnosno poduzetničke djelatnosti. Nadalje, sud je iz iskaza tužiteljice utvrdio da je automobil kupljen sredstvima predmetnog kredita koristila za osobne svrhe te da nikada s njim nije obavljala bilo kakvu poslovnu djelatnost, dok tuženik, na kojem se, kraj navedenoga, sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a, nalazi teret dokazivanja nije dokazao drugačije.

13. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

14. U odredbi čl. 12. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/1991., 73/1991., 3/1994., 7/1996. i 112/1999.; dalje: ZOO), koji se primjenjuje u konkretnom slučaju, propisano je da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Isto tako je u odredbi čl. 13. ZOO-a propisana zabrana vršenja prava iz obveznog odnosa protivno cilju zbog kojeg je ono zakonom ustanovljeno ili priznato. Nastavno, u odredbi čl. 15. st. 1. ZOO-a je propisano da sudionici u zasnivanju dvostranih ugovora polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom čl. 18. st. 2. ZOO-a propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u izvršavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka). Konačno, u odredbi čl. 103. ZOO-a propisano je da je ugovor koji je suprotan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništav, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

15. Iz provedenih dokaza, a imajući u vidu navedene zakonske odredbe, proizlazi da je odredba čl. 3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada u visini od 3,30% od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, odnosno naknada za obradu kredita (tzv. ulazna naknada), ništava, te predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a. Naime, iz iskaza tužiteljice je utvrđeno da uopće nije pregovarala s bankom, već je sve dogovorila u autokući, te da joj zaposlenik autokuće, a kasnije niti javna bilježnica, nisu ništa objašnjavali o odredbama Ugovora o kreditu koje se odnose na ulaznu i izlaznu naknadu. Dakle, predmetni Ugovor o kreditu je sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o navedenoj ugovornoj odredbi, pa je na taj način tužiteljica kao potrošač stavljena u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca. Naime, iz provedenih dokaza proizlazi da tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu, te da je ista odredba u Ugovor o kreditu unesena prema odluci jednog ugovaratelja (tuženika), i to bez preciznog označavanja na što se ista naknada za obradu kredita odnosi, odnosno bez informacija o načinu određivanja te naknade, a što uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika. Tužiteljici je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu trebalo objasniti razloge ugovaranja naknade i objasniti joj na što se ista točno odnosi, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način joj omogućiti da pristane na takvu odredbu (koja jasno definira uvjete i razloge naplaćivanja naknade). Naime, po ocjeni ovog suda, tužiteljica je u okviru njezinih sposobnosti i potreba, primijenila svu dužnu pažnju koja se od nje i mogla očekivati, dok tuženik nije dokazao da bi se o spornoj odredbi pojedinačno pregovarao, niti da je eventualno tužiteljici ostavio drugu opciju, osim predmetne, u kojoj je tužiteljici, uz obvezu otplata mjesečnih anuiteta, nametnuta još jedna materijalna obveza, a da za to ista nije bila informirana na transparentan i potpuni način te bez koje joj kredit ne bi bio odobren. Isto tako valja reći da, predmetna odredba Ugovora o kreditu, suprotno tvrdnji tuženika, nije jasna i lako razumljiva, jer osim same visine takve naknade (3,30% od iznosa kredita) u navedenoj odredbi nije pojašnjeno od čega se točno sastoje troškovi zaključenja Ugovora o kreditu koji se naplaćuju i jesu li takvi troškovi realni. Također valja istaknuti da tuženik nije dokazao opravdanost naplaćene naknade, odnosno nije dokazao odgovara li iznos naplaćene naknade stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Stoga, po ocjeni ovog suda proizlazi da je uslijed navedenog postupanja tuženika došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stanaka jer je s jedne strane naplaćena naknada bez točnog pojašnjenja na što se ista konkretno odnosi, a s druge strane je zbog istog tužiteljici, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uvećana financijska obveza po kreditu, a koja povreda se ne može smatrati povredom manjeg značaja.

16. U odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita valja reći da je navedenom odredbom čl. 9. st. 2. Ugovora o kreditu ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi kreditor. Dakle, iz provedenih dokaza proizlazi da je tužiteljica mogla prijevremeno otplatiti kredit samo uz plaćanje naknade za prijevremenu otplatu koju je tužiteljica tuženiku i platila. Nadalje, imajući u vidu navedene zakonske odredbe, proizlazi da je odredba čl. 9. st. 2. Ugovora o kreditu ništava jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a. Ovo stoga što je navedeni Ugovor o kreditu sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja i o navedenoj ugovornoj odredbi, pa je na taj način tužiteljica kao potrošač stavljena u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Naime, odredba čl. 9. st. 2. Ugovora o kreditu kojem je ugovoreno da je tužiteljica, kao korisnica kredita, može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo u suglasnost tuženika i uz uvjete koje odredi kreditor, a među kojima je plaćanje naknade za prijevremenu oplatu kredita, je ovisna isključivo o odluci i uvjetima jednog ugovaratelja (tuženika) i to bez navođenja na što se takva naknada točno odnosi. Stoga ista uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju dužnik ne može predvidjeti. Tužiteljici je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu trebalo objasniti da će u slučaju prijevremene otplate kredita morati platiti naknadu, kao i razloge za plaćanje iste, te joj objasniti na što se takva naknada točno odnosi, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način joj omogućiti da pristane na takvu odredbu (koja jasno definira uvjete, razloge naplaćivanja naknade te visinu iste), a što tuženik nije učinio.

17. Ovdje još kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere) valja reći da tuženik, po ocjeni ovog suda, prilikom zaključenja Ugovora o kreditu nije uzeo u obzir zakonite interese tužiteljice kao potrošača jer se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru i jer se o spornim odredbama nije pregovaralo. Još valja dodati da se ocjena uzrokuje li se spornim ugovornim odredbama značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, određuje ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorenih naknada, već i ocjenom ograničenosti potrošača u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu, nametanje neke druge dodatne obveze ili naknade) u slučaju neprihvaćanja te odredbe. U konkretnom slučaju iz iskaza tužiteljice proizlazi da je tužiteljica, kao potrošač pri sklapanju Ugovora o kreditu bila ograničena uvjetima banke, pa tako, po ocjeni ovog suda, tuženik nije postupao u dobroj vjeri, dok tužiteljica nije imala objektivne mogućnosti za pregovaranje oko spornih odredaba o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita, niti oko prihvaćanja istih, a što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Rev-266/2024-2 od 9. listopada 2024., Rev-673/2023-3 od 13. veljače 2024., Rev-1051/2023-2 od 3. travnja 2024. i Rev-715/2024 od 22. svibnja 2024.). Također valja reći da se kod provođenja testa poštenosti mora preispitati tiče li se navodna nepoštenost spornih odredaba, među ostalim, odnosa između iznosa naknada te zauzvrat pruženih usluga (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-266/2024-2 od 9. listopada 2024.). Kako iz gore navedenog proizlazi da tužiteljica nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje predmetnih naknada, te da joj bez takvih ugovornih odredaba kredit ne bi bio odobren, odnosno ne bi joj bila odobrena prijevremena otplata istog, kao i da se o tome nije pregovaralo, tako tužiteljica, po ocjeni ovog suda, nije imala saznanja o krajnjoj svrsi takvih naknada. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u t. I. i II. izreke ove presude.

18. Sukladno odredbi čl. 104. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

19. Kako je među strankama nesporno, a i proizlazi iz potvrde tuženika od 17. prosinca 2024. (str. 11 spisa), da je tužiteljica platila tuženiku s osnove naknade za obradu kredita (tzv. ulazne naknade) iznos od 348,05 EUR dana 28. siječnja 2005., te s osnove naknade za prijevremenu otplatu kredita (tzv. izlazne naknade) iznos od 68,18 EUR dana 24. siječnja 2011., tako je u t. III. i IV. izreke ove presude, sukladno gore citiranim odredbama, naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici navedene iznose. Na navedene dosuđene iznose tužiteljici su dosuđene zakonske zatezne kamate tekuće od dana plaćanja tuženiku istih iznosa, a na temelju odredbe čl. čl. 214. ZOO-a, imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan jer je isključivo on sastavio predmetni Ugovor o kreditu, te je isti tužiteljici predložen s unaprijed pripremljenim sadržajem. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. je određena sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 153/2004.), a nakon toga sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023.) Slijedom navedenoga odlučeno je kao u t. III. i VI. izreke ove presude.

20. Konačno, valja reći da nije osnovan prigovor zastare istaknut od strane tuženika. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništavosti (ništetnosti) ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništavost ugovora. Kako t. I. i II. izreke ove presude još nisu pravomoćne, tako u konkretnom slučaju za potraživanje tužiteljice nije niti počeo teći petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove, sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a.

21. Odluka o troškovima parničnog postupka se temelji na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Troškovi su odmjereni prema vrijednosti predmeta spora (416,23 EUR). Troškovi su odmjereni prema troškovniku stranke, a sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023.; dalje: Tarifa) po kojoj vrijednost jednog boda iznosi 2,00 EUR, te sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/2018. i 51/2023.).

22. Tako je tužiteljici dosuđen trošak zastupanja po punomoćnici odvjetnici u iznosu od 375,00 EUR. Isti trošak se odnosi na sastavljanje tužbe od 10. siječnja 2025. u iznosu od 100,00 EUR (50 bodova-Tbr. 7/1 Tarife), sastavljanje podneska od 1. travnja 2025. u iznosu od 100,00 EUR (50 bodova-Tbr. 8/1 Tarife), zastupanje na ročištu 14. studenoga 2025. u iznosu od 100,00 EUR (50 bodova-Tbr. 9/1 Tarife), te PDV-a (25%) na navedene radnje u ukupnom iznosu od 75,00 EUR. Tužiteljici je isto tako priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u plaćenom iznosu od 13,27 EUR, te sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 EUR. Stoga su tužiteljici priznati troškovi parničnog postupka u ukupnom iznosu od ‭‭‭414,81 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje, sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, teku od presuđenja, odnosno od 18. prosinca 2025. do isplate po stopi određenoj u odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a . Slijedom navedenog odlučeno je kao u t. V. izreke.

‭‭‭‭‭‭‭‭

23. Međutim, tužiteljici nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude jer isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka, a s obzirom na to da tužiteljica presudu može preuzeti neposredno u sudu sukladno odredbi čl. 335. st. 9. ZPP-a. Osim toga valja reći da to što je u Tbr. 9/3 Tarife određeno da odvjetniku pripada nagrada za ročište na kojem se objavljuje presuda, ne isključuje primjenu odredbe čl. 155. ZPP-a u kojoj je propisano da će sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice.

Zagreb, 18. prosinca 2025.

Sutkinja

Brankica Bobšić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi pismeno u 3 primjeraka, putem ovoga suda. O žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA

1. Tužiteljici po odvj. uz rješenje za plaćanje sudske pristojbe za presudu u iznosu od 26,54 EUR

2. Tuženiku po odvj.